1. nedjelja došašća – B
Kao ograničena i krhka bića, suočeni smo s problemom nedostatka vremena, koji na neki način u svojoj prolaznosti nastojimo nadoknaditi. To se odražava kroz želju da ga maksimalno iskoristimo, sukladno onoj poznatoj izreci: koristi dan! Takva logika doista nije loša, ni štetna ni pogubna, već štoviše ispravna. Međutim, pogubno i štetno je nešto drugo.
Pogubna i štetna je njeno shvaćanje i tumačenje, to jest njena aktualizacija u konkretnim prilikama. Jer ima onih koji će, suočeni s tim problemom, reći samima sebi da ne smiju ni časa izgubiti, nego da moraju maksimalno odraditi posla, ispuniti svoj dan aktivnostima i uspjesima, da bi se jednom mogli osjetiti ispunjeni poradi tolikih ostvarenja, poradi kojih se grčevito borimo za svaki pomak. Ima i onih koji drže da život, to jest njegovu razumsku sastavnicu, treba ispuniti mudrošću, te se daju u velike nauke, škole i fakultete. No, ima i onih koji će reći da se živi samo jedan život, te da vrijeme treba iskoristi za uživanje, jer bilo patnja bilo ljenčarenje, bilo muka ili ugodnosti, i tako sve jednog dana prestane i završi u mračno grobu. Takvima se ispunjenost života mjeri užicima, slastima i strastima, te im dan nije dan, ni život nije život, ako se moralo podnositi patnju, muku i nevolju.
Tako bi se moglo nizati slučaj za slučajem u pokušaju i nastojanju da čovjek ispuni vrijeme. Međutim, svaki bi pokušaj ostao ipak bez odgovora pred stvarnošću groba i smrti, to jest čovjek bi došao ipak do zaključka da mu je vrijeme isteklo, ma koliko se nastojao ispuniti ga, jednako kao i onom tko ga je propuštao da protječe i ne misleći da će jednoga dana doći na naplatu.
Zato nas današnje Evanđelje potiče na jedini pravi i kvalitetni odnos prema vremenu, a on se ne sastoji od ispunjanje vremena vremenitim, nego vječnim. Jer baveći se isključivo prolaznim, ne doprinosimo kakvoći života, niti možemo išta pomoći da ga ispunimo, jer to u konačnici bude prelijevanje iz šupljega u prazno, ma kako nam mogla oblinom izgledati ljudska punina. Pravo ispunjenje vremena nije u sabiranju zemaljskoga, nego u primanju nebeskoga, gdje je očito da autori ispunjenja nismo čovjek sam po sebi, nego je to onaj tko je gospodar i rasporeditelj vremena. Pravo ispunjenje se stoga nazire u otvorenosti primanju nebeske punine, te zato vjernik u došašću pjeva: Nebesa, odozgo rosite! Ispunjenje vremena dolazi odozgo, te je njemu jasno da je najbolje iskoristio vrijeme ako je bio osjetljiv za dolazak neba na zemlju, vječnosti u vrijeme, vječnog Boga u ljudsku povijest.
To je poruka budnosti koju je Isus navijestio, a koju nam Crkva ponavlja kroz vrijeme došašća. Trebamo biti budni, pa i kad snivamo, a snivati otvorenih srca da bismo osjetili njegovu spasenjsku blizinu, njegov milosni dolazak među nas. I u došašću želimo sebi posvijestiti kako smo pozvani bdjeti jer sam Bog dolazi među nas. Trebao bdjeti jer Bog dolazi omogućiti nam ono što sami nismo u stanju, a to je ispuniti naše vrijeme svojom prisutnošću i svojim utjelovljenjem. Po njemu i naši dani zadobivaju sasvim drukčije značenje, jer primajući njega, rastemo do njegove vječne punine. Neka nas stoga njegov dolazak zatekne budnima, a ovo sveto vrijeme došašća pouči kako osjetiti čas njegova dolaska, da nam ne izmakne ona prisutnost po kojoj cijeli naš život poprima drukčije značenje. Premda je njegov dolazak trajna prisutnost u svijetu, mogu ga osjetiti samo oni koji imaju sluha za čas božanskog dolaska, za onaj spasenjski tren u kojem i na zemlji staje vrijeme kad ga doživimo ispunjeni Njegovim dolaskom i blizinom. Budimo stoga spremni kao vjerni sluge koji bdiju na vratima svoga života i srca da radosno otvore Gospodaru kad nas pohodi, to jest kad dođe u naš život kao u svoju svojinu. Bdijmo stoga, osluškujući čas njegova dolaska, jer ćemo tako najbolje iskoristi vrijeme koje nam je On stavio na raspolaganje, dok nas ne dovede do vječnosti u njegovu kraljevstvu. Amen.

Nedjelja Krista Kralja – 2008.
Današnje Evanđelje nam na način vrlo svojstven Gospodinu predstavlja njegovu kraljevsku službu koju ima kao vladar svega stvorenja, napose čovjeka. Služi se slikom kralja i kraljevanja, vrlo razumljivom za ono vrijeme i svijet, premda možda nama danas manje razumljivom, koja je ostala sadržana i u samom nazivu ove svetkovine kojom se zaključuje liturgijska godina. Naime, dok je za ono vrijeme pojam i uloga kralja bila nešto normalno, a i uzvišeno, danas je gotovo takav pojam zanemaren kao arhaičan i nepoznat u društvenim službama i strukturama, kao i u svakodnevnom životu. Isus najavljuje da će u danom trenutku doći u slavi, da će u njegovoj pratnji biti anđeli, da će sjesti na prijestolje, da će okupiti sve narode, te da će razlučivati ljude jedne od drugih. Predstaviti se kao kralj koji sjeda na prijestolje sazivajući sve narode i ljude znači predstaviti se kao apsolutni gospodar povijesti koji će sa svoga prijestolja suditi svakom čovjeku i svim narodima. Zato i govori o tome kako će biti vlastan dati u baštinu svoje kraljevstvo onima koji to zasluže, a zasluženo kazniti one koji ne zasluže nagradu.
Međutim, ipak ne ostavlja dojam samoživog vlastodršca koji neumoljivo provodi svoju volju, a ukoliko zatreba da je i nameće silom, nego se predstavlja kao kralj koji je ujedno Sin Čovječji, te pozna istinske ljudske metode i kriterije prosuđivanja. Stoga naslov Sin Čovječji govori u isto vrijeme o njegovoj uzvišenosti, kao i o njegovoj ljudskosti koju je imao i u kojoj je bio u povijesti, što bitno utječe i na onaj konačni sud. Po svojoj ljudskosti je bio vidljivi i prepoznatljiv u vrijeme svoga utjelovljenja, te je i ostao otajstveno prisutan u svakom od malenih, s kojima se htio poistovjetiti utjelovljenjem, te će odnos prema njima biti glavni kriterij razlučivanja. On će se pokazati kao onaj koji se i sam podvrgao ljudskom životu, pa i osudi kraljeva i vlastodržaca, te će tako prokušan znati prosuditi i ljudska djela na koncu povijesti.
Da se pojavio kao Bog u moći, onda bi ga svi od straha priznali i prihvatili, ali jer se pojavio kao čovjek, želio je da odnos prema Bogu u konkretnom čovjeku budu glavni kriterij razlučivanja i prosuđivanja. Onaj tko je nešto učinio za čovjeka u njegovo ime, izravno je pomogao njemu. Onaj tko nije živio samoživo svoje postojanje, nego se stavio u službu čovjeku, poput pastira, koji skrbi za ljudsko tjelesno i duhovno dobro, takav će na posljednjem sudu čuti utješne riječi, pa i onda kad će se pojaviti uvjeren kako nije učinio nikakvih velikih djela. Jer napokon će ovaj kralj koji sve vidi i dobro vidi, procijeniti pravo sva ljudska djela, te će ukazati i jednima i drugima na pravo stanje stvari, te će donijeti presudu koja će biti na život ili na smrt. Njegova se kraljevska moć i očituje, naime, u tome da ima ovlasti udijeliti život i smrt, što je bitna odlika kraljevske službe. Jer kralj je nad svojim podanicima imao vlast i pravo života i smrti, kao što su nekad u starom Rimu gospodari i očevi obitelji, takozvani patresfamilias, imali nad svojom pravo djecom ubiti ih ili ostaviti da žive u trenutku rođenja (ius necis et vitae).
Zato Krist ne će biti kralj, a da prije toga nije bio pastir, o čemu nam rječito govori i prvo čitanje koje govori o Božjoj pastirskoj ulozi u vremenu. Točnije, on je kralj koji je bio pastir svoga naroda tijekom njegove povijesti, te onda ima nad svojim stadom i onu vječnu vlast da razlučuje ovce od jaraca. A biti pastir bitno uključuje dvije stvari: prvo da je prethodio stadu i kao drugo da je skrbio za svoje ovce. Isus je i jednu i drugu službu izvršio na poseban način dajući život za svoje ovce. Samo takav koji je bio pastir, imat će vlast razlučiti ovce od jaraca, jer samo on dobro zna kriterije razlučivanja, to jest zna dobro što je u čovjeku, te tako pozna svakoga od onih koji će biti podvrgnuti njegovu sudu i prosudbi. Samo takav koji je dao život za svoje ovce ima vlast dati život vječni svakoj pojedinoj, kao i potpisati presudu vječne osude i smrti.
Cilj je stoga ove svetkovine Krista Kralja svega svijeta poučiti nas da svoga Gospodina, Sina Čovječjega, najprije prepoznajemo u osobnoj povijesti kao pravoga kralja, prisutna među nama u svakom čovjeku potrebnom naše pažnje, suosjećanja i ljubavi, da bismo potom mi zaslužili da nas postavi na kraljevsko prijestolje svoje slave. Što više mi budemo njega promatrali i o njemu skrbili u najmanjima, to će on nas prije staviti sebi s desna u svojoj slavi. A tko to ne bude priznavao Krista kraljem dajući život bližnjima, potpisuje sebi smrtnu presudu u posljednji dan kad dođe njegovo vječno kraljevstvo. Jer ključ po kojem će nas rasuđivati i razdvajati ne će biti na temelju izvanjskog izjašnjavanja, nego na temelju iskazane ljubavi, to jest djelotvorne otvorenosti njegovoj kraljevskoj prisutnosti u svakom čovjeku.
Neka nas, stoga, Krist, dobri Pastir i Kralj svega svijeta, nadahne da živimo po njegovoj riječi i primjeru, da bi nas našao dostojnima proslave vječnoga života u njegovu kraljevstvu u vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – A
Posljednjih dana cijela hrvatska javnost bruju o gospodarskoj i financijsko krizi, te o mjerama koje su najavljene od čelnih ljudi u državi. Svima je jasno što se događa, to jest da je došlo do raskoraka između proizvodnje i potrošnje, između plaća i kupovne moći.
Taj znak za uzbunu je samo pokazatelj koliko je čovjek sposoban uočiti kad u društvu ne ide sve kako treba, te treba poduzeti određene mjere da bi se stanje stabiliziralo. Takve mjere podrazumijevaju određenu racionalizaciju i štednju, te ukoliko su zdrave mjere, postaju preduvjet da državi fondovi, banke i gospodarski moćne države povjere dodatne kredite, u protivnom, onom tko ne zna upravljati svojim novcem, teško da može biti povjeren i tuđi novac.
I dok se tako bavimo gospodarskom i novčanom krizom, dok raspravljamo o poduzetim i najavljenim mjerama, ne primjećujemo da se ista stvar događa i na duhovnom planu, te da se čovjek u svojoj biti i ljudskosti ponaša često kao neodgovorni upravitelj povjerenih mu dobara. Da nekoj vladi ili državnoj strukturi netko posudi novac za razvoj i ulaganje u gospodarstvo, a da oni to stave u čarape ili da potroše na svoje uživanje i privatne svrhe, takvima više nitko ne bi dao pozajmicu, a kamoli da im netko onda povjeri vlastiti novac i ušteđevinu da njome upravljaju s ciljem da dobiju veću dobit. I ukoliko bi proigrali povjerenje, ne samo da bi sebi nanijeli nesagledivu štetu, jer im je tako posuđen novac mogao biti kao dobra injekcija za ozdravljenje svog gospodarskoga stanja, nego bi se time nanijela šteta i onome tko je novac posudio, jer i on je s pravom očekivao određenu dobit na temelju pozajmljenih sredstava.
Upravo na takav način Isus je današnjom evanđeoskom prispodobom htio predstaviti odnos Boga i čovjeka: Bog je gospodar koji svoja sredstava povjerava čovjeku, na neki način ulažući u njegove sposobnosti, a i isto vrijeme pomažući mu da sam napravi pomak i da iziđe iz sveopće kriza koja mu prijeti. I dok ima onih koji Božje ulaganje prihvaćaju kao providnosnu pomoć, s druge strane ima onih koji Božju ponudu doživljavaju kao kršenje vlastite autonomije. Oni ne prihvaćaju Božju posudbu, iz straha da ne bi morali s Bogom dijeliti utržak, to jest da ne bi morali Bogu pripisati zasluge za napredak i ozdravljeno stanje svog života. Oni radije žele ostvariti vlastitu autonomiju, nego da se osjećaju pred Bogom dužnikom, pa se stoga za ovog života vode logikom koju izrazi u Evanđelju onaj zli sluga: Evo ti tvoje!
Takvo nepromišljeno drsko ponašanje prolazi dok smo još na zemlji, ali u onaj dan takva autonomna logika ne će biti valjana. Jer ne će biti srednjega puta, niti će moći biti blaženstva i spasenja koje možemo ostvariti samostalno, bez Božje pomoći. Dok na zemlji, u svojoj oholosti se možemo još ponašati preuzetno misleći da možemo i da imamo pravo živjeti život kao isključivo svoj posjed, dotle će nam u onaj dan biti jasno da nismo svoji, nego da smo Božji, te da smo se tako trebali ponašati. I dok danas dvojimo o tome možemo li se kao ljudi ostvariti ako slušamo Boga, u onaj dan će nam biti jasno da za nas nema ostvarenja bez njega, samo, daj Bože, da nam ne bude kasno doći do takvih spoznaja.
Zato nas je Gospodin Isus jasno o tome poučavao, ukazujući nam da se čuvamo takve lažne autonomije, koja ne može donijeti ništa dobro našem ljudskom «gospodarskom» sustavu. Ako smo razboriti i uviđavni kao ljudi, primijeti ćemo da nas u povijesti prati svojevrsna kriza, ako živimo samo snagom svojih ljudskih mogućnosti i ulaganja, a možemo je nadići prihvaćajući božanski dar kojim ozdravljamo nezdravo, a uvećavamo zdravo. Tek prihvaćajući činjenicu da naš život nema samo ljudsku već ima i božansku dimenziju, možemo umnožiti sve svoje vlastite dimenzije ostvarujući smisao svoga života, ali i božanskog dara u nama. U protivnom se zakopavamo u ono prolazno, propadljivo i ograničeno, te se s pravom moramo upitati što će nam život koji ne vodi obilju vječnosti, koji nema snagu izići iz okvira i granica ovoga svijeta i vremena. Jer u konačnici ne postoji neki vječni život za one koji ga nisu prihvatili, to jest neki vječni život za one koji su htjeli ostvariti potpunu autonomiju od Boga, nego je vječni život jedan jedini za svih.
Zato nas ova Isusova prispodoba nuka da shvatimo kako smo na zemlji samo upravitelji Božjih darova, te ako želimo sebi dobro, ne smijemo se ponašati niti kao gospodari svoga života. Isus nas poziva na odvažnost zdravog ulaganja, to jest da se ne bojimo zarade kad ulažemo sukladno Božjim darovima i zahtjevima u nama, jer oni najbolje izgrađuju našu ljudskost. A isto tako nas upozorava na rizik autonomije, jer bez Božje pomoći nećemo biti u stanju konkurirati za istinsko ostvarenje, te bi bila prava šteta proživjeti život kao mrtvi ili zakopani kapital koji je po božanskom daru imao neizmjerne mogućnosti, ali ih nije iskoristio ne želeći prihvatiti božansku ruku spasiteljicu. Dao Bog da nas ova Učiteljeva riječ trgne da se probudimo dok je na vrijeme, jer našom kršćanskom sviješću i odgovornošću možemo sanirati i sadašnji krizni trenutak društva, a napose sebi priskrbiti vječnu nagradu u kraljevstvu nebeskom. Amen.

Posveta Lateranske bazilike – 2008.
Danas se slavi blagdan posvete Lateranske bazilike, papine katedrale sagrađene na Lateranskom brežuljku u Rimu. Nakon što je Gospodin Isus rekao, u razgovoru sa Samarijankom, da će se pravi klanjatelji klanjati u duhu u istini, a ne više u Jeruzalemu ili na nekom drugom brdu, postavlja se pitanje krši li Crkva Gospodnju volju uvodeći blagdan posvete Lateranske bazilike? Je li se dogodila samo promjena mjesta, a da je sadržaj ostao isti, te tako više Jeruzalemski hram u gradu na Sionu nije za kršćane povlašteno mjesto gdje se treba klanjati, nego je to sada Rim sa svojom glavnom bazilikom na Lateranskom brežuljku koja ima ulogu središnje crkve kršćanstva, nazvane majka i glava svih crkava, mater et caput omnium ecclesiarum. Međutim, da ne bismo pogrešno Gospodina shvatili, imamo i današnji evanđeoski odlomak koji nas izvještava o tome kako je on sam ušao u Hram i istjerao mjenjače i prodavače, ne dopuštajući im da od kuće Oca njegova prave špilju razbojničku.
Tim događajem, ali i riječima koje je rekao o klanjanju u duhu i istini, Gospodin je htio naglasiti da odnos prema Bogu ne smije biti kao neki magijski odnos prema svetom mjestu ili predmetu, nego mora biti odnos kao prema živom i prisutnom Bogu. Magijski odnos je samo udaljavao Boga od svetih mjesta na kojima je htio prebivati, jer je magijski, to jest trgovački kupoprodajni odnos obeščašćivao ta mjesta na kojima se onda nije mogla ostvariti i Božja prisutnost, jer se Bog ne želi miješati s nečasnim i prljavim. Stoga je sam Gospodin htio biti hram Božje prisutnosti u svijetu, te svojim Tijelom i uskrsnućem zajamčiti takav čist i svet odnos prema Bogu, kao onaj u čijem se tijelu događa istinsko klanjanje Božanskoj prisutnosti.
I nije bilo samo to, već je on taj odnos htio ovjekovječiti, ostaviti ga trajnim i prisutnim u svijetu. Zato mu je trebao čvrst temelj i na zemlji. Taj temelj nije trebala biti neka gora ili planina, željezo, drvo ili kamen, već je taj temelj trebao biti čovjek kamene vjere, na koju se može osloniti Božja građevina u svijetu. Zato Bog izabire Petra da bude stijena na kojoj će biti sagrađena Crkva, zajednica vjernika, Crkva koju vrata paklena ne će nadvladati. Zato je izabran Petar i za njega je Isus molio, da ne malakše u vjeri, da bi onda on u svoje vrijeme mogao učvrstiti braću, to jest ostati za svoju braću trajni oslonac u povijesti. Zato se s Isusom dogodila stvarna novost i revolucija, premda je on, izgoneći trgovce iz Hrama, potvrdio i vrijednost starozavjetne objave i opravdanost postojanja Hrama, jer Hram nije smio biti ljudska tvorevina, nego božanska. Čim je čovjek posegnuo za tim da ga je on sagradio, da je u nj uložio toliko i toliko zlata, srebra, kamena i drva, hram prestaje biti ono što je trebao, Božje djelo i mjesto Božje prisutnosti. Čisteći Hram daje im neprolaznu lekciju, ali i najavljuje da će on sam podići novo svetište za koje se više čovjek ne će moći hvaliti koliko ga je i čime gradio. To svetište i hram njegovo je Tijelo po kojem Bog samo svojom snagom ulazi u ljudsku povijest, sam stvara i gradi to tijelo. Štoviše dopušta im da ga razore, da bi ga onda ponovno podigao u uskrsnuću, da im pokaže neuništivost i neprolaznost njegove prisutnosti u ljudskoj povijesti iz koje ga više ne mogu izgurati.
I kao što je Gospodinu bila dovoljna vjere jedne obične žene, vjernice, da na nepovratan način uđe u povijest, u čijoj vjeri je pronašao nezamjenjivu suradnju, tako mu je trebala i vjera jednog običnog čovjeka, Petra, da na njoj gradi svoju Crkvu, zdanje koje trajno i vjerodostojno svjedoči njegov ulazak u povijest, njegovo djelovanje u povijesti kroz uskrsnuće. Kristova prisutnost i Petrovo svojedočanstvo je toliko snažno i čvrsto u povijesti i životu ljudi, da ga vrata paklena ne će nadvladati. Od tada temelj njegove božanske prisutnosti u svijetu nije više neka gora ili neko mjesto, pa taman to bio i Hram, nego je čvrsti i neslomivi temelj njegove prisutnosti u svijetu zajednica vjernika kojoj se povjerio i predao kao i Mariji.
U toj zajednici posebno je mjesto povjereno Petru, da svojom vjerom bdije i utvrđuje braću u vjeri. I dok slavimo danas blagdan posvete Lateranske bazilike, ne slavimo samo neko mjesto na kojem bi Bog prebivao izričitije nego na drugom mjestu, nego slavimo događaj neponovljive i nepovratne Božje prisutnosti u svijetu, koju je htio zaštiti od iskrivljenja i od zabluda u svojoj Crkvi s Petrom na čelu. I preko ovog događaja Gospodin nam daje traju pouku i poruku da je naš ljudski vjernički život temelj njegove prisutnosti u svijetu, da je istinski hram koji treba čuvati neporočnim i u kojem se treba klanjati Ocu u duhu i istini. Na temelju toga Lateranska bazilika je simbol jednoga čovjeka – Petra iz Galileje, kojemu je pošlo za rukom ostaviti takvo neprolazno svjedočanstvo, radi čega je zaslužio biti nazvan blaženim. Isto tako je zaslužio službu da potiče i braću u vjeri na istovjetno svjedočanstvo Božje blizine i prisutnosti. Lateranska bazilika potom nije samo simbol Petrove službe, nego je hram njegove stamene vjere koja Kristovom voljom stoji kao oslonac u Crkvi do konca vremena, jer je Petar prenio svoju službu na druge ljude nakon sebe, da nastave njegovo svjedočanstvo vodeći narod Božji ispravnim putem.
Neka i nas ovaj blagdan dodatno potakne da slavimo i proslavimo Boga u svome tijelu, koje je istinski hram, kao što ga je Petar proslavio svojim svjedočanstvom. Jer ovaj blagdan nije uspostavljen radi Petra koji je već doživio svoju proslavu u nebu, nego radi nas da bismo na njegovoj vjeri imali nadahnuće, kao što u petrovskoj službi imamo siguran temelj i zaštitu ispravne vjere, dok ne prispijemo u vječni život gdje ćemo kao živo kamenje biti uzidani u zdanje njegova neprolaznog Kraljevstva u sve vijeke vjekova. Amen.

Dušni dan – 2008.
Dušni dan je spomendan svih vjernih pokojnika kojih se sjećamo s ljubavlju i poštovanjem, dragih i značajnih osoba koje su nam u vremenu prethodile svjedočanstvom vjere, a sada počivaju snom mira, iščekujući konačnu nagradu od svoga Spasitelja. Na ovaj dan se spominjemo svih onih koji su preminuli u vjeri Sina Božjega, ali još nisu dospjeli u puninu blaženstva u koje može ući samo onaj tko je u potpunosti izbijelio haljinu svoga bića u krvi Janjetovoj, da može sjesti za svadbeni stol u njegovu kraljevstvu. To su oni na kojima se još do kraja nije ostvarilo ono što Isus reče: Blaženi čista srca, oni će Boga gledati, jer je ostalo još naslaga nečistoće na njihovim očima, koju otklanjaju ispaštajući za propuste, nedostatke i grijehe koje su počinili za vrijeme zemaljskog života.
Nije rijetkost da mi hodimo ovim svijetom poput slijepaca koji ne vide božansku stvarnost oko sebe, nego su zauzeti svojim poslovima. Gotovo da pretpostavljamo da je normalno da nam Bog daruje vječni život, da nam otkrije svoje očinsko lice, kao da je on taj koji se skriva, umjesto da pođemo od pretpostavke kako mi na zemlji loše, površno i nemarno tražimo lice Božje, te da onda nakon smrti moramo ispaštati zbog toga, moramo liječiti svoj pogled i otkloniti naslage nesvijesti i mlakosti u kojoj smo živjeli na zemlji.
I doista, Bog nam se ne skriva, niti se skriva od duše koja ga traži, pa je iluzorno da netko tko ga za života nije tražio može odjednom stati pred njegovo lice, kao da je to najnormalnija stvar. Naprotiv, Bog nam se otkriva i potpuno se otkriva. I to ne samo u onom budućem vječnom životu koji iščekujemo, nego i u ovom sadašnjem u kojem stječemo taj budući. A besmisleno je zamišljati gledanje Boga i uživanje slave Božje kao nešto što nam pripada po inerciji prirode, nego je to dar Božji koji nas ispunjava već od zemaljskog postojanja, da bi u onom nebeskom dosegao svoju puninu. Stoga je potrebno veseliti se gledanju lica Božjega kao iznimnom daru kojim Gospodin želi obdariti nas ljude.
Stoga, ako mi nešto ne pripada, a to mogu steći, onda mi je neophodno oko toga se potruditi. Isto tako, ako mi nešto ne pripada i ne mogu to ničim steći, ali mogu eventualno primiti na dar, onda to ne znači da se pred tim ne trebam truditi, to jest živjeti tako da budem dostojan tog dara. Štoviše, pred tom stvarnošću nam se potruditi i više nego pred onim što možemo steći, da ne odbacimo darivatelja dara, da na neki način opravdam njegovo povjerenje uslijed kojeg nas hoće obdariti. To vrijedi na poseban način ako se radi o daru osobe osobi kroz prijateljstvo i ljubav: Ja ničim ne mogu zaslužiti Božje prijateljstvo, jer je Bog u svemu meni prethodio. On mi ga je ponudio prije nego sam ga uopće mogao zaslužiti, ali je u mojoj vlasti prihvatiti ga ili odbiti, to jest ponašati se na način dostojan ponuđenog Božjeg dara. Ako sam prihvatio Božji dar i njegovo prijateljstvo, onda mi se dogodilo nešto sasvim lijepo i pozitivno za moju narav, što ne mogu pravdati nikakvim svojim zaslugama, jer takvo što nisam mogao steći ili dobiti na temelju zasluga, ali sam mogao djelovati ili zahvalno primajući ili nezahvalno odbijajući taj dar.
I dok se danas molimo za naše drage pokojnike jedno je sigurno: Nije upitna Božja ljubav za svakog čovjeka kojom nam želi dati radost da uživamo po svu vječnost promatrajući njegovo lice. Upitan je naš život pred njim, te stanje u kojem nas konac zemaljskog života zateče. Zato je dvostruka poruka ovog dana:
– Prva poruka i poticaj je da se molimo za svoje vjerne mrtve koji su još u stanju pročišćavanja od svojih slabosti i grijeha, mana i nesavršenosti, kojima su sebe lišili mogućnosti da odmah promatraju lice Božje, jer nisu bili čista srca. U stanju u kojem se nalaze sigurno sad to žarko žele. Sad shvaćaju težinu svoje ljudske površnosti i slabosti, težinu odijeljenosti od Boga, izvora života, što ne zemlji nama ljudima ne polazi za rukom shvatiti u tolikoj radikalnoj mjeri, te nam onda i ne pada teško što ga ne vidimo i ne znamo tražiti. I dok čeznu za Bogom kao svojim punim ostvarenjem, pateći što to nisu u potpunosti ostvarili i na zemlji, sebi ne mogu drukčije pomoći nego tom pročišćavajućom patnjom, dok ne dođu u čisto stanje, stanje čistog srca, da mogu stati pred lice Božje, oslobođeni svih nečistoća i nesavršenosti, živeći isključivo od njegova sjaja. No, zato im mi možemo pomoći svojim molitvama i žrtvama, da se njihova želja za Bogom što prije ispuni.
– Druga poruka je nama na zemlji, da sami živimo na način na koji to Gospodin od nas očekuje, kao gorljivi vjernici, žarko želeći svoga Oca još na zemlji što je moguće bolje upoznati i žarče ljubiti. A uostalom, živeći takvim intenzitetom ljubavi prema Bogu najbolje ćemo pomoći svojim pokojnicima, jer naš Bog i Otac ne može ne uslišati molbe molitve koje mu uputimo čista srca.
Čuvajmo stoga svoje srce čistim, jer grijehom u vremenu odbacujemo Božji dar koji ima vječne dimenzije. Grijehom sebi zatvaramo oči prljavim naslagama pred licem vlastitoga Oca, te zato Gospodin Isus želi da se držimo blaženstva o čistoći srca, kao i svih ostalih, da bismo stekli preduvjete za posjedovanjem nebeske baštine. Neka ovaj sveti spomendan naših pokojnika bude poticaj da probudimo svijest zajedništva između nas i njih, zajedništva i pomaganja, koje će i nas i njih voditi vječnom ostvarenju radosti promatranja lica Božjega. Amen.

Svetkovina Svih svetih
U staro doba postojao je pojam heroja kao proslavljena i znamenita čovjeka. Takvo poimanje se temeljilo na iznimnim djelima koja je netko mogao učiniti, bilo u ratu ili miru, pokazujući svoju snagu i odvažnost, stječući time sebi neprolaznu slavu među ljudima. Ta slava koju nazivamo neprolaznom, nikad nije neprolazna u apsolutnom smislu, nego je samo trajna u vremenu i prostoru, a time i ograničena i različta od one vječne koja nadilazi vrijeme i prostor. No, ovi naši ljudski kriteriji, pa i onda kad su nesavršeni i ograničeni, kao u tom slučaju, ipak upućuju na one temeljne čežnje zapretene u našim grudima, kao što je čežnja za neprolaznom slavom.
Isus sigurno pozna ovakve ljudske čežnje i traženja, međutim uspostavlja drugi odnos. On proglašava blaženima one koji dođu do slave nebeske, a ne ljudske. Sveti su i slavni oni koje proslavi Bog na nebu, a ne oni koje drugi, ili sami sebe, proslave na zemlji. Ako želja za neprolaznom slavom u nama govori i o božanskoj slavi kojoj težimo, onda je činjenica da su slava zemaljska i nebeska, ljudska i božanska, u određenom odnosu. Štoviše, one su u izravnom odnosu za čovjeka, no redovito je taj odnos jedne i druge slave obrnuto proporcionalan. Što čovjek više radi za slavu na zemlji, to su mu manje mogućnosti da doživi slavu na nebu. Što više vremena posveti stječući vremenitu, to je veća vjerojatnost da izgubi vječnu, za koju je po svojoj prirodi određen.
Zato se danas, na dan Svih svetih čita i ovaj evanđeoski odlomak koji na svojstven način govori o ostvarivanju slave Božje, to jest slave po Bogu i u Bogu. A za njeno ostvarenje vidimo da gotovo kao preduvjet Gospodin Isus pretpostavlja život bez slave zemaljske. Oni koje će on jednoga dana proslaviti to su siromasi duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti i progonjeni zbog Isusa. Radi se o ljudima koji na zemlji ne ostvaruju, ne samo neku ljudsku slavu i proslavu, nego ne ostvaruju u nekim slučajevima niti minimum priznanja i prihvaćanja, ljudskih prava i dostojanstva.
No, svi oni koji rade za kraljevstvo Božje na zemlji, te zbog toga trpe i obespravljeni su, njima je Gospodin obećao nagradu na nebu, to jest obećao im je on sam biti nagrada. A ako postoji poveznica između proslave na nebu i na zemlji onda ta poveznica glasi: Ne može biti proslavljen na nebu tko to nije zaslužio na zemlji životom vjernim Evanđelju poradi čega je postao obespravljenim. Naša nebeska proslava povezana je i uvjetovana našim stanjem i životom na zemlji. Ne naznačuje čovjek već sam Bog uvjete proslave na nebu. Samo on daje kriterije po kojima ako živimo ne možemo ne doživjeti nebesku proslavu i oni su sasvim različiti od ljudskih.
Sveci su, bili svečano proglašeni ili ne, ljudi koji istinski vjeruju u Krista odričući sebi mogućnost ostvarenja i ukorijenjenja u svjetovne i svjetske forme življenja. Štoviše, oni znaju da moraju pobjeći iz formi svjetske proslave koja se nudi čovjeku, premda je taj bijeg vrlo bolan. No bez bijega i oslobođenja iz njih nema onog stvarnog blaženstva. A bijeg iz njih se događa, proturječno, istinskim angažmanom u onom što je najljudskije i najmaterijalnije, događa se istinskom zauzetošću za dobrobit ovoga svijeta i ljudi koji na njemu žive u onim oblicima od kojih svi bježe logikom svoje ljudskosti. Kršćaninu stoga nije dopušteno proći zemljom površno, s rukama u džepovima, nego ozbiljno zadirući u ono što je autentično ljudsko, pa i kad to traži kušnje, poniženja poradi svojih uvjerenja i s time spojena odricanja.
Sveci su bili ljudi koji su pokazivali da je božansko prisutno u svijetu, te da je čovjek pozvan na spasenje. A svijet se protiv njih borio ne želeći prihvatiti takvu poruku. Oni su objašnjavali ljudima kako postoji slava Božja kojoj je tek naznaka ona ljudska žeđ za slavom, pozivajući ih da im to postane poticaj tražiti pravu slavu svim svojim bićem, pa su ih ljudi radi toga prezirali. Zato sveci bivaju razvlašteni i obespravljeni u svijetu, gdje im se sustavno niječu prava: pravo na radost, na bogatstvo, na baštinu, na hranu i piće… Niječe im se potreba da navijeste milosrđe, što se proglašava glupošću, jer se svijet ponaša logikom najjačega koji opstaje. Niječe im se pravo na čistoću srca, jer ako se Bog proglasi nepostojećim, što će onda ljudima čisto srce? Ako je čisto srce samo za to da bi gledalo Boga, onda ga je bolje onečistiti nego da gleda u prazno, mišljenja su mnogi koji odbacuju svog Stvoritelja. Što će onda čovjeku mirotvorci koji će izmirivati zemlju s nebom, čovjeka s Bogom? Ako nema ni neba ni Boga, onda je dovoljan samo onaj izmišljeni i ljudski mirotvorac, kao što bi bila dostatna samo ona društvena pravednost.
Na zemlji se događa tako sukob dvaju pogleda na život: onog isključivo ljudskog i onog prožetog božanskom vizijom, koji poput Isusa možemo nazvati proročkim. Ovaj proročki element je uvijek bio progonjen, no upravo njega je Isus uspostavio kao kriterij razlikovanja između onih koji teže prolaznoj i neprolaznoj slavi. Zato zahvaljujući Kristu, njegovu nauku i djelu, neprolazna slava nije više čežnja mnogih, a ostvarenje malog broja, nego je ona sada moguća kao ostvarenje svakom čovjeku koji se otvara proročkom načinu života Božje prisutnosti u svome životu. Neka i nama Kristova riječ bude poticaj da već sada, poduzmemo odlučne korake kako bismo već na zemlji ostvarili preduvjete buduće neprolazne slave koju je Otac nebeski pripremio za nas u vijeke vjekova. Amen.

30. nedjelja kroz godinu – A
Ako je ljubav nešto najsvojstvenije i najsvetije čovjeku, a s time ćemo se svi složiti, jer nema čovjeka koji ne želi ljubiti i biti ljubljen, onda je neophodno postaviti pitanje: Zašto je u Starom zavjetu trebalo takvu, po sebi razumljivu, stvarnost obuhvatiti jednom odredbom Zakona, koju je onda i Isus potvrdio kao najznačajniju zapovijed? Ovo pitanje onda povlači i drugo pitanje, ne manje bitno: Može li se nekome odredbom nametnuti da drugoga ljubi, bez obzira radi li se o ljubavi prema Bogu ili čovjeku? Isus je samo potvrdio starozavjetni nauk i odredbe, pa se nameće pitanje nije li on mogao, kao neka vrsta religioznog revolucionara, postaviti odnos prema ljubavi izvan okvira Zakona? Nije li on mogao o ljubavi progovoriti na moderniji i suvremeniji način, nego je to bilo u Starom zavjetu, te se time približiti modernom čovjeku i svijetu koji odbija govor o ljubavi kroz prizmu zapovijedi i odredbi, nego je pretpostavlja kao životnu datost koje ili ima ili nema, koju se ne može na silu ili odredbom proizvesti.
Upravo nas ova pitanja i ovi elementi navode na dublje razmišljanje o ljubavi i svemu onome što je vezano uz nju? Isus potvrđuje starozavjetne odredbe o ljubavi upravo zato jer je čovjek sklon zanemarivati ono što je sadržano u odredbi da se Boga ljubi svim srcem i umom, a bližnjega kao sebe samoga. Čovjek je sklon ljubiti Boga prema potrebi, a bližnjega prema sviđanju. Velika je napast da pojedinac zaboravi kako se ispravno ljubi, a da pođe od pretpostavke da dovoljno i na najbolji način ljubi onda kad je ljubav uskladio ili poistovjetio s ljudskim prolaznim osjećajima. U istu dimenziju spada i sklonost proglasiti pravom ljubavlju ono što mu se sviđa, a ne što bi trebao ljubiti da se ostvari više u svojoj ljudskosti pred Bogom. Čak se i osjećaj sviđanja proglašava apsolutnom ljubavlju o kojoj onda više nitko nema pravo nešto reći, a napose ne kritički i objektivno.
Upravo ovakvi pokušaji kriju u sebi velike zamke u koje pada moderni čovjek, koji želi sebi biti kriterij ljubavi, bilo da određuje način na koji ljubi, bilo da određuje intenzitet i granice ljubavi. Zato je Gospodin od samog početka morao donijeti i svojevrsnu uredbu o ljubavi da pokaže čovjeku da ne bi smio takvoj neizmjernoj stvarnosti on sam postati kriterij, niti bi smio postavljati nekakve granice. Granica ljubavi je Božja neizmjernost, te svaki čovjek, ljubeći Boga svim srce, svom dušom i svim umom, vježba se u neizmjernosti ljubavi, a kad sebe postavlja kao kriterij, onda ograničava ljuba koja bi morala biti neograničena. Tek otvarajući se neograničenom načinu ljubavi može se osposobiti ljubiti i sebe na ispravan način, a drugoga kao sebe samoga. Jer sebe ljubi na pravi način samo ako je svoje srce, dušu i um usmjerio prema neizmjernosti Božjoj, što u konačnici postaje i naša vlastita neizmjernost. U tom slučaju se može onda i u svakodnevnici zemaljskih odnosa odrediti opseg, sadržaj i intenzitet ljubavi, koji sada, nakon shvaćanja da je ljubav prava tek kad je potpuna ljubav prema onom koji je Punina i Sveobuhvatnost, onda je i na povijesnoj razini mogu ostvariti kao sveobuhvatnu ljubav koja ne izostavlja nijednog čovjeka. Štoviše, tko tako ljubi, onda i svakog drugog voli na način na koji se voli sama sebe. Zato ove zapovijedi o ljubavi zabranjuju čovjeku svaku pristranost, koja bi ljubav lišila njene sveobuhvatnosti i dubine. Čovjek sebi ne smije dopustiti površnost uslijed koje bi pristrano birao koga ljubiti a koga ne, ili pak koliko ljubiti, a koliko zanemarivati ili mrziti. Ljubav izvire u Bogu i od njega dolazi čovjeku, dana i zadana kao dio njegova bića, stoga nije on vlastan odrediti kako, koliko i koga ljubiti. Na temelju toga je jasno zašto i Isus potvrđuje ljubav kroz ove dvije zapovijedi s neprolaznim značenjem. One su otvorene uvijek boljem i punijem ostvarenju, te ih zapovijeda jer očekuje od čovjeka otvorenost prema njihovu dubljem razumijevanju i trajni rast u njihovu vršenju. Kad bi one podrazumijevale prirodni automatizam, a ne iziskivali trajni napor, onda ih ne bi trebalo niti zapovijedati.
Neka nas Isusova riječ potakne da prihvatimo ove dvije zapovijedi kao dva rukavca jedne rijeke koja ima svoje vrelo u Bezgraničnome, da bi i naša ljubav mogla biti življena kao prostor bezgranične otvorenosti i Bogu i čovjeku. Ako o vršenju ovih zapovijedi ovisi Zakon i Proroci, onda o njima ovisi i naš život, pa nastojmo stoga i živjeti ih po božanskim kriterijima koje nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo živeći u ljubavi zavrijedili slavu nebesku u bezgraničnom oceanu njegove ljubavi. Amen.

29. nedjelja kroz godinu – A
Svi dobro znamo da se ekonomska neovisnost predstavlja kao značajan čimbenik samosvijesti, ponosa, razvoja, bilo pojedinca, bilo naroda bilo države. Kao što neki pojedinac dobro zna što znači biti ovisan i dužan nekome, te kolikim nemirom i željom za samostalnošću to rađa, isto tako na općoj razini postoji svijest i u pojedinom narodu i državi koji nema svoju gospodarsku neovisnost, čime je izravno izložen iskorištavanju. Biti u političkom sustavu i političkoj ovisnosti o nekome znači dobrim dijelom podložiti njemu i svoj financijski sustav i obrnuto. Zato se uvriježilo mišljenje da onaj tko nema svoje lisnice u džepu ne može niti govoriti o nekoj stvarnoj neovisnosti i slobodi, što je razvidno u moderno vrijeme u kojem se velike sile ne služe više ratovima i ne pribjegavaju vojnoj sili da bi ostvarile što žele, nego se radije služe logikom gospodarskog pritiska ili gospodarskog utjecaja na ovisnost i neovisnost.
I nije samo takvo stanje našeg naroda danas, nego je takvo stanje bilo i Isusova naroda u vrijeme kad je on hodao Palestinom i naviještao kraljevstvo Božje. Njegov narod je bio i vojno potlačen i ponižen, a potom nasilno uvršten u rimski gospodarski sustav u kojem su plaćajući poreze financirali rimsku nasilničku osvajačku državu. U takvom kontekstu bio mu je postavljen upit o tome treba li plaćati porez caru ili ne. Da stvar bude ljepša, ti isti ljudi koji su ga to pitali bili su vješti političari i manipulatori, spremni na kompromise i nikad do kraja iskreni ni na jednoj ni na drugoj strani. Pred narodom su glumili patriote, a u stvari su bili spremni trgovati i nacionalnim interesima samo da spase svoj položaj i ugled, što je bilo vrlo dvolično i neodgovorno. Premda drski i podli, ipak su postavili logično pitanje povezujući dvije stvarnosti u jednu: Ne samo ima li smisla financirati i podržavati bezbožni silom nametnuti režim, to jest carstvo, nego je li to Bog dragi i je li to moralno i dopušteno po njegovim zapovijedima?
Kao što su oni postavili pitanje Isusu tako se nama danas nameće stvarno pitanje što bismo mi odgovorili kad bi nas netko zatekao sličnim upitom: Ako je gospodarska neovisnost preduvjet slobode i slobodnog ostvarenja jednog naroda, ima li smisla ići u Europsku uniju, te dijelom žrtvovati političku neovisnost te se ujedno izložiti riziku nadirućeg, ne tako malenog, razvrata? Je li moralno i dopušteno prodavati svoje banke i poduzeća? Smije li se rasprodavati obalu? Je li po Božju podizati kredite i zaduživati se kad ćemo time samo izgubiti neovisnost i trajno imati nečiju političku omču oko vrata? Sigurno odgovor na takva pitanja ne bi bio ni jednostavan ni jednoznačan. A daljnje pitanje bi moglo biti: Imamo li pravo sada u ovom trenutku uskratiti porez vlastitoj državi koja ide za tim da sve to rasproda i da nas učini ovisnima o drugom narodu ili narodima? Je li moralni grijeh uskratiti takav porez i prestati s financiranjem takvog plana i politike koja će nas u to uvući te ćemo tako plaćati svoje ropstvo i podčinjenost? Bi li bilo bolje uskraćivati porez, pa bi tako pale kulise tako nečasnog plana jer ga ne bi imao tko financirati? Upravo s takvom pričom su došli Isusu farizeji, da bi pred pukom umanjili njegov ugled: Je li dopušteno svojim porezom plaćati osvajačku silu koja oduzima neovisnost našem narodu?
Gospodin se međutim nije dao zbunit jer je dobro poznavao njihove nakane, a isto tako je znao što bi morao biti stvarni interes njegova naroda ostavljajući time i nama neprolaznu pouku. Da nam je prava vjera iz nje bi izrastao pošten odnos prema svoj državi. Najgore što nam se može dogoditi jest nepošten odnos prema svome narodu i državi koji bi bio sastavljen od niskih osobnih interesa. Uskraćujući porez događa se zakidanje i potkradanje općeg dobra, na što nitko nema pravo, bez obzira koji je predznak pred državom u kojoj živimo. Neplaćanjem poreza ruši se i ono malo što imamo, a, što je najgore, ne izgrađuju se niti duhovne pretpostavke za dobar razvoj. Isus je u stvari u prvi mah razdvojio pitanja povezana na neprirodan način. Kao da bi poštivanje ili nepoštivanje države, ma koliko bila dobra i poštena, moglo uvjetovati našu vjeru, a time i budućnost. Ako sada i trebamo dati caru carevo, to nas ne može spriječiti da dajemo i Bogu Božje. Ne plaćajući porez ne ćemo postati više Božji, nego ćemo samo oduzeti pretpostavke svog doprinosa i angažmana u pravednijem rješavanju društvenih problema. Isus zna da za narod koji vjeruje nema opasnosti ni straha. Njegova sloboda nikad nije upitna ni ugrožena, ako nije ugrožen njegov odnos prema Bogu. Stoga je danas našem narodu u Hrvatskoj mnogo krucijalnije pitanje jesmo li spremni davati Bogu Božje? Ako jesmo, onda ćemo znati dati i caru carevo, za što će se uostalom carevi ovoga svijeta i sami pobrinuti na ovaj ili onaj način, ako im netko to uskrati. No mi kršćani koji nosimo moralnu odgovornost za ovaj svijet ne možemo sebi dopustiti nasilno utjerivanje poreza, već odgovoran život i za ovu zemaljsku zajednicu, kako nas to Isus uči. A pokazujemo najviši stupanj odgovornosti onda kad živimo od vjere i kad vjerom opečatimo svoje konkretne zemaljske odluke.
Kvalitetan, čist i čestit, vjeran i pošten naraštaj najbolji je preduvjet razvoja budućnosti, a taj naraštaj se izgrađuje vjerom u Boga i intenzivnim duhovnim životom. Samo čovjek koji je naučio davati Bogu Božje ne će imati problema dati i caru carevo, pa i onda kad se on s dotičnim carem u dotičnom povijesnom trenutku ne slaže. Gospodin nas potiče stoga da ne bježimo od odgovornosti za ovo društvo, ma što o njemu mislili, te da mu ne uskraćujemo svoj doprinos. Naša vjera će također postati dio naše odgovornosti i doprinosa. Što više i bolje Bogu vjerujemo, dajemo veći doprinos i društvu, što današnji čovjek s pravom očekuje od nas kršćana. Stoga je istina da kad dajemo caru carevo, da tim istim poštenim činom dajemo i Bogu Božje, jer smo mu onda dali naše poštenje i čestitost. Doista se pokazalo da su ova dva pitanja umrežena na način na koji to farizeji nisu očekivali. Nisu povezana bila na njihov način, nego na Isusov, koji je mnogo duhovniji, božanskiji i koji obećava i donosi bolju budućnost narodu. Oni su stavljali u oprečan odnos vjernost Bogu i građansku odgovornost, te im je stoga plaćanje poreza djelovalo kao nasilje koje se kosili s vjerskim uvjerenjima. Isus, međutim, polazi od ispravnog vjerskog načela i zahtjeva, da bi onda kao posljedicu izveo i pravilo za svakodnevni život.
Neka Kristove riječi i nama budu poticaj za zdravom izgradnjom svoga društva i budućnosti vlastitog naroda. Budimo narod vjernosti Božjim zapovijedima, dajimo Bogu Božje, da bi onda sve što postoji moglo biti naše, bez obzira kojem ćemo caru plaćali porez. U protivnom će nam se dogoditi da ćemo ostati i bez zemaljskog i bez nebeskog, što bi bila prava tragedija. Živimo ovaj život tako da u njega preslikavamo proživljene nebeske stvarnosti, da bi nam jednoga dana prešao u vječnu radost u nebu! Amen.

28. nedjelja kroz godinu – A
Kad čovjek ima razloga za radost i slavlje, kao što je to na primjer svadba ili drugi značajni trenutci, onda to nastoji živjeti ne sam, udaljeno i odvojeno od drugih, nego u zajedništvu i radosti s prijateljima i krugom ljudi koji mu nešto znače i do kojih mu je stalo. Takvu potrebu ne mogu ugušiti niti današnja megalomansko-malograđanska slavljenja kad oko sebe okupljamo, ne prijatelje koji su sposobni biti dionici naše radosti, nego pozivamo uzvanike samo s ciljem da nadmašimo brojem i veličinom nečije tuđe slavlje; ili eventualno pozivamo samo one koje moramo iz obzira ili protokola; ili pak one od kojih očekujemo neki interes koji bi nam on mogao iskazati u danom trenutku kad shvati kako smo ga počastili pozivom. A dogodi se da upravo stoga među uzvanicima bude hrpa razvratnika kojima je samo do zabave, do provoda jedne lude noći, a ne do istinske radosti.
Radost međutim treba dijeliti s drugima na način da događaj koji slavimo bude prigoda da svoje uzvanike razveselimo natapajući ih svojom životnom radošću, zanosom i uvjerenjima, očekujući da dobar primjer i utjecaj i na njih pozitivno djeluje. Nama treba biti značajno što ima onih koji su sposobni dijeliti naše uspjehe i radosne trenutke kao da su njihovi, a njima treba nešto govoriti činjenica da netko misli na njih na način iskrenog i nesebičnog prijateljstva i podjele životnih radosti.
Kao što razmišljamo mi ljudi kad mislimo iskreno i dođemo do istine i ponašanja dostojna vrijednosti, tako prema nama razmišlja i sam Bog, koji nam je uostalom i usadio u biće potrebu radosti, te također razum i razbor da bježimo od lažnih radosti tražeći one prave i trajne. No upravo takav Bog, jer je njegov zahtjev pomalo i zahtjevan, nije uvijek shvaćan niti su njegove namjere prihvaćene. Čovjek se stoga odnosi prema njemu kao prema nekome tko je opasnih namjera ili kao prema nekome tko gnjavi ljude svojim zahtjevima. Isus pak dobro uočava kako ljudi imaju krivu predodžbu Boga: ne doživljavaju ga kao onoga koji ih poziva u goste, koji ih time hoće počastiti i obasuti bogatstvom svoga života, koji očekuje da sva njihova pozornost i životna usmjerenost bude okrenuta prema njemu, nego se bave svojim sitnim poslovima, ili bolje rečeno interesima i sitničarenjima. Zato Isus priča ovu prispodobu koja govori o tome kako kraljevi sluge odbijaju kraljev poziv na svadbu izgovarajući se radom na njivi, trgovinom ili čisto odbijaju doći na svadbu iz obijesti i netrpeljivosti prema samom kralju. U ovom slučaju kralj je sam Bog koji poziva ljude da budu dionici svadbe njegova Sina.
Međutim ovakvo ponašanje nije svojstveno samo Židovima prije dvije tisuće godina, kojima Isus priča ovu prispodobu da im ukaže na velike propuste pred Bogom, jer su pretpostavljali svoj osobni interes Božjem interesu, umjesto da shvate da je u konačnici to trebao biti i njihov najvitalniji interes, nego je takav i današnji čovjek. Kao što su sluge iz prispodobe tražili dobar izgovor za nedolazak na Božje slavlje, tako i današnji čovjek traži razloge i izgovore za svoju udaljenost od Boga. On jednostavno odbija biti dionikom Božje radosti, tražeći kompenzaciju u svjetovnim stvarima, što se redovito događa kad nema u sebi prave radosti. A danas kao i nekad kompenzira se radom i zauzetošću, trgovinom i zaradom, ili čak bjesomučnom borbom protiv Boga i svega što je sveto. U sebi trpi zbog osjećaja neostvarenosti, ali ne želi prihvatiti Boga kao izvor svoje radosti, nego takvu radost pošto poto želi ostvariti sam po sebi, te budući da to nije sposoban, jednostavno nalazi samo surogate radosti u koje se radije utapa, umjesto da prihvati pravu i istinsku radost.
Isus nas zato poučava i potiče da shvatimo da biti pozvan na Božje svadbeno slavlje, u biti znači otkriti da sam pozvan na zaručnički odnos s Bogom, od čega nema ništa što bi bilo važnije i žurnije ostvariti. Jer Bog nam se doista raduje kao Stvoritelj i Otac, kao Otkupitelj i zaručnik i htio bi da osjetimo njegovu radost u sebi, te da je primimo kao svoju, što u biti i jest. Bog nas toliko ljubi da se želi radovati u nama i poradi nas. Tražiti izgovor i izbjegavati takvo slavlje na kojem dijelimo Božju radost, znači promašiti život i lišiti sebe istinske radosti, što nitko sebi ne želi. Prihvatimo stoga Isusovu riječ i odgovorimo na Božji poziv da bi naša radost u Bogu mogla biti ostvarena, ne samo ovdje na zemlji, nego da nas dovede i do svadbenog slavlja vječnoga života koje nam je Otac pripremio u nebu. Amen.

27. nedjelja kroz godinu – A
Poznato je da se često u obitelji braća, nemoćni da se dogovore oko diobe, posvade oko podjele baštine. I još se donekle može razumjeti njihovo sporenje, jer polažu pravo na svoju baštinu, na svoj posjed, no ipak se nikad ne bi moglo ni razumjeti ni pravdati, da netko od njih se domogne baštine, ili jednog njenog dijela koji mu ipak ne pripada, bilo protuzakonito bilo preko krvi svoga brata. Pa čak i u slučajevima kad je netko u pravu, uvijek zna da ne bi smio preko krvi dolaziti do svoga prava, jer nema te vrijednosti zemaljske koja može dati pokriće zločinu.
Tim više nam onda ova prispodoba koju priča Gospodin djeluje tragično, jer govori o zločestim vinogradarima – ljudima koji u svojoj neupućenosti i zloći, ne samo da se bore za svoje, nego se bore za tuđe, što im po nijednom zakonu ne pripada. Pri tom je tragedija veća što se ne bore samo protiv ljudi, nego dižu ruku i protiv samoga Boga, darovatelja svih dobara. To je kao kad bi netko poželio da mu roditelj što prije umre, ili, ne daj Bože, kad bi ga odredio eutanazirati, s ciljem da se što prije dokopa baštine. Osim toga još je otežavajuća okolnost što običan najamnik žele prisvojiti ne samo plodove rada, nego i samu baštinu.
Na tragu takvog ponašanja koje Isus proziva u svome narodu, stoji i ponašanje modernoga čovjeka koji se često prema Bogu postavlja kao da je Bog kapitalist koji posjeduje neki kapital koji u svojoj sebičnosti ili zloći uskraćuje ljudima. Štoviše, uzimajući ljude da rade na njegovu posjedu, on ih izrabljuje i iskorištava, dok sam kupi vrhnje njihova rada. Tako se kroz povijest čovjek trudio Boga razvlastiti, da bi onda položio pravo na njegov posjed, svjesni iskrivljujući ujedno u sebi sliku Boga, kao što su oni radnicu u vinogradu svjesno činili sve da im naposljetku, kao zakonska posljedica, pripadne baština. Takve zakonske okolnosti su se stvorile u trenutku kad su uklonili baštinika s lica zemlje. Bili su spremni činiti zlodjela, dok nisu ugušili pravdu i pravo, da bi se onda u nekom trenutku položili pravo da im pripadne baština, jer nema baštinika. I po logici stvari i sili zakona, od tog trenutka baština pripada onima koji su imanje obrađivali provodeći na njemu tolike godine. Tako su učinili sve što su mogli da bi ozakonili svoje bezakonje i gospodaru zakonito nametnuli svoje rješenje.
Međutim Bog nije kapitalist niti posjeduje kapital kojim iskorištava ili zakida čovjeka, nego je Otaca koji skuplja baštinu koju želi dati svojoj djeci i preko njih blagosloviti svijet. A ta baština je njegovo kraljevstvo, ta baština je sreća i blagoslov kojim želi obasuti svoje stvorenje. Zato je neizmjerna tragedija kad si čovjek predstavlja Božju nazočnost u svijetu kao nazočnost nekoga tko bi ga htio u nečemu zakinuti, izrabiti i držati u podčinjenom položaju. Naprotiv, Bog je onaj koji čovjeka, pozivajući u svoj vinograd, poziva zajedno sabirati, poziva ga da bude dio božanske baštine, dio neba i vječne sreće. Kad se čovjek tome opire, ili to ne primjećuje, udaljava sama sebe od baštine, od blaženstva. A najgore od svega je što stječe iskrivljen pojam o Bogu i krivu sliku o sebi, te o vrijednosti, smislu i cilju života.
I kao što su oni radnici u vinogradu upadali iz grijeha u grijeh na način da je jedan grijeh vukao drugi, i sve teži i teži, tako se događa i sa svakim čovjekom koji pred Bogom polaže pravo na samostalno upravljanje svojim životom, pri čemu zanemaruje Božje odredbe. Savjesti mu toliko otupi da je u ime nekog svog interesa usudili se i ruku dignuti na baštinika i proliti krv nevinu, te se onda, tražeći zakonsko opravdanje za svoj (zlo)čin, jednostavno se zapliće u nove i veće grijehe u pokušaju da ozakoni svoje bezakonje pred Bogom.
S druge pak strane oni koji se kaju i traže oproštenje za svoje grijehe, ostvaruju preduvjete Božje blizine i ulaska u kraljevstvo nebesko, u baštinu nepropadljivu i neprolaznu koju je Bog pripremio za čovjeka od početka svijeta. Zato Isus reče kako će se baština oduzeti zlim vinogradarima, a dati drugima koji će poštivati baštinu, baštinika i gospodara baštine. On, Božji Sin i Baštinik, dokaz nam je da nam Otac ne želi oduzeti ništa, nego dati sve. Ne dopustimo sebi, poput loših vinogradara, odbacivati ovaj kamen zaglavni, nego ga prihvatimo kao pravog Baštinika po kojem i mi postajemo subaštinici baštine nebeske u vijeke vjekova. Amen.