Svijest je stanje koje ima svoje stupnjeve. Postoji ona minimalna svijest koja jamči osobnu prisutnost u činima i odgovornost za nju, pa i kad pojedinac ne eksplicira niti iznosi na površinu izričito. Postoji, međutim, i ona dublja svijest koju stječemo cijeli život i koju smo pozvani produbljivati i ostvarivati iz dana u dan. Primjera za to je mnoštvo. Nema toga tko nije iskusio, na primjer, da je rastresen dok razgovara s nekim, a misli na sasvim druge sadržaje, stvari i probleme koji ga zaokupljaju, tako da je tek jednim dijelom svijesti sa svojim sugovornikom, a dobrim dijelom u svojim mislima. Moglo nam se čak dogoditi da, dok s nekim razgovaramo, uredno ga i uljudno gledamo, kimamo potvrdno glavom, a kad se okrenemo ne znamo uopće o čemu je govorio. Takvo iskustvo smo mogli možda imati i dok telefonski razgovaramo s nekim gledajući TV ili surfajući internetom ili igrajući neku zanimljivu igricu koja nam toliko zaokuplja svijest i maštu, da sve drugo u odnosu na to radimo automatski, makinalno i površno.
Svijest je kao morska dubina, kao ocean koji je u čovjeku i ne pozna ga nitko osim ljudskog duha. Ali i ljudski duh koji želi zaviriti u svoje dubine zna da ne može u svakom trenutku jednako duboko vidjeti, a to znači niti imati svijesti o samome sebi. Kad je svijest opterećena grijehom i zlom, kad je uznemirena strahom ili strašću, ne može baš tako lako ući u svoje dubine i upoznati najdublji dio sebe. U tom najdubljem dijelu prebiva Bog koji je intimior intimo meo – meni intimniji nego što sam samome sebi, što znači da mi je dublji od moje dubine, prisutniji od moje prisutnosti. Tako je prisutan i neposredan kao što nisam ni ja sam sebi. A kako nisam ni sam sebi, još teže mi je biti prisutan i neposredan njemu. To dvoje se uzajamno traži i zahtijeva. Da bih bio prisutan Bogu, moram biti i sam sebi, a da bih bio prisutan sebi na najbolji način, moram poći prema svojoj dubini u kojoj Bog prebiva, jer tek tada, u svjetlu spoznaje njega u sebi, čitam u novom svjetlu tko sam i što sam. A najčešće se događa da živimo tako da uopće ne siđemo u svoje dubine i ne sretnemo Boga u sebi, bilo da se to događa zbog obveza, površnosti ili je prouzročeno nekim drugim okolnostima i stanjima.
Izreći sebe sa sviješću, te činiti sa sviješću ono što čini, to može samo onaj tko je miran od površinskih uznemirenja i oluja ovoga svijeta koje muče dušu, te sagledavajući svoju dubinu u njima vidi odraz Božjega lica što se s neba smiješi u duši. Svijest je potpuna usredotočenost misli, osjećaja, volje i tijela u onom što mislimo, činimo i govorimo. Takva svijest o sebi je još očitija, čistija i veća kad mi iz dna duše, iz dubina u kojima Bog prebiva, dođe unutarnja erupcija što zahvaća cijelo biće, te je sve što činim zahvaćeno i preplavljeno tim osjećajem da ono moje najdublje i najintimnije vrelo snažno i konkretno izbija na površinu.
I ako sam dovoljno „miran“ da umirim vode duše dok se ne zazrcali najveća dubina u kojoj se prepoznaje Božji lik, tada će me on zahvatiti snažnim vrtlogom ljubavi dok mi njegov lik bude izranjao sve bliže i dok mi ne izroni potpuno na površinu svijesti, te mi bude gotovo neposredno prisutan u svemu što mislim, govorim i činim.
Zato je ljudski život po svijesti dvostruk to jest dvosmjeran. Živimo najprije po onome što upisujemo u svijest, točnije po onome što nam ulazi u dubine duše, u svijest, te je tako obilježava upisujući se u njezine nabore. I ako se želimo još dosljednije izraziti, jer nas svaki zapis u svijest ne izgrađuje, ovisno od njezina sadržaja, onda valja reći da živimo samo po onom što nam uđe u svijest kao upis Božjeg prsta, ruke i olovke.
Isto tako postoji i povratna putanja, a to je da živimo koliko nam iz svijesti izlazi Bog u svemu što jesmo i činimo, te kroz nas i on traži prolaz u svijest i u svijetu. Tako iz svijesti ide u svijet, obilježavajući ga božanskim sadržajima. Ali i mi živimo najbolje po tome što nam na božanski način iziđe iz duše, dok smo u punoj svijesti Božje prisutnosti. Sve drugo je poluživot i životarenje u kojem nikad dovoljno dobro nismo upisali ono što nas treba određivati bilo u silaznoj bilo u uzlaznoj putanji. Samo po onom što se u našu svijest upisuje na božanski način, božanskim sadržajima i sredstvima, znamo da živimo i da onda obilježavamo stvarnost oko sebe puninom života i Božje prisutnosti.
