Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg
Od prvoga dana kad je Bog stvorio čovjeka, predvidio je za njega da raste i penje se do uzvišenih granica života. Slobodno možemo reći da mu je nebo bilo granica, to jest da je bio pozvan nadići sve granice i ući u prostor neograničenog i ničim sputanog života. Međutim, ovaj Božji poziv čovjek je razumio kao neku svoju igru bez granica, pri čemu je on razumio da se u tom odnosu treba ponašati bez zadanih pravila. I dok je njemu Bog nudio da se penje i raste, on je za sebe poželio otkloniti od sebe sve Božje spone, pa i taj poziv na neograničeni život i neograničenu ljubav. Zato je odlučio igrati bez pravila, a bolje rečeno, protiv pravila koja je uspostavio sam Bog. Odlučio se ‘uspinjati’ nekom svojom stazom na kojoj nije bilo ni puta ni uputa Božjih. Mislio je da će tako zaobići i nadići granice Božje, te ostvariti još uzvišenije domete nego da sluša Božji glas.
I što se više ‘penjao’ umišljen u vlastitu veličinu to je se Bog morao poniznije spuštati k zemlji da ga izbavi od njega samoga i od zla i grijeha koji su vrebali na njega da ga odvedu u smrt. I što je bio uvjereniji da probija granice, to se Bog morao više vezati na njega sponama svoje ljubavi i milosrđa da ne dopusti da padne u ponor i da u ponoru propadne. Dok se svim silama trudio da se uzdigne samostalno bez pomoći Božje, Bog je jasno znao da će konačni rezultat njegovih nastojanja biti bolno prizemljenje. No kako ništa nije htio činiti na silu, Gospodin je strpljivo i ponizno pratio služeći u ljubavi i praštajući njegove pogreške i promašaje. Toliko je bio ponizan, da je dao svoga Sina ne samo da postane čovjekom i čovjeku pokaže put života i spasenja, već i da umre za njega izvlačeći ga iz jame propasti, to jest iz groba. Tako se sam Božji Sin ponizio do smrti na križu i do groba u koji je bio pokopan, čime je sišao u podzemlje ljudskog života.
Večeras u ovom svetom vazmenom bdjenju dok nam još Božja riječ odjekuje u ušima, divimo se čudesnom događaju koji nas obasjava svojim sjajem i ispunja svojom snagom. Uistinu, divimo se Božjoj neizmjernoj ljubavi i beskrajnom milosrđu. Divimo se Bogu živomu koji nas ne prestaje iznenađivati svojim životom i milošću, svojom dobrotom i božanskom moći. Doista, dok smo slušali izviještaj o stvaranju svijet i onaj o izlasku izraelskog naroda iz Egipta, imali smo prigodu razmatrati o njegovim divnim čudesima. On je na čudesan način izišao iz sebe i u preobilnoj svojoj ljubavi stvorio svijet kojem se i sam divio kako je dobar, što nam svetopisac ostavi zapisano svakog pojedinog dana stvaranja: I vidje Bog da je dobro. Kao da se i sam divio tome kako se njegova dobrota čudesno prelila na ovaj vidljivi svijet koji je svjedočanstvo i slika njegove dobrote i kreativnosti. Nevjerojatno je čudo da je učinio da ono što nije, bude; da je pustoš i prazninu ispunio smislom postojanja, da je tamu ispunio svjetlom života. Ništa manje čudo se nije dogodila kad je odlučio proslaviti se i u našim ljudskim povijesnim događanjima, pokazujući da u njegovim očima ne igra nikakvu ulogu ljudska moć i sila. Svojim čudesima i zahvatima u ljudsku povijest htio je obznaniti svoje gospodstvo nad ljudima, da svi upoznaju da je on Gospodin. Htio se proslaviti, ali ne da pokaže samo svoju nadmoć nad ljudima, već da im očituje svoju slavu, te ih njome oduševi da se otvore njegovu božanskom planu i prisutnosti u svijetu.