4. korizmena nedjelja – B

Nedjeljna čitanja ove četvrte korizmene nedjelje pozivaju nas da razmišljamo o određenim događajima povijesti spasenja u kojima su se dogodili neobični raspleti. Naime, nevjernosti i grijesi naroda Božjega bili su uzrok kazni koje su stizale narod, kako smo čitali u Knjizi ljetopisa. Pa opet Bog ih nije napuštao, već se služio neobičnim i nenadanim odlukama pojedinaca koje je sam podizao da spase njegov narod, kao što je svetopisac izjavio za perzijskoga kralja Kira koji oslobađa židovski narod iz sužanjstva. Jedan poganski kralj ih je odveo u sužanjstvo, a drugi poganski kralj ih je pustio iz sužanjstva. Pa i Gospodin će se u Evanđelju prisjetiti da je i prije toga Mojsije oslobodio narod od ujeda otrovnica, koje su ujedale narod nakon izdaja i nevjera u koje je upadao, ali na vrlo neobičan način time što je postavio ljuticu na stup. Tako bi svaki koji bi je pogledao ozdravio od pretrpljenoga ujeda. Jedna zmija bi ih ujedala, a pogled na drugu bi ih liječio.  Upravo ono što su mrzili ili čega su se bojali, donosilo im je spasenje providnošću i odredbom samoga Boga.

Upravo takvu sličnost je za sebe najavio sam Gospodin, koji se usporedio sa zmijom stavljenom na stup, a od pogleda na koju su ljudi su ostajali u životu. Najavio je da će kao Sin Čovječji biti uzdignut na križ, ali da će svaki koji u njega vjeruje imati život vječni. Tako je on sam, svjestan tih obrata u povijesnim situacijama naroda, nagovijestio da će svojom smrću na križu napraviti pravu revoluciju spasenja. No isto tako, premda to nije rečeno izravno, poveznica sa zmijama u pustinji nas navodi da to ne smetnemo iz uma. Nije Gospodin išao na križ jer je imao potrebu dokazivati se, već je išao na križ jer su ljudi bili grješni i nevjerni, te su trebali nekoga tko će ispaštati za njihovu grješnost, jer oni sami nisu to bili u stanju učiniti. Dopustili su sebi da padnu pod ugriz smrtonosnih ljutica zla i grijeha, te im je bila neizbježna posljedica smrt i kao kazna nemogućnost vječnoga spasenja. Krist Gospodin je doista ostavio stoga znak svojim podizanjem na križ i svojom smrću. Naime, oni koji su ga razapeli izvršili su izbor protiv Boga, izbor da ga odbace i uzdignu na križ, što mu je trebalo biti najveće poniženje. No Bog se služi upravo time da izliječi taj isti grijeh i da iščistiti taj otrov iz bića ljudi ostavljajući im križ kao znak i sredstvo spasenja. Kao što je u Starom zavjetu Bog preuzeo na se da liječi narod koji je griješio protiv njega, tako je Isus u punini preuzeo na sebe grijeh cijeloga čovječanstva, da bi ljudima preko križa ponudio život vječni.

Dok ljudi biraju krive stvari, izabiru nevjeru, nemar za Boga, ili se opredjeljuju za grijeh i zlo, izabiru sebi trovanja grijehom koja može biti brža ili sporija, ovisno o količini otrova koju su unijeli u organizam. Svojim grješnim životom osuđuju Boga i njegov zakon, a sami potom podliježu kao žrtve lošega izbora. No Bog se služi upravo osudom i kaznom koju njemu namjenjuju ljudi, da ih izliječi od otrova grijeha koji ih je vodio u smrt. Štoviše, ostavlja im križ kao znak da im se bolje ureže u sjećanje kako su, opredjeljujući se protiv Boga, sebi birali smrt.

Tako vidimo da nevjera i zlo koje se događalo u povijesti spasenja nije ostalo iza nas, već je redovita pojava i naše duhovne stvarnosti i vjerničke svakodnevnice u društvu koje ne prihvaća vjeru i kršćanski nauk, kao ni Božji zakon koji nam je dan kao put života. Upravo po onome u čemu nas ovo društvo odbacuje i u čemu nas izruguju, ako smo Kristovi vjerni svjedoci, ostaje snaga spasenja i ovoga društva i naroda. I dok se borimo za evanđeoske vrijednosti, dok se borimo za život i dok svjedočimo križ Gospodinov, ma koliko se društvo s time izrugivalo ili tome se smijalo, ma koliko ga zanemarivali i odbacivali, ipak stabilnost društva ne počiva na ispraznostima prolaznoga svijeta, već počiva upravo na našoj vjernosti Gospodinu i njegovu životu. Ni naš naroda neće spasiti idoli koje sebi namiče ni lažne sigurnosti ovoga svijeta, već pojedinci vjerni životu osnaženih križem našega Gospodina.

Koliko puta mnogi neoprezni vjernici izabiru za sebe i za svoje obitelji samo ono prividno zemaljsko, što nam se nudi linijom manjega otpora, a život je takav da onoga koji ne gleda duhovnim očima ne vidi skriveni otrov iza toga, to jest ne vidi kušnju napasnikovu dok se ne pokažu posljedice. A kad se napokon otkriju posljedice, te shvatimo da je iza toga bio skriveni smrtonosni otrov, onda gotovo postaje kasno. No, srećom, Bog nas ne odbacuje ni onda kad, svjesno ili nesvjesno, biramo protiv njega i kad mu se ponašanjem iznevjerimo. On nas ne kažnjava ni u najvećoj nevjernosti, već nam pruža prigodu preko svoga Sina, koji nas spašava svojim uzdizanjem na križ. A osim toga, ostavlja nam upravo znak Kristova križa da učimo na njegovu primjeru i da iz križa crpimo spasenje i snagu. Doista, ako biramo život bez križa, odbacujemo Sina Božjega jer je on trajno uzdignut na križ, te biramo za sebe i za svoje obitelji smrt i rastemo bez ikakve zaštite i imuniteta na otrov grijeha i zla.

Korizma je prigoda da stavimo ispred sebe križ Gospodinov i da obnovimo svoju vjernost našemu Spasitelju. Držimo pred očima taj znak da se spasimo, da se održimo, da izbjegnemo smrt i propast. Uzvisimo križ našega Gospodina u svome životu, jer na njem je bio uzvišen Sin Čovječji, Spasitelj svijeta i objavitelj Božje ljubavi koja nas nikada ne napušta. Utisnimo križ u srce jer on je jamstvo života vječnoga budući da je na njemu visio Jamac našega oproštenja. Ljubimo Svjetlo koje je došlo na svijet za nas, te živimo u svjetlosti i dobrim djelima pokazujući svoju vjernost njemu koji je prihvatio osudi križa da nas oslobodi osude smrti. Vjerujmo u Božju ljubav koja u Kristu nije bila prazna riječ, već pravi čin i znak, prava sila koja nas liječi od otrova grijeha i koja nas vodi u život vječni.

3. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova evanđelja u središtu pozornosti je Isusova reakcija na sve što se događalo u Hramu Božjemu u Jeruzalemu u kojem se on jednom zgodom zatekao. Hram je bio podignut da bi bio mjesto Božje prisutnosti, što je za pobožnoga Izraelca trebalo značiti da je mjesto dubokoga klanjanja i iskrenoga štovanja  Boga. Sukladno tome u Hramu su se mogli moliti osobno ali i kao zajednica, prinositi žrtve okajnice i pomirnice, ali i slušati čitanje Božje poruke i prikladne rabinske pouke. I nije bilo ništa sporno dok je Hram služio pravoj svrsi, jer je bio na slavu Bogu, a ljudima na duhovnu korist i na zajedništvo s Bogom. No problem je nastao u trenutku kada ljudi svoje zajedništvo s Bogom svedu na obvezu koju trebaju odraditi da ispune religioznu formu.

Umjesto da Hram bude mjesto gdje će izvršiti čin vjere u Boga iskazuju mu štovanje, postaje mjesto na kojem ukazuju na svoju površnost, pa čak i na dozu praznovjerja. A kad se izgube pravu vjeru, onda ljudi vrlo lako skliznu i u druge kompromise s Bogom, do mjere da ga znaju i obaščastiti umjesto počastiti. Upravo to se dogodilo u Hramu od trenutka kad su u njega dobili pristup trgovci koji su bili na raspolaganju prodavati životinje za žrtvu ili mijenjati novac. Zato su bili mnogima i višestruko korisni, te se stoga upravo u Hramu razvila tako velika trgovačka aktivnost koja je nadmašila sve druge slične aktivnosti u gradu. I ma koliko se mnogima trgovina u Hramu činila praktičnom i korisnom, očito je njezin učinak na duge staze bio da je odvlačila pozornost vjernika od ispravnoga štovanja Boga, te je time bila i uvreda samome Bogu. Zbog toga Isus reagira na način na koji nam je prenio Evanđelist sveti Ivan i izgoni trgovce i mjenjače iz Hrama. Ljudima je Bog, dakle, bio izgovor, a dijelom i povod, za njihove ljudske koristi i religiozne potrebe.

Premda se više u našim crkvama ne može dogoditi isto što se dogodilo u Hramu, jer bogoštovlje nije oblikovano istim sadržajima i oblicima, ali naš ljudski mentalitet je istovjetan onome, te uvijek postoji vrlo izražena opasnost da padnemo u isto iskušenje i da mu podlegnemo. Naime, nitko od nas nije imun određene ‘potrebe’ da s Bogom uspostavi odnos ‘čistih računa’ koje sa svoje strane nastojimo uskladiti i izravnati kao da mi poznamo mjeru kojim se mjere naši računi pred njim. Ili pak, dođe nam da, umjesto da vjerujemo živo uspostavljajući s Bogom čvrst stav zajedništva i gorljive ljubavi, radije formalistički odradimo svoje obveze, uz to vjerujući da je dostatno zadovoljiti izvanjski vid odnosa s njime. U ime toga se i sami onda ponašamo kao trgovci u Hramu gdje trgujemo Bogom i zajedništvom s njime. Umjesto da nam ljubav prema Bogu bude središte i težište duhovnoga nastojanja, zadovoljimo se ispuniti religioznu formu, te tako prodajemo Boga za vlastito duhovno zadovoljstvo i stanoviti lažni mir. Tako se dogodi da vrlo jeftino prodamo Boga i istinski odnos s njime za lažnu psihološku utjehu jer smo navodno ‘odradili’ svoje. Stoga je neophodno da i sami počistimo hram svoga života od svih trgovačkih stavova prema Bogu, jer su nedostojni i Boga i nas kao ljudi. S Bogom valja uspostaviti stav kojem nas je učio naš Gospodin Isus, to jest stav istinskog štovanja i neposredne djetinje ljubavi. Iz našeg života treba izbaciti svaku primisao trgovanja Bogom, jer to postane prava rasprodaja Boga i božanskih vrijednosti. U tom smislu mi Boga i njegov život uzmemo kao predmet koji prodajemo, pri čemu ne mislimo da tako trgujemo s vrijednošću neizmjernoga. Osim toga, mi sami gubitnici jer neprocjenjivu vrijednost svedemo na cijenu ljudske robe, koristi i interesa.

Korizma je stoga vrijeme kad dopuštamo Gospodinu Isusu da nas pouči kako očistiti hram vlastitoga života. Umjesto da trgujemo Bogom kao da je neživa stvarnost, on će nas eventualno uputiti da trgujemo s Bogom, to jest da s Bogom stupimo u partnerski ‘trgovački’ odnos. Umjesto da nam Bog bude izlika za našu ljudsku kupovinu, Bog treba biti naš izravni ‘poslovni partner’ koji će nas poučiti da u odnos prema njemu ne stupamo kao da trgujemo stvarima, već da svoj život stavljamo na vagu i u zalog pri sklapanju različitih ‘ugovora’ koji se svetopisamskim jezikom zovu savezi. Jer pred čovjekom ni Bog ne čini drugačije, već stavlja cijeloga sebe nama na dar i u ‘ponudu’, kako nam je pokazao po svome Sinu čiju nam je predragocjenu krv dao kao otkupninu. Zato u korizmi trebamo iz sebe istjerati trgovački mentalitet, to jest mentalitet religioznog kupovanja, trgovanja i odrađivanja obveza pred Bogom. Naprotiv, valja uspostaviti čvrsto zajedništvo vjere koje će nas ‘tjerati’ da svoju vjeru uvijek bolje i dublje upoznajemo, te radosno dajemo cjeloviti odgovor na Božje milosno darivanje i njegove spasenjske ponude. Tako ćemo otkriti da kad s njim trgujemo ne možemo ne dati sebe za uzvrat kao odgovor na ono što je on za nas učinio u povijesti spasenja i našega života. Neka nas po primjeru Isusovu ‘izjede revnost za dom Božji’ koji je u našem životu, te vlastito biće sačuvamo neporočnim i čistim kao kuću Očevu.

2. korizmena nedjelja – B

Evanđeoski tekst o preobaženju Gospodinovu vrlo je bremenit sadržajem i porukom, no srećom ne treba ga sada tumačiti iscrpno i cjelovito, budući da Crkva u kolovozu to otajstvo nastoji produbiti slaveći poseban blagdan preobraženja. U korizmi, naprotiv,  nastoji razumjeti ovaj tekst u ozračju konkretnog liturgijskog vremena. Tako smo i sami pozvani razumjeti zašto u korizmi čitamo tekst o preobraženju, jer kao da tematski odudara od svih ostalih svetopisamskih korizmenih tekstova. Sam događaj je vrlo neobičan: Isus je odlučio trojici svojih učenika, Petru, Jakovu i Ivanu priuštiti posebno iskustvo, a opet s druge strane očekivao je od njih da nikome o tome ne govore dok ‘Sin Čovječji od mrtvih ne ustane’. I premda nisu točno znali što je imala značiti riječ koju im je rekao, spomenuto iskustvo držali su za sebe, te su kasnije o njemu posvjedočili Crkvi.

No vjerujem da apostolima nije bila samo nepoznanica što znači ‘od mrtvih ustati’, već da im je bila nepoznanica i sam događaj kojem su nazočili. Evanđelist je ukazao na to da su bili prestrašeni i da u strahu i zbunjenosti nisu znali niti što reći. A Isus im je, pokazavši svoju slavu, pokazao uzvišenu točku kojoj teži čovječanstvo, to jest preobraženje ljudske naravni Božjom slavom kao konačni cilj svih ljudskih stremljenja. Apostoli zacijelo tada nisu znali niti što se dogodilo, a kamoli da bi znali teološki propitati i donijeti valjane zaključke. Nisu znali niti zašto je to on učinio, jer im ni on sam u tom trenutku nije ponudio osobitih obrazloženja.

Poput apostola koji su tapkali u mraku kako bi razumjeli događaj kojim ih je obdario, nalazimo se i mi koji se pitamo koje veze Isusovo preobraženje ima s nama u korizmenom vremenu. Možda bismo ga lakše razumjeli u uskrsnome vremenu kad slavimo njegovu uskrsnu pobjedu koja je njegovoj ljudskoj naravi donijela ono konačno preobraženja na zemlji, no neophodno ga je razumjeti baš u korizmi, te s njime bolje razumjeti i sam smisao korizme. I doista, premda je Isus svojim učenicima pokazao u jednom trenutku svoju slavu, nije ih time htio zavarati glede biti i smisla života. Nije ih htio prevariti da teže za slavom pod svaku cijenu, pa im je zato rekao da o tome ne govore dok on ‘od mrtvih ne ustane’. A da bi ustao od mrtvih morao je prije biti raspet na križu i umrijeti. To jest morao je i sam proći kroz svakodnevnu muku sve do smrti, pokazujući da je dolazak do preobraženja moguć jedino putem svakodnevnoga nošenja križa. I on sam je trebao nositi na leđima odgovornost navještaja, te položiti život za naviještenu istinu, ostavljajući tako i svojim učenicima primjer za nasljedovanje.

Upravo to je središnji dio smisla korizme. Korizme nema bez nasljedovanja Isusa i bez nošenja križa. To jest, smisao korizme je hod prema preobraženju naše naravi, a toga nema bez nasljedovanja Krista u nošenju križa. Jer neupitno je da je naš konačni cilj preobraženje i ulazak u vječnu slavu. Ali nema ostvarenja tog cilja bez hoda za Isusom koji nam je jamac te iste nebeske slave. Zato Isus svojim učenicima pokazuje nebesku slavu do koje trebaju doći, što za njih konkretno znači da ga trebaju nasljedovati na zemlji kako bi došli do neba. Oni na zemlji trebaju slijediti njegovo preobraženje, to jest ići putem njegova svetoga križa kako bi jednom bili preobraženi u njegovu slavu. U njegovu slavu ne možemo ući nego preobraženi, a preobražavamo se isključivo idući naznačenim putem noseći svoj križ. Time nas njegovo sveto preobraženje upozorava da dobro definiramo ciljeve svoga života, te da ujedno koristimo prava sredstva.

Ako sebi nismo odredili ovakav korizmeni hodogram, onda riskiramo promašiti smisao i bit korizme i živjeti je na besplodan način. A korizma je vrijeme preobraženja u kojem korjenito shvaćamo da se trebamo preobraziti prema Kristu i u Krista. Kao što su apostoli mogli prilikom preobraženja shvatiti koliko odudaraju od njegove preobražene slave i ljepote, tako i svaki od nas može uočiti kako premalo i nedovoljno sliči Kristu. U tom slučaju svaka korizmena žrtva, pokora i nastojanje imaju svoj jasan cilj: truditi se ukloniti svaku nesličnost s onim na čiju smo sliku stvoreni. A ta nesličnost i razlika nastala je po našim slabostima i grijesima, te stoga u korizmenom vremenu žrtvom, molitvom i pokorom uklanjamo svaku boru, nabor i ljagu s našega bića, prema njegovu svetom planu i uz njegovu pomoć, kako bismo se vraćali iskonskoj ljepoti i sličnosti s njim. A vjerujemo da, uz malo poniznosti, možemo lako uočiti koliko smo se grijesima udaljili od njega, to jest izobličili u odnosu na sličnost s Bogom u kojoj smo bili stvoreni i koje je za nas sjala na licu Kristovu.

Zato ne bi bilo dobro da korizma za nas prođe a da ne ražarimo upravo ovu svijest da nam je učiniti sve da vratimo izvornu sličnost s njime. Korizma ne bi smjela biti neka naša autonomna asketska aktivnost prema kojoj mi ‘odradimo’ žrtve i pokore koje smo si zadali i odredili, a da nam cilj ne bude da se preobrazimo na sliku Kristovu, to jest da ispravimo izobličenja i iščašenja koja postoje u našem biću i životu. I onda kad prođe korizma da pomislimo da smo onda slobodni od zadanih obveza, umjesto da se o Uskrsu radujemo što smo postali malo sličniji Kristu, te da nastavimo još intenzivnije tim putem.

Neka nas stoga Krist Gospodin kao i apostole već sada na početku korizme odvede sa sobom na goru preobraženja da bismo vrlo jasno urezali sebi u svijest da je smisao korizme suobličenje njemu. Molimo ujedno njegovu svetu pomoć, jer kao što je pomogao i apostolima da to shvate, ali i da prihvate i provedu u život, neka svojom božanskom snagom i nama bude bliz u svim našim korizmenim nastojanjima kako bi ta nastojanja mogla biti njemu na slavu i na našu vječnu proslavu u njemu i prema njegovu svetome liku.

1. korizmena nedjelja – B

Prva korizmena nedjelja stavlja nam pred oči Isusovo iskustvo povlačenja u pustinju koja je simbol udaljavanja od redovitih životnih okolnosti i od ljudi, kako bismo se posvetili više sebi i svome odnosu prema Bogu. Pustinja je, stoga, simbol iskušenja i izloženosti napastima i Napasniku, ali ujedno je i mjesto posebne Božje blizine i njegove utjehe. Zato je i korizmeni hod vjernika prispodobljen pustinji, te se kroz četrdeset dana u duhu Gospodinova boravka u pustinji i sami vježbamo u različitim duhovnim vježbama. No da bi boravak u pustinji, to jest za nas korizma, mogla biti ono što Gospodin od nas očekuje, ponajprije valja imati iskrenu i ispravnu nakanu, te pristupiti korizmenoj pokori i korizmenim odricanjima u istom duhu kojim je Gospodin Isus pristupio. A evanđelist sveti Marko nam zapisa što se dogodilo neposredno nakon njegova krštenja: I odmah ga Duh nagna u pustinju.

Vidimo dakle, da u pustinju treba ići prema Božjem nagnuću i nadahnuću. U pustinju se ne ide vođeni ljudskom motivacijom. U pustinju se ide poradi Boga i zajedništva s njima, vođeni uvijek božanskim motivima, to jest slušajući poticaje Duha Svetoga. Ako sam Božji Sin ne ide u pustinju po svom nahođenju ili nekom duhovnom hiru, tim više trebamo i mi paziti da korizmu kao svojevrsni duhovni odlazak u pustinju ne živimo na ljudski način, vođeni ljudskim motivima i definirajući samo ljudske ciljeve. Osim toga, kao što nije ispravno zacrtati ostvarenje duhovnih ciljeva na zemaljski način, jednako tako nije poželjno služiti se duhovnom aktivnošću da bismo ostvarili zemaljske ciljeve. To jest, nije poželjno korizmene duhovne ciljeve ostvarivati samo iz osobne ljudske pobude, to jest da zadovoljim potrebu za zemaljskom satisfakcijom i pokažemo se pred drugima dobri i duhovni, što bi bila zamka farizejima. Isto tako bila bi pogubna zamjena teza i ciljeva, to jest ako bismo se služili duhovim oruđem za ostvarenje zemaljskih ciljeva, umjesto da stavimo sve zemaljsko, ljudsko i tjelesno na raspolaganje Bogu za ostvarenje vječnih, nebeskih ciljeva.

Stoga je korizma već od prvoga dana istinski izazov vjernicima da se preispitaju kakvim se nagnućima vode u životu, te također kakvim su nagnućima ušli u ovo sveto korizmeno vrijeme. Na žalost ne ispitujemo se baš tako često koja su naša nagnuća i motivacije u redovitom životnom djelovanju. Najčešće djelujemo nošeni ljudskim motivacijama, to jest prema nagnućima naših zemaljskih sklonosti i ugoda, interesa i koristi, zaboravljajući na što nas potiče Duh Božji. Često smo u procjepu između našega duha i Duha Svetoga, ili kako bi sveti Pavao rekao, između nagnuća tijela i duha. A jer u našem životu postoji više razina nagnuća, doista bismo morali paziti kojim se nagnućima vodimo. Ima u nama težnji koje možemo unaprijed kvalificirati kao loše, jer nas navode na zlo i guraju nas u grijeh. Imamo potom nagnuća, to jest poticaja Zloga da činimo dobro, ali na takav način da se tim dobrim stvarima ne služimo za onu konačnu svrhu ili cilj, već samo za prizemljene ciljeve, te nam nikad ne donesu one prave koristi koje bi trebali donijeti. Tako na primjer može iskoristiti post ili korizmeno odricanje da bude sredstvo mršavljenja ili štednje ili već nečeg ljudskoga, umjesto da bude sredstvo susreta s Bogom i zajedništva s njime.

Korizma je, međutim, milosno vrijeme da slušamo poticaje i nagnuća Duha. To je najuzvišenija razina naših nagnuća, koja tako postaju božanska, umjesto da ostanu ljudska. Upravo na to nas poziva naš Gospodin svojim primjerom, Duhu valja dopustiti da bude naša pokretačka snaga. On treba biti smjer našim koracima i biti smisao našega djelovanja. Korizma je vrijeme povlašteno da ispitamo svoja nagnuća, sklonosti i motivacije. Ako su nam samo ljudska, prizemljena i zemaljska, onda je neophodno da nas Duh Sveti povede u pustinju korizmenog odricanja i razmatranja, u pustinju susreta s Bogom i pobjede nad napastima. Ako su nam nagnuća takva, onda je očito da nas Napasnik navodi da ostanemo samo na ljudskim stavovima i da napustimo one božanske, nadahnute Duhom Svetim. A neophodno je doista suzbiti tjelesne sklonosti, ali ne samo iz ljudskih asketskih pobuda, već kako bismo oslobodili više prostora za Boga.

Zato dopustimo i mi Duhu Božjemu da nas ‘nagna’ u korizmenu pustinju, to jest da nas nadahne da svoj korizmeni hod živimo u skladu s njegovim poticajima. On treba biti naša pokretačka snaga dajući smjer našim koracima i bitni smisao našem djelovanju. Učinimo onda da korizma bude povlašteno vrijeme za odricanje od ljudskih nagnuća, a priklanjanje onim božanskima, što ne može biti bez duhovne borbe, truda i nastojanja. Dopustimo stoga Duhu Božjemu da nas odvede u pustinju – bojno polje za Božje pobjede, jer ako Napasnika želimo poraziti, ne možemo bez duhovnog okršaja u koji nas vodi Duh Božji. Neka taj isti Duh bude naša pokretačka snaga, neka nas ujedno prati i krijepi kao jamac našoj pobjedi, kao što je bio i Gospodinu Isusu, jer Napasnika valja pobijediti ovdje na zemlji kako bismo uživali vječnu nagradu na nebesima.

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje kako Isus liječi jednoga gubavca koji je kleknuo pred njega i zamolio da ga očisti od te opake bolesti. Zanimljiv je bio način na koji se dogodilo potom i čudo ozdravljenja, jer je Isus s ovim čovjekom izmijenio tek jednu rečenicu. Naime, čovjek je uputio svoju molbu rečenicom: Ako hoćeš, možeš me očistiti!, na što je Isus uzvratio: Hoću, budi čist! I nakon tog kratkog razgovora uslijedilo je i samo čudo koje je do te mjere izmijenilo život tom čovjeku da je počeo razglašavati ovaj događaj, usprkos izričite Isusove zabrane.

Polazeći od ovog čuda vidimo kako je bila moćna Isusova riječ kojom je liječio i najopasnije i najteže bolesti. I sami zaželimo naći se u njegovoj blizini, pa vjerujem da smo ga pokoji put zamolili da učini nešto slično i nama i našima. Nisu rijetke situacije kada poželimo imati blizu sebe Isusa kao neki čarobni štapić kojim bismo rješavali svoje probleme, no to se ne događa tako automatski. A toliki se pitaju zašto ne ozdravi njih, kao što je nekada ozdravljao u svojoj rodnoj zemlji. Osim toga moglo bi se pomisliti da je sve na neki magijski način u ruci Isusovoj, te da sve ovisi o njegovoj volji. Štoviše, kad nam se dogodi neko nepredviđeno zlo, onda čak pomišljamo da je Bog to mogao spriječiti da je samo htio. Sve što se dogodi nepoželjnoga tako prebacimo na Božju odgovornosti, kao i ono što bismo mi htjeli da se dogodi, a ono se ne mijenja. Zato je neophodno dublje ući u sam događaj i protumačiti njegovo značenje za naš bolji odnos s Gospodinom koji nikoga od nas ne zaobilazi, već stoji svima na raspolaganju.

Iz opisanoga susreta i razgovora mogao bi se steći dojam da zdravlje ovog čovjeka ovisi isključivo o Isusovoj volji. Gubavac izravno govori Isusu: Ako hoćeš možeš me ozdraviti, što znači da vjeruje u Isusovu moć, te da zna da mu zdravlje u ovom slučaju, jer je riječ o neizlječivoj bolesti, može doći samo od Isus. Vidimo, doista, da i taj čovjek ima veliku želju za ozdravljenjem. I on to hoće, ali je svjestan da njegovo htijenje nije dovoljno bez Gospodinova. S druge pak strane Gospodinovo htjenje bi bilo dovoljno bez njegova, te je dovoljno da Gospodin samo kaže: Hoću! No ni Gospodin to ne čini radi čuda kao takvoga, već kao Liječnik želi da se u bolesniku potakne ne samo volja za zdravljem, već da se u njemu razbudi takva vjera u Isusa, koja je kadra ishoditi čudo. Zato je zamolbi toga čovjeka: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti’, prethodila svijest da je Isus Mesija i da je moćan učiniti takvo čudo.

I dok razmišljamo tako o Isusovoj volji i moći, bilo bi loše zaključiti da, jer on može ukloniti svaku bolest i nečistoću, bolest postoji jer je Bog ne želi ukloniti od nas ljudi. Istina je, međutim, sasvim drukčija, jer i onda kad je Bog jedini kadar ukloniti je, ne znači da je bolest u svijetu radi toga jer je Bog želi. On nije htio svijet u kojem ljudi boluju ili svijet u kojemu ljudi umiru, već je za ljude predvidio zdravlje i život. No poštivao je i zakonitosti našega života, kao što je poštivao i slobodu koju nam je dao, a koji je nakon grijeha postao podložan propadljivosti i smrti, čega je pogubna guba tek jedna od naznaka. Baš zato je neophodno onda i naše prianjanje uz Boga i naše htijenje za ozdravljenjem, kao što je u ovom slučaju učinio i gubavac. Prepoznao je da je Isus Božji Sin sposoban izliječiti ga od gube, te se nije dvoumio da izrazi svoju vjeru u njegovu moć. On nije išao od pretpostavke da u Isusu traži krivca, već spasitelja, te je zato bio i uslišan. Onaj tko je do kraja iskren prema sebi i prema Bogu, vrlo dobro zna da Bog nije krivac zla, bolesti i nesreća, već je naprotiv sve to došlo među ljude jer nisu slušali Božji glas zlorabeći darovanu slobodu. Počesto trpimo i zadesi nas bolest i određena nesreća upravo stoga što nosimo grješno ljudsko naslijeđe. Koliko nas samo i biološkim putem zadesi bolest i nesreća, jer zacijelo jedni na druge utječemo kao dio istoga čovječanstva povezanoga zajedničkim životom i međusobnom odgovornošću. Tako na primjer na nas utječe i stil života koji izabiremo, pa i hrana i okoliš u kojemu živimo. Za ovoga čovjeka ne znamo kako je dobio gubu. Ne znamo tko mu ju je prenio, ali on je znao da Bog nije krivac, već se nastojao osloniti na Boga kao pomoćnika u svojoj nevolji. Stoga je on i nama danas putokaz duhovnog pristupa koji treba biti sasvim realan i jasan, pogotovo što danas možemo mnogo bilje i znanstveno pratiti nastanak i razvoj bolesti. Premda se dogodi da smo, i kad možemo vidjeti biološki put onoga što nam se događa, ipak skloni ‘prebaciti’ na Boga odgovornost za vlastito stanje. Pa i kad bismo se trebali zapitati jesmo li i koliko smo i sami odgovorni što kao pojedinci i društvo proizvodimo bolesne okolnosti života, mnogo nezdrave hrane i načina življenja, a htjeli bismo potom biti sasvim zdravi. A osim toga, ako ne ide sve po našemu, onda tražimo dežurnoga krivca u Bogu za sve što nije išlo onako kako smo zacrtali, premda se nismo preispitali jesmo li sami odabrali prave ciljeve i prava sredstva.

Nastojmo radije u posvemašnjoj poniznosti, poput ovoga gubavca, preispitivati sebe i svoju ljudsku odgovornost za zla i nesreće koje se događaju nama i oko nas. Ali još više nastojmo otkriti pozitivnu ulogu Božju u svome životu, te dopustimo Isusu da nam najprije liječi i pročišćava dušu, što je pretpostavka i ozdravljenju cijeloga bića od svake bolesti i nečistoće. Budimo iskreni, neposredni i otvoreni prema njemu, pa ćemo osjetiti njegovu spasenjsku moć i zahvat koji će nas dovesti do toga da se usredotočimo propovijedati i razglašavati Božju slavu više nego svoj zemaljski dobitak. Puni vjere zamolimo stoga Isusa da i nas očisti od svih nečistoća i svega što nam narušava zdrav život na zemlji, te se i sami raspoložimo živjeti prema njegovu glasu i volji, očišćeni i čisteći društvo u kojemu živimo.

5. nedjelja kroz godinu – B

Nakon što smo dvije zadnje nedjelje razmišljali u Isusovu propovijedanju i prvom nastupu u sinagogi u Kafarnaumu, danas čitamo evanđeoski tekst o njegovu djelovanju izvan sinagoge u samom gradu. Ne bez razloga to se zbilo u kući Šimuna Petra, u koju je Isus ušao s Ivanom i Jakovom nakon što je u sinagogi izliječio opsjednutoga snagom svoje riječi. Sama činjenica da sveti Marko u svom Evanđelju opisuje ove pojedinosti govori o tome koliko je Isus živio sasvim jednostavnim životom ne samo za skrovitog života u Nazaretu, već i onda kad je započeo svoje propovijedanje i djelovanje u Galileji. On se druži s jednostavnim, običnim ljudima s kojima sklapa iskreno prijateljstvo i od kojih ne zazire u njihovoj jednostavnost. On pred njima ne gradi umjetnu, lažnu veličinu, kao što znaju graditi ljudi kad dođu na veći položaj ili prihvate neku časnu službu, već spremnu ulazi u njihovu kuću. Zato se on nije družio samo s nekom vrstom elite ili kreme društva svoga vremena, već je se družio s običnim ljudima kojima daje prigodu da u njegovoj ljudskosti upoznaju utjelovljenoga Boga. Ovaj proces se imao zbiti na sasvim jednostavan i ljudski način, kroz njegove riječi, te interes za dobro ljudi kojima je naviještao Boga.

Na taj način je Isus, osim što je propovijedao s izuzetnim autoritetom, ostavljao dojam na one koji su ga slušali, te su onda vrlo dobro osjećali da je pozoran na sve ljude i sve njihove situacije. Jer su ga doživljavali kao nekoga tko se zanima za konkretnoga čovjeka, nisu se ustručavali reći mu za Šimunovu punicu koja je ležala u ognjici, kako nam zapisa sveti Marko u današnjem odlomku: A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. Naravno, da je Isus učinio potom što je mogao za nju, te ju je dotaknu, izliječio i pridigao na tako jednostavan i neusiljen način, jer mu nije bio cilj stjecati slavu, već pomagati ljudima.

No oni koji su bili s njim vrlo dobro su osjetili da mu mogu i trebaju iznijeti sve svoje potrebe, pa tako i u ovom slučaju reći za bolesnu ženu u obitelji, premda Evanđelist ne navodi jesu li oni od njega tražili i očekivali da je izliječi. Ako su bili dionici čuda koje se neposredno prije toga dogodilo u sinagogi, kad je moćnom riječju oslobodio opsjednutoga, očito su imali dobroga razloga ponadati se da bi mogao ozdraviti i nekoga bolesnika. Doista, sve to govori o njemu kakav je bio i kakav je dojam ostavio na one koji su bili oko njega. Njegova prisutnost i pojava nisu bili neko uopćeno prenošenje istina o Bogu, niti je bila riječ o izradi nekih novih teorija ili apstraktnih saznanja o njegovoj dobroti i neizmjernosti, kako su znali domišljati filozofi. Onkraj svake apstrakcije on svojim djelovanjem konkretizira Božju prisutnost i dobrotu za ljude s kojima živi. Kraljevstvo se Božje prenosilo vrlo konkretnim riječima i gestama, a nije bio marketinški trik ili demagoško zavaravanje. On je doticao srca ljudi i u njih je ugrađivao Božju ljubav, što je bio jedini mogući način na koji Bog djeluje u našoj svakodnevnici. Preko Isusa Bog je pokazao da skrbi za ljude i da ih pohađa ulazeći u njihov život i dijeleći njihovu svakodnevnicu.

To što Isus čini putokaz je i nama svima, ako želimo da se njegova prisutnost i njegovo kraljevstvo dogodi na vrlo konkretan način u našim srcima, a onda potom preko nas i u srcima drugih ljudi. Jer život vjere nije nikakva lijepa teorija, ni izmišljanje nauka ljepšeg i drugačijeg od onoga što mogu domišljati ljudi, već je, naprotiv, jednostavna svakodnevnica protkana osjećajem za Boga. Iz ostvarenog zajedništva s Bogom izvire odgovornost koju prihvaćamo za druge ljude, a koja je vrlo konkretna u vidu svakodnevne brige za one kojima nas Bog šalje da im obogatimo svagdašnji život Božjom blizinom, mirom i milinom. To je uočljivo iz Isusova života. A mogao je to činiti jer je pronalazio vremena za molitvu i zajedništvo s Bogom, pa i onda kad ima vrlo naporne dane s mnogo zahtijeva koje ljudi pred njega stavljaju. Iz toga se iščitava koji je bio smisao njegova života i djelovanja među ljudima, to jest da nije bio samo humanitarno-socijalni, već da je bio prisutan među ljudima da bi ih dotaknuo da budu zdravi u svome zajedništvu s Bogom i da bi ih potaknuo da djeluju za svoje bližnje.

Tako Isus, Bog naše svakodnevnice i koji ulazi u našu svakodnevnicu, ne želi da pravimo spektakle za ljude, već da ih iskreno ljubimo i zanimamo se za njih dolazeći im ususret. On hoće da ne izmišljamo neke nove teorije o životu, već da konkretiziramo Božju ljubav kroz iskrenu sućut i brigu za one s kojima živimo. Isusov samozatajni život nas uči da ne živimo život da bi nas drugi vidjeli, već da u sebi budemo skromni i svjesni Božje prisutnosti i blizine, te iz te unutarnje snage budemo bliski drugima. Jer je u protivnome opasnost da izgubimo svaki kontakt sa stvarnošću i s konkretnim ljudima ako počnemo živjeti za neke druge vrijednosti ili uopćene teorije. Isus je doista djelovao s jedne strane skromno, jer za sebe nije tražio ništa osim ljudske jednostavnosti i blizine prijatelja koji su ga slušali i prihvaćali rasti u riječi i sili kojom ih je učio. Pa i onda kad su ljudi dolazili k njemu u različitim potrebama, on se nije htio svesti na servisni ured za ljudske potrebe, već je uvijek djelovao iz unutarnje svijesti koja je bila prožeta Bogom, te je zato i bila tako snažna i upečatljiva. Dopustimo mu stoga da on preobrazi nas i učini nas novim ljudima u našoj svakodnevnici, kako bismo i mi, kao njegovi prijatelji, mogli potom biti svjedoci njegove snage koji ga radosno naviještamo i živimo istim jednostavnim životom punim Božje prisutnosti i blizine.

4. nedjelja kroz godinu – B

Osim što smo prošlu nedjelju mogli razmišljati o tome kako je Isus započeo svoju propovjedničku službu na nov i neobičan način, u današnjem čitanju sv. Marko opisuje njegov prvi nastup u sinagogi u Kafarnaumu, svojevrsnom središtu njegova rodnoga kraja. Propovijed u sinagogi je ogledni primjer njegova propovjedničkog djelovanja. Počeo je naučavati ne takav način da su svi bili u čudu i zaneseni onim što je govorio, te su osjetili da iz njegova glasa i nastupa izbija određena sila. Zato su i rekli da govori kao onaj koji ima moć, a ne kao pismoznanci koji su govorili na školski način držeći to tek rutinskim poslom. Vjerojatno su o tome govorili kao o nečemu izvanjskome što se u biti ne tiče njih iznutra i osobno.  Isus, naprotiv, kad propovijeda, on preko riječi iznosi ono što ima u dubini bića i srca. Štoviše, on je moćna riječ koja djeluje i koja čini čudesa, jer on je Riječ po kojoj su stvoreni nebesa i zemlja. Zato on nije samo riječ, već i riječ koja je ujedno djelo, čin. Doista, on je Riječ koja je tijelom postala, te je onda i svaka riječ koju je on izgovarao postajala svojevrsno djelo dotičući ljude s kojima se susretao. Promatrajući iz te perspektive jasno je onda kako je učinio čudo da je oslobodio čovjeka opsjednuta nečistim duhom, a nakon toga ljudi su, još više zadivljeni i začuđeni pred snagom njegove riječi, govoril: Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se. Ljudi su s pravom ovo čudo povezali sa snagom njegove riječi. No znajući to je on bio, ujedno znamo zašto je njegov nauk bio snažniji od drugi: on je bio jedno s Bogom Ocem, te je bio u punom zajedništvu sile i moći s njime. Stoga mu se nije mogao oduprijeti nečisti duh iz opsjednutoga čovjeka, protivnik svakog smisla, spoznaje i istine. Takva riječ koja dolazi iz dubine bića jedina je moćna.

Upravo u tom duhu je zadaća i onih koji ga naviještaju, da i sami najprije budu djelotvorna riječ, a ne tek običan zvuk glasa. Njima postaje primarna zadaća da čine istinu, a ne samo da je naviještaju riječima. Jer bi u protivnome mogli biti samo kao oni koji druge tuku istinom po glavi ili, kako bi se to pučki reklo, da drugima sole pamet, umjesto da čine istinu živeći je, te potom provodeći u život drugih. Upravo to je činio Isus kao moćna riječ Božja, te je njegov nauk radi toga bio izuzetno snažan, a ne samo zato što bi odgovarao zakonima logičke spoznaje. Upravo to je njega činilo drugačijim, jer je njegov nauk bio nauk koji se čini, na što su pozvani i svi propovjednici istine.

Onima koji propovijedaju jedino ovakva riječ treba. Riječ koja izvire iz istinitog zajedništva s Bogom. Samo ona je riječ koja čini da propadne ono što nije Božje u nama, a da se izgradi ono što je je potpuno njegovo i što je potom autentično ljudsko, što je u biti i odlika svakog čovjeka. Primajući Božju riječ čistimo se od svega nečistoga. Na poseban način ta moćna riječ treba prije pročistiti one koji propovijedaju da bi bili čisti i snažni i sami je činiti i na moćan način predstaviti drugima unoseći radost i svjetlo u njihove živote. Nakon toga je mogu i oni kojima je upućena razumjeti da je to novi i snažni nauk.

Na žalost nama danas koji propovijedamo tu istu riječ ne događa se isto što je bilo i u sinagogi u Kafarnaumu, jer mi nismo na visini onoga što je Isus činio. Počesto smo opterećeni time što će nam drugi reći, pa se onda smještamo u okvire ljudi, umjesto da iziđemo iz njih i budemo u okvirima Božjim. Umjesto da brinemo kako će nas procijeniti Bog, brinemo se oko procjena ljudi, pazeći da se ne bismo nekome zamjerili. Počesto to biva i zato što nismo uvjereni u ono što govorimo i naviještamo. Bojimo se istine koju nosimo, jer nismo svjesni koliko je istina i koliko je velika radost. Ponašamo se kao da smo neprestano krivi i dužni se ispričavati svima. A Isus nije tako činio, te je upravo tako napravio najviše dobra ljudima. Stoga smo i mi pozvani ponuditi novi i snažni nauk da ljudi osjete snagu Božje prisutnosti po snažnoj riječi u njihovu životu. Taj nauk treba doprijeti do čovjeka i preporoditi ga čisteći ga od spona grijeha i zlih duhova. Pozvani smo govoriti prateći djelima sve što naviještamo, jer tako i je i Isus svoju moćnu riječ pratio djelima koja su bila jedno s njom. Zato su nakon čuda ljudi i zaključili da je to nov i snažan nauk.

Svima nam je stoga nastojati da i sami bez ulagivanja navijestimo Božju riječ, a nadasve da budemo dosljedni, te djelima popratimo ono što riječima naviještamo. To je možda i najvažnija zadaća koju nam Isus ostavlja, jer to je pouka dosljednosti koja nam je svima potrebna. Doista, nemamo pravo na raskorak između riječi i djela, a to je najčešće što nam se događa. Slijedimo stoga Isusov primjer i ostavimo novo i snažno svjedočanstvo Božje prisutnosti po slušanju i naviještanju Božje riječi snagom vlasti koju nam je ostavio.

3. nedjelja kroz godinu – B

U kronologiji Isusova života i djelovanja, evanđelist sveti Marko zapisa kako je Isus, nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen, otišao iz Judeje u Galileju gdje je započeo svoje djelovanje. Zanimljivo da njegovo djelovanje u početku nije bilo nešto izuzetno posebno ili drukčije od Ivanova djelovanja. Otišavši u Galileju Isus jednostavno propovijeda, kao što je činio i Ivan. Tako vidimo da nije skretao pozornosti na sebe, već je bio predan sadržaju Božjega kraljevstva koji je imao prenijeti. Međutim i glede sadržaja s jedne strane je bilo uočljivo da nije bilo razlika između njega i Ivana, dok je s druge pak bilo određenih razlika. Kao što je Ivan pozivao na obraćenje i pokoru, tako je činio i Isus koji je i sam poručivao ljudima: Obratite se i vjerujte evanđelju! No ujedno je ipak bila riječ o radikalnoj novosti koja se dogodila između Ivanova i njegova propovijedanja. Dok je Ivan isticao da je Mesija blizu i da njegovo kraljevstvo s njime ima doći, Isus je već naglašavao kako se ispunilo vrijeme, te da se kraljevstvo Božje približilo na način da već djeluje među ljudima. Doista, približilo se u tolikoj mjeri da se već počelo ostvarivati, te je se prema njemu trebalo konačno odrediti. A to određenje se može opisati na dvojak način: trebalo je, naime, prijeći preko njegova praga i ući u prostor tog kraljevstva ili pak dopustiti mu da, po obraćenju, ono uđe u nas. Točnije rečeno, trebalo je dopusti Isusu da uđe u naš život, po čemu onda kraljevstvo ulazi u nas, nakon čega nas iznutra potiče da svoj život živimo sukladno njegovu.

No vrlo je zanimljivo kako Gospodin uz elemente koji su bili prisutni i prije, daje svoj doprinos i unosi novost glede propovjedničke službe. Ne smije se previdjeti da je služba propovjednika koju on vrši prije svega izuzetan čin poniznosti. On prihvaća među nama ljudima pronositi Božji navještaj, to jest navještaj Božjega kraljevstva koje se uprisutnjuje, a ne navještaj ljudskog kraljevstva i njegovih interesa, što je počesto nezahvalno. Služba propovjednika nije bila usmjerena k stjecanju slave i pokazivanja govorničkih vještina, kako su činili grčki i rimski govornici onoga vremena koji su se natjecali u tome tko će pripremiti ljepše i zanimljivije govore. Poslanje koje on vrši prije svega je služenje u poniznosti pri čemu se sam ne ustručava od truda i napora hoditi po selima i gradovima, počesto i po zapuštenim sredinama, noseći radosnu vijest, a ne primajući za uzvrat ni slave ni časti. Njegova služba je bila služba izloženog propovjednika koji je na rubu gladi i žeđi, te pri tome riskira biti proglašen nepoželjnim u mnogim sredinama. A da se ne spominje koliko je bilo onih koji nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti i prihvatiti ono što je on sam govorio.  Hoditi po Galileji i Judeji kao propovjednik značilo je ponekad se izložiti poniženju, te živjeti skromno idući od mjesta do mjesta očekujući od mještana skromni zalogaj kruha i čašu vode. Služba propovjednika nije kao zadaća plaćenoga državnoga govornika koji se stacionira na mjestu čekajući svoje slušatelje, a još manje da živi i bogati se na račun propovijedanja, padajući u napast i dajući se zavesti zemaljskim dobrima. Zato Isus propovjednik nema stalne plaće niti živi za nju, već je predan dobrima nebeskim i živi za evanđelje Božje. Ne traži okoristiti se prolaznim blagom zemaljskoga kraljevstva, već ukazuje ljudima na neprolazna dobra Božjega kraljevstva.

Iz svega toga možemo zaključiti da je služba propovijedanja nezahvalna služba, jer počesto treba ljude upozoriti na njihov život, te ih opomenuti na grijehe i pozvati na obraćenje. Nezahvalna je jer od tog trenutka kad je propovjednik pozvan biti izravan, pa i prozvati kada treba grješne navike i život. Stoga je propovjednik pozvan biti drukčiji, da ne bude sam prozvan. U tom smislu je Isusovo propovijedanje bilo, premda gotovo isto, ali i radikalno drukčije od Ivanova. Ponajprije jer je on počeo ostvarivati ono što je Ivan najavljivao, te je mogao mnogo otvorenije pozivati ljude da mu povjeruju i da prime blagoslov njegova djelovanja. Osim toga, on je mogao sasvim mirno doći pred ljude i otvoreno im svjedočiti o Bogu, jer nije bio u raskoraku između onoga što je govorio i onoga što je činio. Unatoč tome svemu ipak je bilo nezahvalno, što je onda i izvor poticaja i upozorenja svima onima koji su primili u zadaću njegovu službu propovijedanja u svetoj Crkvi.

Isusovo ponizno svjedočanstvo i propovjedničko služenje doista je poticaj i današnjim propovjednicima da ne budu tvrdog obraza i oni sami nepokorni Božjoj riječi i nepodložni njegovu kraljevstvu. Naime, nije poželjno da se dogodi da propovjednici ne vode računa o činjenici da sami trebaju biti obraćeni da bi druge uspješno pozivali na obraćenje. Jer govoriti o Bogu i obraćenju drugima, a sami ne biti obraćeni, znak je okorjelosti, te predstavlja nelogičnost, pa i bezobrazluk i bezbožnost, što vodi prema otvrdnuću srca u dobrima ovoga kraljevstva, umjesto da navijeste i propovijedaju ono nebesko. A to što Isus nije skretao pozornost na sebe, već je ponizno propovijedao, ne znači da nije trebao paziti kako živi i što radi. Naprotiv, pa i kad Evanđelist ne ističe, znamo da je Isus životom potvrđivao što je govorio, te je stoga kraljevstvo Božje moglo biti u njemu. Molimo tu milost i za današnje propovjednike, da ovu zahtjevno službu koja poprima obrise nezahvalne vrše sa svim dostojanstvom koje im udjeljuje Krist, koji je pozvao najprije njih da dožive dar i radost kraljevstva Božjega, kako bi potom mogli drugima posvjedočiti uvodeći ih u to kraljevstvo ovdje na zemlji i otvarajući im time vrata onog konačnog vječnog kraljevstva u nebesima.

2. nedjelja kroz godinu – B

Nakon krštenja na Jordanu, premda ga je Ivan Krstitelj označio kao onoga koji je jači od njega i koji će krstiti Duhom Svetim, Isus ipak nikakvim posebnim znacima ni djelima nije počeo privlačiti pozornost. Barem ne na način na koji su to ljudi eventualno mogli očekivati od budućega Mesije. Njegova snaga nije bila poput ljudske i zemaljske, kao što ni njegovo krštenje nije bilo u izvanjskom smislu ništa posebnije od Ivanova. On je došao među ljude svjedočiti cjelinom svoga života u ljudskom obličju, a ne praviti priredbe kojima bi se svijet divio, a on privlačio pozornost. On u svoj poniznosti nastavlja svoj svakodnevni život i svoje svagdanje aktivnosti, no ipak ne može ostati neopažen pozornom oku koje traži i prepoznaje očitovanje Božje prisutnosti u svijetu. Zato ga, unatoč svoj jednostavnosti i skromnosti u kojoj živi, Ivan Krstitelj prepoznaje i svojim učenicima ukazuje na njega, svjestan njegova otkupiteljeskog poslanja, govoreći: Evo Jaganjca Božjega!

A sveti Ivan Evanđelist kad opisuje ovaj događaj, onda jednostavnim riječima bilježi kako je Isus prolazio onuda, te potom kako su spomenuta dva Krstiteljeva učenika pošla za njim. Vidimo, dakle, da je Isus prolazio našim zemnim putovima na kojima susreće određene ljude. Pa i onda kad sam ne pokazuje namjeru da ih on prvi pohodi i da ih pozove za sobom, on ih povlači za sobom zahvaljujući naznakama koje oni primaju od drugih i zahvaljujući svojoj osobnosti koja je privukla njihovu pozornost. Na sličan način dolazi i među nas, presijeca naše staze koje se tako na neki način ukrštaju, kao što su se ukrstile njegove s Ivanom Krstiteljem i njegovim učenicima. Njegovi putovi, to jest njegov dolazak među nas ukrstio se s našim putovima, pa i onda kad nismo odmah toga svjesni osobno, nego tek onda kad nam netko drugi skrene pozornost na njegovu prisutnost među nama. Kao Stvoritelj i Spasitelj u ljudskom životu ostavio je prepoznatljiv trag koji ipak možemo uočiti i slijediti, pa ako ga u prvi mah ne zamjećujemo. Odatle razumijemo i Andrijino oduševljenje dok govori bratu Šimunu: Našli smo Mesiju! Andrija i Ivan su poslušali riječi svoga učitelja Ivana Krstitelja i odvažili su se slijediti Isusov trag, te su tako došli do velike spoznaje kako se ne radi o običnom, već o posebnom čovjeku. Točnije, došli su do spoznaje da se radi o Mesiji.

Shodno tome Isus je došao među nas da bi nam i svojim ljudskim životom, življenim u potpunoj ljudskoj jednostavnosti bio izazovan. Došao nas je privući kako bismo i mi ljudi mogli sa zanimanjem poći za njim i s oduševljenjem zaključiti kako smo pronašli Mesiju. Tragove koje je on ostavio na zemlji doista su izazovni, te se onda i dogodilo da su prvi njegovi budući učenici pošli njegovim stopama koje su ih već tada vodile u neizvjesnost, o čemu svjedoči njihovo pitanje: Učitelju, gdje stanuješ! Njegove stope su ih do te mjere zanimale da su htjeli otkriti gdje stanuje i kako živi. Ne znamo druge detalje njegova susreta s njima, no znamo da je nakon toga Andrija s oduševljenjem doveo svoga brata Petra k Isusu tvrdeći mu kako su pronašli Mesiju.

Dok razmišljamo o ovom događaju, pred nama kršćanima je dvojak izazov. Prvotna nam je zadaća otkrivati Isusove tragove na zemlji, jer cijeli svijet, a napose čovjek odiše tragovima koje je u njega utisnuo sam Gospodin naš Stvoritelj. Doista, kako u našoj svijesti, tako i u svijetu oko nas, utisnuti su tragovi koji svjedoče da je ovim svijetom prošao onaj tko posjeduje razumnost i koji je u svojoj dobroti i ljubavi stvori skladni i smisleni svijet. Ne znam samo koliko smo ozbiljno zauzeti oko toga da otkrijemo njegove tragove koje je ostavio oko nas i za nas da bi nas pozvao na svoj sveti put, to jest na put svoje svetosti. Otkrivajući njegove tragove, na koje nam lakše ukažu sveci koji božanskim pogledom promatraju stvarnost, pozvani smo ih nasljedovati poput dvojice Ivanovih učenika koji su bez oklijevanja pošli za Isusovim tragom istoga trena kad im je njihov učitelj Ivan ukazao na njegovu prisutnost. Isus doista nije htio da ovim svijetom hodamo nesigurna koraka, već je htio dati čvrstinu i sigurnost našem koraku. On hoće da i danas odvažno hodimo putem života vječnoga koji je Bog upisao u naše zemaljske staze.

Kršćanski život pojedinca, ali i svaka kršćanska obitelj je mjesto Isusove prisutnosti. O njegovoj svakodnevnici ne znamo mnogo niti iz ovog opisa, ali da je bila oblikovana Bogom, to je neupitno. Njegovim tragovima se moglo doći do Boga, a u njegovu prebivalištu je sam Bog prebivao. I nama je postavljeno pitanje: Da netko krene našim tragom, bi li ga naše stope dovele do Boga, ili bi se samo zapetljali u zemaljskim stazama i prizemljenim interesima. Kad bi netko za našim stopama došao u naše prebivalište, ne samo da vidi mjesto kako takvo, već i način života na tom mjestu, o čemu bismo mu svjedočili i čime bismo ga oduševili? Bi li uspio na tom mjestu otkriti Božju prisutnost i prostor otkupljenja? Iz ovih upita i odgovara sukladnih evanđeoskom opisu sada znamo koja je naša zadaća u svijetu, to jest u svakodnevnici: ići Kristovim tragom i dovoditi druge do spoznaje njegova mesijanstva.

Krštenje Gospodinovo

Liturgijski ciklus slavlja božićnog otajstva završava nedjeljom Krštenja Gospodinova kada se spominjemo početka Isusova javnog djelovanje, kako nam to predočava i evanđelist sveti Marko u današnjem evanđeoskom odlomku. Uistinu, tako stječemo uvid u cjelovitost otajstvene prisutnosti Sina Božjega među nama ljudima pri čemu je pokazao da je postao čovjekom poput nas i nama u svemu jednak osim u grijehu. Zato otajstvo krštenja Gospodinova s jedne strane postaje kruna cjelokupnoga Gospodinova života koji je prethodio događaju krštenja na Jordanu, a s druge strane označava prekretnicu na kojoj se našao Isus, jer je tada svome životu dao ono konačno usmjerenje, to jest uputio se putem ostvarenja Božjega nauma na zemlji. Kao što je krštenje na Jordanu za Gospodina bila prekretnica, tako isto ova nedjelja ne samo u liturgijskom, već i u stvarnom smislu riječi treba biti i za nas vjernike svojevrsna prekretnica, to jest iskorak prema ostvarenju svega što nam Bog povjerava da ispunimo. Kao što  već od sutra počinje liturgijsko vrijeme kroz godinu, tako smo i mi pozvani odmah staviti u praksu i život otajstva koja smo slavili i kojima je Bog ispunio naš život da bismo ih živjeli u svakodnevnici za sebe i za sve one s kojima se susrećemo.

Događajem krštenja Gospodinova na Jordanu postaje nam očito kako je otajstvo Božje prisutnosti raslo i razvijalo se u Isusu dok nije došlo vrijeme da se jednom posve očituje osobno i javno cijelom Božjemu narodu. Stoga ovaj događaj, a to razaznajemo i iz Evanđelja, nije bio čin koji je trebao Isusu na način na koji je trebao svima drugima koji su dolazili primiti Ivanovo krštenje. Naprotiv, sam Ivan je naviještao da nakon njega dolazi jači od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na obući, a koji će imati moć krstiti Duhom Svetom. Stoga ovaj čin nije bio potreban Isusu niti je mogao proizvesti one učinke koje je imao za sav drugi puk. No ipak, iz ovoga iščitavamo najprije veliku poniznost kojom se zaogrnulo otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega koji ne izbjegava niti podložiti se Ivanu odajući time priznanje njegovu djelovanju u Božjem narodu.

Ali osim poniznosti koju pokazuje podložnošću Ivanu, ovaj događaj kao svojevrsna prekretnica u Isusovu životu jer sada započinje javno djelovati, označava i prekretnicu za narod Božji. Doista, od tada puk Božji više neće slušati Ivanov navještaj o onome koji ima doći, već će ga imati prigodu osobno slušati i gledati kao Mesiju koji vrši spasenjsko poslanje. Ovo je poruka od nesagledive važnosti i za sve nas krštenike koji smo kršteni ne Ivanovim krštenjem samo vodom, već njegovim krštenjem, to jest Duhom Svetim. Prihvaćajući njegovo krštenje, prihvatili smo i njegovu odgovornost za svijet. I kao što se on pojavio da krsti Duhom Svetim, tako je njegovo poslanje ostalo na nama, da mi, prihvaćajući dar krštenja Duhom Svetim djelujemo sukladno u svojoj svakodnevnici krsteći i sami druge snagom Duha Svetoga. On je prihvatio da njegovo krštenje na Jordanu bude očitovanje među ljudima, ali ne ljudsko, jer on ne prima potvrdi od ljudi, već očitovanje kojim je njega Otac očitovao kao Sina Ljubljenoga, u što su se mogli osvjedočiti svi prisutno, počevši od Ivana Krstitelja.

I nama je otkriti put Božjega nauma na zemlji. Po krštenju trebali bismo biti svjesni i znati što Bog želi s nama na zemlji, to jest koje nam poslanje daje. Čini se da smo mi vjernici u trajnome raskoraku između onoga što jesmo kao krštenici, snagom Duha Svetoga i Božjih darova i onoga što bismo potom trebali svjedočiti i ostvarivati kao djeca Božja na zemlji. To je dijelom i razumljivo poradi naše grješne i slabe ljudske naravi iz koje ne možemo pobjeći, ali opet s druge strane nedovoljno se prepuštamo Bogu i snazi poziva kojom nas je obdario. Njegovi milosni darovi u nama su neprocjenjivi, jer smo kršteni njegovom Silom, Duhom Svetim, te bi za nas vjernike u njegova prisutnost trebala rasti u skrovitosti srca i prisnoga zajedništva s njime do mjere kada počnemo otkrivati svijetu svu silu Božju koja je na nama. Naše svjedočenje u javnosti svakodnevnice treba biti svjedočanstvo novoga života u Duhu Svetom bez kojega bi naše življenje bilo presiromašno u svijetu. Na žalost, za nas ljude ovaj proces teče vrlo sporo i gotovo nikad nije cjelovit, jer počesto se u životu ne prepuštamo nadahnućima Duha, nego živimo sukladno ljudskim mjerama življenja.

Molimo stoga danas da nas prožme otajstvo Kristove prisutnosti među nama, te da po njemu i sami otkrijemo smisao i cilj vlastitoga krštenja. Trudimo se oko osobnoga posvećenja do mjere da postanemo ne samo na riječima, već i u stvarnosti, ljubljena djeca Božja. A onda potom kao posvećeni trudimo se i sami oko posvete svijeta. Jer kao što je Isus posvetio vode Jordana za naše posvećenje, tako smo i mi posvećeni krsnom vodom i milošću za posvećenje svijeta, pa vršimo dosljedno svoj sveti poziv i svoje poslanje.