24. nedjelja kroz godinu – A
Premda se prizori poput onog opisanog u današnjoj prispodobi ne događaju u stvarnosti na istovjetan način, ipak nose nezamjenjivu poruku. Jer kako onda tako i danas, postoje dugovi i dužnici. Nađe se tu i tamo i netko tko oprašta dugove, ali je mnogo češće naići na utjerivače dugova. U tom smislu postoje i određene dužničke krize, kao i nemilosrdne strukture gdje više ne stojite s čovjekom licem u lice tražeći odgodu ili oproštenje svoga duga, nego danas stojite pred bankovnim službenikom, koji, kad bi i htio, nije vlastan učiniti to što tražite. Svjedoci smo toga bili posljednjih mjeseci dok smo promatrali krizu i tragediju mnogih koji su imali svoje kredite vezane uz švicarski franak koji je naglo počeo rasti, čime je učinio da se dugovanje tolikih dužnika preko noći uveća. A banke su činovnički neumoljivo naplaćivale svoja potraživanja sukladno potpisanim papirima, bez obzira na nepravdu i na tragediju mnogih koji nisu bili u mogućnosti plaćati naglo povećane rate kredita.
Toliki su se pokajali onda što su uzeli kredite i postali dužnici, u nemogućnosti razriješiti spor na ljudski način, po pravdi i stvarnim mogućnostima. Tek kasnije su preispitivali svoje promašaje i pitali se je li im bilo prijeko potrebo ulaziti u takav posao u kojem su se prezadužili. Toliki se kaju što su se dali prevariti neumjerenim apetitima ili pak se dali zavarati nacifranim ponudama, ne vodeći računa o nemilosrdnom naplaćivanju potraživanja. Svi oni koji uglađenog lica nude čovjekoljubivu pomoć, kad potpisuju ugovor onda najprije osiguraju sebi dobit i misle isključivo na se. Nitko ne nudi kredite jer bi želio pomoći ljudima bez novca, nego jer želi imati dužnike preko čijih leđa će uvećati svoj kapital. Tako se malo po malo stvara društvo dužnika, jer danas su i cijele države do te mjere zadužene da ne mogu samostalno funkcionirati niti provoditi samostalnu politiku. Onaj tko im je dao pozajmicu, drži ih za vrat i prisiljava na određene poteze, te se tako i tu očituje kolika je snaga interesa.
I danas smo tako svjedoci kako ljudi jedan drugome rijetko opraštaju dugovanja, a činovničke strukture nikako. Stoga nam može biti jasna prispodoba koju priča Gospodin gospodarskim jezikom svoga vremena. Svjesni pogibelji pada u dug koji ne možemo vratiti, možemo razumjeti kako su se osjećali dužnici koji su išli svojim vjerovnicima tražiti odgodu duga, ili rebalans, kako se to stručno kaže gospodarskim suvremenim jezikom.
A kao što postoje dugovanja novca, postoje i dugovanja na duhovnoj razini. Svaka nepažnja, zlo i grijeh je kao neka vrsta podizanja kredita kod vjerovnika. Taj isti vjerovnik nas je obdario obiljem darova, a čineći zlo odbacujemo njegovu dobrotu i skrb za nas. Ne samo da mora zatvarati oči pred našim grijesima kojima uništavamo sami sebe kao njegovu svojinu, nego mora prijeći i preko toga što izravno osporavamo njegove ovlasti nad nama. Pa kad nam i nakon toga oprosti dugove, očekuje da barem shvatimo što se dogodilo, te da u srcu sačuvamo osjećaj zahvalnosti. No na žalost, to što Bog čini prema čovjeku, ljudi nisu kadri jedni prema drugima. Nego utjeruju bez milosti jedni drugima svako dugovanje, to jest predbacuju svaku pogrešku i slabost, dok vrlo brzo zaborave kako je netko i njima trebao oprostiti i prijeći preko svih grijeha i propusta. Prema svojoj braći se ponašaju kao najgori činovnici, a vrlo lako zaboravljaju milosrdno srce svoga Oca koji im je sve dugove velikodušno otpustio. Otac nebeski se ponašao nelogično, kao što bi se i nama činilo nelogičnim i gotovo nevjerojatnim, kad bi neki bankar, umjesto da naplaćuje dugove od svojih dužnika, radije prodao u ropstvo svoga Sina kako bi namirio njihov dug. I dok, raspravljajući o državnim dugovanjima, znamo reći kako se svaki novi član našeg naroda rađa s određenim dugom koji mu nitko neće oprostiti, nego će ostati za naplatu na ovaj ili onaj način, zaboravljamo u isto vrijeme kako smo se rodili i s duhovnim dugom. Previđamo, naime, u svojoj dvoličnosti da smo se rodili u grijehu i s dugom grešnosti, te ujedno zaboravljamo da Bog nije bankar kapitalist kojemu je najvažnije utjerati svoju zaradu, nego nam je oprostio sav dug grijeha žrtvujući svoga Sina. Kad bismo na pravi način bili toga svjesni, onda bismo drukčije živjeli svoj duhovni odnos prema drugima, ne više kao odnos prozivanja i naplate svih propusta i slabosti, nego kao odnos opraštanja i privođenja Božjem oproštenju. Ova bi nas Gospodnja prispodoba trebala poučiti kao imati smilovanja s čovjekom grešnikom, jer čovjek za nas ne bi smio biti tek jedan činovnički slučaj, nego neizmjerno vrijedno biće čiju vrijednost potvrđujemo teko onda kad ga opraštanjem oslobodimo od svih natruha zla i grijeha. No imati smilovanja s drugima možemo samo ako smo mi sami do kraja svjesni smilovanja koje nam je iskazao Bog, te nam je ovo Evanđelje poziv da pođemo tim putem.
