3. nedjelja došašća – B
Razgovor Ivana Krstitelja opisan u današnjem Evanđelju potiče i nas danas da mislimo o bitnim stvarima svoga života i identiteta u vremenu kad se žalim kako nam je identitet ugrožen. Sveti evanđelist Ivan nam svjedoči kako je Krstitelj svojim nastupom plijenio pozornost i izazivao znatiželju ljudi u svom okruženju. Pozornost je izazivao svojim svjedočenjem i pozivom na obraćenje, što je narod prepoznao kao vjerodostojni glas Božji onkraj tolikih drugih glasova koji su mnogo obećavali, ali nisu bili ni vjerni Bogu ni vjerodostojni pred ljudima. Ti isti nevjerodostojni ljudi poslali su Ivanu poslanstvo s upitom da se izjasni o samome sebi je li Mesija i ima li takve pretenzije. Ispitivali su ga ne iz potrebe da upoznaju Mesiju i njegovu poruku, nego zato jer su ga željeli iskoristiti za svoju stvar. Da im je bilo stalo do Božje riječi, imali su je odakle čitati i razumijevati. Ali jer su izvlačili samo ono što njima odgovara, pokazivali su da ga ispituju iz nekih drugih interesa, a ne iz pobožnosti.
Razgovor između Krstitelja i farizejskih poslanika pregovarača kao da je sličio borbi za eventualna mjesta u nekom novom sazivu ‘sabora’, gdje bi mu se oni ponudili kao suradnici da je slučajno bio Mesija njihova profila. Time što su njega ispitivali o njegovu identitetu, pokazali su da oni sami nemaju baš jasnu predodžbu o time tko su i što su. Jer pitanje identiteta i samopoimanja ma kako se predstavljalo samorazumljivim, ipak nije toliko ni jednostavno i samorazumljivo. U biti, tek mali broj ljudi takvo pitanje ispravno postavi i njega se drži u životu. Mnogi misle da znaju svoje mjesto i ulogu u svijetu, no samo im nedostaju prave okolnosti i prava sredstva ostvarenja. Tako su mislili i farizeji, držeći kako znaju sve što treba, ali im je još nedostajao Mesija kako bi pokazali tko su, što su i što sve znaju i mogu.
Stvarnost je, međutim, bila mnogo drukčija. Poput tolikih drugih ljudi, i oni nisu znali svoje pravo mjesto na čelu Božjeg naroda, jer nisu znali svoje mjesto pred živim Bogom. Zanemarujući Boga i njegov iskonski plan, udaljujemo se i od vlastitog identiteta i ostvarenja. Samo onaj tko se ozbiljno pronađe pred Bogom, pronašao je svoje mjesto pod suncem, to jest u svijetu. Ljudi se na žalost na krive načine bore za svoje mjesto pod suncem, to jest za svoje ostvarenje u svijetu. Time dodatno pokazuju kako ne znaju o kakvom se mjestu uopće radi. Postoji lepeza krivog odnosa prema stvarnosti traženja vlastitog mjesta, od onih koji sebi umišljaju i pripisuju koješta, do onih koji razočarano i beznadno promatraju svijet, te bi najradije da ih nema, jer im život nije pružio nikakvu šansu da isplivaju na površinu. I jednima i drugima je zajednička postavka, to jest kriv pristup problemu, za razliku od Ivana Krstitelja. Dok se jedni drže uzvišeno, a drugi promašeno, i jedni i drugi su uvjereni kako se kakvoća mjesta pod suncem mjeri zemaljskim ostvarenjem. I jedni i drugi polaze od vidljivoga i opipljivoga, ne uočavajući jasno ono bitno oku skriveno. Dok jedni sebi pripisuju preveliko dostojanstvo, dotle drugi ne vide kako ga ostvariti, jer im nije moguće sudjelovati u diobi zemaljske vlasti, slave i uspjeha.
Ivan Krstitelj je, naprotiv, glede toga bio jasan. On je pronašao svoje mjesto pred Bogom, te je znao da je to pravo mjesto koje bi trebao tražiti i priželjkivati. Nije se zato ustručavao reći kako nije ni Krist ni Ilija ni neki od proroka, nego ponizni svjedok Božjeg Svjetla i sluga njegove riječi. Zato mu nije ispod časti definirat se glasom koji viče u pustinji, to jest pretečom koji priprema put Gospodinu. Ne samo da mu ne predstavlja problem svjedočiti i raditi na takvom zahtjevnom polju, nego on u tome pronalazi svoju radost i mir. Ne opterećuje se što ima netko veći koji dolazi nakon njega, nego je sretan da je sam mogao pred njim pronaći svoje mjesto.
Na isti način se potvrđuje i naše kršćansko dostojanstvo. Nismo na svijetu kako smo si umišljali veličinu po ostvarenju zemaljskih težnja, koje su zamamne i varljive, nego po služenju Bogu. Nismo pronašli svoje mjesto tek ako među ljudima zauzimamo bolja mjesta, nego ako znamo koje je naše mjesto pred Kristom i njegovim dolaskom. Budimo poput Ivana i nedajmo se zbuniti i odvući od svoga temeljnog poslanja, kako bismo upali u prenaivne ljudske igre, budimo radije ponizni svjedoci Svjetla koje je došlo među nas i budimo glas Božje Riječi što se rađa među nama. Upravo u tome se sastoji naše poslanje, da shvatimo kako smo, poput Krstitelja, poslani od Boga svjedočiti za Svjetlo i služiti mu kao glas koji viče u pustinji. I kao što smo prošle nedjelje razmišljali o tome kako naš glas mora biti glas za Boga, tako i svjedočenje treba biti za Božje svjetlo, a ne za nas same. U tom duhu nastavimo svoj hod prema Božiću i pronađimo svoje mjesto pred Bogom, to jest, pronađimo mjesto za svoga Boga u svom životu, na način na koji nam je sveti Ivan Krstitelj pokazao.
