6. vazmena nedjelja – A
Potičući svoje učenike da mu ostanu vjerni, Isus im je iznad svega preporučio ljubav. No ne bilo kakvu ljubav, nego ljubav koja se očituje kroz konkretna djela. A taj konkretan način je posluh i vjernost odredbama koje im je on predao. Vjerojatno je Gospodin kod njih mogao primijetiti da ljubav često doživljavaju kao nedefiniranu i nekonkretno shvaćenu stvarnost. Po svoj prilici, i kod njih je bila doza nedovoljno dobrog shvaćanja ljubavi, pri čemu ljubav ne bi trebala podrazumijevati vršenje zapovijedi. Doista, mnogo ljudi i danas smatra da je ljubav jedno, a zapovijedi sasvim nešto drugo. Prema uvjerenjima mnogih, onaj tko ljubi ne bi se trebao obazirati na zapovijedi i odredbe koje nas ograničavaju i sužavaju naše okvire i stvarnost, dok ljubav uistinu oslobađa. Mnogi vjeruju da je ljubav neka vrsta osjećaja kojemu ne treba davati ni formu ni sadržaj, jer bi bila dostatna samoj sebi, čak i kada nas učini pasivnima do mjere da više ne ispunjavamo svoje zadaće i ne ostvarujemo ciljeve. Ipak, dok s jedne strane mnoge ljude osjećaj ljubavi čini nedjelotvornima i pasivnima s obzirom na svakodnevno revno ponašanje, s druge strane događa se da ljubav postaje izgovor za neuredno ponašanje. Tako oni koji “se ljube” smatraju da mogu živjeti protivno Božjem zakonu, te im ljubav postaje opravdanjem za sve što čine.
Upravo zbog toga je Gospodin imao potrebu svojim učenicima pojasniti što je prava ljubav i potaknuti ih da se uvijek vode takvom ljubavlju, a ne ispraznim osjećajem. On im je svojim naviještanjem protumačio, a životom pokazao što je prava ljubav. Ona je uistinu žrtva i predanje za spasenje drugoga, a ne tek neka vrsta osjećaja. Prava ljubav je jasan odgovor Bogu na njegovu ljubav i precizno vršenje njegove svete volje. Onaj tko ljubi stavlja se na raspolaganje Bogu te tako ispunjava njegov sveti spasenjski plan, te svoj duh pročišćava prisutnošću Duha Svetoga. Onome tko ljubi motivacija nije ljudski probitak ili užitak, već istinska dobrobit koju je sam Bog odredio za čovjeka. Tko bi djelovao protiv smisla dobra koji je Bog utisnuo u ljudsko biće, bez obzira na snagu ljudskog osjećaja, takav ne bi bio na tragu prave ljubavi, nego bi lutao, nikada je ne doživljavajući ni dotičući. Tko ne ljubi po Bogu i u Bogu, prije ili poslije shvati da je opustošio samoga sebe i postao siroče bez stvarne prisutnosti ljubljene osobe u životu i bez iskustva prave i neprolazne ljubavi.
U tom duhu shvaćamo i potrebu našeg Gospodina da svoje učenike pouči istinskoj ljubavi te da ih za nju osposobi. U svijetu u kojemu su živjeli, mogli su pasti u iskušenje da im svijet predstavi ljubav na svjetovan način, kao osjećaj koji se ne temelji na Bogu niti polazi od njega, nego kao neki privatni osjećaj. S obzirom na to da je ljubav presudna stvarnost koja oblikuje i nadahnjuje ljudsko djelovanje, Gospodin im skreće pozornost da njihova ljubav treba biti oblikovana njegovom ljubavlju, to jest darom Duha Svetoga. Prava ljubav je unutarnja snaga koju nam Bog daje iznutra i potiče nas da sukladno njoj djelujemo. U suprotnom, svako naše djelovanje koje ne izvire iz ljubavi i nije vođeno ljubavlju isprazno je i pogrešno, bez obzira na to kako se ljudskom umu moglo činiti ispravnim. U biti, Isus nas svojim riječima podsjeća da trebamo sve činiti iz ljubavi prema drugima; u protivnom, naše djelovanje postaje pogrešno i štetno.
Kada Isus govori učenicima: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati,” valja se prisjetiti da je svojim učenicima ostavio zapovijed: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.” To je temeljna zapovijed koju treba čuvati: djelovati u ljubavi Isusovoj prema braći i sestrama. Jer onaj tko ne djeluje u ljubavi Isusovoj, može djelovati vođen probitkom ili zloćom, a ne nesebičnim sebedarjem. Zato je uskrsli Gospodin model i primjer djelovanja u ljubavi. On je tako ljubio čovjeka da je dao sebe za njega. I sve što je činio, činio je iz ljubavi i s ljubavlju prema čovjeku i njegovu spasenju. Ovakav stav je temelj i podloga za svaki drugi odnos i vršenje svih ostalih zapovijedi. Kao kršćani, pozvani smo slušati Isusovu riječ i vršiti njegove zapovijedi, ali moramo biti ispravno motivirani. Sve što kršćanin čini treba činiti iz ljubavi prema Uskrsnulom Isusu i prema svojoj braći; u protivnom postaje žrtva duhovne šizofrenije, to jest, ponašanje koje je objektivno ispravno temelji se na krivoj motivaciji. Ako bi bio vođen drugom motivacijom, to bi bilo apsolutno pogrešno, bez obzira na to kako se naizgled moglo činiti ispravnim i točnim, jer jedina motivacija kojom kršćanin treba biti vođen jest Kristova ljubav, to jest, snaga njegova Duha Svetoga. Isus je zato i uskrsnuo da nam to omogući, pa živimo od njegova uskrsnog dara, djelujući snagom njegove ljubavi koja nam jedina otvara vrata života vječnoga.