Bog ne daje kišu svoje milosti
uvijek i na isti način.
Nekad je to obilan pljusak,
a nekad tek blaga rosa,
nekad je to natapanje,
a nekad je neophodan napor
da se iz dubina srca
izvuče zlatnu zalihu vlage.
Čovjek je stoga pozvan biti
kao krovište kuće
rašireno pred nebom,
što skuplja svaku kapljicu,
te je izvijenim olukom
vodi do prikladnog spremišta
kao zalihu za sušna razdoblja.
A čovjek nemaran na Božje poticaje
sliči kući i krovu bez oluka,
nespreman sabirati milosno obilje
u spremnike vlastitoga srce
za sušna i krizna vremena.
I ne samo svojih suhoća,
nego i tolikih žednih duša.