Budeći se jutrom,
u zoru,
moliš se Gospodinu
da ti podari krila zorina,
da se vineš u visine
i krilatog srca poletiš k suncu.
No srce ti je otežalo
i sputava te neka čudna sila.
Ona te pritišće teretom tjelesnoga i ovozemnoga.
Premda sanjaš galebova krila,
orlovske letove iza novih obzorja,
kondorovu brzinu svladavanja razdaljina,
prikovan si za zemlju od koje se ne uspijevaš odlijepiti
i ne polazi ti za rukom učiniti niti onaj prvi zamah.
Zato, da bi mogao zamahnuti krilima,
rastereti srce njegova tereta,
oslobodi ga utega tjelesnosti,
razveži spone vremenitoga,
daj da te ponese vjetar milosti.
Možda će te i boljeti prekid
sa starim i uhodanim načinom razmišljanja i življenja,
ali poslušaj iskustvo evanđeoskog Učitelja,
budući da srce živi umirući kao pelikan
koji otkida komade svoga tijela
i hrani gladne duše.
I ne boj se!
Nećeš umrijeti.
Jer po sili
koju si dobio odozgo
tvoje srce je ipak postalo besmrtno poput feniksa
što se diže iz pepela
da poleti putem vječnosti!