Uskrs – danja misa
Nekada nam se u životu dogodi nešto tako lijepo da nismo sposobno odmah niti povjerovati što se dogodilo, te nam je potrebno malo vremena da napokon dođemo k sebi i da shvatimo o čemu se radi. Može se dogoditi da nas zapljusne nenadana radost za koju treba vremena da se slegne u duši, da bi potom bila pokretačka ili stvaralačka stvarnost. Međutim nije ni rijetkost ni slučajnost da se nakon određenog vremena naviknemo na ono što nam je u jednom trenutku bilo iznimno i životno bitno, te nam i najljepši i najradosniji trenutak navuče određenu patinu koja zaguši iskonski sjaj radosnog događaja koji je jednom preporodio naš život.
U ovakav tijek događanja bili su dijelom uronjeni i apostoli pred Kristovim uskrsnućem. U prvi mah su bili zapanjeni viješću, da bi se tek malo po malo u njima kristalizirala svijest o tome što se u stvari dogodilo, te će im za taj proces trebati i Gospodinova izravna pomoć i pouka. Današnji evanđeoski odlomak opisuje upravo postupnost kojom je događaj Isusova uskrsnuća prodirao u svijest učenika kojima, kao ni Magdaleni, nije bilo odmah jasno kako to da Isusa više nema u grobu. Njima je prva vijest o tome izgledala nevjerojatno, te nisu znali što bi o tome mislili, do te mjere da su se u nevjerici gotovo ustručavali ući u grob i osobno se osvjedočiti. No kad su ipak pronašli dovoljno odvažnosti ući u grob, morali su donijeti i svoje zaključke o viđenome. Ivan tvrdi kako je u tom trenutku povjerovao, priznajući da do tada još nije bio upoznao Pisma u kojima je bilo naviješteno da će Isus ustati od mrtvih. U njemu se od trenutka kad je čuo vijest da Isusovo tijelo nije u grobu odigravala velika borba. Ništa manja borba očito nije bila ni prethodni dan, proveden s onom koja mu je bila povjerena za Majku. Bez daljnjega i taj mu je dan morao biti vrlo dragocjen. U protivnom ne bi on sada tek tako povjerovao, da o svemu što se dogodilo nije razmišljao tijekom cijele subote. Ne bi on tek tako povjerovao, da sigurno s Petrom nije o svemu razglabao pokušavajući propitati određene mogućnosti. U njihovim dušama je zacijelo bila cijela oluja, mnoštvo argumenata za i protiv, mnoštvo upita i odgovora. A isto tako i teret. Bilo je teško povjerovati u nešto takvoga bez ikakvog dokaza, bez uporišta, bez argumenta. Zato, kad im je Marija Magdalena donijela vijest o tome, to je bila zraka nade, slamka spasa da nije sve potpoljeno, nego naprotiv, da je istina ono o čemu im je Gospodinova Majka govorila i prema čemu ih je upućivala da shvate iz Pisma. Tek tako postaje razvidno odakle u njima tolika želja da trčeći odu do groba, te potom i zaključak koji ih je doveo u pristanište vjere. Ne samo da su provjerili ono što se provjeriti dalo, nego su i povjerovali onom što su vidjeli, premda su vidjeli samo Isusov grob.
Oni su do jasne svijesti o tome što se dogodilo Gospodinovim uskrsnućem, kako vidimo, došli vrlo postpuno u prva tri dana nakon Gospodinove smrti, a potom će im trebati cijeli život da se bez prestanka dive tom događaju, te da shvaćaju mnogostrukost i veličinu učinka uskrsnuća u svome životu i biću. Kad im je Marija Magdalena javila da je našla otvoren grob i da nema Gospodina, bili su potpuno zapanjeni pa im je prvo došlo do svijesti da trebaju potvrediti istinitost informacije. I kad su otrčavši na grob ustanovili da je Marijina vijest točna, još uvijek nisu shvatili što to ima značiti, to jest kako protumačiti. U drugoj fazi ušli su u grob i potom povjerovali Pismima, što je značilo da su otkrili da je živ i da je djelatan sukladno onome što je govorio. Ova druga činjenica opet nije proizvela u njima nagli učinak, jer će trebati još više susreta s Uskrslim da se uvjere da je istina sve što su osjetila vidjela. Trebao im je iznimni napor uma da na neki način barem protumače ono što očima gledaju, jer su se suprotstavljale dvije očevidnosti, očevidnost smrti Onoga kojega su vidjeli raspeta i probodena i očevidnost njegova uskrsnuća.
Razmišljajući o ovom događaju danas, gotovo dvije tisuće godina nakon uskrsnuća, nama vjernicima događa se da činjenicu uskrsnuća živimo na sličan način poput učenika, u različitim etapama i s različitim intenzitetom uvjerenja. Često je to tek samo neka blijeda predodžba Krista uskrsloga koju možemo usporediti s onim prvim trenutkom u kojem Petar i Ivan saznaju za vijest da nema Gospodina u grobu, te trče našto više saznati na lice mjesta. U svom pokušaju da shvatimo i da navijestimo uskrsnuće prolazimo kroz različite duhovne etape, od nevjerice, preko provjeravanja pa sve do vjere. No ovaj pozitivni zaključak vjere morao bi u našem životu proizvesti eksploziju radosti i neprekidnog divljenja, samo se to ne događa baš često jer skoro da pred njim ostajemo ravnodušni kao da se nije ništa u nama i za nas dogodilo.
Događaj Kristova ursksnuća kao da nam ne daje nikakav polet ni krila za pravi duhovni let. Ostajemo i dalje onakvi kakvi smo bili, bez da nas radikalno dotakne i promijeni. Vjera u Krista uskrsloga ne bi smjela biti tek neka informacija na koju smo se navikli, a da nam ništa bitnoga ne promijeni u duši. Petar i Ivan su barem potrčali prema Kristovu grobu, te bi bilo očekivati da i mi potrčimo u duhu, jer Kristovo uskrsnuće govori vrlo bitne stvari i nama. Nije Isus radi sebe umro i uskrsnuo, već radi nas, te bismo mi morali trčati njegovu grobu tražeći razumijeti što se značajnoga dogodilo za nas tim događajem.
Ako su Petar i Ivan shvatili da su se ispunila Pisma koja su najavljivala njegovo uskrsnuće, i mi u svome biću moramo otkriti pohranjene sadržaje Pisama. U srcu trebamo otkriti ona iskonska traženja ljudskog srca i želju da pobijedimo smrt, te osjetiti kako nam božansko obećanje ulijeva nadu i liječi dušu.
Zato nam je potrčati snagom duha prema Kristovu grobu iz kojeg nam dolazi svjetlo i snaga pobjede. Zato nam je doći na njegov grob i upiti poruku uskrsnuća kojim postajemo potpuno ono što jesmo, oslobođeni okova grešnosti i smrtnosti. Doživjeti nam je puninu svoga života pored njegova praznog groba, pored kojega su apostoli primili vjeru i iz kojega su nosili trajnu životnu radost.
Neka nas iznimnost ovog događaja ispuni novom snagom što struji u život vječni, te neka je u tom duhu svima blagoslovljen blagdan uskrsnuća Gospodinova i uskrsnuća našega s njime. Amen.
