6. vazmena nedjelja – C
Svatko od nas na neki način ima iskustvo s čuvanjem određenih predmeta ili drugih vrijednih sadržaja. Kad nam netko daruje dragocjenost poput predmeta od zlata ili dragog kamenja, znamo kako ih treba čuvati na posebnom mjestu u kući. Jednako tako kao što novac čuvamo u banci, na računu, svjesni kako bismo se izložili velikome riziku ako bismo ga držali na mjestu gdje bi kradljivac mogao provaliti i sve nam odnijeti. S druge pak strane znamo kako sve što imamo brižno čuvamo ali ne da bismo gomilali, već kako bismo ispravno upotrijebili, to jest kako bismo upotrijebili na najprikladniji način. Tako oni koji posjeduju kapital, čuvaju ga kako bi ga u pravome trenutku uložili, a oni koji čuvaju dragocjenosti, čekaju zgodnu priliku kako ih staviti na se i zablistati u punome sjaju pred ljudima. Tek kad se dobro koristi, ono to što smo čuvali ostvaruje svoj pravi smisao. Ova logika jasnije se očituje kod drugih stvari. Na primjer kad nam netko daruje skupocjeni miomiris ili ako si kupimo malo kvalitetniji komad odjeće. Bilo bi besmisleno čuvati to što imamo na način da ga nikada ne koristimo. Tada u biti najbolje ‘čuvanje’ se sastoji u ispravnom korištenju, to jest onda kad možemo pred drugima pokazati ljepotu i vrijednost toga što posjedujemo.
Nešto slično vrijedi i za Isusovu riječ. On svojim apostolima na posljednjoj večeri daje novu zapovijed ljubavi koja pretpostavlja čuvati njegovu riječ: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. Kao i nekada Apostoli, tako i danas Isusovi učenici, dakle, dokazuju svoju ljubav time što čuvaju njegovu riječ. No s pravom zato moramo biti pozorni i dobro promisliti što znači za nas čuvati riječ koju nam je on uputio, to jest prenio od Oca. Naime, njegova riječ se ne čuva tako što u knjižari kupimo Sveto pismo i stavimo ga na policu, na manje ili više vidljivo mjesto. Njegova riječ nije kao neki odjevni predmet koji se čuva u naftalinu, a niti dragocjenost koja stoji u izlogu da joj se ljudi dive, ali ne mogu do nje doći.
Čuvati njegovu riječ ne znači niti naučiti je na pamet i voditi manje ili više žučne rasprave s drugima o pojedinim redcima i njihovu značenju. Čuvati riječ ne znači samo dokazivati da je Crkva još od Apostola vjerno prenijela svako slovo i zarez, jer je i to bilo izuzetno važno. Čuvati Isusovu riječ znači najprije i nadasve utisnuti je u srce, na najsvetije mjesto svoga života. Time pokazujemo da nam je nam je najveća dragocjenost, jer sve što je dragocjeno s ljubavlju čuvamo u srcu. Stoga čuvati riječ znači i ljubiti onoga koji je tu riječ izgovorio, to jest koji nam ju je predao. Ali čuvati Isusovu riječ u srcu znači i još nešto: znači živjeti po njoj. Nije dovoljno samo pohraniti je u pamćenje ili u srce, te se nekako romantičarski prisjećati njega i načina na koji ju je izgovorio. Čuvati riječ znači, nadasve, živjeti po njoj, jer nam ju je dao kao riječ života i najljepše pravilo i najpouzdaniji put kojim trebamo ići. Kršćanin koji čuva Isusovu riječ je onaj koji po njoj živi i kojemu je ona svjetlo u životu i nit vodilja. Kako bi netko čuvao Isusovu riječ ne treba imati ni posebnu izobrazbu. Pa čak ne mora znati čitati i pisati, ali ako po njoj živi on je istinski čuva. Za čuvati Isusovu riječ ne treba polagati knjižničarski ispit niti raditi u nekoj od knjižnica, jer se njegova riječ čuva prvenstveno životom sukladnim Isusovu nauku i evanđeoskim vrijednostima.
Stoga i danas u vrijeme kada gotovo nema čovjeka koji ne zna čitati i pisati, moramo sa žalošću ustanoviti kako nema baš previše onih koji čuvaju Isusovu riječ. To jest mnogi je imaju kao otisnutu knjigu na policama, ali ne i kao utisnutu živu, životnu i životvornu riječ utisnutu u srce kako bi po njoj živjeli. Stoga ako je nešto žurno napraviti u našem životu, onda je upravo to: obnoviti osjećaj za Kristovu riječ koju je on ostavio svojim Apostolima. Oni su na toj riječi, vjerno je čuvajući i naviještajući, utvrdili svetu Crkvu koja svu svoju djecu poziva da po toj riječi vjerno i dosljedno žive. Živeći po njoj napravili su onda još jedan vrlo važan korak, a taj je da je svjedoče. Isus nam je ostavio riječ i dao nalog da je čuvamo, a najbolje je čuvamo ako je svjedočimo. No svjedočimo je ne samo da drugima držimo predavanje i tumačenja o njoj, već prije svega ako po njoj živimo. Tada će i naša tumačenja biti sasvim drugačija i uvjerljivija, ako o njoj govorimo iz življenoga iskustva. Budimo stoga vjerni želji svoga Gospodina. Upijajmo njegovu riječ i čuvajmo je dijeleći je vjerno i revno s drugima, vršeći tako svoje poslanje u svijetu. Jer riječ se ne čuva čuvajući je samo za sebe, već darujući je drugima kroz radostan navještaj svjedočanstva istine i života.