27. nedjelja kroz godinu – B

Sveti nam je Marko ostavio u današnjem evanđeoskom odlomku jedno svjedočanstvo, ali i ostali Evanđelisti su u svojim Evanđeljima to potvrdili, da su farizeji često kušali Isusa želeći ga uhvatiti u riječi, ili pak u nekom nauku koji bi bio u raskoraku s njihovim pogledom na svijet i život. Središnje današnjeg spora se ticalo braka, to jest mogućnosti da muž otpusti ženu: A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?” Polazeći od pojavnosti onoga što se događa u ljudskoj praksi, postavili su mu to pitanje bilo da su htjeli ili okrenuti ga protiv ljudi, to jest ljude protiv njega, ili pak da su htjeli okrenuti ga protiv Mojsijeva Zakona. Upravo zato jer je prozreo njihove namjere, upitao ih je što je o tome rekao Mojsije. Kao dobri legalisti znali su da im je Mojsije dopustio, no očito nikada nisu išli dalje od toga da traže dublji smisao. Bili su zadovoljni tim dopuštenjem, pa zato nisu htjeli ‘kopati’ dalje da otkriju pravi sadržaj Božjega plana, te razloge takvog dopuštenja koje je Mojsije zapisao u svojim knjigama.

U pozadini svega stajale su bračne poteškoći i nesnalaženja koja su dovodila do međusobnog nerazumijevanja supružnika. Najlakši način rješavanja bračnih kriza ljudima je bio prekidanje bračnih odnosa i zajedništva, što je dovodilo do razlaza. A da stvar bude službenija, muž je ženi davao otpusno pismo, čime je i omogućivao da i jedno i drugo idu nesmetano svojim pute, te da slobodno sklapaju nove veze. Nisu se pitali jesu li jedno drugo time nanijeli dodatne rane i otežali životnu situaciju, pa niti što su time učinili svojoj djeci i obiteljima. Nisu se pitali mogu li pronaći načina da se u Bogu vrate jedno drugome, te da prime savjet od Boga za budući život, jer u ovakvim situacijama ljudski savjeti i ljudske odluke nisu dostatni.

26. nedjelja kroz godinu – B

Jedna od vrlo čestih pojava našega života je zavist. Gotovo smo navikli na nju, te je doživljavamo kao nešto normalno i svakodnevno, što znači da se ne trudimo ni boriti protiv nje. No moramo znati da ona nije normalna, premda je u nama kao impuls naše ranjene naravi, te gotovo da nema nikoga od nas tko je nije osjetio u svome životu. Koliko puta nam se dogodilo da vidimo nekoga pored sebe za kojeg smatramo da je od nas sretniji u životu, da mu sve dobro ide, da je uspješan, da ima bolje materijalne uvjete, pa smo reagirali u najmanju ruku u sebi, svojoj nutrini, a počesto to iznijeli i vani. Koliko puta smo pocrvenjeli od zavisti, pa onda nam i ljutnja udarila u lice samo zato jer smo mislili da je nekome drugom lakše u životu nego meni? Koliko puta smo i Bogu predbacivali što je nekome drugom dao neka dobra, a mene zakinuo? Koliko puta smo samo u razgovoru reagirali žalcem zloće kad bismo čuli da se hvali drugoga a ne mene? I tako bismo mogli naredati mnogo situacija u kojima se pokazuje u nutrini naša zavist koja vuče zločeste komentare i zločesta reagiranja. Počesto nam ni to nije dosta, pa onda uzimamo sebi za pravo poduzimati korake i mjere protiv takvih koji se ‘prave važni’, koji se ‘nameću’, koji ‘gledaju samo na sebe’, pa ih onda mi svojim postupcima spuštamo na zemlju.

25. nedjelja kroz godinu – B

Dok nam odzvanjaju u ušima riječi današnjeg evanđeoskog odlomka, ne možemo ne uočiti na prvi pogled veliki raskorak između između ponašanja našega Gospodina i onoga njegovih učenika. Za njega sveti Marko zapisa da, nakon što je prošao kroz sela Cezareje Filipove, imao je potom proći kroz Galileju. No zanimljivo je bilo da on nije htio da to itko sazna, već je htio u miru i diskreciji vršiti svoje poslanje koje je bilo u više razdoblja od kojih je svako imalo svojih razloga. A to je činio jer je smatrao vrlo važnim poslanjem u miru poučavati svoje učenike otajstvima Božjega života. Pa niti u svojoj rodnoj Galileji nije htio da itko ometa tu važnu zadaću koju je sebi zadao. Poradi toga nije htio da itko sazna da prolazi kroz svoju rodnu Galileju, jer bi ga sigurno mnogi tražili i nahrupili bi njemu. A on je očito imao dobar razlog kada je htio biti u potpunom miru sa svojim učenicima, jer im je mir bio potreban da ga bolje čuju i razumiju. Jer ih je poučavao vrlo važnim temama koje se ne mogu razumjeti u buci i strci. Dapače, bile su tako zahtijevna te teme da ga nisu ni tako razumjeli, a možemo misliti što bi tek bilo da nije bio sam u tišini, povučen sa svojim učenicima.

Doista, oni su, premda sami u osami s njime, bili toliko zaokupljeni svojim planovima i idejama, da gotovo nisu ni slušali što im govori. Dok je on naglašavao važnost mira, pouke i razmatranja o njegovim riječima, oni su se bavili planovima tko će od njih biti najveći i na povlaštenom mjestu uz njega. Dok je on naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, oni su odustali od pokušaja da shvate što im želi reći, te su se posvetili svojim ambicijama za moću i čašću. Njegov neposredni boravka s njime trebao im je omogućiti da bolje upoznaju i shvate njegovu volju i da po njoj žive, a oni se posvetiše provođenju vlastite volje i vlastitih ciljeva. Umjesto da se uče zajedništvu, imali su u glavi samo svoj interes koji ih je vodio međusobnom nadmetanju i sukobljavanju. Tako se pokazalo da ni boravak s njime u samoći nije im bio dostatno jamstvo da će sve biti kako je on želio, što je pokazao njihov stav i ponašanje. Slušali su ga što govori, ali njegove se riječi nisu zadržavale u njihovim dušama, jer su oni bili puni sebe i svojih planova. A možemo misliti što bi sve bilo da je oko njih bila masa u ljudi pred kojom su se htjeli pokazati i dokazati.

24. nedjelja kroz godinu – B

Kao jedna od važnih stvari za ljudski život, a po čemu se razlikuje od ostalih bića na zemlji, je sposobnost da imenuje stvarnost oko sebe. Tako svakoj stvari, pojavi ili biću čovjek daje ima po kojoj prepoznaje stvari oko sebe, to jest uči njihovu bit i funkciju. Ime koje daje stvarima spaja s vlastitom spoznajnom sposobnošću i pokazuje da je razumio o čemu je riječ, te da zna ispravno upotrebljavati. A ako dođemo u doticaj s nepoznatom stvari, onda pozorno istražujemo i slušamo one koji će nas poučiti, ne samo njezinu imenu, već i primjeni i svrsi kojoj služi. Jer bilo bi nedostatno ako bismo naučili samo naziv za pojedine predmete ili bića, a ne bismo upoznali njihovu bit, službu i zadaću na zemlji. Onda bismo se prema njima krivo ophodili, ili bismo ih koristili za neprimjerene svrhe, čime bismo nanijeli štetu i sebi i njima. Ovo rečeno može se slično primijeniti na ljude, njihova imena i njihovo poslanje. Naime, svaki čovjek uz svoje osobno ime, ima i ime svoje vrste, kao i svoga naroda i roda. Tako svakoga čovjeka prepoznajemo kao osobu s imenom koja pripada ljudskoj vrsti, ucijepljena je u određeni narod i nosi prezime svoga roda. A sve skupa potrebno je živjeti pred Bogom u vidu poslanja koje nam je on dao, to jest svrhe i smisla koje daje svakom pojedincu. Zato pojedinac nije pred Bogom broj, ali ni prazno ime bez smisla, cilja i poslanja, već osoba čije je ime on izgovorio dajući mu i vrlo jasno zaduženje u svijetu.

Upravo ovo vidimo na primjeru današnjega Evanđelja. Naime, učenici su Isusa poznavali kao sina Marijina iz Nazareta, uvjereni da on ima svojevrsno poslanje od Boga, a ticalo se spasenja Božjeg naroda.

23. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj liječenja jednog gluhog mucavca u krajevima dekapolskim kamo je Gospodin Isus prolazio naviještajući radosnu vijest. Tog su čovjeka drugi donijeli pred Isusa s molbom da ga izliječi, to jest da stavi na njega ruku, dobro znajući da je njegova ruka moćna iscijeliti ga i pomoći mu da se vrati u normalan cjelovit život. No ovim činom Isus je ne samo ozdravio jednoga čovjeka, već je izvršio svoje proročko i mesijansko poslanje prema kojemu će ‘sljepačke oči progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi će skakati ko jelen, a njemakov će jezik klicati’.  No tim činom je Isus napravio prekretnici pokazujući da je došao njegov mesijanski i spasiteljski trenutak koji više ne prestaje, već se nastavlja na svakom čovjeku. On je izvršio zahvat na cijelome čovječanstvu, što je vrlo značajno i znakovito i danas.

Doista, i u naše vrijeme postoje ljudi s istim problemima. Ali ne samo na tjelesnoj razini, već više na onoj duhovnoj. Postoje ljudi nesposobno slušati i jasno artikulirati misli i riječi, ideje i uvjerenja. Njima su zbog nekog razloga zatvorene uši i slušanje, ali onda i sputan jezik i govor sponama nerazgovjetnosti i zapletenog jezika. Premda mnogo toga sluša, a možda još više govori, današnji čovjek je ipak žrtva i zatvorenih vlastitoga duha. Danas su mu uši i duh zatrpani glasovima probitaka i užitaka, šumovima lažnih nada i velikih apetita. S druge pak strane jezik mu je sputan jer mu usta zatvara onaj tko ga navodi na laži i na život u laži. A čovjek koji živi u laži nema što ponuditi drugima. Nesposoban reći riječ koja oslobađa jer mu je jezik zavezan za ljepilo zemaljske slasti.

22. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo o još jednom događaju koji po sebi djeluje prilično nevažan, ali ga je svejedno sveti Marko prenio u svome Evanđelju, što daje zaključiti da skriva ipak vrlo važne pouke za naš kršćanski život i za bolje poznavanje života uopće. Naime, danas bismo mogli reći da je bilo prilično nebitno pitanje blagovanje kruha nečistih, to jest neopranih ruku, što su činili Isusovi učenici: „Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.“ Njihove ruke nisu mogle biti zatrovane otrovima i kemikalijama, već eventualno naprašene prašinom od hoda s Gospodinom. Vjerojatno su i s njime naučili da neoprane ruke ne znače ujedno i nečiste ruke, jer ako su samo neoprane, to nimalo ne utječe na ćudorednu i duhovnu čistoću pojedinca i njegove duše. Takve ruke nisu mogle utjecati niti na tjelesno zdravlje, a još manje na duhovnu čistoću čovjeka i duše. Isus ih je učio da ruke i duša mogu biti nečisti i postaju nečisto po nečasnim i nečistim djelima kao što su kršenja Božjih zapovijedi i odredbi, a to što se ne njima moglo pronaći poneko zrnce prašine nije nimalo sporna nečistoća.

Zato je sveti Marko i napravio ovo razlikovanje, jer je time pokazao da se ne bi smjela rabiti ni pogrešna terminologija, budući da onda kriva uporaba pojmova vodi prema sadržajnoj zabludi. Upravo zato jer su oni poistovjećivali higijenski vid života s duhovnim i ćudorednim, Evanđelist je precizirao da apostoli uzimaju nečistih, to jest neopranih ruku. Dakle, ono što su farizeiji i pismoznanci smatrali nečistim, Isusu je nazivao neopranim. Isus ih je, kako stvari stoje, učio da razlikuju što je neoprano od onoga što je nečisto, jer neka izvanjska ili tjelesna nečistoća ne može dušu učiniti nečistom.

21. nedjelja kroz godinu – B

Uslijed rasprave koju je Isus vodio s učenicima koji su ga tražili nakon umnažanja kruha sveti Ivan Evanđelist je zapisao da su mnogi učenici mrmljali na Isusove izjave da je on Kruh koji je s neba sišao. Njegova besjeda im je bila tvrda i sablažnjiva, te im nije dobro sjeo njegov nauk, jer je to bio nauk koji je iziskivao i njihov trud i napor, a nije bio samo za neko jednostavno pučko, ljudsko razumijevanje. Ali ono što je Isusa pogađalo u toj raspravi bila je činjenica da je bilo onih koji mu ne vjeruju, premda im je govorio istinu, to jest upravio im je ‘riječi koje su duh i život’. Zato je, s boli u srcu, i konstatirao govoreći: „A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.“ Na ove njegove riječi sveti je Ivan dodao svoj komentar: „Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati.“ Nakon ovih Isusovih riječi, mnogi su odstupili, to jest više nisi ušli s njime. No ipak nije odstupio njegov izdajica. On je imao dovoljno drskosti i hrabrosti da nastavi hoditi za njim kao da se nije ništa dogodilo, noseći u srcu svoje mračne naume o izdaju koje će kasnije pod krinkom noći i ostvariti. Ovom zabilješkom sveti je Ivan jasno dao do znanja da se Isusov izdajica, koji je naposljetku pokazao koliki je jad od čovjeka, mogao pred drugim apostolima pretvarati i skrivati, radeći zlo iza leđa, u tajnosti, do mjere da je i samog Gospodina izdao.  I kolikogod se dobro skrivao, ipak nije mogao biti skriven onome koji čita ljudska srca. Dok je apostole mogao zavarati glumeći izvanjsku neporočnost i spremnost na zajedništvo s njima, Gospodinu nije mogla proći nezapaženo njegova prijetvornost, te ga je na neki način, želeći ga ozdraviti,  htio potaknuti na pokajanje i na priznanje svoga teškog stanja. No izdajica je propustio i ovu prigodu koju mu je dao Gospodin da se preispita, pa je nastavio radije putem svoga mračnoga srca, dok nije ono što je nosio u srcu i pretvorio u čin predajući Gospodina za 30 srebrnjaka, i ne misleći da time prodaje svoju dušu, čast i poštenje.

I to što je izdajica napravio, možda je moglo proći skriveno i nekažnjeno pred apostolima, ali nije moglo proći skriveno živomu Bogu koji čita ljudska srca, te zna i ono što svatko čini u najskrovitijoj tajnosti, što je potom vrlo diskretno i dozirano objavio i apostolima. A pogotovo što je on sudac savjesti i povijesti, te će jednom raskrinkati sva naša tamna srca i nedjela što iz njih proizlaze, te će kazniti svako zlodjelo, svaku laž i izdaju, pa taman za nju nitko od ljudi ne znao. Isusu, doista, nije ništa ostajalo skriveno, jer je čitao ljudsko srce, jer je jasno vidio koje je srce u svjetlu, a koje u tami. Dobro je vidio koji se um pomrači na njegov navještaj, a koji se prosvijetli njegovom riječi, znao je čije ruke samo glume pravednost, a čije su pred Bogom činile djela pravednosti. Njemu se izdajica nije mogao skriti, te je Isus jasno ukazao da nema ni trunka vjere i ljubavi u srcu, već samo bolesno sebeljublje i koristoljublje, poradi čega je i samoga Boga i njegov zakon bio spreman baciti pod noge.

20. nedjelja kroz godinu – B

Kao vjernike često nas drugi doživljavaju kao one koji imaju skup vjerskih pravila, manje ili više strogih, po kojima reguliraju život. Za razliku od tih vjerskih pravila duhovno-ćudoredne naravi, oni koji ne vjeruju smatraju da se oni drže pravila razuma koje sami sebi određuju, jer ne žele da im neki vjerski autoritet određuje što raditi i kako živjeti. Upravo zato postoji neko uvriježeno mišljenje na razini javnoga mnijenja o tome kako su vjernici zaostali, jer se ravnaju po starim i prastarim ćudorednim pravilima i unutarnjim odredbama pojedine religije koje je netko drugi umjesto njih donio, za razliku od modernih, suvremenih i slobodoumnih ljudi koji se ravnaju po novim pravilima prikladnima i dostojnima suvremenoga čovjeka. Pogotovo što ih je taj isti čovjek donio sam za sebe snagom svoga razuma i svoje volje. Upravo na ovoj liniji se očituje jedna od bitnih polemika prema vjeri i prema vjernicima u suvremenome svijetu u kojemu se ‘suvremeni’ čovjek trudi biti neovisan od svih ‘nametnutih’ pravila, a želi se ravnati isključivo po onim razumskim zakonima koje sam sebi donese. Zato ovaj svijet odbacuje bilo koji ‘diktat’ vjerske, duhovne ili ćudoredne naravi, te se trsi potisnuti sva pravila koja dolaze izvana od autoriteta koji nije svjetovni i koji ga ne vodi u sve veću svjetovnost.

No osim što oni koji ovako misle griješe i s obzirom na ćudoređe i opću religioznost, oni su na poseban način u zabludi glede vjere u Boga. Naime, s obzirom na opću religioznost čovjeka, treba imati u vidu da su mnoge religijske norme općega ćudoređa nastale iz dubokog naravnog iskustva, te kao takve nisu zanemarive i ne treba ih prezirati. Dapače, treba ih shvatiti u kontekstu ljudske religioznosti i poštivati kao izraz ljudskih potreba da se ravnaju prema naravnoj dobroti i naravnom smislu za istinu. Osim toga mogu biti korisne u mnogim segmentima života ako odgovaraju ispravnoj i odgojenoj savjesti, te štite objektivne ćudoredne norme. Isto tako, s druge strane, još je veći propust onih koji ne znaju da istinski odnos vjere nadilazi sve religiozne okvire i iskustva, te stavlja čovjeka u jedincati i neponovljivi odnos prema Bogu s kojim se treba susresti licem u lice, te u taj susret treba unijeti sve svoje postojanje.

Uznesenje Marijino na nebo

Kada sveti Ivan u Knjizi otkrivenja opisuje viziju neba, ne zaobilazi istaknuti i jedno posebno znamenje: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ Ovo veliko znamenje je, dakle, žena obdarena velikom nebeskom čašću i slavom. I kolikogod bibličari naglašavali da sveti Ivan slikom žene opisuje Crkvu, ipak ono viđenje ima i vezu s Presvetom Djevicom kao novom i savršenom ženom od koje je poteklo novo čovječanstvo utemeljeno na utjelovljenom Sinu Božjemu, te ga zato Crkva čita i u liturgiji svetkovine Marijina uznesenja.

Značenje odjeće

No ovaj ivanovski izraz kojim opisuje „Ženu“ biblijski je vrlo znakovit, jer biti odjeven i zaodjenut haljinom ima posebno značenje u Svetome pismu. Odjevenost, naime, označava obilje darove i milosti kojima je čovjek obdaren od svoga Stvoritelja. Tako su prvi čovjek i njegova žena otkrili da su goli pred Bogom kada su sagriješili i izgubili milost. Od tada čovjek ima potrebu tražiti odjeću i odijevati se da pokrije svoju golotinju, to jest pustoš vlastitoga života koji je bez Boga istinski zapušten i ubog. Odjeća je sama po sebi simbol zaštićenosti, jer štiti tijelo od vremenskih neprilika, te mu isto tako štiti dužno dostojanstvo, to jest pridonosi njegovoj čednosti. A to što vrijedi na tjelesnoj razini postaje slika i simbol onoga što se događa na duhovnoj, to jest slikom odjeće može se opisati i stanje ljudske duše, kao što je bio slučaj za Adama i Evu nakon grijeha. Onaj tko je odjeven pred Bogom, znači da je odjeven njegovom prisutnošću i spoznajom, njegovom milošću i ljubavlju, a onaj tko je pred Bogom gol, znači da se lišio darova kojima ga sam Bog zaodijeva. Jer je također činjenica i velika istina da sami sebe čovjek ne možemo zaodjenuti spasenjskim darovima, već ih prima od Gospodina koji ljubi sve ljude i hoće da se svi ljudi spase.

19. nedjelja kroz godinu – B

Gotovo da je danas normalna pojava komentirati, a onda i redovito kritizirati druge ljude i njihovo ponašanje. U javnosti nas se uči i potiče da izražavamo svoje mišljenje, te da tako pokažemo svjesnost i slobodoumnost. No to često završi u svađama i raspravama, i ne uvijek na kulturan i uljudan način. Unatoč svemu, navikavamo se na kritiziranje i mrmljanje, prozivanje i vrijeđanje, kao na neko svoje pravo, a javno mnijenje, mediji i društvo nas u tome svesrdno podržavaju. Jer sve se to može činiti pod krinkom slobode govora, te prava na izražavanje vlastitoga mišljenja. Malo tko, međutim, razumije da kritiziranje i mrmljanje nema nikakve veze sa slobodom govora i s ostvarivanjem prava na vlastito mišljenje.

Mrmljati na Božju istinu

U tom duhu valja razumjeti i današnju riječ Božju koja nam navodi primjere ljudi koji su se opirali Božjoj istini i njezinu značenju za čovjeka, to jest Božjim planovima koje treba ostvarivati. Tako se prorok Ilija nakon napornih i izazovnih događaja i sukoba s lažnim prorocima i s vlastitim kraljem, nakon što je pobjegao u pustinju, žali Gospodinu da mu je teško, da mu je svega dosta, te bi najradije umro da se sve skupa završi. Naravno, za njegovu situacije je dobrim dijelom ‘kriv’ Gospodin, jer ga je izabrao da revnuje za Božju stvar, a on se pred tim pozivom osjećao tako slab i nemoćan. Sličnu poteškoću, s nešto drukčijim uzrocima i naglaskom pronalazimo u današnjem evanđeoskom tekstu u kojemu Isus otvoreno poziva Židove da ne mrmljaju protiv njega zato što je rekao da je on kruh koji je sišao s neba. I u jednom i drugom slučaju vidimo da ljudi, bez obzira koliko toga izričito bili svjesni, mrmljaju protiv Boga i njegovih planova i istine kojoj ih poučava. Umjesto da su se trudili razumjeti njegovo djelovanje i objavu, oni su sebi uzeli za pravo mrmljati stvarajući negativno ozračje u vlastitoj duši, čime su ugrožavali mogućnost da uopće spoznaju istinu Božju.

A takav stav i mrmljanje je opiranje Bogu živomu koje žalosti Duha Svetoga, pa je zato sveti Pavao pozvao svoje vjernike da ga ne žaloste, već da žive kao prava djeca Božja hodeći u ljubavi. Jer bilo da istinu Božju naviješta Božji Sin, bilo da to čini anđeo koji hrabri i hrani Iliju, bilo da to čine ljudi poput apostola Pavla, uvijek je riječ o istini koju je Bog povjerio ljudima, te želi da joj kao takvoj pristupe bez mrmljanja i oklijevanja, jer mrmljanje i oklijevanje truju dušu i udaljavaju čovjeka od istinske spoznaje i svjetla Božjega. Samo nam istina daje pravo na riječ i na izražavanje mišljenja, jer ljudi imaju pravo na istinu, a ne tek na proizvoljno i neutemeljeno mišljenje, te još manje na naklapanje, mrmljanje i klevetanje.