Na periferiji živopisnog gradića našla su svoje mjesto ogromna industrijska postrojenja. Želeći privući pozornost visoki dimnjaka, ponosan na sebe, svoju visinu i veličinu, otpuhivao je put neba guste kolutove dima, jer bez njega ovo mjesto ne bi se moglo pohvaliti ni moću, ni bogatstvom. Zašto su ljudi stavili na periferiju njega, pitao se u čudu, dok se iz srca mjesta uzdizao više nego skroman crkveni toranj. Kao da je čuo njegove dvojbe, zvonik mu je odgovorio podnevnim zvonjenjem: Dok im ti daješ kruha, cijediš im dušu, te prljavim oblacima zamračuješ nebo i priječiš suncu da ih grije, dotle zvon mojih zvona odagnaje škodljive oblake. Dok od buke strojeva u tvojim postrojenjima ne čuju niti jedan drugoga, u mojim prostorijama jasno čuju i Božji glas s neba. Dok im ti zagađuješ vode svojim otpadom,u meni pronalaze vode koje ih čiste za život vječni. Dok u tebe ulaze odmorni,a izlaze iscrpljeni i istrošeni, ja im pružam utjehu, obnavljam istrošene snage, vidam zadobivene rane i hranim na putu do cilja. Što se hvališ da glavom dosižeš oblake ako ti je duša crna pa sukljaš dim u nebo i garež bacaš po zemlji? Kad bolje pogledaš bit će ti jasno zašto si ti na periferiji, a ja u srcu njihova života!
