33. nedjelja kroz godinu – B
Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja pune su upozorenja i ozbiljnosti, gotovo ispunjene prijetnjom koja nije svojstvena Gospodinu. Stoga nam se upitati je li Gospodinu cilj utjerati strah svojim vjernicima, a posebno nevjernicima, pa kad već ne žele vjerovati milom, da ih barem na to dovede silom i strahom kada dođe u moći na oblacima. Služili se i on metodama kojima se služe redovito ljudi da bi držali druge u pokornosti ili pak njegove riječi imaju neki drugi prizvuk? Ma kako mogao njegov govor zvučati zastrašujući, držim ipak da Gospodinu nije cilj nikoga strašiti s namjerom da utjera strah i ishodu silom vjeru, već, prije svega, stalo mu je iznijeti jednu istinu koja se tiče čovjeka i ljudske povijesti. To je istina o konačnosti i koncu svega stvorenoga, pa tako i čovjeka na zemlji, o čemu ljudi uvijek ne vode računa, iako je tako očito.
Druga velika istina je da čovjek živi mnogo odgovornije i zauzetije u trenutku kad ga pritisne muka ili se nad njim nadvije opasnost. Kad je svjestan težine svoga stanja i situacije, onda prikuplja snage, grčevito se opire nedaćama koje mu prijete. Takva događanja prati i pamti, te mu postaju izvor iskustva i životne pouke. No ukoliko na obzorju života nije iskusio takvih tegobnih i mučnih trenutaka, u opasnosti je uljuljati se u život kao da je riječ o bezbrižnoj šetnji, bez obveza, obzira i odgovornosti. A oni koji su okusili život na način da su iskusili mnoge nevolje na obzorjima, postali su barem svjesni da postoje obzorja kao i stvarnost iza obzorja.
Tko nema takvo iskustvo, u opasnosti je da u njemu ugasne osjećaj za transcendenciju. I ne samo to, nego čovjek koji nije svjestan scenarija na obzorju života i povijesti, teško uočava i Božju prisutnost u sebi i pored sebe sve dok se ne dogodi neki izvanredni događaj i znak koji ga na to prisili. Zato nije slučajnost da čovjek zna čitati znakove prirode i svijeta oko sebe, dok ne zna čitati znakove prisutnosti Božje u sebi. Do te mjere je slijep da ne vidi da je Bog ušao u njegov život, dok se ne dogodi slavni i čudesni dolazak na razmeđima povijesti i vječnosti. Očito je čovjek u sebi zamračen, ili bi se moglo reći razdijeljen između potrebe za svjetlom i tame koja se spustila na njegova obzorja. Razdijeljen je između one unutarnje sigurnosti na obzorjima duše u kojoj spasenje stječe vjerom, i potrebe da primi sigurnost, dokaz i očitovanje izvanjskim znacima.
Ali kad znamo da je činjenica da Bog izvanjskim znakovima na obzorjima neba i zemlje ne izriče ništa što već nije glasnije rekao i jasnije zapisao čovjeku u duši od trenutka stvaranja i što nije vjerodostojno potvrdio svojim ulaskom u područje ljudskog vidokruga, onda nam takav ljudski zahtjev djeluje neozbiljno. Kad čovjek zaboravi da mu je u duši zapisana neprolazna riječ koja neće uminuti dok se sve ne zbude, te radije traži potvrdu znakovima na obzorju neba i zemlje, koji će i tako jednog dana minuti, onda je to znak da je usredotočen na krive sadržaje.
U tom duhu naša povijest kao vjernika na zemlji odvija se uvijek između onoga: Blizu je, na vratima; i onoga: A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Time nas je Gospodin htio upozoriti u kojem smjeru treba ići naša pozornost i nastojanje, jer je život satkan i od ovakve strepnje i nesigurnosti. Da se ne bismo uljuljali u povijest i život držali isključivo vremenitim i povijesnim događanjem, Isus nam predstavlja taj odsudni dan kao bliz, to jest da je trajno blizu i prisutan na obzorjima duše i srca. A da ne bismo gubili vrijeme u računanju,umjesto da budemo duhovno spremni, upozorava nas da nitko ne pozna točan čas kad se ima zbiti njegov konačni, eshatološki dolazak, već da se usredotočimo na ovaj unutarnji po vjeri, jer i tako on postaje presudan.
Isus nas upozorava da čitamo znakove vremena, pa i znakove u pojedinim naraštajima, jer ni naš naraštaj neće proći dok se sve to u njemu ne zbude. Svaki dan i iz dana u dan promatramo kako nebo i zemlja prolaze sa svime onim što se mijenja i oko nas prolazi. Sve prolazi s onima koji, jer su prolazni, prolaze napuštajući ovaj svijet, ali sve ostaje i traje s onima koji traju jer su primili klicu božanskog života i iz dana u dan žive sukladno primljenom daru.
Stoga je jao onome tko živi na ovoj zemlji, a da se na obzorjima njegova života ništa ne događa. Loše živi kao vjernik onaj tko ne uočava u sebi i oko sebe nevolju veliku koja se obrušila na ono što je Božje, što je Bog zasadio u svako srce i posijao na zemlji. Nije na pravi način svjestan života ni ljudske povijesti tko ne uočava pomračenje i padove koji se događaju na obzorju čovječanstva, a koje je prouzročio čovjek želeći oboriti sile nebeske, to jest želeći utemeljiti svoj život bez njih rušeći duhovna obzorja. Nije dovoljno dobro otvorio oči vjere onaj tko svaki dan ne vidi da mu na obzorju dolazi ususret Sin Čovječji i da je svaki dan sve bliži. Takav zacijelo ne razmišlja o bitnim stvarima života, niti se priprema na susrete koji daju pravo značenje vremenu. Doista, kad se prestane život događati na obzorjima duše, čovjek postaje slijep i za izvanjske znakove koji ga kao neminovna zbiljnost potiču na ozbiljnost.
Naučimo se i mi od znakova što nas okružuju, ne samo od smokve koja u svoje vrijeme omekša i tjera lišće, kako veli Gospodin, već se učimo na tragu njegovih neprolaznih riječi razmatrati njegov slavni dolazak u naš život, koji će se njegovim vjernima pretvoriti u dolazak oslobođenja od svih muka. Budimo mu vjerni da nas jednog dana njegovi anđeli mogu sabrati i uvesti u radost njegova kraljevstva. Amen.
