Veliki četvrtak

Vršeći svoje poslanje u krugu svojih učenika, Gospodin Isus je njih poučavao novom životu u Bogu izuzetnim naukom koji je plijenio pozornost i ispunjavano njihove živote. Iznad svega vodio ih je prema koncu svoga života kao prema istinskom vrhuncu svega što je govorio, kada se trebalo obistiniti i ostvariti sve što je bio dio njegova božanskog nauma. U tim trenucima koje je on slutio da je došao trenutak proslave, on je znao da će očitovati svu ljubav Božju ostvarujući potpuno naum spasenja, jer Bog je sa svojim narodom imao isključivo naume ljubavi i mira.  Tijekom svoga javnog djelovanja Isus je više puta sjedao s njima za stol i u različitim okolnostima, ali trenutci provedeni s njima na slavlju pashalne večere prije njegove svete muke bili su posebno znakoviti i sadržajni.

On je svoje učenike ljubio do kraja, te je pronašao i način da im prenese svoju ljubav, ne samo kao osjećaj, već da je učini djelatnom i trajno prisutnom u njihovim životima i u životima onih koji će na njihovu riječ vjerovati. Doista, najviše što se može dati drugome je vlastiti život. I to Isus nije dao samo svoj život umjesto nas, jer to možemo učiniti i mi ljudi. On je dao svoj život za nas i nama da mi imamo isti onaj život koji on ima.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnu nedjelju spominjemo se Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim je započeo ostvarenje Božjeg nauma spasenja, svjestan da ga u Jeruzalemu čeka osuda, muka i smrt. On koji je imao položiti svoj život za cijeli naroda i za sve raspršene sinove Božje, očituje se svome narodu kao kralj i potomak Davidov, te mu zato oduševljeni vjernici kliču: ”Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama!” Svjestan da je istinski kralj svoga naroda koji uspostavlja Davidu obećano vječno kraljevstvo, ulazi svečano u Jeruzalem očitujući svoje mesijansko poslanje. Pogotovo što kraljevstvo Davidovo, koje mu je Bog nekoć obećao, nije trebalo biti samo Davidovo, ljudsko i zemaljsko, već je trebalo biti božansko kraljevstvo koje Bog daje Davidu u vječan posjed. Zato Isus ulazi u Jeruzalem u ime Gospodnje, a ne samo u ljudsko ime, ma koliko moglo biti znamenito, kao što je bilo Davidovo ime.

Svojim ulaskom u Jeruzalem Isus nije krio da je spreman, i da treba, stati na čelo Božjega naroda, te biti istinski kralj koji vodi svoj narod u pobjede koje mu je Bog namijenio. No isto tako je, simbolikom svoga ulaska na magaretu, naznačio da on ide u pobjede

5. korizmena nedjelja – B

Kao ljudi svi imamo nagon za održavanjem života, koji je svojstven i životinjama. Taj nagon, za razliku od životinjskoga, kod nas ljudi navodi nas da živimo prema uhodanim mjerama i kriterijima koje smo mi sebi zadali i razumskim promišljanjem. Životinja pak živi potpuno nagonski, to jest bori se za održanje života isključivo sukladno vlastitoj biologiji, bez ikakvog razumskog promišljanja. Čovjek svojim razumom nadilazi nagonsko življenje, te je njegovo djelovanje obilježeno razumskim izborima i odlukama, no na žalost nije uvijek najkvalitetnije. Dogodi se, naime, da čovjek napravi određene razumske izbore prije svega sukladne tjelesnom nagonu, a ne sukladne promišljanjima utemeljenima u razumu Onoga od kojega dolazi svaka razumnost.

Upravo tako čovjek čini kad je riječ o njegovu nagonu za održanjem života. Kao da zanemari da je njegov život mnogo složeniji i uzvišeniji od samog biološkog života, pa onda svoje nagonsko djelovanje svede na razinu skrbi za tjelesni život, te reagira gotovo samo nagonski i to proglašava naravnim. Brigu za život i očuvanje života svede na zemaljski ili pak animalni instinkt, te pazi isključivo na takozvanu ‘kvalitetu’ života koju mjeri tehnološkim mjerama, a ne krepošću ili eventualno pazi samo na to da

4. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus progovara o smislu svoga dolaska među ljude objašnjavajući da ga je poslao sam Bog u želji da spasi svijet. No Božja želja da spasi svijet iziskuje i konkretnu ljudsku suradnju, bez koje nema spasenja. Spomenuta ljudska suradnja očituje se ne riječima, već djelima koja su podložna sudu Božjemu. Isus čak opisuje u čemu će biti taj sud koji će se ticati i ljudskih djela: “A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.”

Čitajući pozorno ovaj odlomak i stajući pred Boga, osjećamo da se ove Isusove riječi tiču svih nas. Ponekad prebrzo zaključimo da smo pravedni i da ne činimo ništa zla, te nam uvijek netko drugi slovi za naslovnika evanđeoskih riječi koji se treba promijeniti. No činjenica je da smo premalo pozorni na dubinu Isusovih riječi.

3. korizmena nedjelja – B

Odlomak iz Evanđelja o kojem danas razmišljamo opisuje nam događaj u jeruzalemskome Hramu kada je Isus istjerao prodavače volova, ovaca i golubova, kao i mjenjače, te ih je sve istjerao iz Hrama govoreći: “Nosite to odavde ine činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.” Vjerojatno je taj prizor bio izuzetan, ali i sasvim neobičan i neuobičajen na tome mjestu. Mnogi su se pitali kako to protumačiti, jer su svi ovo prodavači i mjenjači bili u službi hramskog bogoslužja, na raspolaganju hodočasnicima koji su za Pashu dolazili prinijeti žrtve Gospodinu. Vjerojatno su i njegovi učenici bili zbunjeni tim njegovim postupkom, pa je zato sveti Ivan zapisao da su se kasnije prisjetili da je Mesija trebao biti netko koga izjeda revnost za dom Božji. Dok je dio ljudi Isusovu reakcija mogao protumačiti nasiljem, grubošću ili divljaštvom, oni su u sebi tražili opravdanje za nju, što su i pronašli u riječima Ps. 69 koji veli: ‘Izjeda me revnost za dom tvoj.’ A Isus je znao da su trgovci u mjenjači u Hramu u ime bogoštovlja obeščašćivali Boga i u prvi plan stavljali zaradu. Mnogi su se ponašali nedolično tog svetog mjesta, premda su bili spremni, premda su bili spremni biti i agresivni i ubiti bilo kojeg stranca koji bi pokušao prekoračiti prostor koji je bio rezerviran samo Židovima.

2. korizmena – B

Razmišljajući danas o Gospodinovu preobraženju i njegovu značenju za nas u korizmenom vremenu, upada u oči kontrast koji se zbiva između Petrovih zaključaka i Božje volje očitovane u ovom velikom otajstvu. Naime, Petar preneražen vidjevši Isusa preobražena, te Mojsija i Iliju s kojima je razgovarao, jedino što je uspio izustiti bilo je: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Na taj svoj prijedlog nije dobio potvrdu, već samo pouku Oca nebeskoga: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!”

Ove Petrove riječi kao da u sebi kriju tolike ljudske težnje vezane uz život na zemlji, s time da Petrov prijedlog baš i ne usvajaju u potpunosti. Naime, mnogi doživljavaju zemlju kao mjesto za koje će reći: ‘Dobro nam je ovdje biti’, ili se barem trude zemlju pretvoriti u takvu stvarnost u koju se onda ukopaju i cementiraju zaboravljajući da je ona samo prolazno razdoblje života prema onom trajnom i neprolaznom životu. Što je najgore,

1. korizmena – B

Misna čitanja prve korizmene nedjelje donose nam kratki osvrt sv. Marka o početku Isusova javnog djelovanja nakon krštenja na Jordanu. Jedan od važnijih događaja koje je Evanđelist htio istaknuti svakako je bio Isusov boravak u pustinji gdje je doživio i jake sotonske kušnje, te zato zapisa: “Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.”

Ova rečenica, to jest ovaj događaj bi se mogao tumačiti na različite načine. S jedne strane se stječe dojam da je bilo neophodno da Isus ide u pustinju kako bi ga Sotona kušao, to jest dolazimo na pomisao da ga Sotona ne bi kušao da nije išao u pustinju. Stoga se s druge strane, kad se sjetimo da je Isus nama uzor prema kojemu trebamo živjeti, pitamo se o smislu i potrebi da se i sami poput njega izlažemo sotonskoj kušnji. Svjesni da mi nismo jako poput njega, lako možemo zaključiti da bi za nas možda bilo bolje ne ići u pustinju i ne izlagati se Sotoni da nas kuša, već ostati tamo gdje jesmo i živjeti običnim životom u koji se Sotona ne dira. Doista, valja postaviti pitanje, što je u tome potrebno, neophodno i pametno napraviti. Treba li vraga vući za rep i iskušavati, ako mu nismo dorasli, ili je bolje zavući se negdje u mišju rupu gdje se neće niti sjetiti tražiti nas? Je li moguće vjerovati u Boga i ne izlagati život kušnji, te tako provesti cijeli svoj vijek bez sotonskih uznemiravanja?

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako pred Isusa dolazi jedan gubavac i ponizno ga na koljenima moli za ozdravljenje: “U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti’.” Kada ga je Isus vidio, to jest kad je vidio ne samo njegovo stanje, već i pristup i poniznu zamolbu, nije mogao ne doživjeti ganuće. Vjerojatno je Isus u njegovim molećivim očima pročitao umor od nemoći da traži pomoć, a nitko mu nije mogao pomoći. Vjerojatno je zaraženi čovjek bio umoran od svih pokušaja i traženja, od svih nadanja i razočaranje koja su ga pratila. Vjerojatno je bio i umoran od borbe s opakom bolešću koju nije mogao pobijediti, već je samo čekao kada će ga ona polako dokončati. Sve skupa je očito djelovalo na Isusa da je ostao ganut i da je tog čovjeka očistio od gube koja ga je bila zahvatila.

U ovom događaju možemo promatrati i sebe i ljude našega vremena koji su umorni od kroničnog duhovnog umora. Dok se s jedne strane osjećaju gospodarima života i izvanjskoga napretka, s druge pak strane osjećaju veliku duhovnu nemoć. Ona se očituje u nečistoći duše i tromosti kojom uočavamo tu istu nečistoći. Štoviše, očituje se i u

5. nedjelja kroz godinu – B

U ljudskome životu mnogo je nepoznanica na koje teško pronalazimo odgovor. Jedna od tih nepoznanica je i problem bolesti koji malo koje čovjeka mimoiđe. Svakoga čovjeka, na ovaj ili onaj način, manje ili više intenzivno, snađe neka bolest ili boljka s kojom se mora nositi. Bolest je jedna od tih nepoznanica koja čovjeka ne veseli i ne raduje, već neugodno iznenađuje i tišti, muči i ometa u redovitom životu i životnim planovima. Zato je čovjek često u nedoumici kako protumačiti bolest snađe njega ili nekog od njegovih bližnjih. Ako ima nešto na što bi želio naći ne samo pravi odgovor, već i prikladno rješenje, onda je to upravo problem bolesti. A kada bolest pokuca na vrata, onda se kasnije mnogi pitaju zašto je baš njega zadesila. U pokušaju da pronađe rješenja, čovjek se muči i pokušava naći krivca svemu tome. Tko je taj koji ljudima daje i zadaje bolesti i zašto to čini?

U svim našim promišljanjima, polazimo od nekih pretpostavki. Prva je da mi sami sebi ne želimo i nismo željeli bolest, te odmah sebe isključimo kao uzročnika iste.  Druga je pretpostavka koju uzimamo u obzir da je jedino Bog moćan otkloniti svaku bolest od nas, pa i one najteže koje ne može otkloniti ljudska medicinska vještina. Nakon tih pretpostavki, može se lako nametnuti zaključak da, ako smo bolesni, onda je to radi toga što Bog nije htio

Slaveći blagdan Prikazanja Gospodinova, postavlja se veliko pitanje o Marijinoj motivaciji kod ovog događaj. A motivacija koja je vodi najbolje odražava i njezinu dušu i duhovnost. Iz naglasaka koje nam nudi sv. Luka moglo bi se zaključiti da je Marija bila veliki legalist, te da je, zajedno s Josipom, obavila sve što je trebalo prema Zakonu Gospodnjemu samo zato što je Zakon to propisivao. Moglo bi se zaključiti da je njezina duhovnost onda bila kruto legalistička, to jest obično izvršavanje Zakona, a da se ne osjeti njezin stav ili njezina duša pri tome. Kao da bismo mogli zamisliti da obavlja obred u Hramu samo zato što je tako naređeno, a da ona pri tome ne uranja u ono što čini i ne doživljava osobno. Na pomisao da je bila legalist navodi nas i činjenica da ona s obzirom na prikazanje svoga Sina ‘sve obavlja’ po Zakonu, dakle do najmanjih tančina. Ona tako pazi na četrdeset dana čišćenja, te tek kada oni prođu, odlazi prikazati svoga Sina u Hram. Jednako tako se, glede Isusova prikazanja, ponaša u skladu sa svim odredbama kako ih je propisao Zakon. Ona doista ne dovodi u pitanje propise, već se ponaša sukladno njima. No veliko pitanje pokreću li Mariju propisi i odredbe i što je njoj istinska nakana. Ako je njoj stalo isključivo do izvršavanja Zakona, kako bi se dalo naslutiti iz evanđeoskog odlomka, onda je legalist koji se ponaša poput dobrog farizeja, a ne sveta i pobožna osoba koja prvenstveno misli na Boga. Zato je nama istraživati dublje u njezinu osobnost kako bismo otkrili pravi odgovor na ovo pitanje i samu poruku evanđeoskog teksta. Upravo iz cjeline Evanđelja znamo da ni ona ni Josip nisu bili legalisti, već da su bili pravedne, pobožne i svete osobe. Za Josipa se izričito kaže da je bio muž pravedan, te znamo da je se ponašao na način da je nadilazio slovo zakon. A Mariju će anđeo pozdraviti riječima “milosti puna”, iz čega se razabire da je drži uzvišenijom osobom od ijedne druge na zemlji. Spomenuti nam evanđeoski odlomci samo daju naslutiti da, s obzirom na Mariju, treba pozornije iščitavati i dublje tumačiti tekstove koje nam je ostavio sv. Luka, to jest imajući u vidu i druge tekstove koji nam pobliže opisuju njezinu osobnosti i krepost duhovnoga života. Doista, kao osoba milosti puna nije se mogla zadovoljiti time da izvršava slovo Zakona, već da proniče i živi njegov duh. Uostalom sam Isus nam je kasnije pokazao, jer je mnogo puta ušao u rasprave s farizejima, tumačima Zakona na legalistički način. Zato i Marija, s obzirom na četrdeset dana čišćenja poštuje zakonske odredbe kojima je samo potvrdila da je stvarno rodila, te se u ničemu nije izuzela od obrednog zakonika. Uostalom, usredotočena na Sina Božjega kojega je rodila, nije joj bio teret prihvatiti te dane svojevrsne izolacije od izlaska u javnost, jer je u potpunoj čistoći srca mogla njega razmatrati i uživati u njegovoj blizini. Njoj koja je bila milosti puna i koja je bila srca čista do te mjere da je zaslužila roditi Sina Božjega nije trebalo vrijeme čišćenja, ali je poštivala norme i običaje svoga naroda, ne želeći praviti pobunu, niti dati povoda drugima, koji nisu toliko pobožni i sveti, da krše taj isti Zakon Božji, već da ga vrše. Opslužujući Zakon davala je primjer i bila je poticaj onima koji su ga kršili, da ga vrše i ne podcjenjuju, jer im je on bio prva i neophodna stepenica hoda prema Bogu. Tek kad su vršili Zakon, mogli su ga i nadići te živjeti, kao što je činila i ona koja je dušom vršila Zakon Božji, te ga je time nadilazila. Isto vrijedi i za prikazanje prvorođenaca i njihove posvećenje Gospodinu. Doista, i dok je vršila Zakon, nije bila usredotočena na formalizam, već na samoga Boga – izvor Zakona. Stoga, da i nije bilo zakonskih odredbi o prikazanju prvorođenaca u Hramu, ona bi svoga Sina prikazala nebeskome Ocu, jer je i sama bila prikazana, a i jer je bila njemu zahvalna za sve darove u svome životu, pa kako ne bi bila zahvalna za ovaj neizmjerni dar kojim je po njoj obasuo čovječanstvo. Premda kao tako predana i Bogu posvećene nije bila prisiljena to činiti, jer je i prije i bez te odredbe ona vršila smisao predanja i posvećenja. Pogotovo što je sam Isus bio posvećen u punini od majčine utrobe, to jest od začeća pomazan Duhom Svetim. Štoviše kao Bog je bio izvor posvete i nositelj dara Duha Svetoga, te mu nije bilo neophodno prikazanje u Hramu, ali je u svojoj poniznosti to prihvatio da pruži primjer poniznosti nama ljudima i da nas prati u našem hodu. Osim toga, ako ćemo poći od činjenice da je istinski Zakon Božji sam Isus, koji je objavio konačni zakon Božje ljubavi, onda je jasno koliko je Marija imala Zakon Božji u srcu, a nije ga tek legalistički izvršavala. Vršeći bit i smisao zakona, pa i onda kad se podvrgavala zakonskim odredbama zapisanim po Mojsiju za Božji narod, istinski je putokaz kako hoditi do Boga ne zaobilazeći Zakon.