17. nedjelja kroz godinu – B
Kada stvorimo društvo koje živi samo za zaradu, onda smo propustili prigodu odgajati ljude za istinske božanske i ljudske vrijednosti. Tada ih nismo odgojili za poštivanje Boga i bližnjega, jer smo im dopustili da beskrupulozno traže samo svoj probitak, što ih onda čini da misle isključivo na sebe, a ne na zajedničko dobro i dobro svoga bližnjega. To se onda očituje u bahatom načinu života u kojem ljudi preuzetno drže do sebe i ne vide što se događa s drugima. Isključivo se posvete ovom trenutku, kao da neće doći neko sutra u kojem ćemo žeti plodove ili posljedice našega danas, te sami biti u potrebi da nam netko doda komad kruha i čašu vode. A kakvi su ljudi u duši osjeti se po onim elementarnim životnim sadržajima kao što je hrana. Nas ljude je Bog stvorio da hranu blagujemo u jednostavnosti i poniznosti, u zahvalnosti i dobrodušnosti. Svaki zalogaj koji blagujemo i svaki gutljaj koji popijemo trebao bi biti s osjećajem, poštovanjem i odgovornošću za život. Naravno, taj osjećaj stječemo pred Bogom.
No na žalost mi to ne činimo i stvaramo bahato društvo koje se postupno pretvori u bešćutno. Živimo u društvu u kojemu više i ne znamo blagovati u zahvalnosti sa sviješću da smo hranu primili od Gospodina na dar, te da nas potiče da mislimo na to. Ako ne mislimo na zadaću koju nam je Bog povjerio za naše bližnje, onda ćemo misliti samo na sebe, sebe gledati i sebi prikupljati ljetine i zimnice, sebi puniti škrinje i hladnjake, a da nećemo moći time priskrbiti ništa što možemo ponijeti na drugi svijet. A osim toga, nećemo time sebi priskrbiti molitvenu potporu siromašnih i potrebnih kojima nas je Gospodin poslao. Zato se i danas proizvodi hrpa hrane samo radi konkurencije, a ne radi potreba. Nakon toga ostaju suvišci koji završavaju u smeću, dok s druge strane znamo koliko ljudi na dnevnoj bazi umire od gladi. I svi tome doprinosimo svojim mentalitetom, jer se prema hrani svi odnosimo kao da je riječ o nečemu samo po sebi razumljivom čega mora uvijek biti izobila, te da ne trebamo biti pažljivi i odgovorni kad je riječ o njoj, jer mi ljudi smo kadri svojom pohlepom i nepromišljenošću uništavati i uništiti životni potencijal koji je Gospodin Bog utisnuo u zemlju.
A njegov Sin, premda i sam moćni stvoritelj i autor brojnih čudesa, daje nam primjer kako skromno živjeti i odgovorno se odnositi prema hrani. Tako i u današnjem Evanđelju znamo da je njemu kroz ruke prošla ogromna količina hrane kojom je nahranio gladno mnoštvo od pet tisuća muškaraca, ne računajući žene i djecu. On koji je umnožio za njih kruh i ribu, nije htio da budu masa koja se grčevito bori za bolji komad i zbog toga gazi druge, kako često vidimo na televizijskim izviješćima da se događa u raznim ratnim i kriznim žarištima. Kao autor reda, on je zatražio najprije da muškarci posjedaju u skupine, a onda on dade svojim učenicima da razdjele svima. I bez obzira što je kroz njegove ruke prošlo više stotina kila hrane, on od svojih učenika traži da prikupe preostale ulomke: A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: “Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Za Gospodina su i ti preostali ulomci bili sveti, jer primio ih je od Oca nebeskoga, te stoga nije htio dopustiti da se ljudi bahate, da ih odbacuju ili da ih gramzivo kupe, pa i kad ne znaju što bi od njih. Upravo zato svojim učenicima naređuje da ih prikupe, da bi i ljudi imali poštivanje i prema Bogu koji za njih čini čuda, te da dožive hranu kao blagoslov i čudo od kojeg se živi.
Zato i nas Gospodin poziva da ponovno otkrijemo svetost blagovanja hrane, jer hrana nije hrpa nečega na što se trebamo nekontrolirano kao masa baciti, već je izraz Božje dobrote i skrbi za naše živote, te bismo je u toj zahvalnosti trebali i uzimati. U protivnom se možemo pokazati kao sitne duše koje grabe sve i samo za se, pogotovo ako je gratis. A tako gramziv i grabežljiv čovjek se onda nadmoćno i bahato razbacuje s ostacima i viškovima ako ih ne može više unovčiti i ponaša se prema njima kao prema beskorisnom otpadu. I ne samo što nismo pomogli nekome kome smo trebali, već smo i pogled svoje duše zamutili da i ne vidimo važnost da se odgojimo za skromnost, poštivanje darova Božji, te spremu velikodušnost. Upravo tako se pretvaramo u sitne duše kojima nije stalo do ničega nego do zemaljskih dobara i užitaka, i do nikoga osim do samih sebe.
No naš Gospodin nas po primjeru iz Evanđelja odgaja za drugačije vrijednosti. On je toliko mnoštvo poučio da strpljivo sjednu u skupine i da čekaju, a apostole zamolio da razdijele hranu, te da prikupe ulomke da ništa ne propadne. Uz blagoslov koji je izrekao to su doista spasenjske geste koji bismo svakodnevnu pri blagovanju u svojim obiteljima trebali prakticirati, a ne da svatko grabi hranu kada i kako hoće, bez molitve, blagoslova i zajedništva. Gospodnjim odgojem i ovakvim gestama sigurno možemo ovaj svijet mijenjati, te prema onom vječnom, punijem i savršenijem težiti hodeći u zajedništvu vjere putem spasenja.