2. korizmena nedjelja – A
Stječući iskustvo o samome sebi, čovjek ne može ne doći do zaključka kako je krhko i lomljivo biće. Drugim riječima rečeno, osjeća kako je pokvarljiv, to jest propadljiv. A njegova pokvarljivost i raspodaljivost nije samo na tjelesnoj razini, već se pokazuje i na onoj duhovnoj koju zovemo pokvarenošću. Ta ista pokvarenost se očituje u društvu, o čemu se uglavnom najviše govori kao pokvarenosti – korupciji, dok ove osobne ostaju uvijek negdje zanemarene i o njima kao da se ne govori tako intenzivno. Čak se više govori o onoj tjelesnoj pod medicinskim vidom, te se njome bavi zdravstveni sustav u nastojanju da suzbije bolesti, koje nisu drugo nego propadanje tijela, na ovoj ili onaj način. No uzroci tjelesne probavljivosti se iščitavaju u onoj duhovnoj, to jest uzroci propadljivosti ljudske konstitucije leže u grijehu. Po grijehu je iz ljudskog bića istisnuta Božja prisutnost i snaga koja ga je činila trajnim i nepropadljivim, dok je s druge u njega ušla slabost. Grijeh je, dakle, potencirao propadljivost ljudske konstitucije, koju nije Bog htio, premda nije mogao ne stvoriti čovjeka kao ograničena i s mogućnošću propadljivosti. No i kada ga stvara takvim, Bog mu daje i drugu mogućnost, a to je da živi neporočno, te da njegovom snagom nadići mogućnosti koje prijete strovaliti ga u ponor propasti.
Tako od početka nad čovjekom visi mač propasti, premda u istom trenutku postoji i pružena Božja ruka spasenja. U trenutku kada čovjek odbija Božju ruku, nad njega se obrušava mač propasti, jer ostaje nezaštićen. Tako je čovjek ranjen neprolaznom ranom propadljivosti od koje se ne može sam izliječiti. Jedini lijek i spas mu je Gospodin. Ali mora se izvući i spasiti iz ponora u koji je upao, to jest iz životnog okruženja koji u njemu samo uvećava sklonost propadljvosti, jer u njemu povećava požudu i navodi ga na grijeh. Zato ne bez razloga Abrahamu je upućen Božji poziv da ide iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje će mu sam Bog pokazati. To je preduvjet da primi blagoslov, te da od njega potekne novi i brojni narod. Na sličan način i Isus uzima trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana i odvodi ih na goru visoku, u osamu gdje će im pokazati primjer preobraženja kojemu trebaju težiti i koji trebaju naviještati svijetu. Abrahamu je bio neophodan odlazak iz obiteljskog i nacionalnog okruženja kako bi ga usmjerio prema preporodu, a on se nije mogao dogoditi u starim okolnostima života. On je zato primjer odbacivanja staroga i grešnoga života, te davanja prostora vjeri da ona bude nadahnuće za nove pomake i korake. S vjerom u Boga on će izvršiti svoje poslanje. No to je tek bio početak u borbi protiv propadljivosti, te je čovjeku trebalo pokazati put do neba, već sada za života. Upravo Gospodin Isus stavlja to sebi za cilj kada okuplja svoje učenike i stvara jednu novu zajednicu. To mora biti zajednica spašenika koja živi novim nebeskim životom na putu preobraženja. Zato je Isusovo preobraženje pred učenicima bio prethodni dokaz budućega života kojemu trebaju težiti, to jest potvrda Božje i snage. Bog je spreman ispuniti sva svoja obećanja i čovjeka dovesti do onog iskonskog stanja kojega nema bez preobraženja iz našeg sadašnjeg zemaljskog, slabog i grešnog života u život nebesnika.
Od tog trenutak Isus je ponudio svojim učenicima put pretvorbe vlastitoga bića potičući ih da to stave sebi za cilj, ne usredotočujući se na neku vrstu društvenih pretvorbi, kao da bi od njih ovisila svetost i preobrazba života. Kršćani u korizmi trebaju dobro pregledati sami sebi, cijelo svoje biće, tijelo i dušu, stavove i uvjerenja, ideje i želje, te odbaciti od sebe sve što je pokvareno i pokvarljivo, a zadržati samo što je sveto i božansko. Već sad kršćani trebaju živjeti preobražavajući se „iz slave u slavu“, kako bi rekao sveti Pavao, odstranjujući i svaku propadljivu pomisao koja se poput zaraze širi ljudskim bićem ako je ne odstranimo. A korizma je prikladno vrijeme za taj zahvat, jer je vrijeme pokore, žrtve, odricanja i križa. A upravo ova duhovna sredstva postaju sredstvima borbe protiv vlastite pokvarenosti i pokvarljivosti, to jest sredstva preobraženja i proslavljena života. Doista trebamo biti ponosni jer nas Bog poziva u svoju slavu i na preobražen život, te stoga živimo dostojno svoga poziva živeći vjerodostojno svoj kršćanski poziv. Izići nam je iz naše zemaljske skučenosti i ići putem Božjeg blagoslova. Rečeno drugim riječima, izići nam je iz vlastite kože, grešne, slabe i propadljive, te se suobličiti Kristu, jer samo s njime možemo izići iz zemaljske ograničenosti, pa i iz vlastitog bića preobraženi u nebesku stvarnost. Samo slavom Kristovom se možemo boriti protiv vlastite pokvarljivosti i pokvarenosti u svijetu, pa se trudimo tijekom korizme promatrati tu slavu i dopustiti Gospodinu da nas njome obasja i povede putem preobraženja poradi i kojega smo se i uputili na korizmeni put obraćenja i pokore.