10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo Isusove vrlo zagonetne, ali i oštre riječi kojima upozorava da se neće ljudima oprostiti ukoliko pohule na Duha Svetoga: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. Vjerojatno su oni koji su ga slušali i koji su nam zapisali ovo svjedočanstvo razumjeli podrobnije što je točno Gospodin htio reći, no nama je ostao trajni upit, te nastojanje da odgonetnemo ove njegove zagonetne riječi. On koji je došao osloboditi čovječanstvo od grijeha i otkupiti svojom krvlju, rekao je da se jedna stvar neće oprostiti sinovima ljudskim, a to je hula protiv Duha Svetoga. Stoga se i sami moramo ozbiljno zapitati što znače te njegove vrlo ozbiljne riječi, pogotovo što s vremena na vrijeme susretnemo ponekog vjernika koji nas pita o tome, i sam u strahu da ne griješi možda protiv Duha Svetoga i nesvjesno. Ne možemo ne postaviti pitanje zašto se sve može oprostiti, ali hula na Duha Svetoga se neće oprostiti? Vjerujem da nam odgovor mora biti u ovoj situaciji u kojoj se našao Isus kad su ga njegovi protivnici optužili da po Beelzebulu poglavici đavolskome izgoni zloduhe.

U sporu koji Isus ima s njima nigdje se izravno ne spominje Duh Sveti, a on ipak njima veli da svojim ponašanjem i riječima hule na Duha Svetoga, te da im se to neće oprostiti. Iz ovog događaja uočavamo da pismoznanici koji su osporavali Gospodina nisu imali na savjesti neko konkretno zlodjelo ili grijeh. Jedino sporno u njihovu stavu i ponašanju je bilo da su odbacivali njega i nisu prihvaćali njegovo djelovanje. Nisu bili slijepi da nisu vidjeli znakove i čudesa, nisu bili glupi da nisu mogli razumjeti njegovo propovijedanje, ali su svemu tome davali svoje izopačeno tumačenje dovodeći u pitanje njegovu božansku moć i spasenjsko djelovanje. To je dakle bila hula na Duha Svetoga jer nisu prihvaćali da on djeluje Duhom Božjim, te su tražili bilo koji izgovor za vlastitu nevjeru.

Iz toga se vidi da hula protiv Duha Svetoga nije jedan konkretni grješni čin, već je ona prije svega loš pristup, to jest stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Zato je odbacivanje Isusa bilo i odbacivanje i Boga i njegova Svetoga Duha. A takav stav i pristup teži je i pogubniji od bilo kojeg grijeha, jer takav stav ne dopušta Bogu pristup u srce. Onda je očito zašto Isus veli da će se sinovima ljudskim oprostiti koliki god bili grijesi i hule kojima pohule, no hula na Duha Svetoga nema oproštenja dovijeka. Naime, Isus zna da je Bogu moguće oprostiti svaki, pa i najteži grijeh, ali mu nije moguće prisiljavati nekoga na vjeru i ljubav, jer želi i ljubi ljudsku slobodu. Nije mu moguće natjerati nekoga da razmišlja i djeluje sukladno njegovu Duhu, već čini sve što je u njegovoj moći da se dogodi međusobno slobodno prihvaćanje. Zato se trudi svojim Duhom nadahnuti duše svih ljudi, potaknuti im pamet njegovom istinom i ražariti srce njegovom ljubavlju, da bi se mogao dogoditi istinski susret, jer to je ono što je u životu važno. Bog, dakle, ne prisiljava, već potiče i želi da do toga dođe, te je spreman ljudima oprostiti i najteže grijehe da se ostvari to što odvijeka želi, jedino ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć.

Nakon svega rečenoga, nije na odmet postaviti pitanje gdje smo mi u svemu tome. Koje je naše mjesto i uloga, te postoji li opasnost da i sami budemo ubrojeni među sinove čovječje kojima se neće oprostiti hula na Duha Svetoga. Doista, strah me da smo svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog izopačenog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima i snagu i istinu i ljubav, jer upravo to nam želi dati po svome Duhu. Nismo pošteđeni ni sami ovog mentaliteta koji traži bili koju izliku da odbaci ili da ne uoči i prihvati ono što je Božje, ostajući daleko od same biti vjere i istinskog zajedništva s Bogom. I kolikogod nam izgovor može biti da to činimo nesvjesno, u neznanju prema Duhu Svetome ili pak nehotice, ipak u konačnici činjenica je da smo imali prigodu upoznati da smo htjeli sa svom ozbiljnošću pristupati životu. Zato nas to ne opravdava od odgovornosti pred Bogom, a na poseban način od odgovornosti da se otvorimo njegovom svetom Duhu, te da živimo sukladno objavi koju nam je očitovao. Čuvati nam se da i sami ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo nekim posebnim grješnicima. Radije se potrudimo stoga biti vjerni njemu i darovanom nam Duhu Svetomu da nas može prihvatiti kao svoju majku, braću i sestre u vječni Očev dom.

9. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko je zapisao kako je Isus došao u sukob s farizejima koji su njegovim učenicima predbacivali što subotom trgaju klasje i jedu. Kao tumači Zakona uzimali su sebi za pravo tvrditi da takvo što nije bilo dopušteno činiti subotom, te su onda kritizirali Isusa koji im je kao učitelj to dopustio. Isus im jasno i nedvosmisleno uzvraća kritizirajući njihov stav i dajući ispravno tumačenje smisla kako židovskog Zakona, ali time i svih zakona koje i ljudi propisuju. Njegovo tumačenje sažeto je ju jednoj snažnoj rečenici: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ovu njegovu izjavu možemo proširiti na cijeli zakon te reći: Zakon je dan radi čovjeka, a ne čovjek radi zakona.

No ustvrdivši ovako što, Isus je bio daleko od slobodnjačkog tumačenja zakona, kao što je bio dijametralno suprotan i farizejskom legalizmu. Naime, time što je stao u obranu čovjeka, to jest njegovih osnovnih potreba i njegova dostojanstva, Isus je time htio dati za pravo da se zakoni propisuju po mjeri čovjeka. No ipak ovu njegovu tvrdnju da se zakoni pišu i daju po mjeri čovjeka i za dobro čovjeka, valja protumačiti i istaknuti u njegovu duhu. Jer ukoliko zakonodavac shvaća tko je zapravo čovjek i da se njegovo dostojanstvo mjeri uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života, onda će donositi zakone u skladu s tom nebeskom i božanskom mjerom čovjeka. No, na žalost, zakonodavci to vrlo rijetko rade, jer počesto ne znaju i ne želi shvatiti tko je čovjek i koja je njegova uzvišena veličina. Nakon toga propisuju zakone po mjeri niskih strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku. Štoviše, to sve pravdaju potrebom da donesu zakone koji su ‘za čovjeka’. No zakoni koji neće imati u vidu čovjeka u njegovoj cjelovitosti, te također koji neće voditi računa da je on obdaren vječnim životom, loši su zakoni i ubiti nisu ‘za čovjeka’, već su protiv čovjeka.

S druge pak strane oni koji bi pri donošenju zakona i određivanju kriterija ponašanja za sebe i za druge, polazili od nekog Božjeg prava i trudili se štiti najprije Boga zakonodavca, pokazali bi da nisu dobro razumjeli bit i smisao zakona koje daje Bog. Naime, zakoni koje Bog utiskuje u ljude ili im daje na izvanjski način nisu radi njega, već ih on daje radi dobra čovjeka. Zato Bog nije donosio zakone da bi njima maltretirao ljude, već da bi im omogućio dolazak u vječni život. U tom smislu, kad skupina gladnih ljudi otrgne nekoliko strukova klasa da bi utažili glad, ne čine ništa bezbožnoga ni pred Bogom ni pred ljudima, ma što dežurni čuvari ćudoređa, to jest bolje rečeno zakonodavstva, o tome imali reći. Čuvaju li oni ili ne čuvaju Zakon, to se očituje po njihovoj bogobojaznosti i bogoštovanju, po njihovu ćudoređu i sebedarju, te stoga Isus uzima sebi za pravo opravdati ih pred farizejima. Tako je dao sebi za pravo da se on sam predstavi kao vjerodostojan tumač Božje volje, a time i Zakona, te će i reći: Sin Čovječji gospodar je subote!

Upravo radi složenosti stanja i odnosa koji postoje između Boga, čovjeka i Zakona, nas Krist Gospodin poziva da mi posvjedočimo, u ovom vremenu bezakonja, na koji način treba živjeti ovaj odnos koji se tiče istinskoga dobra čovjeka. Kršćani svojim životom svjedoče da su razumjeli što je htio Krist Gospodin kad je rekao da je subota radi čovjeka, te pokazuju da njihovo javno i angažirano svjedočenju u društvu nije radi toga da bi branili Božja prava u odnosu prema čovjeku, već da pokažu da se sam Bog zauzima za istinsko dobro čovjeka. Te i kad propisuje zakone i Zakon, ne čini to da bi se njemu ljudi na prisilan način klanjali i častili ga, već zna da su njegovi zakoni i odredbe za istinsko dobro čovjeka. Osim toga jasno uočavamo da kad ljudi ne donose zakone koji odgovaraju kriterijima koje je on postavio, redovito su takvi zakoni štetni za određeni broj ljudi, te se ne bi smjeli niti primjenjivati. Ne dopustimo stoga da padnemo u ljudski legalizam, već budimo svjesni da je čovjek, to jest istinsko ljudsko dobro, mjera svih zakona. I ne bojmo se živjeti za ovo dobro i braniti ga svim silama. A to možemo najbolje ako vjerujemo u Boga i ako od Boga naučimo koja je istinska veličina i poziv čovjeka. I tada ćemo otkriti da je Bog gospodar subote i svih zakona, ali ne da bi nad čovjekom gospodovao, već da bi ga oslobađao za život vječni. Osim toga bit će nam jasno da ljudi koji žele druge osloboditi ćudoredne odgovornosti, nakon čega njihovu ‘slobodu’ i ‘prava’ žele ozakoniti, ne oslobađaju ih zapravo, već ih čine robovima grijeha i strasti, odvodeći ih i zavodeći od spoznaje njihove autentične ljudske veličine koja se mjeri veličinom Božjega dara u svome Sinu Isusu.

Budimo iskreni štovatelji Božji, pa ćemo znati da nam se mjera podudara s onom Božjom, jer ako je njemu čovjek bio mjera propisivanja zakona, tim više postaje i naša mjera tumačenja njegovih i propisivanja naših. Ne zaboravimo stoga nikada da je čovjek pozvan na vječnost, te ćemo tako najlakše znati na koji je on način mjera zakona, te ćemo se truditi svim ljudima otkriti pravi poziv te paziti da im nikad ne odvratimo pogled s vječnih vrijednosti, niti dopustimo da postanu legalisti prema mjeri ljudske strasti i najnižih želja. Naprotiv, oduševljavajmo ih za spoznaju prave ljudske veličine, a koju ne mogu zajamčiti ljudi, već samo onaj koji je stvorio čovjeka i koji je gospodar i subote, kako bismo sve ljude ovdje na zemlji privodili pravoj ljudskoj svijesti o veličini i dostojanstvu čovjeka, te na posljetku ih doveli i u život vječni.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Božja riječ koju smo upravo čuli svjedoči nam o Božjoj blizini prema svome narodu. Ta blizina se izražavala na različite načine i u različitom intenzitetu. No sve skupa odražava želju da pristupi svome narodu i da bude blizak i prisutan u svim njegovim životnim situacijama. Božja bliskost i blizina izražavala se u neposrednom zajedništvu, te u želji i potrebi da se to zajedništvo zapečati savezima, pri čemu je inicijativa bila Božja. Takva Božja želja i inicijativa se očituje i kao namjera da sjedne s ljudima za stol zajedništva, kao što će nam Gospodinov primjer iz današnjeg evanđeoskog odlomka posvjedočiti. Gospodin Isus svojim učenicima priprema pashalno blagovanje, te time očituje i želju Božju. Isus je prema tom pashalnom događaju bio usmjeren na jedinstven način, te je znao da je on poseban događaj u njegovu životu, kao što mora postati posebnim događajem u njihovu životu. Zato im i reče: Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjemu. Zaključujemo iz toga da je on sve svoje djelovanje usmjerio prema tom trenutku kada će sjesti za stol sa svojim učenicima, a koji će onda imati vječne učinke za njegove učenike.

U biti, euharistijski stol je stol koji je Bog odvijeka želio pripraviti čovječanstvu, stavljajući sebe na raspolaganje i dajući sebe za hranu. Jer Bog se nije zadovoljio samo sjesti za ljudski stol, to jest doći među ljude, već je prije svega htio s njima podijeliti svoj život. Zato je on među ljudima postavio poseban stol, stol svoje ljubavi i stol žrtve svoga Sina, da im pokazao koliko ih ljubi i da im se daruje potpuno, bez zadrške. Zato Krist nije htio samo blagovati ljudsku hranu, već je prije svega htio ostvariti Božji naum da sebe dadne za hranu čovjeku. Zato uzima kruh i vino i daje im da blaguju, tumačeći da je to njegovo tijelo i da je to krv Saveza koja se prolijeva za mnoge.

U svjetlu Isusovih riječi i gesta učinjenih na posljednjoj večeri, ostao je taj isti stol i Crkvi koja ispovijeda da je primila Kristovo Tijelo i Krv kao hranu i popudbinu za život vječni. Ujedno ispovijeda vjeru da je Bog, po Kristovoj pashalnoj gozbi s apostolima, postavio novi stol svoje ljubavi za ljude, te je pokazao da se daruje velikodušno i bez zadrške. Božje darivanje od nas iziskuje da odgovorimo zdušno na njegov poziv i želju da nam se daruje, to jest da nas sjedne za gozbu i stol koji nam je on sam pripravio. Gospodin koji nam ostavlja svoje Tijelo i Krv, to jest koji nam priprema hranu života vječnoga, ujedno priprema i nas, kao što je pripremio i apostole, da očišćeni njegovom žrtvom blagujemo euharistiju na način na koji je on blagovao svoju pashu. A to je da je blagujemo u punoj svijesti onih vječnih učinaka, svjesni da ona u nama proizvodi one učinke koje je Isus naznačio kad je rekao da neće više piti od ovog roda trsova dok ga ne bude pio u kraljevstvu Božjemu. Time je istaknuo da je euharistija predokus nebeske vječne gozbe, te da postoji nedokidiva i neraskidiva veza između euharistije i života vječnoga.

Budimo stoga zahvalni Bogu što je, tražeći načina darovati nam se, svoj vječni stol, stol svoje ljubavi, prenio među nas u naš prostor i vrijeme. Time je omogućio da naše zemaljsko blagovanje poprimi vječne učinke, ako živimo u zajedništvu s njime i ako se postojano hranimo sa stola koji nam je on pripravio. Stol koji nas čeka pripravljen, stol je koji je on za nas pripravio od vijeka, te nas po njemu dovodi do vječne slave, to jest dovodi nas do onog neponovljivoga stola koji će biti nov, kao što će biti nov rod trsova od kojeg će Isus piti u kraljevstvu Božjemu. Budimo odgovorni pred darom koji nam Bog daruje kad nam sebe daje u našoj ljudskoj hrani pod prilikama kruha i vina. Pripravimo svoja srca kao mjesta Božjeg blagovanja i držimo ih spremnima da bi Krist svoju pashu blagovao i u njima, jer njegovo euharistijsko predanje nije samo izvanjski obred, već je predanje Boga čovjeku koje se najbolje doživljava čistim srcem koje živi za taj susret na način na koji je i Krist Gospodin živio za susret u kojem se doticalo vječno s vremenitim, Božje s ljudskim. Budimo vjerni ovom savezu koji nam Bog daruje u vremenu, da bismo blagujući Kristovo Tijelo, bilo dostojni onog vječnog zajedništva u nebesima.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Opraštajući se od svojih učenika Isus im ostavlja nalog da učine njegovim učenicima sve naroda krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Možda nam se čini da im je dao tek običan nalog, ništa posebno ili značajno. No u trenutku opraštanja sigurno im je izgovorio vrlo značajne riječi i dao izuzetno važan nalog, to jest najvažniji nalog koji sažima njegovo cjelokupno djelovanje. Doista, htio je da njegovi apostoli naviještaju u cijelom svijetu sve ono čemu ih je on poučio, te da učine njegovim učenicima sve narode na zemlji. No to se moglo dogoditi na način da ih krste u ime Presvete Trojice, Oca i Sina i Duha Svetoga.

No ovdje Isus ne misli samo na čin krštenja kao formalnost koju bi trebali učiniti, već na nešto mnogo snažnije i sadržajnije. Nekoga krstiti ne znači samo uroniti ga u vodu, već znači uroniti ga u spoznaju pravoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Nekoga krstiti znači uroniti ga u svijest o Božjoj svemoći, mudrosti i dobroti koja se napose očitovala u otkupiteljskom djelu koje je Otac izvršio šaljući svoga Sinu i Duha Svetoga kao najveći dar i znak svoje ljubavi. Nekoga krstiti znači dovesti ga do spoznaje Božjega milosrđa i do spoznaje otkupljenja kojim sam Bog se zauzima za nas da očisti naše duše. Krstiti dakle, znači ne samo obaviti obred, već osjetiti Boga koji zahvaća i čisti dušu. I to na način da Otac za nas daje krv svoga Sina kao cijenu za oproštenje i sve u snazi Duha Svetoga po kojem nam se opraštaju grijesi. Krstiti nekoga znači dovesti ga do spoznaje koliko nas Bog ljubi i kako nam oprašta grijehe, te nas želi dovesti u svoje kraljevstvo kako bi nas obdario životom vječnim.

Zato nas blagdan Presvetoga Trojstva trajno poziva da se preispitujemo o vlastitoj vjeri u Trojstvo, kao i o snazi i ozbiljnosti vlastitoga krštenja. Jer počesto nismo prožeti Božjom prisutnošću ni njegovom svetom snagom, pa i onda kad smo primili krštenje. To jest nismo toga svjesni, te se i ne ponašamo sukladno tome daru i milosti koju smo primili. Iz našega života ne izbija ponos da smo doživjeli slavu i snagu Presvetoga Trojstva u vlastitom životu, da smo prožeti do kraja prisutnošću Presvete Trojice, te da samo do kraja usvojili njihov život kao princip vlastitoga života. Ne pokazujemo uvijek da su naši duh, duša i tijelo do kraja prožeti svetošću, dobrotom i ljubavlju koji nam isijavaju iz svete prisutnosti Božje. Ne doživljavamo, ne pokazujemo i ne svjedočimo uvijek da se osjećamo do kraja djecom Božjom, koja su primila posinstvo, sve milosti i darove Oca nebeskoga, te zrače njegovim Duhom i po njegovu duhu onda i žive. Ne živimo uvijek kao oni koji su oslobođeni od ropstva grijeha i kao istinska djeca Božja sa svim pravima i obvezama djece u kući Očevoj.

Blagdan Presvetoga Trojstva je prigoda da preispitamo svoje krštenje, to jest da se upitamo jesmo li doista kršteni u snazi Oca i Sina i Duha Svetoga, te isto tako jesmo li istinski postali učenici Kristovi. Jesmo li postali učenici kojima je jedinstvena zadaća naviještati istinu o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu koji nas neizmjerno ljube i daruju nam svoj božanski život. Ako smo sinovi Božji, to jest sinovi u Sinu i u snazi Duha Svetoga, onda svoje posinaštvo trebamo živjeti do kraja, vrlo snažno i ponosno. Valja nam svjedočiti životom koji život postoji u našim venama, čija misao je u našoj pameti, čiji Duh je u našoj duši. Zato pitanje Presvetoga Trojstva kao Oca i Sina i Duha Svetoga nije pitanje bez važnosti kako nam se ponekada čini, već je doista od izuzetne važnosti za naš svakodnevni život. Jer nam je Bog povjerio samoga sebe na vrlo konkretan način. Konkretizirao se kao Otac i Sin i Duh Sveti, te je ušao u naš život svojim božanskim zahvatom, dolazeći u našu životnu stvarnost kao Bog koji se objavljuje i sve čini kako bi nas poveo u život vječni u svoje kraljevstvo.

Polazeći od dara njegove objave, ostaje nam poziv i zadaća živjeti u toj moći i slobodi koju nam je Bog ostavi, kad nas je oslobodio, jer je dao Sina kao cijenu za naše oslobođenje i Duha Branitelja i Osloboditelja. Oni u nama svjedoče da smo slobodni i da smo djeca Božja, jer smo u svome duhu slobodni i jer u svojoj duši živimo životom njegova Duha. Ljubimo i živimo ovu uronjenost u Presveto Trojstvo, te budimo odraz njegova otajstva, jer ćemo tako pokazati da smo postali učenici Gospodinovi i da vršimo njegove zapovijedi, od kojih je najvažnija da živimo i ljubimo onako kako nam je on ostavio i da budemo nadahnuti njegovim Duhom, kako bismo i sami mogli vršiti poslanje koje je Gospodin ostavio svojim apostolima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svojim slavnim uskrsnućem Isus je ispunio djelo koje mu je Otac povjerio da ispuni među ljudima. Ispunivši svoje poslanje, pripremio ih je za onaj konačni zahvat i dar koji im je planirao dati, nakon što je znao da mu je prijeći ponovno k Ocu. Ali njegovo poslanje nije bila neka vrsta izvanjske misije, nakon koje se trebao vratiti k Ocu, već se njegovo poslanje se ticalo same biti ljudskoga života. Ono je zadiralo u onu najdublju dubinu, u život kao takav i u ljudsku dušu i nutrinu, premda je cijela zemlja i svemir vapili za temeljitom obnovom.

Njegovo djelo spasenja, naime, ticalo se u prvom redu obnove čovjeka koji je poradi grijeha postao ruševina, pa i kada se to izvana nije vidjelo. Čovjek se urušio u sama sebe nakon što je zgriješio i odrekao se zajedništva s Bogom, nakon čega je zdanje stvorenoga svijeta klonulo pod bremenom ljudskoga grijeha. Božji Sin je, sukladno proročkim navještajima, prionuo stoga na djelo spasenja, te je imao sanirati posljedice urušavanja i ponovno podignuti najprije ljudsko zdanje omogućujući čovjeku da bude hram Božji, kako je i bilo zamišljeno u prvotnom Božjem planu. A završni čin obnove čovjeka bio je taj da učini da se Duh Sveti ponovno nastani u zdanje koje je obnovljeno njegovom mukom, smrću i uskrsnućem. I doista, nutrina ljudska može se ispuniti jedino nutrinom Božjom, a praznina ljudska samo obiljem Božjim. Zato Isus nije za svoje učenike pripremao neke druge darove, osim što je odlučio dati im svoga Duha koji ih jedini može do kraja ispuniti, te jedini može donijeti mir u nemirnu dušu, jedini može unijeti reda tamo gdje je bio nered.

Ovaj Isusov plan odgovara i onoj svijesti koju izražava Psalmist kad pjeva: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje. Jer obnova lica zemlje može se dogoditi samo po obnovljenim ljudima, te stoga uvijek ovisi o sadržaju koji ljudi nose u svojim srcima. Isus je htio dati nam svoga Duha, kako bismo, obnovljeni tim Duhom, bili kadri obnavljati lice zemlje. Zato nas je obdario tom životnom Snagom odozgor, ili pak iznutra, da obnavljamo lice zemlje kojem je ovo izvanjsko samo odraz unutarnjega stanja. No obnova lica zemlje je u prvome redu obnova ljudskosti koja se najprije obnavlja iznutra, nakon čega postaja sposobna obnavljati sve oko sebe. Nije stoga bez razloga Isus dahnuo u svoje učenike i rekao im: Primite Duha Svetoga! Time ih je do kraja preporodio i ispunio, te im dao vlasti i snagu nad opraštanjem grijeha, jer ako ima nešto što nagrđuje lice ljudsko i lice zemlje, onda je to upravo grijeh.

Ovo iskustvo koje je Isus pružio svojim učenicima, iskustvo je koje bi trebalo biti ključno i u našemu životu. Mnogo se i danas govori o obnovi i obnovama, prave se mnogo planovi napretka i priprema se navodno za bolju budućnost. No svi planovi, želje i nastojanja ovise doista o tome koliko su Duhom Božjim obnovljeni oni koji trebaju provoditi te planove u život. Ako nema istinske obnove Duhom Svetim, sve drugo su samo obmane kojima nas omame demagozi i vođe ovoga svijeta, a koji ne razumiju bit samoga života. Isus nije demagog, te vrlo dobro zna koja je važnost čistoga duha u našem životu. Stoga nam i daje Duha Božjega, Duha Svetoga, da nas natopi Božjim životom i svetošću bez koje kao ljudi nemamo pravoga života. I ne daje nam ograničeni dar ni neku doziranu mjeru, već nam da je svu puninu Božjega bića predajući nam dar Ljubavi kojom se on i Otac ljube. Zato je i mogao jamčiti svojim učenicima da ih neće ostaviti siročadi, već da će ostati trajno s njima, jer je doista u ljubavi Duha Svetoga i on prisutan u dušama svojih vjernika, kao što je u toj ljubavi prisutan i sam Otac nebeski.

Dopustimo stoga Gospodinu da i u nas dahne kao što je dahnuo u svoje učenike, to jest obnovimo i mi svijest da je Gospodin svojim uskrsnućem i nama omogućio ovaj novi dah života. Dao nam je svoga Duha kao vrhunac djela spasenja kojima nas vodi prema vrhuncima Božjim, a ne samo prema zemaljskim i ljudskim ostvarenjima. Dao nam je Duha Svetoga kojim se obnavlja tkivo našega života od zaraze grijeha, od starosti i truleži koji ga nagrizaju, a nastaju po grijehu. Obnovimo stoga svoj duh i živimo kao oni koji od Duha Svetoga primaju istinski Božji život, neprolazan, vječan i svet. Dopustimo da nas prožme Duh Božje ljubavi i donosimo plodove koji su njega dostojni, jer samo Duhom Božjim izgrađeni možemo izgrađivati novo čovještvo i obnavljati lice svoga naroda i cijele zemlje.

7. vazmena nedjelja – B

Kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, Isus moli za svoje učenike. Iz njegove molitve se iščitavaju važne stvari koje on želi svojim učenicima, te ih stavlja u svoju molitvu pokazujući tako do čega je njemu stalo i što im u stvari želi kao Učitelj. Nemoguće je jednim promišljanjem produbiti sve sadržaje koje Gospodin ističe, ali barem nešto se može istaknuti koristeći se obiljem njegove riječi kako za naš osobni život danas tako i za život Crkve. Tako između ostaloga vidimo da moli Oca da sačuva učenike od Zloga: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.

Doista je vrlo zanimljiv ovaj Gospodinov izričaj. On ne moli Oca da ih uzme sa svijeta, što bi bilo jedno od rješenja. Jer da ih uzme sa svijeta, lišio bi ih svih problema, izazova i poteškoća koje imaju u svijetu. Napose oslobodio bi ih progona i protivljenja svijeta njihovu nauku. S druge pak strane Isus moli zdušno svoga Oca da ih očuva od Zloga, te se s pravom valja pitati što to znači. Doista, znamo da im Isus nije jamčio da će ih zaštiti od progona i svih protivština, već im je to i obećao. Zato očito ne misli zaštiti ih na takav način da im osigura i omogući miran i lagodan život. Naprotiv, poslao ih je da naviještaju u svijetu, kao što je i njega poslao Otac, pa i kad se moraju mučiti naviještajući radosnu vijest kraljevstva sve do prolijevanja krvi. Nije ih poštedio ni napada izvana ni kojekakvih nevolja iznutra, te se onda s pravom postavlja pitanja kako ih je onda Otac zaštitio od Zloga. Je li Isusova molitva ostala neuslišana ako ih nije zaštitio od okrutnosti svijeta i od krvavih napada moćnika?

Zato vidimo da ih Gospodin nije niti sačuvao od reakcije i bijesa Zloga koji ih je bjesomučno progonio, pa i okrutno kaznio smrću jednog po jednog, upravo zato jer su naviještali radosnu vijest spasenja. Nije ih poštedio od tih napada, te svojom molitvom i nije za njih tražio takvu zaštitu, već nešto mnogo važnije i sadržajnije. Molio je Oca da ih zaštiti od zasjeda Zloga, ali onih duhovnih zasjeda koje bi mogle ugroziti njihovu duhovnu i vjerničku cjelovitost. Uistinu je mnogo gore ako ih Zli uspije zavesti, nego ako ih progoni i ako im tjelesno naudi. I mnogo je lakše obraniti se od Zloga koji progoni snagom moćnika i sirovom silom, od onih lukavih progona koji prijete zaraziti im dušu i odvratiti ih od cjelovitoga služenja Bogu i njegovoj istini. Zato ova molitva pokazuje da Isus moli da njegovi učenici budu zaštićeni od lukavstava i prijevara Zloga, to jest od zamki koje im postavlja s ciljem da ih iskvari, odvrati s pravoga puta, uvede u zabludu, odvrati od puta posvećenja. I doista vidimo da je to uvijek bio jedan od ciljeva koji je Zli htio postići: odvratiti apostole od puta istine, posvećenja, svetosti.

Stoga je ova molitva i danas vrlo aktualna. Jer nije dostatno samo da nam Gospodin podari mirna vremena i da nas čuva od progona, od napada i nasilja. Mnogo je važnije da nas Božja pomoć prati i štiti danas od kompromisa sa Zlim, to jest da nam čuva vjeru cjelovitom, budući da je istinsko zlo ako Zli učini da Bog ne bude na pravom mjestu u našemu životu. Zato ni danas nisu toliko opasni otvoreni napadi Zloga, koliko je pogubno za dušu i za cijelu Crkvu ako Zli uspijeva odvratiti pastire i apostole od cjelovitog i vjerodostojnog služenja Bogu. Opasni su napadi zla i Zloga koji nas ugrožava duhovno na način da čini sve da oslabi naše postojanje pred Bogom. Pogubni su utjecaji zloga koji čini da naša vjera postaje mlaka, a mi se lagano poistovjetimo sa svijetom. Vrlo je škodljivo za naše spasenje kada mi ne doživljavamo temeljito i korjenito božju istinu i kada od nje ne živimo. A pogotovo ako pristajemo na kompromise s poluistinama i lažima koje postoje u svijetu.

U tom duhu je i danas neophodno da i nas Otac čuva u svome imenu i da nas posveti u njemu da do kraja budemo  njegovi, jer njegovo ime u svome životu nosimo. Nadalje, neizmjerno je važno da nas čuva u svojoj istini dok živimo u svijetu u kojem kruži kao poplava mnoštvo ljudskih ‘istina’ koje se suprotstavljaju onoj Božjoj, apsolutnoj i neprolaznoj. Daleko je bitnije čuvati Kristovu riječ kojom je posvećena i uzvišena naša razumska narav, nego pristati da naša riječ ostane na razini zemaljske riječi koja nije kadra oplemeniti i obogatiti naše postojanje Božjim životom. Posve je neophodno primiti i posvjedočiti Božju ljubav u svijetu koji je kivan na svaki pokušaj da se ljudsku ljubav oplemeni tom vječnom i neizrecivom.

Molimo stoga Gospodina da i nas uključi u svoju molitvu, te da i nas Otac zaštiti od Zloga, a ne samo od onih svakodnevnih izvanjskih zla kojih smo počesto žrtve. Neka i nas zaštiti u svojoj riječi, istini i ljubavi, da bismo tako i sami imali u sebi puninu radost koju je donio u ovaj naš počesto tužni svijet koji ne živi od Božje radosti. A da bi se to dogodili, raspoložimo svoja srca i podložimo mu ih, jer njegova se molitva prvenstveno ostvaruje u srcu i duši koji primaju njega i ostaju nepovratno u cjelovitom zajedništvu s njime. Tako i sami sudjelujemo u njegovu nastojanju da nas zaštiti od Zloga, čime nam se otvara dolazak u njegovo vječno kraljevstvo gdje više neće postojati ni prijetnje ni opasnosti da nas Zlo odvrati od s puta ili ugrozi zajedništvo s njime.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Slaveći danas blagdan Gospodinova uzašašća k Ocu, to jest onog konačnog prijelaza koji se već zbio uskrsnućem, osjećamo se zbunjeni poput apostola koji ostaju gledati netremice u nebo dok oblak Gospodina skriva njihovim očima. Bili su ne malo zbunjeni, te nisu znali što to sve ima značiti i koje će sve imati posljedice u njihovu životu. Premda se dogodilo samo ono što je on najavljivao, ipak je njihova zbunjenost bila velika te su njihovu ustrajno gledanje u nebo morala prekinuti dva anđela u bijeloj odjeći koja su ih vratili u stvarnost govoreći: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo. Te riječi su bile dovoljno da ih vrate u stvarnost o kojoj im je i on nešto prije uzašašća govorio kad im je rekao da nije njihovo znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti, jer njihova je zadaća sasvim drugačija: Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do krajeva zemlje.

Nakon anđelovih riječi oni se ipak više nisu pitali o tome kada će doći Gospodin, premda nas je sveti Luka u Djelima apostolskim izvijestio da ih je živo zanimalo kada će on u Izraelu uspostaviti kraljevstvo. Osim toga, i anđeli su rekli da će taj isti Isus doći kao što su vidjeli da odlazi u nebo, no oni više nisu posvećivali pozornosti računanju točnog vremena njegova dolaska ili pak nekom odbrojavanju dana. Jedino što je bilo važno bio je navještaj radosne vijesti svim narodima i sve do nakraj svijeta, pa i pod cijenu života, što i učiniše. Doista, sve što znamo iz njihova kasnijeg svjedočanstva, nije bilo usredotočeno prema izračunu vremena kad se Gospodin navodno trebao pojaviti, već prema svjedočenju na zemlji i širenju radosne vijesti. Naravno, ne bez svijesti da će Krist uistinu i doći, pri čemu uopće nije presudno odrediti matematički taj trenutak.

No ipak, od tada pa sve do dana današnjega, bilo je ljudi koje je mučio problem Gospodinova drugoga dolaska, pa su se upuštali u nepotrebne izračune, prebacujući naglasak s onoga što je istinski važno, na nešto što je samo suvišno pitanje, čijim odgovorom se ništa ne dobiva. U protivnom, sam bi Gospodin objavio to kao važno za spasenje da je to takvim smatrao. Tako bi i danas onima koji promatraju nebo u grču da otkriju točno vrijeme njegova dolaska, anđeli rekli isto što i apostolima: Što stojite i gledate u nebo? Uistinu je nepotrebno zauzeti takav stav, kad znamo da nam je Gospodin povjerio drugu zadaću: Biti njegovi svjedoci. U ovome slučaju znači da trebamo biti svjedoci njegova uskrsnuća i uzašašća na zemlji. Naše nije baviti se računanjem vremena, već propovijedanjem evanđelja svemu stvorenju. Nije nam se prepustiti ispraznim naklapanjima i beskorisnim računanjem vremena, već prije svega i nadasve imamo zadaću vršiti volju i odredbe Kristove.

Pouka koju je Gospodin nekada izrekao svojim apostolima, vrijedi stoga i danas za nas. Ne bismo se smjeli zavaravati i na pogrešan način čekati Isusov drugi dolazak, bilo da ostajemo skrštenih ruku promatrati nebo čekajući kad će doći, bilo da se okrenemo zemlji i nastavimo baviti zemaljskim stvarima kao da se ništa nije dogodilo. Jer za čovjeka Isusovim uskrsnućem dogodilo se nešto prevažno, te je tragično da toliko ljudi ne mari za taj događaj ne doživljavajući njegovu osobitu važnost. Zato je jedini ispravni put naše zauzeto djelovanje snagom Kristovom u nama, kad se potpuno predajemo naviještaju spasenja, dopuštajući međutim da Gospodin surađuje s nama i utvrđuje riječ popratnim znakovima. Bolje rečeno, na taj način mi postajemo njegovi suradnici koji nastavljaju njegovo poslanje u svijetu, a koji znaju da će sigurno doći i mi ćemo ga susresti na poseban način u trenutku naše smrti.

Učinimo stoga sve da blagdan Kristova uzašašća i za nas bude ono što je bio i za apostole: događaj nade kojim im sam Bog jamči da je njihovo mjesto na nebesima koje je Krist išao pripraviti. Ali ne samo da je išao pripraviti, već je obećao i doći po njih da ih povede sa sobom nakon što izvrše djelo spasenja. Oni su bili na to pripravni, te su položili svoje živote naviještajući radosnu vijest, a on nije prestao biti s njima po svojoj snazi i Duhu kojega im je poslao. Prepustimo se i mi toj snazi i budimo odvažni i zauzeti navjestitelji i svjedoci Kristova slavnog uskrsnuća i uzvišenog uzašašća dok i sami jednom ne dođemo u za nas pripravljenu slavu.

6. vazmena nedjelja – B

Ostavljajući svojim učenicima posljednje preporuke prije svoga odlaska k Ocu, Gospodin Isus je istaknuo nekoliko vrlo bitnih stvari. Ma koliko njegove preporuke zvučale kao očite i svakodnevne, one to ipak nisu jer u sebi sadržavaju otajstvenu dubinu koju valja otkriti. Tako Isus od učenika traži da ga ljube i ostanu u njegovoj ljubavi, da čuvaju njegove zapovijedi  i da budu njegovi prijatelji čineći što im je zapovjedio.  Osim toga učio ih da je najveći čin ljubavi položiti život za prijatelje, te ih je time ujedno poučio kako biti prijatelji. Na prvi pogled sve se čini jasno i razumljivo, te smo uvjereni da bi tako svatko od nas učinio. Također smo uvjereni da znamo što sve skupa rečeno pretpostavlja i kako se ostvaruje. Međutim, ako tome pristupimo samo kao ljudi, polazeći od naših uobičajenih pretpostavki da dobro znamo što je ljubav i prijateljstvo, onda bismo se vrlo lako mogli prevariti, jer naša ljudska ljubav je vrlo uvjetovana i ograničena ljubav.

Jer Isus, doista, ovim vrijednostima koje mi poznamo u nekoj mjeri i na razini svakodnevnog ljudskog življenja, daje novo značenje. Naime, on o njima ne govori iz ljudskoga iskustva kako to činimo mi ljudi, već o njima govori iz svoga božanskoga iskustva, iz zajedništva ljubavi u kojemu živi s Ocem. Tako on za ljubavi i prijateljstvo podrazumijeva značenje koje ovi pojmovi imaju u odnosu prema Ocu nebeskome, to jest otkrivamo im pravu dubinu i smisao samo u onoj mjeri u kojoj postajemo svjesni što oni znače pred Bogom. Upravo u tome duhu se otkriva što znači njegov poziv učenicima da čuvaju njegove zapovijedi, da budu spremni položiti život za prijatelje i dokazati da su istinski prijatelji jedni drugima. Jer Isus ne stavlja pred svoje učenike legalističke zahtjeve već očekuje da usvoje sadržaje u duhu zajedništva s Ocem nebeskim. Naime, nije bit da učenici tek tako očuvaju neke zapovijedi, pa čak niti da polože život, to jest da umru jedan za drugoga. Bit prijateljstva nije u tome da jedan drugome priopće tajne koje nisu do tada rekli nikome drugome.

Srž Isusovih riječi sastoji se u tome da pouči učenike da u cjelokupnom našem djelovanju mora biti i djelovanje Božje. Tako u svakom činu predanja onima koje volimo, ne predajemo samo sebe i svoju ljudsku velikodušnost, već je bit predati Božju snagu i Božji život. Isto vrijedi i za ljubav. Ne bi bilo dostatno prijatelje ljubiti ljudskom ljubavlju, već ih treba ljubiti onom neponovljivom uzvišenom ljubavlju koja je u Bogu i koja je od njega došla nama. Ljubav koja nije odraz i slika Očeve ljubavi, nije vjerodostojna ljubav. Jednako tako ljubav koja ne vodi k Ocu, nije ispravna ljubav. Ljubav koja nema okus Božje ljubavi i nije njome natopljena, zatvorena je u zemaljske propadljive granice. Oni koji ljubav ne crpe iz Boga i ne prožimaju svoj život Božjom ljubavlju, ne dopuštaju ljubavi da ostvari one vječne, neprolazne domete za koje je stvorena, to jest da bude bezuvjetna i neograničena.

Doista, ljubav teži k tome da probije granice, bilo one koje postoje između Boga i čovjeka, bilo one koje postoje između ljudi međusobno. Naime, ljubav je ona koja premošćuje provalije i ruši ispred sebe sve prepreke, proširuje okvire života i daje nova obzorja. Ljubav čini da nestane granica kako bi ljudi međusobno mogli postati jedno, kao što su jedno tri osobe Presvetoga Trojstva. Takva ljubav prkosi zakonima prostora i vremena, kao što je i iznad svih ostalih zakonitosti svijeta i ljudske logike. Takvu je ljubav pokazao Sin Božji kad je probio granice vremena i prostora i ušao u naš mali svijet, te je, iznad i izvan svake ljudske mogućnosti dao ljudima besmrtni život. On je dokaza svojim utjelovljenjem i poniznošću da bezuvjetna ljubav nadilazi sva ograničenja, u protivnom se ne bi sam Bog spustio u naš ograničeni svijet. No s druge strane njegovo uskrsnuće je dokaz kako ljubav, nakon poniznog ulaska među ljude, nakon umiranja i dara života, pobjeđuje te iste granice koje je morala nadići dolaskom k nama. Štoviše, ovaj put i nas osposobljuje da i mi sami, obdareni snagom njegove ljubavi, pokidamo sve spone i probijemo sve granice koje nas sputavaju u vjerodostojnom životu. Upravo to je razlog zašto pravu ljubav ne možemo naučiti ni steći sami od sebe, već jedino od živoga Boga koji je ljubav i koji nas obdaruje tim istim darom.

Stoga ni nama ne preostaje drugo, nego da se dopustimo izabrati, to jest da dopustimo Isusu da nas izabere, jer one koje izabire, izabire za bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav kao što je bila njegova. Neka nas izabere i pošalje da donosimo trajni rod koji ostaje za život vječni, a on niče samo iz ljubavi njegove. Slušajmo stoga zapovijed koju nam je dao, da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio, to jest Božjom bezuvjetnom i bezgraničnom ljubavlju.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboku i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući naše ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.

Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.

A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisi nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.

Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut za baciti u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.

Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.

4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.