4. nedjelja kroz godinu – C
Svi znamo što danas znači liječnik, te da nam život bez dobrog medicinskog sustava ne bi bio ni približno ugodan, siguran i bezbrižan, premda nikad ne može biti u potpunosti, pa da su i ne znam kako opremljene bolnice i vrsni liječnici. Zdravstvo je stoga jedna od bitnih sastavnica našega društva jer nam pruža određenu sigurnost i zaštitu protiv zdravstvenih tegoba i nedaća bolesti i kojekakvih patnja. U vremenu u kojemu živimo mislim da se medicinska znanost može doista pohvaliti i stanovitim uspjesima i dostignućima, te danas nitko više ne ponavlja izreku koju smo čuli u današnjem Evanđelju: Liječniče, izliječi sam sebe! Medicina i liječnici danas imaju takvo iskustvo, kao i mogućnost vježbe i eksperimenta, učenja i usavršavanja, tako da im nije neophodno i prikladno ponavljati tu izreku. Ta izreka je postojala u Gospodinovo vrijeme kad je svaki liječnički zahvat, za razliku od onog što se događa danas, bio u najvećoj mjeri nesiguran. Zbog nedostatka specijalizacija i specijalizanata uspjeh je bio vrlo upitan. Nije imao tko ni čime uspostaviti kvalitetnu dijagnozu, te izvesti potrebni zahvat.
I dok se danas medicinska scena korjenito promijenila u odnosu na Gospodinovo vrijeme, jer su liječnici opremljeniji, osposobljeniji i s više iskustva, dotle nam duhovna „zdravstvena“ scena pokazuje iste simptome kao i nekada. Za razliku od tjelesnog vida, duhovno zdravlje čovjeka se nije nimalo poboljšalo, već bolesno stanje ostaje jednako sporno i bolno, od one prve bolesne zaraze na Adamovu tkivu do posljednjeg rođenog djeteta. Međutim, nije tragedija u tome što se situacija nije mnogo promijenila, već što duhovno bolesni čovjek ne prihvaća dijagnozu. Dok vjerujemo liječnicima i bolničkom osoblju, kliničkim i bolničkim aparatima da su sposobni dati nam pravu dijagnozu, dotle se baš nerado upuštamo u propitivanje duhovnoga zdravlja i duhovne dijagnoze. Dok nam je vrlo stalo da znamo stanje svoga zdravlja, s druge strane kao da se strašimo, ili, štoviše, ponašamo se kao da nam nije u interesu uspostaviti duhovnu dijagnozu. Nadalje, postoji čak prava opasnost da nekome ukažete na duhovnu bolest, taj postaje alergičan smatrajući to neprimjerenim i nedopustivim, povredom osobnih prava i intime.
Što se tiče Isusovih sunarodnjaka, pa onda i reakcije svakog čovjeka koji se opire kad mu netko pokušava „uspostaviti duhovnu dijagnozu“, dijelom su (bili) u pravu, jer nema nijednog čovjeka kojemu ne treba duhovna dijagnoza, te tako se može uzvratiti spomenutom uzrečicom: Liječniče, izliječi sam sebe! No, trebali su priznati da su u zabludi, jer kao prvo on nije bio Josipov sin, bez obzira što u to nisu imali uvida. To ga je razlikovalo od svih drugih ljudi, Adamovih sinova, kojima je najprije trebalo izliječiti sebe, da bi nekom drugom mogli nešto predbaciti. Stoga je, kao drugo, bio liječnik koji nije trebao najprije sebe izliječiti da bi pokazao liječničko umijeće i da bi uspješno postavio dijagnozu. Vjerojatno su ga slušali zadivljeni dok im nije išao ukazati na činjenicu da je i njima donio oslobođenje i vid, to jest da se tu pred njima ispunilo Božje pismo koje su trebali primijeniti najprije na sebi. Bilo im je zanimljivo slušati ga i povlađivati mu dok su držali da on njima povlađuje, ali kad su shvatili da im „uspostavlja dijagnozu“, reagirali su tako oštro da su ga čak htjeli strmoglaviti s litice. Tako se potvrdilo da ljudi vole povlađivati samo onima koji njima povlađuju, to jest koji potom prihvaćaju slušati njihovu volju i ponašati se sukladno njihovim željama. Čim se ne dogodi sukladno njihovim željama, njihova reakcija poprima sasvim suprotan predznak.
Ma koliko negativna njihova reakcija, ona ipak sadržava nekoliko istina: a) svakom je čovjeku potrebno duhovno ozdravljenje; b) duhovno bolestan čovjek nema puno moralno pravo drugome nešto reći jer je i sam u istoj situaciji koja ga očituje kao nemarna za lijek; c) duhovno bolestan čovjek ne može bolesniku do kraja pomoći; d) budući da je svaki čovjek duhovno bolestan čovjek, može mu pomoći samo Bog. Svi spomenuti elementi nam ukazuju onoga tko je bio potpuno zdrav, cjelovit i izliječen, kakvim se Isus i predstavio svojim sumještanima u Nazaretu. Objavio se kao Božji Sin koji je uzao našu ljudsku narav, ali nedotaknutu zarazom iskonskoga grijeha, da bi svojim životom bio liječnik i lijek našim ranama. Možemo reći, upravo nas ovaj evanđeoski događaj poziva pristupiti Gospodinu, ispovjediti svoju nedostatnost i dopustiti mu da nam napravi duhovnu dijagnozu te nas potom svojim životom iscijeli od naše slabosti i grešnosti, kako bi onda i naš život s pravom mogao, poput njegova, postati ljekovit drugima.