Na pozornici u kazalištu
dekorativni je element
kojim se predočuje
određeni ambijent,
a koji se lako mijenja
pomoću tehničkih naprava.
Kulisa je u biti klizeći zid
kojemu je cilj nadomjestiti
autentične elemente
ili pokriti one koji se
ne uklapaju u scenu.
Ujedno može označavati
prividnu varavu vanjštinu
ili varku to jest paravan.
Čovjek je sličan kulisama
jer pokazuje dio sebe
kao predstavu za javnost,
a drugi dio nosi u sebi
skrivajući izopačene nakane.
Eventualno ih povjerava
samo posebnom krugu
s kojim pravi grješne planove
ili kuje opasne zavjere.
Dijelom svoga bića
svi mi živimo iza kulisa,
dok nas Gospodin
ne oslobodi od grijeha.
No pred njim koji sve zna,
pa i to što je u našem srcu,
nema smisla skrivati se
iza kulisa grijeha i zla
premazanih svim namazima.
Uz pomoć njegova milosrđa
treba izići na na scenu
i nastaviti živjeti otvoreno
pred Bogom i ljudima
u ljubavi i milosti.

Zimi kad su crnogorična stabla
ogoljena bez svoga lišća,
upada u oči neobična pojava
u krošnjama nekih od njih.
Naime, vide se okrugli grmovi,
koji kao zimzeleni poluparaziti
rastu po drugom drveću
i iz njega crpe vodu i sokove.
Ponekad ih potpuno iscrpe
jer im oduzimaju životne tvari
u vrijeme kad stabla miruju
i ne obnavljaju tekuće sastojke.
Tamo dolaze jer drozdovi
ljepljive bobice imele
prenose kljunom
čisteći ga o koru drveta
u kojoj počne rasti.

Nešto poput imele je
i grijeh koji se ucijepi
u ljudsko biće kao parazit
te ga iscrpljuje postupno
dok ga potpuno ne uništi.
Zato je vrlo bitno
ne dopustiti da se u nas,
izravno ili neizravno,
ucijepi zamama grijeha,
jer nije iskonski dio
ljudske naravi i bića,
već njegova tiha smrt.

Ahilova peta je izraz za
nečiju slabu točku
ili posebno ranjiv dio bića.
Nosi ime po Ahileju
– grčkom mitološkom junaku
i sudioniku Trojanskoga rata.
Navodno ga je majka Tetida,
da ga učini besmrtnim,
uronila u rijeku Stiks,
no dotle ga je držala za petu,
te je peta ostala jedinim
ranjivim dijelom tijela.
Njegov protivnik Paris
ga je potom i ubio
pogodivši ga upravo u petu
otrovnom strjelicom.
U ovoj mitološkoj priči
sadržana je i jedna istina
koja se tiče duhovnoga života.
Naime, svi mi ljudi imamo
ranjivo mjesto – vlastitu krhkost
koju naš duhovni neprijatelj
pokušava pogoditi svojom
otrovnom strjelicom grijeha.
Ako ne zaštitimo dobro
upravo to najranjivije mjesto
riskiramo izgubiti život
koji nam je darovan
Božjim darom po krsnoj vodi.
Korizmeni hod nas izgrađuje
da zaštitimo ranjiva mjesta
od otrovnih strijela
i lukavstava zloga Zavodnika.
To je jedini put da sačuvamo
darovnu besmrtnost
do dana konačne pobjede
i nagrade u nebesima.

Pirika je neugodni korov
koji zadaje najviše briga
onima koji se bave
poljoprivredom i vrtlarstvom.
Pogubna je jer se
razmnožava putem korijena.
Trebalo ju je stoga polako
‘trijebiti’ motikom i ‘dvogramom’,
to jest iščupati s korijenom,
ukoliko ju se htjelo odstraniti.
Pogotovo nekada
kad se nisu koristile kemikalije
kojima bi ju se uništilo.
A nije se smjelo samo je isjeći,
već je sasvim iščupa vani,
inače bi iz svakog komadića
iznikla nova biljka.
Tako je i s grijehom.
Ostane li mu korijen u duši,
uzalud smo odstranili
neke od njegovih ‘plodova’,
to jest posljedica,
on će ponovno buknuti
i uhvatiti maha više nego prije.
Korizma je idealno vrijeme
za čupanje pirike grijeha,
kako bi njiva naše duše
bila cjelovito sačuvana
za nebesku plodnost.

Budući da u današnjemu svijetu
postoji velika mogućnost
od terorističkih napada
pri putovanjima i okupljanjima
ili ulasku u važne institucije,
poduzimaju se velike i sustavne
zaštitne mjere i kontrole.
Najpouzdanija mjera je
prolazak kroz metal detektor
koji odmah i lako pokaže
da li pojedinac ima uza se
opasnih metalnih predmeta
ili eksplozivnih naprava.
Ali takav pregled ne može
pregledati ono najvažnije,
a to je ljudsko srce,
misli, nakane i želje,
iz kojih izvire sve dobro i zlo
kojim čovjek gradi ili ruši
svijet i ljude oko sebe.
Sigurnosni pregled te vrste
može izvršiti samo Bog
koji poznaje ljudska srca
i koji je kadar u njima otkriti
razornu bombu grijeha.
Korizma je milosno vrijeme
kad se opredjeljujemo
podvrći takvom pregledu
dopuštajući Gospodinu da
odstrani iz našeg srca
svaku opasnu napravu
i otkloni zlu namjeru.
Samo uz njegovu pomoć
život u ljudskom društvu
može biti miran i siguran,
te ujedno voditi prema
vječnom zajedništvu u nebu.

U našoj domovini, na žalost,
mnogo je starih kuća,
zapuštenih i napuštenih,
napose u primorskim krajevima.
No u očima ljubitelja starina,
kao i imućnih stranaca,
ne gube na cijeni i vrijednosti.
Oni ih rado kupuju i obnavljaju
za osobne i turističke potrebe.
Ali da bi se obnovilo stari objekt
u njegovoj izvornoj ljepoti
potrebno je razumjeti projekt,
nacrt po kojem je napravljen,
te ga vjerno slijediti pri obnovi.
Nešto slično je napravio Gospodin
kad je došao među nas ljude
da obnovi staroga čovjeka.
Isus je svjedok da čovjek nije
izgubio vrijednost u Božjim očima
pa ni onda kad je postao
duhovna ruševina po grijehu.
On je jedini dobro poznavao
onaj iskonski Božji ‘Projekt’
prema kojem je nastao.
Zato ga je svojim djelovanjem
i mogao obnoviti vjerno
prema sebi samome,
slijedeći uostalom uzorak
prema kojem je i bio stvoren.

Zima je vrijeme studeni i leda,
ali ima i svoju lijepu stranu
u vidu snježnoga ogrtača,
čudesno lijepoga napose onda
kad je neokrnjen u svojoj bjelini.
No upravo na takvom bijelom
neokrnjenom ogrtaču
najbolje se uočava svaki trag
i svaka moguća promjena
koja vrlo upadljivo narušava
njegovu cjelovitost i bjelinu.
Zato je u narodu i postojala
pučka izreka koja veli:
Ne pada snijeg da prekrije brijeg,
već da svaka zvijer pokaže svoj trag.
Isto vrijedi i za duhovnu stvarnost.
Oni koji po Božjem daru i volji
živjeti čisto, sveto i neporočno,
oni su poput snježnog ogrtača
koji bjelinom prekriva zemlju.
Ali upravo zahvaljujući njima
očituju se tragovi i stavovi
onih bezbožnih i bezočnih
koji se ne dive darovanoj bjelini,
već je svojim grješnim životom
okaljaju gdje god stignu.
Bez obzira na to što počesto
moraju biti žrtve i dopustiti
da po njima gaze noge zvijeri,
oni su dar neba onima
koji žele naučiti i slijediti primjer
neoskvrnjenog i čistog života.

Sveučilište je, kako mu ime kaže,
mjesto na kojem se stječe znanje,
to jest uči o svemu što jest.
Tako vidimo da ono služi
za stjecanje cjelovitoga znanja,
ali ne znanja kao hrpe podataka,
već je ono posebno važno
jer sve znanje prikuplja i slaže
u smislenu organičku cjelinu.
Na žalost danas se izgubio
upravo osjećaj za cjelinu
samo zato što se dogodi
da se stječe znanje o svemu
osim o onome koji je Sve,
a to je Sveznajući Bog –
izvor svakoga znanja.
Jedino je on kadar sve znanje
povezati u skladnu u cjelinu
prožimajući ga pravim smislom
i usmjeravajući ga istom cilju.
Sveučilište koje govori o svemu,
osim o Bogu koji je sve,
nije pravo sveučilište.
tako umjesto da uči o svemu,
završi da ne uči o ničemu.
Jer ljudsko znanje bez Boga
jedno je veliko ništa,
te bez njega i Sveučilište,
umjesto mjesta sveznanja
postaje mjesto neznanja.

Stari su vjerovali
da je šišmiš životinja
koja je slijepa za sunce,
te da ima oči prikladne
samo za noćne izlaske
pri čemu se dobro snalazi.
Ne ulazeći u istinitost
spomenutih tvrdnji,
ta predodžba o šišmišu
primjenjiva  je na nas ljude.
S time da ono što je
sunce i dan za šišmiša,
Bog i spoznaja Boga
za nas ograničene ljude.
Boga i njegovu uzvišenu bit
ne možemo promatrati
ne samo tjelesnim očima,
nego ni naš duh i um
nisu prikladni razmatrati je.
Zato je Bog poslao svoga Sina
da nam otvori oči zaslijepljene
zemaljskim blještavilom
koje nas uvodi u sljepoću
prema njemu i vječnosti.
Jedini nam on pomaže
da u ovom svijetu
ne budemo podložni
onom najgorem sljepilu,
koje čini da živimo u mraku
i da visimo naglavačke
umjesto da budemo
okrenuti put neba.

Svi smo mi bili u prilici
da nam se polomi predmet
do kojega nam je stalo,
ili jedan njegov dio,
i koji je mogao još biti
vrlo koristan i svrsishodan
da nije došlo do loma.
No srećom u mnogim situacijama
i za to sada ima lijeka
zahvaljujući tvarima za sljepljivanje
napuknutih površina i dijelova.
Ljepilo svojom čvrstoćom
omogućuje da dvije površine
ponovno prionu jedna uz drugu.

Poput lomljivih predmeta
i ljudi su vrlo krhka bića,
bilo da im se krhkost očituje
na tankim živcima i psihi,
na slabašnom tijelu i zdravlju
ili pak na ranjenom duhu.
Za mnoge se stoga i kaže
da su pukli, podlegli naporu,
snažnoj tlačnoj sili života
koja se spustila na njihova leđa.
A kako nijedan čovjek
nema zamjenskih dijelova,
tako mu ne preostaje nego,
ako je ikako izvedivo,
zalijepiti i pokrpati pukotine
i ocjeloviti vlastito biće.
Ali čovjek nije u stanju
vlastitim snagama to izvesti,
jer nema prikladnog ljepila
kojim učvrstiti vlastiti život.
Samo je Božja ljubav
utjelovljene po Sinu Božjemu
istinsko vezivo tkivo
i ljepilo ljudskoga života
koje savršeno lijepi napuklo
i do kraja obnavlja istrunulo.