33. nedjelja kroz godinu – C

U ovom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo kako Isus najavljuje propast gradu Jeruzalemu, te teške dane svome narodu, upravo u trenutku dok su se neki ljudi divili Hramu, kamenju od kojeg je bio sazdan, kao i zavjetnim darovima. Ali Isus ne naviješta teške dane samo Židovima koji će biti dionici pobuna i ratova, pa niti samo Jeruzalemu, od kojega neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen, već jednako tako upozorava i svoje učenike na katastrofe koje će se zbiti u svijetu. Njima pak nagoviješta da će na njih podizati ruke i progoniti ih, predavati u sinagoge i tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje zbog imena njegova. Nakon svega rečenoga, s pravom sebi postavljamo pitanje zašto se to moralo dogoditi što je Isus znao da će biti? Zašto se moralo dogoditi da židovski narod, kao i toliko puta u povijesti, nastrada po rukama pogana i bezakonika? Zašto je Bog dopustio da njegov narod bude tako okrutno kažnjen? Osim toga, nova je nedoumica, zašto onda i njegovi učenici imaju trpjeti i biti proganjani? Zašto za njih neće biti mira na ovoj zemlji, te zašto će i sami proći kroz muke i progone? Je li to znači da Bog nije imao namjeru uspostaviti trajni i kvalitetni mir, utemeljiti društvo mira i blagostanja, ljubavi i zajedništva među narodima?

Ma koliko god svijet želio predstaviti humano i dobrohotno lice, ipak je činjenica, a Isus je toga bio svjestan, na zemlji nema pravoga i postojanoga mira. Odnosi među ljudima i narodima dobrim dijelom su određeni interesima, te zato nastaju pobune, ratovi i neprijateljstva na zemlji. Zato ustaje narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. U tom smislu je Gospodin znao da će njegov narod, željan slobode i neovisnosti, nastojati oružanom pobunom zadobiti političku slobodu od Rimljana, koji je nisu imali namjeru ustupiti. Rezultat toga je da su Rimljani krvavo ugušili palestinski ustanak, a židovski narod je bio okrutno kažnjen za politički neposluh. I dok je ovo gotovo jasno političko pravilo, ostaje ipak nejasno zašto Isus nije bio za to da božanskom moći mijenja političke tijekove povijesti, koja se pokazuje u tako krvavom ruhu sve do dana današnjega. Čak nije podržao projekt političkog oslobođenja vlastitog naroda zato jer su slobodu planirali izvojevati oružjem, a on je dobro znao da od mača gine onaj tko se mača hvata. Poradi toga nikada nije bio da se njegov narod uzda u oružje više nego u Božju zaštitu. Jer da se uzdao u Božju zaštitu ne bi se bavio politikantstvom, već bi svu svoju snagu usmjerio prema životu u Bogu i prema svjedočanstvu vjere u živoga Boga. Trudio bi se više oko duhovne slobode od grijeha, a ne da mu primarni interes bude socijalna sloboda u ondašnjemu društvu.

Ali Isus nije samo židovima najavio teške dane, već je i Crkva onog vremena doživljavala nerazumijevanja i progone. I prema njoj su vlastodršci gajili nepovjerenje, premda nikada nije bila politički nekorektna prema društvu u kojem je živjela, već se zauzimala za njegovu stvarnu dobrobit. Nikada nije poticala oružane pobune, pa i onda kad je kritizirala nepravedne odnose, ćudorednu iskvarenost, socijalne nepravde itd. Upravo ustrajnost usprkos progona je bio znak vitalnosti Crkve koju nisu mogli uništiti oni izvana, koji su je smatrali političkom protivnikom, premda ona to nikada nije bila, jer se nije spuštala na razinu političkih konfrontacija. Ona je uvijek živjela na jednoj drugoj razini, učeći ljude da budu bolji i vjerniji Bogu, da žive u ljubavi, da izgrađuju društvu u nadi budućih dobara. No počesto baš izgradnja ovakve svijesti koju je Crkva izgrađivala u ljudima ne odgovara društvenim elitama, koje radije vole da je čovjek u neznanju svoga identiteta, te smisla i cilja postojanja, jer je tako laka žrtva političkih igara moćnika.

Počesto se i danas uhvatimo u istim razmišljanjima u kojima su se zatekli apostoli i drugi ljudi u Hramu, kako nam opisuje evanđeoski odlomak. Počesto smo između divljenja strukturama ovoga svijeta, strukturama moći i ljudske umješnosti, a opet ne treba mnogo da vidimo koliko samo nepravde i iskorištavanja, koliko nepotrebnog dokazivanja sile i moći i u današnjemu svijetu. Uočavamo velike interese moćnika, te se počesto pitam kako se izvući iz njihovih kandža i osloboditi se pogubnom stiska kojim zarobljavaju cijeli svijet, a napose su lake žrtve mali narodi i države.

Isus je gledao dugoročnije u budućnost, te nije nudio politička rješenja, već duhovna. Suočava nas sa situacijom oko nas i poziva nas da se protiv krivih i opakih nauma u svijetu moći borimo duhovnim sredstvima, a ne uzdamo samo u političko oružje. Osim toga potiče nas da se ne zavaravamo pojavnostima ovoga svijeta, te da sigurnost ne gradimo na materijalnim uvjetima u društvu, već na izgrađenom čovjeku. Doista, ako se čovjeka ne izgradi da bude mjesto štovanja Boga, ako se njegov život ne promijeni na bolje u odnosu prema Bogu, ako čovjek ne shvati da je pozvan u ime Boga svjedočiti drugačiji pristup ljudima i veću razinu zajedništva, sve ovo drugo ne vrijedi ništa, te prije ili poslije dođe do točke (samo)uništenja.

I dok se vidi da nema trajnoga mira na zemlji, već jedino u pojedinim dijelovima svijeta duža ili kraća primirja, usvojiti nam je ovu Isusovu poruku da se ne dajemo zavesti blještavilom ovoga svijeta, koji ne izgrađuje ljude, nego gradi izvanjska zdanja. Ali isto tako uči nas da ne pozivamo ni na militantni ni na pasivni otpor svijetu u kojemu živimo, već na aktivan otpor duha, otpor svjedočanstvom života vrijednostima koje nam je on povjerio. Točnije, pozvani smo preobražavati ovaj svijet božanskom mudrošću koja nam dolazi od Isusa, pa i onda kad se svijet tome opire, kao i naš današnji. Jer svjedočenjem Božje mudrosti nikome ne činimo ni zlo ni nasilje, već se trudimo dati istinski doprinos boljemu svijetu, bez obzira koliko on to htio razumjeti ili ne. Od nas se ne očekuje da ovom svijetu pariramo političkim lukavstvom, premda je i za kvalitetan društveni život potrebna dobra doza Božje mudrosti, koju najčešće ljudi odbacuju. I onda kad nam nije svejedno kakve će biti odluke političara, ipak je činjenica da doprinos kršćana u društvu ne smije biti prvenstveno političke, već duhovne naravi. Jer ako naše svjedočenje bude tek pružanje političkog otpora moćnicima koji upravljaju svijetom svojom logikom i interesom, počesto prljavim, ostat ćemo izloženi i kažnjeni poput židovskoga naroda, jer se moćnici ne odriču tako lako svojih interesa i posjeda. Ali ako budemo ovom društvu udahnjivali božanski život svojim svjedočenjem, onda nam neće biti problem ni trpjeti progone, optužbe i odbacivanja, znajući da nam je savjest čista jer smo sve činili za stvarnu dobrobit društva i naroda u kojemu živimo. I tada ćemo sigurno izvojevati pobjedu.

Zato, umjesto političkog neposluha i političke konfrontacije, Isus nas poziva na novu kvalitetu života, to jest da bez straha i kompleksa svjedočimo mudrost kojoj se nitko ne može suprotstaviti jer dolazi od njega. Mudrost poradi koje se u ovom svijetu čak i život gubi, ali koja nam jamči onaj vječni život, jer je ovaj bio ispunjen smislom, svjedočanstvom krjeposti i božanskih vrijednosti, te je kao takav bio blagoslov ljudima s kojima smo živjeli. Isus nas stoga i danas poziva da tijekove ljudske povijesti ne mijenjamo silom i oružjem, već novim životom u Bogu i vjerodostojnim svjedočenjem, koje jedino može donijeti prave plodove čovječanstvu. Zbog toga se isplati i pretrpjeti progone na braniku vrijednosti, jer samo je to put istinskog obogaćenja čovječanstva, te put izmirivanja svih neprijateljstava i netrpeljivosti, put uklanjanja prljavih interesa i put života za istinske vrijednosti.

32. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje jednu od polemika koje je Isus vodio sa saducejima koji su također odbijali prihvatiti njegov nauk i mesijansko poslanje. Oni sami su imali čudnih stavova o životu jer su nijekali uskrsnuće, te su onda i pokušali Isusa uhvatiti u raskoraku na temelju svojih uvjerenja, te su onda karikirali drukčija mišljenja, izmišljali slučajeve kojima bi zbunjivali svoje protivnike i dokazivali svoje teze. Tako su i u ovom slučaju izvukli jedan navodni slučaj žene koja je imala sedam muževa, te upitali Isusa kome će ona pripasti o uskrsnuću mrtvih. Premda su se služili ovako niskom razinom teološkog promišljanja, koje se svodilo isključivo na zbunjivanje protivnika nesuvislim pitanjima i slučajevima, primili su ipak vrlo sadržajnu pouku od Gospodina nakon koje su ostali bez riječi i bez suprotnog argumenta. Takvim ponašanjem oni su sužavali i zatvarali obzorja života drugim ljudima koji su slutili ili nazirali život nakon smrti.

Isus im je stoga ukazao da je njihov način tumačenja tekstova pa i objavljene vjere neispravan jer su iz svoga tumačenja uklonili najznačajniju sastavnicu, a to je vjera u živoga Boga. Ne polazeći od ispravne stvarnosti, nisu onda mogli imati ispravna uvjerenja o životu vječnomu, te tako nisu mogli niti ispravno protumačiti ni tekstove koji su o tome govorili izravno, a pogotovo ne one koji su govorili neizravno. Zato im je on na to skrenuo pozornost, te im je ukazao kako su trebali vjerovati u Boga živih koji je živ i životvorac do mjere da može ljude obdariti uskrsnućem i životom vječnim. U tom smislu središnja točka Isusova prigovara njima je bila da ne razumiju dobro Boga o kojemu govore, te je i završio rečenicom: Nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive.

Saduceji, doista, nisu imali ispravan uvid u Božji život, pa su previđali da je on sam život, te da u njemu nema smrti, kao ni u onima koje on obdaruje životom. Osim toga život onih koji žive u Bogu ne mjeri se više zemaljskim kategorijama, već božanskim. A uvjerenjima da nema uskrsnuća mrtvih, saduceji su sveli Boga na nekoga tko bi bio Bog mrtvih, jer ni onima koje je pozvao da mu služe i objavljuju njegovo ime nije zajamčio vječni život. U tom slučaju bi sva Božja objava, kao i svaki ljudski napor bili obezvrijeđeni jer ne bi imali dimenziju vječnosti. Tako su saduceji držali ne samo da je on Bog mrtvih, već su ga u tom slučaju i samoga držali mrtvim u smislu mrtvog slova na papiru na koje su se pozivali samo kao na neko pravilo ili neživi princip, umjesto da pretpostave njegovu živu prisutnost i počevši od nje počnu davati odgovor na svako pitanje koje ih je moglo mučiti. Iz njihove postavke moglo se zaključiti da je Bog bio živ samo kao neka povijesna pripovijest ili daleki događaj, kao arhivski ili muzejski izložak, kao moguća odredba ili zakon, a ne kao živi i životvorni Bog o kojem se ne može govoriti samo kao o povijesnoj pretpostavci, već iz perspektive živućega i prisutnoga.

Zato njihovo poimanje Boga kao samo onoga koji je Bog onih koji su trenutno živi i nije bilo pravo poimanje, jer čim bi umirali, on više ne bi bio njihov Bog, jer oni bi nepovratno propadali. No u tom slučaju nije bio na osobit način ni Bog tih živih, jer što ih je mogao zanimati takav Bog i njegove odredbe ukoliko su prestajale vrijediti nakon smrti i padom u propast. No nisu razumjeli da njegove odredbe ne prolaze, već dolaze do svoje punine i ispunjenja u vječnom životu. Kao što je pitanje brake i života na zemlji, koji nije besmislena institucija već božanska, no oni su ga dovodili do ismijavanja upravo jer su nijekali buduće uskrsnuće, a da toga nisu bili niti svjesni. U tom slučaju bi uopće bilo upitno ćudoređe, jer ako nema zagrobnoga života, što se uopće ženiti, podizati porod, biti vjerni i neporočni, jer sa smrću bi sve i tako išlo u propast.

Ali naš Gospodin dobro zna da Bog ne može nego biti Bog živih, jer on je sam život, te je i ljude htio obdariti životom, ne samo onim zemaljskim i privremenim, već i nebeskim vječnim. Zato jer je moćan dati im život na zemlji, moćan je dati i onaj život na nebu koji mi ne vidimo tjelesnim očima, ali vidimo očima duha i vjere. A to što ne vidimo tjelesnim očima, možemo vidjeti očima vjere ako stavimo pred oči i razmatramo njegov božanski život. Od tog trenutak i sve zemaljsko poprima novu vrijednosti i dimenziju. Nije više besmisleno u privremenosti i prolaznosti, već je jedincata prigoda jer nas vodi prema punini života.

Promatrajući stvari očima vjere jasno otkrivamo ono što je i Isus izrekao da on nije Bog mrtvih, nego živih. No ako smo duhovno lijeni ili mrtvi poradi sumnje i nevjere, onda ne razmatramo njegovu svetu prisutnost i neizmjerni život, nakon čega ni sami nemamo, poput saduceja, nade u uskrsnuće i život nakon smrti. Ne pristupajmo stoga Bogu nikad kao nekom neživom biću, sili, energiji ili nepisanome zakonu, već uspostavljamo s njime odnos kao sa živim Ocem, kako nas je Isus učio. Tada ćemo osjetiti da u nama struji njegov božanski život, te ćemo već sada na zemlji doživjeti snagu uskrsnuća koju nam je podario naš Gospodin. Budimo već sada djeca onoga budućeg svijeta po vjeri koju smo primili i po zajedništvu života koje živimo s Bogom, te svojim svjedočanstvom obdarimo i druge, a svojim pogledom na život obogatimo svijet u kojemu živimo.

Svetkovina Svih svetih

Svetkovina svih svetih koju danas slavimo potiče u nama razna pitanja koja ne možemo iscrpiti jednom proslavom, već iz godine u godinu tražimo još bolje i dublje razumjeti otajstvo vječnoga života koje je pred nama, a za koji vjerujemo da su ga dohvatili mnogi koji su išli pred nama u vjeri. A mnoga pitanja postavljamo da bismo došli do veće jasnoće i sigurnosti tog istog života vječnoga koji nam je otajstven jer nam nije vidljiv tjelesnim očima, te tako nije neposredan, ali ga osjećamo cijelim svojim bićem kao potrebu i zahtjev naše naravi. I dok nije razvidan tjelesnim osjetilima, s druge pak strane promatramo ga i osjećamo kroz vjeru koja nam ukazuje da je izuzetno bitan u našem životu kao težište života bez kojega je isprazno živjeti.

I dok nam s jedne strane naviru u svijest mnogi upiti o tom životu, o njegovoj stvarnosti i ‘trajnosti’, o njegovoj kakvoći i intenzitetu, dotle nam riječ Božja koju smo slušali pomaže dati odgovore na pitanja koja naviru. A između ostaloga pitamo se tko su ti koje zovemo svetima i danas slavimo ovom svečanom euharistijom. Uz ovo pitanje neizostavna su i još neka: Kako su oni došli do nebeske slave, to jest vječne proslave? Što je nama činiti da se i sami nađemo u njihovu zajedništvu? Može li se i na koji način biti svet na zemlji?

Na takve upite u našim glavama se sigurno rađa i predodžba sjajnog, mirnog, ispunjenog života u kojem uživamo potpuno zadovoljenje vlastitih potreba, želja i stremljenja. No Boža riječ kao da odudara od takvih naših predodžbi, jer govori o životu onih koji su bili opečaćeni, te koji su prošli kroz nevolju veliku na zemlji, sve do mučeništva. A i Evanđelje govori o onima koji su kušali siromaštvo i žalost, trpjeli otimačinu, glad i žeđ, te su bili progonjeni poradi pravednosti i protiv njih su izgovorene laži i optužbe koje su ih koštale čak i života. Božja riječ dakle pred nas stavlja vrlo konkretno da su sveti oni koji su prošli kroz takve mučne situacije od kojih svi mi spontano bježimo, jer ih ne smatramo okolnostima u kojima nam se posreduju svetost.

No činjenica je doista da su sveci bili oni koji su prošli kroz razne kušnje i koji su prihvatili patnje noseći živu svijest o Bogu u vlastitom životu. Bili su ljudi za koje možemo reći da su na zemlji bili opečaćeni pečatom Boga živoga, te su bili postojani i ustrajni u svim izazovima i patnjama. Oni svjedoče da biti svet znači živjeti odgovorno na zemlji, što znači pogleda uprtog u nebesku slavu. Jer to je jedini ispravan pristup životu koji se odlikuje svetošću. Svet je onaj tko jasno razabire vječna dobra u svom životu, te ih se pri svakom svom činu i izboru prisjeća i prema njima živi. Svetac doista ima uvijek pred očima buduća dobra koja su mu najsnažnija motivacija za odgovoran i postojan život ovdje na zemlji. On dopušta da mu Bog svojim pečatom utisne u život snagu u borbama i protivštinama, to jest da mu dadne ispravan pogled za prave vrijednosti života do koji se dolazi i koje se štiti isključivo kroz patnju i nevolju, kroz napor i odricanje. Zato će Isus u Evanđelju nazvati blaženima upravo takve koji će imati osjećaja za muke i nevolje ljudi oko sebe, te će i sami imati hrabrosti izložiti se, pa i založiti vlastiti život u zaštitu neprolaznih vrijednosti.

Tako postaje jasno da se svetima postaje mukotrpnim životom na zemlji, ali s time da nam je pogled uprt trajno u nebo. Doista, bez pogleda u vječni život tko bi mogao proglasiti blaženima na zemlji one koji plaču, koji su gladni i žedni pravednosti, koji su siromašni duhom, koji su progonjeni. Ali od trenutka kad znamo da blaženi život primamo kao nagradu punoga zajedništva s Bogom u nebu samo onda kako smo na zemlji živjeli trajno u njegovoj živoj spasenjskoj prisutnosti, te ako se nismo stidjeli znaka kojim smo opečaćeni za život vječni, onda postaje jasno zašto je Isus baš takve proglasio blaženima. Upravo takvi su pokazali da je moguće živjeti u takvim uvjetima krajnje prezrenosti i odbačenosti samo imajući čvrstu vjeru i osjećajući živu prisutnost Božju u životu na zemlji.

Iz ovog svjedočanstva o svetom životu na zemlji izvire obveza za sve nas krštenike. Na dan našeg krštenja bili smo i sami opečaćeni tim istim neizbrisivim pečatom Boga živoga kako bismo živjeli sukladno blaženstvima koja je proglasio naš Gospodin. Jer do vječnog smiraja u Bogu dolaze oni koji su dopustili da im živi Bog unese nemir u život, da ih trajno potiče da na hod izlaska iz sebe i susreta s potrebnima Boga. Vječnu puninu mogu pronaći oni koji su izlagali u ovome životu izlažući same sebe kroz odricanje, patnju i žrtvu. Vječni mir u Bogu mogu pronaći samo oni čije se duše nisu mogle smiriti uživanjem zemaljskih dobara, već su trajno čeznuli za neprolaznima. Idimo stoga putem blaženstava i svetosti koji nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo primili neuveli vijenac slave i puninu života. Nosimo ponosno jasni pečat Boga živoga i ne dopuštajmo da nam ga zemaljske brige, strahovi i interesi zastru ili izblijede, jer je on ovjera naše vjerodostojnosti. Težimo žarko i neprestano već sada ovdje na zemlji za vječnom domovinom i obećanim dobrima, kako bi nam jednom bila velika plaća na nebesima u zajedništvu nebeske Majke Marija, svih anđela i svetih.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj obraćenja jerihonskog nadcarinika Zakeja. Kako nam opisuje sveti Luka, kad je Zakej vidio da se na ulici oko Isusa okupilo mnoštvo, i sam je htio vidjeti o kome je to riječ, te se poradi toga popeo na stablo. No na njegovo iznenađenje svih, Gospodin ga je uočio, te je, na iznenađenje ovaj put svih prisutnih, odlučio svratiti u kuću baš kod njega. Usprkos mrmljanja mnogih u mnoštvu, Isus je znao da liječi Zakejevu dušu, te da je imao razloga jednog zalutalog sina Abrahamova vratiti vjeri i pravom životu od kojeg se bio udaljio, a čemu je sigurno kumovalo i nerazumijevanje njegovih sugrađana i sunarodnjaka. Pozornošću koju mu iskazuje Isus zadobiva njegovo povjerenje, te mu ne samo ulazi u kuću, već i u srce, čime će se dogoditi pravo obraćenje koje će Zakej očitovati i na vani svojim djelima. Tako je Isusova odluka da se zadrži u njegovoj kući proizvela neizmjerne plodove i radost.

Doista, tek kad Isus ulazi u njegovu kuću, tek onda to postaje kuća u kojoj vlada oproštenje, obraćenje i nadoknada štete počinjene prema drugima. U biti Zakej je bio zanemario vlastitu kuću u trenutku kad je mislio da je odgovornost i skrb za kuću samo u tome da stječe zemaljska dobra. Nije vodio pravu brigu o svojoj kući od trenutka kad je mislio da je dovoljno da radi i zarađuje, pa čak i da ponekad bude nepošten kako bi više stekao. A redovito je svoje interese i zaradu vježbao na ljudima koji su bili nezaštićeni jer je on imao zadaću ubirati poreze u ime rimske države koja je zanemarivala ukoliko bi on nanosio štetu svojim sunarodnjacima, ako je dostatno davao u državni proračun.

Ali kad je susreo Isusa i kad je Isus ušao u njegovu kuću, onda je počeo uočavati sve svoje nedostatke i propuste glede vlastite kuće. Štoviše, tada je počeo prepoznavati i sebe u pravom svjetlu, kao i vrednovati ljude oko sebe. Zahvaljujući svjetlu koje mu je donio Isus, počeo je stvarati pošten odnos prema svima, a svoju je kuću pretvorio u pravu kuću u kojoj vlada spasenje, poštivanje Boga i nesebično dijeljenje dobara s braćom. Zato je Isus mogao s radošću ustvrditi kad je vidio Zakejevu preobrazbu: Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov. Doista, otkako je Isus ušao u Zakejev život, postao je drugim čovjekom. A otkako je ušao u njegovu kuću, posvetio ju je i učinio pravom kućom koja se od tada mogla zvati kućom spasenja.

Isus Zakeju donosi spasenje, jer je Zakej, od čovjeka koji je stalno nešto tražio za sebe, postao čovjekom koji spremno daruje drugima. Od čovjeka koji je druge bezosjećajno zakidao i nanosio im ponekad nepravdu, postao je čovjekom koji popravlja štetu i vraća višestruko onima za koje zna da ih je prevario. Od čovjeka koji je bio isključen iz zajedništva vjere svoga naroda, postao čovjekom koji je upoznao neizmjerno milosrđe Božje.

Na ovom tragu Zakejva iskustva ostaje svaki od nas i svaka naša kuća. Jer u nesmiljenoj životnoj borbi u kojoj svatko traži ugrabiti za sebe bolji dio, a u kojoj se ne preže niti od prijevara i podvala, Zakej bijaše samo jedan od onih koji se borio za svoj položaj. Borio se da što bolje i što lakše prođe, te da što više dobara stekne svojoj obitelji. Što nije ni čudno ni neuobičajeno, budući da većina ljudi to čini vođena istom ljudskom logikom. Ali tek zahvaljujući Isusovoj prisutnosti postaje prava glava obitelji, a njegova kuća prava kuća. Jer razumjeti što je kuća i što bi trebala biti ne možemo ako u njoj ne vlada spasenje. Ako je kuća takva da služi samo novcu, zaradi, trgovini i drugim zemaljskim stvarima, ma kako bile neophodne i važne, ona ne ispunjava vlastito poslanje. Ako u kući nema Spasitelja, te ako nije prostor spasenja, ona ne služi vlastitoj svrsi.

Zato bi Zakejev poučak i nama danas trebao biti nit vodilja u oblikovanju naših kuća. Otvorimo vrata svojih kuća i domova Spasitelju, jer ih samo on može pretvoriti u mjesto spasenja, te tako privesti pravoj svrsi. Ni danas nema drugoga puta od puta spasenja. Valja učiniti sve za vlastitu kuću, što u prvom redu znači pobrinuti se da u nju uđe Spasitelj. Učiniti sve ostalo, a ne priskrbiti njegovu svetu prisutnost koja omogućuje da spasenje dođe u kuću, bilo bi malo i nedostatno. Neka stoga nijedan roditelj ne smetne s uma, a napose da to ne zanemare očevi, da je prvotna zadaća, smisao i cilj svake kuće i obitelji postati prostor spasenja. Upravo takvu zadaću Gospodin povjerava svakoj glavi obitelji, kao što je u opisanoj sceni bio slučaj sa Zakejom, jer je Gospodinu upravo stalo jedino da spasenje uđe u svaku obitelj. Poput Zakeja, dopustimo Gospodinu da nas pogleda i uvedimo ga u svoj dom.

30. nedjelja kroz godinu – C

Premda nam je jasno što je Gospodin htio reći prispodobom o farizeju i grješniku u današnjem Evanđelju, ipak valja priznati da je sadržaj prispodobe vrlo neobičan i izazovan. Ako ništa drugo dužnost nam je postaviti pitanja koja ostaju u zraku. Naime, doista se postavlja pitanje smisla svakodnevnog duhovnog napora i ćudorednog života, ako Bog glagonaklonije tretira grješnike nego ljude koji ulažu veliki trud da bi živjeli čestito i revno. Osim toga postavlja se pitanje o vrijednosti duhovnih asketskih vještina koje svakodnevno pojedinci prakticiraju, kao što su na primjer post i milostinja, u čemu je tako revan i postojan bio farizej. Tko god stane pred činjenicu da je spomenuti čovjek dvaput tjedno postio, te davao desetinu svega što je imao, morao bi priznati da je takvo što bilo ravno herojstvu. Pa ipak, iz ove priče, izišao je kao gubitnik, jer je Isus ustvrdio da Bog nije svrnuo pogled na njegove kreposne asketske čine, te da odricanje koje je prakticirao nije bilo Bogu ugodno, nego se pokazalo kao nedostatno i Boga nedostojno.

Stoga se kao logično postavlja pitanje je li Isus htio da mi radije budemo radije grabežljivci, nepravednici i preljubnici, nego da budemo kreposni i pošteni ljudi. Je li Isus htio da radije kao vjernici budemo mlaki i lijeni, nego da gorljivo postimo i izgrađujemo se živeći asketski u odricanju i dobrim djelima? Je li Isus htio da kao vjernici budemo radije neodgovorni, nego da milostinjom skrbimo o braći, kao i o svojoj vjerničkoj zajednici kojoj bismo velikodušno na raspolaganje stavljali dio svojih dobara? Ova i ovakva pitanja ostaju lebdjeti u zraku nakon izreče prispodobe koju Gospodin nije opsežno tumačio, osim što je na kraju izgovorio jednu rečenicu koja nam ukazuje odakle početi razumijevati i kako ispravno tumačiti ova sporna pitanja koja nam se nameću.

A ova Isusova rečenica koja je ključ tumačenje glasi ovako: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako vidimo, Isusu nije u prvom redu namjera komentirati izvanjska djela, za koja nikad nije dvojio da ih treba činiti, te je tako i svojim apostolima i Crkvi prenio da trebaju i sami prakticirati ne samo post i milostinju, već i još mnogo drugih dobrih i pobožnih vještina. No on je želio ukazati na važnost unutarnjeg stava o kojemu ovisi vrijednost svakog našeg djela pred Bogom. A Bog je onaj koji čita naša srca. Te stoga, ako smo napravili neko djelo s krivom nakanom, da bismo se pouzdavali u sebe ili pak da bismo se s drugima uspoređivali i nakon toga ih podcjenjivali, nismo napravili s dobrom namjerom, te nam se onda takvo djelo ne može uračunati u pravednost.

Stoga možemo zaključiti da Isus nije htio osporiti potrebu posta i milostinje, već potaknuti svoje slušatelje i učenike da to čine s jasnom i ispravnom nakanom. Isus nije kritizirao post kao takav ni odvajanje desetine za potrebne, već je kritizirao krivu nakanu kojom su to pojedinci činili. Doista, ni post ni milostinja ni ikakvo drugo odricanje nemaju smisla ako se po njima čovjek uznosi, već imaju smisla ako će ih vjernik prakticirati u poniznosti i iz poniznosti. Ako postajemo svjesni koliko nam je korisno da se iz dana u dan malo više ponižavamo i da budemo skromniji pred Bogom i ljudima, onda ćemo se opredijeliti za post i imat ćemo jasan cilj tog posta: da nas Bog po tome učini još poučljivijima i poniznijima. Isto vrijedi i za milostinju. Osjetit ćemo da nam Bog razmekšava srce koje, ako ne pazi, zna prionuti za materijalna dobro i u njima ogreznuti. Stoga ćemo se truditi redovitim darivanjem braći u potrebi držati svoje srce poniznim, spremnim da se prigne nad tuđim potrebama i da služi braći, umjesto da promatra samo se i dalje ostaje otvrdnuto u oholom sebeljublju.

U tom duhu ovaj evanđeoski odlomak je poticaj ne da odbacimo post i milostinju, već da im otkrijemo smisao za duhovni život, čime onda postaju učinkovita sredstva poniznosti, umjesto da nam budu zamka oholosti, kako se dogodilo farizeju iz prispodobe.  Slušajmo Isusa pa ćemo onda otkriti sami kako u srcu svakoga od nas postoji trajna napast i rizik prema padu u grijeh nepravde i grabežljivosti, te stoga postimo i dijelimo drugima milostinju da nam se to ne dogodi. Budimo vjerni Učiteljevoj pouci, te ćemo osjetiti kako postajemo ponizni i velikodušni zahvaljujući skrbi o vlastitom srcu i čistim nakanama, to jest dopuštajući Bogu da nam prosvjetljuje srce i upravlja našom voljom i nakanama. Ne razvijamo kult sebe i svoje dobrote, već iskreno štujmo Boga, u njega se pouzdavajmo, te će nas on nadahnuti da ispravnim nakanama srca izvanjskim činima dajemo onu pravu vrijednost koju trebaju imati. Ne bojmo se svojim odricanjima tražiti put poniznosti, jer će nam u tom slučaju nagrada biti sam Bog koji će nas uzvisiti u svoju slavu kao ponizne svjedoke njegove prisutnosti u svijetu.

29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus govori o važnosti molitve, ali također i o nekim obilježjima prave molitve koja ne bi smjela biti samo običaj ili navika, već biti živa i gorljiva stvarnost zajedništva s Bogom. Stoga Isus da bi svojim slušateljima do kraja predočio potrebu i važnost molitve, priča im prispodobu o udovici koja je išla do gradskog suca tražiti da je zaštiti od tužitelja. U nemoći da išta drugo napravi, svoj zahtjev je oblikovala u obliku zamolbe: Obrani me od moga tužitelja! Ona kao udovica slika je one nezaštićene kategorije ljudi u društvu koja sama nema moći ni utjecaja izboriti se za svoja prava, bolje reći zaštiti se od nepravdi i zloporaba moći u ovome svijetu, te stoga vapi onima koji to mogu učiniti. Pri tome ne traži nikakvu povlasticu za sebe u društvu, već samo poštivanje prava koja bi trebala prema zakonu imati. A kako stvari stoje, do moćnika ovoga svijeta nije mogla doći služeći se sredstvima kojima oni raspolažu, to jest vezama, novcem, moću, mitom, itd. Ničim od toga nije raspolagala, te joj je jedino ostala ustrajnost i uporno traženje, moleći i preklinjući da se njezin slučaj riješi sukladno pravu i pravici. Pa i onda kad je znala da pravo i zakone u njezinu gradu primjenjuju nepravedni ljudi, kao što je bio spomenuti sudac.

Upornost ove žene, međutim, je urodila plodom kad joj već pravosudni sustav po sebi nije omogućio zaštitu. Jer i sudac koji je morao biti iznad strana, te nepristrano primjenjivati zakone jamčeći provođenje pravednosti u društvu, i sam je kalkulirao. Dobro je znao koliko je opasno ponekada stati na stranu istine i pravde, jer je to značilo u isto vrijeme da će stati na žulj nekom od bezočnih moćnika i bezakonika, što je bilo vrlo riskantno, te i opasno po život. A od jedne sirote udovice mu nije prijetila opasnost niti u slučaju da izigra zakone i presudi protiv nje, to jest protiv zakona i pravednosti. Zato je sebi eventualno mogao priuštiti da zažmiri pred objektivnim zakonima, te da ne brani njezin slučaj. Mnogo veći rizik mu je bio da dođe na udar nekog moćnog tužitelja, nego da se zamjeri jednoj sirotoj ženi koja ne bi bila u stanju niti osvetiti mu se za takvu bezočnost. Poradi ustrajnosti ove žene, ishod je, međutim, ipak bio pozitivan, te je on pristao učiniti što treba samo da je se riješi, te da ga više ne dolazi gnjaviti.

No ovakva životna iskustva, koja su na žalost dio ljudske stvarnosti, počesto se preslikavaju na naše mišljenje i o Bogu. Stoga bi se moglo nametnuti pitanje zašto uopće treba Boga moliti za pravednu i korisnu stvar, ako je on pravedan i dobar? Nije li i on pomalo nepravedan kad dopušta da u ovome svijetu nepravedni tužitelji zlorabe svoje položaje i nadmoć nad običnim ljudima? Mogli bismo steći dojam da Bog nije toliko dobar jer odgađa našu stvar, jer stavlja sa strane naše molitve i zamolbe, jer nas ne čuje kad nešto od njega tražimo. Može nam se dogoditi da ga smatramo nehajnim jer ne uslišava svaku našu zamolbu, a pogotovo što je ne uslišava odmah.

No na ovakva promišljanja i eventualne primjedbe na Božji račun, Gospodin Isus daje odgovor time što uočava korist od svesrdne i ustrajne molitve za one koji mole. Osim toga, vukući paralelu s prispodobom, jasno nam je htio ukazati da je u svijetu u kojemu živimo počesto ugroženo naše duhovno dobro, te nam je, prije svega, potrebna zaštita tog dobra. Opasnost je da tamo gdje živimo da izgubimo vjeru, da zanemarimo božanske vrijednosti, da odbacimo zajedništvo s njime, da prezremo ljubav koju nam daruje. Okruženje u kojemu živimo i stil života koji usvajamo u društvu, ne pogoduju zaštiti tih najizvrsnijih vrijednosti od Boga danih, a koje smo pozvani sačuvati kao neprocjenjivo dobro koje nam osigurava prolaz u vječni život. Stoga smo sami po sebi, kao vjernici, nezaštićeni poradi činjenice da u ovome svijetu oni moćni “tužitelji” ovoga svijeta se redovito bore protiv božanskih vrijednosti, te smo im mi prvi, koji ih štitimo, na udaru, jer ih sprječavamo da stvaraju nepravedan svijet. Premda se oni izgovaraju da stvaraju svijet prema mjerilima ljudske pravde, mi dobro znamo da takav svijet nije dostatan, niti je moguće ostvariti svijet ljudske pravde, ako se zanemari Božja pravednost. Upravo u takvom svijetu oni koji Bogu vapiju i uzdaju se u njegovu pravednost, te je žele unijeti u ovaj svijet kao vrhovno dobro i mjeru ljudske pravednosti, nalaze se na udaru nepravednih tužitelja koji ih zbog toga progone, jer bi htjeli ovaj svijet učiniti isključivo ljudskim, prema mjeri ljudskoga razuma i ljudske pravednosti.

Mi, međutim, vrlo dobro znamo da se takav ljudski pokuša izrodi, te vrlo brzo stvori one koji “se Boga ne boje nit za ljude mare”, te kasnije zlorabe vlastiti položaj i nadmoć nad drugim ljudima. Na to Isus želi ukazati ovom prispodobom i nama. Vjernik u svijetu u kojemu živimo nailazi na mnoge nepravde i protivštine. Baš zato je pozvan imati veliku ustrajnost i upornost kojom će braniti pravu istinu o životu, te će svojom ustrajnošću doprinijeti da nepravedni suci ipak otvore oči, te se okrenu na stranu pravoga dobra. A u svijetu u kojem živimo pomoć ne trebamo tražiti sa strane, nego prije svega u molitvi i iskrenom zajedništvu s Bogom koji zdušno brani svoje izabrane da im se ne dogodi ništa zla u svijetu, pa i onda kad odgađa njihovu stvar do onog trenutka kad će on preuzeti sud u svoje ruke.

Do tada ostavio nas je izložene kao što je bila izložena udovica iz prispodobe, koja je ipak svojom ustrajnošću učinila malo plemenitijim srce jednog nepravednog čovjeka, te je bila na braniku pravde, kao što je i nama biti na braniku neprolaznih vrijednosti. Od nepravdi kojima su izloženi, jer se preko njihovih leđa prebijaju interesi moćnika, Božji izabrani se mogu zaštiti samo svesrdnom molitvom koja im daje ustrajnost u obrani dobra i pravednosti u svijetu. Molitva ponajprije izgrađuje one koji mole i utvrđuje njihov karakter, tako da nije nikad besplodna, a Bog nikad nije daleko od molitelja. I kao što je po ustrajnost jedne udovice svijet postao malo humanijim, tako i nas Bog postavlja da se poput nje borimo za bolji svijet ustrajnošću i molitvom da se razmekšaju srca nepravednih tužitelja i sudaca u ovom svijetu.

Tako Bog, po ustrajnosti koju nam daruje u dobru i pravednosti, silazi među nas i brani našu stvar. Na taj način nas učvršćuje u vjeri, kako bi Sin Čovječji kada dođe ipak mogao naći vjere na zemlji, koje nema bez prokušane ustrajnosti. Stoga budimo, poput udovice iz prispodobe, ustrajni u molitvi, koja učvršćuje naša srca u dobri i u vjeri, kako bismo ovaj svijet učinili malo ljudskijim, te kako bismo svojim tihim svjedočanstvom doprinosili obraćenju srca Gospodinu i postojano stremili svi zajedno prema životu vječnome kao svome konačnom ostvarenju.

28. nedjelja kroz godinu – C

U svom mesijanskom djelovanju Gospodin Isus je pokazao svoju božansku moć liječeći bolesne od raznih bolesti. U današnjem pak Evanđelju imamo opisan događaj kad Isus oslobađa desetoricu gubavaca od njihove neizlječive bolesti u jednom solu kojim je prolazio dok je putovao u Jeruzalem. No nakon što ih je izliječio desetoricu, dogodilo se da je se vratio zahvaliti mu samo jedan, i to Samarijanac. Isus to nije mogao ne opaziti, te je onda i prokomentirao pitajući se: Zar se ne očistište desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca? Njegovo razočaranje i doza tuge i prijekora u glasu nije bila radi povrijeđenog ponosa ili taštine, jer on nije imao krivog ponosa i grješne taštine, nego je bio iskreno zabrinut kako se moglo dogoditi da budu nezahvalni Bogu upravo oni koji su mu trebali vjerovati kao članovi izabranog naroda. Bilo mu je žao njih koji su više držali do vlastitog tjelesnog ozdravljenja, nego do zahvalnosti Bogu i vjere u njega, jer su mogli nakon svega i duhovno ozdraviti. Tako su poradi velike sreće što su tjelesno ozdravili propustili prigodu cjelovitog Božjeg zahvata u svoj život putem vjere. Da su povjerovali Isusu, kao što je učinio Samarijanac, mogli su duhovno ozdraviti, te bi tako sebi priskrbili dodatnu dobrobit koju je Isus donio svijetu.

Možda bismo ovu situacije u kojoj je jedan od desetorice bio zahvalan mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanju vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoći i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i zašto nisu pristupili Kristu da ih on još dodatno obdari spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju, već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.

No mi koji vjerujemo u Gospodina i koji dijelimo s njime istu zabrinutost za vjeru i spasenje one većine koja je zanemarila svoje krsne blagodati, ili ih nikada nije ni bila svjesna, te su vrlo brzo u praksi odlutali od Isusa i od vjere koju je on donio svijetu, a Crkva je naviješta. Na nama je da se trajno preispitujemo da nismo možda i sami odgovorni što naša braća lutaju daleko od Gospodina. Upravo podari toga truditi nam se da mu mi prvi budemo još više zahvalni, kako bismo drugima posvjedočili da sa zahvalnošću primamo još veća dobra. Potom nam je trajno moliti za obraćenje i dolazak k Gospodinu svih onih kojima je iskazao svoja dobročinstva, da spoznaju koliku im je milost Gospodin iskazao, te da ne budu sebični i neuviđavni misleći samo na vremenite i zemaljske dobrobit, već da žive u punom zajedništvu s Gospodinom i da na taj način prime puninu koju im on podaruje.

Ako nas je vjera u Krista Isusa spasila, te ako smo osjetili zahvalnost doista svjesni svega što je za nas učinio, poslušajmo njegove riječi: Ustani, vjera te je tvoja spasila. Ustanimo i pođimo ususret onoj devetorici, to jest onoj većini od devedeset posto i navijestimo im radost susreta s njima, potičimo ih da i sami vjerom krenu odvažno prema njemu, da povjeruju kao osoba osobi u Boga živoga, kako bi ih Bog dodatno preobrazio i obdario nebeskim obličjem i neprolaznom slavom.

27. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje započinje vrlo važnom zamolbom koju apostoli uputiše Isusu: Umnoži nam vjeru! Ovim zahtjevom u tri riječi pokazali su da su u susretu s Isusom razumjeli što je to što im nedostaje. To jest razumjeli su da je čvrsta i snažna vjera jedino što im nedostaje, ali to jedino je toliko da bez toga nisu mogli živjeti. Očito su otkrili da je vjera upravo ono bitno čemu ih je Isus poučavao, to jest što im je svojim životom svjedočio, pa je i htio da to od njega upiju i nose kao blago života. On je sav bio u odnosu vjere, tako da je vjera bila jedina stvarnost koju je htio u njima razviti do krajnjih granica i mogućnosti, poradi čega su se morali odreći koječega ljudskoga i uhodanoga, što nije bilo spojivo s vjerom.

Očito je da ih on nikada nije htio oduševiti nikakvim ljudskim vrijednostima i sposobnostima, niti je u njima vježbao one ljudske domete, već je kod njega sve proizlazilo isključivo iz odnosa s Ocem, te je ujedno vodilo tom odnosu. Njih je to moralo tako snažno zahvatiti i ostaviti traga, te su postali svjesni da je onaj ljudski osjećaj vjere ili bolje rečeno za vjeru, koji su gajili kao pripadnici izabranog naroda, ipak nedostatan u odnosu na ono čemu ih je poučavao Isus. Njihov stav i vjera u Boga bila je neupitna, ali ipak ni približno snažna kao stav koji su osjetili u Isusovu ponašanju. Bilo je pohvalno što su mislili na Boga, molili se i razmišljali o njegovoj riječi, ali Isus ih je učio da nadiđu svaku primjesu ljudskoga koja je bila ujedno i barijera i ograničenje za neposrednije zajedništvo s Ocem. Nije bilo za prekoriti što su izvršavali određene odredbe i ispunjavali zakone dane u povijesti spasenja od Boga, ali im je nedvosmisleno posvjedočio da to nije dostatno za onaj pravi odnos s Bogom.

Tako je Isus pokazivao i svjedočio mnogo više od ljudskog osrednjeg odnosa prema Bogu koji su vjerojatno i apostoli do tada zvali vjerom, a da, dok njega nisu upoznali, nisu ni bili svjesni do kojih je razmjera trebao ići njihov odnos s Bogom. U trenutku kad su vidjeli način na koji je živio Gospodin, osjetili su koliko je njihova dotadašnja vjera, ako su je vjerom mogli zvati, bila tek samo suhoparni odnos. Kad su osjetili svu životnost njegova zajedništva s Ocem, onda im je postalo jasno koliko su se oni neživotno odnosili prema Bogu kao da je riječ o nekoj stvari. Kad su osjetili neposrednost Isusova stava, mogli su se prekoravati što su Boga doživljavali tek kao neko udaljeno biće.

I nama stoga ovo iskustvo apostola koje ih je nagnalo da zamole Isusa da im umnoži vjeru treba poslužiti da i mi svoju vjeru učvrstimo i ojačamo. Možda nam se dogodi da smo ponosni u trenutku kad se uspoređujemo s drugima koji manje i slabije vjeruju od nas, ali tada teško primijetimo kako je naša vjera slaba i kako bismo i sami trebali Isusu uputiti isti zahtjev. Možda sebe smatramo velikim vjernicima za razliku od onih ‘malih’ koji se ne približavaju crkvi, a da opet, s druge strane, zaboravljamo živjeti potpuno uronjeni u zajedništvo s Ocem, kako nam je to Isus potvrdio. Stoga nas odnos prave vjere potiče da se ne uspoređujemo s drugima, već da neprestano gledamo izravno prema Ocu nebeskome, te pokušamo nasljedovati osjećaje i stav koji je imao sam Isus. Tada ćemo i sami započeti istinski vjerovati, te potom uvećavati, učvršćivati i jačati vlastitu vjeru.

Kao što su apostoli bili zahvaćeni Isusovim odnosom zajedništva s Ocem, u velikoj neposrednosti i potpunom predanju, to i nama ostaje trajna zadaća. Jer bit vjere je u tome da ostvarimo zajedništvo s Bogom na način na koji nas je učio naš Gospodin. Kamo sreće kad bismo mi koji se zovemo vjernicima bili takvi da nam svo životno spoznanje, sva svijest o vrijednostima, sva ljubav prema ljudima, svaka riječ pouke, svaka nadahnuta misao izvire iz zajedništva s Bogom. Tada ćemo znati i posvjedočiti da vjerujemo. U protivnom može nam se dogoditi kao i apostolima prije nego su upoznali Isusa da održavamo određene vjerske forme, prihvaćamo definirane istine, vršimo određene zakone i odredbe, a da uz sve to nemamo vjere niti koliko je zrno gorušice.

Neka nas ovo Evanđelje koje smo čuli, učini dodatno svjesnima vlastite slabe vjere, koja postaje tim cjelovitija čim više sliči na odnos koji je Isus ostvarivao s Ocem nebeskim. Neka nam vjera zahvati cijelo biće na način da više nemamo nikakvog svog stava, ni znanja, ni riječi, ni mudrosti, ni uvjerenja, ni ponašanja, ni djelovanja koje ne bi izviralo iz svijesti o Bogu i njegovoj prisutnosti u našem životu. Tada će u nama biti zasijana vjera kao zrno gorušičino, te će donijeti ploda kako u našem srcu, tako i u svijetu u kojem smo pozvani svjedočiti ljepotu vlastite vjere, upravo na način na koji su apostoli to osjetili kod Isusa.

26. nedjelja kroz godinu – C

Današnja Gospodinova prispodoba o siromahu Lazaru i bogatašu koji nije mario za njega vrlo je upečatljiva, te i u naše vrijeme potiče svakoga na preispitivanje savjesti kao što je bila poticajna u vrijeme kad ju je Gospodin ispričao. Doista, Isus je svojim slušateljima htio skrenuti pozornost na drukčiji pristup i zauzetiji odnos prema ljudima oko sebe, nego je postojao do tada. Jer vjerojatno se dobar dio ljudi držao stava koji se može izreći izrekom: Svatko je kovač svoje sreće. Što bi s druge pak strane značilo da je onda i svatko kriv za svoju nesreću. U takvom duhu vidimo da Isus onda predstavlja i bogataša koji ima na raspolaganju mnoga zemaljska dobra, te je uredno iza zatvorenih vrata uživao u njima i gostio se, ne mareći što neki siromah leži u čirevima pred njegovim vratima. Sebe je smatrao usrećenim takvim načinom života, a siromaha unesrećenim i odgovornim za svoje bijedno stanje.

No Isus ovom prispodobom kritizira takav pristup pojedinaca koji ne mare za svoga brata ispred vrata, nego pred njim uredno žive svoj život kao privatan, ne osjećajući ni potrebu ni dužnost učiniti nešto za druge ljude. Za Isusa je doista žalostan takav pristup drugima u kojem su zatvorena ne samo vrata doma, nego i vrata srca, jer nas stav poput onoga koji zauzima bogataš ne izgrađuje i ne obogaćuje. Onaj tko čini dobro siromahu i potrebnomu nikad se svojim činom ne osiromaši, već, naprotiv, obogati do onih krajnjih razmjera da stječe istinski život djelima milosrđa. Onaj tko ne osjeti i ne uoči pored sebe ljude potrebne naše pomoći i dobrote, proživi svoj život u duhovnoj sljepoći, kao što je slučaj bogataša iz prispodobe, kojemu se otvaraju oči tek kad dođe pred lice i sudište Božje. Tek tada uviđa kako je neprimjereno živio, te u što je zapao, kao što tek tada vidi i Lazara u slavi Božjoj, a nije ga nikada vidio ispred svojih vrata gdje mu je bio na dohvat ruke. I kao što on nikada nije Lazaru pružio ne samo ruku, nego ni prst ni mrvicu kruha, tako kasnije nije omogućeno Lazaru da umoči vršak prsta u vodu i rashladi mu jezik.

Tako vidimo kako nas Gospodin odgaja za novu čovječnost. Ne za onu lažnu čovječnost individualizma i sebičnosti, ne za okrnjenu čovječnost zatvorenog srca i zatvorenih vrata doma, ne za onu izobličenu čovječnost gozbi i užitaka u zemaljskim dobrima, već za onu čovječnost istinskog dobra duše koje se uvećava iskazivanjem milosrđa i činjenjem dobra. Naša čovječnost i odgovornost za druge ne smije biti takva da Bogu zahvaljujemo za ono što nam je dao, te da potom ne vodimo brigu o drugima, nego naša čovječnost mora biti takva da ostajemo trajno otvoreni braći u potrebi upravo dijeleći od svojih dobara. Štoviše, Isus hoće da izgradimo pravi osjećaj za druge na način da aktivno skrbimo o njima, te da se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan trudimo pronaći ponekog potrebnika kojemu ćemo olakšati život i unijeti mu svjetla u tmurne dane. Doista je evanđeoski osjetiti vlastitu odgovornost za braću u potrebi, jer tada ne promatramo ljude kao smetnju na cesti ili opasnost pred vratima, a niti vlastiti život zamišljamo kao idiličnu stvarnost lišenu poteškoća i truda, već, naprotiv, učit ćemo se nositi tuđe i vlastito breme života. Odgojit ćemo se da se suočavamo s poteškoćama života, te ćemo stjecati osjećaj da smo pozvani biti kovačima tuđe sreće, jer svojom dobrotom možemo drugima olakšati život i učiniti ga sretnim. I to ne samo da se drugi osjeti sretan radi materijalnih dobara, nego prije svega radi naše dobrote.

Isus ne želi da u životu ostanemo osiromašeni za takvo životno iskustvo koje nas upućuje na druge, pri čemu bismo sami bili zakinuti, kao što je bogataš iz prispodobe sebe lišio životne radosti da čini dobro, a onda i života vječnoga koji mu je trebao biti nagrada Božja za učinjeno dobro i milosrdan život. Zato nas Gospodin potiče na milosrđe, ali ne na usiljeno milosrđe koje činimo da se riješimo onih koji nas dekomodiraju, nego na istinsko milosrđe koje prihvaćamo kao stil života. Nadalje, milosrđe koje nam Isus stavlja u prvi plan je takvo da izvire iz srca i nutrine, to jest da izvire iz svijesti o Bogu kao milosrdnome Ocu koji nas potiče na milosrdan život. A svijest o Bogu milosrdnome Ocu, kao i zadaću da budemo milosrdni otkrivamo u Božjoj riječi koja nas poučava i potiče ne samo da budu milosrdni poradi Zakona koji nam nešto nalaže, već da u iskustvu proroka i svetaca otkrivamo primjer, te da onda i sami činimo to na što nas Božja riječ i Božji svjedoci upućuju.

Neka nas, stoga, Isusova riječ osnaži da i sami budemo pozorni na potrebe naše braće, čime ćemo stvarati bolji i ljepši svijet. A osim toga, dat ćemo svjedočanstvo o Bogu, jer samo ako smo upoznali Boga, možemo biti na cjelovit način pozorno na potrebe braće. Neka nam njegova riječ bude putokaz, svjetlo i snaga da se odupremo individualizmu koji je uhvatio maha i u našem društvu, te stvara mnoštvo unesrećenih pojedinaca koji žive samo za se i kojima je jedina sreća uživanje u zabavama i gozbama, umjesto da žive za druge i da uživaju u sreći koju šire oko sebe dobrim djelima. I kao što je Isus živio predajući sebe za dobrobit svijeta, tako očekuje i od nas da živimo ove nove obzore čovječnosti koji se nadahnjuju na iskustvu Božjega života, te su jedini kadri preobražavati društvo i svijet.

25. nedjelja kroz godinu – C

Isusove prispodobe bile su prilično neobične slušateljima, a ova iz današnjeg evanđeoskog odlomka zvuči baš posve neobično. Isus, naime, za primjer ističe kradljivca i varalicu, te ga osim toga naziva snalažljivim upraviteljem. Doista, već na prvi pogled kad se pitamo u čemu je bila snalažljivost, odmah pronalazimo i odgovor: Njegova snalažljivost je bila u sposobnosti da osigura svoj zemaljski život kradući i varajući.

Čovjek iz prispodobe je uistinu zaista bio vješt, jer je uslugama koje je učinio dužnicima svoga gospodara, njima smanjio dug, te ih je time zadužio za sebe i svoje potrebe. Takvim djelom je stekao pretpostavke da ga u nekom kasnijem trenutku prime i oduže mu se. Zanemario je što je svome gospodaru nanio dodatnu štetu, vukući još jednom nečasne poteze iza njegovih leđa. Njegov prijestup je bio višestruk, jer osim što je prije neodgovorno upravljao gospodarovom imovinom, sada je, umjesto da se preispita i pokaje, još jednom išao napraviti veću prijevaru. Naravno, ovo nije radio na svjetlu dana, nego skrivećki od gospodara, te je tako, očito, morao ukloniti tragove svoje pokvarenosti i zloće. Morao je manipulirati zadužnice, te ukloniti prave podatke o stvarnom dugu. Bio je spreman oštetiti svoga gospodara i zavarati cijelu javnost i tada kad je već bio pod sumnjom. Osim što je bio kradljivac, postao je i varalica, to jest kompletan kriminalac. Krivotvorio je činjenice na štetu svoga gospodara, a pogodovao je dužnicima, s prvenstvenim ciljem da sam iz toga izvuče koristi. Prekrivajući pravu istinu o dugu i dužnicima na koju je gospodar imao pravo, osigurao je nešto vremena da se nesmetano izvuče iz opasne situacije u kojoj se našao. Ne znamo koliko je sebi potom omogućio nesmetan život, jer je gospodar ipak doznao za sve što je činio, no znamo da ga je ipak unatoč svemu pohvalio za snalažljivost. A morao je još više za odvažnost, jer taj čovjek nije prezao ni od čega da sebe osigura u zemaljskim dobrima.

Ovakva situacija nije rijetkost ni u današnje vrijeme, te naše društvo vrvi pojedincima koji su loše upravljali društvenom imovinom, te je počesto i svjesno upropaštavali, s ciljem da se oni domognu dijela kolača, ili pak da pogoduju nekom svom poznaniku. Imajući potporu političkih garnitura i iskvarenoga pravosuđa, mogli su nesmetano otimati što nije njihovo, pogotovo što ih je onaj totalitaristički sustav ‘naučio’ da je zajedničkoj imovini gospodar ‘nitko’. Tako su razni nitkovi mogli činiti štetu vlastitom narodu i državi, te umjesto općem dobru, radili su samo sebi na korist. Ljudi iz onog sustava su ih štitili, a i poučili kako se prikrivaju dokumenti i lažiraju činjenice, podređujući dobrobit naroda osobnom, stranačkom ili partijskom dobru. Štoviše, počesto zbog sustavnom uništavanja dokumentacije koja bi mogla određene ljude kompromitirati, još i danas se mučimo kako dokazati povijesnu istinu o svemu što se zbivalo posljednjih desetljeća. Isto se radilo i zadnjih godina u raznim strukturama vlasti. A koliko su umreženi i zaštićeni oni glavni akteri, vidimo i po tome što gotovo nitko nije odgovarao za toliku pustoš i pljačke.

Svi znamo da je ovo sve za osudu i za pozivanje na odgovornost, jer je bezočno i krajnje štetno za narod i državu. No nije naše da se bavimo kaznenim progonom takvi, kao što nije bilo ni Gospodinu to cilj kad je pričao prispodobu o takvim ljudima. No ipak nam se nameće pitanje, zašto Gospodin reče da je gospodar pohvalio slugu koji je takvo što činio. Trebamo li i mi hvaliti one koji su takvo što činili u našem društvu i narodu? Trebamo li i sami postati takvima ako su oni primjer? Što znači kad Isus kaže da si sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti? Premda je Isus samo uočio ono što je i naša narodna poslovica prenijela: Vrana vrani oči ne vadi!, svejedno nam ostaje pitanje je li htio da mi postanemo takve štetočine koje će se tako umrežiti da se međusobno ne ugrožavamo, te da nam je zajedničko da štetu činimo malenima, nezaštićenima, poštenima, naivnima i svim ostalim kategorijama.

Odgovor je svakako da nas Isus nije htio pretvoriti u kriminalce i štetočine, nego da iz ponašanja ljudi oko sebe tražimo dodatnu duhovnu motivaciju za ispravan život. Gospodin samo uredno iščitava kako se ljudi u svijetu nemilosrdno, bespoštedno, pa čak i bezobrazno bore za osiguranje života, to jest više lagodnosti i sigurnosti u zemaljskim dobrima, iz čega bi sinovi svjetla trebali učiti da se s tolikom odlučnošću i snagom bore za vrijednosti kojima ih uči sam Bog.

Isus stoga ne traži da budemo kao kradljivci i prevaranti. Ne očekuje od nas da se trošimo oko materijalne sigurnosti do granice dopuštenoga, pa i preko nje kad zatreba. Nego želi da mi budemo spremni istom odvažnošću priskočiti potrebnima. Jer ako su prevaranti i kriminalci tako solidarni u zlu, mi bismo kao sinovi svjetla trebali biti još solidarniji u dobru s onima koji su potrebni naše pomoći i solidarnosti. Kao što su sinovi ovoga svijeta solidarni u krađi i prikrivanju činjenica, mi bismo trebali biti još solidarniji u pomaganju drugima i svjedočenju Božje istine. A ako se međusobno ne pomažemo i ne stavljamo svoja dobra na raspolaganje, onda i nismo pravi sinovi svjetla, nego smo tek samo imenom.

Poslušajmo i prihvatimo Isusovu pouku i poticaj, te budimo u dobru i međusobnoj ljubavi odvažni sinovi svjetla, odvažniji od sinova ovoga svijeta koji se dokazuju u zlu, krađi i prijevari. Budimo solidarni u dobru i velikodušni u potrebama naše braće, nego što su zli ljudi u otimačini i prijevari. Pogotovo što znamo da će istina prije ili poslije doći na vidjelo, ako ne pred zemaljskim pravosudnim organima, onda sigurno pred Bogom gospodarem vremena i vječnosti, povijesti i budućnosti. On će svakome dati prema njegovim djelima, te se pred njim nitko tada neće moći izvući lažnim izjavama i svjedocima kao na zemaljskim sudovima. Neka nas svijest odgovornosti pred Bogom potakne još više nego strah od ljudi, da budemo istinski sinovi svjetla, snalažljiviji i aktivniji za duhova dobra, nego što su sinovi svijetu za ova zemaljska.