5. nedjelja kroz godinu – B
Vrijeme u kojemu živimo, vrijeme je takozvane instant kulture, to jest kulture brzoga uspjeha i ‘čarobnih’ rješenja. Pa i kad se ne ostvaruje ono što sanjama, ipak smo opijeni idejama o takvim ostvarenjima, te sve ulažemo u svoje planove i projekte. I dok se tako čovjek bavi izvanjskim i djelomičnim ostvarenjima, najčešće mu izmakne ona duhovna cjelina života, kao i cjelovitost njega samoga, što počiva na duhovnosti. Ako to nije otkrio, prije ili poslije će doživjeti razočaranje za razočaranjem i neuspjeh za neuspjehom, a da ni sam neće znati kako ga je to zadesilo, a bio je uvjeren da je davao sve od sebe u takva ostvarenja. Neće nikad razumjeti kako je apsolutizirao ono što je bilo relativno, kako je precjenjivao ono što je bilo parcijalno, kako je se trošio cijelim svojim bićem u ostvarenja koja ga nisu mogla ocjeloviti kao osobu, kako se ispražnjavao umjesto da ostvaruje puninu života. Ostat će zakinut za svjetlo koje ga je trebalo spasiti od sljepoće pokazujući mu kako je bio na krivom putu na kojem nije imao nikakve mogućnosti ostvariti željeno. Na žalost, mi ljudi smo takvi da moramo udariti glavom o zid kako bi nam se otvorile oči. Moramo pasti i krahirati kako bismo priznali da je to radi toga jer smo hodali u tami, a odbijali svjetlo. Tek nakon neuspjeha otkrivamo ono što smo trebali znati od početka, tega ne bismo niti doživjeli. A to što smo trebali znati osnovne su životne mudrosti, koje nisu nikome nedostupne, samo je pitanje želi li sići u svoju nutrinu i slušati glas Gospodnji.
Da to činimo ne bismo onda ni danas živjeli u zabludi kako nam boljitak mogu donijeti novi ljudi, drukčiji od onih potrošenih kojih smo se zasitili. Zaslijepljeni takvim parolama ne vidimo koliko nam se starudije provuče ispred očiju, a da je jasno ne sagledamo, prepoznamo, imenujemo. Postajemo toliko slijepi da mislimo kako nam dobrobit mogu donijeti oni koji su se othranili na ideologijama, a čija je vizija čovjeka daleko od slike koju o čovjeku ima Bog. Teško da oni koji žive od laži mogu čovjeku pomoći da upozna istinu. Teško nas ljudi koji ne znaju što je duša i duhovni rast mogu dovesti u budućnost jedan narod. Teško kao narod možemo ostvariti pomak dokle god imamo naraštaj koji je za sve osposobljen, ali mu je duhovni život i duhovna osobna izgradnja na posljednjem mjestu.
Jer tek iz zdrave duhovnosti može proizići zdravi i cjelovito ljudsko djelovanje, u protivnom sve ostaje polovično i površno. Nije dostatno da djelujemo samo po zakonu struke, nego je neophodno da djelujemo po zakonu naše ljudske biti i osobnosti. A nju najjasnije sagledavamo i postajemo je svjesni u susretu sa živim Bogom, kao što nam je pokazao Gospodin u današnjem Evanđelju. Gospodin Isus je pokazao životom i primjerom kako svako djelovanje treba doći iz nutrine, to jest iz povezanosti s Bogom. Zato on i nakon iscrpljujućeg i napornog dana rado odlazi u samoću i ostaje u molitvi, jer samo iz molitve i zajedništva s Bogom može doći snaga za ispravnu i cjelovitu djelatnost koja nije motivirana zemaljskim motivima. Samo iz molitve nam može doći svjetlo da ne podlegnemo zamkama izgradnje budućnosti na bezbožnoj ljudskosti, to jest na izvanjskom radu koji ne slijedi unutarnji razvoj duhovnosti. Jer što je veća izvanjska aktivnost, to intenzivnija treba biti i molitva i zajedništvo s Bogom. No na žalost, to je redovito obrnutu proporcionalno na štetu molitve i duhovnog rasta.
Gospodin nam je ostavio primjer da idemo stopama njegovim. Kao što su ga apostoli pronašli slijedeći tragove stopa, i nama je danas slijediti isti duhovno trag Gospodinov, te njegovati molitveno zajedništvo s Ocem nebeskim. Kao što je i on nakon napornog dana, te ujedno kao pripravu za nove napore, pronalazio vremena za molitvu i zajedništvo s Ocem, tako je i nama ostavio ključ ispravnog življenja. On se nije dao zavarati slavom koju je stjecao, niti se zaslijepiti ljudskim potrebama, prema im je izlazio ususret, nego je postojano naviještao kraljevstvo Božje, te je znao da i drugima treba propovijedati i navijestiti istinu Božju. Sva naša izvanjska aktivnost treba biti plod unutarnje snage duha, plod zdrave i zrele duhovnosti, te bismo onda sigurno i mi svojom prisutnošću, riječju i dodirom liječili bolesnike i nemoćnike našega vremena. Nađimo načina povući se na samotno mjesto s Gospodinom, umjesto da duhom lutamo po sramotnim mjestima ovoga svijeta. Nađimo volje, vremena i ljubavi za molitvu, te ćemo onda na životne izazove znati odgovoriti na najprikladniji način, koji će nama biti prigoda za svjedočanstvo, a drugima za spasenje.
