30. nedjelja kroz godinu – B

Jedan veliki problem u duhovnom životu vjernika je navikavanja na vlastito stanje. Štoviše, naviknuti se na vlastito stanje te ne imati potrebu iz dana u dan biti gorljiviji i zauzetiji, to jest živjeti osoban odnos s Isusom, označava također da lagano tonemo i klizimo prema većoj duhovnoj mlakosti i potonuću. Navika na duhovni život nas stavlja u kolotečinu u kojoj se vrtimo kao kotač koji je u nju upao i ne može iz nje izići. Najgore što nema mnogo volje ni želje jer ne vidi smisao ni potrebu ići u duhovnu neizvjesnost i nepoznato iz kolotečine u kojoj zna što ga čeka i u kojoj rutinski uspješno ‘odrađuje’ svoje svakodnevne aktivnosti.

Ali duhovni život i odnos s Gospodinom se ne može svesti na navike i na rutinu. Duhovni život može biti jedino živi odnos sa živim Bogom. Ni društvo ni pojedinci oko nas ne bi nam smjeli nametnuti svoj okvir za odnos s Gospodinom, jer njega uspostavlja samo on. Samo Isus može odrediti ispravan okvir unutar kojega uspostaviti zajedništvo s njime. Samo on može odrediti koji je za nas pravi način odnosa s njime, što nam ljudi ne mogu odrediti. Jer nas ljudi počesto žele staviti u svoje okvire, to jest naš odnos s Gospodinom svesti na ono što oni smatraju dostatnim.