Slaveći blagdan Prikazanja Gospodinova, postavlja se veliko pitanje o Marijinoj motivaciji kod ovog događaj. A motivacija koja je vodi najbolje odražava i njezinu dušu i duhovnost. Iz naglasaka koje nam nudi sv. Luka moglo bi se zaključiti da je Marija bila veliki legalist, te da je, zajedno s Josipom, obavila sve što je trebalo prema Zakonu Gospodnjemu samo zato što je Zakon to propisivao. Moglo bi se zaključiti da je njezina duhovnost onda bila kruto legalistička, to jest obično izvršavanje Zakona, a da se ne osjeti njezin stav ili njezina duša pri tome. Kao da bismo mogli zamisliti da obavlja obred u Hramu samo zato što je tako naređeno, a da ona pri tome ne uranja u ono što čini i ne doživljava osobno. Na pomisao da je bila legalist navodi nas i činjenica da ona s obzirom na prikazanje svoga Sina ‘sve obavlja’ po Zakonu, dakle do najmanjih tančina. Ona tako pazi na četrdeset dana čišćenja, te tek kada oni prođu, odlazi prikazati svoga Sina u Hram. Jednako tako se, glede Isusova prikazanja, ponaša u skladu sa svim odredbama kako ih je propisao Zakon. Ona doista ne dovodi u pitanje propise, već se ponaša sukladno njima. No veliko pitanje pokreću li Mariju propisi i odredbe i što je njoj istinska nakana. Ako je njoj stalo isključivo do izvršavanja Zakona, kako bi se dalo naslutiti iz evanđeoskog odlomka, onda je legalist koji se ponaša poput dobrog farizeja, a ne sveta i pobožna osoba koja prvenstveno misli na Boga. Zato je nama istraživati dublje u njezinu osobnost kako bismo otkrili pravi odgovor na ovo pitanje i samu poruku evanđeoskog teksta. Upravo iz cjeline Evanđelja znamo da ni ona ni Josip nisu bili legalisti, već da su bili pravedne, pobožne i svete osobe. Za Josipa se izričito kaže da je bio muž pravedan, te znamo da je se ponašao na način da je nadilazio slovo zakon. A Mariju će anđeo pozdraviti riječima “milosti puna”, iz čega se razabire da je drži uzvišenijom osobom od ijedne druge na zemlji. Spomenuti nam evanđeoski odlomci samo daju naslutiti da, s obzirom na Mariju, treba pozornije iščitavati i dublje tumačiti tekstove koje nam je ostavio sv. Luka, to jest imajući u vidu i druge tekstove koji nam pobliže opisuju njezinu osobnosti i krepost duhovnoga života. Doista, kao osoba milosti puna nije se mogla zadovoljiti time da izvršava slovo Zakona, već da proniče i živi njegov duh. Uostalom sam Isus nam je kasnije pokazao, jer je mnogo puta ušao u rasprave s farizejima, tumačima Zakona na legalistički način. Zato i Marija, s obzirom na četrdeset dana čišćenja poštuje zakonske odredbe kojima je samo potvrdila da je stvarno rodila, te se u ničemu nije izuzela od obrednog zakonika. Uostalom, usredotočena na Sina Božjega kojega je rodila, nije joj bio teret prihvatiti te dane svojevrsne izolacije od izlaska u javnost, jer je u potpunoj čistoći srca mogla njega razmatrati i uživati u njegovoj blizini. Njoj koja je bila milosti puna i koja je bila srca čista do te mjere da je zaslužila roditi Sina Božjega nije trebalo vrijeme čišćenja, ali je poštivala norme i običaje svoga naroda, ne želeći praviti pobunu, niti dati povoda drugima, koji nisu toliko pobožni i sveti, da krše taj isti Zakon Božji, već da ga vrše. Opslužujući Zakon davala je primjer i bila je poticaj onima koji su ga kršili, da ga vrše i ne podcjenjuju, jer im je on bio prva i neophodna stepenica hoda prema Bogu. Tek kad su vršili Zakon, mogli su ga i nadići te živjeti, kao što je činila i ona koja je dušom vršila Zakon Božji, te ga je time nadilazila. Isto vrijedi i za prikazanje prvorođenaca i njihove posvećenje Gospodinu. Doista, i dok je vršila Zakon, nije bila usredotočena na formalizam, već na samoga Boga – izvor Zakona. Stoga, da i nije bilo zakonskih odredbi o prikazanju prvorođenaca u Hramu, ona bi svoga Sina prikazala nebeskome Ocu, jer je i sama bila prikazana, a i jer je bila njemu zahvalna za sve darove u svome životu, pa kako ne bi bila zahvalna za ovaj neizmjerni dar kojim je po njoj obasuo čovječanstvo. Premda kao tako predana i Bogu posvećene nije bila prisiljena to činiti, jer je i prije i bez te odredbe ona vršila smisao predanja i posvećenja. Pogotovo što je sam Isus bio posvećen u punini od majčine utrobe, to jest od začeća pomazan Duhom Svetim. Štoviše kao Bog je bio izvor posvete i nositelj dara Duha Svetoga, te mu nije bilo neophodno prikazanje u Hramu, ali je u svojoj poniznosti to prihvatio da pruži primjer poniznosti nama ljudima i da nas prati u našem hodu. Osim toga, ako ćemo poći od činjenice da je istinski Zakon Božji sam Isus, koji je objavio konačni zakon Božje ljubavi, onda je jasno koliko je Marija imala Zakon Božji u srcu, a nije ga tek legalistički izvršavala. Vršeći bit i smisao zakona, pa i onda kad se podvrgavala zakonskim odredbama zapisanim po Mojsiju za Božji narod, istinski je putokaz kako hoditi do Boga ne zaobilazeći Zakon.

4. nedjelja kroz godinu – B

Evanđeoski tekst koji nam danas Crkva stavlja na razmišljanje, svjedoči o događaju koji se zbio u kafarnaumskoj sinagogi u kojoj je Isus počeo poučavati prisutne. Mnoštvo je bilo zaneseno njegovim naukom i divilo se autoritetu s kojim je poučavao istine Božje, u čemu mu nitko nije mogao biti ravan ni uspoređivati se s njim. Pa ipak u sinagogi je bila i jedna neželjena reakcija, jer je bio prisutan čovjek opsjednut nečistim duhom. No premda sam, za razliku od tolikoga mnoštva, on ih je sve nadjačao svojom glasnom reakcijom na Isusovu prisutnost vičući: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji! Srećom da su Isusova snaga i njegov autoritet bili daleko snažniji od vike demona koji je vikao iz opsjednutoga, te da je Isus mogao osloboditi čovjeka od njegove zle prisutnosti i obdariti ga novim životom okrijepljenim milošću, u protivnom on sam bi nadjačao sve one prisutne u sinagogi.

Prema ovom kafarnaumskom obrascu događa se inače i u redovitom životu. Gledano u društvu, uočavamo da postoji ona mirna i tiha većina koja se ne ističe svojom glasnošću, pa se možda čak može reći da

3. nedjelja kroz godinu – B

Kada razgovaramo o svojoj vjeri i opredjeljenju za Krista, često smo u napasti misliti kako smo se mi opredijelili za vjeru, kako smo se mi odlučili biti kršćanima. Uslijed toga postavimo se kao da smo mi izabrali njega, a ne on nas, čime sebi pripisujemo zasluge. Ponašamo se kao da je naša zasluga i naša inicijativa to što smo vjernici, a da je Gospodin tek onaj koji je prihvatio našu ustrajni hod i naše uporno nastojanje da dođemo do vjere. Uslijed krsne prakse krštavanja djece, po kojoj se krštenje dobije bez pravog hoda inicijacije i obraćenje, može se steći tako iskrivljen dojam o našoj ulozi u vjeri. Zato i imamo osjećaj da smo u tom procesu mi važniji od Gospodina, jer nismo imali prigodu verificirati kada se dogodio njegov poziv. Nemamo mogućnost provjeriti čime nas je on prethodio i koje nam je preduvjete postavio da bi nam dao krsnu milost i neizmjerne darove. Tako se izgubio osjećaj za Isusov primat i primat njegova djelovanja u našem životu.

U ranome kršćanstvu, naprotiv, jer su uglavnom odrasli pristupali krštenju, oni su osjećali poziv koji im Krist upravlja, te su se otvarali tom pozivu. Otvarajući se njegovoj riječi, prihvaćali su konkretnu pouku koju im je upućivao, te su prema njoj

2. nedjelja kroz godinu – B

Sveti Ivan Evanđelist u današnjem odlomku opisao nam je događaj koji se zbio dan nakon Isusova krštenja na Jordanu. Kad je Krstitelj vidio Isusa gdje ponovno prolazi na mjestu gdje je on krstio, dvojici svojih učenika je, pokazujući na Isusa, rekao: “Evo Jaganjca Božjega.” Nakon toga, privučeni Isusovim likom, a potaknuti Krstiteljevim riječima, pošli su za Isusom. Kad je Isus primijetio da ga slijede, okrenuo se i upitao ih: “Što tražite?” Ove izravne Isusove riječi od njih su tražile odgovor, izjašnjavanje i pojašnjenje. No, s druge pak strane, osjetili su da su u njemu našili što su tražili, te ne samo da nisu odustali, već su izravno i izričito zatražili da pođu s njim i da neko vrijeme proborave u njegovu društvu, što im je on i omogućio. Tako je njihova odlučnost traženje bila okrunjena susretom i zajedništvom s Božjim Sinom, Mesijom koji je došao biti Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. I sam Gospodin je znao da je on vrhunac svih ljudskih traženja, te je stoga nakon svoga krštenje, čime je započeo svoje djelovanje, omogućio ovoj dvojici Ivanovih učenika da okrune svoje traženje, te time prekinu mesijansko iščekivanje.

No, ne samo njih dvojica, već je i svaki čovjek u svojoj biti tražitelj Boga, pa i onda kada ne zna dobro artikulirati svoje traženje. Mnogi za sebe tvrde da su tražitelji životnoga smisla ili da su tražitelji koji žele otkriti

Krštenje Gospodinovo – B

Svi znamo koliko je važno, kad se bavimo nekim poslom, pripremite se za posao koji će se izvoditi. A ta priprema mora biti višestruka. Kao prvo, sebe valja osposobiti za izvođenje takvog posla, ali treba izvršiti i sve pripremne radnje, to jest treba pripremiti teren za to što se planira napraviti. Te dvije stavke su jednako važne kao i sama izvedba radova koji će uslijediti nakon toga. Jer ne može se napraviti dobar posao ako nema dobre priprave ili ako nema stručnih osoba koje posjeduju potrebnu vještinu za izvođenje radova. Tko ne bi držao da svih ovih detalja, svom poslu bi pristupio neodgovorno, s rizikom da u kasnijem trenutku sve propadne. Tako vidimo da priprema za neki posao pretpostavlja više čimbenika. S jedne strane postoje oni materijalni, a s druge strane oni osobni koji su psiho-fizičke, to jest intelektualno-duhovne naravi. Što vrijedi za posao, vrijedi i za bilo koje drugo poslanje koje treba obaviti. Ono se može izvršiti ako je osoba potpuno spremna za izvršenje spomenutoga posla, te ako ima na raspolaganju potrebni materijal za posao. Jer i najvještiji inženjer ne može sagraditi kuću ako nema potrebni građevinski materijal, jednako kao i nevješt čovjek, ako ima hrpu materijala, a ako ne zna graditi, jednako mu je uzalud.

A što se tiče poslanja, to možemo primijeniti na događaj Isusova krštenja na Jordanu koji slavimo u liturgiji ove nedjelje. Nakon krštenja u Jordanu Isus će započeti svoje poslanje propovijedanja i spasenja ljudskoga roda, te razaznajemo da je dao do znanja da je potpuno spreman za taj pothvat. Pogotovo što je vrlo temeljito pripremao

Sveta Tri kralja

U svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima Bog se uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime, od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što reče pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). Budući da je usredotočen govoriti izabranom narodu, ne spominje one objave i drugima, a za koje znamo iz Svetoga pisma koje nam opisa više takvih situacija u kojima se Bog objavio pojedincima poput Noe, ili pak vidiocu i vraču Bileamu tražeći od njega da ne proklinje Izraelce. Osim toga, čak i u Novom zavjetu u nekoliko situacija Isus hvali vjeru nekih pojedinaca koji nisu pripadali Božjem narodu (npr. kafarnaumski stotnik, žena kanaanka, itd.). njima možemo pribrojiti i sveta Tri kralja. Mnogim ljudima se Bog očitovao putem savjesti i u njihovom životnom traženju, a uz to se objavljivao i po izvanrednim zahvatima koji dosižu svoj vrhunac u Isusu.

Gospodinova Majka Marija može biti izvrstan sažetak i primjer Božjeg očitovanja, počevši od savjesti, pa sve do onog

2. nedjelja po Božiću

Božji Sin koji se rodio i došao je na svijet s ciljem, to jest s Očevim poslanjem. Otac je odvijeka ljubio čovjeka i planirao svoj naum spasenja. Došao je u svijet da nas do kraja osposobi za mudrost, jer smo i bili stvoreni za spoznaju mudrosti. Kad nas je Bog stvarao, onda nam je udijelio i smisao života, jer nas je učinio razumnim bićima. No naša ljudska razumnost je imala smisla samo ukoliko je otvorena božanskoj mudrosti na koju je trebala biti upućena i od koje je trajno trebala primati dodatnu mudrost. No na žalost ljudi su odbili božansku mudrost u korist svoje ljudske, te su radije stvarnost htjeli promišljati samostalno, te biti gospodari svoga ‘dobra i zla’, umjesto da posluhom primaju iz ruke Božje čistu dobrotu i ljubav. Zato su odbili piti s vrutka Božje mudrosti oni koji su bili stvoreni po toj istoj Mudrosti Božjoj. U svojoj neuviđavnosti odbili su živjeti od njega i za njega i po njemu, te su postali žrtve svoje ludosti.

No dobri Bog je unatoč svemu odlučio u svojoj dobroti spasiti ih i od njih samih i od Zloga kome su bili podložni, pa je svoju Mudrost, svoju svesilnu Riječ po kojoj je sve bilo stvoreno, poslao na svijet. No ni danas situacija

Sveta Bogorodica Marija

Dok danas slavimo svetkovinu Marije Bogorodice, sam naslov nas nuka početi razmišljati o Mariji ili počevši od Marije o otajstvu rođenja Božjega Sina na zemlji. No ako bismo mislili da je to ispravan pristup, razmišljati o tom otajstvu počevši od Isusova rođenja u Betlehemu, bili bismo sasvim u krivu. Bolje rečeno, više nego pogrešan takav pristup bio bi nedostatan. Počeli bismo, naime, razmišljati tek od završnih događaja, a njih ne razumijemo dobro ako ne razumijemo pretpostavke i sve što je prethodili ovom događaju koji je bio kruna Božjega plana. Ako već želimo razmišljati, onda trebamo znati što je bio stvarni početak i koji je korijen ovog otajstva koje je pred nama. Jer prvi korak je učinjen negdje davno prije. Riječ je o Božjem blagoslovu kojim on blagoslivlja one koje ljubi, a u ovom slučaju to je bila Marija. Nju je Bog prije blagoslovio, pa je onda ona mogla biti Bogorodica. A blagoslovio ju je od vijeka u svome planu providnosti i ljubavi.

Potvrdu za to pronalazimo i u Božjoj riječi koju slušamo danas na ovu svetkovinu čiji teološki temelji sežu još u razdoblje prve Crkve, to jest u 5. stoljeće. Čuli smo kako u prvom čitanju iz Knjige brojeva Gospodin daje upute Mojsiju da pouči Izraelce kako će blagoslivljati jedni druge. Iz blagoslovne molitve koju su trebali koristiti ne proizlazi da blagoslov ovisi o ljudima, već o Bogu. Bog je onaj koji blagoslivlja Izraelce. On ih čuva, obasjava ih svojim licem, on im je

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Evanđelja sv. Luke čitali smo opis Gospodinova prikazanja u jeruzalemskome Hramu. Ne ulazeći potom u druge detalje i zbivanja nakon toga, kao što je bio Herodov progon, on se usredotočuje na ono što će biti nakon toga kada su se vratili iz Jeruzalema i Betlehema u Nazaret. U dvije kratke ali snažne rečenice izrazi način na koji je Gospodin rastao u Josipovu domu, što nam svjedoči o ozračju koje je vladalo u toj svetoj kući: “Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.” No isto tako valja reći da ozračje koje se uspostavilo između Isusa, Marije i Josipa nije samo izvanjska stvaranost, već je ona uvjetovana njihovim unutarnjim stavom i životom. Osobe, naime, iz svoje nutrine stvaraju ozračje koje se potom ‘učinjuje’ u konkretnim djelima koja samo očituju što nosimo u  duši. Tako nam ove dvije rečenice otkrivaju otajstvo svakodnevnoga života Svete obitelji. Marija i Josip su skrbili oko djeteta pazeći da raste i jača se, ali nadasve da se napunja mudrošću i da milost Božja bude na njemu.

Vidimo da je riječ o dvije precizne odgovornosti. Trebalo je s jedne strane skrbiti da dijete raste i jača se, to jest da odrasta tjelesno, a s druge pak strane paziti da raste duhovno, to jest u mudrosti i milosti. Što se tiče tjelesnoga odrastanja, ono pretpostavlja ne samo biološki razvoj organizma, već i zdrav psihički rast. Nije nikakvo jamstvo da roditelji svoje dijete dovedu do stanja bijesnog atlete, da ga hrane najzdravijom i najkrepkijom hranom, ako je neće natopiti ljubavlju i dobrotom. Jer ljudi kao osobe imaju cjelovitu potrebu, te nije dostatno da roditelj djetetu samo stavi na stol komad kruha ili tanjur hrane. To može staviti kanarincu u krletci, ali kad nešto stavlja pred svoje dijete, ako nije popratio dužnom brigom i pažnjom, ljubavlju i toplinom, molitvom i blagoslovom, nije učinio dovoljno za svoje dijete. Samo ako roditelj ima vremena i sluha pratiti svoje dijete i promatrati kako raste i kako se razvija, kako blaguje i kakve navike stječe, onda je na dobrom putu da vrši svoju roditeljsku dužnost. A da ne govorimo koliko je važno uz to i dati svjedočanstvo duha, te omogućiti djetetu da uz ovo naravno, ljudsko i zemaljsko osjeti i ono nadnaravno, božansko i nebesko. Tako roditeljska skrb nikada ne može biti samo naravna i ljudska i zemaljska, već doista mora biti nadnaravna i božanska i nebeska. Jer pitamo se: Može li dijete zdravo rasti u obitelji ako roditelj ne začini svaki njegov zalogaj ljubavlju Božjom, to jest nadnaravnim smislom? Može li se dijete zdravo odgajati ako roditelj svaku riječ ne poprati osobnim primjerom vjernosti prema Bogu i njegovoj riječi? Može li dijete biti cjelovita osoba ako njegov roditelj nije učinio ništa da ga duhovno izgradi i da u njemu potiče osjećaj za Boga i odgovornost pred Bogom?

Na žalost mnogi roditelji danas prihvaćaju svoju zadaću i odgovornost samo u onom izvanjskom smislu, na najnižoj razini. Postave se tako kao da je njihova primarna briga opskrbiti svoju djecu blagostanjem, a ne Božjim blagoslovom, zemaljskim blagodatima, a ne nebeskim obiljem, ponudama ovoga svijeta umjesto darovima Božjim. I kada se ponašaju tako površno, ne vide da su svoju djecu duhovno onesposobili pretvorivši ih u duhovne invalide, ili pak u prave duhovne mrtvace, i to prije nego su još uopće počeli pravo živjeti.

Kad Božji Sin dolazi među nas, onda nam ostavlja primjer o čemu napose roditelji trebaju voditi računa kada je riječ o njihovoj djeci. On se podlaže Mariji i Josipu koji skrbe o njemu da pokaže koliko je važna podložnost, a i međusobna ljubav. On raste u mudrosti i milosti, jer nije dovoljan samo tjelesni rast i razvijanje ljudskih sposobnosti. A Marija i Josip pri tome imaju aktivnu ulogu. Njih dovje nisu legalisti, ali vrše Zakon Božji, da bi i svima koji žive u obitelji ostavili poruku da je Zakon Božji temelj bez kojega bi se urušilo i sve drugo što bi se pokušalo nadograditi. Pitanje je što sada ljudi u obiteljima stavljaju za temelj: Boga i njegov zakon ili pak mišljenja ljudi, svoja umovanja, krive stavove, mentalitet ovoga svijeta. Je li podloga u obitelji Božja riječ ili je pak danas to riječ medija, televizije i drugih uljeza koje smo pustili u svoj ambijent i dopuštamo im da nam truju obiteljsko ozračje?

I na kraju, vrlo često nisu odgovorna ni kriva djeca, već roditelji koji to djeci dopuštaju. A kada kola krenu nizbrdo, onda dolaze pitanja: A kako; A zašto se to meni dogodilo? Pa ja sam im uvijek govorila kako trebaju živjeti dok nisu došli do punoljetnosti? Pa nisam ja kriva za to što se dogodilo poslije kada su već postali odrasli? Da, često roditelji govore ono što je ispravno, pa se možda i ponašaju sukladno svemu što su sami naučili i u što vjeruju, ali vrlo lako dopustiti djeci da čine što ih volja, te u isto vrijeme im sve omogućiti i priuštiti, pomalo je dvolično. Pogotovo su vrlo popustljivi kad je u pitanju vjerski život, te ne pronalaze načina prenijeti svoja uvjerenja i inzistirati na prakticiranju vjere. Zaboravljaju da svoju djecu ljube onoliko koliko im pokazuju primjer vjerničkoga življenja, a ne koliko im slatkiša kupuju. Često se onda i sami tješe i prepuštaju se tome što se događa, a naposljetku budu prisiljeni dići ruke od svega. Sasvim je jasno da će prevagu odnijeti praksa nad teorijom, a vrlo često završi ne teoretiziranjem već teroriziranjem roditelja od strane vlastite djece. Pa jasno je da neće više nikoga slušati kada dobiju sve na gotovo i oko ničega se nisu potrudili. Upravo to im je iskvarilo a ne izgradilo karakter, pa nije čudo da završe kasnije terorizirajući svoje ukućane.

Iz svega rečenoga razvidno je da pred svima nama ima mnogo posla, mnogo otvorenih pitanja i problema. Molimo Gospodina da nam ih pomogne rješavati ih, a nadasve da nadahne roditelje da mudro, razborito i pobožno vode svoje obitelji prema istinskom duhovnom rastu, sukladno primjeru koji su primili od Gospodina i od Svete Obitelji.

Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)

Već smo u prvom čitanju iz proroka Izaije čuli kako prorok naviješta dolazak na Sion Boga koji kraljuje, to jest donosi mir i sreću, radost i spasenje. Taj Bog koji kraljuje znak je da se Bog vraća na Sion, kako veli Izaija, to jest da se Boga vraća da utješi i otkupi svoj narod koji ga je ostavio i odbacio ne mareći za njegov Zakon i saveze. No taj događaj je bio toliko velik da nije mogao proći neopaženo niti drugima, to jest nije se mogao ne ticati i drugih naroda, ne samo okolnih, već i cijeloga svijeta. Zato Izaija veli: “Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.”

Upravo to što je već u duhu slutio Izaija i proročki nagovijestio, dogodilo se s Kristom Gospodinom koji je došao na zemlju kao Božji Sin i naš Kralj. Došao je na Sion, u svoj židovski narod da navijesti svime spasenje i pokaže Božje svjetlo koje izbija iz njegova bića. Ali nije došao na Sion samo kao Kralj svoga naroda, već je došao pokazati da nije zaboravio