5. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboku i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući naše ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.

Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.

A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisi nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.

Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut za baciti u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.

Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.

4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.

3. vazmena nedjelja – B

U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja čitali smo dodatna svjedočanstva o tome kako su se osjećali apostoli na sam dan uskrsnuća, to jest koje su ih se stvari posebno dojmile i što im se osobito urezalo u sjećanje. Iz ovog izviješća jasno je da su bili zbunjeni i da se nisu baš najbolje snalazili kad im se ukazao uskrsli Gospodin. Bili su potpuno nesposobni razumjeti što se zbiva, te zato sveti Luka i reče da su bili zatvorene pameti: Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tome svjedoci.”

Doista je potrebno shvatiti što u ovom slučaju znači ‘otvoriti pamet’, to jest što bi to bila zatvorena pamet, za razliku od otvorene i obrnuto. Ako sveti Luka veli da je Krist otvorio pamet apostolima da razumiju Pisma, onda je otvorena pamet ona koja se oslobađa neznanja glede Boga, što postiže snagom objave koju nam je donio naš Gospodin. U tom slučaju možemo reći da im Krist čisti i srce, te je otvoreno srce ono koje se oslobađa grijeha. Zato ih on i veli da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha. Pri tome je mislio na njih kojima je on otvorio pamet i srce da mogu drugima prenijeti tako dragocjeno iskustvo. Samo takvi mogli su biti pravi svjedoci Krista uskrsloga, ali i stvarati čvrsto i kvalitetno društvo. Apostoli su doista do toga trenutka bili zatvorene pameti prema Bogu, te im ništa drugo nije moglo pomoći da prođu pod ‘otvorene’, to jest ‘napredne’ osim Kristova uskrsnog zahvata. Nakon toga su ustrajnim i postojanim radom propovijedanja vjere uspjeli preobraziti društvo u kojem su živjeli pozivajući ljude na obraćenje i na odricanje od grijeha.

U vremenu u kojemu je započeo navještaj radosne vijesti svim ljudima, navjestitelji su znali da idu među ljude zatvorene pameti, koji ne mare za Boga i koji grcaju u bezboštvu i grijesima odbacujući njegov Zakon i put života. No nisu se strašili to reći, jer su bili svjesni da samo Bog može učiniti njihove pameti i srca otvorenima da čuju pravu istinu o sebi samima i pravu istinu o Bogu koji ljude poziva na obraćenje i spasenje. Upravo to su bile pretpostavke novoga čovjeka i novoga društva koje je kršćanstvo stvaralo, jer je odgajalo ljude da budu otvoreni za Boga, kao i samo društvo za istinske vjerodostojne vrijednosti utemeljene na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe i naravi.

I danas također postoji sustavno nastojanje stvoriti takozvano otvoreno društvo, to jest odgojiti ljude da budu ‘otvoreni ljudi’. No u ovom slučaju kako ‘otvoreni ljudi’, tako i takozvano ‘otvoreno društvo’ znači nešto sasvim drugo od onoga što smo vidjeli u evanđeoskom tekstu, jer se barata kategorijama ‘otvoren – zatvoren’ na sasvim drugačiji način. Danas se ‘otvorenima’ naziva one koji se hrane nećudorednim življenjem i koji umjesto kreposti u društvu siju kojekakve poroke. ‘Otvoreni’ su oni koji žele ozakoniti bilo koji nered u osobnom stavu i međuljudskim odnosima, te ujedno zlorabe shvaćanje slobode i tumače je kao pravo na razvrat. Oni zagovaraju sveopću snošljivost, osim prema onima koji im ukazuju da je takav projekt bez utemeljenja u Bogu, te je ujedno i protiv naravi i smisla ljudskog postojanja.

Nama koji vjerujemo u Krista uskrsloga i koji mu dopuštamo da nam otvori pamet i srce je sasvim jasno da ne možemo izgraditi društvo ni stvoriti uljudbu ako nema ljudi otvorenih za Boga i za istinu kojoj nas on uči. Sve drugo je samo urušavanje društva i guranje čovjeka u vječnu propast. Promicanje lažne otvorenosti koja se ne temelji na ćudorednom i kreposnom životu je poigravanje ljudskim sudbinama i podvrgavanje društva svojim podmuklim interesima, a ne otvaranje ili oslobađanje čovjeka. Zagovaranje takve otvorenosti je kao da zagovaramo da svaka obitelj i kuća bude otvorena postati smetlištem, a pojedinac sakupljač otpadnog materijala. Kao da se možemo pomiriti da nam duše postanu ‘otvorene’ za duhovno smeće, za zlo i grijeh. Oni koji, u ime ‘otvorenosti’ pojedince i obitelji tretiraju kao smetlišta, jednostavno pokazuju da su tako čvrsto zatvorene pameti i da ne uopće razumije što je čovjek, niti želi prihvatiti odgovornost za budućnost prema kojoj guraju društvo i narod.

No nas koji u Krista vjerujemo i koji smo ga susreli i doživjeli kao Uskrsloga ne smije zbuniti zatvorenost ovoga svijeta za Boga i za istinske vrijednosti ljudskoga života, već naprotiv, trebamo biti još odvažniji svjedoci. Upravo to Gospodin traži i od nas, kao što je tražio od apostola govoreći: Vi ste tome svjedoci. Budimo svjedoci njemu na slavu, a na spasenje sebi i svima kojima ćemo navijestiti istinsku veličinu čovjeka u otvorenosti Bogu.

2. vazmena nedjelja

Evanđelje druge uskrsne nedjelje donosi nam uvijek događaj koji se zbio upravo tjedan dana nakon Gospodinova ukazanja apostolima na sam dan uskrsnuća. No kako apostol Toma nije bio s njima uskrsnoga dana, te im je odbio vjerovati da su vidjeli Gospodina, tako je Isus smatrao potrebnim osam dana nakon toga ponovno se ukazati i na poseban način se očitovati Tomi koji je među apostolima stekao naziv ‘nevjerni’ jer nije vjerovao svojim kolegama da su vidjeli Gospodina. Osim što se Isus ukazuje apostolima, on pristaje odgovoriti i na vrlo precizne Tomine zahtjeve koje je on izrekao onda kad su mu drugi apostoli rekli da su vidjeli Gospodina: Ako ne vidimo na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Vidimo da se Tomin zahtjev ticao provjere Gospodinovih rana, prije svega. Odlučio je povjerovati samo u trenutku kad bude mogao provjeriti istinitost rana dotičući ih svojom rukom i prstima. Razumljivo je bilo doista da je Tomi bilo vrlo teško povjerovati da je netko razapet ustao iz groba, te nije čudo da je htio i sam provjeriti ono što su već drugi učenici provjerili. Isus ih, naime, nije lišio tog iskustva prilikom svoga prvog ukazivanja njima, jer je i njima pokazao svoje ruke i bok. To jest morao ih je na neki način uvjeriti da nije riječ o utvari, već da je on onaj isti koji je bio raspet, s time da je sada ustao iz groba. Kako vidimo, Gospodin je znao da svojim učenicima treba pokazati sebe, to jest ono najprepoznatljivije i najupečatljivije po čemu je imao biti prepoznat, a to su rane nastale pri razapinjanju. Ali da ne bi sve skupa išlo do u nedogled, to jest da ne bi morao svakom budućem vjerniku se ukazivati ponaosob, ostavio je svojim učenicima da oni jedni drugima prenose svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću i o njegovim ranama. Tomin je propust bio što nije htio vjerovati svjedočanstvu svojih kolega da su ga vidjeli, kao što nije imao predodžbu o proročanstvima koja su se ticala Mesije. Zato je ovaj Isusov naknadni čin objave sadržavao i prijekor Tomi, pa i u trenutku kada mu se je Gospodin smilovao i objavio mu svoje svete rane. Toma je bio prekoren zato što nije vjerovao svojim kolegama, no ostavio je ipak svjedočanstvo svima onima koji su u budućnosti trebali vjerovati svjedočanstvu tih istih apostola koji su ostali povlašteni svjedoci rana Gospodinovih, to jest njegova uskrsnuća.

No bez obzira na prijekor, sveto Toma je dobio veliku milost da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i na privinuo na svoje svete rane, to jest da je stekao iskustvo tih istih rana koje mu je Gospodin očitovao. Njegova je vjera iskustvom tih istih rana bila osnažena, kao što je bila učvršćena i prepoznatljiva vjera drugih apostola, jer im je taj detalj ostao urezan. Njihova vjera je bila prepoznatljiva po tome što nije bila neka intelektualna apstrakcija, već je bila živo iskustvo njegovih svetih rana. To iskustvo nadilazi intelektualnu spoznaju, ali je ujedno i učvršćuje, jer Isusovo uskrsnuće nije bio događaj koji je bio sasvim izvan razmišljanja. Štoviše, i oni su osjetili potrebu bolje ga razumjeti, te im je Isusovu pokazivanje rana na rukama i boku bio istinski melem na rane njihove zbunjene duše, nakon čega su mogli biti valjani svjedoci, što je ključ vjerodostojnog navještaja uskrsnuća. Jer ako nema apostolskog svjedočenja, to jest ako ono nije autentično, onda se ne može govoriti o pravoj vjeri. To reče i sveti Ivan svojim osvrtom pred kraj odlomka koji smo danas čitali: Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Zahvaljujući apostolskom svjedočanstvu, Isus i nama danas nastavlja pokazivati svoje svete rane, te hoće da i sami osjetimo njihovu snagu. Kao nekoć apostolima, tako danas i nama one učvršćuju vjeru koja nije tek nekakav intelektualni zaključak na temelju određenih elemenata, već je vrlo snažno iskustvo koje se onda i intelektualno snažno odražava i izražava. Molimo stoga ovu milost da i nas Gospodin kao i Tomu privine na svoje svete rane, kako bismo stekli njihovo žarko iskustvo, te iz njih crpili snagu vjere. Neka i nama bude milosrdan, te nam ih utisne duboko u biće očitujući nam po njima svoju slavu. Samo ako njih budemo svjesni i ako ih budemo nosili na svome tijelu kao svete biljege, kojima se između ostaloga hvalio i sveti Pavao, moći ćemo i sami biti vjerodostojni svjedoci uskrsnuća kao što su to bili i apostoli. Dopustimo mu stoga da nam ih živi Isus u svom milosrđu utisne, a mi radosno svjedočimo to blaženstvo utisnutih rana, na spasenje sebi i drugima.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Svemogući i milosrdni Bog podario nam je radost ovoga dana, kada duša ispunjena snagom Kristova uskrsnuća klikće: Slava ti Kriste pobjedniče! Slava ti jer si pobijedio smrt, da bi nama vratio život! Slava ti jer si pobijedio tamu groba, da bi nama dao svjetlo života! Slava ti jer si pobijedio Sotonu i zlo, da bi nama podario anđeoski život! Slava ti jer si pobijedio spone ovoga svijeta, da bi nas obdario životom u nebu. Slava ti jer si pobijedio bezakonje grijeha, da bi nam dao milost živjeti u čistoći srca slaveći Boga. Slava ti jer si nas oslobodio od svakoga ropstva, da živimo u slobodi djece Božje! Slava ti jer si svojom smrći smrt lišio svake snage, te učinio da ona i za nas nepovratno umre. Slava ti što si se izložio ljudskoj mržnji da bi nas ispunio svojom ljubavlju.

Doista, Gospodine, u svome tome što danas osjećamo u svojim srcima, ćuti se prisutnost punine koju nam posreduješ svojim svetim uskrsnućem. Ne možemo se hvaliti svojim zaslugama, niti ponositi svojim ljudskim djelima, jer sve što god činimo odiše ljudskom ispraznošću, koja potom vodi prema nepodnošljivom zadahu groba. No upravo zato si nam ponudio iskustvo svoga uskrsnuća koje je započelo na tvome praznome grobu, koji je bio prvi znak da si ti živ i vječan, pobjednik smrti i groba božanskom snagom iz koje struji nebeska punina.

U tom duhu promatramo tvoje učenike, žene i apostole, kako dolaze na grob, gdje se susreću s jednom drugačijom činjenicom od one koju su kao ljudi očekivali, gdje otkrivaju da ljudska istina o životu ne može izraziti sve što život je, da ljudska riječ ne može obuhvatiti to što ti jesi, živi i uskrsnuli. Tvoji učenici dolaze na grob opterećeni ljudskim brigama, shrvani ljudskim iskustvom smrti i utučeni ljudskim promišljanjima

Ljudi počesto traže i u srcima nose neku svoju ‘puninu’, kao što je bio slučaj i apostola prije nego su se uvjerili da si uskrsnuo. Ali nijedna ljudska punina ne može ispuniti srce gladno života, srce gladno Boga, srce gladno tebe, Uskrsli! Idući do tvoga groba morali su se lišiti svega ljudskoga: svih svojih pomišljanja i promišljanja, svih svojih uvjerenja i nadanja, svake ljudske snage i moći, svih stremljenja i očekivanja, svakog ljudskog načina promatranja života, jer je sve ljudsko pred smrću nemoćno. A smrt je ipak toliko korisna nama ljudima da nam ukaže da je neumoljiva, te da sve što je ljudsko vrlo lako liši snage i života. No upravo zato si ti i pokazao svojim učenicima da se, hodeći do tvoga groba, trebaju osloboditi svega ljudskoga. Štoviše, upravo na svome praznome grobu počeli su shvaćati što znači vjerovati u Boga koji nadvisuje sve ono što je ljudsko i zemaljsko, smrti podložno, već da je toliko velik i dobar da nas obdaruje vječnim i neprolaznim darom života. A taj vječni i neprolazni dar života je čudesan jer je neograničen, jer nadilazi svako ljudsko poimanje. Obdarivši nas tvojim uskrsnućem, obdario nas je darom u kojem nema ničega smrtnoga ni ograničenoga, ničega nedostatnoga, jer tvoje uskrsnuće je istinska punina, ničim okrnjena ni nagrđena.

Zato su se iz tvoga groba, Kriste Gospodine, rodili novi ljudi, oni koji su razmatrali tvoj prazni grob i dopustili da se ti uskrsli po vjeri nepovratno nastaniš u njihovim srcima prožimajući i njihove živote onom silom koja je po uskrsnuću postala očita u tvome tijelu. Tvoju učenici, a potom i povlašteni svjedoci tvoga uskrsnuća, doživjeli su iskustvo praznoga groba kao poziv na preobrazbu vlastite pameti, koja više nije bila prosvjetljena samo ograničenim svjetlom ljudskoga razuma, već onim neusporedivim svjetlom vjere o kojoj svjedoči onaj ‘drugi učenik, koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova’. Do toga trenutka, dok im je u svijest bilo utisnuto iskustvo tvoje muke i smrti, morali su osjetiti ljudsku nemoć pred neumoljivom moću smrti, gospodarice tame i ispraznosti. No to im je bila prigoda shvatiti da nas ti ne ostavljaš u vlasti ispraznosti, ako je se mi odreknemo, te ako sva svoja nadanja usmjerimo prema tebi, ako sve svoje sile života otvorimo vjeri u tvoj slavni uskrsli život koji je život u punini. Trčali si na tvoj grob i na njemu počeli razumijevati Pisma koja su najavila i tvoju pobjedu nad smrću i grobom, koja je ujedno bila pobjeda našega oslobođenja iz vlasti grijeha i propasti.

Zato danas, obasjani uskrsnom radošću, tebi zanosno kličemo, Kriste uskrsni pobjedniče. Danas u prašinu pred tobom satiremo i pokopavamo svaku ljudsku ispraznost i prazninu, a svoj život ispunjavamo tvojom prisutnošću. Želja nam je da do pepela sagore sva svjetovna traženja i očekivanja, sve ljudske motivacije i želje, sva uvjerenja i sve nade, jer otvaramo srce tvojoj uskrsnoj punini koja nas pretvara u nove ljude rođene iz tvoga uskrsnuća. Danas poput učenika oslobađamo srce od ispraznosti nevjere i robovanja ljudskim strahovima, grijesima i žalostima, a trčimo u radosti slobode kojom si raskinuo naše spone i okove. Imajući tebe živoga još snažnije se okrećemo vjeri i dajemo tvojoj ljubavi da nam ispuni i zapali srca ognjem neugasivim, kojim je plamtjelo tvoje sveto uskrsno tijelo. Hvala ti što te nitko ne može oteti iz naših srca, pa osnaži naše korake da možemo trčati svijetom naviještajući i šireći životom radost tvoga uskrsnuća u našemu tijelu.

Velika subota – uskrsno bdjenje

Kad je naš Gospodin svojim učenicima naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, onda je govorio o svojoj pashi, to jest o svome prijelazu i povratku Ocu. Također je zna reći da ima otići od njih ili otići s ovoga svijeta, iz čega iščitavamo da je znao da ga čeka trenutak velikog okršaja sa smrću nakon čega neće više biti sa svojima kao što je bio do tada. Uzrok svemu je tome što su ljudi htjeli iz svoga svijeta udaljiti sve što je Božje i božansko. Htjeli su otjerati njegovu svetu prisutnost iz ovoga svijeta držeći je nepoželjnom i nepotrebnom. I to već od prvoga čovjeka i njegova grijeha, pa do svega što se zbivalo tijekom povijesti spasenja, gdje se prisustvuje istom scenariju po kojem se Boga udaljavalo iz srca i duše, iz obitelj i naroda. A Bog, dobar i milosrdan, uvijek bi se smilovao svome narodu, opraštao mu grijehe i vraćao se među njih.

No na veliki petak izgledalo je da će biti sasvim drukčije. Postojala je opasnost da ljudi Boga zatvore u grob i grobnim mu kamenom konačno spriječe povratak među žive. Bili su uvjereni da će njihov konačni scenarij biti uspješan, te da Bog više neće moći doći na tlo njihova življenja. Htjeli su zagospodariti ovim svijetom smrću ga udaljujući iz života, ali on im je svojim slavnim uskrsnućem pomrsio račune vrativši se u život. Htjeli su ga kamenom zatvoriti u tamu groba, no on ga je otkotrljao i ostao živjeti i s ove strane groba, a ne samo s one iza koje se dogodio prijelaz Ocu.

Stoga se i postavlja pitanje: kako se onda dogodio prijelaz? I je li uopće bio prijelaz, ili je riječ o velikom povratku iz svijeta mrtvih gdje su ga ljudi poslali svojom osudom i izvršenjem smrtne kazne na križu. Jer da je on samo otišao k Ocu, onda bi ljudi ostvarili svoj plan da ga udalje iz svoga vidokruga. A to se očito nije dogodilo jer je Bog imao svoje snažne razloge da ne dopusti da ga ljudi pobijede. Jer on je onaj koji je sva stvorenja doveo u život, pa bi bilo neobično da je dopustio da padnu u ništavilo. Jednom kad je odlučio svijet obdariti životom, onda više nije bilo povratka u ne-život, jer bi time sebe zanijekao. Kad je jednom Bog napravio pomak, on više ne pravi uzmak, jer bi onda dopustio da njegov napor bude uzaludan. Zato se i trudio da nam nikada ne oduzme ono što je dao, pa i onda kad smo ga na to prisiljavali ili mu mi sami htjeli oteti iz ruke. Jer sve što je činio, dobro je učinio, te zato ne uzmiče niti kad ljudi zlorabe njegovu dobrotu odlučujući se na zlo ponašanje.

Zato je ovo noć prijelaza iz ničega u život, iz nevjere u vjeru, iz ropstva u slobodu, iz grijeha u obraćenje, iz ludosti u mudrost, iz laži u istinu, kako nas uče večeras svetopisamska čitanja i sveta liturgija. A vrhunac svega je Kristovo slavno uskrsnuće koje u sebi sadrži sve te prijelaze. Ono je znak Božje vjernosti, vjernosti Boga koji ne može ne biti vjeran samome sebi i svojem vječnom naumu. Uskrsnuće svjedoči o Bogu koji ne može odustati od svega dobroga što je učinio, te je zato ovo i noć povratka, jer u početku bijaše život i vjera i sloboda i mudrost i istina i dobrota i svaki dobar dar. Krist je samo učinio da uspostavi one iskonske odnose koji iz Boga izviru.

Kamen Kristova groba kao slika posljednjeg i najtragičnijega pokušaja da se Boga udalji iz svijeta, slika je u stvari ovog velikog povratka u život. To je kamen koji je ljudima teško otkotrljati s groba, kao što čusmo u Evanđelju da je ženama koje su išle na grob pomazati Isusovo tijelo upravo taj kamen predstavljao problem. Tako smo i sami vlastitim iskustvom osvjedočeni kako je čovjeku teško odgurati iz svoga života kamen ništavila, ispraznosti, grijeha, nevjere, laži, ropstva, te dopustiti da nam Bog ispuni cijelo biće životom, svjetlom, istinom, slobodom, ljubavlju i svakim dobrim darom. Ali zahvaljujući Kristu uskrslome dovoljno je podići pogled i vidjeti: A ono kamen otkotrljan.

Doista taj kamen je otkotrljan božanskom a ne ljudskom snagom. Otkotrljala ga je ruka Božja otvarajući put povratka iz mrtvih Kristu Isusu, te ga je tako otkotrljala i iz života svih koji povjerovaše u njega. Time nam je očitovana Božja vjernost iskonskom naumu, te odlučnost samoga Boga da ostane prisutan u svijetu i da ga privede iskonskoj svrsi, a ne da ga prepusti slijepoj sudbini koju mu namijeniše ljudi. Večeras nam je kliknuti od radosti, jer smo i sami dio tog spasenjskog plana po kojem je Bog odvijeka htio naše spasenje, što je učinio vrativši svoga Sina u život s ove naše strane groba.  Slavimo večeras Boga koji se nije odrekao ničega što je stvorio, ničega što je bilo vezano s njime i njegovom božanskom ljubavi, već je to sve potvrdio vrativši svoga Sina u život. Bog koji nije dao da njegov Sin bude zatvoren kamenom koji bi ugrozio njegov plan, i noćas nama očituje da smo i sami ucijepljeni u njegov plan spasenja, te nam vraća i dovijeka jamči sve što je od početka dao.

A kao što se Isus vratio iz smrti, vratimo se i mi u srce Očevo iz kojeg smo potekli po vječnom naumu njegovu. Spoznajmo njegovo slavno uskrsnuće ne samo kao prijelaz i odlazak iz ovoga svijeta, već kao povratak među nas na sasvim nov i neopoziv način, a koji nama potom omogućuje prijelaz u vječni život. Otvorimo oči duha za njegovo uskrsnuće koje nije bilo samo prijelaz i odlazak k Ocu, već je prije svega bilo moćno i konačno približavanje Boga nama ljudima. Dopustimo svome Gospodinu da nas njime nepovratno obilježi, jer je po uskrsnuću na neponovljiv način ušao u naš svijet, a nadasve u naš ljudski život, udijelivši našoj ljudskoj naravi dar besmrtnosti. Otvorimo se njemu koji se iz mrtvih vratio u život i pronosimo svijetom, u vlastitom tijelu, slavu njegova uskrsnuća.

Veliki petak  muke Gospodnje

Nakon što nam još u ušima odjekuju riječi muke Gospodnje iz pera svetoga Ivana, možemo uočiti kako su se u cijelom tom procesu protiv Isusa, te na kraju u izrečenoj osudi, dogodile nezamislive nepravde upravo od onih koji su trebali jamčiti pravičnost ispravnim primjenjivanjem zakona. Uzrok svemu tome je bio strah svećeničkih glavara i starješina da Isus ne ugrozi njihov ugled i da ne raskrinka njihovo sitno politikantstvo, kao i interese koje su imali i povlastice koje su uživali na položaju na kojem su bili. No svoje opake namjere skrivali su navodnom skrbi za narod, te otud Kajfina izjava: Bolje da jedan čovjek umre za narod. Osim što nisu vjerovali da je Isus Sin Božji, očito nisu znali niti koliko je velik čovjek. A oni koji ljude prebrojavaju samo kao brojke, ne boje se ni Boga, jer da su ga se bojali ne bi čovjeka na brojku sveli.

A kad je krivo postavljen temelj, to jest donesena kriva politička odluka, dalje je išlo sve samo od sebe: Napravili su montirani proces; dovodili lažne svjedoke; služili se lažima i prisilama; podjarivali svjetinu; pridobili za sebe javno mnijenje, na brzinu i pod okriljem noći, te prije nego je itko moga dobro shvatiti što se događa i zašto osuđuju jednoga čovjeka, oni su već imali odobrenje da izvrše što su naumili. Kao vlastodršci donijeli su neutemeljenu odluku, te kad su kasnije na raznim mjestima Isusa saslušavali, činili su to da zadovolje proceduru, a ne da otkriju istinu o njemu, njegovu nauku i djelovanju. Cilj svega toga bio im je slomiti Isusa i prisiliti ga da im prizna ono što su oni htjeli čuti. No on kao Božji Sin i pravi čovjek bio je spreman i smrt podnijeti, te je primio i mnoštvo udaraca, no nije mogao ne reći istinu i zamijeniti je lažju, kako pred velikim svećenikom tako i pred Pilatom.

Premda njihova bezočnost nije imala uspjeha pred Isusom kojega nisu uspjeli slomiti pa niti korištenjem prisilnih sredstava, ipak je imala učinka utoliko što su uspjeli slomiti Pilata svojim pritiscima i ucjenama. Premda je nakon što je ispitao Isusa došao sa zaključkom da ne nalazi na njemu nikakve krivice, te nakon što je za Isusa izjavio: “Evo čovjeka”, nije se uspio othrvati pritisku. Premda moćnik bio je preslab, jer nije imao snagu duha, te je ipak dopustio da u njemu slome čovjeka. Imao je vlast, a i dužnost donijeti ispravnu presudu, no imao je i slabu točku: nije bio siguran što će se dogoditi ako ga Židovi prijave u Rim – centar moći. Strah za vlastitu karijeru i fotelju bio je jači od glasa savjesti i od istine, pa se odlučio i on za onu Kajfinu logiku: Bolje da umre neki nepoznati židovski učitelj, nego da on izgubi svoj položaj upravitelja. Dopustio je da slome čovjeka u njemu, jer mu je očito bila draža fotelja nego čovještvo, to jest karijera od poštene presude i nepomućen društveni red od jednog nevinog čovjeka.

Takvi scenariji slamanja čovjeka događaju se i danas u našem suvremenome društvu svaki put kad ne držimo do vrijednosti čovjeka i čovještva, to jest kad ne prihvatimo istinu koja o njemu postoji, te čovjeka svedemo na predmet nečijeg interesa, na puki broj koji se prebrojava na ovaj ili onaj način, a ne otkrivamo njegovu neizmjernu vrijednost koja se iščitava u pozivu na vječni život. No mi smo pozvani biti neslomivi navjestitelji istine o čovjeku, te uvijek znati da je Kajfina logika neprihvatljiva za svakoga tko ima savjesti i tko osjeća Božju prisutnost. U ovom slučaju, svijetli nam Gospodinov primjer: bio je spreman ići u smrt, ali se nije odrekao svoga biti čovjek! Dok je Pilat ostao još neko vrijeme živjeti na zemlji, ali je u biti umro u trenutku kad se odrekao svoga poštenja donoseći nepravednu presudu. Umro je kao čovjek i samome sebi kad je donosio odluke protiv istine o Čovjeku koji je stajao pred njim, kao što je tim činom umro i pred Bogom koji mu je dao sposobnost razuma da spozna istinu, pa i onda kad nema dar vjere.

Da se nama ne bi dogodilo da poput Pilata podlegnemo i da umjesto spasitelja i zaštitnika čovjeka i čovječnosti postanemo tužitelji i suci, Isus nas i večeras snaži svojim križem. Zato ga je i nosio jer se nije dao slomiti. Ujedno je i čudo napravio kad je to isto drvo, za koje su htjeli da bude znakom njihove pobjede i njihova uspjeha na kojem su ga htjeli potpuno slomiti i dotući, on pretvorio u znak svoje pobjede i svoje uspravnosti. Štoviše, pretvorio ga je u sredstvo našega očovječenja iz kojeg nam dolazi božanska snaga koja nam jamči da ćemo kao ljudi biti neslomivi. Držimo se tog svetog sredstva spasenja i budimo čvrsti u svojoj ljudskosti poput našega Gospodina koji umire da bi nama dao čvrstoću i da bi zaštitio našu ljudskost u svim zemaljskim izazovima. Usvojimo u svoj život sveti križ Gospodinov da nikada ne padnemo u iskušenje pogaziti i lomiti čovjeka, već da uspravni i ponosni na dar vjere koji nam dolazi od našega Gospodina, možemo svakog posrnuloga čovjeka pridizati i privoditi spasenju i životu vječnome.

Misa večere Gospodnje

Kad je Gospodin izrekao kaznu nad prvim čovjekom nakon njegova grijeha, onda mu je rekao da će u licu znoja svoga jesti kruh svoj, to jest da će se ubuduće s trudom hraniti sa zemlje koja je zbog njega postala prokleta. I doista, od tada čovjek u znoju lica jede kruh svoj svagdanji, te bez dužnog truda zemlja mu ne rađa svoje plodove. No ipak Bog ga nije ostavio potpuno pod osudom, već je ipak o njemu skrbio u najtežim trenutcima i davao mu hranu. Tako je bilo kad je Bog vodio narod kroz pustinju i kad ga je nahranio manom, kao što mu je dao i prepelice i vodu iz stijene, kao i tolika druga dobročinstva. Sve su to bili znakovi Božje dobrote, kao što će sam Isus to reći u polemici s farizejima, kad im dokazuje da nije Mojsije dao narodu manu s neba, već je Otac nebeski nahranio Izraela tom nebeskom hranom.

Ali sve što je Bog učinio u povijesti spasenja, a o čemu nam svjedoči Stari zavjet, bio je samo nagovještaj onog najvećeg zahvata koji je kanio izvesti, a to je da ljudima dadne za hranu tijelo svoga Sina. A dao ga je na takav način da ga je poslao da se utjelovi, te da se i sam u poniznosti podvrgne svim zakonitostima ljudskoga života, od kojih je jedna bila da u znoju lica svoga jede kruh svoj. I on se tome podvrgao jer to je bio prvi korak do ostvarenja konačne zamisli Božje da svome narodu dadne kruha od kojega se živi vječno. Uistinu, Isus je kao ‘drvodjeljin Sin’ i sam radio i svojim rukama skrbio oko svoje egzistencije. Time je navikao slušati, to jest biti poslušan, mogao učiniti i dodatno čudo, a to je da ne priskrbljuje samo sebi kruh zemaljski, već da cijelom čovječanstvu svojim rukama priskrbi kruh nebeski. A taj kruh koji je odredio priskrbiti čovječanstvu, bio je u pravom smislu riječi kruh muke, jer je bio natopljen njegovim znojem i krvlju, te pečen na vatri muke koju je podnio od Maslinskoga vrta pa sve do smrti na drvetu križa. Taj sveti kruh je bio natopljen kapljama znoja i krvi kojima se znojio prije uhićenja, pa sve do posljednje kapi krvi i vode koje su istekle iz njegova svetog boka. Zato je taj sveti kruh bio uistinu nebeski, jer se za njega znojio krvavim znojem sam Božji Sin koji je s neba sišao na zemlju.

Riječ je o kruhu koji je on ‘ispekao’ to jest pripremio od svoga tijela, kada je na posljednjoj večeri rekao učenicima: Ovo je tijelo moje za vas. Ovo činite meni na spomen. Kao što je rekao i za krv: Ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. U pashalnom beskvasnom kruhu dao im je cijeloga sebe, kao što je ostavio i sažetak spasenja. Kruh i vino u kojem je ostavio svoje tijelo i krv doista su hrana života vječnoga s kojom se ne može mjeriti nijedna druga hrana i koju ne bi uspjeli zavrijediti svi ljudi svijeta, ma koliko znoja prolili trudeći se oko nje. Štoviše, to je hrana ostavljena ne samo apostolima onda, već cijeloj Crkvi do konca vremena, kao sveti i živi kruh kojim se hrane duše vjernika.

Stoga valja uočiti da je Gospodin bio dosljedan svoje ljubavi i milosrđa, što je o na ovaj način iskazao grješnome čovjek. Nije mogao čovjeka prepustiti da se sam muči, a pogotovo nije htio da mu muka i napor budu uzaludni, kao što nije niti htio da zemlja bude nepovratno besplodna. Zato je poslao svoga Sina koju je je u znoju lica svoga obradio, te joj omogućio novu plodnost, tako da se može reći da će vjernost niknuti iz zemlje, dok će pravda gledati s nebesa. A slabome čovjeku on je pomogao svojim znojem i krvlju tamo gdje ljudski znoj nije bio dostatan obdarujući ga ne više običnim kruhom svagdanjim, već onim kruhom nebeskim i vječnim. Štoviše, od tog trenutka je on omogućio vjerničkoj duši da joj taj kruh vječni postane svakodnevnom hranom za kojom žudi.

Večeras stoga treba izreći hvalu dobrome Bogu što nas nije ostavio pod izrečenom osudom, već je poslao svoga Sina koji je prolijevao svoj znoj i svoju krv da bismo mi imali kruhu života vječnoga kao hranu svagdanju oko kojeg se mi nismo trudili ni znojili, već ga samo primamo na dar. Proslavimo njega koji nas je tako iznenadio svojim smilovanjem do mjere da nas je zamijenio i umjesto nas prolio znoj i krv. Štoviše, učinio nas je sustolnicima svoje gozbe koje je prije toga oprao svojom ljubavlju, to jest tim istim znojem i krvlju. Pristupajmo stoga odgovorno i dolično, s dužnim poštovanjem ovom stolu ljubavi za koje i nas zove Gospodin, ali prije toga operimo svoje svijesti i savjesti, duše i tijela, jer uzvišenu nebesku hranu koju nam on daje u znoju lica svoga možemo blagovati samo u čistoći za koju nas je on sam pripremio.

Stari did Mate, premda se povukao iz javnosti i nije mu više do rasprava, ne može nikako imati potpuni mir. Koga će drugog već njega pitati i o suvremenim raspravama koje su se pokrenule vezano uz Istambulsku konvenciju i rodnu ideologiju koja je u pretpostavkama te iste konvencije. Pažljivo je slušao, propitivao i ispitivao, te se onda čitajući bolje informirao o svemu, da bi naposljetku dio toga što je s drugima raspravljao odlučio staviti na papir kao svoj monolog.

“Ma naši su političari, ne samo pametni da razumiju bolje od nas, kako su se hvalili, nego su i vrlo kreativni ljudi. Oni nađu tako genijalna rješenja u svim prigodama. Ne bi bilo dobro reći da su neuki i nesposobni u svojoj zemlji, bez pomoći i diktata sa strane, zaštititi bilo kojeg njezina građanina od nasilja, već valja priznati da su toliko čestiti i promućurni da traže ona najbolja rješenja. Oni se ne zadovoljavaju polovičnim rješenjima koja je eventualno ponudilo naše zakonodavstvo, jer mi smo mali i neupućeni narod koji ne može iznaći prava zakonska rješenja u tako složenim pitanjima. A naši su dični političari tako nesebično predani dobru ovoga naroda da su se potrudili po cijelome svijetu tražiti najbolji model i primijeniti ga na naše društvo. A to i dolikuje pravim državnicima da za svoj narod traže ona najbolja, cjelovita i sveobuhvatna rješenja. Zato je vrlo pohvalno ne samo da im je stalo zaštititi žene od nasilja u obitelji, već da za to poduzimaju sve da po tome budemo na izuzetnoj europskoj razini, kad se već ne možemo pohvaliti gospodarskim napretkom.

Šteta da je ovaj narod neuk i ne shvaća koliko je njihov plan vrlo jednostavan i razumljiv, te lako izvediv u dva koraka. Jer dvije su bitne i sporne točke: obitelj i nasilje nad ženom. Ako je žena žrtva nasilja u obitelji, to konkretno znači da je žrtva nasilja muškarca u obitelji. Stvar se onda, gledano iz moga seljačkoga kuta lako razriješi. Kao prvo, dovoljno je dokinuti obitelj i više neće biti problema ni za jednu ženu, jer neće više biti zajedničkog života muškaraca i žena. To znači da neće više biti nasilja nad ženama u obitelji, jer neće više biti obitelji. Ali moguć je i drugi scenarij: naime dopustite ženi da postane muškarac, te onda više nije ugrožena žena, jer više ne bi bilo žena. Ostali bi samo muškarci, a ne bi bilo one kategorije žrtve koja je bila podložna muškarcu. Time bi onda jednim hicem ubili dva zeca, jer bi riješili problem žene, a i dokinuli ste obitelj, to jest preobrazili bi je u istospolnu zajednicu, kako se već dobrano trude u svim modrenim i naprednim zemljama. Izgleda da su se upravo na ovo genijalno rješenje odlučili naši dični politički vođe.

Međutim, jedino mi je žao što oni ne vide da sada nastaje novi problem. Kad dokinu kategoriju spola a ozakone kategoriju roda, onda se više neće znati tko je žensko a tko muško. Stoga će biti problem ustanoviti koga treba zaštititi, jer se više neće moći ustanoviti biološki, na tragu prirodnog spolnog određenja, već samo na temelju administrativnog izjašnjavanja. A bit će problem kojim imenom onda nazvati i istospolne zajednice, jer se te iste udruge koje su do sada promicale prava istospolnih zajednica i podizala ih na razinu obitelji, grčevito trude dokazati sada da je spolno razlikovanje nebitno, već da treba prijeći na kategoriju roda. Baš mi ih je žao jer će tim činom relativizirati sami sebe.

Ali ako je to tako da ne treba više ljude razlikovati prema spolnim odrednicama, onda ne vidim potrebu nikakve konvencije o zaštiti žena, jer bi postojanje žene na temelju spolnih različitosti prestalo biti važeće. A naši su političari tako moćni da oni to mogu narediti. Naše je potom da ih slušamo kad narede da nema više muškarca i žene u društvu. Mi ćemo to bespogovorno izvršiti jer je ovaj narod naučio slušati ugnjetače i davati potporu svakoj vrsti izdajnika i izroda. Uvijek je vrijedilo pravilo da: što gori tirani, mi Hrvati poslušniji podanici, pa nam neće ni sada to teško pasti. Tako će se i kod nas pokazati koliko je naše društvo avangarda napretka kad dokinemo kategorije kao što su muškarac i žena, te ćemo time nadmašiti one zemlje koje već dokidaju pojmove kao što su otac i majka. A u tom slučaju onda naši političari mogu javiti svojim nalogodavcima da kod nas nema potrebe usvajati tu konvenciju jer kod nas više nema žena, kao što nema ni muškaraca koji bi nad njima vršili nasilje.

Ovo mi se čini pravo rješenje ovoga problema, te bi bio vuk sit i koza cijela: ne bi se usvajala spomenuta konvencija, a žene bi bile potpuno zaštićene od nasilja. U svojoj genijalno bismo tako uspjeli provesti konvenciju, a bez usvajanja. Zato bi bilo dobro savjetovati ženama da se odreknu spolnih obilježja po kojima se razlikuju od muškaraca, te da onda usvoje one rodne kategorije koje kod nas postaju zaštićene kao lički medvjedi i druge rijetke životinjske vrste. Takvom odlukom bismo olakšali posao i našim političarima, jer su toliko dobri prema narodu da su zaslužili da im narod uzvrati takvom pažnjom.

Tako meni didu Mati svašta prolazi kroz glavu i svakakve se misli roje u naletu gorčine, bijesa i očaja. A nakon svega što mi prođe kroz glavu i što sam pokušao logički raščlaniti, moram priznati da mi se zavrtjelo u ovoj mojoj sijedoj glavi. Ja did Mate iz sela Sviba doista ne razumijem kako oni koji žele zaštititi ženu od nasilja u obitelji, ponižavaju žene rodnim kategorijama, doslovno ih prisiljavajući da se odreknu svoga spolnog određenja. Ujedno, dok nastupaju agresivno prema obitelji kao zajednici muškarca i žene, u isto vrijeme gledaju blagonaklono na istospolne zajednice kojima žele dati status obitelji, te će vjerojatno i novonastalim rodovima i ‘rodnim’ zajednicama dijeliti ista prava.

No očito je iz toga da moćni ideolozi ovoga svijeta ne žele ukidati obitelj, već žele de facto ukinuti ono što zovu “tradicionalnom” obitelji. Oni su spremni uzeti Božju ulogu, te izmijeniti onaj njegov vječni plan po je stvorio i blagoslovio muško i žensko uputivši ih jedno na drugo. Oni se osjećaju moćniji od Stvoritelja kad su spremni dokidati moć naravi i dodijeliti status obitelji bilo kome kome padne na pamet da se nazove obitelju. S tog naslova danas ozakonjuju ‘rodovske’ zajednice koje su oni sami izmislili i utemeljili na ljudskim pohotama i strastima, te im daju status obitelji. A vjerojatno će djecu u te ‘rodovske’ zajednice donositi rode, kao što to čine i u istospolnima, te će se tako opravdati pravo njihova postojanja i jamčit će se produženje naše ljudske vrste na zemlji.

Stoga samo naivni ljudi mogu misliti da je cilj Istambulske konvencije bio zaštititi prava žene od nasilja u obitelji, već je bio cilj proglasiti ‘tradicionalnu’ obitelj mjestom nasilja nad ženom. Jer se ne vidi zašto bi onda te iste skupine moćnika vršile utjecaj na društvo do mjere da prezru obitelj i njezinu važnost, te tako usmjere ljude prema izopačenju. Odvraćaju ih od kreposti, izazivaju nered u mnogim glavama, što se potom odražava u neredu odnosa u obitelji. Tako nastaju u obitelji podjele, svađe, pa i nasilja razne vrste. Potom se onda te iste moćne skupine pojave kao humani ‘osloboditelji’ koji silom zakona određuju što bi trebala biti sloboda i na koji način je provoditi. Isti ljudi najprije proizvedu nered, a potom se dosjete da treba zaštititi ženu od nasilja u obitelji (koje su sami stvorili, samo to ne žele reći!). Pojavljuju se moćnici koji idu velikodušno ljudima dijeliti prava koja nisu u njihovoj moći, već u Božjoj. U stvari ni u Božjoj ruci nije moć dodijeliti pravo zlu i grijehu da postoji u društvu u opsegu i statusu koji je prikladan jedino dobru i kreposti.

A što se tiče žene, ona može biti zaštićena samo krepošću života i predanjem ljubavi za nju, a ne ljudskim konvencijama koje stvaraju oni koji prvi potiču i štite kojekakav razvrat u društvu, koji potom dovodi do nasilja i nad ženama. Takvi moćni europski lobiji koji naređuju usvajanje konvencija u pojedinim državama, naređivali su i uvođenje izopačenoga odgoja u škole, te mi nije jasno koji je to način zaštite žene u obitelji. Čine sve da ukinu krepostan odgoj koji se temelji na poštivanju apsolutnih ćudorednih normi, te se onda čudom čude odakle toliko zla u društvu, a oni otvorili Pandorinu kutiju. Isto tako liju krokodilske suze nad ugroženim ženama, a oni sami dokidaju istinsko dostojanstvo žene i majke, svodeći ženu na radnu snagu i na društveno korisno biće, kao što su i ulogu čovjek i muškarca sveli samo na kategorije društvenoga života. U njihovim ‘humanim’ i ‘humanističkim’ planovima i ciljevima nema ništa ljudskoga, a još manje božanskoga. Ne uočavaju temeljene zadaće i poslanja muškarca i žene u vidu očinstva i majčinstva, te nije čudo da misle da potezom pera mogu dokinuti spolno razlikovanje na muško i žensko. Ne žele to javno reći, ali im je stvarni cilj i dokinuti te najuzvišenije sastavnice i mogućnosti ljudskoga bića, jer im je lakše zlorabiti ljudski rod kad mu iščupaju iz srca upravo najuzvišenije vrijednosti.

Nikakva konvencija ne može spriječiti posljedice, dok u isto vrijeme ti isti ljudi koji je propisuju i dalje ostaju širitelji ili zaštitnici uzroka koji dovode do obiteljskog nasilja i drugih oblika nereda u obitelji i društvu. Čudno da se u našim naprednim društvima, društvima razvijenog prava i zakonodavstva, uopće događaju takvi oblici i teške povrede ćudoređa u vidu nasilja nad ženama. Čudno da dosadašnji zakoni nisu bili sposobni to spriječiti. To je samo znak da odgovorni ne pokušavaju sanirati posljedice, jer se ne trude spriječiti uzroke. Očito nekima treba povoda da što više zadiru na neugodan i neukusan način u zajednicu koja je u svojoj intimi ostala izvan dometa vlasti moćnika, koji su je spremni i iskvariti s ciljem da je stave pod svoju kontrolu.

Iz svega rečenoga vidi se bijes i obijest zla koje djeluje razorno, ali je nemoćno jer ne može biti originalno. Zlo uporno kopira ono što je Božje i pokušava ga zatrti, no samom borbom protiv njega u isto vrijeme ga potvrđuje. Samo na žalost, dok ga kopira, ono ga ujedno mrzi i nastoji ga iskriviti, izobličiti, staviti na stup srama, obescijeniti i obezvrijediti, što je vrlo bolan proces kroz koji je očito da mora ovo društvo proći. Osim toga mračni gospodari ovoga svijeta koriste i ulažu goleme količine novca u svoje dijabolične projekte kojima želi pokoriti svijet na jedan drugačiji način nego što su osvajači pokoravali nekada. Vjerojatno će i uspjeti, ali to će biti kraj ovoga svijeta i ove civilizacije zbog bezboštva u koje je upala. Valja biti spreman, jer vrlo brzo trebat će graditi novu, kad se ova uruši kao kula od karata.”

Cvjetnica B

Prije svoga svečanoga ulaska u Jeruzalem, Isus je dvojici svojih učenika dao jasne upute što trebaju činiti da bi on mogao ući u grad onako kako je bio zamislio. Trebali su poći u selo ispred njih i dovesti mu magare koje još nitko nije jahao. I oni učine tako, te dovedoše Isusu to magare na kojem je onda on ušao svečano u Jeruzalem ostvarujući proročki nagovještaj i očitujući svima svoje mesijansko poslanje.

Zanimljiva je bila uputa koju daje Gospodin, jer očekuje da mu dovedu magare koje nitko nije još zajahao, kako bi on mogao biti prvi koji će to učiniti. On time ostavlja poruku i nama do danas, kao što je ostavio nekada. Mlado nezajahano magare predstavlja novi narod Božji koji će prihvatiti njega za Mesiju i Spasitelja. Isus tim činom nagoviješta svoje spasenjsko djelovanje i poručuje da će oblikovati novi narod, neopterećen starim navikama i slobodan od starih ‘jahača’, to jest porobljivača njegova duha. Novi narod će kao mlado magare, koje se nije dalo nikome upokoriti već njemu, upoznati njegovu božansku snagu, te će osjetiti kao vlastitu čast služiti mu, a kao vlastitu nagradu ulazak u svetište života vječnoga.

Ova slika s mladim magaretom nije neprikladna ni za nas danas. Jer opasnost da se dopustimo duhovno pokoriti postoji i danas kao što je bila nekada. Na žalost i danas dopuštamo da nam sotona jaše za vratom, da nas hvata u svoj jaram, u jaram ropstva. Ne znamo se lišiti starih navika i robovanja grijehu. Draže nam je staro ropstvo, nego Božja sloboda. Kao odsluženo magare s ropstvom znamo na čemu smo, pa bježimo od prave slobode. Poznamo batinu naših goniča i onih koji nas silom upravljaju. A kad primimo slobodu, moramo njome znati i upravljati, a ne možemo se pohvaliti da nam to baš ide. Isus nije jahač koji se služi batinom i silom, kao što se moćnici ovoga svijeta služe mrkvom i batinom, te nas tjeraju da stvorimo navike sukladne njihovim nalozima i lukavim podvalama i nepopustljivim prisilama. Kad Isus uzima magare na koje će zajahati, on mu iskazuje čast, te mu daje da primi kraljevske počasti i uzdiže ga u svoju slavu, kao što se dogodilo ovom mladom magarcu na kojem je ujahao sve do Hrama.

Kao staro magare koje se dalo upokoriti, mi se teško oslobađamo starog grješnog naslijeđa, te onda vrlo lako i brzo prihvaćamo i nove grješne ponude, bez obzira što nam je iskustvo grijeha bilo bolno i pogubno. Dopuštamo da nas moćnici ovoga svijeta dresiraju svojom silom i svojim kupovanjem. Dajemo se oblikovati kao da smo neživa bića, te onaj bitni dio svoje slobode pretvaramo u navike, a ostavljamo sebi za slobodu samo onaj ‘tehnički’ dio, onaj svakodnevni dio društvene slobode, i tako ograničene. Ponašamo se poput staroga magareta koje je svoje ponašanje svelo na navike sukladne volji svoga gospodara koji ga je naučio slijepoj poslušnosti pod prijetnjom batine. A gospodari ovoga svijeta su nas tako lijepo sputali, te nam ne daju da biramo put kojim ćemo ići, jer oni u ime naše slobode izabiru naše putove. I to na tako proturječan način, da nam velikodušno nude tolike putove, samo ne onaj pravi, za koji znaju da je drugačiji. I nije ih briga što nas tjeraju u slijepe ulice, važno je da se oni mogu pohvaliti kako si bili velikodušni prema nama i dali nam mogućnosti biranja.

Vrijeme je da se otrgnemo od starih i grješnih navika i da živimo isključivo za Boga u novosti duha. Vrijeme je da zaživimo svoj slobodu kao pravi dar koji nam dolazi od Boga. Vrijeme je da se podložimo Isusu da on bude naš gospodar, jer on će nam, kad ga primimo na svoja leđa, pokazati pravo iskustvo smisla naših križeva, naših napora, jednom riječju pravi smisao slobode u koju nas samo on može uvesti. Isus očekuje da ne budemo potrošeni grijehom i slabošću koja nas čini starima, te nam želi pokazati slast i ljepotu duhovnoga života. Tim iskustvom će nas zaštiti od onih koji nas pokušavaju iskriviti svojim ponudama i ugroziti zlim navikama i pogubnim slabostima. No budimo Gospodinovi i ne dajmo se nikome upokoriti doli Bogu jedinome, jer to je prava sloboda u koju nas on uvodi svojim slavnim ulaskom u Jeruzalem.