Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Svemogući i milosrdni Bog podario nam je radost ovoga dana, kada duša ispunjena snagom Kristova uskrsnuća klikće: Slava ti Kriste pobjedniče! Slava ti jer si pobijedio smrt, da bi nama vratio život! Slava ti jer si pobijedio tamu groba, da bi nama dao svjetlo života! Slava ti jer si pobijedio Sotonu i zlo, da bi nama podario anđeoski život! Slava ti jer si pobijedio spone ovoga svijeta, da bi nas obdario životom u nebu. Slava ti jer si pobijedio bezakonje grijeha, da bi nam dao milost živjeti u čistoći srca slaveći Boga. Slava ti jer si nas oslobodio od svakoga ropstva, da živimo u slobodi djece Božje! Slava ti jer si svojom smrći smrt lišio svake snage, te učinio da ona i za nas nepovratno umre. Slava ti što si se izložio ljudskoj mržnji da bi nas ispunio svojom ljubavlju.

Doista, Gospodine, u svome tome što danas osjećamo u svojim srcima, ćuti se prisutnost punine koju nam posreduješ svojim svetim uskrsnućem. Ne možemo se hvaliti svojim zaslugama, niti ponositi svojim ljudskim djelima, jer sve što god činimo odiše ljudskom ispraznošću, koja potom vodi prema nepodnošljivom zadahu groba. No upravo zato si nam ponudio iskustvo svoga uskrsnuća koje je započelo na tvome praznome grobu, koji je bio prvi znak da si ti živ i vječan, pobjednik smrti i groba božanskom snagom iz koje struji nebeska punina.

U tom duhu promatramo tvoje učenike, žene i apostole, kako dolaze na grob, gdje se susreću s jednom drugačijom činjenicom od one koju su kao ljudi očekivali, gdje otkrivaju da ljudska istina o životu ne može izraziti sve što život je, da ljudska riječ ne može obuhvatiti to što ti jesi, živi i uskrsnuli. Tvoji učenici dolaze na grob opterećeni ljudskim brigama, shrvani ljudskim iskustvom smrti i utučeni ljudskim promišljanjima

Ljudi počesto traže i u srcima nose neku svoju ‘puninu’, kao što je bio slučaj i apostola prije nego su se uvjerili da si uskrsnuo. Ali nijedna ljudska punina ne može ispuniti srce gladno života, srce gladno Boga, srce gladno tebe, Uskrsli! Idući do tvoga groba morali su se lišiti svega ljudskoga: svih svojih pomišljanja i promišljanja, svih svojih uvjerenja i nadanja, svake ljudske snage i moći, svih stremljenja i očekivanja, svakog ljudskog načina promatranja života, jer je sve ljudsko pred smrću nemoćno. A smrt je ipak toliko korisna nama ljudima da nam ukaže da je neumoljiva, te da sve što je ljudsko vrlo lako liši snage i života. No upravo zato si ti i pokazao svojim učenicima da se, hodeći do tvoga groba, trebaju osloboditi svega ljudskoga. Štoviše, upravo na svome praznome grobu počeli su shvaćati što znači vjerovati u Boga koji nadvisuje sve ono što je ljudsko i zemaljsko, smrti podložno, već da je toliko velik i dobar da nas obdaruje vječnim i neprolaznim darom života. A taj vječni i neprolazni dar života je čudesan jer je neograničen, jer nadilazi svako ljudsko poimanje. Obdarivši nas tvojim uskrsnućem, obdario nas je darom u kojem nema ničega smrtnoga ni ograničenoga, ničega nedostatnoga, jer tvoje uskrsnuće je istinska punina, ničim okrnjena ni nagrđena.

Zato su se iz tvoga groba, Kriste Gospodine, rodili novi ljudi, oni koji su razmatrali tvoj prazni grob i dopustili da se ti uskrsli po vjeri nepovratno nastaniš u njihovim srcima prožimajući i njihove živote onom silom koja je po uskrsnuću postala očita u tvome tijelu. Tvoju učenici, a potom i povlašteni svjedoci tvoga uskrsnuća, doživjeli su iskustvo praznoga groba kao poziv na preobrazbu vlastite pameti, koja više nije bila prosvjetljena samo ograničenim svjetlom ljudskoga razuma, već onim neusporedivim svjetlom vjere o kojoj svjedoči onaj ‘drugi učenik, koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova’. Do toga trenutka, dok im je u svijest bilo utisnuto iskustvo tvoje muke i smrti, morali su osjetiti ljudsku nemoć pred neumoljivom moću smrti, gospodarice tame i ispraznosti. No to im je bila prigoda shvatiti da nas ti ne ostavljaš u vlasti ispraznosti, ako je se mi odreknemo, te ako sva svoja nadanja usmjerimo prema tebi, ako sve svoje sile života otvorimo vjeri u tvoj slavni uskrsli život koji je život u punini. Trčali si na tvoj grob i na njemu počeli razumijevati Pisma koja su najavila i tvoju pobjedu nad smrću i grobom, koja je ujedno bila pobjeda našega oslobođenja iz vlasti grijeha i propasti.

Zato danas, obasjani uskrsnom radošću, tebi zanosno kličemo, Kriste uskrsni pobjedniče. Danas u prašinu pred tobom satiremo i pokopavamo svaku ljudsku ispraznost i prazninu, a svoj život ispunjavamo tvojom prisutnošću. Želja nam je da do pepela sagore sva svjetovna traženja i očekivanja, sve ljudske motivacije i želje, sva uvjerenja i sve nade, jer otvaramo srce tvojoj uskrsnoj punini koja nas pretvara u nove ljude rođene iz tvoga uskrsnuća. Danas poput učenika oslobađamo srce od ispraznosti nevjere i robovanja ljudskim strahovima, grijesima i žalostima, a trčimo u radosti slobode kojom si raskinuo naše spone i okove. Imajući tebe živoga još snažnije se okrećemo vjeri i dajemo tvojoj ljubavi da nam ispuni i zapali srca ognjem neugasivim, kojim je plamtjelo tvoje sveto uskrsno tijelo. Hvala ti što te nitko ne može oteti iz naših srca, pa osnaži naše korake da možemo trčati svijetom naviještajući i šireći životom radost tvoga uskrsnuća u našemu tijelu.

Velika subota – uskrsno bdjenje

Kad je naš Gospodin svojim učenicima naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, onda je govorio o svojoj pashi, to jest o svome prijelazu i povratku Ocu. Također je zna reći da ima otići od njih ili otići s ovoga svijeta, iz čega iščitavamo da je znao da ga čeka trenutak velikog okršaja sa smrću nakon čega neće više biti sa svojima kao što je bio do tada. Uzrok svemu je tome što su ljudi htjeli iz svoga svijeta udaljiti sve što je Božje i božansko. Htjeli su otjerati njegovu svetu prisutnost iz ovoga svijeta držeći je nepoželjnom i nepotrebnom. I to već od prvoga čovjeka i njegova grijeha, pa do svega što se zbivalo tijekom povijesti spasenja, gdje se prisustvuje istom scenariju po kojem se Boga udaljavalo iz srca i duše, iz obitelj i naroda. A Bog, dobar i milosrdan, uvijek bi se smilovao svome narodu, opraštao mu grijehe i vraćao se među njih.

No na veliki petak izgledalo je da će biti sasvim drukčije. Postojala je opasnost da ljudi Boga zatvore u grob i grobnim mu kamenom konačno spriječe povratak među žive. Bili su uvjereni da će njihov konačni scenarij biti uspješan, te da Bog više neće moći doći na tlo njihova življenja. Htjeli su zagospodariti ovim svijetom smrću ga udaljujući iz života, ali on im je svojim slavnim uskrsnućem pomrsio račune vrativši se u život. Htjeli su ga kamenom zatvoriti u tamu groba, no on ga je otkotrljao i ostao živjeti i s ove strane groba, a ne samo s one iza koje se dogodio prijelaz Ocu.

Stoga se i postavlja pitanje: kako se onda dogodio prijelaz? I je li uopće bio prijelaz, ili je riječ o velikom povratku iz svijeta mrtvih gdje su ga ljudi poslali svojom osudom i izvršenjem smrtne kazne na križu. Jer da je on samo otišao k Ocu, onda bi ljudi ostvarili svoj plan da ga udalje iz svoga vidokruga. A to se očito nije dogodilo jer je Bog imao svoje snažne razloge da ne dopusti da ga ljudi pobijede. Jer on je onaj koji je sva stvorenja doveo u život, pa bi bilo neobično da je dopustio da padnu u ništavilo. Jednom kad je odlučio svijet obdariti životom, onda više nije bilo povratka u ne-život, jer bi time sebe zanijekao. Kad je jednom Bog napravio pomak, on više ne pravi uzmak, jer bi onda dopustio da njegov napor bude uzaludan. Zato se i trudio da nam nikada ne oduzme ono što je dao, pa i onda kad smo ga na to prisiljavali ili mu mi sami htjeli oteti iz ruke. Jer sve što je činio, dobro je učinio, te zato ne uzmiče niti kad ljudi zlorabe njegovu dobrotu odlučujući se na zlo ponašanje.

Zato je ovo noć prijelaza iz ničega u život, iz nevjere u vjeru, iz ropstva u slobodu, iz grijeha u obraćenje, iz ludosti u mudrost, iz laži u istinu, kako nas uče večeras svetopisamska čitanja i sveta liturgija. A vrhunac svega je Kristovo slavno uskrsnuće koje u sebi sadrži sve te prijelaze. Ono je znak Božje vjernosti, vjernosti Boga koji ne može ne biti vjeran samome sebi i svojem vječnom naumu. Uskrsnuće svjedoči o Bogu koji ne može odustati od svega dobroga što je učinio, te je zato ovo i noć povratka, jer u početku bijaše život i vjera i sloboda i mudrost i istina i dobrota i svaki dobar dar. Krist je samo učinio da uspostavi one iskonske odnose koji iz Boga izviru.

Kamen Kristova groba kao slika posljednjeg i najtragičnijega pokušaja da se Boga udalji iz svijeta, slika je u stvari ovog velikog povratka u život. To je kamen koji je ljudima teško otkotrljati s groba, kao što čusmo u Evanđelju da je ženama koje su išle na grob pomazati Isusovo tijelo upravo taj kamen predstavljao problem. Tako smo i sami vlastitim iskustvom osvjedočeni kako je čovjeku teško odgurati iz svoga života kamen ništavila, ispraznosti, grijeha, nevjere, laži, ropstva, te dopustiti da nam Bog ispuni cijelo biće životom, svjetlom, istinom, slobodom, ljubavlju i svakim dobrim darom. Ali zahvaljujući Kristu uskrslome dovoljno je podići pogled i vidjeti: A ono kamen otkotrljan.

Doista taj kamen je otkotrljan božanskom a ne ljudskom snagom. Otkotrljala ga je ruka Božja otvarajući put povratka iz mrtvih Kristu Isusu, te ga je tako otkotrljala i iz života svih koji povjerovaše u njega. Time nam je očitovana Božja vjernost iskonskom naumu, te odlučnost samoga Boga da ostane prisutan u svijetu i da ga privede iskonskoj svrsi, a ne da ga prepusti slijepoj sudbini koju mu namijeniše ljudi. Večeras nam je kliknuti od radosti, jer smo i sami dio tog spasenjskog plana po kojem je Bog odvijeka htio naše spasenje, što je učinio vrativši svoga Sina u život s ove naše strane groba.  Slavimo večeras Boga koji se nije odrekao ničega što je stvorio, ničega što je bilo vezano s njime i njegovom božanskom ljubavi, već je to sve potvrdio vrativši svoga Sina u život. Bog koji nije dao da njegov Sin bude zatvoren kamenom koji bi ugrozio njegov plan, i noćas nama očituje da smo i sami ucijepljeni u njegov plan spasenja, te nam vraća i dovijeka jamči sve što je od početka dao.

A kao što se Isus vratio iz smrti, vratimo se i mi u srce Očevo iz kojeg smo potekli po vječnom naumu njegovu. Spoznajmo njegovo slavno uskrsnuće ne samo kao prijelaz i odlazak iz ovoga svijeta, već kao povratak među nas na sasvim nov i neopoziv način, a koji nama potom omogućuje prijelaz u vječni život. Otvorimo oči duha za njegovo uskrsnuće koje nije bilo samo prijelaz i odlazak k Ocu, već je prije svega bilo moćno i konačno približavanje Boga nama ljudima. Dopustimo svome Gospodinu da nas njime nepovratno obilježi, jer je po uskrsnuću na neponovljiv način ušao u naš svijet, a nadasve u naš ljudski život, udijelivši našoj ljudskoj naravi dar besmrtnosti. Otvorimo se njemu koji se iz mrtvih vratio u život i pronosimo svijetom, u vlastitom tijelu, slavu njegova uskrsnuća.

Veliki petak  muke Gospodnje

Nakon što nam još u ušima odjekuju riječi muke Gospodnje iz pera svetoga Ivana, možemo uočiti kako su se u cijelom tom procesu protiv Isusa, te na kraju u izrečenoj osudi, dogodile nezamislive nepravde upravo od onih koji su trebali jamčiti pravičnost ispravnim primjenjivanjem zakona. Uzrok svemu tome je bio strah svećeničkih glavara i starješina da Isus ne ugrozi njihov ugled i da ne raskrinka njihovo sitno politikantstvo, kao i interese koje su imali i povlastice koje su uživali na položaju na kojem su bili. No svoje opake namjere skrivali su navodnom skrbi za narod, te otud Kajfina izjava: Bolje da jedan čovjek umre za narod. Osim što nisu vjerovali da je Isus Sin Božji, očito nisu znali niti koliko je velik čovjek. A oni koji ljude prebrojavaju samo kao brojke, ne boje se ni Boga, jer da su ga se bojali ne bi čovjeka na brojku sveli.

A kad je krivo postavljen temelj, to jest donesena kriva politička odluka, dalje je išlo sve samo od sebe: Napravili su montirani proces; dovodili lažne svjedoke; služili se lažima i prisilama; podjarivali svjetinu; pridobili za sebe javno mnijenje, na brzinu i pod okriljem noći, te prije nego je itko moga dobro shvatiti što se događa i zašto osuđuju jednoga čovjeka, oni su već imali odobrenje da izvrše što su naumili. Kao vlastodršci donijeli su neutemeljenu odluku, te kad su kasnije na raznim mjestima Isusa saslušavali, činili su to da zadovolje proceduru, a ne da otkriju istinu o njemu, njegovu nauku i djelovanju. Cilj svega toga bio im je slomiti Isusa i prisiliti ga da im prizna ono što su oni htjeli čuti. No on kao Božji Sin i pravi čovjek bio je spreman i smrt podnijeti, te je primio i mnoštvo udaraca, no nije mogao ne reći istinu i zamijeniti je lažju, kako pred velikim svećenikom tako i pred Pilatom.

Premda njihova bezočnost nije imala uspjeha pred Isusom kojega nisu uspjeli slomiti pa niti korištenjem prisilnih sredstava, ipak je imala učinka utoliko što su uspjeli slomiti Pilata svojim pritiscima i ucjenama. Premda je nakon što je ispitao Isusa došao sa zaključkom da ne nalazi na njemu nikakve krivice, te nakon što je za Isusa izjavio: “Evo čovjeka”, nije se uspio othrvati pritisku. Premda moćnik bio je preslab, jer nije imao snagu duha, te je ipak dopustio da u njemu slome čovjeka. Imao je vlast, a i dužnost donijeti ispravnu presudu, no imao je i slabu točku: nije bio siguran što će se dogoditi ako ga Židovi prijave u Rim – centar moći. Strah za vlastitu karijeru i fotelju bio je jači od glasa savjesti i od istine, pa se odlučio i on za onu Kajfinu logiku: Bolje da umre neki nepoznati židovski učitelj, nego da on izgubi svoj položaj upravitelja. Dopustio je da slome čovjeka u njemu, jer mu je očito bila draža fotelja nego čovještvo, to jest karijera od poštene presude i nepomućen društveni red od jednog nevinog čovjeka.

Takvi scenariji slamanja čovjeka događaju se i danas u našem suvremenome društvu svaki put kad ne držimo do vrijednosti čovjeka i čovještva, to jest kad ne prihvatimo istinu koja o njemu postoji, te čovjeka svedemo na predmet nečijeg interesa, na puki broj koji se prebrojava na ovaj ili onaj način, a ne otkrivamo njegovu neizmjernu vrijednost koja se iščitava u pozivu na vječni život. No mi smo pozvani biti neslomivi navjestitelji istine o čovjeku, te uvijek znati da je Kajfina logika neprihvatljiva za svakoga tko ima savjesti i tko osjeća Božju prisutnost. U ovom slučaju, svijetli nam Gospodinov primjer: bio je spreman ići u smrt, ali se nije odrekao svoga biti čovjek! Dok je Pilat ostao još neko vrijeme živjeti na zemlji, ali je u biti umro u trenutku kad se odrekao svoga poštenja donoseći nepravednu presudu. Umro je kao čovjek i samome sebi kad je donosio odluke protiv istine o Čovjeku koji je stajao pred njim, kao što je tim činom umro i pred Bogom koji mu je dao sposobnost razuma da spozna istinu, pa i onda kad nema dar vjere.

Da se nama ne bi dogodilo da poput Pilata podlegnemo i da umjesto spasitelja i zaštitnika čovjeka i čovječnosti postanemo tužitelji i suci, Isus nas i večeras snaži svojim križem. Zato ga je i nosio jer se nije dao slomiti. Ujedno je i čudo napravio kad je to isto drvo, za koje su htjeli da bude znakom njihove pobjede i njihova uspjeha na kojem su ga htjeli potpuno slomiti i dotući, on pretvorio u znak svoje pobjede i svoje uspravnosti. Štoviše, pretvorio ga je u sredstvo našega očovječenja iz kojeg nam dolazi božanska snaga koja nam jamči da ćemo kao ljudi biti neslomivi. Držimo se tog svetog sredstva spasenja i budimo čvrsti u svojoj ljudskosti poput našega Gospodina koji umire da bi nama dao čvrstoću i da bi zaštitio našu ljudskost u svim zemaljskim izazovima. Usvojimo u svoj život sveti križ Gospodinov da nikada ne padnemo u iskušenje pogaziti i lomiti čovjeka, već da uspravni i ponosni na dar vjere koji nam dolazi od našega Gospodina, možemo svakog posrnuloga čovjeka pridizati i privoditi spasenju i životu vječnome.

Misa večere Gospodnje

Kad je Gospodin izrekao kaznu nad prvim čovjekom nakon njegova grijeha, onda mu je rekao da će u licu znoja svoga jesti kruh svoj, to jest da će se ubuduće s trudom hraniti sa zemlje koja je zbog njega postala prokleta. I doista, od tada čovjek u znoju lica jede kruh svoj svagdanji, te bez dužnog truda zemlja mu ne rađa svoje plodove. No ipak Bog ga nije ostavio potpuno pod osudom, već je ipak o njemu skrbio u najtežim trenutcima i davao mu hranu. Tako je bilo kad je Bog vodio narod kroz pustinju i kad ga je nahranio manom, kao što mu je dao i prepelice i vodu iz stijene, kao i tolika druga dobročinstva. Sve su to bili znakovi Božje dobrote, kao što će sam Isus to reći u polemici s farizejima, kad im dokazuje da nije Mojsije dao narodu manu s neba, već je Otac nebeski nahranio Izraela tom nebeskom hranom.

Ali sve što je Bog učinio u povijesti spasenja, a o čemu nam svjedoči Stari zavjet, bio je samo nagovještaj onog najvećeg zahvata koji je kanio izvesti, a to je da ljudima dadne za hranu tijelo svoga Sina. A dao ga je na takav način da ga je poslao da se utjelovi, te da se i sam u poniznosti podvrgne svim zakonitostima ljudskoga života, od kojih je jedna bila da u znoju lica svoga jede kruh svoj. I on se tome podvrgao jer to je bio prvi korak do ostvarenja konačne zamisli Božje da svome narodu dadne kruha od kojega se živi vječno. Uistinu, Isus je kao ‘drvodjeljin Sin’ i sam radio i svojim rukama skrbio oko svoje egzistencije. Time je navikao slušati, to jest biti poslušan, mogao učiniti i dodatno čudo, a to je da ne priskrbljuje samo sebi kruh zemaljski, već da cijelom čovječanstvu svojim rukama priskrbi kruh nebeski. A taj kruh koji je odredio priskrbiti čovječanstvu, bio je u pravom smislu riječi kruh muke, jer je bio natopljen njegovim znojem i krvlju, te pečen na vatri muke koju je podnio od Maslinskoga vrta pa sve do smrti na drvetu križa. Taj sveti kruh je bio natopljen kapljama znoja i krvi kojima se znojio prije uhićenja, pa sve do posljednje kapi krvi i vode koje su istekle iz njegova svetog boka. Zato je taj sveti kruh bio uistinu nebeski, jer se za njega znojio krvavim znojem sam Božji Sin koji je s neba sišao na zemlju.

Riječ je o kruhu koji je on ‘ispekao’ to jest pripremio od svoga tijela, kada je na posljednjoj večeri rekao učenicima: Ovo je tijelo moje za vas. Ovo činite meni na spomen. Kao što je rekao i za krv: Ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. U pashalnom beskvasnom kruhu dao im je cijeloga sebe, kao što je ostavio i sažetak spasenja. Kruh i vino u kojem je ostavio svoje tijelo i krv doista su hrana života vječnoga s kojom se ne može mjeriti nijedna druga hrana i koju ne bi uspjeli zavrijediti svi ljudi svijeta, ma koliko znoja prolili trudeći se oko nje. Štoviše, to je hrana ostavljena ne samo apostolima onda, već cijeloj Crkvi do konca vremena, kao sveti i živi kruh kojim se hrane duše vjernika.

Stoga valja uočiti da je Gospodin bio dosljedan svoje ljubavi i milosrđa, što je o na ovaj način iskazao grješnome čovjek. Nije mogao čovjeka prepustiti da se sam muči, a pogotovo nije htio da mu muka i napor budu uzaludni, kao što nije niti htio da zemlja bude nepovratno besplodna. Zato je poslao svoga Sina koju je je u znoju lica svoga obradio, te joj omogućio novu plodnost, tako da se može reći da će vjernost niknuti iz zemlje, dok će pravda gledati s nebesa. A slabome čovjeku on je pomogao svojim znojem i krvlju tamo gdje ljudski znoj nije bio dostatan obdarujući ga ne više običnim kruhom svagdanjim, već onim kruhom nebeskim i vječnim. Štoviše, od tog trenutka je on omogućio vjerničkoj duši da joj taj kruh vječni postane svakodnevnom hranom za kojom žudi.

Večeras stoga treba izreći hvalu dobrome Bogu što nas nije ostavio pod izrečenom osudom, već je poslao svoga Sina koji je prolijevao svoj znoj i svoju krv da bismo mi imali kruhu života vječnoga kao hranu svagdanju oko kojeg se mi nismo trudili ni znojili, već ga samo primamo na dar. Proslavimo njega koji nas je tako iznenadio svojim smilovanjem do mjere da nas je zamijenio i umjesto nas prolio znoj i krv. Štoviše, učinio nas je sustolnicima svoje gozbe koje je prije toga oprao svojom ljubavlju, to jest tim istim znojem i krvlju. Pristupajmo stoga odgovorno i dolično, s dužnim poštovanjem ovom stolu ljubavi za koje i nas zove Gospodin, ali prije toga operimo svoje svijesti i savjesti, duše i tijela, jer uzvišenu nebesku hranu koju nam on daje u znoju lica svoga možemo blagovati samo u čistoći za koju nas je on sam pripremio.

Stari did Mate, premda se povukao iz javnosti i nije mu više do rasprava, ne može nikako imati potpuni mir. Koga će drugog već njega pitati i o suvremenim raspravama koje su se pokrenule vezano uz Istambulsku konvenciju i rodnu ideologiju koja je u pretpostavkama te iste konvencije. Pažljivo je slušao, propitivao i ispitivao, te se onda čitajući bolje informirao o svemu, da bi naposljetku dio toga što je s drugima raspravljao odlučio staviti na papir kao svoj monolog.

“Ma naši su političari, ne samo pametni da razumiju bolje od nas, kako su se hvalili, nego su i vrlo kreativni ljudi. Oni nađu tako genijalna rješenja u svim prigodama. Ne bi bilo dobro reći da su neuki i nesposobni u svojoj zemlji, bez pomoći i diktata sa strane, zaštititi bilo kojeg njezina građanina od nasilja, već valja priznati da su toliko čestiti i promućurni da traže ona najbolja rješenja. Oni se ne zadovoljavaju polovičnim rješenjima koja je eventualno ponudilo naše zakonodavstvo, jer mi smo mali i neupućeni narod koji ne može iznaći prava zakonska rješenja u tako složenim pitanjima. A naši su dični političari tako nesebično predani dobru ovoga naroda da su se potrudili po cijelome svijetu tražiti najbolji model i primijeniti ga na naše društvo. A to i dolikuje pravim državnicima da za svoj narod traže ona najbolja, cjelovita i sveobuhvatna rješenja. Zato je vrlo pohvalno ne samo da im je stalo zaštititi žene od nasilja u obitelji, već da za to poduzimaju sve da po tome budemo na izuzetnoj europskoj razini, kad se već ne možemo pohvaliti gospodarskim napretkom.

Šteta da je ovaj narod neuk i ne shvaća koliko je njihov plan vrlo jednostavan i razumljiv, te lako izvediv u dva koraka. Jer dvije su bitne i sporne točke: obitelj i nasilje nad ženom. Ako je žena žrtva nasilja u obitelji, to konkretno znači da je žrtva nasilja muškarca u obitelji. Stvar se onda, gledano iz moga seljačkoga kuta lako razriješi. Kao prvo, dovoljno je dokinuti obitelj i više neće biti problema ni za jednu ženu, jer neće više biti zajedničkog života muškaraca i žena. To znači da neće više biti nasilja nad ženama u obitelji, jer neće više biti obitelji. Ali moguć je i drugi scenarij: naime dopustite ženi da postane muškarac, te onda više nije ugrožena žena, jer više ne bi bilo žena. Ostali bi samo muškarci, a ne bi bilo one kategorije žrtve koja je bila podložna muškarcu. Time bi onda jednim hicem ubili dva zeca, jer bi riješili problem žene, a i dokinuli ste obitelj, to jest preobrazili bi je u istospolnu zajednicu, kako se već dobrano trude u svim modrenim i naprednim zemljama. Izgleda da su se upravo na ovo genijalno rješenje odlučili naši dični politički vođe.

Međutim, jedino mi je žao što oni ne vide da sada nastaje novi problem. Kad dokinu kategoriju spola a ozakone kategoriju roda, onda se više neće znati tko je žensko a tko muško. Stoga će biti problem ustanoviti koga treba zaštititi, jer se više neće moći ustanoviti biološki, na tragu prirodnog spolnog određenja, već samo na temelju administrativnog izjašnjavanja. A bit će problem kojim imenom onda nazvati i istospolne zajednice, jer se te iste udruge koje su do sada promicale prava istospolnih zajednica i podizala ih na razinu obitelji, grčevito trude dokazati sada da je spolno razlikovanje nebitno, već da treba prijeći na kategoriju roda. Baš mi ih je žao jer će tim činom relativizirati sami sebe.

Ali ako je to tako da ne treba više ljude razlikovati prema spolnim odrednicama, onda ne vidim potrebu nikakve konvencije o zaštiti žena, jer bi postojanje žene na temelju spolnih različitosti prestalo biti važeće. A naši su političari tako moćni da oni to mogu narediti. Naše je potom da ih slušamo kad narede da nema više muškarca i žene u društvu. Mi ćemo to bespogovorno izvršiti jer je ovaj narod naučio slušati ugnjetače i davati potporu svakoj vrsti izdajnika i izroda. Uvijek je vrijedilo pravilo da: što gori tirani, mi Hrvati poslušniji podanici, pa nam neće ni sada to teško pasti. Tako će se i kod nas pokazati koliko je naše društvo avangarda napretka kad dokinemo kategorije kao što su muškarac i žena, te ćemo time nadmašiti one zemlje koje već dokidaju pojmove kao što su otac i majka. A u tom slučaju onda naši političari mogu javiti svojim nalogodavcima da kod nas nema potrebe usvajati tu konvenciju jer kod nas više nema žena, kao što nema ni muškaraca koji bi nad njima vršili nasilje.

Ovo mi se čini pravo rješenje ovoga problema, te bi bio vuk sit i koza cijela: ne bi se usvajala spomenuta konvencija, a žene bi bile potpuno zaštićene od nasilja. U svojoj genijalno bismo tako uspjeli provesti konvenciju, a bez usvajanja. Zato bi bilo dobro savjetovati ženama da se odreknu spolnih obilježja po kojima se razlikuju od muškaraca, te da onda usvoje one rodne kategorije koje kod nas postaju zaštićene kao lički medvjedi i druge rijetke životinjske vrste. Takvom odlukom bismo olakšali posao i našim političarima, jer su toliko dobri prema narodu da su zaslužili da im narod uzvrati takvom pažnjom.

Tako meni didu Mati svašta prolazi kroz glavu i svakakve se misli roje u naletu gorčine, bijesa i očaja. A nakon svega što mi prođe kroz glavu i što sam pokušao logički raščlaniti, moram priznati da mi se zavrtjelo u ovoj mojoj sijedoj glavi. Ja did Mate iz sela Sviba doista ne razumijem kako oni koji žele zaštititi ženu od nasilja u obitelji, ponižavaju žene rodnim kategorijama, doslovno ih prisiljavajući da se odreknu svoga spolnog određenja. Ujedno, dok nastupaju agresivno prema obitelji kao zajednici muškarca i žene, u isto vrijeme gledaju blagonaklono na istospolne zajednice kojima žele dati status obitelji, te će vjerojatno i novonastalim rodovima i ‘rodnim’ zajednicama dijeliti ista prava.

No očito je iz toga da moćni ideolozi ovoga svijeta ne žele ukidati obitelj, već žele de facto ukinuti ono što zovu “tradicionalnom” obitelji. Oni su spremni uzeti Božju ulogu, te izmijeniti onaj njegov vječni plan po je stvorio i blagoslovio muško i žensko uputivši ih jedno na drugo. Oni se osjećaju moćniji od Stvoritelja kad su spremni dokidati moć naravi i dodijeliti status obitelji bilo kome kome padne na pamet da se nazove obitelju. S tog naslova danas ozakonjuju ‘rodovske’ zajednice koje su oni sami izmislili i utemeljili na ljudskim pohotama i strastima, te im daju status obitelji. A vjerojatno će djecu u te ‘rodovske’ zajednice donositi rode, kao što to čine i u istospolnima, te će se tako opravdati pravo njihova postojanja i jamčit će se produženje naše ljudske vrste na zemlji.

Stoga samo naivni ljudi mogu misliti da je cilj Istambulske konvencije bio zaštititi prava žene od nasilja u obitelji, već je bio cilj proglasiti ‘tradicionalnu’ obitelj mjestom nasilja nad ženom. Jer se ne vidi zašto bi onda te iste skupine moćnika vršile utjecaj na društvo do mjere da prezru obitelj i njezinu važnost, te tako usmjere ljude prema izopačenju. Odvraćaju ih od kreposti, izazivaju nered u mnogim glavama, što se potom odražava u neredu odnosa u obitelji. Tako nastaju u obitelji podjele, svađe, pa i nasilja razne vrste. Potom se onda te iste moćne skupine pojave kao humani ‘osloboditelji’ koji silom zakona određuju što bi trebala biti sloboda i na koji način je provoditi. Isti ljudi najprije proizvedu nered, a potom se dosjete da treba zaštititi ženu od nasilja u obitelji (koje su sami stvorili, samo to ne žele reći!). Pojavljuju se moćnici koji idu velikodušno ljudima dijeliti prava koja nisu u njihovoj moći, već u Božjoj. U stvari ni u Božjoj ruci nije moć dodijeliti pravo zlu i grijehu da postoji u društvu u opsegu i statusu koji je prikladan jedino dobru i kreposti.

A što se tiče žene, ona može biti zaštićena samo krepošću života i predanjem ljubavi za nju, a ne ljudskim konvencijama koje stvaraju oni koji prvi potiču i štite kojekakav razvrat u društvu, koji potom dovodi do nasilja i nad ženama. Takvi moćni europski lobiji koji naređuju usvajanje konvencija u pojedinim državama, naređivali su i uvođenje izopačenoga odgoja u škole, te mi nije jasno koji je to način zaštite žene u obitelji. Čine sve da ukinu krepostan odgoj koji se temelji na poštivanju apsolutnih ćudorednih normi, te se onda čudom čude odakle toliko zla u društvu, a oni otvorili Pandorinu kutiju. Isto tako liju krokodilske suze nad ugroženim ženama, a oni sami dokidaju istinsko dostojanstvo žene i majke, svodeći ženu na radnu snagu i na društveno korisno biće, kao što su i ulogu čovjek i muškarca sveli samo na kategorije društvenoga života. U njihovim ‘humanim’ i ‘humanističkim’ planovima i ciljevima nema ništa ljudskoga, a još manje božanskoga. Ne uočavaju temeljene zadaće i poslanja muškarca i žene u vidu očinstva i majčinstva, te nije čudo da misle da potezom pera mogu dokinuti spolno razlikovanje na muško i žensko. Ne žele to javno reći, ali im je stvarni cilj i dokinuti te najuzvišenije sastavnice i mogućnosti ljudskoga bića, jer im je lakše zlorabiti ljudski rod kad mu iščupaju iz srca upravo najuzvišenije vrijednosti.

Nikakva konvencija ne može spriječiti posljedice, dok u isto vrijeme ti isti ljudi koji je propisuju i dalje ostaju širitelji ili zaštitnici uzroka koji dovode do obiteljskog nasilja i drugih oblika nereda u obitelji i društvu. Čudno da se u našim naprednim društvima, društvima razvijenog prava i zakonodavstva, uopće događaju takvi oblici i teške povrede ćudoređa u vidu nasilja nad ženama. Čudno da dosadašnji zakoni nisu bili sposobni to spriječiti. To je samo znak da odgovorni ne pokušavaju sanirati posljedice, jer se ne trude spriječiti uzroke. Očito nekima treba povoda da što više zadiru na neugodan i neukusan način u zajednicu koja je u svojoj intimi ostala izvan dometa vlasti moćnika, koji su je spremni i iskvariti s ciljem da je stave pod svoju kontrolu.

Iz svega rečenoga vidi se bijes i obijest zla koje djeluje razorno, ali je nemoćno jer ne može biti originalno. Zlo uporno kopira ono što je Božje i pokušava ga zatrti, no samom borbom protiv njega u isto vrijeme ga potvrđuje. Samo na žalost, dok ga kopira, ono ga ujedno mrzi i nastoji ga iskriviti, izobličiti, staviti na stup srama, obescijeniti i obezvrijediti, što je vrlo bolan proces kroz koji je očito da mora ovo društvo proći. Osim toga mračni gospodari ovoga svijeta koriste i ulažu goleme količine novca u svoje dijabolične projekte kojima želi pokoriti svijet na jedan drugačiji način nego što su osvajači pokoravali nekada. Vjerojatno će i uspjeti, ali to će biti kraj ovoga svijeta i ove civilizacije zbog bezboštva u koje je upala. Valja biti spreman, jer vrlo brzo trebat će graditi novu, kad se ova uruši kao kula od karata.”

Cvjetnica B

Prije svoga svečanoga ulaska u Jeruzalem, Isus je dvojici svojih učenika dao jasne upute što trebaju činiti da bi on mogao ući u grad onako kako je bio zamislio. Trebali su poći u selo ispred njih i dovesti mu magare koje još nitko nije jahao. I oni učine tako, te dovedoše Isusu to magare na kojem je onda on ušao svečano u Jeruzalem ostvarujući proročki nagovještaj i očitujući svima svoje mesijansko poslanje.

Zanimljiva je bila uputa koju daje Gospodin, jer očekuje da mu dovedu magare koje nitko nije još zajahao, kako bi on mogao biti prvi koji će to učiniti. On time ostavlja poruku i nama do danas, kao što je ostavio nekada. Mlado nezajahano magare predstavlja novi narod Božji koji će prihvatiti njega za Mesiju i Spasitelja. Isus tim činom nagoviješta svoje spasenjsko djelovanje i poručuje da će oblikovati novi narod, neopterećen starim navikama i slobodan od starih ‘jahača’, to jest porobljivača njegova duha. Novi narod će kao mlado magare, koje se nije dalo nikome upokoriti već njemu, upoznati njegovu božansku snagu, te će osjetiti kao vlastitu čast služiti mu, a kao vlastitu nagradu ulazak u svetište života vječnoga.

Ova slika s mladim magaretom nije neprikladna ni za nas danas. Jer opasnost da se dopustimo duhovno pokoriti postoji i danas kao što je bila nekada. Na žalost i danas dopuštamo da nam sotona jaše za vratom, da nas hvata u svoj jaram, u jaram ropstva. Ne znamo se lišiti starih navika i robovanja grijehu. Draže nam je staro ropstvo, nego Božja sloboda. Kao odsluženo magare s ropstvom znamo na čemu smo, pa bježimo od prave slobode. Poznamo batinu naših goniča i onih koji nas silom upravljaju. A kad primimo slobodu, moramo njome znati i upravljati, a ne možemo se pohvaliti da nam to baš ide. Isus nije jahač koji se služi batinom i silom, kao što se moćnici ovoga svijeta služe mrkvom i batinom, te nas tjeraju da stvorimo navike sukladne njihovim nalozima i lukavim podvalama i nepopustljivim prisilama. Kad Isus uzima magare na koje će zajahati, on mu iskazuje čast, te mu daje da primi kraljevske počasti i uzdiže ga u svoju slavu, kao što se dogodilo ovom mladom magarcu na kojem je ujahao sve do Hrama.

Kao staro magare koje se dalo upokoriti, mi se teško oslobađamo starog grješnog naslijeđa, te onda vrlo lako i brzo prihvaćamo i nove grješne ponude, bez obzira što nam je iskustvo grijeha bilo bolno i pogubno. Dopuštamo da nas moćnici ovoga svijeta dresiraju svojom silom i svojim kupovanjem. Dajemo se oblikovati kao da smo neživa bića, te onaj bitni dio svoje slobode pretvaramo u navike, a ostavljamo sebi za slobodu samo onaj ‘tehnički’ dio, onaj svakodnevni dio društvene slobode, i tako ograničene. Ponašamo se poput staroga magareta koje je svoje ponašanje svelo na navike sukladne volji svoga gospodara koji ga je naučio slijepoj poslušnosti pod prijetnjom batine. A gospodari ovoga svijeta su nas tako lijepo sputali, te nam ne daju da biramo put kojim ćemo ići, jer oni u ime naše slobode izabiru naše putove. I to na tako proturječan način, da nam velikodušno nude tolike putove, samo ne onaj pravi, za koji znaju da je drugačiji. I nije ih briga što nas tjeraju u slijepe ulice, važno je da se oni mogu pohvaliti kako si bili velikodušni prema nama i dali nam mogućnosti biranja.

Vrijeme je da se otrgnemo od starih i grješnih navika i da živimo isključivo za Boga u novosti duha. Vrijeme je da zaživimo svoj slobodu kao pravi dar koji nam dolazi od Boga. Vrijeme je da se podložimo Isusu da on bude naš gospodar, jer on će nam, kad ga primimo na svoja leđa, pokazati pravo iskustvo smisla naših križeva, naših napora, jednom riječju pravi smisao slobode u koju nas samo on može uvesti. Isus očekuje da ne budemo potrošeni grijehom i slabošću koja nas čini starima, te nam želi pokazati slast i ljepotu duhovnoga života. Tim iskustvom će nas zaštiti od onih koji nas pokušavaju iskriviti svojim ponudama i ugroziti zlim navikama i pogubnim slabostima. No budimo Gospodinovi i ne dajmo se nikome upokoriti doli Bogu jedinome, jer to je prava sloboda u koju nas on uvodi svojim slavnim ulaskom u Jeruzalem.

Nagovor na križnom putu – Ksaver, 18. ožujka 2018.

Draga braćo i sestre!

Danas smo molili obrazac križnoga puta posvećen Mariji Magdaleni, jednoj od žena koja je uz Gospodinovu i našu majku Mariju bila na Kalvariji podno križa u trenutku kad je Gospodin umirao. Osim toga danas je ovaj križ posvećen udruzi Hrvatska žena koja čuva na Ksaverskoj kalvariji spomen i održava tradiciju da 5. korizmene nedjelje hrvatske žene budu uz križ Gospodinov. Iz postaje u postaju razmišljali smo o dostojanstvu žene, koje je danas više nego ikad ugroženo i to od onih koji ga navodno tako zdušno brane.

Razmišljajući s Magdalenom i o Magdaleni, dozivali smo u pamet u prvom redu uzvišeno dostojanstvu žene, ali i svake vjerničke duše, pogotovo što se danas u našem hrvatskom društvu nalazimo pred izazovima koji određuju život i budućnost našega naroda. Danas su mnogima u našem društvu i javnosti puna usta zaštite žena, ali djelima ne potvrđuju što govori. Naprotiv! Odgovorni su za društvo i narod, ali na primjer ništa ne čine da bi promicali kvalitetniji odgoj, čime pokazuju da im nije konačni cilj zaštita žene, već provođenje bezbožne ideologije. Doista, onima koji govore o zaštiti žena, a odbacuju iz društva križ našega Gospodina, koji je žene otkupio u okupio u vjeri zajedno s muškarcima, nije uopće jasno što je prava zaštita žena. Onima koji govore o zaštiti žena, a odbacuju evanđeoski nauk, sasvim je drugi cilj i interes, a najmanje prava i dostojanstvo žena.

Kako se može iščitati iz dokumenata i rasprava ovih dana, više je nego jasno da je cilj nametnuti obitelji kompleks krivice poradi navodnog nasilničkog odnosa prema ženi. Nakon toga je sljedeći korak obitelj proglasiti mjestom nasilja nad ženom, te je tako dodatno oslabiti. Treći je korak potom uvesti joj u društvo alternative koje se ne temelje na spolnom, već istospolnom ili rodnom odnosu, ili pak nekoj drugoj neprirodnoj zajednici. Osim toga cilj je jednim hicem ubiti dva zeca, to jest i Crkvi nametnuti kompleks krivice, jer je ona tradicionalni glas za zaštitu i prava obitelji. Te ukoliko bi se obitelj proglasilo mjestom nasilja muškaraca nad ženama, onda ni Crkva neće moći više štititi takvu ustanovu i zajednicu kao što je obitelj.

U konačnici, time se diže glasni protest protiv Neba, jer se želi dokazati da je ovaj modreni čovjek toliko snažan i prkosan da može ozakoniti i nešto što Bog nije stvorio. Hoće dokazati da samo svojim snagama može organizirati zemaljsko društvo, te čak dokazati da Božji stvarateljskog naum i spasenjski plan za čovjeka, o kojemu vjernici toliko govore, i nije jedina mogućnost izbora za čovjeka. Zato i toliki napadi na narav koju je Bog stvorio i pokušaj da ju se promijeni, te da se čovjeku dadne mogućnost da izabire svoj identitet mimo onoga kojim je bio zadan u naravi. Doista, današnji čovjek želi dokazati da može birati protiv Boga i njegova plana za čovjeka, opredjeljujući se za neko svoje samoodređenje.

Upravo zato jer je takvo stanje u društvu, ovo za nas vjernike treba biti vrijeme velike poniznosti, jer je križ Gospodinov pravi i najbolji priručnik poniznosti. Spomenute pojave koje se događaju u društvu, događaju se jer smo mi kršćani zanemarili obitelji. Jer smo mi postali malograđani, te ih mi sami stavljamo u neki drugi plan. A onda to koriste bezočnici i bezakonici, te ne birajući sredstva ulaze u prostor koji smo im mi prepustili.

No, ovo mora biti za nas i vrijeme velikoga ponosa. Ponosni smo na svoju vjeru, jer nas je Krist Gospodin od početka učio neizrecivom dostojanstvu žene koje se treba živjeti u savršenoj jednakosti s muškarcem. Otkako je odjekivao njegov glas ovom našom zemljom, odjekivao je kao poziv na savršenu ljubav i cjelovitu vjernost muškarca i žene. Prva Crkva je prenijela ne samo njegove riječi, već i njegov primjer, kako nam svjedoči sveti Pavao koji muževe pozva na savršenu ljubav prema ženama, poput one koju je pokazao naš Gospodin: Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. (Ef 5,25-27)

Bilo bi smiješno i žalosno da smo mi kršćani, nakon tako jasnih riječi i primjera, čekali neku konvenciju u 2000. i nekoj godini da nas pouči zaštiti žena. Smiješno je uostalom da o zaštiti žena i govori neki papir s kojeg se ne može učiti o ljubavi! Kao da do sada čovječanstvo nije moglo doći do načina da zaštiti ženu ili bilo koju drugu osobu od nasilja, ma gdje god se ono događalo, ako je htjelo. Jadno je onda društvo i država kojoj treba doći neki papir iz Istanbula da bi zaštitio bilo kojeg ugroženoga člana svoje zajednice. Ako do sada vlastodršci nisu znali sankcionirati počinitelja nasilja, tamo gdje se počini, onda za njih i nije da vode ovaj narod u kojem je prije 14 stoljeća posijano sjeme evanđelja i koji je već tada usvojio Isusovu poruku ljubavi. Žalosno je ono društvo koje ne želi priznati da samo rađa nepovoljnu klimu za zaštitu svojih građana onda kad ih ne odgaja za istinske vrijednosti. Bezočni su oni koji vode narod kada dopuštaju nemoral na svim razinama, kada ga puštaju na mala i velika vrata, njime zagađuju obitelji i obiteljske odnose i sav društveni život, te nakon toga mašu nekim čarobnim komadom papira koji bi trebao riješiti probleme koje su oni sami stvorili. Koje su to obmane koje nam lansiraju! Oni stvaraju pretpostavke i siju klice nasilja neodgovornošću, a onda glume spasitelje koji će zaštititi ugrožene kad nitko drugi to ne će i ne zna. Koja je to dijabolična logika! Ali je i dokaz njihove nesposobnosti i nebrige za ovaj narod. Samo se očituje da nisu kadri svoje građane štiti niti na najelementarniji način donoseći ispravne zakone, a puna su im usta ljudskih prava i dostojanstva.

Tako dolazimo do proturječja da nam se na silu silnici žele nametnuti kao zaštitnici od nasilja, jer im je konačni cilj, ne zaštititi žene od nasilja, već pokoriti našu kršćansku slobodu u Bogu, kao i pravo na zdrav razum i ćudoredni život. Oni koji ozakonjuju grijeh u društvu žele nas uvjeriti da brane dostojanstvo i štite žene od nasilja, a ne žele vidjeti da sami proizvode nasilje kad ne dopuštaju da se zaštite vrjednote obitelji, to jest da se ljudi odgoje po mjeri Boga i da se nadahnjuju na njegovu nauku i da žive po njegovim odredbama. Da je njima stalo do hrvatskih žena i do vitalnih hrvatskih interesa koliko im je stalo izvršavati naloge tuđinaca i gospodara ovoga svijeta, do sada je naša Domovina mogla cvjetati. A mi dobro znamo da nasilje, pa kad se događa i u obitelji, nije plod obitelji, kako bi se rado htjelo prikazati, u kojoj je žena navodno ugrožena i u podređenom položaju i žrtva muškarca, već je nasilje, ma gdje god bilo, plod grijeha i ljudske izopačenosti koja ni Bogu ne dopušta da odgojno djeluje na dušu. No moćnici ovoga svijeta ne samo da neće poduzeti ništa protiv grijeha u društvu, već će ga i podržavati pod krinkom slobode. Kojeg li proturječja, koje lažne skrbi za žene i za narod!

Draga braćo i sestre, za nas vjernike ovo mora biti i vrijeme velike odgovornosti. Jer ako mi kršćani ne pokažemo u praksi obiteljsku ljubav na koju nas Krist poziva, ako mi ne pokažemo kako se uzajamno ljubi i predaje jedno za drugo u obitelji, što možemo očekivati od onih koji Krista odbacuju? Ako mi ne pokažemo kako se u obitelji živi autentična vjernost i predanje, onda ne preostaje drugo nego da se u ovome društvu uspostavi ono što žele moćnici ovoga svijeta. Dogodit će se da će nam iz ruku uzeti obitelj, te da će s njome upravljati prema svome nahođenju i manipuliraju nečasnim namjerama. Uspostavit će zakone prema kojima će oni, ne samo rastaviti žene od muškaraca, omogućujući im brze rastave i potičući na prizemljeno i površno sastavljanje, već će i obiteljima proglasiti ono što obitelj nije: kao na primjer: dva kamena, dva stabla, dva medvjede ili dvije krave. Tako će nametnuti svijetu svoj izobličeni i izopačeni pogled na život, a svjesno odbaciti Božji. Ako mi kršćani ne budemo živjeli kako Gospodin od nas očekuje i kako nas uči, onda će ovaj razvratni svijet bez imalo srama postaviti svoje mjere i kriterije ponašanja. Ako mi kršćani ne budemo živjeli prema Kristovu naputku i prema primjeru koji nam je on s križa ostavio, nemamo se pravo žaliti ni na što u ovom društvu, pa ni na bezakonja moćnika koji lukavo provode svoje paklene naume.

Očuvao nas od toga Križ našega Gospodina kojim je naš Gospodin posebno štitio dostojanstvo žena, jer se one okupiše podno križa dok je umirao. Upravo njegov Križ je nama obveza, da mi ne prihvatimo malograđanski način života u obitelji, već ovaj Kristov koji je na križu posvećen ljubavlju za Crkvu, kako veli Pavao. Prosvjetljujmo se i nadahnjujmo se Evanđeljem, jer je ono škola dostojanstva svake osobe. Snažimo se križem Gospodinovim, jer je on najbolji priručnik dostojanstva i najizvrsnija zaštita od svih nevolja i nepravdi. Utječimo se Mariji, Majci našega Gospodina, jer nema boljeg primjera zaštite, ni bolje zaštitnice žene i njezina dostojanstva od nje koja je pod križem dokazala koliko je dostojanstvena jer je bila Boga dostojna. Neka nas njezin zagovor prati na svim našim križevima i na svim našim Kalvarijama kako bismo sretno prispjeli slavi uskrsnuća i života vječnoga u kraljevstvu Oca našega i našega raspetog Gospodina koji živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen

Često se razmišlja o ulozi koju je imao sveti Josip u životu Isusa i Marije njegove majke, a malo kada o ulozi koju su imali Isus i Marija u Josipovu životu. Točnije, još se može pronaći pokoje razmišljanje o važnosti Isusovoj u njegovu životu, ali je doista rijetkost naići na tekst koji govori o tome što je Marija značila Josipu u životu. No ta je tema jednako važna i  osvijetliti prije svega ulogu koju je ona imala u životu Josipa Pravednoga, Gospodinova poočima. Premda nema osobitih svetopisamskih mjesta koja bi mogla poslužiti kao izričito uporište, no ono što znamo o njihovu životu i djelovanju u povijesti spasenja dovoljno je da omogući svojevrsnu rekonstrukciju događaja.

Pomoć na putu pravednosti

Znamo da Evanđelja Josipa nazivaju mužem pravednim, zato što je i u vrlo teškim i složenim situacijama znao reagirati na način dostojan Boga. Pravedan je bio zato što je imao živi osjećaj za Božju prisutnost u svijetu i povijesti, te se nije ogriješio ni o Božji zakon, ali isto tako ni prema ljudima. S druge pak strane Marijina prisutnost nije u njemu umanjivala osjećaj za Boga, kao niti stav pravednosti koji je u njemu postojao, već naprotiv, Marija je u njemu to učvršćivala. Marija koja je i sama bila sva usmjerena prema Bogu i koja ga je tako živo i neposredno doživljavala, u Josipu je samo mogla uvećati osjećaj za Božju prisutnost i doprinijeti njegovu intenzivnijem iskustvu. Ako je Josip kao pravednik stremio prema većem zajedništvu s Bogom, Marija ga nije onemogućila u stremljenjima njegove duše, već ih je samo povećavala.

Marija koja je s Bogom imala posebno snažno i čvrsto zajedništvo, Josipu je bila zacijelo dodatni poticaj na putu pravednosti koje jedino može biti plod zajedništva s Bogom. Ako itko, onda je ona u njemu mogla i prepoznati i cijeniti pravednika, ali i poticati ga dodatno na posvemašnju vjernost Gospodinu, jer je vjernost Bogu bila istinski cilj svakog pravednika. Zato ako prorok Izaija pjeva da je ‘put pravednikov prav i da Bog ravni stazu pravednome’ (26,7), onda možemo reći da je Josipu dodatno poravnao put pravednosti u trenutku kad mu je dao Mariju za duhovni dar koji je on imao prihvatiti u odgovornosti.

Potpuno predan Božjem planu

Upoznavši Mariju koja je bila milosti puna, Josip je i sam preko nje imao izljev Božje milosti na sebe i svoj život. Mogao je osjetiti da je ona žena koja razmišlja do kraja u skladu s Bogom, pa i onda kad se ljudima moglo činiti da je čudna i neobična, jer se ne brine oko toga kako se udati i imati obitelj i djecu, već se prvenstveno brine za duhovni i molitveni život zajedništva s Bogom. Nije mu bilo nepoznato da je njezino mišljenje sasvim različito od mišljenja uvriježenoga u puku, ali nije ga zbog toga odbacivao, već ga je uzimamo s još većom ozbiljnošću. Osjećajući da je vodi sasvim ispravna nadnaravna motivacija, Josip se i sam dao na put takvog traženja i duhovnoga iskustva.

Zato mu je ona vrlo lako mogla predočiti da je izbor djevičanstva sasvim u skladu s voljom i biti Božjom. Promatrajući nju razumijevao je što znači Bogu se potpuno posvetiti, te tako nadići svaki zemaljski osjećaj, ograničenje ili sponu. I nije mu bilo teško ne samo razumjeti, već i oduševiti se za Božji naum s ljudima, te dati i vlastiti pristanak na Božje planove, pa i onda kad je to od njega također iziskivalo veliku žrtvu i odricanje. U duhu toga smatrao je da mu je časna dužnost zaštiti jednu takvu dušu koja je zračila Bogom i koja je oduševljeno svjedočila o njemu. I njemu samom, upoznajući Mariju, postalo je nebitno što će ljudi misliti i reći o njemu i njegovoj ‘nenormalnosti’, što će ga kasnije sažalijevati jer će biti bez poroda, možda ga čak držati i grješnikom, jer neće znati poradi čega i kako se opredijelio za život s Marijom. Njemu je doista bilo jedino važno da zaštiti tu svetu Božju dušu i omogući joj da pred Bogom živi sveto sukladno svim nadahnućima Duha Božjega, te je dobro znao kako je sveto poslanje pred Bogom primio. A on sam od zajedništva s Marijom uživao je plodove tog istog Duha kojim je ona bila ispunjena. Riječ je o miru i milosti, ljubavi i svetosti, čime je ona zračila i što se prenosilo i na nj u svim okolnostima života i bez obzira na tegobe kroz koje je morao proći. Živeći u njezinoj blizini još više je otkrivao što je istinski život u Bogu, te kako ga treba živjeti u neponovljivom predanju i vjernosti, kako je Marija činila. S njom koja se je predavala Bogu kao ponizna službenica Božja i sam je bio zahvaćen tim iskustvom i podložio mu se i sam potpuno predan vršiti volju Božju.

Marija ga je doista vodila bliže Bogu, do one neizrecive blizine da ga je kao čovjeka učinila povlaštenim svjedokom utjelovljenja Sina Božjega, te njegovim hraniteljem na zemlji. Pristajući s njime podijeliti svoje duhovno iskustvo, Marija mu je iskazala izuzetnu čast, što je on i prihvatio u posvemašnjoj poniznosti i odgovornosti pred Bogom služeći njoj i Sinu Božjemu. Tako mu je po Mariji i sam Bog bio bliži i doživljavao ga je sve intenzivnije, izravnije i prisnije dok nije i samoga Sina Božjega primio u svoje naručje kao najveće u dragocjenost za koju je cijeli svoj život živio i doživio u punini već za ovoga života. Nakon toga je i sam bio nagrađen onom vječnom slavom u kojoj je mogao kasnije promatrati Mariju uznesenu tijelom i dušom u vječnom nebeskom kraljevstvu Sina Božjega kojemu je on na zemlji služio kao poočim.

5. korizmena nedjelja – B

U nizu tema o kojima razmišljamo ovih korizmenih nedjelja današnje Evanđelje na poseban način ocrtava profil Isusova učenika ističući pri tome potrebu da istinski učenik treba služiti Isusu. O tome svjedoče vrlo jasne Isusove riječi kojima poziva učenike da idu za njim: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. Ovakva izjava je vrlo neobična, te zahtjeva podrobnije tumačenje. Po svoj prilici Isus je uočio određenu nepravilnost kod svojih učenika. Za pretpostaviti je da su prema njemu bili blagonakloni, spremni biti na raspolaganju i služiti mu, no imali su velike rezerve prema nekim njegovim riječima i stavovima, to jest nisu ga slijedili potpuno i cjelovito, već prema svome ljudskom nahođenju.

Ali kad Isus očekuje da onaj koji mu želi služiti ide za njim, onda ne misli samo na izvanjsko hodanje, već na duhovno nasljedovanje. Ići za njim ne znači biti mu u pratnji ili eventualno slijediti trag njegovih stopa od mjesta do mjesta, već znači ići za njim u duhovnome smislu. Očito su mnogi učenici izražavali spremnost služiti mu, pri čemu su mu stavljali na raspolaganje svoja zemaljska dobra, napose jelo i gostoprimstvo. Znali su mu reći da će ići za njim kamo god krene, no sve to je bilo nedovoljno u odnosu na ono što je on mislio kad ih je pozivao da dođu za njim. Jer on je znao da je mnogo važnije da ga nasljeduju, nego da ga samo slijede izvanjski slijede. Mnogi su ga uvažavali kao posebnog učitelja, velikog proroka, moćnoga čudotvorca, te su mu u tom duhu iskazivali poštovanje. Čak su ga podupirali u vršenju poslanja, ali je on znao da postoji i jedna druga razina, mnogo važnija i uzvišenija.

Doista, više od svih izvanjskih djela i počasti koje su mu mogli iskazati bilo je to da ga nasljeduju vlastitim životom. I to na način da budu spremni iz dana u dan umirati, pa čak i život dati za svoja uvjerenja. Jer ići za njim značilo je ići u smrt, putem i logikom pšeničnoga zrna, kako on sam reče, označujući put umiranja istinskim putom života. Upravo zato je mnogima bilo lakše služiti mu izvana nego ići za njim.

Slično možemo uočiti i danas, ne samo za mnoge mlake kršćane koji su daleko od Krista, već i za nas koji smo mu bliže jer svakodnevno s njime komuniciramo i nedjeljom sudjelujemo na svetoj misi. Početo mu, naime, služimo vršeći određene zadaće koje su nam naredili drugi ili smo ih odredili samima sebi, ali smo daleko od toga da ga slijedimo vjerno i dosljedno savršenim predanjem kako nas je sam učio. Mnogi od nas su možda i ove korizme odlučili napraviti neku pokoru ili žrtvu u ime toga što su vjernici, ali nam se stegne srce od pomisli da napravimo pokoji korak više u hodu za njim. Kad vidimo koliko toga bismo imali još učiniti u svome životu na vlastitoj duhovnoj izgradnji i cjelovitijoj vjernosti, zastane nam dah. Bez daljnjega, lakša je nešto odrediti u njegovo ime i potom nastaviti mirno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nego ići za njim suobličujući mu se duhovno. Lakše je ispuniti neku vjersku odredbu ili pohađati obred, nego prihvatiti njegovo umiranje u svome tijelu iz dana u dan. Jednostavnije je izdvojiti neku svotu novca za Isusa, te potom nastaviti slijediti ga izdaleka kao da se nas ništa osobno ne tiče, nego ići za njim izlažući se nerazumijevanju i odbacivanju u društvu, ili pak strepeći da će netko digne ruku na te.

Upravo zato je Isus i izgovorio ove riječi da pokaže koliko je važnije od svega vjerno ići za nasljedujući njega, nego usputno ili samo izvanjski sudjelovati u njegovu poslanju. Zato pravo služenje kojim se može očitovati Kristov učenik jest upravo služenje vjernim životom, a ne samo zadovoljavanjem izvanjskih formi. Samo tako i onaj koji služi Isusu može imati istu sudbinu i istu nagradu, kako reče sam Gospodin: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Ove riječi izgovorene sa svom ozbiljnošću potrebno je tako i prihvaćati, napose u korizmenom vremenu kad se trudimo intenzivnije ići za Isusom u stvarnom duhovnom smislu slijedeći ga svojim životom. Korizma je kao škola križa i umiranja i vrijeme intenzivnog uhodavanja u Kristov život, te stoga iskoristimo Gospodinov poziv, te mu nastojmo služiti vlastitim životom, to jest nasljedujući ga i usvajajući sve čemu nas je učio. Budimo mu vjerni kako bismo kao preporođeni ljudi koji dijele njegovu sudbinu mogli u potpunosti biti s njime, te potom primiti i nagradu života vječnoga iz Očeve ruke.

4. korizmena nedjelja – B

Nedjeljna čitanja ove četvrte korizmene nedjelje pozivaju nas da razmišljamo o određenim događajima povijesti spasenja u kojima su se dogodili neobični raspleti. Naime, nevjernosti i grijesi naroda Božjega bili su uzrok kazni koje su stizale narod, kako smo čitali u Knjizi ljetopisa. Pa opet Bog ih nije napuštao, već se služio neobičnim i nenadanim odlukama pojedinaca koje je sam podizao da spase njegov narod, kao što je svetopisac izjavio za perzijskoga kralja Kira koji oslobađa židovski narod iz sužanjstva. Jedan poganski kralj ih je odveo u sužanjstvo, a drugi poganski kralj ih je pustio iz sužanjstva. Pa i Gospodin će se u Evanđelju prisjetiti da je i prije toga Mojsije oslobodio narod od ujeda otrovnica, koje su ujedale narod nakon izdaja i nevjera u koje je upadao, ali na vrlo neobičan način time što je postavio ljuticu na stup. Tako bi svaki koji bi je pogledao ozdravio od pretrpljenoga ujeda. Jedna zmija bi ih ujedala, a pogled na drugu bi ih liječio.  Upravo ono što su mrzili ili čega su se bojali, donosilo im je spasenje providnošću i odredbom samoga Boga.

Upravo takvu sličnost je za sebe najavio sam Gospodin, koji se usporedio sa zmijom stavljenom na stup, a od pogleda na koju su ljudi su ostajali u životu. Najavio je da će kao Sin Čovječji biti uzdignut na križ, ali da će svaki koji u njega vjeruje imati život vječni. Tako je on sam, svjestan tih obrata u povijesnim situacijama naroda, nagovijestio da će svojom smrću na križu napraviti pravu revoluciju spasenja. No isto tako, premda to nije rečeno izravno, poveznica sa zmijama u pustinji nas navodi da to ne smetnemo iz uma. Nije Gospodin išao na križ jer je imao potrebu dokazivati se, već je išao na križ jer su ljudi bili grješni i nevjerni, te su trebali nekoga tko će ispaštati za njihovu grješnost, jer oni sami nisu to bili u stanju učiniti. Dopustili su sebi da padnu pod ugriz smrtonosnih ljutica zla i grijeha, te im je bila neizbježna posljedica smrt i kao kazna nemogućnost vječnoga spasenja. Krist Gospodin je doista ostavio stoga znak svojim podizanjem na križ i svojom smrću. Naime, oni koji su ga razapeli izvršili su izbor protiv Boga, izbor da ga odbace i uzdignu na križ, što mu je trebalo biti najveće poniženje. No Bog se služi upravo time da izliječi taj isti grijeh i da iščistiti taj otrov iz bića ljudi ostavljajući im križ kao znak i sredstvo spasenja. Kao što je u Starom zavjetu Bog preuzeo na se da liječi narod koji je griješio protiv njega, tako je Isus u punini preuzeo na sebe grijeh cijeloga čovječanstva, da bi ljudima preko križa ponudio život vječni.

Dok ljudi biraju krive stvari, izabiru nevjeru, nemar za Boga, ili se opredjeljuju za grijeh i zlo, izabiru sebi trovanja grijehom koja može biti brža ili sporija, ovisno o količini otrova koju su unijeli u organizam. Svojim grješnim životom osuđuju Boga i njegov zakon, a sami potom podliježu kao žrtve lošega izbora. No Bog se služi upravo osudom i kaznom koju njemu namjenjuju ljudi, da ih izliječi od otrova grijeha koji ih je vodio u smrt. Štoviše, ostavlja im križ kao znak da im se bolje ureže u sjećanje kako su, opredjeljujući se protiv Boga, sebi birali smrt.

Tako vidimo da nevjera i zlo koje se događalo u povijesti spasenja nije ostalo iza nas, već je redovita pojava i naše duhovne stvarnosti i vjerničke svakodnevnice u društvu koje ne prihvaća vjeru i kršćanski nauk, kao ni Božji zakon koji nam je dan kao put života. Upravo po onome u čemu nas ovo društvo odbacuje i u čemu nas izruguju, ako smo Kristovi vjerni svjedoci, ostaje snaga spasenja i ovoga društva i naroda. I dok se borimo za evanđeoske vrijednosti, dok se borimo za život i dok svjedočimo križ Gospodinov, ma koliko se društvo s time izrugivalo ili tome se smijalo, ma koliko ga zanemarivali i odbacivali, ipak stabilnost društva ne počiva na ispraznostima prolaznoga svijeta, već počiva upravo na našoj vjernosti Gospodinu i njegovu životu. Ni naš naroda neće spasiti idoli koje sebi namiče ni lažne sigurnosti ovoga svijeta, već pojedinci vjerni životu osnaženih križem našega Gospodina.

Koliko puta mnogi neoprezni vjernici izabiru za sebe i za svoje obitelji samo ono prividno zemaljsko, što nam se nudi linijom manjega otpora, a život je takav da onoga koji ne gleda duhovnim očima ne vidi skriveni otrov iza toga, to jest ne vidi kušnju napasnikovu dok se ne pokažu posljedice. A kad se napokon otkriju posljedice, te shvatimo da je iza toga bio skriveni smrtonosni otrov, onda gotovo postaje kasno. No, srećom, Bog nas ne odbacuje ni onda kad, svjesno ili nesvjesno, biramo protiv njega i kad mu se ponašanjem iznevjerimo. On nas ne kažnjava ni u najvećoj nevjernosti, već nam pruža prigodu preko svoga Sina, koji nas spašava svojim uzdizanjem na križ. A osim toga, ostavlja nam upravo znak Kristova križa da učimo na njegovu primjeru i da iz križa crpimo spasenje i snagu. Doista, ako biramo život bez križa, odbacujemo Sina Božjega jer je on trajno uzdignut na križ, te biramo za sebe i za svoje obitelji smrt i rastemo bez ikakve zaštite i imuniteta na otrov grijeha i zla.

Korizma je prigoda da stavimo ispred sebe križ Gospodinov i da obnovimo svoju vjernost našemu Spasitelju. Držimo pred očima taj znak da se spasimo, da se održimo, da izbjegnemo smrt i propast. Uzvisimo križ našega Gospodina u svome životu, jer na njem je bio uzvišen Sin Čovječji, Spasitelj svijeta i objavitelj Božje ljubavi koja nas nikada ne napušta. Utisnimo križ u srce jer on je jamstvo života vječnoga budući da je na njemu visio Jamac našega oproštenja. Ljubimo Svjetlo koje je došlo na svijet za nas, te živimo u svjetlosti i dobrim djelima pokazujući svoju vjernost njemu koji je prihvatio osudi križa da nas oslobodi osude smrti. Vjerujmo u Božju ljubav koja u Kristu nije bila prazna riječ, već pravi čin i znak, prava sila koja nas liječi od otrova grijeha i koja nas vodi u život vječni.