Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda postaviti pitanje o smislu i cilju svake kršćanske obitelji, jer danas više nego ikada osjećamo da kršćanske obitelji nisu oblikovane prema svome istinskom milosnom modelu, već žive istovjetno kao i sve ostale obitelji. Mnogi se čak pitaju, kako na razini teologije tako i na razini svakodnevnoga života, kako obitelj Marije i Josipa može biti uzor kršćanskim obiteljima kad njih dvoje nisu živjeli bračnim životom. Pogotovo što se danas ne bi moga niti sklopiti valjani brak, a time i zasnovati obitelj, ako ne bi bili otvoreni bračnome činu i životu.

Doista, jednim dijelom takve primjedbe su i na mjestu. No ipak ne sagledavaju stvari iz pravoga kuta promatranja. Naime, kad promatramo samo prizemljeno, bez duha i osjećaja svetosti onda donosimo isključivo ljudske zaključke. Osobito što tada zaboravljamo da je obitelj ponajprije zajednica koja vrši volju Božju i njegov sveti naum spasenja, a uglavnom mislimo na one zemaljske dimenzije obiteljskoga života koje nisu bile svojstvene Svetoj obitelji. No sveta Crkva nam pred oči stavlja uzor i poticaj Svete obitelji uvjerena kako upravo Sveta obitelj ima mnogo više reći svakoj konkretnoj obitelji nego itko drugi na ovome svijetu i u ovome društvu. A te važne stvari su upravo odnos prema Bogu, o čemu našim obiteljima ne može nitko drugi dati bolje svjedočanstvo života niti biti primjer za nasljedovanje.

Na taj način Sveta obitelj sačinjava uzor prema kojemu živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga. Po tome se i prepoznaje istinska kršćanska obitelj da je Božja obitelj, ako osjeća koje je njezino poslanje pred Bogom i ako ga dosljedno živi. A Sveta obitelj je vrlo dobro znala da je njihovo poslanje bilo da vrše volju Božju na zemlji, to jest da prihvaćaju sveti Očev plan i da ga provode kao naum spasenja. Bez obzira što je poslanje Marije i Josipa donekle različito u odnosu na svaku drugu obitelj, oni ipak predstavljaju uzor koji je Bog ponudio svim vjerničkim obiteljima na zemlji. Jer oni su razumjeli da je njihovo poslanje biti do kraja predani volji Božjoj u služenju Božjemu utjelovljenom Sinu kojemu su bili na raspolaganju kako bi izvršio naum spasenja. Zato oni svojim životom svjedoče da je obitelj zajednica u kojoj se muškarac i žena ljube snagom ljubavi Božje, te tom istom snagom vrše poslanje. Doista, svaka kršćanska obitelj ima poslanje ostaviti iza sebe isti trag Božje ljubavi i Božjega života na način da se najprije supružnici ljube božanskom ljubavlju. A kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provoditi Božji naum.

A prvotni naum koji je povjeren obiteljima jest da budu zajednice života, te tako imaju i svojevrsno naravno poslanje koje se potom razvija u nadnaravno. Točnije, svaka obitelj je pozvana biti vrelo života, ali ne samo biološkog, tjelesnog, već i onog nadnaravnog, milosnog. Po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života, jer primjerom ukazuje na to da obitelji trebaju prihvaćati svaki život i činiti sve da život njihove djece bude život djece Božje. I kao što su Marija i Josip prihvatili skrb za Sina Božjega, tako je i svaka obitelj pozvana prihvaćati život i uzdizati ga u milosni život Božje djece. Mnoge kršćanske obitelji su kao i sve druge u društvu posrnule već na prvom koraku, budući da ne prihvaćaju kao svoje poslanje rađati djecu kao Božji dar, već kao svoj pristrani izbor, najčešće uvjetovan mentalitetom ovoga svijeta. Kao da bi taj mentalitet koji oblikuju vlastodršci svijeta bio bolji od poziva koji Bog upućuje i ponude života koju daje kao istinski blagoslov od postanka svijeta. Da su moćnici svijeta bili u pravu da će društvo riješiti svoje probleme ograničavanjem rađanja, onda bismo danas imali društvo koje cvjeta, a ne društvo koje prolazi golemu krizu.

Molimo stoga zagovor Svete obitelji da zagovara vjerničke obitelji i da im pomogne vršiti svoje poslanje u svijetu svjedočeći drukčiji pristup i svom naravnom pozivu da budu zajednice života sukladno Božjem planu. Po zagovoru Svete obitelji moliti je da se otvore Bogu i da prihvate njegov poziv, te da svoje naravno poslanje vrše snagom nadnaravne trojstvene ljubavi, a ne samo svojim ljudskim snagama i na tragu ljudskim promišljanja. I kao što su Marija i Josip bili do kraja posvećeni Bogu, a pokazali vjernost služeći Sinu Božjemu, isto poslanje, samo u drugim okolnostima, Bog ostavlja kršćanskim obiteljima. Oni svoju posvećenost Bogu i poslanju pokazuju prvotno u prihvaćanju života kao najvažnijoj zadaći obitelji. Molimo stoga da to čine s ljubavlju i zauzetošću kako bi ispunili svoje poslanje podižući naraštaj vjeran Gospodinu. Neka utjelovljeni Božji Sin a naš Gospodin Isus bude ne samo protokolarni, već stvarni i aktivni član svake obitelji, kao što je bio u obitelji Marije i Josipa, kako bi sve naše obitelji mogle razumjeti svoje nadnaravno poslanje, te kako bi mogle živjeti od ljubavi Božje i rađati djecu Božju.

Božić – danja misa

Svatko od nas je bio u situaciji pričati ili slušati priče ili događaje, ili pak mnogi od nas bili su u situaciji drugima pojašnjavati ili tumačiti. Znalo se dogoditi da smo zbunjeni, da ne znamo odakle otpočeti priču ili objašnjavanje da bismo mogli prepričati događaj kao smislenu cjelinu. Moglo se dogoditi da ne znamo kako se izraziti da bude tečno i jasno svima kojima se priča. Ili pak kad imamo nelagodu govoriti o nečemu što smo proživjeli, pa tražimo riječi i način kako izreći ono što nas tišti ili muči, u konačnici uvijek moramo pribjeći istoj tehnici. U svim takvim situacijama najlogičnije od svega je početi od početka, jer tada se može pratiti nit svega što se dogodilo. Pa ako može biti i poteškoća glede razumijevanja, one se mogu lakše otkloniti upravo na ovakav način. Ako pak ima i nečega što treba još dodatno dokučiti, kao što je nekad slučaj istražitelja, doista je vrlo važno propitivati sve detalje počevši od početka.

Možda u tome naziremo i odgovor zašto je sveti Ivan započeo svoje Evanđelje riječima: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Vjerojatno je da je i Ivan, kad je svojim vjernicima htio protumačiti otajstvo Kristova života, to jest utjelovljenja i rođenja, našao se u nedoumici što napraviti. Nije bilo lako u malo riječi ispričati kako to da se neizmjerni Božji Sin utjelovio i rodio na svijetu. Pogotovo što je bilo teško običnim ljudima u malo riječi prenijeti veliko otajstvo kojim se Bog očitovao svijetu kao utjelovljeni i rođeni Bog. Teško je reći mnogo toga smislenoga o tako velebnome događaju koji se ticao Božjeg naroda i čovječanstva, svijeta i svemira, a da se ne počne od početka, kako učini sveti Ivan.

I doista kako bismo razumjeli kako to da se Božji Sin utjelovio za nas ljude u vremenu, neophodno je bilo reći da je sve počelo od vječnosti kad je Bog svoju Riječ – svoga Sina učinio počelom i početkom svega. Božji Sin je doista je vječno počelo svega i po njemu je sve počelo postojati i bilo je stvoreno. I kao što ne može biti događaja bez početka i počela, tako ne može biti ni pravoga prepričavanja istoga bez smislenoga govora. Naše riječi nisu nabacana hrpa slova ni rečenice riječi, niti je naš govor nastao od nerazumnog mrmljanja. Naše riječi su smislena cjelina koja prenosi istinu koja se dogodila, te su stoga izuzetni dar ako prenose ono što se dogodilo od početka i ako svjedoče o počelo po kojemu je sve nastalo. U tom duhu je sveti Ivan zasvjedočio što se dogodilo u Betlehemu, povezujući betlehemski događa s onom temeljnom istinom koja stoji u pozadini svega svijeta, a to je istina o vječnom Svjetlu koje je stvorilo svijet i prosvijetlilo čovjeka, te je došlo i u svijet i vrijeme kako bi mu svjetlilo iz neposredne ljudske blizine. Ili pak vidimo da je posvjedočio o vječnoj Ljubavi koja od početka hrani taj isti svijet postojanjem, a napose čovjeka kao ljubljeno biće, te se iz te ljubavi htjede se roditi u Betlehemu kako bi njome i danas hranio svaki naraštaj onih koji ga primaju i postaju djeca Božja.

No znamo, ne samo iz daleke prošlosti i povijesti ljudskoga roda, već i iz ove naše blize i naših suvremenih događanja, da je čovjek, zavaran lažima Zloga, odbijao ovu istinu o vječnoj Istini i Ljubavi koje postoje prije svega drugoga i koje su obilježile sveukupnu stvarnost. I danas vidimo da ima onih koji se bore u društvu za ‘ravnopravnost’ zla s dobrom, mržnje s ljubavlju, grijeha s krijepošću. I u našem društvu mnogo je onih koji bi htjeli, u ime slobode izbora, da se izjednači tama sa svjetlom, mržnja s ljubavlju, laž s istinom, nepravda s pravdom, smrt sa životom. I ono što je proturječno, hoće u ime slobode izjednačiti ropstvo sa slobodom, duhovnu propast sa spasenjem koje od Boga dolazi, ludost s mudrošću, nered s redom, nerad s radom, besmisao sa smislom, poniznost s ohološću, interes sa služenjem. A mi vjernici počesto sve to promatramo nezainteresirani i dopuštamo ‘miroljubiv suživot’ kao da bi bilo moguće spojiti tolike suprotnosti u vlastitom životu.

I kada čovjeku nije bila dostatna ova svijest o neizmjernoj Ljubavi koja sve prožima i koja se hoće čovjeku uvući pod kožu, te je počeo koketirati sa zlom i tamom, nepravdom i grijehom, odlučio je sam Bog čovjekom postati, te je na osobit način pokazati i na zemlji, a ne samo na nebesima. Htjede je s nama podijeliti i u vremenu, a ne samo u vječnosti. Svojim dolaskom među nas ponovno je posvjedočio da je u temelju svega Bog i isključivo Bog. Taj isti Bog je svoga Sina, vječno Počelo po kojemu je sve stvoreno i njega koji je istinski Početak svega, u ljubavi poslao u svijet, u prostor i vrijeme, da nas lutajuće ljude ukrijepi u svojoj istini i obasja dodatno svojim svjetlom. Time nam je još jednom progovorio jezikom dobrote, sućuti i milosrđa s kojim se ne može mjeriti naš ljudski jezik slabosti i pomutnje. Došavši među nas još jednom je nedvosmisleno istaknu da nema nikakvog zajedništva između svjetla i tame, jer nema nikakvoga zajedništva između onoga što jest i onoga što nije. Rodio se kao čovjek da promatramo slavu njegovu, da se prepustimo sjaju njegova svjetla, da mu se divimo kao Jedinoređencu koji je pun milosti i istine, te da po njemu i sami postanemo djeca Božja.

Vratimo se stoga njemu svome Počelu, vječnoj Riječi i Mudrosti Očevoj koja nam je progovorila jezikom Božje ljubavi, dobrote i milosrđa. On je sva Punina Božja, pa primimo od njegove punine ni manje ni više nego pravi božanski život. I dok promatramo njegovo rođenje u jednostavnosti betlehemske štale, pričajmo drugima sve što nam je on objavio svojim dolaskom. Prenesimo sve što smo otkrili, ne samo o njegovu betlehemskom rođenju, već o punini istine njegove koju smo upoznali kao istinsko počelo našega života. I ako imamo potrebu za novim životom, za novim početkom, Božić je prigoda da to učinimo. Čeka nas Krist kao pravi i jedinstveni Početak, pa ga primimo i po njegovu životu dajmo svome životu novi početak, neopoziv zaokret za život u milosti i svjetlosti koju od njega primamo. Primimo ga tako u povijest svoga postojanja da bi on nas jednom primio vječno prebivalište na nebesima kad ćemo o koncu života napokon doći svome vječnom Počelu i od njega primiti svu puninu po sve vijeke vjekova.

Božić – ponoćka

Božja riječ koja nam je upravljena u ovoj svetoj noći proslave rođenja našega Spasitelja opisuje u kratkim crtama povijesne okolnosti u kojima se zbilo njegovo čudesno rođenje.  Kako smo čuli iz evanđeoskog izviješća ono se dogodilo u u vrijeme rimske vladavine nad Palestinom, kad je narod Božji hodio u tmini povijesne neizvjesnosti. No ako ćemo dublje prodirati u Božju poruku, tada ćemo zaključiti da narod nije bio tmini, sukladno riječima proroka Izaije, radi rimske vladavine, nego radi svoje udaljenosti od Boga. Jer dolaskom Božjega Sina na zemlju nisu vidjeli svjetlost u vidu pobjede nad Rimljanima i njihovim progonom iz Palestine, već su vidjeli svjetlost u trenutku kad je Bog došao na zemlju. Dakle, nije ima zasjala nikakva politička svjetlost niti ih je zahvatila euforična radost utemeljena na socijalnom stanju u narodu, već jedna druga vrsta radosti. Radost naroda nastala je, naime, zbog svjetlosti koju su vidjeli doći s neba, ali ta svjetlost nije donijela nikakva politička ni gospodarska rješenja, već je donijela radikalnu novost kojom je bila dotaknuta naša ljudskost. Kad je Bog dotaknuo čovjeka i obogatio ga svojom prisutnošću, tada je zasjala svjetlost i došla je neizmjerna radost.

S ovom radošću se doista ne može uspoređivati radost ovoga svijeta. Tako su se, naime, rimski carevi i upravitelji sigurno imali razloga radovati zbog političkih i vojnih uspjeha uslijed čega su podvrgli sebi razna područja i velika prostranstva pod svoju izravnu vlast. Mogli su se veseliti prebrojanom pučanstvu i gospodarskom moću kojom su raspolagali kad su podvrgavali sebi sve narode, ali se nisu mogli veseliti onom radošću kojom se veselio sam Bog što je ljudima donio spasenje. Rimljani su se mogli veseliti time da su mnoge ljude sebi podredili, zarobili i porobili, ali ne da su i ljudima dali pravu slobodu i istinski mir čovječanstvu. Mogli su se čak ponositi da je i sam Božji Sin bio prebrojan kao član njihova carstva, ali nisu se mogli radovati da bi omogućili čovjeku da bude ubrojen među građane kraljevstva nebeskoga.

Doista, sam Bog se daje prebrojiti u stanovništvo svijeta, postaje njegov građanin prihvaćajući sve njegove zakonitosti koje dragovoljno prihvaća postajući čovjekom. Prihvatio je logiku sile i moći koja vlada u ljudskom društvu, ali nije zbog toga paničario ni gubio prisebnost, već je, usprkos svega, svome narodu donio radost. Takva radost polazi od ljudskoga srca Bogom obdarenoga, što se dogodilo po njegovom rođenju. Zato se Isus ne boji i ne bježi od svoje odgovornosti. On ljude obdaruje mirom i preobražava njihova srca neprolaznom radošću koju ljudi ne mogu udijeliti. Zato će uvijek mali i jednostavni ljudi biti nositelji preobrazbe svijeta, jer će ga preobražavati Božjom prisutnošću, nasuprot svih obećanja ili prijetnji koje dolaze iz svijeta moći i politike. Oni koji se ne daju zavesti obećanjima i brojkama ovoga svijeta, te se ne dopuste svesti na brojke ljudskih prebrojavanja, premda znaju da ne mogu pobjeći iz ljudske kože, oni primaju Božju radost i postaju joj navjestitelji u svijetu.

To isto čini i Sin Božji – Bog naše radosti. Dolazi u svijet gdje su ljudi za vlastodršce i one koji su vjerovali samo u svijet moći, sile i gospodarske veličine bili samo brojke. Pa onda dok i sami promatramo oko nas ljude koji se vesele brojkama dobiti, moći i političkoj podložnosti, ako dobro poznamo život i slušamo Božji glas sa zanimanjem, dobro znamo da zemaljsko ‘prebrojavanje dobrih rezultata’ ne može biti izvor radosti ni pretpostavka bolje budućnosti, ma koliko se ljudi radovali i takvom napretku. Pravu radost zemlji donosi sam Bog, jer je prava radost na zemlji samo ona nebeska. No mogu je osjetiti oni koji su čista srca ili traže one Božje radosti kojima se hrani duša koja je u potrazi za neprolaznim dobrima, kao što je slučaj pastira. Zato su anđeli njima navijestili radost jer su oni bili spremni prihvatiti radost jer su u jednostavnosti života živjeli za radost neba koja se suprotstavlja brojkama ljudske logike i sile koja je dominirala zemljom.

Zato se i nama večeras nudi ova nebeska radost kojoj je izvor sam Bog da je primimo u svoje duše, te da polazeći od nje gradimo svijet u kojemu živimo. Isus nije dopustio da taj svijet ide svojim tijekom bez Boga, već je u nj unio nebesku radost koja je potom preobražavala taj isti svijet. I danas ostaje mnogo prostora za takvu radost koja se događa kad živimo vjerno Božjem daru. Njoj su svjedoci bili anđeli koji su je prenijeli na pastire, a pastiri su je primili kao blagovijest za sav narod. I večeras mi primamo ovu blagovijest za sebe i za sav narod. Koliko smo se sami učinili jednostavni poput pastira, toliko nam Bog dolazi večeras u dušu, dok smo poput pastira i mi napravili korak prema Betlehemu, nakon što nam je bila naviještena ova velika radost s neba.

Dok podvlačimo crte ispod vlastitih računa, slično kao što su to činili rimski carevi u svojim popisima, te počesto zdvajamo nad onom što slutimo kao vlastitu budućnost i budućnost svoga naroda, ne valja zaboraviti da je Bog kadar gospodarima povijesti poremetiti račune i računice od trenutka kad postoje oni jednostavni mali ljudi spremni primiti nebesku radost i njome ispuniti svijet navještajem Božje prisutnosti. Između društvenih obveze i nacionalne odgovornosti pronađimo i sami vremena za osobnu radost bez koje nema pravoga života i budućnosti društva. Smjenjuju se carstva i političke moći, no iza te pompe, a i iznad nje, postoji ono skrovito Božje djelovanje koje osvaja ovaj svijet donoseći tihu nebesku radost cijelom narodu. To nije radost koja donosi političku pobjedu nad protivnicima, već ona koja se događa kad Bog zahvaća duše koje ga žele i za njim žeđaju, te hrani njihovu svijest. Dopustimo da i nas osvoji ta radost. Neka i nas zahvati Isusova radost, jer on nije došao u svijet iz interesa u svijetu i od svijeta, već je htio obradovati svijet darom novoga života koji nam je udijelio. Ne budimo poput onih što radost mjere prebrojavanjem ljudske moći, već oni koji osjećaju dar neprocjenjive Božje radosti u duši, kako bismo i sami poput anđela pjevali: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

4. nedjelja došašća – B

Dok nam još u uhu odjekuju današnja čitanja koja vode prema vrhuncu našu vjerničku pripremu za blagdan rođenja našega Spasitelja, uočavamo da nam predstavljaju lik Boga koji iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja kako sadržajem tako i načinom ostvarenja svojih vječnih božanskih nauma. Doista, kao što je iznenadio kralja Davida vrlo neobičnim obećanjima, tako je razvidno da je i Nazaretsku Djevicu iznenadio najavom da će po njoj biti ispunjena obećana dana Davidu. A da je Marija bila iznenađena i ponešto zbunjena, svjedoči nam sveti Luka koji nam je ostavio zapis o navještenju anđela Gabrijela. Štoviše, uočava se da je bila čak dvostruko iznenađena do mjere zbunjenosti. Ponajprije je bila zbunjena anđelovim pozdravom, kako čitamo u Evanđelju: Anđeo uđe k njoj i reče: ‘Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!’ Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. Osim što ju je zbunio naziv koji joj daje anđeo, drugo veliko iznenađenje je bilo to što je njoj bilo rečeno da treba roditi Spasitelja. A kako nije mogla razumjeti niti na koji se način ima to zbiti, pokazuje da je za nju taj navještaj predstavljao iznenađenje, kako svjedoče riječi Evanđelja: No anđeo joj reče: ‘Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišenjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.’ Na to će Marija anđelu: ‘Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?’

Kako vidimo, Bog iznenađuje nadilazeći ljudska očekivanja, pa i u slučaju one koja je bila potpuno predana izvršenju njegova spasenjskog plana. Ona je doista bila toliko skromna i ponizna da ni u snu nije pomišljala da će Bog izabrati nju za ostvarenje svoga vječnog plana. Istina, živjela je isključivo za ostvarenje tog plana i posvetila se u molitvi i vjernosti njegovoj riječi da se Božji plan ostvari a njegova sveta volja vrši. Svim svojim srcem je priželjkivala da njegovo spasenje dođe narodu, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da će se Bog njome poslužiti da ga ostvari. I upravo to je prvo veliko iznenađenje kojim ju je Gospodin zatekao, jer ju je učinio milošću punom, te ju je tako izabrao da bude oruđe njegove ljubavi.

A drugo veliko iznenađenje je jednostavnost tog istog plana, koji nije bio plan ljudskog blještavila, moći i sile, već je bio plan o rođenju Djeteta koje će promijeniti tijekove ljudske povijesti. Marija je uistinu po drugi put bila zatečena, jer kao Bogu do kraja posvećena nije razmišljala o udaji i rađanju djece. Zato je Marija bila zatečena i načinom na koji je Bog odlučio izvesti spasenje, jer osim što ju je kao skromnu i jednostavnu djevojku izabrao za prihvatilište svoje milosti, odlučio je da čudesno začne i rodi ona koja nije planirala upoznati muža. Zato je čudo začeća i rođenja dječaka koje je trebao biti njezin Sin, ali i Sin Svevišnjega, to neizrecivo iznenađenje pred kojim je Marija ostala iznenađena do mjere da nije znala kako je Bog planirao spojiti ono što je njoj djelovalo nespojivo.

I kao što je Mariju iznenadio i ostavio začuđenom neizmjernom ljubavlju prema čovjeku koju je potom izlio na nju – obično ljudsko biće, i nama je uzdići srce razmatrajući tako uzvišeno otajstvo Božje ljubavi koja dolazi među nas. A to otajstvo nas ljude ne prezire i ne odbacuje, već, naprotiv, posvećuje i obdaruje svojim darovima. I što toga budemo više svjesni, to će nam biti Božić puniji, jer će nam došašće biti priprava, kao i Mariji, za njegov dolazak. Ako je iznenadio nju koja je bila potpuno predana njegovu planu, neka se to dogodi i nama. Ne budimo neosjetljivi na čudo Gospodinove neizmjerne ljubavi, već opustimo da nas on iznenadi čudesnim izborom svoga spasenja kojim pokazuje što je sve spreman učiniti za nas ljude. No isto tako koje ostvaruje u neposrednom zajedništvu s nama ljudima.

No da bi nas iznenadio kao Mariju, trebali smo i sami u ovoj pripravi za Božić odisati Marijinim duhom, a to znači da ne smijemo tražiti sebe već njega, jer je upravo to činila Nazaretska Djevica. Zato u ove posljednje dane priprave žarko tražimo i radimo na ostvarenju njegova spasenjskog plana, te ćemo tek tada otkriti koliko nas nadilazi njegovo iznenađenje kojim je spreman zadovoljiti sva naša traženja, želje i očekivanja. Spreman nas je iznenaditi do mjere potpunog predanja samoga sebe, kao što je učinio i s Marijom, jer njemu ništa nije nemoguće. Zato spremno poput Marije izgovorimo svoj: Neka mi bude!, kako bi nas mogao Bog iznenaditi svojim darom i obasuti neizmjernom radošću slavljenjem otajstva rođenja Gospodnjega.

3. nedjelja došašća – B

Današnji evanđeoski odlomak uzet iz Evanđelja svetog Ivana donosi nam, kao i Evanđelje od prošle nedjelje, svjedočanstvo o Ivanu Krstitelju kao Gospodinovu preteči. Točnije, u današnjem odlomku imamo opisan cijelu raspravu, to jest razgovor koji je Ivan vodio sa svećenicima, levitima i farizejima, jer su oni bili poslani istražiti njegov identitet i njegovo poslanje. Njih je zanimalo znati je li on Krist, Ilija ili neki od Proroka, te u kojoj mjeri mu povjerovati i poslušati njegove nagovore i upute, to jest u kojoj su ga mjeri mogli iskoristiti za svoje ciljeve, a nisu tražili ponizno slušati ono što im je naviještao. Krstitelj je, međutim, bio vrlo jasan i dosljedan sebe, te je priznao tko je, premda je bio u situaciji da je mogao i reći neistinu. Naime, uživajući veliku čast u narodu, mogao je sebe prikazati kao Krista ili kao neku znamenitu osobu, svakako većim nego je stvarno bio. No Evanđelist sveti Ivan zapaža da Krstitelj nije to učinio i nije sebe htio prikazati u boljem svjetlo od onoga što je bio, što će reći da nije podlegao napasti koja često prati ljude. Nije podlegao kušnji oholosti ili ljudske uznositosti, te si nije umišljao nikakvu ljudsku veličinu, premda je to mogao s obzirom na glas koji je o njemu kružio. No on je točno znao svoje mjesto i svoje poslanje, to jest svoju ljudsku neznatnost i malenost u odnosu na Krista, te nije dopustio da ga pretvore u samozvanu ljudsku veličinu ili pak moralnu vertikalu svoga vremena koja zaboravlja što je pred Bogom. Zato se nije hvastao ni uzvisivao, jer je znao koliko je isprazno ljudsko hvastanje i gradnja ljudske veličine pred Bogom koji se neizmjerno ponizio radi nas ljudi. Ivan nije gradio od sebe ljudsku veličinu, jer se prava ljudska veličina mjeri našim odnosom prema Kristu, a ne prema stvorenim veličinama koje mi ljudi određujemo.

Doista, svjedočanstvo koje je ostavio Ivan, tiče se i nas vjernika, jer je on uzor naše adventske priprave za svetkovinu Kristova rođenja. Dolazak Kristov među nas možemo svetkovati ispravno samo ako smo svjesni sebe i svoga poslanja pred Bogom. Upravo kao što je Ivan bio čovjek poslan od Boga, ali koji se nije uzoholio, već isključivo govorio istinu služeći Bogu, takva treba biti i naša priprava u poniznosti. Naime, naš identitet se određuje prema tome koliko smo blizu ili daleko od lica Gospodnjega, a naša veličina time koliko smo pred njim maleni. On je pravi orijentir i zrcalo u kojem se možemo ogledati. Kvaliteta došašća i priprema za Kristov dolazak mjeri se upravo tim odnosom. Došašće nam je istinsko došašće prema tome koliko smo poravnali put Gospodinu, koliko smo uskladili uho s njegovim glasom, pogled s njegovim sjajem, a srce s njegovom voljom.

Ne smijemo stoga zaboraviti da živimo u svijetu u kojem ljudi grade sebe kao veličine i autoritete drugima. Poznato je kako društvo sebi pronađe neke ljude i za moralne autoritete koji su dežurni tumači svih zbivanja i koji u javnom mnijenju iznose svoje stavove, navodno objektivne i univerzalne, jer moralne vertikale i ne mogu imati drukčiji stav od takvoga. No na žalost, redovito se radi o ograničenim ljudima kojima se daje prostora u javnosti i koje se uzima za moralne vertikale, a oni ne čine drugo nego zastupaju zemaljsku horizontalu. Uzima ih se za autoritete javnosti jer u biti predstavljaju ljudsku veličinu koja se suprotstavlja Božjoj istini i Božjim pogledima na svijet. Zato je riječ o samozvanim veličinama kojima nije stalo do iskonske veličine čovjeka, već im je zadaća čovjeka ostaviti na mjeri veličine obične grješne ljudskosti.

Danas bi, bez sumnje, i u našem narodu i društvu dobro došlo više Ivanovog stava i pristupa koji nam omogućuje ponizno učiti od Boga, te eventualno postati moralne veličine koje istinski svjedoče za Boga, a ne za zemaljsku horizontalu. Vjerojatno je i Ivan bio zaprepašten ljudima svoga vremena, napose onima koji su sebe nazivali ili predstavljali moralnim vertikalama koji znaju sve o moralu i Zakonu, o poštenju i jednakosti, ali ništa o Bogu, te ne uspijevaju prihvatiti njegov dolazak na svijet. Takvi su spremni drugima držati lekcije, a sami nikada nisu čuli za poniznost, niti imaju imalo straha Božjega. Nećemo pretjerati ako kažemo da živimo u vremenu u kojem se doživljava oholo uzdizanje čovjeka do mjere da ne vidi Boga iznad sebe, a brata čovjeka pored sebe.

No u vremenu u kojemu čovjek živi moralnost i dijeli pravdu, a odbijajući stupiti u zajedništvo s Bogom, Ivan nam pokazuje put poniznosti kad izjavljuje da Kristu koji dolazi nije dostojan odriješiti remenje na obući. Poput Ivana i mi iskoristimo vrijeme došašća kao vrijeme poniznosti pred Bogom, a ne za izgradnju ljudski vertikala koje, uostalom, nikada ne stoje ispravno okomito, nego se redovito naginju na stranu svojih ideoloških vizija života. Ne tražimo potvrde od ljudi, ni njihova priznanja, niti se dajmo navesti na to da branimo njihove zemaljske interese, umjesto da svjedočimo za Boga kao jedinu pravu okomicu života. Držimo se puta poniznosti i ovoga došašća, jer nam jamči da ćemo onda znati prepoznati poniznoga Boga koji nam dolazi vratiti autentično dostojanstvo i uzvišenu veličinu kako sada na zemlji, tako jednom i na nebesima.

2. nedjelja došašća – B

Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća, ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane ‘knjige utjehe’ proroka Izaije koja se otvara pozivom da se tješi Božji narod, nakon čega prorok govori o glasu koji viče u pustinji kako treba pripraviti put Gospodinu. Taj glas koji viče u pustinji donosi utjehu narodu i poziva ga da se još malo strpi, to jest da napokon počne pripremati putove, jer je Božji dolazak neposredan.

Evanđelisti je jasno ono što je jasno i proroku Izaiji po Božjoj objavi, a to je da je narod u tuzi od trenutka kad Bog nije u njegovoj sredini. Tek s Bogom dolazi prava utjeha narodu, te stoga i sveti Marko povezuje dolazak najavljene utjehe s dolaskom Isusa Krista. No prije samog dolaska onoga koji je bio Utjeha Izraelova, dolazi i glas i glasnik koji naviješta skori dolazak. Dotični navjestitelj utjehe potiče narod da ustraje u svom iščekivanju jer je Božje spasenje blizu. Ivan je s pravom bio navjestitelj utjehe jer je i sam najavljivao Božji zahvat u povijesti kojim će biti okončano ropstvo naroda. Po spoznaji da je Mesija blizu narod doista prima utjehu. Ali Mesija očituje svoju utjehu samo onima koji su čista srca, te je zato Ivan bio glas i navjestitelj utjehe narodu. A narod je bio u stanju primiti utjehu samo kao narod čista srca koji okajava svoje grijehe. Njemu je se očitovala Božja prisutnost, te time i utjeha budući da Božja prisutnost donosi utjehu. Ona je prava snaga i pridiže klonuli duh. Samo Bog je u stanju biti snaga čovjekova. Samo njegov duh može pridići ljudski klonuli duh i donijeti mu istinsku utjehu. Ivan Krstitelj je bio navjestitelj upravo te utjehe, to jest dolaska  Sina Božjega kao Mesije i tješitelja naroda Božjega božanskom utjehom.

A Božja utjeha je narodu bila istinska nasušna potreba, što svi dobro znamo jer smo i sami mnogo puta imamo potrebu i prigodu tješiti ljude. Nijedno vrijeme, pa tako i ovo naše nije lišeno problema i zabrinutosti, muka i nevolja, ali na žalost u iskušenju smo tješiti ih na ljudski način. Mnogo je žalosti koje se sručuju na pojedince i narod u cjelini, te je doista svima potrebna utjeha. Ali ne lažna utjeha krokodilskih suza, već istinska utjeha Božja. Jer kad se mi ljudi tješimo, onda je to više prebacivanje krivice na ljude oko nas kao odgovorne ili dežurne krivce, pogotovo ako se radi o političkim vođama naroda. Ma koliko oni dosta mogli biti krivi i odgovorno za pojedine situacije u društvu i narodu, to bi bilo prejeftino prebacivanje krivice na druge, umjesto da svatko od nas iskreno potraži utjehu i zaštitu od samoga Boga, te se nastoji držati još odlučnije njegova puta.

Osim toga naše ljudsko tješenje ima i prizvuk ponavljanja ispraznih rečenica o tome kako će s vremenom biti bolje kad dođu drugi ljudi ili pak kad vrijeme učini svoje. Kao da bi nekolicina ljudi imala ključ budućnosti jednoga naroda u svojim rukama. To bi bio prejeftin način traženja utjehe ili pak odgovornih krivaca, umjesto da utjehu potražimo kod onoga koji nam je može jedini pružiti. Stoga je očito kako se Ivan nije dao zavarati glede toga, već je dobro znao da je ključ budućnosti u rukama Božjim. Pravu utjehu je pružao samo Bog, ali je i o narodu ovisilo koliko će utjehe primiti. Bog nije uskraćivao obilje svojih utjeha, pa je zato i poticao naroda da otvori srce i dopusti da se dogodi Božji zahvat u njemu. A po ljudima koji su mu otvarali svoja srca poput Ivana on je naviještao utjehu, te su oni surađivali s njegovim Duhom najavljujući dolazak njegova Sina na zemlju. Bog se služio otvorenošću njihovi srca da hrani nadu svoga naroda do trenutka kad će doći Tješitelj koji će narodu pružiti onu konačnu utjehu Duha Svetoga.

Stoga je ovo poruka i za nas danas da ne tražimo i ne iščekujemo utjehu na različitim stranama, a knjiga utjehe je zapisana u našim srcima. Zapisao ju je sam Bog koji nam dolazi ususret tješiti nas kao svoj narod, te u ovom vremenu došašća od nas očekuje da živimo kao narod koji ima predokus utjehe, to jest iščekujući dolazak utjelovljenoga Boga Tješitelja svjesni da on ne kasni, već da je na vratima našega srca i doma.

Budućnost i utjeha našega naroda je u Božjim rukama i u našoj vjerničkoj budnosti, to jest u utjesi koju od Boga primimo. Doista, naša budućnost je samo u našim rukama ako se njima držimo Božjih skuta, a nogama njegova puta. Slušajmo stoga glas koji nas poziva da mu pripravimo put, te da i u naš život dođe Gospodin, Utjeha Božja, koji nas obdaruje svojom snagom i krsti svojim Duhom Tješiteljem, da bismo i sami bili navjestitelji i nositelji prave Božje utjeha svome narodu.

1. nedjelja došašća – B

Ove nedjelje započinjemo novu liturgijsku godinu, koja se otvara vremenom došašća kao priprave za Božićnu radost. A kako je Božićna radost sadržana u daru Božjega Sina koji nam je dan na dar, tako nas vrijeme došašća pripravlja da bismo bili dostojni tog dara i da bismo ga primili na najplodnosniji način. Prva tema ovogodišnjeg ciklusa zadana nam je evanđeoskim odlomkom o budnosti iz Markova Evanđelja. U njemu Isusu tumači budnost prispodobom o slugama koje iščekuju svoga gospodara, što u našem slučaju znači da je i došašće vrijeme iščekivanja dolaska našega Gospodina po kojem nam je darovana sva Božja milost i po kojem nam je Bog gospodar došao na najizvrsniji način. Doista, dolazeći k nama po svome Sinu, dolazi nam kao milosrdni i dobri Otac, a ne tek kao Bog Gospodar i Sudac svih ljudi.

Ova prispodoba, međutim, kaže nam da nam je Gospodar već nešto prije povjerio. Štoviše, precizira da nam je povjerio svoja dobra da ih čuvamo dok se on ne vrati. Zato poseban naglasak stavlja na zadaću vratara kojemu je dao zadaću da bdije. Upravo tu zadaću Isus daje svima nama, jer smo svi čuvari povjerenoga blaga Božjega. Zato će nakon ispričane prispodobe Isusov kratki komentar biti: Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!

Doista, valja se sasvim iskreno preispitati da li uopće znamo što nam je to povjereno i što imamo čuvati do Gospodnjega dolaska. Ako mislimo da su to neka izvanjska ili privremena vremenita dobra, onda se varamo. Kad nas je Bog stvorio, odmah nam je povjerio nebesko blago. Samo naše biće je neprocjenjivo, jer smo stvoreni njegovom rukom i na njegovu sliku. Iz toga je jasno da nismo samo sastavljeni od praha zemaljskoga, već i od čistog plemenitog materijala utkanog u naše biće. Naše ljudsko tkivo stvoreno na sliku besmrtnoga Boga je zato toliko vrijedno. U ovo naše smrtno i prolazno utkano je i ono neprolazno i besmrtno, te smo onda mi u svojoj cjelovitosti izuzetna dragocjenost koju valja čuvati.

Da bi nam predočio upravo ovu izuzetnu istinu, Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života gdje budnost mnogo lakše shvaćamo i prihvaćamo kao nalog i odgovornost koju nam daje netko tko nam je nadređen i kad nam povjerava zemaljska dobra. Gospodin je dobro znao da se svi mi trudimo čuvati dobra kojima raspolažemo, s time da je on u prvom redu mislio na povjerena duhovna dobra. Tako slika gospodara koji svojim slugama povjerava imanje, a vrataru zapovijeda da bdije na neki način izražava zadaću koja nam je povjerena i povjerenje koje nam je iskazano. Da gospodar nema povjerenja u svoje sluge, ne bi im povjerio upravu nad kućom i cijelim svojim imanjem dok je sam na putu.

Iz Isusovih riječi izvire i prva obveza za nas vjernike ove prve nedjelje došašća, a to je da bdijemo i da čuvamo povjereno. A to je upravo naš život, naše biće. Mi smo Božje imanje, Božja neprocjenjiva svojina koju trebamo čuvati za svoga gospodara. Mi smo njegov dom u koji se on planira vratiti i u kojem planira prebivati. Utjelovljenje njegova Sina je taj povratak Boga u svoj dom iz kojeg su ga ljudi grijehom tjerali, a on ga se nikada nije odrekao, već je i sam čekao prikladnu priliku i način da se vrati. On se može i ima gdje vratiti ako smo mi budno čuvali ono što je njegovo, to jest ako smo bili dostojni čuvari vrata njegova doma. U onom duhovnom smislu to znači da smo pozvani otkrivati i prepoznavati darove svoje naravni, ne samo kao biološku datost koju imamo sami po sebi, već kao pravi Božji dar kojim smo obdareni, a koji u sebi uključuje primanje punine Božjega dara. Upravo shvaćanje naše ljudske naravi na ovakav način postaje sporno i danas u našem okruženju i dominantnom mentalitetu. Jer dobar dio ljudi shvaća vlastitu narav kao privatnu svojinu kojom mogu raspolagati po nahođenju, a ne kao Božji dar koji je određen za čast neslućenih razmjera. A onaj tko ne otkriva Božju prisutnost već na razini vlastite naravi, teško može osjetiti i primiti nadnaravni dar. Teško može sačuvati svoje biće prikladnim zdanje u koje se vraća i nastanjuje sam Bog.

Zato se Isusov poziv prve nedjelje došašća da bdijemo tiče čuvanja osnovnih naravnih vrijednosti kao što su život, ljubav, dobrota i poštenje, da bismo nakon toga osjetili koliko je neprocjenjiva njegova utjelovljena prisutnost u nama koja cijelo naše biće prožima i obdaruje neprolaznošću. Međutim, ako ne čuvamo vlastitu narav, to jest ako prostituiramo darove svoje naravi u bezbožnom i nećudorednom življenju, onda smo dopustili da nam provalnik oplijeni život i tada gospodar ne može doći na svoje, to jest zateći će samo pustoš umjesto uredno čuvanog prebivališta. Ako ne pazimo na darove koje nam Bog dade pri stvaranju, onda on nema ni mjesta ni načina doći o utjelovljenju. Budimo stoga odgovorni glede svoga života, te bdijmo, kako nas je poučio Gospodin, da bi o blagdanu njegova utjelovljenja naše biće moglo biti u pravom smislu kuća Božja u koju se Bog napokon vratio u punom sjaju svoga božanstva.

Svetkovina Krista kralja

Konac liturgijske godine na jasan i izričit način nas podsjeća i na smisao našega kraja života. Zato nas i svetkovina Krista kralja uči sagledavati životne ciljeve prema kojima smo trebali svakim svojim činom biti okrenuti. Današnje Evanđelje, predstavljajući nam Krista kao suca svih naroda koji će se pred njim sabrati, to nedvosmisleno naznačuje. Iz njegovih riječi kojima prispodobljuje posljednji sud sa razlučivanjem ovaca od jaraca sasvim je očito da naši ovozemni čini nisu bez važnosti i značenja za onaj budući, vječni život, to jest za ‘primanje baštine pripravljene od postanka svijeta’, kako reče Isus. Nadalje, sasvim je razvidno iz prispodobe o sudu da će Krist prosuđivati i suditi naša djela, te tako vidimo da su naši čini podložni njegovu sudu.

Ali više od mogućeg zastrašivanja, Isus nam na neizravan način ističe naše ljudsko dostojanstvo, veličinu i uzvišenost, čega počesto ni sami nismo svjesni. Doista, naše ponašanje i naša djela su toliko važni da se njima bavi i sam Gospodin. I on se za njih zanima i po njima će suditi svim ljudima. Zato je svetkovina Krista kralja za nas vjernike prigoda da ukažemo na kraljevsko dostojanstvo svojih čina. Ovo je trenutak kada je poželjno da nam se otvore oči, jer ni sami ne vidimo uvijek koji bi trebao biti cilj i koje je stvarni domet našega djelovanja, kao što ne vidimo niti koji nas čini vode putem života vječnoga. Premda nitko od nas ne bi htio previdjeti važne i velike stvari u životu, ipak ne živimo stalno svjesni toga činjenice da naši čini imaju vječni domet i da nas određuju za vječnost. Zato ćemo se možda i mi, poput ljudi iz prispodobe, čuditi: A kada te to vidjesmo, Gospodine, i (ne)učinismo ti? Jer pred Isusom nisu povlašteni oni koji bi za Boga, a i za čovjeka, činili velika djela nadajući se da će ih tako ljudi hvaliti i isticati njihove zasluge. Ali postaje vrlo sporno i problematično kako činiti obične svakodnevne stvari za ljude ako to nitko ne vidi, ako to mediji neće zabilježiti i popratiti, ako to neće doći na naslovnice tiskovina i među udarne vijesti elektroničkih medija.

No Isus, izgleda, upravo takve čine ističe kao velike, kreposne i zaslužne, jer su i male stvari učinjene poradi Boga i u ime Boga doista velike i pred Bogom zaslužne. Čak i onda kad ni mi sami tome ne pridajemo velike važnosti, jer smo kao sluge beskorisne učinili ono što smo bili dužni učiniti u jednostavnosti srca i ponukani milosrdnom ljubavlju prema ljudima. No Isus je htio našim djelima dati božansku uzvišenost kad smo djelovali Bogom nadahnuti i kad smo poradi Boga činili dobro ljudima. Jer naše djelovanje ne može samo po sebi, već teko po Bogu biti veliko i zaslužno za život vječni. Isus nam stoga skreće pozornost kako nam se našim djelovanjem usmjeriti prema njegovu vječnom kraljevstvu, to jest prema životu vječnomu. A ulazak u život vječni se ne ostvaruje novcem, bogatstvom, oružanom i vojnom silom, već isključivo kreposnim činima kojima smo dali božansku dimenziju time što smo Boga otkrivali u malenima i potrebnima. Po svojoj dobroti Isus je i malome čovjeku dao mogućnost velikih djela i vječnoga spasenja, to jest svojom kraljevskom službom nama jamči kraljevsko dostojanstvo. Srećom on se ne vodi ljudskom računicom i zemaljskim logikama, već promatra nakane srca. On ljudska djela ne mjeri prema napuhanim ljudskim veličinama, već veličinom jednostavnost srca koje se trudi nasljedovati Božje djelovanje. Zato njegova vladavina nije kao vladavina zemaljskih gospodara, već vladavina onoga koji nas ljubi i potiče da ljubavlju svjedočimo svoju vjeru.

Dopustimo stoga Kristu da bude gospodar naših djela, to jest dopustimo da ih i dalje oblikuje božanskom motivacijom i natapa svojom ljubavlju prema braći ljudima. On je vladar nad našim činima na koje nas nitko ne može prisiliti, niti nas od njih odvratiti, te nam tako ne može niti oduzeti zasluge kad ih živimo za njega. On je onaj koji uzdiže naše slobodno djelovanje u vjeri i ljubavi do neslućenih razmjera života vječnoga. Ujedno je i kralj koji nam jamči svojim životom i dostojanstvom da nismo uludo potrošili život i živjeli besciljno i besmisleno ako smo u životu njega prepoznavali kao put, a po njemu i braću ljude. Zato je ovo svetkovina i našega dostojanstva kad nam Bog pokazuje da uvažava i drži velikim sve što mi činimo. Usmjerimo svoja djela za ovoga života prema Kristu, jer samo tako će biti usmjerena prema životu vječnome u njegovu kraljevstvu: Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Činimo, dakle, svoja djela poradi Krista i poradi njegove male braće, pa nećemo lutati na zemlji niti će nam izostati kraljevska plaća: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!

Stoga danas na svetkovinu Krista kralja svega stvorenja usmjerimo prema njemu svoje misli i svoje duše, stavimo njega pred svoje oči, da bi svaki naš pogled prema svijetu i braći ljudima bio obilježen njegovom prisutnošću i da bi nam omogućio da u svakom čovjeku njega prepoznamo, što jedino postoje zaslužno za nagradu života u njegovu kraljevstvu. Živimo slobodni od ljudskih obzira i oslobodimo se ljudske ljestvice vrijednosti naših djela, jer nam samo Isus može ukazati na to što je veliko i zaslužno. Doista, nisu ljudi gospodari života da bi nas oni učili onome što je vječno i sveto, već jedino Krist kralj svega stvorenoga koji je za nas pripravio neuvelu baštinu života vječnoga. Živimo njemu suobličeni, da bi jednog dana bili razlučeni kao svoje ovce i postavljeni zdesna u slavu njegova kraljevstva.

33. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da promatra ljudski zemaljski život, te da kao zornu sliku uredno primijeni na ono što se događa u duhovnome. Tako je ispričao prispodobu o gospodaru koji odlazi na put, te svojim slugama stavlja na raspolaganje svoj imetak, sukladno njihovim sposobnostima. Tim potezom on im čini uslugu, jer im daje na raspolaganje određena sredstva kojima mogu na vrlo povoljan način podići razinu vlastitoga života. To je kao da danas netko nenadano dobije povoljan kredit kojim se može upustiti u posao, te onda i ostvariti određenu dobit. I doista, dvojica slugu koriste šansu te sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima koje su im se pružile darom tog početnog kapitala, uspjeli su steći dodatnu zaradu. Posljednji pak od slugu, ne želeći riskirati i bojeći se neuspjeha, odlučio je zakopati novac i ne upotrijebiti ga.

Isus je vidio koje su posljedice, to jest znao je da su posljedice straha i bijeg od ulaganja u poslovnome svijetu pogubne. Tko se boji ulaganja i ne razumije zakone tržišta, bolje da ne ulazi u takvu utakmicu, već da se iz nje povuče. Jer su u toj utakmici događa bespoštedna borba koja kasnije završi da onaj veći pojede manjega, te se dogodi ono što je gospodar izrazio svojim komentarom: Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.

Kako vidimo, stav gospodara iz prispodobe je nemilosrdan. On ne oprašta beskorisnom sluzi, kojega još naziva zlim i lijenim. Nama se, međutim, zapitati nije li ovaj gospodar okrutan i nemilosrdan, te zašto Isus staje ne njegovu stranu a osuđuje ovog slugu? Nije li se treba sažaliti nad njim kao najslabijim, te nije li trebao razumjeti njegov strah od ulaganja i od bespoštedne konkurencije koje se i on sam prepao? Nije li Isusovo promišljanje trebalo biti drukčije od promišljanja ovoga svijeta koje se vodi gore spomenutim stavom: Tko ima još će mu se dati, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima? A navikli smo da je Isus na strani slabijih i ugroženih, a u ovom slučaju to je ovaj posljednji sluga s jednim talentom. On najmanje prima i najslabije se snalazi, te je izložen i najvećoj pogibelji, a izložen je i kasnijem nemilosrdnom zaključku i postupku.

Kao odgovor na ovaj problem možemo reći da Isus ne čini drugo, već samo promatra zakonitosti života, a koje su neumoljive. S time da on ne misli na zemaljska dobra, niti bi uživao da netko doživi investicijski krah i gubitak dobara, premda je i to gotovo redovita pojava našega društva u kojem se živi sukladno logici konkurencije. Isus se, naprotiv, služi ovom pričom da skrene pozornost na vječna, to jest nebeska dobra koja mi ljudi počesto zaboravljamo, a to je kao da ih zakopavamo kao ovaj sluga svoj talent. Pojedinac, društvo i narod koji ne vidi više ni dalje od ove zemaljske stvarnosti, koji se za nju grčevito uhvatio, nije poput dvojice slugu koji koriste svoje talente i stječu druga dobra, već sliči sluzi koji se boji upotrijebiti darovani mu talent. Društvo u kojemu danas živimo, društvo je koje je u strahu od onoga što bi se dogodilo da upotrijebi svoj duhovni potencijal, a to su gospodarevi talenti. Radije to sve zakopava, misleći da će tako biti jednostavnije, te da će njegova odgovornost biti manja u kasnijem razvoju situacije. Društvo u kojem danas živimo, društvo je koje računa samo na zemaljske mogućnosti i sposobnosti, te odbija ono Božje ulaganje u svijet, kojim on preko nas želi stvoriti bolji i sigurniji svijet. Stoga i današnji čovjek, a s njime i mi kršćani, se odlučuje radije zakopati svoje duhovno blago, nego da ga upotrijebi da izvrši preobrazbu zemlje preobrazbom svoga života.

Stoga vidimo danas i kod pojedinaca strah od vjernosti Bogu i strah od dosljednosti njegovoj riječi. Radije se zadržimo na tome da zadovoljimo neke religiozne forme kršćanskoga života, nego da iskoraknemo na put osobne vjere i odgovornosti pred Božjom riječju i vrijednostima koje izviru iz njega. Redovito mi ljudi sebi zacrtamo neku vrstu života kojim želimo živjeti, te počesto budemo i svjesni da bi nas dosljedna vjernost Bogu vodila drugim putem i od nas tražila neke preinake, pa stoga i mi skrivamo taj darovani talent i svaki poticaj Duha odbacujemo idući tvrdoglavo svojim ljudskim putem. Osjećamo strah od otvaranja životu i vrednovanja kršćanskog života kao talenta koji nam Bog povjerava da nas njime obogati, te se stoga i u naše vrijeme događa da najčešće nema razlike između života vjernika i nevjernika, a trebala bi postojati. I mi smo se dali uvjeriti manipulacijama moćnika ovoga svijeta da nas život ugrožava, a sada u našoj domovini možemo vidjeti rezultate: zemlja ispražnjena i raseljena. Obitelji opustošene i besperspektivne, a nad nama visi mač pritiska onih koji dolaze sa strane te ih se bojimo kao ugroze i opasnosti. Ako je ispravna vizija svijeta koji nam je nametnuo suvremeni potrošački mentalitet, zašto onda ovakvi rezultati i zašto tolika nesigurnost i strah pred životom? Nije li trebao biti stvoren bolji i sigurniji i mirniji svijet?

Zato nam je ova prispodoba prigoda da se preispitamo, te da zdušno prionemo uz duhovne talente koje nam je naš Otac nebeski povjerio kao blagoslov i dar, a ne kao kušnju za propast. Budimo odvažni i otvorimo se njegovim poticajima kako bismo već sada uživali u izobilju njegovu pomoć i zaštitu, jer mu nije cilj išta nam oduzimati, već nam pomoći da posjedujemo na pravi način. Ne bojmo se iz njegove ruke primiti milosni talent, jer njegovim dosljednim i vještim korištenjem na zemlji stječemo naposljetku obilje života vječnoga u nebu.

32. nedjelja kroz godinu – A

Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pitanje koliko se pojedini čovjek potrudi oko njihova ostvarenja. Naime, ima onih koji planiraju i sanjaju, ali ne naprave dužnu i važnu pripravu da bi postigli svoj cilj. Mnogi od njih računaju na sreću kao neki zgoditak na lutriji, umjesto da prave planove primjerene svojoj ljudskosti koji ne ovise toliko o izvanrednom daru sreće, već ovise o naporu i trudu koji se uložio u njihovo ostvarenje. Tako u organizacijskoj pripravi svoga života ljudi prave planove, ali njihova ljudska sprema nije uvijek odgovarajuća ostvarenju istih. Redovito se zadovolje osposobiti se tehnički, stručno i profesionalno, dok ne paze na svoje vlastite kvalitete, to jest na izgradnju osobnosti. Gotovo da potpuno previđaju koliko osobne vrline utječu na ostvarenje životnih planova i želja. Vidimo tako i oko nas da se ljudi izgrađuju u svemu, osim u onim duhovnim vrednotama. Oko mnogo čega nastoje, ali malo vremena posvećuju izgradnji u kreposti i osobnom unutarnjem životu.

Daleko od nas da bismo osporavali potrebu prikladne profesionalne izgradnje koja je uvijek bila potrebna za vršenje pojedinih djelatnosti. No činjenica je da profesionalno obrazovanje i tehnička opremljenost sama po sebi, bez duhovne izgradnje, nije dostatna da bi se odgovorno i uspješno živjelo život, te također kroz svakodnevne obveze stjecao zalog života vječnoga. O tome na sebi svojstven način govori i prispodoba iz današnjeg evanđeoskog odlomka, premda možda u prvi mah i ne djeluje. Isus, naime, priča prispodobu o djevicama koje teže ući na gozbu sa zaručnikom. Kako vidimo, početno stanje u kojem se sve nalaze je identično. U samom početku nisu jedne povlaštene, a druge zakinute, već su sve bile pozvane na svadbu i s istog naslova i u istom svojstvu da uživaju zajedništvo sa zaručnikom.

Ali dok čekaju zaručnika, jedne od njih, one mudre, nastoje sa sobom ponijeti i ulja za svjetiljke. To jest nastoje svojim kreposnim življenjem priskrbiti sebi očuvati budnost da budu spremne ući na gozbu. One nisu računale samo na naravne pretpostavke svoga života, to jest na posude koje su im dane da pođu ususret zaručniku, već su se trudile da održavaju njihov plamen uljem dobrih djela i kreposna života. No one lude se ne ponašaju tako. Premda su imale iste životne pretpostavke: bile su djevice i dobile su posude, ipak oni ne koriste na najbolji način. Premda imaju istu stručnu spremu s onim prvima, ipak nisu dovoljno spremne, jer im nedostaje osobna izgradnja i želja da budu spremne za zaručnika. Previđaju da im treba život izgrađenih vrlina po kojem se u posude života prikuplja ulje dobrih djela. Previđaju da im za odgovoran život treba temeljita priprava karaktera, te se onda odaju lagodnosti i bezbrižnosti života ovoga svijeta, umjesto da mukotrpno rade na prikupljanju vlastitoga blaga. Zato i živimo u svijetu u kojemu prevladava mišljenje da je veći problem u tome što nemamo dovoljno veliku kupovnu moć, nego što bismo uočili da je problem što ne živimo dovoljni kreposno da ono što imamo upotrijebimo za vlastito spasenje i istinsku dobrobit. Problem je u tome što mnogi, poput ludih djevica, doista zaboravljaju da se život ne živi samo za ono privremeno i kratkotrajno, već da ga treba živjeti pod vidom iščekivanja zaručnikova dolaska, to jest pod vidom vječnosti. A živeći za te ciljeve, snove i ideale mnogo više vrijedi ono što smo ugradili u se, nego ono što smo sagradili oko sebe.

Lude, dakle, djevice doista predstavljaju one ljude koji ne računaju na vlastitu izgradnju, niti odmah uočavaju koje su posljedice takvoga stava i pristupa životu. No kad im kola krenu nizbrdo, a počesto i kad su u slavodobitnom usponu ovoga svijeta u nesmiljenoj konkurenciji, ne biraju sredstva kako da se održe na njima ili kako da dođu do samih vrhunaca prije svojih suparnika, već bezobzirno oko sebe gaze ljude i ne biraju sredstva da zadrže svoj položaj. Za sebe pak nikad neće reći da su lude, bezobrazne i bezobzirne djevice, već da se pokušavaju snaći. Takav pokušaj ‘snalaženja’ vidimo i u biblijskom odlomku kada lude traže od mudrih: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke! Dakle, i kad ‘udare glavom o zid’, ne idu otklanjati uzroke pada, promašaja i neuspjeha života, već se i tada nadaju nekoj vrsti ‘snalaženja’.

Pred Bogom, međutim, takva ‘snalažljivost’ ne prolazi. Stoga iz ove Isusove prispodobe vidimo da se prava mudrost života očituje u tome da mudre djevice ne dopuštaju da ih razgradi u duši ono što ih izgrađuje izvana, lude međutim zanemaruju takvu logiku i žive svoj osobni duhovni život od časa do časa i od prigode do prigode, prezirući svakodnevni napor izgradnje u vrlinama. Zato je njima u glavi uvjerenje da je se lako ‘snaći’, te ne troše mnogo snage niti se trude oko duhovne izgradnje. Bez obzira koliko se one držale snalažljivima, a ne ludima, Isus je ipak jasan, te ih naziva ludim djevicama, jer su u životu zanemarili ono najbitnije, a to je vrlina i duhovni život koji u nama pobuđuje trajnu svijest da živimo pred licem Božjim, to jest da trebamo na zemlji tako živjeti kao djevice koje žarko iščekuju Krista Zaručnika koji će, bez daljnjega, doći i izreći konačni sud o našem životu. Njega nećemo moći prevariti našim ljudskim ‘snalaženjem’, jer on ima uvida u naša djela, te će svakome od nas dati zasluženu plaću prema djelima koja smo činili. Bdijmo dakle jer ne znamo ni dana ni časa!