Da bolesnik u bolnici, prije nego se počne liječiti, prisili liječnike da raspišu referendum o tome što je zdravlje a što bolest, svi bismo se čudili takvom apsurdu. Da mentalni bolesnik prisili psihijatre i medicinsko osoblje u psihijatrijskim bolnicama da raspišu referendum o tome što je to normalno, a što je umobolno, ne bismo mogli doći k sebi. Da kriminalci u zatvorima prisile čuvare i zakonodavce da raspišu referendum o tome što je to dobro a što zlo, što je pošteno a što nepošteno, zgražali bismo se u nevjerici da se takvo što može dogoditi. Ili pak da lašci prisile istinoljubive ljude da preispitaju pojam istine i laži, ne bismo znali odakle početi. Ili da đaci tražite od profesora matematike da dokaže da je 1+1=2, ne znam što bi rekao. Svi takvi zahtjevi u sebi bi bili apsurdni, jer imaju dozu nedokazivosti koja počiva na naravnoj očevidnosti, te funkcionira kao nedokaziva pretpostavka i polazište života.
No dok bismo to nazvali pravim apsurdom, ne uočavamo da nam se u isto vrijeme događa sličan apsurd glede braka i obitelji. Točnije rečeno, pred očima javnosti je jedan apsurdni referendumski zahtjev. Naime, građanska inicijativa U ime obitelji traži da se raspiše referendum na kojem bi se tražilo da se ustavom definira brak kao zajednicu muškarca i žene. Ali upravo zato jer sliči svemu gore rečenome, apsurdna je ova nova inicijativa za referendum koja se upustila u to da dokazuje što je to brak i na čemu se temelji brak i bračna zajednica. Kao što bi profesoru matematike bilo apsurdno dokazivati da je 1+1=2, zdravom razumu je apsurdno dokazivati da je žena+muškarac=brak. Ova građanska inicijative ipak se upušta u to da dokazuje zdravom razumu neupitnu očevidnost koja funkcionira više kao nedokazivi postulat života nego kao logički dokaziva stvarnost. Kao što se logičke i matematičke postulate ne dovodi u pitanje i ne može ih se dokazivati, tako se zdravorazumski ne može dovoditi u pitanje da je brak zajednica muškarca i žene i ne može se dokazati takva činjenica onima koji to osporavaju mimo svih pravila zdravoga razuma.
Jer govor o braku pretpostavlja da se govori o zajednici u kojoj nastaje i u kojoj se prenosi život. Očita je činjenica da ljudski rod postoji samo zato što postoji zajedništvo muškarca i žene koji u međusobnom darivanju daruju, to jest rađaju novi život. To je činjenica koju zdravi razum percipira kao činjenicu, pa i onda kad ima slijepaca koji je ne žele vidjeti, koji su i sami, da stvar bude bolja, plod zajedništva nekog muškarca i žene, a nisu pali s kruške niti su začeti istospolnim činom. Upravo zato je apsurd dokazivati ono što je tako očito.
Jer kad bi u Hrvatskoj bilo 50% ljudi koji su došli na svijet putem istospolnog odnosa, onda bi bilo logično, a i pošteno, da oni traže raspisivanje referenduma o redefiniranju definicije i statusa braka od one koja se do danas prihvaćala putem zdravorazumske logike. Možda sam čak rekao preveliku brojku, nego kad bi u Hrvatskoj bilo 5% pojedinca ili pak kad bi bilo samo 5 pojedinaca koji su nastali iz istospolnog odnosa, onda držim da bi bilo pošteno da traže, a od zakondavaca da raspišu referendum o njihovu statusu. I ne samo to, nego držim da bi bilo pošteno da ih u tome podrži i cijela građanska zajednica, te da učini sve da zaštiti njihova prava. Doista, u tom slučaju bi bilo pošteno da svih 100% građana Republike Hrvatske učini sve što treba kako bi oni mogli zaštiti u društvu status one zajednice iz koje su nastali. Ali do tada nije ni logično ni pošteno da zakonodavac dovodi u ovakav položaj i ovakvu situaciju zajednicu muškarca i žene kad se zna da nema nijednog čovjeka koji svoje postojanje ne duguje upravo njima u zajedništvu njihove spolne različitosti.
No kako na svijetu nema nijednog pojedinca koji je nastao iz homoseksualnog čina i zajedništva, te stoga raspravljati o tome koliko bi homoseksualnost bila normalna, to jest naravna, nema ni smisla, s napomenom da govor o naravnome unutar zdravorazumskoga, kao što je ovdje slučaj, nema nikakve psihosomatske ili moralne konotacije, premda bi se i o njima dalo govoriti na nekoj drugoj instanci, nego je isključivo govor o naravnom nastajanju i prenošenju života. Ovakav govor o ‘naravnome’ potvrđen je i opravdan činjenicom da nema nijednog čovjeka nastala iz istospolne veze ili zajednice. Onaj tko ne uviđa da normalno prenošenje života jamče muškarac i žena, a ne istospolne veze, trebao bi nekako potkrijepiti svoje tvrdnje, no do sada među ljudima nije poznat takav slučaj ni iznimka.
Sve ovo što se događa samo je pokazatelj dokle je potonula naša civilizacija. To je samo dokaz koliko je drska moć sile, politike i ideologije koja previđa zdravorazumske činjenice. Zanimljivo da vlast i svjetska moć nije predložila onima koji se ne slažu s tim zdravorazumskim činjenicama da oni pokrenu referendum u prilog svojih ideja, nego se prisiljava one koji prihvaćaju zdravorazumsku naravnu očevidnost da je brane referendumom. Moć i politika su uspjeli izokrenuti teze, a da toga nismo ni svjesni. Samo zato što postoji diktat moćnih lobija, koji pod izlikom borbe za prava i slobode, izokreću i odbacuju zdravorazumsku očevidnost i logiku, te su spremni donositi zakone bez ikakvog uporišta u činjenicama ljudskoga života. Samo zato jer su u stanju drznuti se da potpišu bezočne zakone, prisiljavaju građane na ovakav apsurdan potez, koji je više očajnički pokušaj koji pokazuje do koje su mjere potkopani temelji života i zdravorazumskog promišljanja, a time i ljudske zajednice.
Ali upravo zato jer je stanje društva tako žalosno, treba podržati ovu građansku inicijativu, jer je to očajnički pokušaj koji želi spasiti bitne vrijednosti ljudskog života i društva. Podržavajući nju, podržavamo pravo na zdravorazumsko zaključivanje koje počiva na empirijskim činjenicama, te sasvim logično i spontano podupire kao normalno ono što je svim ljudima, bez iznimke, bilo ishodište života. Dati svoj glas ovoj inicijativi znači također iskazati svoju zahvalnost konkretnom muškarcu i ženi, to jest ocu i majci, koji su nam dali život. A to je minimum na koji smo svi pozvani!