12. nedjelja kroz godinu – C

Živimo danas u kulturu koja se može nazvati kulturom mišljenja. A takva kultura nastaje onda kad ljudi misle da sve ili da mnogo znaju. U tom duhu se mnogi osjećaju pozvanima iznositi svoja mišljenja te druge upućivati u vlastita uvjerenja. A svakoga tko je pozoran na živote drugih i na mukotrpan proces stjecanja cjelovitijeg uvida u stvarnost dovodi do zaprepaštenja vidjeti ljude koji s tolikom lakoćom i odlučnošću, pa i dozom neke sigurnosti govore o stvarima koje ne poznaju dobro ili ih ne poznaju nikako. Napose se to uočava kad se govori o Bogu i o božanskim vrijednostima, pri čemu si svatko daje za pravo iznositi vlastito mišljenje a da o tome nije temeljito promislio, razmatrao, molio. Jednom riječju o Bogu se iznosi mišljenje kao da se govori o nekom udaljenom, zamrznutom ili kamenom biću, a zaboravlja se da je on živi Bog koji nam govori i koji je prisutan u dubini bića, pa minimum korektnosti pretpostavlja dopustiti Bogu da progovori sam o sebi.

Upravo to je učinio Isus kad je sa svojim učenicima proveo nekoliko godina u intenzivnom zajedništvu i poučavanju o otajstvima Božjega života. Tek nakon što ih je dugo vremena poučavao o sebi i pokazivao im svoju božansku snagu i ljubav, odlučio se i postaviti im pitanje što ljudi misle i govore o njemu. Naravno, da Isusa ne zanima to mišljenje iz nekih radoznalih razloga, pa niti radi toga da vidi koliko su njegovi učenici upućeni u ljudska govorkanja i ljudske rasprave. Njega isključivo zanima da njegovi učenici steknu iskustvo i sigurnost o Bogu, jer to je jedino čemu ih je on poučavao. A utoliko ukoliko im ja naviještao i pokazivao i svoje božanstvo, zanimalo ga je koliko su se u to uputili i koliko su doista shvatili sve što im je govorio.