1. nedjelja došašća – B

Središnja poruka prve nedjelje Došašća je budnost, a Isus je izriče služeći se prispodobom o domaćinu koji svojim slugama daje različita zaduženja u vlastitoj odsutnosti. Jedno od najvažnijih zaduženja dobio je vrataru kojemu je zapovjedio da bdije. Mnogo je razloga za takvu zapovijed, jer je o budnosti vratara ovisila sigurnost cijele kuće i njezinih ukućana, no u ovoj prispodobi tema bdijenja nije usmjerena prema pozornosti od mogućih provalnika i kradljivaca, već je bdijenje neophodno poradi iščekivanja svoga gospodara. No Isusu nije bio cilj govoriti o izvanjskoj tjelesnoj budnosti, već se samo poslužiti slikom da dočara onu unutarnju, duhovnu budnost za koju zna da je presudna u ljudskome životu. Budnost duha se ostvaruje kao budno iščekivanja samoga Boga, to jest riječ je osjećaju njegove žive prisutnosti u vlastitom životu. U ovom smislu bdije onaj tko iskreno vjeruje u Boga, onaj tko osjeća njegovu živu prisutnosti i tko radosno iščekuje njegov slavni dolazak. Zato je slika vratara koji bdije čekajući gospodarev povratak najbolje izričaj te duhovne stvarnost.

I danas među nama kršćanima često se govori o budnosti, te kao glavni razlog budnosti navodimo potrebu bdjeti da nas sotona ne zaskoči. Motivirani takvim razlozima bdijemo u strahu od zloga, a da uopće ne osjećamo čežnju za licem Gospodnjim. No u ovom evanđeoskom odlomku je riječ o duhovnoj budnosti iščekivanja svoga Gospodina koja je mnogo dragocjenija od budnosti koja je motivirana strahom od zla i Zloga. Jer jasno je da će sluga koji bdije čekajući svoga gospodara otjerati i kradljivce i onemogućiti ih u njihovu naumu, ali je mnogo vrijednije to što on bdije željno iščekujući gospodarev povratak, a ne samo iz straha od provalnika. S druge pak strane ako bi sluga bdio samo da otjera kradljivce i razbojnike, a ne bi uz to i nestrpljivo čekao svoga gospodara, samo bi formalno ispunio obveze koje ima, ali ne bi bdio kao pravi i vjerni sluga koji s ljubavlju očekuje svoga domaćina.