Marcionizam nosi ime po utemeljitelju sljedbe Marcionu, za kojega se zna da je rođen u Pontu (u Sinopi), te da ga je vlastiti otac (vjerojatno biskup) izopćio iz Crkve. Jedno vrijeme je bio član rimske zajednice kojoj daruje svoja dobra, kojima je kao brodovlasnik sigurno obilovao, ali je 144. godine isključen iz Crkve, a sve mu biva vraćeno. Osniva potom vlastitu zajednicu, a umire oko 160. godine. Nije se sačuvalo nijedno njegovo djelo, ali o njemu znamo iz spisa kršćanskih autora.
Nauk
Dvoboštvo: Marcion nije htio biti utemeljitelj neke nove crkve, novotar ili revolucionar, pa niti prorok, nego je htio propovijedati izvornu čistu Isusovu poruku, uvjeren kako ju je Crkva njegova vremena iskrivila. Bit Isusove poruke, po njemu, sadržana je u otkupljenju čovjeka koje je izvršeno isključivo po milosrđu Božjemu u Kristu Isusu. Došavši do ovog uvjerenja Marcion potom čita Stari zavjet drugim očima, te razrađuje nauk o dva boga, držeći kako je starozavjetni Bog moćni Sudac, pravedan, ali također koleričan, okrutan, prevrtljiv, bijedan. Kao takav ne može biti Otac Isusa Krista koji je isključivo dobrohotan, što je dokazao šaljući svoga Sina. Novozavjetni Bog se objavio u Evanđelju, starozavjetni u Zakonu; prvi je Spasitelj, drugi je Sudac; prvi je dobrodušan, drugi je pravedan (po sebi nije zao); prvi objavljuje svoju bit šaljući svoga Sina, drugi stvarajući ovaj propadljivi svijet.
Između ove dvojice bogova uočava se razlika i u njihovu odnosu prema čovjeku. Starozavjetni Bog, Stvoritelj, stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, istobitnim sebi, pa ipak mu dopušta da sagriješi ne poštujući Zakon i da padne u smrt. Novozavjetni Bog naprotiv, premda nije imao nikakvu obvezu prema ljudima, koji su bića onog drugog Boga, smilovao se i poslao Krista da navijesti oproštenje grijeha. Tko uzvjeruje oslobađa se lanaca mrskoga legalizma, ulazi u novi život, oslobođen straha, iz kojeg se, zadivljen Božjom ljubavlju i dobrotom, rađa spontano novi moral. Isusova uloga je bila navijestiti oproštenje grijeha i ljubav Božju, za što mu je bilo dovoljno i prividno tijelo. Sluge Boga stvoritelja ga ne prepoznaju i, pribijajući ga na križ daju mu mogućnost da siđe nad pakao i da također tamo navijesti svoju poruku, a to je da će vjernici jednoga dana uskrsnuti «dušom» (iz čega se zaključuje da ovo ne uključuje uskrsnuće tijela).
Etika: Etika marcionizma obilježena je stoga rigidnom askezom (dobrovoljnim odricanjem od materije, sastavnice ovoga svijeta, i njezinih napasti), uzdržavanjem od ženidbe i rađanja (da se spriječi nastavljanje paloga svijeta). Kristovo djelo se sastoji u navještaju oproštenja i ljubavi Božje, a da bi to izvršio dovoljno mu je samo prividno tijelo. Oružnici Boga Stvoritelja ga ne prepoznaju, nego ga hvataju, muče, razapinju i ubijaju, čime mu daju prigodu da siđe nad pakao i da dolje navijesti svoju poruku. Oni koji uzvjeruju jednog će dana dušom uskrsnuti, tvrdi Marcion, iz čega se zaključuje da nije vjerovao u uskrsnuće tijela (posljedica dualizma).
Novozavjetni kanon: Posljedica ovakvog razlikovanja između Boga Staroga zavjeta i Boga Isusa Krista, bila je odbacivanje knjiga Staroga zavjeta. Marcion ne prihvaća nikakav kompromis sa židovstvom niti uočava ikakav kontinuitet između Krista, Crkve i židovstva. Svoje teorije htio je potkrijepiti naukom svetog Pavla, to jest držao je da je dosljedan njegov tumač. No pokazalo se da je u svom radikalizmu «pavlovskiji» od samoga Pavla, koji, premda je polemizirao sa židovima i u određenom smislu relativizirao Zakon, ipak u konačnici nije bio mišljenja da kršćanstvo isključuje židovstvo, nego da je ono po Kristu ostvarenje obećanja danih ocima.
Polazeći od svojih pretpostavki suprotstavljenosti Staroga i Novoga zavjeta, Marcion je onda napravio zahvat u odnosu prema svetim knjigama. Po njemu, Stari zavjet je bio potpuno za odbaciti, a od Novoga je prihvaćao samo Lukino evanđelje i Pavlove poslanice. Štoviše, ovi spisi nisu se mogli sačuvati izvorni od natruha, nego su i njih falsificirali judaizanti, to jest sljedbenici zlog Boga, po sebi svojstvenim kriterijima legalizma. Zato i od Pavlovih poslanica odbacuje one koje drži neautentičnima, a zadržava autentične (Gal, 1 i 2 Kor, Rim, 1 i 2 Sol, Ef, Kol, Fil, Filem). «Pročišćava» također Lukino evanđelje, odbacujući kontaminirane dijelove, ne dodajući pri tom ništa nova. Tako je Marcion stvorio prvi kanon novozavjetnih spisa, obrazlažući ga u svom djelu Antiteze, koje je bilo neka vrsta uvoda u Novi zavjet (nije se sačuvalo).
Marcionizam i gnosticizam: Marcion nije bio gnostik, premda su ga mnogi ubrajali među gnostike, što je razumljivo kad vidimo da je i Marcion zastupao jednu vrstu dualizma. No, on ne slijedi njihovo naučavanje, niti je njime uvjetovan, premda nije isključeno da je upoznao kršćanske gnostike (ne drži da u čovjeku postoji čestica božanstva, isključuje mit kao temelj na kojem bi izgradio nauk).