Svetkovina Bogojavljenja
Svetkovina Bogojavljenja u prvoj Crkvi bila je doista jednako svečana i značajna kao i svetkovina Božića, jer ovo slavlje izriče isto otajstvo pojavka Sina Božjega među ljudima. Doista ni Božić se nije slavio samo kao otajstvo rođenja Kristova, nego je slavljenje Božića sadržavalo i istinu da se Krist na dan svoga rođenja prije svega objavio svome narodu. Sukladno tome svetkovina Bogojavljenja je upućivala i na još jednu stranu tog otajstva, to jest istinu da se odmah nakon rođenja i prvih dana boravka među ljudima Krist Gospodin objavio i poganskim narodima na otajstven način koji su posvjedočili mudraci s istoka. Upravo u tome duhu i sveti Augustin, obrazlažući razloge i slavlja Bogojavljenja u prvoj Crkvi, predstavlja svetkovinu Bogojavljenja kao isto božićno otajstvo, s time što je sam događaj Božića bio događaj kad je Božje svjetlo zasjalo židovima, a događaj kad je to isto svjetlo zasjalo poganima: „Stoga oni koji ‘izbliza’ istoga dana pristupiše Kristu, i ovi što danas dođoše ‘izdaleka’, naznačiše potomcima da slave dva dana, iako su i jedni i drugi vidjeli jedno te isto ‘svjetlo svijeta’.“
Osim što Bogojavljenje shvaća kao drugo božićno slavlje, Hiponski biskup u mudracima s Istoka razaznaje lik i uzor svakog vjernika koji nikad nije prestao biti u hodu kao vjernik. Jer vjera pretpostavlja trajni hod i rast u spoznaji Božjoj dok vjernik ne dođe do savršenije spoznaje do sigurnosti koju pruža neposrednost, svjestan da vjera nije nerazumna, nego da je dar spoznaje Božje. Zato su mu mudraci izvrstan primjer hoda u vjeri, vođena zvijezdom, ali i dolaska do očevidne neposredne spoznaje, jer po Kristu u Betlehemu imaju uvid u svu istinu. Zato će Svetac iz Hipona za njih ustvrditi: „Vjeruju i traže: kao da predstavljaju ljude što hode po vjeri, ali žele neposredno promatrati.“
Neka i nas hod trojice mudraca s Istoka potakne da i sami doživimo vjeru kao hod prema Božjim očevidnostima. Neka nam bude poticaj za produbljenje istina vjere, neka nas vodi prema neposrednom gledanju koje nam je omogućio Božji Sin svojim utjelovljenjem, kad se dao vidjeti u tjelesnom liku. Ali tko želi imati neposrednu spoznaju o Bogu, ne može zanemariti spoznaju koju o njemu primamo iz Svetoga pisma, knjige u kojoj su nam zapisana svjedočanstva o njemu i prorečeni budući spasenjski događaji. U ovom procesu bistrenja svijesti i ideja, mudraci su nam primjer jer su i sami trebali proći kroz Sveto pismo, uči nas Augustin. Njih je, naime, zvijezda vodila preko Jeruzalema gdje su ih židovski učitelji poučili da je za Krista prorečeno da ima biti rođen u Betlehemu. „Radi nas je htio svratiti pozornost na svoja sveta Pisma. Zato je naredio da i sami mudraci kojima dade veoma jasan znak na nebu – a u srcima im je objavio da se rodio u Judeji – u nj povjeruju na temelju njegovih proroka.“
I ne bez doze kritičnosti Augustin dodaje i oštar prigovor pismoznancima i prvacima narodnim koji nisu znali prepoznati Isusa u Betlehemu kao Božjeg Sina, premda su im mudraci dali prigodu da i sami učine potrebni napor: „Koliko je nedostajalo da postanu pratioci onih koji traže Krista? Od njih čuše da su vidjeli njegovu zvijezdu i da su došli sa željom da mu se poklone. Što ih je stajalo da ih odvedu u Judin Betlehem koji naznačiše pomoću božanskih knjiga pa da zajedno vide, zajedno shvate i skupa se poklone? Ovako – pošto drugima pokazaše vrelo života – sami umriješe od suše. Mudracima su postali kao miljokazno stijenje. Prolaznicima su koji pitaju nešto pokazali, ali su sami ostali tupi i nepomični.“ To što on predbacuje drugima, postaje poticaj nama kršćanima da i sami ne ostanemo na pola puta u svom hodu prema Kristu, nego da, poput mudraca, dođemo do Betlehema, do njegovih jaslica, usprkos svih izazova i poteškoća, kako bi nas novorođeni kralj, dok mu se smjerno klanjamo, ispunio svojom spoznajom, svjetlom i životom.