2. nedjelja kroz godinu – C

Odlomak Evanđelja koji čitamo danas opisuje nam kako je Isus učinio svoje prvo znamenje u Kani Galilejskoj pretvorivši vodu u vinu. Evanđelist sveti Ivan veli da je tako objavio svoju slavu, te da su njegovi učenici povjerovali u njega. No zbog važnosti ovog znamena, bilo bi korisno podrobnije propitati njegovo značenje ne samo za Isusove učenike, nego i za sve ostale sustolnike, kako domaćina slavlja, tako i goste. Jer i oni koji su bili zabavljeni slavljem da nisu vidjeli niti da je vino došlo kraju, a niti su vidjeli čudo koje je Isus učinio, ipak su prema učincima osjetili da se nešto dogodilo. Primijetili su barem da situacija nije izmakla kontroli, da slavlje uredno teče, te da nema onih uobičajenih podvala na koje su inače ljudi navikli u takvim prigodama. To će ravnatelje stola, nakon što je okusio vodu što je postala vinom, izraziti govoreći zaručniku: Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.

Ravnatelje stola je bio svjestan, a to je rekao i zaručniku, da se mi ljudi znamo služiti sitnim trikovima i podvalama koje se počesto i ne primijete, ili ako se primijete zna već biti kasno da se na njih reagira. Tako na primjer svi mi volimo ostaviti dojam na druge, pri čemu je važan upravo onaj prvi trenutak i doticaj s drugima. Pogotovo ako imamo određene planove i želje, ako nešto od nekoga očekujemo ili želimo ga iskoristiti ili se njime okoristiti. Ima ljudi koji pomno planiraju, do u detalje, kako drugoga očarati i osvojiti svojim likom i sposobnostima, pogotovo ako im nakon toga žele nešto podvaliti nakon što su ih u prvi mah opčinili i zavarali. To je samo razvijeniji oblik onoga što svi ponekad spontano činimo kad se želimo dopasti drugima, pa i onda kad ne želimo ništa konkretno od njih, nego jedino da imaju o nama lijepo mišljenje. Ali ima i ljudi koji se time i profesionalno bave, kojima je dio posla da nude svoje usluge i proizvode, što se često svodi na to kako pronaći žrtvu kojoj će podvaliti i preko nje se naplatiti. I nije riječ samo o pojedincima koji proučavaju i pripremaju se kako psihološki obraditi svoje potencijalne ‘žrtve’, nego se počesto i sva medijska komercijalna promidžba bazira na tim istim pravilima. A najčešće nastradaju oni maleni, naivni i neupućeni.

Upravo zato razumijemo zašto je ravnatelj stola imao potrebu pohvaliti zaručnika što se nije poslužio takvim trikom kojim se mnogi služe. Mnogi, doista, na početku slavlja daju dobro vino da ostave dobar dojam i da bi ih ljudi hvale za gostoprimstvo i dobru pripremu svadbe, a kad se kasnije uzvanici ponapiju, onda im je dobro i loše vino. Svi, međutim, znamo da je ovo razmišljanje za kratke staze, te da jamči samo kratkotrajan uspjeh. Može netko u prvi tren ostaviti dobar dojam, sačuvati lijepo mišljenje i sliku o sebi, pa čak i steći određenu korist na temelju toga. Ali takvo je razmišljanje kratkoga daha, te se prije ili poslije prozre čemu je služila lijepa pojavnost kojom se htjelo ostaviti dojam. Jer svi dobro znamo da nas vlasnik u restoranu, prodavač u dućanu, izvođač na poslu možda mogu i u nekoj mjeri prevariti i podvaliti neki svoj proizvod za ono što nije, ali to može biti samo jednom, nakon čega je i sebi nanio trajnu štetu, jer je tim činom izgubo kupce i korisnike svojih usluga.

U svjetlu svega rečenoga bolje shvaćamo od kolikog je značenja bilo Isusovo čudo i koje su bile njegove posljedice i za ove ljude koji nisu znali što se točno dogodilo. Kao ‘čuvar dobroga vina’ zaručnik nije izgubio ugled, te nije morao tražiti neko od nečasnih rješenja kako bi spasio izvanjsku pojavnost. Nije se odlučio “na kemiju” – na podvalu lošega vina, premda bi možda i takvo što napravio kad bi došao u škripac poradi nestašice vina. A i ravnatelj stola je spasio mišljenje i stav o ljudima. Osvjedočio se da još uvijek ima dobrih ljudi, koji ne podvaljuju drugima, koji se ne služe trikovima da bi formalno sačuvali ugled, a u biti gledali samo svoju korist. Poradi svega što se dogodili imao je razloga vjerovati u ljude. Imao je razloga biti sretan zato što još uvijek ima poštenih i neiskvarenih pojedinaca koji se ne služe varkama i opsjenama.

Iz svega toga iščitavamo koliki je blagoslov tim ljudima bila Isusova nazočnost. Isus kao uzvanik i naš sustolnik u važnim trenutcima života pomaže i nama da sačuvamo dobro vino svojih duša, mnogo dragocjenije od bilo koje koristi, časti, vlasti i uspjeha. Ništa nije vrijedno naše čestitosti i poštenja, jer od prividnih uspjeha i rezultata nema koristi ako u temeljima svega ne stoji izgrađena i neiskvarena ljudskost. Isusova prisutnost u nama čini da se ne skrivamo iza podvala, iza lijepe slike i dojma, nego da brižno pazimo na častan, pošten i krepostan život i odnos prema drugima.

Uostalom, na takav način je i sam Gospodin ušao u svijet i u javnost. Niti je želio, niti se bavio time kako ostaviti dojam na one oko sebe, nego je htio biti jednostavni sudionik njihova života, te tako i onih važnih događaja kao što je mogla biti svadba. Ali kad je došao trenutak da pokaže moć i slavu, pokazao ju je, ali ne sa željom da se on pred drugima istakne, nego da pomogne i spasi situaciju koja je prijetila izmaknuti kontroli. Zato je i ove ljude obdario lijepim međusobnim iskustvom, što nije moglo biti umanjeno, nego povećano i onda kad su eventualno saznali što se točno dogodilo. Kao što je dao svojim učenicima prigodu da povjeruju u njega, tako je dao i njima. Naravno, bila im je prigoda da stvore čvrste odluke za život prema pravoj ljudskosti, te da nastave vjerovati i u ljude.

Isus doista pred nikim nije htio stvarati dojam, nego je samo u svoj obzirnosti pokazao svoju stvarnost, svoju slavu. Nije ih htio zavarati dojmom, pa ih izvarati, nego je u njima htio razbuditi vjeru koju mogu imati kao najsnažniji pokretač i motiv ljudskosti. Upravo on, utjelovljeni Božji Sin, daje nam razloga vjerovati u Boga i u čovjeka. U Boga poradi njegove dobrote, svemoći i blizine kojom nam dolazi ususret, a u čovjeka koji prima njega i ponaša se u skladu s njegovom riječju. Odazovimo se ovom pozivu, te i sami postanimo i budimo čuvari dobroga vina.

Krštenje Gospodinovo – C

Sveti Luka nam otvara današnji evanđeoski odlomak tvrdnjom kako je u vrijeme kad je sv. Ivan krštavao u narodu raslo iščekivanje: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Osim što nam sveti Luka svjedoči da su iščekivali Krista – Mesiju, ne tumači podrobnije o kakvom je iščekivanju riječ, to jest što je bio sadržaj i koja su im bila očekivanja od budućeg Mesije. Ako ćemo povući paralelu sa svakidašnjim životom, a to nam je i Evanđelje kasnije potvrdilo na više mjesta, možemo s velikom vjerojatnošću reći kako su očekivali zacijelo političkog Mesiju, osloboditelja koji je trebao biti kadar zajamčiti blagostanje izraelskom narodu nakon dugog razdoblja ropstva i potlačenosti. No Isus je odmah, od prvog trenutka, pokazao da njegove mesijanske mjere ne odgovaraju mjerama puka, ni namjere njihovim namjerama. Zato je iz događaja njegova krštenja razvidno kako je Mesija prvenstveno ljubljeni Sin Božji na kojemu počiva sila Duha Svetoga, a ne nikakav političar ili moćnik ovoga svijeta.

Kako bismo što bolje razumjeli događaj Isusova krštenja i njegovu poruku za nas, možemo povući neke poveznice između onoga očekivanja koje spomenu Evanđelist i očekivanja kakva postoje u današnjemu svijetu. I danas se zna dogoditi da je narod u iščekivanju, a da ne zna što točno iščekuje, to jest da ne zna ni koga iščekuje i niti koga bi trebao iščekivati. Počesto narod ne zna što bi trebao očekivati od onoga kojega iščekuje kao svoga mesiju, te od njega ište nešto sasvim krivo, to jest nešto sukladno svojim željama, a što u biti nije pravi mesijanski dar kojem bi trebao težiti, jer mu dar za kojim teži ne može donijeti istinsko dobro. A pitanje mesijanskog, to jest spasiteljskog zahvata u povijest Božjeg naroda, a to vrijedi i za svaki drugi naroda i pojedince, nije pitanje ljudskog iščekivanja, nego prije svega Božjeg obećanja. Božji narod, i svaki narod koji želi da ga pohodi i spasi Božji Mesija, treba iščekivati Obećanoga, a ne nekoga prema svojim ljudskim prohtjevima i potrebama.

U tom smislu smo možemo povući dodatne poveznice sa svojom situacijom. Naime, i mi kao narod proživljavali smo posljednjih nekoliko mjeseci kao vrijeme iščekivanja, počevši od parlamentarnih izbora, pa do stvaranja političkih saveza, potom od uspostavljanja sabora i imenovanja mandatara živimo u iščekivanju do izbora Vlade i svih ostalih državnih tijela. Praktički cijeli narod živi u iščekivanju mesijanskoga tipa, pogotovo kad se očekuje brzo i lako rješenje nagomilanih društvenih problema, od nezaposlenosti, iseljavanja, duga i demografskog lošeg stanja. U ovakvom ozračju kakvo sami proživljavamo možemo bolje razumjeti mesijanska očekivanja izraelskoga naroda koji se stoljećima mučio pod čizmom i mačem mrskih osvajača s Istoka i Zapada. Ne znamo kako je narod reagirao u trenutku kad se Isus krstio i objavio im Oca i silu Duha Svetoga, ali me strah da se danas Gospodin pojavi i da nam pokuša reći da rješenje svih naših problema nije u politici i gospodarstvu, te da ne trebamo čekati takvog mesiju, vjerojatno ga ne bismo ozbiljno doživjeli. Da nam potom nastavi govoriti kako nam nudi pravo rješenje onaj tko nam otkriva lice Božje, vjerojatni bi većina odmahnula rukom i ismijala ga.

Međutim, poruka događaja opisanoga udanašnjem odlomku upravo je ta. Na blagdan svoga krštenja Gospodin nam poručuje da se ne damo zavarati pojednostavljenim očekivanjima i planovima za budućnost. Napose nas vjernike stavlja pred odgovornost i ne dopušta nam, za stvarno dobro našega naroda, da se uljuljamo u mesijanizam ovoga svijeta i zemaljskih struktura. Govoreći ovo, ne želimo u isto vrijeme umanjiti potrebu čestitih, poštenih i odgovornih političara i vođa naroda, nego samo istaknuti kako bismo mi vjernici trebali znati da je nedostatan ljudski faktor kako bi narod ostvario smisao svoga postojaanja. Nedostatna je isključivo ljudska procjena kako bi se ostvarila stvarnu dobrobit naroda. To vidimo i na jednostavnom primjeru zapadnih zemalja gdje blagostanje i visok standard uopće ne jamče razvoj života i pravu budućnost pojedinih naroda.

Stoga je i nama ovim Evanđeljem ostavljena poruka da vrijeme iščekivanja neće proći onda kad se u Saboru izglasa povjerenje novom mandataru i novoj Vladi, jer za nas vjernike iščekivanje nije društveno i političko, nego duhovno i vjersko. Pogotovo što znamo da na zemlji nema ljudskih mesija, te da ljudski mesijanizam nije dostatan za suočavanje sa sadašnjošću i hod prema budućnosti. Za nas iščekivanje prestaje samo onda kad dođemo do susreta sa stvarnim Mesijom. Zato i narod koji bi sva svoja očekivanja polagao u ljude, a ne u Mesiju Božjeg Sina, ne bi imao dovoljno dobra ni jasna očekivanja prema vlastitoj budućnosti. Narod čija se očekivanja iscrpljuju na razini povijesti, nema prave budućnosti. Isus je jasno potvrdio da samo oni koji čovjeku donose Boga, mogu odgovoriti na sva ljudska očekivanja, te stoga ni njegovo odgovor nije bio nimalo gospodarsko-politički, nego prije svega milosno-spasenjski. Znao je da će najviše dobra učiniti za svoj narod ako mu objavi Boga i pozove ga na život sukladan objavi koju je primio.

Tu istu poruku pozvani smo i danas mi kršćani navijestiti svijetu. Ovaj narod može izići iz krize i može imati budućnosti ne po političkim vođama, nego po tome koliko će imati svjesnih kršćana. Budućnost dakle ovisi o tome koliko ćemo mi kršćani biti kršćani mesije, to jest koliko ćemo biti sljedbenici svoga Gospodina, učenici svoga Učitelja, pomazanici Duhom Svetim kojeg primamo od Pomazanika Božjega. Koliko mi kršćani budemo kadri otkrivati snagu i dubinu svoga krštenje koje nam daje Kristov život, toliko će naš narod imati stvarne budućnosti. Samo ako mi budemo zreli kršćani, a sakrament našega krštenja nas na to poziva, onda naš narod ima budućnosti. Isusovo krštenje nam doziva u svijest mesijansku zadaću i odgovornost koju imamo za svoj narod. Nastojmo je prihvatiti u duhu zrele spoznaje koju nam je podarilo njegovo krštenje. Kao kršćani djeca smo ljubljena Očeva u Sinu i Duhu Svetomu, te smo pozvani svu milinu od njega primljenu darovati svijetu, te tako svijet dovesti do Oca, izvora sve miline i milosrđa. Ne bježimo stoga od svoje odgovornosti i od svoga mesijanskog poslanja.

Svetkovina Bogojavljenja – Tri kralja

Ako ima ijedan blagdan u ovom božićnom ciklusu koji jasno izražava sveopće Božje milosrđe, onda je to upravo svetkovina Bogojavljenja ili, kako se uvriježilo reći u puku, Tri Kralja. Naime, ova svetkovina još od prvih stoljeća ima veliko značenje u Crkvi, te je imala jednako značenje kao sam Božić. Doista rođenje Gospodinovo u Betlehemu slavilo se kao rođenje novoga Kralja iz loze Davidove koji je trebao osloboditi svoj narod ne samo iz šaka osvajača, nego i od zla i grijeha kojeg je na razne načine bio žrtva taj isti narod. S druge pak strane svetkovina Bogojavljenja je objavljivala to isto otajstvo rođenja Sina Božjega kao dar milosti i milosrđa za sve druge narode, što je bio razlog velike radosti i zahvaljivanja Bogu za ljubav prema svim ljudima kojima je u srcu plamtjela želja za spoznajom Boga i za spasenjem kojem je on začetnik i koje od njega dolazi. Tako iz novozavjetnih svjedočanstava koja opisuju Isusovo rođenje pronalazimo da je se već od prvoga dana i pojavka na zemlji Sin Božji pokazao kao sveopći Spasitelj, poslan spasiti ne samo svoj izraelski narod, nego i narod pogana. Sjaj njegova svjetla bio je tako jak da ga nije bilo moguće zastrti niti ugasiti, kao što ga nije bilo moguće niti zatvoriti u ograničeni prostor i vrijeme. Krist je svojim utjelovljenjem tako snažno zasvijetlio da je obasjao i one daleke koji su vapili za Bogom iz svoje tame, te im je bio omogućen pristup u Božje svjetlo.

U tom duhu čitamo i ovo izviješće svetog Mateja o dolasku mudraca najprije u Jeruzalem i potom sve do Betlehema. Već je i Evanđelistu jasno da je u tom događaju očitovano na koji način se može doći do Krista, to jest kako su oni koji su imali prednost jer su poznavali Pisma odjednom ostali kratkih rukava jer nisu htjeli prignuti svoja ohola srca i glave niti pred svetim i proročkim nagovještajima koja su čitali. Tako su židovski velikaši, glavari svećenički i pismoznanci narodni ostali daleko od Krista, a bili su mu tako blizu, dok su ga pronašli ljudi izdaleka. Doista se je dogodio neobičan preokret. I jedni i drugi su raspolagali dijelom podataka, te su se međusobno i posavjetovali kako bi došli do točnijeg određivanja mjesta Kristova rođenja, ali je činjenica da su samo mudraci nastavili svoj hod i otišli do Betlehema i poklonili se novorođenome Kralju. Već pri rođenju se očitovalo odbacivanje koje će kasnije samo doći do vrhunca kad glavari svećenički i pismoznanci budu osudili Isusa na smrt, to jest ishodili osudu od Pilata.

Kako vidimo do Krista se ne dolazi samo intelektualnim znanjem niti samo uz pomoć pukih vijesti, pa i onda kad ih uzimamo iz Svetoga pisma, nego se do njega dolazi otvorenošću srca i uma da primi Božje podražaje iznutra, a znakove izvana. Mudraci s Istoka su bili spremni na takav hod s Bogom, te su im na spasenje poslužila i starozavjetna proročanstva, pri čemu ne treba nikako zanemariti ni umanjiti važnost njihove otvorenosti za Boga i želju da dođu do konačnih odgovora tko je taj koji zaslužuje njihovu kraljevsku pozornost i darove. S druge pak strane Herodu i onima koji su iščitavali proročanstva nije poslužilo njihovo svjedočanstvo da su vidjeli njegovu zvijezdu, a ni proročka riječ ih nije ponukala da odu do Betlehema provjeriti ono za što su ustvrdili da je nagoviješteno. Upravo jer su imali spremnosti duha, novorođeni je Kralj iskazao mudracima milosrđe i primio ih je u svoju audijenciju u betlehemskoj štali gdje su mu se poklonili i prinijeli svoje darove, dok Herod i njegovi savjetnici ostadoše uskraćeni za dar milosrđa Božjega.

Bog je doista pokazao milosrđe prema svim narodima time što je otkrio da je on svjetlo na njihovu putu i smisao života prema kojemu trebaju težiti, kao što je pokazao mudracima s Istoka. Prva Crkva je to prepoznala, a kao dokaz da je se Bog htio objaviti svim ljudima naviještali su upravo dolazak trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu. Kako se širio naviještaj radosne vijesti postajalo je svima kristalno jasno da se Boga ne može prihvatiti na proizvoljan način niti njegovo milosrđe ograničiti prema našim ljudskim mjerilima. Bog je Otac svih ljudi, ali ga pronalaze samo oni koji ga traže u spremnosti i jednostavnosti srca, što vrijedi i za sinove Abrahamove jednako kao i za narod pogana. Pronalaze ga oni koji osjećaju potrebu njegova milosrđa i klanjaju se njegovoj čovjekoljubivoj uzvišenosti. I doista, već u događaju trojice mudraca očitovalo se kako je Božje milosrđe sveopće, jer on milost i milosrđe nudi svim ljudima kao svjetlo koje ih vodi kroz život. Bog nijednom čovjeku koji ga iskreno traži ne uskraćuje znakove svoje dobrote, nego mu svijetli i u srcu i na nebu, te mu šalje i svoju jasnu riječ i zvijezdu da ga vodi, kako bi ga doveo do svoga utjelovljenog Jedinorođenca, svoga ljubljenoga Sina rođena u Betlehemu. U Betlehemu su mudraci doživjeli da se Božji Sin rodio i za njih, to jest da nije samo kralj naroda izraelskoga, nego je i njihov kralj i kralj svih ljudi. Po toj spoznaji objavilo im se neizmjerno milosrđe Božje koje je došlo ususret cijelome ljudskom rodu.

I nama danas ovo je snažna poruka koja bi nas trebala prožeti golemom radošću. Bog se ne uskraćuje nijednome čovjeku dobre volje koji traži Božje svjetlo u tami ovoga svijeta ili pak u vlastitoj nutrini koja je tamna bez Boga. Upravo zato su i pastiri i kraljevi došli izložiti svoje duše ovom mladom Suncu s visine, ali ne da ih potamni i spali, nego da ih obaspe svojim sjajem i učini bijelima. Ne budimo lijeni, nemarni i ukopani u svoje položaje, nego poput mudraca potrudimo se i pođimo do Betlehema i u Isusu otkrijmo pravo lice milosrdnoga Boga koji nam se smiješi, koji i naše duše čisti i ispunja svojom milošću. Potom se iskreno poklonimo našemu Gospodinu i dajmo se obogatiti darom njegova života koje nam po njegovu svetom milosrđu prebiva u duši

2. božićna nedjelja

Prolog Ivanova Evanđelja već gotovo dvije tisuće godina neiscrpno je vrelo nadahnuća i poruke vjernicima, jer izlaže otajstvo dvostrukog rođenja Božjega Sina, to jest Božjeg Logosa – Riječi. Sveti Ivan nam vrlo uzvišenim riječima, na koje nismo navikli niti ih čujemo često u redovitom govoru, govori o tom Božjem otajstvu, to jest o Božjoj Riječi koja bijaše u početku u Boga i koja ujedno bijaše Bog. Nosiva riječ ovog teksta koju sveti Evanđelist koristi kako bi govorio o Sinu Božjemu jest počelo, početak. Sin Božji je onaj koji je u početku svega i koje je počelo svega, to jest koje je prije svega kao vječni Božji Sin u Bogu. A sveti nam Ivan ne želi govoriti samo o kronološkom počelu svega, premda je on i kronološki prije svega, nego je on uzrok i stvoritelj svega što postade, jer sve po njemu postade i bez njega ništa ne postade. On prethodi vremenu i svijetu ne samo zato što je prije svega, rečeno našim siromašnim ljudskim jezikom o nekome tko je vječan, nego zato što je on kao vječni Logos – Riječ Božja u temeljima postojanja svega, budući da je sve po njemu postalo. Božji Sin je početak i počelo svega kao istinski uzrok svega što postoji. Ali kao što je počelo, on je posljednja svrha, nedokučivi smisao i konačni uvir svega stvorenoga.

No kako bismo mi sami bolje razumjeli ove riječi kojima se služi poglavito filozofija i teologija, mudroslovlje i bogoslovlje, to jest kako bismo bolje razumjeli utjelovljenoga Božjega Sina i našega Gospodina Isusa, korisno je predočiti ih našim uobičajenim jezikom i opisati zdravorazumskim promišljanjem i ponašanjem. U tom smislu svi znamo, kad posadimo krumpir, onda ne očekujemo da nam u vrtu nikne rajčica. A ako nasadimo ruže, ne očekujemo da nam izrastu tulipani. Isto tako, ako mačka na svijet donese mačiće, ne očekujemo da kasnije kad uzrastu to budu psi. Ili pak ako se krava oteli, ne očekujemo da se poslije tele pretvori u ovcu. Jasno nam je, dakle, da u svakome biću postoji počelo, sukladno svakoj vrsti, po kojem se pojedino biće razvija od zametka pa do cjelovitog organizma. Ovo počelo je unutarnje i u njemu od nastanka postoji cjeloviti zapis dužnoga rasta, te se svako biće razvija prema tom unutarnjem počelu koje je usađeno u sve što postoji.

No osim što znamo da u svim bićima postoji počelo nastanka i razvoja, može se uočiti da se u nekim slučajevima pojedine jedinke razvijaju pogrešno ili ne dođi do dužne punine razvoja koja je bila zacrtana počelom. Neka suprotna sila ili neki drugi zahvat ili poremećaj mogu uvjetovati razvoj određene jedinke tako da ne dosegne puninu sadržanu u svom počelu. No tada znamo da je došlo do odmaka od planiranog razvoja, to jest do neke vrste iskrivljenja ili zakržljanja, kao kad se pojedina biljka ili životinja ne razvije dovoljno, pa je onda iznimka kao crna ovca svoje vrste. Kad sve rečeno primijenimo na čovjeka, onda vidimo da je i u čovjeka upisano isto takvo počelo, ali još izravnije nego kod drugih bića. No najčešće čovjek posvećuje pozornost kad se dogodi neki biološki poremećaj ili bolest, zaboravljajući pri tome da njegovo počelo nije samo biološko, nego i duhovno, to jest počelo misaonog i milosnog života, te da je mnogo pogubnije kad mu se dogodi duhovni poremećaj. U njegovo biće je kao počelo slobode i ljubavi upisano milosno počelo, te čovjek ostvaruje život sukladno počelu onda kad živi sukladno počelu i načelu milosti i istinske duhovnosti, to jest sukladno prosvijetljenoj božanskoj misli koja dolazi od Božjeg Logosa.

Čovjek je na žalost odbio hoditi putem utisnutoga počela, to jest nije htio živjeti sukladno upisanoj mudrosti kojom ga je obdario Božji Logos, nego se radije opredijelio za počelo biologije i ljudske mudrosti bez Boga. Nije htio živjeti sukladno darovanoj milosti, niti je prihvaćao slobodu kao dar za ostvarenje u ljubavi i zajedništvu s Bogom. Umjesto da kod njega bude još uočljivije nego kod drugih bića da je njegovo počelo božansko, tragično je da je nakon grijeha čovjek gotovo ne dopušta da se to istakne. Umjesto da se razvija i napreduje živeći sukladno volji Božjoj, dar slobode je koristio kao sredstvo samovolje. Umjesto da hodi prema zacrtanim ciljevima na putovima obasjanim svjetlom Božjim, opredijelio se za samohod u tami prema vlastitim ciljevima. Umjesto da primi Božju Riječ – Logosa za počelo koje razumu daje svjetlo da otkrije cilj kojem mu je hoditi, a volji daruje snagu istinske ljubavi za hod do cilja i sva ostala potrebna sredstva, čovjek je odlučio odbiti njegovu prisutnost. Ili, kako će reći sveti Ivan, odbio je upoznati ga: svijet ga ne upozna.

Upravo zato je Božji Sin, Riječ – Logos, došao među ljude utjelovivši se kako bi kao čovjek poučio ljude putu mudrosti, to jest životu sukladnom istinskom Božjem počelu koje je utisnuto u čovjeka. Došao je među nas kako bi nam otkrio da za čovječan život nije dostatno biološko počelo, premda je i ono od Boga, nego je neophodno živjeti prema onom milosnom počelu prema kojem smo s Kristom Gospodinom primili milost na milost. To jest primili smo ne samo onu početnu milost darovanu prilikom stvaranja, nego i milost da nam se sam Bog približi u našem obličju kao Riječ koja je tijelom postala. Zato je on naše istinsko počelo po kojem spoznajemo da nismo rođeni od krvi i od volje tjelesne, nego od Boga. On je počelo po kojem otkrivamo da nam svjetlo u životu nije samo ljudski razum, nego da je prije svega to on – Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka.

Stoga nas njegovo rođenje sasvim ozbiljno poziva da pođemo putem dubljeg razumijevanja svoga pravoga počela, a bit ćemo toliko više istinski ljudi koliko to uočimo. Sin Božji se utjelovio da nam ga predoči u našem tijelu, pa ga zato prihvatimo kao Betlehemsko Dijete dostupno životu običnoga čovjeka koje nam svjedoči da smo pravi ljudi tek onda kad smo djeca Božja. Božji Logos se potrudio progovoriti našim jednostavnim i siromašnim jezikom, pa mu dopustimo da nam protumači i da nas uvjeri istinskoj uzvišenosti koja je podudarna snazi Božje milosti. Ne odbacujmo ga da se i na nama ne obistini žalosna povijesna istina koju izgovori sveti Ivan: K svojim dođe, njegovi ga ne primiše. Mi ga primimo po vjeri kako bi on bio počelo našega života i živi smisao našega djelovanja, jer sve što imamo primismo od njega, i stvorenje, i otkupljenje i posinjenje. Dopustimo mu da se nastani među nama, razmatrajmo njegovu slavi i svjedočimo da je samo on pun milosti i istine, te da smo svi pozvani crpiti na tom nepresušnom vrelu za ovoga života, dok ne prispijemo u onu puninu koju nam je on donio u svome tijelu i ovdje na zemlju.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Danas na blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa čitali samo tekst iz Evanđelja svetoga Luke u kojem je Evanđelist opisao događaj koji se zbio u Hramu u Jeruzalemu sa dvanaestogodišnjim Isusom. Marija i Josip su kao i svake godine hodočastili u Jeruzalem o blagdanu, te su i njega vodili sa sobom kao izraz ispunjavanja odgovornosti koju im je nebeski Otac povjerio kad im je povjerio svoga Sina. No taj put dogodilo se nešto neobično za vrijeme povratka, jer im je Isus priredio iznenađenje. Dok su oni očekivali da je Isus među suputnicima, no kad su shvatili da ga nema, vratiše se u Jeruzalem i nađoše ga u Hramu gdje razgovara s učiteljima slušajući ih i postavljajući im pitanja. A kad su ga našli i postavili mu pitanje o svemu što se dogodilo, dao im je vrlo jasan i uvjerljiv odgovor: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?

No kako Isus nije htio praviti revoluciju neposluha prema Mariji i Josipu, jer će Evanđelist kasnije zaključiti kako se vratio u Nazaret s njima i bio im poslušan, zapitati nam se što je onda htio postići. Htio je prije svega posvjedočiti svijest o svojem bogosinovstvu skrećući pozornost u prvom redu nama ljudima da ne zaboravimo istinu o svome. Štoviše, htio je da sve obitelji žive s istom sviješću i ljubavlju s koju su prema njemu gajili Marija i Josip u Nazaretu dok su ga podizali i o njemu skrbili. Tako je Isusovom prisutnošću potvrđeno da je i njihov nazaretski dom bio kuća Očeva, sukladno riječi koju reče: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Ako je na zemlji išta bilo takvo da se moglo nazvati ‘vlasništvom’ Očevim ili što je pripadalo Ocu, onda je to bio nazaretski dom Josipa i Marije, istinsko svetište u kojem je živio utjelovljeni Božji Sin. Njihova obitelj je bila sasvim posebna jer je do kraja bila prožeta ljubavlju Božjom po ljubljenom Jedinorođencu Očevu koji im je bio povjeren.

Kako vidimo, dva su ključna trenutka evanđeoske poruke: s jedne strane je odnos prema Ocu nebeskome i njegovoj prisutnosti na zemlju u domu njegovu, a drugi je ulazak Oca nebeskoga u vjerničku obitelj po svome Sinu Isusu. Ovim dvjema dimenzijama bila je prožeta Sveta obitelj, te po ovome njihovi sveti obiteljski odnosi postaju primjer svakoj vjerničkoj obitelji u koju je po vjeri i svetim sakramentima ušao sam Sin Božji. Svojim utjelovljenjem i rođenjem doista je postao članom svake vjerničke obitelji, što opisanim evanđeoskim događajem postaje još mnogo jasnije nama za svjedočanstvo.

No iz prisutnost Sina Božjega u svakoj vjerničkoj obitelji postavlja i određene zahtjeve i ukazuje na precizne odgovornosti svakog vjernika i obitelji. Doista, kuća svakoga kršćanina trebala bi biti kuća Očeva, jer je svaki kršćanin dijete Očevo po krštenju. A svaki krštenik je istinsko dijete Očevo ne samo po tome što se zove kršćanskim imenom, nego što dopušta da u njegovu kuću, život i obitelj, uđe sam Isus koji će biti učitelj Božjeg nauka, koji će moći sve one pismoznance i farizeje suvremenoga doba nadvisiti svojim naukom i pokazati vlastitu nadmoć.

Danas kad ulazi u naše obitelji, gdje ga zateknemo i možda mu se čudimo što ga moramo tražiti po gradu, a on prebiva u obitelji, hramu Božjemu i kući Božjoj, ponavlja istu riječ koju je rekao svojoj majci Mariji i poočimu Josipu kad su ga pronašli u Hramu: Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega? Nama bi danas još rekao: Zašto me tražite po gradu, u društvu, na ulici, tamo gdje ja nisam? Ja sam u srcu života, to jest u obitelji koja živi kao obitelj Očeva! U njoj me trebate tražiti i u njoj me trebate naći! No vjerojatno bi danas nama postavio i neka druga pitanja, kao na primjer: Zašto ste zaboravili da je vaša kuća, kuća Oca nebeskoga? Zašto ste mi zaboravili otvoriti vrata vašega doma? Niste li znali da mi je prebivati u onome što je Oca mojega, to jest u vašoj obitelji?

Ne dopustimo stoga da dotle dovedemo svoje obitelji da nam Isus postavi takva pitanja, nego radije živimo odgovorno slušajući njega kao svoga Učitelja i budno pazeći da sačuvamo njegovu svetu prisutnost. Ne slušajmo suvremene pismoznance i farizeje koji promiču svoje teorije o braku i obitelji, ali ne znaju mnogo o obitelji kao o svetoj kući Božjoj. Slušajmo radije njega koji je bio tako ponizan da uđe u našu životnu stvarnost i da služi svakoj obitelji do cjelovite izgradnje obiteljskog života i pravih obiteljskih odnosa. Slušajmo njega koji nas ne zavodi kratkotrajnim ljudskim modama i nestabilnim teorijama o obitelji, nego nas poučava vječnoj istini i obdaruje vječnim vrijednostima po svojoj spasenjskoj prisutnosti u srcu obiteljskoga života. Od njega naučimo da je prava obitelj ona koja ima Božje temelje i koja živi od njegove svete prisutnosti.

A ako je se Božji Sin do te mjere ponizio da bude poslušan nama ljudima u svojoj obitelji, onda i mi budimo ponizni i dopustimo njemu da nas pouči kako da svoje obitelji učinimo poslušnima Bogu. Budimo odgovorni pred darom Sina Božjega koji posvećuje svaku obitelj, ali i pred članovima svojih obitelji kojima smo pozvani donijeti i posredovati Boga svetim životom. Skrbimo o svojim obiteljima i o svakom članu oživljujući u svima Isusovu prisutnost i pretvarajući tako svaki dom i obitelj u kuću Očevu. A Sina Božjega,koji je ušao u svaku našu obitelj kako bi u njoj prebivao kao u domu Oca svojega, te kako bi postao i našim ukućaninom, zamolimo da nas nakon ovog životnog hodočašća učini ukućanima vječne Očeve obitelji u nebesima.

Svetkovina rođenja Gospodinova

Slavimo danas svetkovinu rođenje Sina Božjega, ali ne onog vječnog rođenja po kojem je Očev vjekovječni Sin, nego onog kojim se rađa u vremenu kao čovjek jednak nama u svemu osim u grijehu. Premda po vječnom rođenju imajući uzvišenu snagu, rađa se za nas kao nemoćno Dijete. Premda su po njemu sazdani svjetovi, nije prezirao ni onaj naš mali, počesto jadni svijet ljudi, kako bi ga uzvisio do božanskih razmjera. On koji je odsjaj Slave Božje, rodio se kao najveći siromah u štali da nas dovede do slave Očeve. On koji je otisak Bića Očeva prihvatio je uzeti našu ljudsku narav da bi u nju utisnuo upravo lik Očev. On koji je baštinik svega što postoj, odrekao se cijele baštine kako bi sina koji se grijehom razbaštinio priveo u dom Očev. Upravo zato jer se njegov život tiče nas i našega života, zato se i njegovo rođenje tiče nas i našega rođenja, te nas potiče da razmišljamo o vlastitom životu i rođenju i o svjetlu njegova.

Doista, Božji Sin se rodio kao čovjek kako bismo se mi mogli roditi od Boga. Danas nam je ražariti svijest da se Isus rodio za nas kao čovjek da bi svojim čovještvom obnovio našu ljudsku narav, kako bi ocjelovio nas ljude okrnjene u svome čovještvu. Danas klikćemo puni radosti jer je došao milosrdni Bog i zahvatio svojim životom u naš život, kako bi nam darovao sebe do kraja, kako bi se očitovalo da oni koji ga prihvaćaju, primaju moć da budu djeca Božja. Ovaj događaj je izvor radosti i nade nama ljudima, jer Isusovo rođenje pretpostavka našega preporođenja. Bog je došao među nas ne da igra interesnu, političku ili neku drugu zakulisnu igru, nego da nas ljude obnovi svojim čovještvom preko kojega djeluje sva punina božanstva. Zato i mi danas osjećamo svu snagu milosti koju smo primili njegovim rođenjem i pomoći koju nam pruža kao suputnik na našem životnom putu.

No njegovo rođenje nema samo značenje za nas, nego i izvor obveza kao što pretpostavlja svako rođenje. Jer kad dublje propitamo smisao i značenje rođenja, vidjet ćemo da roditi se znači primiti dah života, te imati u sebi snagu daljnjeg razvoja sukladno svojoj vrsti i naravi. A mi ljudi nosimo u sebi takvu snagu i mogućnost da se razvijemo od začetog djeteta do odrasloga čovjeka. I nije samo to, nego je u ljudskom razvoju prisutna i jedna mogućnost koju svi ljudi ne vide, te žive kao u golemoj opsjeni glede vlastitoga života. Čovjek nije začet samo kako bi se iz ljudskog zametka rodio na biološki život, te razvio do odrasle i zrele dobi, nego u sebi nosi mogućnost da se rodi na božanski život jer on prima život i voljom i darom Božjim. Božji Sin svojim rođenjem u našoj ljudskoj naravi sasvim jasno otvara čovjeku upravo tu mogućnost, te ga vodi putem ostvarenje sukladnog onom duhovnom daru, ili neraspadljivom sjemenu kako ga slikovito zovu svetopisci kad govore o našem rođenju iz Boga. Jer Bog je za čovjeka predvidio i dar božanskog života, a ne samo ljudskoga. Dobri Bog mu je dao duhovni život i nadnaravno svjetlo koje prosvjetljuje njegov duh. A upravo taj dah života počesto zaboravljamo i ne živimo sukladno njemu, nego svoj razvoj prema zrelosti uglavnom doživljavamo kao biološki ili eventualno intelektualni razvoj, dok zaboravljamo odgovorno bogosinovstvo. Živimo svoj život omeđen granicama vremena i prostora, zaboravljajući pri tome da je Božji Sin probio obzorja života i omogućio nam prolaz do vječnosti. Svetkovina rođenja našega Gospodina podsjeća nas danas da su neopozivi darovi Božji, te da naš Otac ne odustaje od svoga plana da čovjeka dovede do duhovnog preporođenja i da mu podari pravi život svoje djece.

Prepoznajmo stoga ljepotu duhovnog preporođenja i obradujmo svoj narod darom Božjega Sina dok istinski svjedočimo o svojem duhovnom rođenju i baštini koju nam je Otac podario kao svojoj djeci. Ne zaboravimo da je prava budućnost našega naroda u tome koliko ćemo mi koji vjerujemo osjetiti da smo zaista rođeni od Boga, te koliko ćemo prepoznati Boga koji nas obdaruje i obnavlja novim životom s kojim se ne mogu mjeriti nikakve ljudske reforme društva. Prava budućnost je u tome da se dadnemo obnoviti božanskim životom, pa će nam onda kao ljudima biti jasnije što nam je činiti i u zemaljskim okvirima. Ne budimo samo kao ljudi rođeni od ljudi, nego kao djeca Božja rođena od Boga i za Boga rođenjem Sina Božjega u našoj ljudskoj naravi. Opredjeljujmo se bez straha za svoje duhovno rođenje i pomognimo našem društvu i narodu da se izdigne iz prizemljenih pogleda i interesa. Obnovimo svoj narod i njegov duhovni pogled u budućnost opredjeljujući se za odgovoran vjernički život za kraljevstvo Božje. Isus nas je pribrojio Božjoj obitelji dajući nam dar duhovnog rođenja, iskoristimo ga stoga ucjepljujući se potpuno svjesno i ozbiljno u tu istu obitelj čvrstim prihvaćanjem dara bogosinovstva.

Ne budimo samo kao ljudi rođeni od ljudi i ljudi skučenih zemaljska obzorja, nego prihvatimo Sina Božjega koji nas svojim rođenjem rađa za kraljevstvo Božje, za Božju obitelj. Promatrajući njegovo sveto rođenje,promatrajmo obzorja koja je on konačno rastvorio svojim svetim dolaskom među nas. Sveta proslava njegova rođenja neka nam bude poticaj da intenzivnije razmišljamo o svom rođenju, o milosti koju smo primili po neizmjernom milosrđu Boga Oca koji nas nije napustio našoj bijedi, nego nam je poslao svoga Sina da nas privede u kuću Očevu.

Po Isusu Sinu Božjemu koji se rađa među nama otkrivamo tako istinu o vlastitom rođenju, o pripadnosti i o vječnim korijenima. Otkrivamo pravu istinu o svojoj naravi i porijeklu koje nije plod evolutivnih sila ni biologije, nego Božje volje i dara. Otkrivamo da nismo rođeni samo od volje tjelesne ni od volje muževlje, da nismo rođeni od tijela i krvi, nego imamo život darom Boga živoga. Danas po Kristovu rođenju slavimo dan koji nam otkriva sjajem vječnoga svjetla neizmjernu veličinu našeg dostojanstva jer smo rođeni iz Boga, iz njegove snage, te smo pozvani, sukladno snazi i mogućnostima koje smo primili,živjeti kao djeca Božja i razviti se do punine bogosinovstva. Radujmo se danas zbog Gospodinova i svoga rođenja. Kličimo, vičimo i svjedočimo naviještajući veliku radost što smo kao djeca Božja osjetili njegovu slavu i što smo primili od njegove punine milost na milost – dar posinjenja po njegovu rođenju. Neka nam je u tom duhu svima čestit Božić – Božje rođenje, a naše preporođenje!

Božić – misa ponoćka

U ovoj svetoj noći slavimo jedno od velikih otajstava naše svete vjere, otajstvo rođenja Sina Božjega u ljudskom obliku, to jest po kojem nam se na konačan i neponovljiv način pojavila milost Božja i njegovo sveto milosrđe. Slavimo događaj u kojem je dobri Bog neopozivo očitovao svoju namjeru da dođe ususret ljudskome rodu objavljujući blagovijest ljudskome rodu dajući mu Mesiju – Krista Gospodina. No večeras svaki od nas treba večeras iskreno osjetiti da se Bog rađa i za svakoga od nas, to jest vidjeti svojim očima da se utjelovio poradi nas i našega spasenja. Večeras nam je otkriti i doživjeti da je on istinski Krist, Mesija, Spasitelj koji nas ispunja radošću i mijenja tijekove povijesti i ljudskoga života. Upravo to smo čuli slušajući u prvome čitanju odlomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o narodu koji je imao vidjeti svjetlost veliku i onima koji su obitavali u kraju smrti zasjala je svjetlost jarka. A sve se to zbilo u trenutku kad je narodu bilo darovano Dijete, onaj koji ima vlast jer je Bog silni i Knez mira. Mi večeras ovdje okupljeni nismo nikakvi naivci, jer vjerujemo da je Betlehemsko Dijete, u štali i jaslama, premda bez ikakve ljudske sile i moći, bez gospodarskog jamstva i vojne zaštite, ipak prekretnica ljudske povijesti i izvor nove snage i nepobjedivog života svim ljudima. Mi smo večeras ovdje svjedoci posvemašnje jednostavnosti i poniznosti kojom nam milosrdni Bog dolazi ususret utjelovljujući se kao čovjek, kako bi nas poučio vjerodostojnom ljudskom življenju.

Upravo večeras smo svjedoci Božjega milosrđa uslijed kojega nije prezao niti od utjelovljenja kako bi došao među nas kao Spasitelj. Večeras ga slavimo kao svoga Spasitelja kojega smo pronašli u betlehemskim jaslama jer smo ga žarko iščekivali i jer smo ga istinski tražili. Večeras cijelom svijetu kličemo da nismo očekivali njegovo očitovanje tamo gdje se očituje ljudska moći i sila, slava i čast, jer nam je razvidno da se Bog ne rađa pred TV kamerama, niti u glamuru, niti u zabavnim spektaklima, nego smo ga tražili u čistom naručju njegove svete Majke. Večeras ispovijedamo da on nije nikakva ljudska atrakcija, niti je privlačni show program, nego ga častimo kao snažnu duhovnu prisutnost koja zahvaća i pokreće naš život na način da nas odgaja da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda, a daje da živimo razumno, pravedno i pobožno.

Mi smo večeras kao vjernici svjedoci pred nebom i zemljom da smo ga jednostavna srca kao pastiri pod vedrim nebom iščekivali, te svakom biću svjedočimo da nam se je smilovao i došao blizu. Večeras svako stvorenje pozivamo da nam se pridruži u hvali njegova milosrđa, preklinjući da se nitko ne prepušta površnom životu, nego da prihvati njegov poziv kojim i nama danas anđeli naviještaju veliku radost njegova rođenja za nas. Raspoložimo svi svoja srca i tražimo ga u tišini ove noći u kojoj se ne čuje buka svijeta, nego veseli navještaj neba i anđela o njegovu rođenju. Večeras je i nama otkriveno da se on rađa u jednostavnosti betlehemske štale, daleko od svake dokazivanja ljudske moći, daleko od svakog pokazatelja standarda i mjera kojima se mjeri ‘napredna’ civilizacija.

Posvjedočimo stoga čovjeku našega vremena, koji ne zna gdje i kako se Spasitelj rađa, da se rađa u čistoći i jednostavnosti duše koja prvenstveno žudi za Bogom, koja u ovom svijetu živi pod vedrim nebom kao i pastiri što čuvaju svoja stada. Budimo anđeli ljudima s kojima živimo i otkrijmo im uzvišenost i ljepotu života koji se Bogu predaje, te im navijestimo Božje rođenje po kojem nam je darovano milosrđe i mir. Pokažimo svima da Bog ne postavlja nikakve uvjete da bi došao u naše živote, ta njemu je dovoljna bila i štala da bi se rodio, nego samo iziskuje našu neposrednost i ljubav. Od nijednog čovjeka ne očekuje da ga obdaruje ni moću ni bogatstvom, nego samo da čuva oči svoje duše čistima kako bi vidjeli ona nevidljiva milosna dobra koja su nam po Božjem Sinu darovana. Potaknimo stoga sve ljude da odbace svoje maske i izvanjske okvire koji nas sputavaju u ostvarenju prave ljudskosti, a da prihvate živjeti prije svega od vjernosti milosrdnom Bogu koji je najveća dragocjenost ljudskoga bića. Uputimo ljude da iziđu iz zamki ovoga svijeta koje ih troše i nagrđuju im duše, a dovedimo ih pred živoga Boga koje je dar ljepote što obnavlja biće. Neka u ovoj svetoj noći svi odbace od sebe površnost koja ne traži Boga i oholost koja mu ne ostavlja prostora u srcu, i onu lažnu sigurnost koja polaže svu nadu u zemaljska dobra. Dopustimo da nas Bog pronađe i pokrenimo se svi sa svojih zemaljskih pašnjaka i otiđimo do Betlehema promatrati i klanjati se utjelovljenome Božjem Sinu koji je došao u našu ljudsku blizinu i rodio se za nas.

Božić nam je Božić samo ako jasno otkrijemo gdje se to Bog rađa i ako pohitimo k njemu kako bi se njegovo rođenje očitovalo i nama i u nama. A ono se očituje u iskrenosti kršćanskoga života, u pozornosti prema kršćanskim vrijednostima, u neposrednosti zajedništva s njime. Večeras i mi poput pastira, koji su u noći ovoga svijeta kojom dominiraju moćnici imali oči za Božje svjetlo, prepoznajmo u novorođenčetu u jaslama svoga Spasitelja. Nakon ovog milosnog događaja ne zatvarajmo više oči i ne dopustimo da nam ih ljudi zatvore, nego ih držimo otvorenima u jednostavnosti duše i čistoći srca koje ga s ljubavlju prihvaća. Poput pastira koji su imali sluha za govor anđela, za unutarnje poticaje u duši, ne zatvarajmo ni mi više svoje uši nego primajmo Božju riječ i dajmo se poučiti o znakovima Spasiteljeve prisutnosti i o svetom mjestu njegova rođenja i boravka.

U ovoj svetoj noći, dok slavimo rođenje Sina Božjega u našem ljudskom obličju, otkrijmo cijelome svijetu gdje i kako se Bog rađa za nas i u našem obličju svjedočeći kako se rodio u nama i kako je postao pokretačka snaga našega življenja. Svojim neporočnim životom objavimo svijetu njegovu prisutnost, te istaknimo kako je ljudski život sveto mjesto Božjeg rođenja. Budimo primjer svima da vide da nam je njegova prisutnost ispunila dušu najsvetijim osjećajima, te ih čuvajmo i podržavajmo, štitimo i njegujmo, kako nam Božić ne bi bio samo izvanjska proslava, nego duhovna proslava naše proslavljene ljudskosti, kako nam ne bio samo zemaljski obred i običaj, nego kako bi nas svojim milosnim darom dovela do onog nebeskog Betlehema u kojemu ćemo se mi konačno roditi za nebo i svoga Oca slaviti u kući njegovoj po sve vijeke vjekova. Amen.

4. nedjelja došašća – C

U središtu današnjih čitanje je lik Nazaretske Djevice koja dolazi u pohode svojoj rođakinji Elizabeti noseći u svome krilu začetog Spasitelja. Sveti Luka tek jednom rečenicom opisuje njezin odlazak iz Nazareta u Judeju, ali tako sadržajnom da nam prenosi vjerodostojne osjećaje svega što se dogodilo: U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Sveti Evanđelist nam tako prenosi osjećaje Nazaretske Djevice koja prepoznaje svojom žurnom zadaćom biti na usluzi svojoj rodici Elizabeti. Marija koja u svome krilu već nosi Spasitelja najbolje može osjetiti potrebu onih kojima treba prisutnost živoga Boga, kako bi se još više okrijepili njegovom blizinom, te kako bi otkrili svoje poslanje u svijetu.

Pred ovim događajem Marijina dolaska u Elizabetinu kuću, bilo bi vrlo korisno da se i mi preispitamo u ovo sveto vrijeme došašća o stanju naših kuća, to jest obitelji. Tko nam ulazi u kuću i na koji način? Što nam donosi u obitelj, a što iz nje odnosi? Jesmo li zatvorili vrata (a time i srce!) možda pred nekim pred kime nismo trebali, a jesmo li otvorili nekome kome nismo trebali? Jer živimo u vremenu u kojemu nam više niti susjedi ne dolaze na neposredan način, te se čak ne zanimamo ni za život ni za smrt niti onih koji žive pored nas, pa bi se trebalo preispitati jesmo li time uljuđeniji i čovječniji. Štoviše, živimo čak i u nekom vremenu straha tko će nam sve pozvoniti na vrata, te dobro razmislimo prije nego pustimo nekoga da nam prekorači kućni prag. Mnogo puta to činimo s pravom, jer kućni prag i obiteljski dom bi morao biti svetinja, te dobro znamo da svakome nije mjesto u našoj obitelji, a napose ne za obiteljskim stolom.

Kućni prag bi doista morao biti istinska granica i razmeđe svjetova. Ali ta razlika i razdioba bi trebala biti između onoga što je sveto i svjetovno, a ne samo da bude između onoga što je privatno i javno. Jer nam se može dogoditi da strance i nepoznate osobe promatramo kroz zirak na vratima, te s njima saobraćamo s pristojne udaljenosti ili preko plota i kapije, jer nas je strah da nam ne provale i ne otuđe imovinu. Iz istog razloga su vrlo jasna pravila i za službene osobe, koje tek s dopuštenjem mogu prijeći preko kućnoga praga. No u isto vrijeme će nam se dogoditi da mi u svojoj svijesti, duši i srcu donesemo preko vlastitoga praga hrpu nečistoće kojom onečišćujemo taj sveti prostor obiteljskog življenja. Nadalje, putem medija bit će zagušen stvarni obiteljski život, zajedništvo i razgovor. Nametnuti će nam se kojekakve medijske zvijezde sumnjiva života kao pravi članovi obitelji, koje poznajemo bolje nego svoje ukućane, a da nisu uopće pozvonili i zatražili ući i prebivati u našem domu.

Elizabeta je svojom reakcijom na Marijin dolazak pokazala do čega je držala i što joj je bilo vrlo važno u životu, čime nama daje pravi primjer. Najvažnija stvar u njezinu domu bila je svetost i vjernost Gospodinu, te se zato i obradovala svojoj rođakinji Mariji koja joj je u svome krilu donijela živoga Boga. Samo ono što je Božje u njezinoj je kući moglo pronaći mjesta, te je tako i Marija bila najdraži gost, jer je u srcu nosila živoga Boga. I ne samo gost, ona je bila pravi član Elizabetine obitelji i doma, što je zaslužile ne samo po rodbinskoj vezi, nego po Božjoj milosti i daru kojim je ispunjavala sveti prostor njezine obitelji. Budimo stoga i mi poput Elizabete gostoljubivi prema Mariji i trudimo se ne otjerati je iz svojih domova psovkom, vulgarnošću i grijesima. Neka ona svojom svetošću bude dio naših misli, života i prostora. Njegujmo duhovnost čistoga uma, srca i odgovorno skrbimo o svojim obiteljima kako bi se u njima mogao nastaniti Božji Sin koji dolazi i želi s nama prebivati. Ne dopustimo da ljudske zabave i umjetni sustavi razonode prekriju i zaguše izvornu radost i oduševljenje poradi Boga koji se među nama nastanjuje.

Krenimo ususret Gospodinu, to jest u veliki preporod i obnovu, ali počnimo od sebe i od svojih obitelji. Očistimo najprije sebe i sveto tlo obiteljskoga življenja, oslobodimo svoje umove i domove od uljeza koji ih onečišćuju i od svake zle i škodljive prisutnosti. I to će već biti mnogo kako bi nam Božić mogao zasjati u radosti i svetosti. A dopustimo Mariji da uđe u našu kuću, da je ona postupno pretvori u Betlehem, u kuću kruha Božjega, to jest mjesto rođenja Božjega. Poput Marije i Elizabete budimo ushićeni zbog Gospodinove blizine, jer nam je neposredan. Pobijedimo mlitavost i bezvoljnost, trgnimo se i ne budimo usporeni i uspavani, nego oduševljeno hrlio ususret Spasitelju, te ga još oduševljenije dajimo kad ga primimo u srce. Neka u nama ne bude žurnije zadaće od one da po Kristu donesemo drugima istinsku radost Božje blizine, kao što je učinila bezgrješna Nazaretska Djevica.

3. nedjelja došašća – C

U današnjem evanđeoskom odlomku odzvanja pitanje koji su mnogi postavljali Ivanu Krstitelju kad su čuli njegov navještaj dok ih je krstio vodom obraćenja: Što nam je dakle činiti? Na postavljene upite Ivan je strpljivo i jasno odgovarao dajući savjete svima zainteresiranima među kojima je bilo i carinika i vojnika. Njih je poticao da ne čine nepravde i bezakonja, dok je cijelom mnoštvu davao savjete da dijele svoja dobra s potrebnima. Tako se je Ivan pokazao duhovnim vođom mnogima koji su bili nesigurni i izgubljeni po pitanju konkretnih čina ne samo prema Bogu, nego prije svega prema svojim bližnjima.

Pitanja postavljena Ivanu bila su potpuno usredotočena na aktivnost, to jest na djelovanje, pa bismo s pravom mogli reći da odražavaju i mentalitet današnjega čovjeka radoholičara. Doista, danas smo svi mi usmjereni prema praktičnim djelima, u njima se iscrpljujemo i njima se do kraja posvećujemo ne primjećujući da djelima prethode ispravna uvjerenja. Uglavnom prevladava mišljenje kako je smisao života u ispravnom djelovanju, te se u ime toga zapostavlja ispravno vjerovanje. U tom smislu bismo možda mogli protumačiti i današnji odlomak kao poticaj da se više bavimo onim što je činiti, a manje onim unutarnjim duhovnim pitanjima, razmatranjima i promišljanjima koja se tiču vjere. Shodno tome pronalazimo mnoge vjernike koji ne prakticiraju vjeru u vidu molitve i pobožnosti, jer to smatraju gubitkom vremena i nepotrebnim teoretiziranjem, neaktivnošću i nedjelotvornošću, a s druge strane se diče izjavama kako su oni dobri ljudi jer oni čine dobro drugima.

I ma kako se treba čuvati napasti da pitanje o tome ‘što nam je činiti’ sagledavamo samo kroz prizmu ljudskog aktivizma, ipak ga treba postaviti radikalno i ozbiljno, što vrlo rijetko činimo. Naime, češće se pitamo što nam je ne činiti da bismo bili vjernici nego što nam je činiti. To jest, češće se pitamo što je onaj minimum koji ne smije prekršiti, koje su minimalne odredbe protiv kojih ne smijem griješiti da bih mogao ostati i dalje članom Crkve ili kako ne bih morao biti isključen iz vjere. Tako se u biti pitamo koji je minimum da ne budemo otpadnici, a ne što moramo činiti kako bismo bili pravi vjernici. Zato mnogo manje postavljamo ovo pitanje koje bi trebali imati pozitivan prizvuk i aktivan pristup vjeri: Što iz dana u dan mogu bolje i savršenije činiti da bih bio bliži Bogu i braći ljudima? Iz toga vidimo da vrlo površno postavljamo pitanje o tome što nam je činiti.

Onaj, naprotiv, tko traži put hoda prema Bogu ne može se ne upitati sa svom ozbiljnošću što mu je činiti. Međutim, činjenica je da onaj tko ne pozna Boga teško može doći do jasnog odgovora glede toga. Naprotiv, onaj tko nije svjestan Božjeg postojanja, uopće si i ne postavlja to pitanje. A preduvjet da bismo postavili ovo pitanje je da znamo što je ispravno i dobro, a što neispravno i loše. Nije dostatno samo ne činiti zlo, nego je potrebno činiti dobro kako bi netko bio dobar vjernik. A da bi se činilo dobro, potrebno je znati što je dobro i ispravno. U tom duhu i onaj koji kaže da ne čini zlo, morao je učiniti prvi korak svijesti prema dobru i zlu, te otkriti što je to dobro a što zlo. Ako slučajno ne pozna Boga, teško može onda govoriti o dobru i zlu, te teško može znati što mu je činiti. Jer tko ne zna što mu je činiti, jednako s teškom mukom otkriva što ne bi trebao činiti. Samo tko ima jasnu ideju o dobru, može znati i što ne bi trebalo činiti.

U tom smislu vidimo da Ivan ima savjet i za jedne i za druge. I za one koji se pitaju što bi trebali činiti, pa im veli da odvajaju i daruju od svojih dobara kako bi izišli ususret potrebnima, kao i onima kojima je već mnogo da u svom poslu nisu učinili zlo nikome i nikoga nisu oštetili svojim ponašanjem. Pojedinci mogu biti velikodušni u dijeljenju vlastitih dobara samo ako poznaju Boga, kao što i oni koji su u prigodi nekažnjeno počiniti nepravdu, to neće učiniti ako su svjesni Božje prisutnosti i odgovornosti za svoju braću, čemu nas poučava sam Bog. Ivan kao pravi Božji čovjek zna s lakoćom i jedno i drugo, a onaj tko ne pozna Boga završi tako da dovede u pitanje i smisao naravnog zakona koji bi mu trebao biti poznat već u savjesti, te tako postane nesvjestan i onoga što u nikojem slučaju ne bi smio činiti. Tko ne komunicira s Bogom olako prekrše njegove zapovijedi, premda su mu upisane i u narav, te ne poštuje ni tuđe vlasništvo ni cjelovitost života. Kako bismo odgovorili što nam je činiti, ključ je, kako vidimo, poznavati pravoga i živoga Boga. Tada je do kraja, i s lakoćom i jasnoćom, moguće odgovoriti što treba, a što ne treba činiti.

Doista, teško da se može činiti nešto dobro bez čvrstih uvjerenja i dobrog poznavanja Boga. Tako da pitanje iz Evanđelja nije samo pitanje prakse, nego pitanje koje zadire u dubinu naše duše gdje bi se trebao dogoditi susret s Bogom koji nas obraća i preokreće. A to nam pokazuje i konkretan život jer i u našem konkretnom društvu ako postoje oni koji čine za druge iskazujući milosrđe, onda su to vjernici koji svojim odricanjem i odvajanjem od vlastitih usta čine mnoga dobra djela. Pa ako samo nepristrano promotrimo koliko konkretnih stvari kao vjernici činimo za dobrobit ovog društva i njegovih pojedinaca, za razliku od mnogih’čovjekoljubaca’ koji ništa ne dijele s drugima, niti na bilo koji način pomažu siromasima i ugroženima, onda imamo razloga biti još ponosniji na sebe i svoju vjeru. Štoviše, to nam postaje i dodatni poticaj za još veći angažman, te da ne nasljedujemo one koji se najčešće zaustavljaju na tome da drugima dijele lekcije što treba činiti, napose nama vjernicima, dok oni sebi prisvoje pravo jedino uzimati iz proračunskih sredstava za svoje izmišljene humane projekte, čime u biti ostvare jedini svoj cilj: napuniti vlastite lisnice. Na taj način podijele sa sobom ono što je bilo zajedničko u kasi, ali iz svoga redovito ne odvajaju za druge.

No bez obzira kako drugi živjeli oko nas, nama je mjerilo ponašanja sam živi Bog, koji je ujedno i najuzvišenija motivacija i pokretač našeg djelovanja. Zato svaki onaj tko traži put do Boga, to jest želi biti na onom putu kojim Bog dolazi nama ljudima, ne može se ne pitati trajno što mu je činiti kako bi se susreo s Bogom koji mu dolazi ususret. Pogotovo što, kako vidimo iz Evanđelja, susret s Bogom koji dolazi pretpostavlja i susret s braćom ljudima do kojih treba doći milosrdnom ljubavi. Zato neka nam i danas još snažnije odzvoni ovo pitanje: Što nam je činiti ovoga došašća? Što nam je činiti danas u Nedjelju caritasa?

I na koncu, u duhu današnjeg odlomka, valja dati i odgovor na ovo pitanje. Doista, prije svega zaustaviti nam se od aktivizma i uronjenosti u zemaljske aktivnosti. Valja nam se više okrenuti molitvi i razmišljanju noseći u srcu iščekivanje Kristova dolaska, te u tom smislu dopustiti da nas primjer Ivana Krstitelja vodi, nadahnjuje i potiče na dobra djela. Samo ako se tako zaustavimo možemo vidjeti osobe pored sebe i s njima podijeliti što treba, sukladno Ivanovu savjetu, jer nam oni koji su uronjeni u Boga najbolje mogu reći što nam je činiti u ovom trenutku i ovoga došašća kako bismo spremni dočekali Mesiju, te jednog dana bili sabrani kao žito u njegovu žitnicu.

Svetkovina Bezgrješnog začeća

Svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije ove godine slavimo u posebno znakovitim i svečanim uvjetima jer se upravo danas otvara izvanredni Jubilej milosrđa. A sama po sebi ova svetkovina govori o tome kako je naša nebeska Majka bila začeta bez grijeha, upravo kako bi poslužila neizrecivom planu Božjega milosrđa. Neizmjerni Bog je htio doći među nas ljude kako bi nas izmirio sa sobom darom svoga milosrđa, no naša ljudskost nije bila prikladna da bi on u nju izlio neizmjernost svoga božanskog života. Štoviše naše duše nisu bile dostojne prihvatiti miomiris njegova božanstva. A kako mi ljudi nismo bili u stanju prihvatiti ga, pa ni dostojni spremnici njegove milosti, odlučio je stoga najprije pripraviti sebi jedno biće koje će biti u stanju primiti puninu njegova milosnoga dara. Takvu posudu je pronašao i pripremio u Mariji iz Nazareta, koju u litanijama i nazivamo Posudom duhovnom, jer se u njoj nastanila sva sila Duha Božjega.

No time što je se Bog nastanio u Mariji, on joj je iskazao milosrđe, jer ona nije imala nikakvih prethodnih zasluga po kojima bi zavrijedila takav milosni dar. Stoga je ispravnije reći da je on Mariju učinio posudom dostojnom njegove svetosti. Zato njoj anđeo Gabrijeli i govori: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Naći milost u Boga znači da joj je Bog iskazao svoje milosrđe. Bog je iskazao milosrđe Mariji iz doma Davidova time što ju je od začeća sačuvao bez grijeha začetom, čime je stvorio pretpostavke da se po njoj smiluje cijelom ljudskom rodu. Upravo na njoj se očituje da je Bog prethodio svakoj ljudskoj inicijativi i zasluzi. Bog je prvi uvijek djelovao kao milosrdni djelitelj milosrđa koji prvi pristupa i bez ikakvih ljudskih zasluga iskazuje milosrđe čovjeku. Anđeo joj, nazivajući je i milošću punom, samo objavljuje ono što je već pri začeću učinio sačuvavši je od svake ljage grijeha. I nas bi s anđelom trebala obuzeti velika radost jer je Bog pronašao jedno biće kojem je iskazao milost i milosrđe kao bi po njoj započeo provoditi plan spasenja.

Doista nas treba obuzeti radost poradi Božje odluke da Mariji iskaže milosrđe sačuvavši je od istočnoga grijeha, kako bi kao čista miomirisna posuda prihvatila u svoje biće Sina Božjega. Ako ima nešto sveto i veliko pred čime se trebamo pokloniti, onda je to ovaj Božji slobodni odabir, kao i milosni dar da Mariju sačuva od grijeha već od začeća koji joj je udijeljen ne samo za nju, ni samo poradi nje, nego poradi nas i našega spasenja. Iskazujući joj svoje milosrđe Bog želi da dar koji ona primi postane dar i baština svih naroda. U tom duhu je Marija, svjesna da je Bog izabire za sveopći znak milosrđa, i zapjevala da će je blaženom zvati svi naraštaji (usp. Lk 1,48). A zvat će je blaženom jer je po njoj Bog poslao svoga Sina, milosrdnog spasitelja po kojem se milosrđe nastanilo među ljudima.

Upravo jer je Marija primila milost od samoga začeća, anđeo joj objavljuje da Bog s njom ima poseban plan milosrđa za spasenje ljudskoga roda. Milosrđe joj je iskazano kako bi donijela na svijet Sina Božjega koji će biti sredstvo Božjeg smilovanja cijelom čovječanstvu, te će tako i ona biti važna spona Božjega milosrđa svim ljudima. Konačni plan Božjega milosrđa započinje se ostvarivati u trenutku kad Bog Mariju čuva od grijeha u svom milosrđu, to jest kad je čuva punom milosti. Primivši ovaj Božji dar Marija nije činila drugo nego je predanim životom surađivala s Bogom, te je došla do onog trenutka kad se Božji plan doista i konkretizira i ostvaruje u povijesti. Kao Bezgrješna ponudila je Božjem Sinu milosno utočište u čovječanstvu, nakon čega je on obasuo čovječanstvo puninom milosrđa darujući svoj život kao otkupninu za grijehe. Tako je Marijina bezgrješnost bila u službi oproštenja grijeha, što je bio pravi cilj Božje milosrdne ljubavi.

Doista, najveće milosrđe koje Bog može i želi iskazati čovjeku je da ga oslobodi grijeha i da mu vrati iskonsko dostojanstvo Božjega djeteta. Bog koji jedini može opraštati grijehe ljudskome rodu i koji je oslobodio i Mariju ljage grijeha, to jest iskazao joj je milosrđe time što nije dopustio da je grijeh zahvati, stavlja svima pred oči Mariju kao model prihvaćanja njegova milosrđa i suradnje s njim. I kao što je ona bezgrješnim životom odgovorila na dar iskaznoga milosrđa, tako je i nama cilj odgovoriti na Božji poziv koji se sastoji u odbacivanju grijeha i u životu sukladnom s Božjom milošću nakon što smo po Isusu zadobili njegovo milosrđe. Marija je dokaz i primjer da je moguće s Božjom milošću ostvariti posvemašnju vjernost Bogu, te tako ostvariti prave domete ljudskosti kojima teži svaki čovjek.

Marija bez grijeha začeta bila je prvina i predokus Božjeg milosrđa ulivenog u njezino biće, koje se potom po Isus u svoj neizmjernosti izlilo i na nas. Marijino bezgrješno biće je bilo prikladna posuda i prihvatilište Božje punine, te ju je predala da se sama pri tome nije praznila. Stoga nije bez razloga ova svetkovina uzeta za početak izvanrednog Jubileja milosrđa, jer upravo u Mariji bez grijeha začetoj je početak novoga svijeta koji se odlikuje izljevom milosrđa na ljudski rod. A sam Jubilej milosrđa u nama će donijeti onoliko plodova koliko ga budemo živjeli na tragu Marijina svjedočanstva o Očevom milosrđu koje nas oslobađa grijeha i obdaruje novim životom.