26. nedjelja kroz godinu – A

U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.

Ovakvi odnosi i situacije nisu samo iz Isusova vremena, već su svevremenske, jer uvijek je bilo, a i danas ima u Crkvi koji na ovakav način reagiraju. Uvijek ima onih koji se pred drugima prikazuju u boljem svjetlu nego jesu, što je velika boljka naše ranjene ljudske naravi. No nije problematično samo to, već je problematično što neki to rade ciljano i smišljeno: dolaze u crkvu i pojavljuju se u crkvi da bi bili viđeni, jer imaju svoj interes i svoje ciljeve. Prikazuju se dobri, sveti i pravedni, a u biti svojim ponašanjem unose razdor u zajednicu i narušavaju međuljudske odnose.