4. korizmena nedjelja – A
Ljudi su vrlo čudna bića jer su uvjereni da mogu bez Boga dobro vidjeti. Ponašaju se da im je vid i pogled savršen, te da su im oči takve da im se otvaraju neprekidno za nove spoznaje. Tako sebe uvjeravaju kako napreduju i kako uvijek iznova otkrivaju nove sadržaje i stječu nove uvide u život. U takvom uvjerenju živi i današnji čovjek koji sebi predstavlja uvijek nova otkrića o ljudskom životu, te je razvio sustav uvjerenja koji počiva isključivo na ljudskim uvidima. Na tragu tih uvida, koje danas naziva znanstvenima, uvjeren je da je bolje otkrio sebe i da je bolje upoznao svoju dubinu. Na žalost svi ljudski uvidi u život i u vlastite dubine, bez Boga ostaju vrlo oskudni i plitki. Tako se i u današnje vrijeme pokazuje istinitom ona situacija koju Sveto pismo opisa s Adamom i Evom: Kad su sagriješili, ‘otvoriše im se oči i spoznaše da su goli’. Čovjeku se, dakle, oči otvaraju samo za spoznaju vlastitoga grijeha i pada, vlastite golotinje i bijede. Oni nisu bili kadri spoznavati uzvišenu stvarnost, i nisu se htjeli prepustiti Bogu da ih vodi, već se sami opredijeliše otkrivati nova, do tada neistražena područja, te tako padoše u grijeh. Nisu stekli nikakvo novo bitno iskustvo, osim iskustva grijeha i propasti. Tada, kako to redovito biva, kad su udarili glavom u zid, otkrivaju nešto o sebi – da su goli. A svoju golotinju mogu tek prekriti, ali je ne i riješiti. To jest svoju sljepoću mogu maskirati, ali je ne mogu izliječiti.
Slično je ostalo i do danas: jedino progledavanje koje je u ljudskoj moći, je otkriti da je čovjek bez Boga gol. Buđenje na novu svijest je ništa drugo nego ovo otkriće koje se dogodi nakon bolnog procesa u koji ljudi upadnu kada hode protiv Božje volje i njegovih odredbi. Uvjeravaju se da prave iskorake i da su pioniri napretka, dok ne otkriju kako su se ogolili i izložili bez ikakva rezultata, smisla i cilja. Spoznaje grijeha i spoznaje o grešnosti nisu nikakve spasonosne spoznaje niti napredak u izgradnji čovjeka, već tek svijest o potonuću vlastitog života koji bez Boga tone u mraku postojanja. Slika mraka postojanja je sljepoća kojom je bio zahvaćen od rođenja slijepi mladić kojega je Isus oslobodio tog mraka i nesvijesti u kojoj se nalazio.
Na žalost, kao što je bilo nekada, tako je i danas. Nitko od onih što progledaju po Božjem zahvatu ne uklapa se u ljudske okvira društva u kojemu žive. Jer onaj tko je progledao po Bogu, on jasno vidi u kakvom mraku tonu ljudi oko njega koji nisu Boga upoznali, te je onda takva osoba sama po sebi prijekor grešnicima i njihovu životu, premda im ne mora ništa na glas govoriti. Štoviše, ako ih i kad ih prekorava, više ih poziva na obraćenje da se ostave mraka svojih duša i da shvate kako je lijepo živjeti u svjetlu. No ljudima kojima je teško odreći se mraka vlastite oholosti, teško je prihvatiti one kojima se otvaraju oči za vlastitu grešnost, te s velikim bijesom, a ponekad i s mržnjom, suprotstavljaju se Kristu i njegovu nauku, poput farizeja koji su bjesnjeli na mladića kojega je Isus izliječio od njegove sljepoće.
Zato vrijeme korizme nije samo vrijeme nekih pobožnih duhovnih praksi kao što su posto, odricanje, pokora, nego je ono prije svega vrijeme kada stavljamo naglasak na otvaranje očiju. Jer ako kroz korizmu sebi pobožnu pokorničarsku stegu zadamo samo u vidu ljudska cilja da se vježbamo u samosvijesti i svladavanju samoga sebe, a ne damo tome božanski cilj da progledamo i da susretnemo Sina Božjega, sve skupa nam to može povećati stupanj sljepoće, kao što se dogodilo farizejima. No ako znamo da je smisao korizme osloboditi se duhovne sljepoće čije smo žrtve od rođenja, kao što je i ovaj slijepac bio zahvaćen sljepoćom od rođenja i bio oslobođen Isusovim zahvatom, onda će korizma biti ispunjena razmatranjem lica Božjega. Naravno, i lica ljudi koji su oko nas, jer tek po Božjem zahvatu i iscjeljenju očiju našega srca možemo dobro i jasno spoznati i ljude koji su oko nas. Smisao korizme nije samo detektirati grijeh, jer su u tome farizeji bili veliki stručnjaci, nego se osloboditi grijeha, što može učiniti jedino Bog. zato je Isus ovog čovjeka upozorio da ubuduće ne griješi, jer bi ga u tom slučaju snašlo daleko teže duhovno zlo, jednako kao što je farizejima rekao da im je grijeh tim teži i da ga se teže oslobađaju jer su dijelom vidjeli, ali i dalje ostali u svojoj duhovnoj tvrdoći.
Dopustimo stoga da nam Isus otvori oči srca i da nam pokaže smisao života, koji bez dobrog pogleda i uvida u duhovnu stvarnost gubi na svojoj snazi i ljepoti. On nas je obdario pogledom da ne hodimo svijetom kao slijepci koji ne poznaju sebe ni svoje duše, te ne znaju zašto su na svijetu, niti kako bi trebali živjeti u svijetu. Zato se ne navikavajmo na sljepoću duha niti živimo u tvrdoći srca, već ispovjedimo vjeru u onoga koji nam otvara oči, te mu zahvalimo i smjerno se poklonimo za svjetlo vjere kojim nas je obasjao i za dar očišćenja od mraka grijeha kojim nas je obdario. Promatrajmo radije svoga Boga, jer oni koji promatraju njegovo lice zaodijevaju se njegovom ljepotom i ne hode više ogoljeni kao grešnici od rođenja.