4. korizmena nedjelja – A

Ljudi su vrlo čudna bića jer su uvjereni da mogu bez Boga dobro vidjeti. Ponašaju se da im je vid i pogled savršen, te da su im oči takve da im se otvaraju neprekidno za nove spoznaje. Tako sebe uvjeravaju kako napreduju i kako uvijek iznova otkrivaju nove sadržaje i stječu nove uvide u život. U takvom uvjerenju živi i današnji čovjek koji sebi predstavlja uvijek nova otkrića o ljudskom životu, te je razvio sustav uvjerenja koji počiva isključivo na ljudskim uvidima. Na tragu tih uvida, koje danas naziva znanstvenima, uvjeren je da je bolje otkrio sebe i da je bolje upoznao svoju dubinu. Na žalost svi ljudski uvidi u život i u vlastite dubine, bez Boga ostaju vrlo oskudni i plitki. Tako se i u današnje vrijeme pokazuje istinitom ona situacija koju Sveto pismo opisa s Adamom i Evom: Kad su sagriješili, ‘otvoriše im se oči i spoznaše da su goli’. Čovjeku se, dakle, oči otvaraju samo za spoznaju vlastitoga grijeha i pada, vlastite golotinje i bijede. Oni nisu bili kadri spoznavati uzvišenu stvarnost, i nisu se htjeli prepustiti Bogu da ih vodi, već se sami opredijeliše otkrivati nova, do tada neistražena područja, te tako padoše u grijeh. Nisu stekli nikakvo novo bitno iskustvo, osim iskustva grijeha i propasti. Tada, kako to redovito biva, kad su udarili glavom u zid, otkrivaju nešto o sebi – da su goli. A svoju golotinju mogu tek prekriti, ali je ne i riješiti. To jest svoju sljepoću mogu maskirati, ali je ne mogu izliječiti.

Slično je ostalo i do danas: jedino progledavanje koje je u ljudskoj moći, je otkriti da je čovjek bez Boga gol. Buđenje na novu svijest je ništa drugo nego ovo otkriće koje se dogodi nakon bolnog procesa u koji ljudi upadnu kada hode protiv Božje volje i njegovih odredbi. Uvjeravaju se da prave iskorake i da su pioniri napretka, dok ne otkriju kako su se ogolili i izložili bez ikakva rezultata, smisla i cilja. Spoznaje grijeha i spoznaje o grešnosti nisu nikakve spasonosne spoznaje niti napredak u izgradnji čovjeka, već tek svijest o potonuću