20. nedjelja kroz godinu – A
Međuljudski odnosi ne odvijaju se prema automatskom, unaprijed zadanom obrascu, nego uključuju dužni dinamizam, pa i nepredvidivost. Odnosi među ljudima poznaju svoje uspone i padove, razdoblja iznimnog zajedništva i razdoblja kušnji i napetosti. Istinsko zajedništvo i dobar prijateljski odnos pretpostavlja i razdoblja kušnji koje su učinile da se ‘izbrusi’, to jest ‘izbistri’ prijateljstvo prelazeći čvrst i stabilan odnos povjerenja i spremnosti na žrtvu i sebedarje.
A i vjera je jedna dinamička stvarnost koja pretpostavlja dužni dijalog kroz svojevrsnu napetost odnosa. Nitko od nas ne vjeruje tek tako, niti se Bog daje čovjeku kao kad bi se bacali biseri pred svinje, nego se daje na uzvišen način, u otajstvu, te očekuje čovjekov napor u razumijevanju njegova otajstva i dara objave. Mi ljudi stoga vjerujemo uz dužni napor u kojem se kristalizira svijest i jača biće u stavovima postajući uvjerenije. Do Božjeg otajstva se možemo vinuti nadilazeći svoju ljudsku površnost.
Vjerovati u Boga nije nešto svakidašnje, uobičajeno, ma koliko vjera bila sasvim sukladna našoj ljudskoj naravi i ma koliko se ispravno živi i ostvaruje upravo u svakodnevnici. Vjera je uvijek izniman čin koji nas stavlja u odnos sa svetim i savršenim Bogom, te bi je tako i trebalo prihvaćati, bez obzira koliko velikim ili malim sebe držali. Stoga se za čin vjere u Boga doslovno treba izboriti nesvakidašnjim naporom duha kroz koji se događa bistrenje svijesti i spoznaje samoga Boga. A to se postiže nadvladavajući tolike nejasnoće koje nas kao ljude prate, pri čemu smo pozvani razabirati ono što je istinito između mnoštva ideja koje se nameću ljudskom umu, ili pak donijeti svjetlo u dušu raspršujući tmine u koje smo uronjeni. Vjera treba u čovjeku pokrenuti sve potencijale koji ga uzdižu do Boga, te je nužnu prihvatiti i sučeljavanje i s drugima i s argumentima, kako bi se stekla dužna jasnoća i sigurnost. Osim toga, ako nam je do nečega stalo, onda ćemo se dužnom odvažnošću za to izboriti. Onda nećemo preko toga prijeći kao da nam je svejedno, nego ćemo se boriti svim silama da do toga dođemo.
Žena Kanaanka iz današnjeg Evanđelja jasno je pokazala da joj je bilo stalo do zamolbe koja je pretpostavljala i svijest o Isusovom poslanju kao Mesije. No Isus joj ne uslišava molitvu odmah, nego stupa s njom u dijalog kojim stavlja na kušnju njezinu vjeru i njezin stav prema njemu i njegovoj božanskoj moći. Njemu nije bilo u interesu učiniti čudo ozdravljenja kćerke samo da je se riješi i da mu ne dodijava vičući, nego mu je više od toga bilo stalo da učini čudo ovog unutarnjeg uzdizanja po vjeri i jedne tuđinke, pokazujući kako s Bogom može stupiti u zajedništvo svaki onaj tko zdušno vjeruje, bez obzira iz kojeg naroda bio i na kojem se dijelu svijeta nalazio. Prividnim odbijanjem njezina zahtjeva Gospodin joj pročišćava i učvršćuje vjeru kako bi i sama prihvatila mrvice Božjeg života, objavljenog u narodu izraelovu, a koje je ona primila kao iskrena tražiteljica istine i pravoga Boga. I ono što joj je do tada bilo osporavano, te je mogla primiti samo mrvice, jer nežidovima nije bilo dopušteno vjerovati u Boga ako se nisu požidovili, s Isusom postaje joj moguće i on, zadivljen, izgovara veliku pohvalu njezinoj vjeri.
Slijedom ovog evanđeoskog događaja i nas Gospodin poziva na ovako intenzivan dijalog vjere, koji ponekada pretpostavlja i pravu verbalnu borbu s Gospodinom, pravi dijalog ili duel s ciljem da dođemo do sigurnih uvjerenje, bolje spoznaje i žarče ljubavi prema njemu. Onoga tko pristupa Gospodinu po vjeri u isto vrijeme more i sumnje i nedoumice kojih se mora osloboditi, upadne u sjene i tame života iz kojih treba izići, ili pak ima drugih životnih zahtjeva koje bi htio ispuniti. No drugog puta ostvarenja nema osim ovog puta ‘borbe’ s Gospodinom, poput ‘borbe’ koju je vodila žena Kanaanka za ozdravljenje svoje kćeri. Jer Bog nije automat u koji ubacimo novčić kako bi nam potom ispunio što mi želimo, nego prijatelj i ljubitelj čovjeka koji želi čuti naše razloge i osjetiti snagu naše uvjerljivosti. I kao što joj Gospodin nije želio udovoljiti i učiniti čudo kako bi je se jednostavno riješio, nego kako bi je pridobio za se, tako i nas poziva na radikalno propitivanje života i njegovih vrijednosti kako bismo bili potpuno uvjereni u njegovo božansko poslanje među ljudima i kako bismo živjeli od njegove prisutnosti u Crkvi. Ne bojmo se stoga stupiti u dijalog s njime i izgrađivati svoju vjeru tražeći odgovore na sve što nas muči, jer samo tako to može biti čvrsta i jasna vjera. A kad nju osjetimo u srcu, izgrađenu u ovakvom životnom dijalogu s Gospodinom, onda ćemo raspolagati takvom životnom snagom kojom ćemo mijenjati svakodnevnicu čineći istinska čuda.
