17. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek, kad se radi o njegovim životnim potrebama, nosi u sebi jednu dozu bezočnosti, to jest neobične drskosti kojom je spreman dosađivati dok mu se ne ispune zahtjevi. Sigurno je i Gospodin Isus imao ispred sebe takve primjere kad je pričao ovu prispodobu o čovjeku koji u pola noći ide do prijatelja i traži da mu posudi tri kruha da može počastiti goste koji su mu iznenada došli. Uporno navaljivanje takvog čovjeka Isus je okarakterizirao riječju bezočnost, pred kojom onaj drugi, pa i protiv volje, popušta i čini uslugu. Upravo takvo bezočno traženje Gospodin stavlja kao primjer kako treba moliti, to jest biti gotovo bezočan pred Bogom, tražeći da nam ispuni što ga molimo.
Malo je čudno da Isus takvog čovjeka koji je spreman bezočnošću ugnjaviti svoga prijatelja stavlja za uzor molitelja. Pogotovo danas kad oko nas ima ljudi bezočnih u svojim zahtjevima, napose kad se radi o zemaljskim interesima i ostvarenju prizemljenih ciljeva i koristi. Zanimljivo je da takvi ne odustaju lako kad namirišu laganu dobit, te su kadri biti bezočni i bezlični, samo da je ostvare. Ima toliko bezočnih ljudi koji su kadri zanemariti poštenje, pogaziti danu riječi, lagati u lice da bi dobili neki posao ili radno mjesto, da bi se progurali u karijeri, pa ne prežu niti od toga da obijaju vrata od moćnika do moćnika, od lokalnih do državnih, da bi ostvarili to što im je palo na pamet. Nije rijedak slučaj da takva bezočnost prijeđe u bezobrazluk i izopačenost koja čovjeka tjera da koristi kriva sredstva do eventualno dobroga cilja, što nikad nije poželjno ni dopustivo. A onda kad se jednom počne odmotavati klupko bezočnosti, mnoštvo je onih što potom završe u zatvore, nakon što su prokockali svoju čast, poštenje i ugled.
No, kad Isus poziva na bezočnost u molitvi, onda poziva na nešto sasvim drugo, nego što je bezočnost ovoga svijeta koja prelazi u bezobrazluk i zlo, kriminal i korupciju. Isus nam govorom o bezočnošću ne želi reći da sadržaji naših zahtjeva trebaju postati bezočni, kako se to najčešće kod ljudi događa, nego upravo suprotno. Sadržaj naših zahtjeva treba biti častan i pošten, a bezočnost se odnosi na stanje duha, to jest na način na koji tražimo. Naša bezočnost u molitvi ipak ne treba biti poput bezočnosti ljudi ovoga svijeta koji jedni drugima upravo bezočno postavljaju svoje molbe i zahtjeve, koji, međutim, nemaju veze s poštenjem i ljudskošću, s moralom i bogobojaznošću. Kakav bi trebao biti sadržaj naših molitava, Isus nas je naučio u molitvi Očenaša, a kad nam želi reći kojim intenzitetom i gorljivošću trebamo moliti, onda nam iznosi primjer ‘bezočnog molitelja’. I ukoliko nas je poučio da tražimo najprije kraljevstvo Božje kao središnji sadržaj svojih molitava, također nam je ukazao na to da Otac zna što nam je potrebno od drugih, zemaljskih zahtjeva, pa je u odnosu na to želio poručiti da je mnogo presudnije moliti pravim osjećajem duše, nego se usredotočiti na naše ljudske zahtjeve.
Molitva je prava molitva ako se dogodi spoj evanđeoskog sadržaja i gorljivog duha koji Isus u današnjem evanđeoskom odlomku uspoređuje s ‘bezočnom zamolbom’. Ako znamo što treba moliti, onda naša gorljivost pokazuje koliko nam je stvarno do toga stalo. Zato molitva mora biti bitno životna aktivnost koja se tiče bitnih zahtjeva našega duha, a nije samo servis za zadovoljenje zemaljskih potreba. Kršćanska molitva i duhovnost trebale bi, po Isusu, biti jedno ‘bezočno’ sredstvo kojim se služimo da dođemo do nebeskog cilja, i to na bezočniji način od onih koji se bave traženjem samo zemaljskih usluga. Molitva nas mora naučiti Božjoj svetosti i traženju Kraljevstva Božjega, tako da ne padnemo nikad u napast i iskušenje koristiti druga sredstva do cilja, osim onih Božjih, koja nam nudi Otac. Stoga u vremenu u kojemu ljudi žele kojekako doći do svojih ciljeva, nama kršćanima je potrebna snaga molitve da ostanemo na zacrtanom putu neporočne moralnosti i gorljive duhovnosti. Mi trebamo većim žarom živjeti za poštena rješenja, nego što prepredenjaci i nepravednici žive za nepravedna. Molitva nas kršćana ne bi smjela biti blijedo naklapanje, nego odraz svesrdnog traženja da nam Bog učini ono što ga molimo, nakon što nas je sam naučio da tražimo ono što nam je stvarno potrebno. Molitva je molitva samo onda kad zdušno, bezočno tražimo ono o čemu nam ovisi život.
Postoji, doduše, i jedna razlika glede ‘bezočnosti’ koja se tiče naše molitve koju upućujemo Bogu i eventualnih bezočnih zahtjeva koje kao ljudi upućujemo jedni drugima. Kad smo bezočno uporni s ljudima, uporni smo radi njih, da im srce smekšamo i da nam se ipak smiluju, te učine što mogu. A kad smo bezočno uporni u molitvi prema Bogu, to činimo radi sebe, a ne radi njega. Jer ne treba njega umilostiviti, nego prije svega trebamo pripremiti svoje srce za darove koje nam on želi dati. U protivnom, uz najbolju volju i njegovo nastojanje, ne možemo primiti ono što on zna da nam treba. Nemati srce spremno za Božje darove bilo bi kao da dobijemo na dar novi auto koji ne može ući u garažu, ili tako veliki ormar koji ne možemo unijeti u kuću. Kao što bi preduvjet takvog dara je onda da se proširi garaža ili ulaz u kuću, tako je i glede Božjih darova potrebna molitva, jer njegovi darovi nadilaze naše ljudske standarde, te se može lako dogoditi da ih ne primijetimo i ne primimo, jer nismo bili za njih spremni. Upornom molitvom pripremamo svoj život za Božje darove, jer njemu i tako ne treba govoriti što nam treba. Isus nam poručuje da trebamo biti bezočni u molitvi, ali ne tražeći što je nepošteno, nezakonito i nemoralno, nego upravo suprotno: ostati dosljedni svjetleći u bezočnom naraštaju svojim neporočnim životom. Trebamo uporno tražiti Kraljevstvo Božje i njegovih vrijednosti, da ne podlegnemo napasti tražiti ljudska bezočna i bezobrazna rješenja u životu, umjesto da svim srcem težimo za Bogom, držeći se puta koji nam je zacrtao naš Gospodin Isus, kojemu svaka časti i slave u sve vijeke vjekova. Amen.
