Nedjelja Krista Kralja – 2008.
Današnje Evanđelje nam na način vrlo svojstven Gospodinu predstavlja njegovu kraljevsku službu koju ima kao vladar svega stvorenja, napose čovjeka. Služi se slikom kralja i kraljevanja, vrlo razumljivom za ono vrijeme i svijet, premda možda nama danas manje razumljivom, koja je ostala sadržana i u samom nazivu ove svetkovine kojom se zaključuje liturgijska godina. Naime, dok je za ono vrijeme pojam i uloga kralja bila nešto normalno, a i uzvišeno, danas je gotovo takav pojam zanemaren kao arhaičan i nepoznat u društvenim službama i strukturama, kao i u svakodnevnom životu. Isus najavljuje da će u danom trenutku doći u slavi, da će u njegovoj pratnji biti anđeli, da će sjesti na prijestolje, da će okupiti sve narode, te da će razlučivati ljude jedne od drugih. Predstaviti se kao kralj koji sjeda na prijestolje sazivajući sve narode i ljude znači predstaviti se kao apsolutni gospodar povijesti koji će sa svoga prijestolja suditi svakom čovjeku i svim narodima. Zato i govori o tome kako će biti vlastan dati u baštinu svoje kraljevstvo onima koji to zasluže, a zasluženo kazniti one koji ne zasluže nagradu.
Međutim, ipak ne ostavlja dojam samoživog vlastodršca koji neumoljivo provodi svoju volju, a ukoliko zatreba da je i nameće silom, nego se predstavlja kao kralj koji je ujedno Sin Čovječji, te pozna istinske ljudske metode i kriterije prosuđivanja. Stoga naslov Sin Čovječji govori u isto vrijeme o njegovoj uzvišenosti, kao i o njegovoj ljudskosti koju je imao i u kojoj je bio u povijesti, što bitno utječe i na onaj konačni sud. Po svojoj ljudskosti je bio vidljivi i prepoznatljiv u vrijeme svoga utjelovljenja, te je i ostao otajstveno prisutan u svakom od malenih, s kojima se htio poistovjetiti utjelovljenjem, te će odnos prema njima biti glavni kriterij razlučivanja. On će se pokazati kao onaj koji se i sam podvrgao ljudskom životu, pa i osudi kraljeva i vlastodržaca, te će tako prokušan znati prosuditi i ljudska djela na koncu povijesti.
Da se pojavio kao Bog u moći, onda bi ga svi od straha priznali i prihvatili, ali jer se pojavio kao čovjek, želio je da odnos prema Bogu u konkretnom čovjeku budu glavni kriterij razlučivanja i prosuđivanja. Onaj tko je nešto učinio za čovjeka u njegovo ime, izravno je pomogao njemu. Onaj tko nije živio samoživo svoje postojanje, nego se stavio u službu čovjeku, poput pastira, koji skrbi za ljudsko tjelesno i duhovno dobro, takav će na posljednjem sudu čuti utješne riječi, pa i onda kad će se pojaviti uvjeren kako nije učinio nikakvih velikih djela. Jer napokon će ovaj kralj koji sve vidi i dobro vidi, procijeniti pravo sva ljudska djela, te će ukazati i jednima i drugima na pravo stanje stvari, te će donijeti presudu koja će biti na život ili na smrt. Njegova se kraljevska moć i očituje, naime, u tome da ima ovlasti udijeliti život i smrt, što je bitna odlika kraljevske službe. Jer kralj je nad svojim podanicima imao vlast i pravo života i smrti, kao što su nekad u starom Rimu gospodari i očevi obitelji, takozvani patresfamilias, imali nad svojom pravo djecom ubiti ih ili ostaviti da žive u trenutku rođenja (ius necis et vitae).
Zato Krist ne će biti kralj, a da prije toga nije bio pastir, o čemu nam rječito govori i prvo čitanje koje govori o Božjoj pastirskoj ulozi u vremenu. Točnije, on je kralj koji je bio pastir svoga naroda tijekom njegove povijesti, te onda ima nad svojim stadom i onu vječnu vlast da razlučuje ovce od jaraca. A biti pastir bitno uključuje dvije stvari: prvo da je prethodio stadu i kao drugo da je skrbio za svoje ovce. Isus je i jednu i drugu službu izvršio na poseban način dajući život za svoje ovce. Samo takav koji je bio pastir, imat će vlast razlučiti ovce od jaraca, jer samo on dobro zna kriterije razlučivanja, to jest zna dobro što je u čovjeku, te tako pozna svakoga od onih koji će biti podvrgnuti njegovu sudu i prosudbi. Samo takav koji je dao život za svoje ovce ima vlast dati život vječni svakoj pojedinoj, kao i potpisati presudu vječne osude i smrti.
Cilj je stoga ove svetkovine Krista Kralja svega svijeta poučiti nas da svoga Gospodina, Sina Čovječjega, najprije prepoznajemo u osobnoj povijesti kao pravoga kralja, prisutna među nama u svakom čovjeku potrebnom naše pažnje, suosjećanja i ljubavi, da bismo potom mi zaslužili da nas postavi na kraljevsko prijestolje svoje slave. Što više mi budemo njega promatrali i o njemu skrbili u najmanjima, to će on nas prije staviti sebi s desna u svojoj slavi. A tko to ne bude priznavao Krista kraljem dajući život bližnjima, potpisuje sebi smrtnu presudu u posljednji dan kad dođe njegovo vječno kraljevstvo. Jer ključ po kojem će nas rasuđivati i razdvajati ne će biti na temelju izvanjskog izjašnjavanja, nego na temelju iskazane ljubavi, to jest djelotvorne otvorenosti njegovoj kraljevskoj prisutnosti u svakom čovjeku.
Neka nas, stoga, Krist, dobri Pastir i Kralj svega svijeta, nadahne da živimo po njegovoj riječi i primjeru, da bi nas našao dostojnima proslave vječnoga života u njegovu kraljevstvu u vijeke vjekova. Amen.
