Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada gospodin Isus svojim učenicima obećava poslati Duha Svetoga, tada im govori o Duhu kao o Branitelju koga će poslati od Oca: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlaza – on će svjedočiti za mene.“ A mi kad čujemo ovu riječ Branitelj, možda i nesvjesno zauzimamo obrambeni stav, kako nam i riječ sugerira, te odmah gledamo kada, kako i od koga se braniti. Tako zamišljamo i ulogu Duha Svetoga kao onoga koji nas brani od napada izvana, a to je ovaj svijet i na poseban način Zli. Tako više o svome kršćanskom životu u Duhu Svetome razmišljamo pod vidom obrane nad nasrtaja zloga, te s Duhom Svetim više računamo kao s nekom osobnom obranom od nedaća koje imamo u svijetu. A kada je riječ o obrani, to u nama izaziva osjećaj da se moramo braniti, to jest da inicijativu prepuštamo onome tko nas napada, jer je on po nekoj logici aktivniji i agresivniji. U tome nam onda treba Duh Sveti Branitelj da obranimo svoje pasivne pozicije, da nas ipak ne odgura sa scene i ne uzme nam tlo pod nogama i prostor koji smatramo svojim u društvu.

No ovakav način življenja vjere ne bi bio ispravan ni dostatan. Na žalost, ima dio kršćana koji samo na ovakav način žive svoju vjeru, samo u kontrastu prema zlu koje nas napada i proziva, koje pokušava oduzeti teren i stjerati nas u kut. Takvi kao da žive od napada izvana, od prozivanja i agresivnosti zla, jer ne bi znali kako biti vjernici da se ne moraju konfrontirati sa zlom i Zlim. Oni bi zaboravili živjeti od Boga i biti usmjereni prema Bogu, jer u konačnici više su usmjereni traženju Zloga i njegova djelovanja u društvu, nego da sami žive od Boga i njegova svetoga djelovanja za čovjeka. Takvi kršćani u svemu što vide u društvu traže prisutnost Zloga, te mnogo toga u društvu drže zlim, kako strukturama, tako pojedincima koji žive u službi društvenoga zla.