Svetkovina Presvetoga Trojstva
Donositi zaključke i donositi odluke možemo ne samo na temelju teorije, nego i na temelju istinskog iskustva života. Ako bismo samo govorili na temelju naučenoga ili ako bismo svoje ponašanje temeljili samo na teoretskom znanju koje nikada nismo iskusili, bili bismo vrlo nesigurni ljudi i podložni mnogim pogreškama. Ne bismo bili niti do kraja svjesni svoga neznanja, kao ni onoga što bismo trebali znati i činiti na pravi način. No, kada govorimo o iskustvu, treba imati u vidu da ono mora, prije svega, biti pozitivno, stečeno na istinskim vrednotama, jer samo polazeći od takvog iskustva može se govoriti o izgradnji života. Negativna iskustva kojima smo također podložni korisna su samo iz perspektive kada znamo što je dobro i ispravno, te takva iskustva podnosimo, no ona nas ne odvode na krivi put samo zato što znamo što je ispravno prema onim autentičnim iskustvima života.
Ovo isto pravilo vrijedi i za svaki naš pokušaj da govorimo o Bogu i da ga drugima navijestimo. Neophodno je imati iskustvo Boga, a ne samo naučeno znanje. Štoviše, neophodno je razumjeti, koliko je moguće, iskustva Boga u samome sebi, jer znamo da nas je Bog odredio svojim životom. Mi smo njegova slika; kakav je on, takvi smo i mi. Stoga, dok razmišljamo o tome kako je neophodno imati iskustvo živoga Boga da bismo o njemu govorili i po njemu živjeli, valja nam također razmatrati njegov život i njegovu božansku narav. Time ćemo bolje razumjeti ne samo njega, nego i sebe. Upravo tu činjenicu vidimo u današnjim svetopisamskim čitanjima, gdje i Mojsije i sveti Pavao pokazuju da su dijelom razumjeli Božju narav i njegove osobine. Mojsije tako otkriva da je Gospodin Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, a sveti Pavao ga doživljava kao Boga ljubavi i mira. Kruna svega su Isusove riječi kojima on potvrđuje da je Bog neizmjerno ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca kako nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Prisutnost Sina Božjega među nama dokaz je da nas Bog ne želi osuditi, nego da nam želi podariti život vječni i vječno spasenje.
A kada nam je Gospodin Isus navijestio ovu istinu o Bogu, govorio je iz onog unutarbožanskog iskustva. Kao Božji Sin, imao je iskustvo čiste ljubavi u Bogu te je iz te ljubavi svjedočio iskustvo ljubavi koju od vjekova dijeli s Ocem i Duhom Svetim. Zato je njegov nauk i njegovo djelo među ljudima bilo obilježeno tim iskustvom, odnosno onom stvarnošću koju je živio u zajedništvu osoba Presvetoga Trojstva. Samo to je mogao drugima navijestiti i druge tome poučiti, prenoseći im neizmjernu ljubav Očevu u snazi Duha Svetoga. Ovu istinu je slutio Mojsije kada je Boga nazvao bogatim ljubavlju jer je pred tom istinom osjetio svoju malenost. Svjestan da Bogu duguje sve, nije mogao ne prepoznati da mu se Bog smilovao u svojoj ljubavi, otkrivajući mu svoje ime i dajući svoj zakon, što je bio očit znak velike Božje ljubavi. A to što je Mojsije u slutnji doživio, naučavajući da je Bog milost prema svome narodu, Božji Sin je očitovao u punini, pokazujući da je Bog ljubio cijeli svijet i da je dao svoga Sina za spasenje svega svijeta.
Upravo to što je Božji Sin imao kao svoje iskustvo, ako se tako može nazvati, trebalo bi biti iskustvo svakoga od nas. Jer Božja ljubav nije teorija; ona je najveća stvarnost. Ali najprije, to je ljubav kojom se ljube Otac, Sin i Duh Sveti! Tako, nakon iskustva njihove ljubavi, možemo znati da oni nisu mogli ne ljubiti čovjeka i cijeli svijet, jer u njihovu iskustvu nema prostora za zlo, mržnju, osvetu i osudu. Njihova ljubav je bezgranično međusobno darivanje, te su se tako približili čovjeku, ljubeći ga beskrajno, kako bi on sam osjetio koliko je ljubljen, te da se iskustvo ljubavi utisne u njega na osobit način.
Nakon toga, i sam čovjek može i treba ljubiti, jer ga Božja trojstvena ljubav određuje. Kao što u Bogu nema prostora za nešto što nije ljubav, tako i čovjek shvaća da je besmislen svaki odnos koji nije ljubav i koji se ne temelji na iskustvu Božje ljubavi. Neka i nas prožme ovo posvemašnje iskustvo ljubavi koja će se u nas urezati i odrediti nas svojom snagom, te nam biti najdragocjenije iskustvo po kojem rastemo do prave ljudske zrelosti i kojim se očovječujemo na sliku Boga koji nas je stvorio u ljubavi i za ljubav. Nakon toga će i nas to iskustvo obuzeti da i prema svakom čovjeku pokazujemo ljubav koju smo primili od njega, što je najveće svjedočanstvo da smo stekli istinsko iskustvo trojstvenoga Boga i njegove uzvišene ljubavi.