Prigovaraju mi da sam nepostojan i prevrtljiv,
da čas rastem, čas padam,
da mijenjam izgled i mjesto boravka,
da ne svijetlim uvijek jednakim sjajem.
Dobrim dijelom ovi prigovori stoje,
kao znak moje krhkosti i slabosti,
a uz njih i štošta drugoga može mi se predbaciti.
Ipak u svoj mojoj nesavršenosti tješi me jedna stvar:
nisam nikad pokušao svojatati za se nikakve zasluge,
niti sam si umišljao da sam od sebe nešto značim.
Bit moga života je u tome da se izložim sunčanim zrakama,
te sam toliko vidljiv koliko suncu dopustim da me obasja.
Ako je nekada to malo i nedovoljno,
to je zbog moje slabosti i straha da mu se prepustim potpuno,
ali i onda kada samo jedan djelić moga bića svijetli,
ja svijetlim njegovim zrakama koje preko mene nalaze put do zemlje.