Marija Bogorodica
Premda je, s obzirom na Gospodinovo utjelovljenje i rođenje, inicijativa isključivo Božja, a milosni dar potpuno besplatan, ipak Božji dolazak na zemlju nije bio ni jednostran ni jednodimenzionalan. Naprotiv, pretpostavljao je upravo potpunu slobodnu suradnju u okviru ljudskih mogućnosti. Način odnosa s čovjekom koji Bog izabire nije religiozna tiranija, nego slobodno uvažavanje i prihvaćanje. Dok se Bog ponizuje da postane čovjekom, to čini kako bi čovjeka uzvisio. Dok se ograničava ljudskim životom, to čini kako bi ljudski život istrgnuo iz zemaljskih ograničenja uzdižući do nebeskih visina. Iz Božjeg djelovanja je razvidno da ni on, svemoćni Bog, koji može od kamenja podizati djecu Abrahamovu, nije htio ni sebe učiniti čovjekom praveći čudo takve vrste. Radije se je stavio u odnos s ljudskim bićem, odnos o kojem ovisi i ispunjenje njegova božanskog plana, te je učinio čudo sukladno ljudskoj naravi i životu. On sam toliko cijeni ljudsku slobodu, a žeđa za ljubavlju, da je radije tražio suradnju s čovjekom, nego da bez njega iskušava svoju svemoć.
No sve što je Bog učinio, učinio je s ciljem spasenja. Želeći spasiti čovjeka, približio mu se na najprisniji mogući način, očekujući da i ovom zgodom čovjek shvati potrebu međusobnog odnosa u zajedništvu. Zato ga Bog i nije htio tretirati kao bilokakvo stvorenje, nego je s njim htio uspostaviti odnos obiteljskog zajedništva. Nije htio čovjeka ni kao roba, ni kao stvar, nego mu je ponudio status sinovstva. Objavljujući se kao Otac pun ljubavi i razumijevanja, htio je da čovjek u tom duhu shvati i prihvati svoje sinovsko dostojanstvo. O tome govori i sveti Pavao kad u današnjem drugim čitanju govori o Božjem Sinu koji je postao podložan Zakonu, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinstvo. No primiti posinstvo nije završen, nego otvoren proces. Od onoga tko primi posinstvo očekuje se tek tada intenzivna, neprekinuta i nepomućena komunikacija s Ocem, te trajno uzdizanje do nebeskih visina. Sveti Luka primjer za to vidi u Mariju za koju u današnjem odlomku veli kako je ‘u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu’. Stoga i za nas vrijedi da od trenutka kad primamo posinstvo, valja nastaviti s Bogom zajedništvo po onome istom Duhu koji u nama kliče od radosti zbog primljenog dara, učeći nas izgovarati ono ‘Abba! Oče’.
Takvim životom živjela je nebeska Majka Marija, koja je najprije pronašla sebe pred Bogom pristajući biti neponovljivo dijete Očevo, ona uzvišena kći Sionska koja bez oklijevanja ispunjava volju Božju. I ako je Bog pokazao koliko je upućen na čovjeka, kako bi izvršio svoj plan, s druge pak strane, u Mariji se očituje da božanski plan može izvršiti samo ljudsko biće potpuno upućeno na Boga. Stoga se potvrđuje da nije najdublja istina koju Bog izriče o čovjeku samo ona da je čovjek dijete Božje, nego je najdublja istina o čovjeku izrečena upravo po Mariji i njezinu zajedništvu s Bogom. Istina je da joj se Bog do te mjere povjerio, da joj je na zemlji povjerio ono najviše što ima, a to je svoga Sina. Tim je činom Marijin odnos prešao iz bogosinovskoga u mogomajčinski odnos. Njezina ljubav i zajedništvo bili su do te mjere intenzivni da je ona na zemlji postala Majkom samome Bogu. Ona koja je od Oca nebeskoga kao kći Sionska učila iznimno dostojanstvo božjeg roditeljstva, prihvativši suradnju na planu spasenja postala je majkom Sinu Svevišnjega, čime je zavrijedila časni naslov Majke Božje.
Na tragu Marijina svjedočanstva i života pozvani smo i mi vjernici doživljavati Gospodina i ostvarivati isto takvo zajedništvo. Kao biće odnosa pozvani smo stupiti u iskren sinovski odnos s njime, čime prihvaćamo da smo razumjeli dar kojim smo obdareni i kojim smo bitno određeni. Bez tog dara ne bismo ni sebe mogli prepoznati u pravom svjetlu svoga dostojanstva. Tek nalazeći se pred Bogom kao djeca, možemo odrediti svoj pravi status i prepoznati mjesto u svijetu. No od tog trenutka trebamo biti poput Marije i angažirani suradnici na djelu spasenja, pri čemu prihvaćamo, u granicama svoje moći i dara, onu bogomajčinsku ulogu. Jer Bog se na obzorjima ovoga svijeta i ljudskog života ne želi roditi bez nas, bez vjere i suradnje s Duhom. I dok drugima svjedočimo i dok im pomažemo da se osjete djecom Božjom, mi za njih, poput Marije, imamo bogomajčinsku odgovornost, jer im pomažemo da se Bog rodi u njihovim srcima. Budimo stoga i mi, poput one koja je Boga na svijet donijela i koja ga je kao Majka odgajala, donositelji Boga ovome svijetu, te pokažimo svoju bogomajčinsku svijeta čuvajući njegovu prisutnost kako u svome srcu, tako i u srcima ljudi.
