Velika Gospa – A
Živimo u svijetu i vremenu koji promiče vrijednosti novoga i naprednoga. Čak se osjeća i veći generacijski sukob, to jest razlika između starih i mladih između onog što je bilo prije i onoga što je sada, koji se ne očituje samo u riječima i rječkanjima, nego prije svega u ponašanju i odnosu jednih prema drugima. Više nego prije odbacuje se prijašnji način života i odnosa, te se teži uspostaviti novi način po mjeri suvremenoga čovjeka. Teško bi se današnji naraštaj privikao na onaj tegobni mukotrpni život kakav je bio nekada, teško bi prihvatio poslušnost i savjete starijih. Štoviše odbacuje predaje i pouke starih u današnjim vremenima računala i mobitela, kao da bi stara mudrost i negdašnji način života bili toliko zastarjeli da bi postali spona napretku i budućnosti kojoj se teži. Danas je vrijeme onih koji svoju veličinu grade živeći na visokoj nozi. Vrijeme je ovo kad nerado ili čak s prijezirom govorimo o malim mjestima i sitnim radostima života. Bježimo od života u skromnoj zabiti, kako bismo se u velebnim gradovima i zdanjima pronašli mjeru svoje veličine. U ime napretka i društvenog obilja, nije rijetkost da se u društvu trguje duhovnim i ćudorednim vrijednostima, kao da je sve drugo bitnije od tih ‘zaostalih i staromodnih normi koje guše ljudsku slobodu i stvaralačku sposobnost’.
Ne treba se, ipak, bojati reći da s pravom čovjek našega vremena ističe ideju napretka kao jednu ključnu ljudsku ideju i s pravom čovječanstvo nastoji ostvariti boljitak pod vidom napretka. Međutim, kad bolje pogledamo, onda vidimo da se napredak kojemu čovjek teži ograničio samo na tehnologiji i znanosti, da se tiče samo sredstava i uvjeta izvanjskog načina života. Dobili smo više mogućnosti bržeg življenja i brzog materijalnog napretka društva, ali nismo uvijek okrenuti prema pravom cilju. Rijetko se govori o potrebi cjelovitog rasta, to jest rasta u ljudskosti koji jedini može omogućiti pravi napredak društva i čovjeka. Stara se kriva slika kako je dovoljno imati novca i sve ide glatko i samo od sebe ide naprijed. Za čovjeka, pak ne važi takav način razmišljanja i odnosa. Čovjek ostvaruje pravi napredak onda kad napreduje u onome što se ne mjeri mjerom novca ili školskom diplomom, nego veličinom srca i prosvijetljenošću duše. Tek kad je napravljen pomak prema nebu, kad je uspostavljeno čvršće zajedništvo s Bogom, onda je čovjek ostvario bitan pomak prema svome cilju. Jer ako ne raste u ljudskosti i ne postaje iz dana u dan svetiju, onda mu ono što ima služi da samo naprednije i brže potone u propast i da se uruši kao kula od karata.
Svetkovinom uznesenja Blažene Djevice Marije slavimo jedan poseban događaj i veliku novost za cijeli ljudski rod, slavimo događaj istinskog napretka i stvarne novosti samoga čovjeka. Naše nebeska Majka pokazala je koji je jedini put pomaka čovječanstva. Ona je znak stvarnog napretka na koji je pozvan svaki pojedinac i cijelo čovječanstvo. Ona nije ostvarivala svoju veličinu i uzvišenost odbacujući vrijednost svakodnevnog života i služenja Bogu, nego, naprotiv, u tome je pronalazila svoj smisao. Naprotiv, postala je velika čineći male stvari. Ponizna službenica Gospodnja, vjerna Gospodinu i bližnjemu u malim stvarima, doživjela je da joj je velika djela učinio Svesilni. Postala je najuzvišenija od svih žena samo zato što nije tražila uzvišene stvari u životu, nego one ponizna. Jer se nije trudila uzvisivati sebe, nego Boga u svome životu i svojim životom. Zato je Marija doživjela onu stvarnu novost, jer je zakoraknula prema cjelovitom spasenju, čemu u dubini bića teži svaki čovjek, ali ne pronalazi nego samo onaj tko živi sukladno njezinom primjeru. Uz sav dužni tehnološko-znanstveni pomak, društvo nije u stanju napraviti ovaj korak, to jest zakoraknuti u novost u koju je zakoraknula Marija. Bolje rečeno, Bog je po njoj izveo više nego što može suvremena znanost i moćna tehnika. Marija se cijeloga svoga života dala voditi Božjom riječju i voljom, tako da je time, kao savršeno vjerna, mogla biti uznesena u nebesku slavu, čineći najveći pomak koji čovjek može ikada učiniti.
Iz njezina primjera i mi kao vjernici izvlačimo pouku: koliko mi kao vjernici i kao društvo u cjelini idemo putem uznesenja, toliko idemo putem stvarnoga napretka i osobnog usavršavanja, koji jedini vodi k savršenijem i naprednijem društvu. Na nama je pokazati da nismo branitelji starih vrijednosti radi toga što bismo živjeli od sjećanja na staro zagovarajući njegov povratak, nego time što naučavajući evanđeoske vrijednosti vjerujemo u ono trajno neprolazno, u što je vjerovala Marija. A to što je vjerovala doživjela je u trenutku kad ju je Bog proslavio dušom i tijelom u nebu, jer nije dopustila da joj netko pod krinkom novosti ugrozi božansku vrijednost života. Novost i napredak društva i odnosa oko nas možemo graditi niti na novom kao novotariji, niti na starom kao tugaljivom sjećanju prošlih vremena, nego na onoj istinskoj vrijednosti Evanđelja Isusa Krista koja je trajno stara i trajno nova, na tom kamenu na kojem je gradila i Marija zdanje svoga života, čime je pokazala neizrecive vrijednosti prema kojima bi se ljudski rod trebao orijentirati. Ostvarujući svoju ljudskost po mjeri Božje volje i njegova svetog plana, te shvaćajući božansku vrijednost ljudskog života, Marija nam ostaje nezaobilazan putokaz. Živeći po mjeri Božjeg a ne ljudskog standarda, vodi nas novosti i sigurnosti uzašašća i cjelovitog spasenja koje se događa kad dopustimo Bogu da nas vodi kao što je nju vodio. Zamolimo stoga njezin zagovor, kako bismo mogli slijediti primjer i doći u nebesku slavu u kojoj nas prethodi proslavljena dušom i tijelom.
