2. nedjelja po Božiću

Dok nam sveti Ivan govori o Kristu Božjem Sinu kao o Riječi koja bijaše od početka, te koja bijaše u Bogu i koja bijaše Bog, on nas potiče da razmišljamo o njemu kao o Božjoj Misli ili Božjoj Mudrosti. Zato ga i zove imenom Logos – Riječ. Doista Božji Sin je vjekovna Božja Riječ u kojoj Otac izrazi cijeloga sebe u ljubavi Duha Svetoga. Sve što je mislio bio je On, njegova vječna misao. Sve što je ljubio bio je On, njegov ljubljeni Jedinorođenac. To je pretpostavka svega onoga što potom slijedi. A potom doista slijedi sve ostalo, bez ikakvoga izuzetka. Jer bez ove Riječi Božje ništa ne postade. Doista, živi i svemogući Bog u svojoj ljubavi i slobodi odlučio je stvoriti svijet, te ga je stvorio po svojoj vječnoj Riječi u kojoj je sva mudrost i sav život, jer je u njemu sva istina i sva ljubav. Tako Bog koji čini sve, pokazuje da je u samome sebi posvemašnje predanje, te da iz obilje unutarnjeg trojstvenog predanja stvara svijet u dimenziji i dinamici dara, to jest predanja. Kao što Otac u sebi sve posjeduje i sve predaje Sinu ne tražeći ništa nego potpuni cjeloviti uzvrat ljubavi, teko isto stvara iz ničega sav svijet ne tražeći za uzvrat ništa, nego da svijet živi u skladu određenom ljubavlju. To na poseban način vrijedi za čovjeka.

No znamo da se to nije dogodilo prema Božjemu planu, jer su ljudi više ljubili tamu nego svjetlo, smrt nego život, laž nego istinu, ludost nego mudrost, nered nego red, nesklad nego sklad, mržnju nego ljubav. Ali ljudi nikada neće reći da ljube na nerazuman i nerazborit način, već ljube lažne sadržaje pod krinkom tolikih izgovora i obrazloženja. Točnije, oni su za sebe tamu proglasili svjetlom, smrt životom, laž istinom, ludost mudrošću, nered redom, nesklad skladom, mržnju ljubavlju, i tako redom. Samo su prestali s Bogom održavati djetinji odnos povjerenja i ljubavi i čudo života je tu prestalo postojati. Od tada čovjek laže samoga sebe tražeći svoj put, ali ga ne može naći, jer za čovjeka nema puta bez Boga.