3. nedjelja došašća – C

Premda su ljudi doživjeli, a Evanđelisti opisali svetog Ivana Krstitelja kao glas koji viče u pustinji, on nije ostao samo na riječima, već je tražio da se riječi pretvore u djela. Ponajprije jer je sam živio ono što je govorio, te je dosljedno djelima odražavao što je drugima naviještao. Njegove riječi i djela nisu mogla proći nezapaženo kod ljudi koji su ga slušali i promatrali njegovo svjedočenje. Zato smo i čuli u Evanđelju kako mnoštvo pita: „Što nam je dakle činiti?“ A jednako to su pitali i carinici koji su došli krstiti se, kao i vojnici. Znači da su svi razumjeli da ih Ivan poziva da djelima potvrde da misle ozbiljno poslušati što im govori o duhovnom životu. Osjetili su da duhovni život nije samo poslušati nekoliko pobožnih rečenica, već ozbiljno zasukati rukave te prionuti na ozbiljan rad i konkretna djela ljubavi, dobrote i pravednosti. Štoviše, ni Ivan Krstitelj nije smatrao da je dovoljno da se krste oni koji mu pristupaju, već je uz krštenje smatrao da je neophodan zaokret u životu koji moraju pokazati dobrim djelima: velikodušnim odricanjem i poštenim radom.

Slična svijest bi nam trebala i danas kada kao vjernici bolujemo od istog nesnalaženja koje su pokazali vjernici onoga vremena. I danas ne znamo što nam je činiti u svakodnevnici i prema čemu bismo se trebali usredotočiti kad govorimo o konkretnim vjerničkim ciljevima i planovima. I danas mislimo da je dovoljno krstiti se, a da uopće ne smatramo da trebamo vjeru živjeti i potvrđivati konkretnim djelima. Zato se i danas čudimo da se u društvu ne osjeti nikakav pomak ni napredak u osnovnim stvarima života. Čudimo se koliko je prijevara, kriminala, podmetanja, krađe i gramzivosti, lošem radu državnih ustanova i koječemu drugome. Isto tako se žalimo da nam društvo nazaduje jer je premalo ljudskosti i dosljednog ponašanja, unatoč tome što se većina ispovijeda kršćanima.