3. nedjelja kroz godinu – A
Započinjući opisivati Gospodinovo djelovanje, nakon uhićenja Ivana Krstitelja, sveti Matej izvještava kako je prvi mesijanski nastup bio u Galileji, u području grada Kafarnauma, koju već prorok Izaija naziva poganskom. Dan joj je naziv poganska, jer su u vrijeme prijašnjih, babilonskih i perzijskih osvajanja, pogani najprije uspijevali osvojiti nju, i tek kasnije su se spuštali do Jeruzalema. Osvajajući je, ostavili su najviše svoga utjecaja upravo u takvim rubnim područjima gdje se je miješalo stanovništvo, te je onda uz židove bio i priličan broj pogana koji ju je nastavao. U Isusovu navjestiteljskom nastupu, međutim, Evanđelist vidi ispunjenje Izaijina proročkog nagovještaja prema kojem je upravo narod u poganskoj Galileji najprije vidio svjetlost veliku, to jest njima koji su mrkli kraj smrti obitavali, svjetlost jarka je osvanula. Jer Gospodinovo propovijedanje Evanđelja bilo je doista velika svjetlost ne samo za židovski narod, nego i za pogane koji su u tom trenutku bili u doticaju sa židovima mnogo više u Galileji, nego u Judeji. U svakom slučaju, Gospodinov nastup sadržava, kako ispunjenje proročanstva, tako i sveopći poziv na obraćenje koje je potrebno svakome čovjeku. Njegov glas je doduše odjekivao najprije u sinagogama i među židovima, što je moglo izazvati čuđenje, jer su oni sebe, u odnosu na pogane, smatrali vjernicima kojima nije potrebo obraćenje. Ako je, međutim, židovima trebalo obraćenje, možemo misliti u kolikoj je mjeri taj isti poziv trebao vrijediti za pogane, koje su židovi držali potpuno isključenima iz Božjeg spasenjskog plana.
Gospodinova navjestiteljska revolucija i revolucionarna poruka obraćenja kojim se dolazi do spasenja, tiče se i nas danas, jer svaki čovjek i svaki naraštaj trebaju nanovo stati pred ove Gospodnje riječi i suočiti se s pozivom što je odjekivao s njegovih usana: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko. Jer kraljevstvo nebesko nije kraljevstvo koje ima svoj kronološki tijek, niti prostorni smještaj, premda teži tome da se smjesti u ljudski prostor i vrijeme. Kraljevstvo je božanska stvarnost koju svaki pojedini vjernik i svaki pojedini naraštaj treba za se steći, jer se ne prenosi kao povijesna stečevina i tradicionalna baština. Tradicionalnim slijedom prenošenja možemo prenijeti njegovu izvanjsku pojavnost, ali ne i unutarnju djelotvornost, koja je svojstvena samo osobnom suočavanju i susretu s Bogom, koje ne dopušta nikakvu uhodanost. Isto tako posluh vjere i obraćen stav jednog naraštaja ne znači sam po sebi kako će i naraštaj koji slijedi biti jednako vjeran i obraćen. Zato Gospodinova poruka obraćenja nije bila samo za ljude njegova naraštaja i galilejskog kraja, nego se ni mi danas ne smijemo izuzeti od tog poziva. Preuzetno bi bilo smatrati kako nama obraćenje ne treba, nego, naprotiv, pozvani smo pozorno slušati Gospodinov navještaj u svim dimenzijama.
Pogotovo što je danas očito i neskriveno ljudskim očima, kako je ovo društvo, koje se nekada nazivalo kršćanskim i u kojem je kršćanstvo ne samo ostavilo dubokoga traga, nego mu predstavlja i sam temelj, krenulo već odavno putem poganstva. Danas se doista može reći suprotno od onog što je Matej rekao za stanovnike Galilije: Narod koji je vidio svjetlost veliku, odlučio se vratiti tminama poganstva! Europa koja je nekada bila prosvijetljena svjetlom kršćanske vjere, odlučila se odbaciti svjetlo vjere proglasivši ga suvišnim i nepotrebnim. Europa se opredjeljuje za poganski život, a to je život bez korijena vječnosti i bez smisla budućeg života u uskrsnuću. Osilila se je u svojoj moći, te se uvjerava kako može naprijed bez Boga. Zaslijepila se obrtanjem velikih novčana sredstva, te ne vidi kako bi obraćenje trebalo biti njezino najveće bogatstvo. Pozorna je gotovo na sve sastavnice ljudskoga života upirući pogled u centre ljudske moći, ali ne vidi zašto i kako bi trebala skrenuti svoj pogled prema Bogu i obratiti pozornost na riječ što izlazi iz njegovih usta.
Ali ako se Gospodin nije ustručavao Galileji poganskoj uzviknuti: Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko, zašto bismo se mi ustručavali viknuti poganskoj Europi: Europo, obrati se, jer svojim ponašanjem odbacuješ kraljevstvo nebesko koje ti je bilo naviješteno! To vrijedi i za naš narod i hrvatsko društvo koja je dio Europe, te se ovakvi procesi odbacivanja kraljevstva i u njoj, na žalost, bilježe i odvijaju nezaustavljivom brzinom. Ali jer naš život nije isključivo dio ovih povijesnih procesa, nego je mnogo vrjedniji i ozbiljniji, moramo se vratiti na put obraćenja kojim nam Bog otvara oči kako bismo to prepoznali. Stoga moramo sami prihvatiti Isusov navještaj obraćenja kao događaj svjetla kojim prosvjetljujemo tamu poganstva u našim srcima, koje nastaju zamračenjem grijeha. Navijestiti nam je koliko može biti zasljepljujuće i koliko tamno, svjetlo koje se stvara u radionicama ljudskoga kraljevstva, a koliko spasonosno i korisno svjetlo vjere kojim nas Bog obasjava. 0braćenje je proces progledavanja kojim spoznajemo sebe i svoj život pred Bogom, ne bježeći od istine kako smo poprilično udaljeni od njegova svetog života. Obraćenje je proces kojim odbacujemo iz sebe i svoga života sve ono što ne diše i razmišlja sukladno istini o kraljevstvu Božjemu što je među nama.
Stoga je pravi trenutak i krajnji čas da ozbiljno poslušamo Gospodinovu riječ danas upućenu nama: Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!, kako bismo je mi potom prenijeli onima što žive u tami nepoznavanja Boga, te kako bismo zajedno s njima primili vječnu baštinu tog istog kraljevstva. Amen.