Duhovni – Pedesetnica

Isusovo pashalno otajstvo imalo je dvije bitne sastavnice koje se tiču naše ljudske naravi u kojoj se i dogodilo njegovo slavno uskrsnuće. Uskrsnuće, naime, kao događaj nije bilo samo osobna proslava Gospodinova, nego je odvijeka u Božjemu planu zamišljena kao pobjeda ljudske naravi nad zlom, grijehom i smrću. A prva od te dvije bitne sastavnice je Isusov zahvat u život učenika na način da i njih učini dionicima svoje pobjede, to jest da ih oslobodi od svih natruha koje su ljudsku narav učinile iskvarenom i kvarljivom. Drugi dio vječnoga nauma spasenja je da ih osposobi za poslanje koje imaju izvršiti u svijetu. Premda danas čitamo Evanđelje o tome što se dogodilo prvoga dana uskrsnuća, pronalazimo upravo te dvije stvarnosti sadržane u Isusovoj gesti očitovanja učenicima.

Doista, Isus im je očitovao stvarnost svoga uskrsnuća kako bi im udijelio poslanje, o čemu jasno svjedoči govoreći im: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Međutim, poslanje kojim ih je Isus htio obdariti nije ljudsko, već božansko poslanje. Oni su trebali svijetu navijestiti Božju prisutnost i objaviti djelovanje, ali na vjerodostojan i uvjerljiv način, što nisu mogli izvršiti svojom snagom niti u ljudskom duhu. Zato ne bi bilo dovoljno da su pošli u svijet nošeni ljudskim motivima i težnjama, niti bi bilo dostatno da su se uzdali u ljudska dokazivanja i promišljanja. Jedino što je moglo biti djelotvorno u njihovu naviještanju jest da očituju Krista Gospodina, ali snagom Duha Svetoga, to jest njegova dara mudrosti i jakosti. Jer da su apostoli trebali proslaviti sebe ili da im je cilj bio samo ljudski, onda su mogli naviještati i po vlastitom nagnuću i nadahnuću. Da su htjeli promicati svoje ideje, onda su mogli računati na ljudsku mudrost i znanje. Ali jer je Bog htio da oni budu svjedoci uskrsnuća njegova Sina, onda je sve trebalo biti Božje: i sadržaj i način i raspoloživa sredstva. A jer su trebali svijetu objaviti uskrsnuće na uvjerljiv i vjerodostojan način, trebali su posebni dar i milost koji je mogao druge uvjeriti.

O svemu tome nam govori sveti Luka u Djelima apostolskim u izvješću o događaju Pedesetnice, ali i evanđeoski odlomak koji u jednoj rečenici također sadrži bitne točke gore izložene. Naime, kad Isus povjerava apostolima konkretno zaduženje, onda im prije toga daje snagu da ga izvrše: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Tako je u Evanđelju na neki način predoznačeno i nagovješteno ono što će se dogoditi u punini na dan Pedesetnice. Iz svega toga razaznajemo da je događaj uskrsnuća imao za cilj da se Isus do kraja preda svojim učenicima. Pri tome im je očitovao svu svoju ljubav, ne samo objavljujući lice Očevo, već i dajući im Duha Svetoga. Nakon toga njihovo je bilo da nastave njegovo poslanje otpuštanja grijeha i naviještanja njegove uskrsne pobjede. No, doista, Isusovo djelo u njima ne bi bilo cjelovito da im nije dao Duha Svetoga, jer time što ih je četrdeset dana uvjeravao u svoje uskrsnuće, nije bilo dostatno da oni započnu djelo naviještanja, to jest da nastave njegovo poslanje u svijetu. Tek kad su primili dar Duha Svetoga, onda su smogli snage za korijeniti zaokret u životu.

Doista, događaj Kristova uskrsnuća za učenike ne bi bio cjelovit ni značajan da im Isus nije dao i svoga Duha u kojem je sabrana sva svete Božje ljubavi. No onda kad im daje Duha Svetoga, daje im ga s ciljem da u njima dovrši svoje djelo, kako bi oni nakon toga mogli vršiti njegovo djelo u svijetu. Zato je to Duh punine Kristove jer privodi punini njegovo otajstvo. Osim toga on je Duh poslanja Kristova, jer im daje snagu da vrše poslanje koje im je ostavio. Zato apostoli nisu nikakvi samozvani propovjednici ni mislioci, nego isključivo svjedoci živoga Krista koji svoje poslanje vrše snagom Duha Svetoga. Sami u svijetu nisu bili u stanju nositi se s izazovima. Jer, ljudski gledano, nisu bili osposobljen za takvo što. Ako da su htjeli nositi se s ljudskim izazovima, ne bi im pošlo za rukom jer nisu prošli prikladne škole ni za teologe ni za filozofe. Pa niti u vjerskom smislu nisu bili vješti raspravljati o Pismu i Zakonima, pa bi se sigurno zapetljali u mnoštvo nejasnoće i poteškoća. No izazovi njihove života morali su biti sasvim drugi, jer ih je Bog odredio da budu svjedoci njegovih divnih djela. Nije im dao nikakve posebne vještine i znanosti, već ih je obdario svojim uskrsnućem i snagom Duha osposobio da svjedoče za povjereni im dar. Vjernost Božjem planu pokazali su vršeći povjereno poslanje oslanjajući se isključivo na snagu odozgor.

Ista očekivanja postoje i danas od Crkve u cjelini i od svakog vjernika pojedinačno. Potrebno se otvoriti daru Duha Svetoga koji nam tumači bit Kristova otajstva i daje nam snagu poslanja. Jer ni danas nam nije zadaća vršiti ljudsko poslanje, nego svjedočiti nam je Krista uskrsloga i izvršiti djelo koje nam je Otac po njemu povjerio i za koje nam je dao snagu svoga Duha. Budimo stoga otvoreni i pozorni na poticaje Duha Svetoga, jer on djeluje i zahvaća u naše živote ne bez cilja i smisla, već s dobrim razlogom. Budimo i mi poput apostola poučljivi i primimo Duha Svetoga sa svom iskrenošću i jednostavnošću Isusovih učenika, kako bismo mogli njegovom djelotvornošću privoditi ljude s kojima dijelimo svakodnevnicu u zajedništvo s Ocem nebeskim. Neka nas oblikuje svojom ljubavlju da možemo i mi tom istom ljubavlju oblikovati druge. Neka nas prosvijetli svojim sjajem da možemo i sami njegovom jasnoćom prosvjetljivati pameti svoje braće. Neka nas pouči svojim jezikom ljubavi da možemo i sami, govoreći tim jezikom koji je jedini toliko uvjerljiv i razgovijetan, oduševljavati druge za uskrsloga Gospodina. Neka nas ispuni svojim dahom, da možemo i mi snagom nadahnuća njegova ispunjavati druge novim životom i radošću, dok svi ne prispijemo do punine života potpuno prožeti ljubavlju i darom Duha Svetoga po svu vječnost.

7. vazmena nedjelja – A

Nakon što nas je blagdan Uzašašća Gospodinova ponukao da razmišljamo o Gospodinovoj proslavi u nebu, riječi današnjega Evanđelja potiču nas da o toj temi još razmišljamo u otvorenosti srca za otajstvo koje i nas zahvaća. Ujedno i odlomak iz Djela apostolskih donosi vrlo poticajni kratki opis života apostolske zajednice nakon što su se oprostili s Gospodinom koji je uzišao na nebo njima naočigled. I u jednom i u drugom odlomku, dakle, u središtu pozornosti su učenici, bilo da slušamo kako Isus za njih moli Oca da ih očuva i da ih održi u svemu čemu ih je on kao učitelj poučavao, bilo da u njima sačuva dar života koji im je došao od njega. U evanđeoskom odlomku vidimo da Isus prije svoje muke, smrti i uskrsnuća na neki način pravi sažetak svoga djelovanja i rezultat koji je ostvario, već unaprijed nabrajajući i one konačne učinke koji će se na učenicima vidjeti tek nakon njegova uzašašća i Pedesetnice.

Doista, tek tada će se na njima do kraja ostvariti ono što je Isus u molitvi izrekao i što je htio da budu konačni učinci njegova djelovanja na njih. Samo nakon Pedesetnice moći će za sebe reći da su upoznali jedinoga istinskoga Boga i onoga koga je Bog poslao – Isusa Krista. Nadalje, tek tada će se za njih obistiniti da su primili objavu imena Božjega i da su upoznali da je od Boga sve što im je Isus dao, te da je i on od Boga izišao. Zato Isus u predvečerje svoje muke i smrti moli za njih, jer osjeća da će se i na njima ispuniti veliko otajstvo njegove proslave. Svjestan kako je naša ljudskost krhka, a ostvarenje Božjega otajstva ne događa se samo po sebi, već po otvorenosti Božjoj milosti i marljivim nastojanjem oko vlastitoga dobra, Isus se i molitvom zalaže za njih. Štoviše, zna da je sad još potrebnija njegova molitva, jer oni ostaju u svijetu, dok on odlazi u konačnu vječnu proslavu: Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Gospodin je s ponosom i zadovoljstvom izrekao veliku istinu koju su apostoli i drugi učenici u zajedništvu s njima trebali još osjetiti, a to je da se Isus proslavio u njima. A njegova proslava je slavno uskrsnuće i uzašašće k Ocu. Proslavivši sebe u tim spasenjskim otajstvima, u biti je proslavio ljudsku narav koju je neraskidivo sebi pridružio. Time što se i kao čovjek proslavio vječnom slavom koju je kao Bog imao kod Oca, u biti se proslavio u svima onima koji su povjerovali u njegovo uskrsnuće i uzašašće i tako mu se pritjelovili. Među prvima su to bili apostoli, ali i, kako nam sveti Luka opisa u Djelima apostolskim, pobožne žene, braća Gospodinova i drugi učenici, u zajedništvu s Majkom njegovom. Ali da bi se njegova proslava i u njima potpuno ostvarila, oni trebaju združiti svoje molitve s molitvom njegovom, te vidimo, prema svjedočanstvu svetoga Luke, da su nakon uzašašća baš prionuli uz molitvu: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Samo u molitvu uronjena prva zajednica stvarala pretpostavke za razumjeti otajstva Gospodinova života, to jest primiti ih u svoj život i spoznati da se Isus proslavio i u njima. To će se konačno dogoditi snagom Duha Svetoga, ali bez molitvenog stava i razmatranja Isusova spasenjskog djela, Duh Sveti ne bi mogao dovršiti Isusovo djelo u njima. U tom smislu prva zajednica je i nama danas primjer vidimo stava koji valja zauzeti pred otajstvima Gospodinove proslave. Jer ako je Isus na zemlji prošao kroz muku i smrt da se potom proslavi uskrsnućem i uzašašćem, učinio je to da nas uzdigne u svoju vječnu slavu. Apostoli će kroz molitvu otkriti da je i njima ići istim putem ako žele da se on proslavi u njima, te će i sami postati učitelji svojim vjernicima da bez straha slijede Gospodinov primjer kako bi došli do istoga cilja, to jest vječne proslave na nebesima. To nam očituju i riječi svetoga Petra koji u svojoj poslanici poziva vjernike da se ‘raduju kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognu radosno klicati’.

Usvojimo i mi ovu školu kojoj nas uče apostoli, te razmatrajmo žarko otajstva Gospodinova života i željno molimo izljev Duha Svetoga kako bismo bili obdareni spoznajom pravoga Boga u zajedništvu apostolske Crkve, te kako bismo upoznali život vječni i osjetili da se Isus u nama proslavlja dok ga primamo po vjeri. I nosimo s ponosom, poradi iskazane časti našoj ljudskoj naravi, dar koji nam  Isus udijeli kad je htio biti proslavljen u nama već za zemaljskoga života, pa će nas onda jednom proslaviti i vječnom slavom u nebesima.

6. vazmena nedjelja – A

Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je moćna ispuniti praznine, premostiti udaljenosti, nadomjestiti nedostatke, pobijediti svaku uvjetovanost, nadići ograničenja, izgladiti svako nesavršenstvo, pobijediti slabosti i uvesti ljude u otajstvo pravoga zajedništva. Imajući sve to u vidu, Gospodin Isus je bio ponajprije iskaz Očeve ljubavi prema nama ljudima koji smo odbacili i odbacujemo iskonsko i istinsko zajedništvo s njime, čime smo sebe ranili tolikim ispraznostima i slabostima, te se doveli u stanje posvemašnjeg ograničenja i uvjetovanosti. Premda stvoreni za ljubav, više smo prosjaci i skupljači mrvica ljubavi, nego ljudi do kraja ispunjeni i prožeti tim blaženim sadržajem koji ima tako čudesne učinke u životu.

Obveze ljubavi

Isus, Božji Sin, je upravo zato i došao na svijet da ne bismo ostali do kraja zakinuti za blaženstvo života ljubavi. Iz ljubavi za nas je i dao svoj život, te je i uskrsnuo, iskazujući darom uskrsloga života posvemašnju ljubavi. Iz toga čitamo da njegova ljubav prema nama nije bila bez obveze, već je sadržavala vrlo jasno obvezu da učini za nas sve što može da nas spasi i dovede u život vječni. Takvoj ljubavi je poučavao i svoje učenike, jer je dobro znao da nema ljubavi bez vrlo precizne obveze prema onima koje se ljubi. U protivnom ljubav bi se pretvorila u ispraznost ili zamamne varljive riječi. U tom slučaju bi postala laž i obmana, a ne blago i blagoslov života. Luksuz isprazne ljubavi sebi i svojim učenicima Isus nije mogao priuštiti, znajući da bi ljubav bez obveze bila pravo zavaravanje. Nije stoga propustio poučiti svoje učenike, te pred njih staviti i svoja očekivanja glede ljubavi, što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Gospodin poziva svoje učenike da u sebi prepoznaju, razviju i čuvaju autentičnu ljubav prema njemu. Takva ljubav pretpostavlja jasna pravila, okvire i sadržaje, kako slijedi iz njegove riječi: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.

Jer kao što ni Božja ljubav nije bila apstraktna stvarnost, već vrlo konkretan dar života, tako je i Isus pred svoje učenike iznio svoja očekivanja da čuvaju njegovu ljubav čuvajući zapovijedi i odredbe. Pokazujući Božju ljubav prema čovjeku, s pravom je računao na uzvrat, pri čemu nije mislio na svoju korist, već na njihovo cjelovito dobro. Kao što je on pokazao svojim životom ozbiljnost Božje ljubavi za čovjeka, tako je očekivao i od njih da pokažu jednako takvu ozbiljnost prema sebi, prihvaćajući jasne obveze i odredbe njegove ljubavi sebi na spasenje. A kao što Isus nije samo izjavio da nas voli, već je u ljubavi preuzeo odgovornost za nas, i od nas očekuje da mu u odgovornosti uzvratimo. To za nas vjernike ponajprije znači da nije dostatno izjaviti da smo vjernici, već nadasve prihvaćati njegovu riječ i vršiti zapovijedi. Kao što on nije prema nama očitovao ljubav bez sadržaja, tako očekuje i od nas da naša ljubav prema njemu ne bude bez sadržaja, bez precizne odgovornosti i jasnog izričaja. Vjernik koji bi to bio samo imenom, a da ne živi svoj odnos s Bogom kroz zauzetu ljubav, ne bi bio vjernik prema Isusovoj želji i naumu. Kao što ni vjernik koji bi ispunjavao svoje ‘vjerske dužnosti’ bez žarke ljubavi i iskrenog zajedništva s Bogom, bio bi samo formalist. Zato Isus svojim pozivom učenicima da ga ljube i da čuvaju njegove zapovijedi želi da dožive ljubav prema Bogu, te da je uvećavaju i njoj rastu. Ljubav ne može biti nametnuta obveza, jer nam nitko ne može nametnuti da ga ljubimo, pa ni Bog to ne želi, već želi da otkrijemo kolike spasenjske obveze proistječu iz ljubavi.

Rast u ljubavi

Doista, ljubav ne trpi prisile, niti se može nametnuti pod obvezu, ali ona nas potiče da ne budemo ljudi bez odgovornosti i bez obveza prema drugima. Isus ne želi da naša ljubav bude kao ljubav ljudi u ovome svijetu koji promiče ljubav bez obveze, već, štoviše, Isus nas poziva na trajni rast u ljubavi. Jer onaj tko je osjetio bit i ljepotu pravoga zajedništva s Bogom u istinskoj ljubavi, on ne može ostati na istome stupnju, već u sebi osjeća unutarnji poriv prema većem daru i sve većem ostvarenju ljubavi. To se očituje i u Isusovim riječima u današnjem odlomku. Jer on potiče svoje učenike da ga ljube i čuvaju njegove zapovijedi kako bi potom mogli primiti Duha Branitelja koji će ostati u njima zauvijek. To znači da im je on svojim pashalnim otajstvom otvorio srca i pokazao put ljubavi na kojem trebaju ići do sve punine. A punina dolazi darom Duha Svetoga i njegovim nastanjenjem u našoj duši.

Tako vidimo da Isus ne želi da ostanemo u drugoj zabludi ovoga svijeta glede ljubavi. Jer mnogi ljudi svoju ljudsku ljubav, to jest osjećaj ljubavi drže konačnim i najvećim iskazom ljubavi, te se ne otvaraju ovom rastu u ljubavi Božjoj, niti mole od Boga da ih on ispuni svojim Duhom po kojem je ljubav Božja razlivena u srcima našim. Doista, Isus ne želi da mi ljubav ostavimo na razini krhkog i nestalnog ljudskog osjećaja, na razini slabosti i nestalnosti ljudske, već da u sebi izgrađujemo čvrstu ljubav kojoj je jamstvo i model, izvor i uvir ljubav presvetoga Trojstva. Jer prava ljubav ne podnosi mlitavost, mlakost i umrtvljenost duhovnoga života. Neka i naša srca Isus osposobi za ovakvu ljubav koja će nam biti trajno vrelo životne snage i spremnosti da se trajno posvećujemo i uvijek više darujemo za spasenje svojih bližnjih. Otvarajmo stoga svoja srca za neizmjernu Božju ljubav i rastimo u njoj kako bi nas trojstveni Bog već za života na zemlji ispunio njome, te nam potom i bio vječna nagrada ljubavi u svome kraljevstvu.

5. vazmena nedjelja – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike da trebaju imati povjerenja u njega, to jest u sve što im je govorio i u sve što čini za njih, pa i onda kad im govori o stvarima koje im se u prvi mah ne sviđaju ili ih ne razumiju. Doista, bilo je mnogo toga što nisu razumjeli, a bile su izuzetno važne stvari. Naime, zato su se i uznemirili kad im je rekao da odlazi, jer nisu znali gdje odlazi. Osim toga rekli su da ne znaju niti put prema tom odredištu. A ono što je bilo još najveće od svega, nakon toliko Isusova poučavanja nisu još uvijek upoznali Oca nebeskoga, što potvrđuje da nisu bili kadri u Isusu prepoznati Očevu prisutnost, riječi i djela. Kako je očito iz evanđeoskog odlomka, njihovo neznanje i nesnalaženje bilo je vrlo veliko upravo oko temeljnih sadržaja navještaja, te se čak i sam Isus čudio njihovoj tvrdoći srca i uma, pa zato i veli Filipu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš.

No o ovoj temi mi razmišljamo u uskrsnom vremenu, jer apostoli su i imali problem razumjeti Isusovu poruku sve dotle dok nisu upoznali snagu i važnost njegova uskrsnuća. Njima je tek događaj uskrsnać bio izvor spoznaje Oca. U biti apostoli nisu niti Isusa upoznali do kraja, niti imaju predodžbu kako ga opisati ili protumačiti kao osobu. Tek će s uskrsnućem njima biti jasno sve što budu rekli o njemu. Ili bolje rečeno, barem će biti na sigurnome put. Slijedit će njegove riječi koje će dozivati u pamet, te će se truditi razumjeti uskrsnuće i djelo spasenja koje je izveo. Zato će ga tek s uskrsnućem dobro upoznati, što će im postati ključna spoznaja. Samo s uskrsnućem otkriti će snažnu Božju prisutnost i Božje djelovanje u Isusu. Jer ako nisu do tada uspjeli niti Isusa upoznati dobro, znači da su tim više o Bogu imali baš vrlo uopćeno mišljenje i slabo razumijevanje. Ako su njihovi zaključi bili krivi o Isusu s kojim su provodili toliko vremena, što su mogli znati i misliti o Bogu nevidljivome?

Isti prijekor koji Isus upravlja svojim učenicima može biti upravljen i nama, jer je i naša spoznaja Oca nesavršena, te počesto o njemu imamo tek samo svoju ljudsku predodžbu, poradi čega ne dolazimo do dubljih uvida. Počesto zanemarimo Isusove riječi i objave o Ocu, jer naviknemo samo na svoj stavi i na svoje zaključke, umjesto da se dademo voditi i ići iznad vlastitih ograničenja i granica. Zato i za nas, kao i za apostole, ostaje ona uskrsna obveza, a to je upoznavati Oca snagom vjere u uskrsnuće koje nam objavljuje njegovu moć i ljubav. Dakle, da bismo spoznali Oca, trebamo dopustiti Isusu da vodi našu spoznaju i da nam proširi obzorja oslobađajući nas naših ograničenih ljudskih poimanja Boga, pri čemu je uskrsnuće najuzvišenije sredstvo spoznaje. Tako i mi, kad upoznamo Gospodina onako kako su ga učenici upoznali nakon uskrsnuća, bit ćemo na pragu pravoga razumijevanja Oca, te ćemo o njemu moći i govoriti i životom svjedočiti na prikladan način.

Zato ovaj prijekor koji je Isus uputio svojim učenicima, ne bi bilo dobro da uputi i i nama. Jer mi živimo u vremenu nakon njegova uskrsnuća, kad razmišljamo o svakoj njegovoj riječi i djelu upravo u svjetlu tog središnjeg događaja spasenja. A ako ipak ne širimo svoje vidike nakon svega, te ostajemo ukopani u svoje pozicije, to znači da nam Gospodinovo uskrsnuće ne ulazi u život na način na koji je on to želio, to jest da ono bude ključ spoznaje Oca nebeskoga. Jer Boga nevidljivoga i nebeskoga možemo spoznati po Sinu koji se učinio vidljivim po svome utjelovljenju, te nam je u uskrsnuću, kojim se očitovao kao pravi Sin Božji, nedvosmisleno objavio i Oca. Upravo radi toga će reći Tomi u ovom razgovoru: Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali.

Ali osim čuđenja i prijekora, Isus je upravio učenicima i riječi nade i povjerenja, time što im je ukazao da su već vidjeli i poznaju Oca, a pogotovo što im je skrenuo pozornost da je on sam Put, Istina i Život, te da su već sada oslobođeni žalosnoga stanja neznanja. Neka riječi koje je upravio apostolima, te svijest o njegovu slavnom uskrsnuću, i nas oslobode iz nesvijesti nespoznavanja Oca, jer bi bilo tragično zvati se kršćanima a nemati pravo i svjesno zajedništvo s Bogom. Osim toga, to bi bio pokazatelj i nepoznavanja Sina i njegova mesijanskog djela. Pogotovo što nemamo izgovor za neznanje i nespoznavanje Oca. Naime, kako Isus reče, doista imamo put kojim nam je ići do spoznaje Boga. A taj Put je da se otvorimo njemu koji je Istina i koji nam svojim uskrsnućem daruje istinski Život. U tom duhu je i rekao svojim apostolima da je Put, Istina i Život, što vrijedi i danas za nas i za sve one koji traže put do Oca.

Kao što je svoje učenike uputio pravim putem spoznaje Istine i prihvaćanja Života, neka Isus i nas vodi na isti način. A kao što su oni sve razumjeli po daru uskrsnuća i Duha Svetoga, trudimo se i mi upoznati njegov uskrsli život i razmatrati njegovo uskrsno obličje, iz čega ćemo se utvrditi u spoznaji da je on i Put i Istina. Prihvaćajmo zdušno njegovo uskrsnuće koje je potvrda istinitosti svega što je govorio i činio, kako bismo potom i mi bili kadri druge uvoditi u spasenjski odnos sa Sinom, preko kojega se jedino može doći do spoznanja Oca, što je vrelo radosti i vječnoga spasenja.

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja je liturgijski nazvana i nedjeljom Dobroga Pastira jer je današnje Evanđelje posvećeno Isusovom govoru o Dobrome Pastiru i njegovoj službi i skrbi za Božje ovce. Pravi pastir onih koji se spašavaju je on, naš Gospodin koji je svojim uskrsnućem očitovao pastirsku skrb oko svoga naroda, to jest oko svih koje je došao otkupiti i privesti u vječni Božji ovčinjak. Kako u ovom odlomku, tako i u drugim tekstovima u kojima govori o svojoj pastirskoj službi, Isus jasno ističe da je on jedini pravi pastir Božjega ovčinjaka i stada, dok su svi ostali prije njega bili kradljivci i razbojnici. Možda bi se netko mogao i uvrijediti na njegove odlučne riječi, no on je htio istaknuti da je on jedini došao ne samo s dobrim ciljem i nakanom, već jedini koji je bio u mogućnosti otvoriti vrata vječnoga ovčinjaka i uvesti Božje stado u vječni pokoj. Jasno je htio istaknuti da je on jedini bio moćan spasiti Božje ovce iz smrtne pogibelji i podariti im život vječni svojim uskrsnućem, dok nitko drugi od mogućih samozvanih propovjednika prije njega, a i poslije, nisu bili to u stanju napraviti. Zato će u današnjem odlomku i reći da je došao biti vrata, to jest napokon uspostaviti čvrstu i stabilnu komunikaciju koja iz ovoga života vodi u vječnost, te napokon ovce iz Božjeg ovčinjaka mogu sigurno izlaziti i nesmetano pronalaziti pašu, to jest sigurno hoditi u život vječni.

No ova nedjelja je važna ne samo radi Kristove pastirske službe, nego i radi toga što je Krist svoju pastirsku službu povjerio i ljudima. Zato nas potiče na dublje preispitivanje i gorljiviju molitvu za one osobe koje su u Crkvi Božjoj ovlašteni vršiti službu koju im on povjerava, a to su biskupi i svećenici. A budući da pojedinci koje je Isus zadužio da budu pastiri nikad nisu na stupnju savršenstva njegova života i služenja, onda je ova nedjelja ujedno i dan molitve za duhovna zvanja, kako postojeće pastire, tako i za one koji će biti pozvani u ovu službu. A kad je riječ o pastirima, onda Isus ističe da je odlika pastira da ne preskače drugdje već da ulazi na vrata. To znači da kao što je on vrata ovcama, te došao zakonito u ime Božje i ušao na vrata ovčinjaka, da tako trebaju činiti i oni koje je zadužio da vrše njegovu službu u narodu Božjemu.

Isusove riječi stoga treba uzeti sa svom ozbiljnošću i dubinom. Za poželjeti je i očekivati da potaknu pastire na uvijek dublje preispitivanje. A to preispitivanje može se dogoditi samo propitujući značenje Gospodinovih riječi koje nam je danas uputio. U ovom slučaju svaki pastir je dužan upitati se što znači ući na vrata, to jest što znači zakonito u ime Božje vršiti svećeničku službu. U tom smislu valja se pitati je li dovoljno da je netko u svetoj Crkvi došao do sakramenta Svetoga reda, te da mu je potom mjesni biskup povjerio upravu nad župom ili neku drugu službu. I ma koliko je to neophodno, ipak zadovoljiti formalno-pravne uvjete znači samo izgraditi okvir unutar kojega se vrši služba. No taj okvir nije dostatan za kvalitetno vršenje službe, ukoliko imenovani pastir nije marljivo skrbio oko cjelovite izobrazbe, to jest nije se do kraja trudio suobličiti Kristu Gospodinu, vrhovnom pastiru ovaca. Ući na vrata, kako veli Gospodin, znači u potpunosti steći sve dužne sposobnosti koje su neophodne za službu, te razviti prikladne vještine, a nadasve primiti Božje milosne darove bez kojih se ne može biti pastirom.

Isus, dakle, nije svojim pastirima htio pružiti samo zakonski okvir u odnosu na starozavjetno svećeništvo, jer je i sam izišao iz zakonskih starozavjetnih okvira, već ih je htio osposobiti za vršenje službe. Kruna škole osposobljavanja za ovu službu bilo je njegovo slavno uskrsnuće, bez kojega ne može biti pravoga pastira. To znači da svećenik koji nema osobno i živo iskustvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne može dobro vršiti svoju službu. Ako se nije potrudio i osobno usvojiti Kristov nauk i njegove darove, on tada ne će ulaziti na vrata, već će negdje preskakati preko plota. Nadalje, onaj tko nema sve ćudoredne i duhovne sposobnosti i darove, može vršiti svoju službu zakonito, ali ne i plodonosno, što znači da i on preskače preko plota, te njegov rad ima razarajući učinak kao da je kradljivac i razbojnik. Osim toga, tko nema ispravne nakane koje je Isus dao ovoj službi, to jest čije se namjere ne podudaraju s Isusovim, taj također među ovcama živi kao vuk kojemu nije do ovaca. Ako, dakle, postoje oni koji nose ime pastira, a njihovo vršenje službe ne odgovara načinu na koji je Isus vršio pastirsku službu, oni imaju samo ime pastira, ali ih djela odaju kao kradljivce i razbojnike. Doista, ako je Isus pozvao ovce da prolaze kroz njega – vrata života, kako tek onda o tome trebaju voditi računa oni koji su kao pastiri dobili zadaću izvoditi Božje ovce na pašnjake života vječnoga.

Molimo stoga za pastire Crkve da budu ljudi živoga iskustva i čvrste vjere u uskrslog Gospodina. Samo tako mogu ulaziti u ovčinjak kroz Vrata, to jest kroz Krista uskrsloga, za razliku od svakog drugog načina ulaženja u ovčinjak koje je nezakonito i bezbožno. Molimo za njih da svome stadu, ulazeći u svoju službu kroz Krista i u Kristu, priskrbe mir i sigurnost, pouzdanje i spasenje. Neka njihovo služenje bude uistinu služenje Božjom snagom koju primaju od vrhovnog Pastira naših duša, jer ne vrše svoju, već njegovu službu, pa je stoga ne smiju niti vršiti na svoj, već na njegov način, niti svojom već njegovom snagom. Neka se na njih izlije dar uskrsne milosti našega Gospodina da bi onda kao pastiri mogli biti živi svjedoci novog života koji je on donio u izobilju svome narodu, da bi ga mogli velikom jasnoćom i odlučnošću privoditi u život vječni.

3. vazmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak opisuje jedan od događaja na sam dan uskrsnuća prema informacijama koje je o njemu prikupio sveti Luka i zapisao u svome Evanđelju. U središtu događanja su dvojica učenika koji su s puno nade i očekivanja pratili sve što se ticalo Isusa Nazarećanina, očekujući da će biti otkupitelj naroda Izraelova, no naposljetku su se morali predati pred stvarnošću njegove muke i smrti na križu. Prema njihovu shvaćanju stvari on nije ispunio ni njihova očekivanja ni očekivanja mnoštva koje ga je oduševljeno slušalo i u njega polagalo svoje nade. Zato su i ova dva učenika razočarani napuštala Jeruzalem, premda su već čuli bili od žena i od apostola koji su išli na grob da Isusa nema u grobu. Pa i kad nisu još uvijek znali protumačiti kako to da njegova tijela nema u grobu, u svakom slučaju nisu mogli pretpostavljati da je živ, te stoga nisu ni čekali daljnji rasplet situacije, već su se odlučili maknuti s mjesta događaja koje je u njima moglo tek samo probuđivati bol i tugu.

Zanimljivo da Isus izabire upravo ovu dvojicu najbeznadnijih i najtužnijih učenika da im se očituje na dan svoga uskrsnuća. I, doista, kad im se pridružuje na putu, vidi se da su on još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo. On, međutim, u njima započinje jedan novi proces koji bismo mogli nazvati iscjeljenjem duhovnog vida, otvaranjem očiju i progledavanjem. Jer ovaj se događaj odvija, naime, između njihove sljepoće i progledavanja, kako će zabilježiti i evanđelist sveti Luka. On će zapisati da u trenutku kad im se Isus približava nisu bili u stanju prepoznati ga: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Međutim, kad su slušali kako im tumači starozavjetnu riječ i kad im je razlomio kruh, tada su razaznali njegov lik, što Evanđelist posvjedoči: U to im se otvoriše oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. I premda im je Isusu iščeznuo s očiju, oni su se ipak osvjedočili o njegovu uskrsnuću u najdubljim dubinama svoga bića, jer su otkrili otajstvo Božjega nauma i izvedbu istoga upravo po muci, smrti i uskrsnuću Sina Božjega.

Istinska unutarnja preobrazba koja je zahvatila ovu dvojicu učenika poželjna je svakom vjerniku koji traži vjerodostojno iskustvo uskrsnuća, jer ga nije dovoljno tražiti samo na praznome grobu, već ga treba tražiti i u vlastitoj nutrini. To jest potrebno je steći pogled koji može uočiti uskrslog Gospodina u dubini vlastitoga bića, te ujedno čitati Božjim očima sva događanja vlastite povijesti i cijeloga svijeta. Jer počesto i nama nedostaje jasan pogled kojim bismo čitali napose one mučne i tragične događaje u životu. Božja prisutnost je jača i od najkatastrofalnijeg ponašanja koje čovjek sebi priušti. Učenici iz Emausa su otkrili da je Bog prisutan i jači od svih pogibelji, te da na otajstven način vodi ljudsku povijest ne ljudskom snagom, već snagom svoga uskrsloga Sina. Božja snaga je jača od ljudske zloće i grijeha koji je dosegnuo svoje vrhunce upravo u odbacivanja Sina Božjega i njegovom pribijanju na križ. Kao što se sve promijenilo u očima ove dvojice učenika kad su otkrili da uz ono što su znali o događajima tih dana, ima i ono što nisu znali, a to je Božje djelovanje da ipak zlo koje čine ljudi preobrazi u pobjedu Božju, tako je i nama otkrivati snagu prisutnosti Uskrsloga koja nosi naš život putovima Božje povijesti usprkos svih zala i katastrofa koje otkrivamo u svijetu oko nas.

Stoga ne smijemo živjeti u sljepoći prema Bogu i njegovu moćnom djelovanju za spasenje svijeta i nas samih, to jest ne smijemo ga tražiti i procjenjivati samo po mjerama našega ljudskog vida i naših ljudskih očiju. Naprotiv, Uskrsli nam pomaže da otvorimo oči i da izoštrimo pogled na pravu žarišnu daljinu kako bismo otkrili njega živoga u svome životu i u životu svijeta. Tako ćemo otkriti da nam se Bog očituje kao onaj koji sebi zadržava pravo djelovati na sebi svojstven način, pa i onda kad se taj način u prvi mah i ne uklapa nama ljudima u naše predodžbe o tome što je Bog trebao učiniti za nas i za druge ljude. Zato umjesto da se iščuđujemo i Bogu predbacujemo zašto nije poduzeo ništa sukladno našim očekivanjima, pozvani smo prilagoditi vlastiti pogled njegovu načinu djelovanja i njegovu načinu prisutnosti u svijetu. Jer on je dobro procijenio da je veći iskaz ljubavi i veći dar milosti bio u tome da preda za nas ljude svoga Sina, nego da se osvećuje nama ili nekim zamišljenim protivnicima Božjega naroda na ljudski način.

Neka nam dragocjeno iskustvo učenika iz Emausa pomogne da i sami prijeđemo put otvaranja očiju i izoštravanja pogleda. Dopustimo stoga Uskrslome da nam se približi, da nas pouči i da nas nahrani otajstvima Božjim, što je put ozdravljenja pogleda. Uistinu, dok ne uočimo njegovu prisutnost u našem životu i u povijesnim događajima oko sebe, ostajemo slijepi. A kad nam on otvori oči onda na Božji način procjenjujemo stvarnost i događaje oko sebe, te radosno hodimo putem ove ljudske povijesti, ma kako mogla biti tužna i suzna u mnogim svojim vidovima. Neka nam Uskrsli otvori oči i neka nas obdari novom snagom da se u nama rodi želja naviještati drugima njegovo sveto uskrsnuće kao najradosniju vijest koju čovjek u svojoj duši i povijesti može iskusiti. Kao što je ovu dvojicu podigao iz njihova beznađa i razočaranosti, neka i nama ulije gorljivost srca, čime nas već za života podiže iz mrtvih i čini svojim revnim učenicima i svjedocima uskrsnuća.

2. vazmena nedjelja

Osam dana nakon proslave uskrsnuća Gospodinova, kako je i sasvim razložno, liturgija Crkve nam nudi odlomak iz Evanđelja svetog Ivana u kojem je opisan događaj koji se zbio baš osmoga dana pošto je Gospodin ustao od mrtvih. Naime, toga dana se Gospodin ukazao okupljenim učenicima kao i na dan uskrsnuća, s time da je ovaj put među njima bio i Toma koji, ne samo ne bijaše s njima osam dana prije, već nije htio ni povjerovati u stvarnost onoga o čemu su mu drugi učenici govorili. Zato je ovaj put Isusovo ukazanje bilo usmjereno prvenstveno prema Tomi čiju je nevjeru htio razbiti, a najbolji put za to bio je da udovolji uvjetima koje je sam Toma postavio drugim apostolima: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Kad su Gospodina razapeli htjeli su ga osramotiti, ali isto tako izabrali su takvu smrt koja se trebala duboko urezati u svijest učenika, što se u biti i dogodilo. Čak nisu svi ni trebali biti na Kalvariji da bi znali kako je užasan bio taj prizor koji ih se do te mjere morao dojmiti da su se razbježali, da su im bile pokopane sve nade i da su bili ispunjeni strahom i razočaranjem. Zato je bila logična i Tomina nevjerica: Nakon tolikih muka i tortura, te nakon umiranja na križu, nitko nije mogao ostati živim. Toma nije mogao vjerovati da je se taj isti mogao ukazati učenicima kao živ, te je pomišljao da je kakva utvara ili da ih je netko drugi uspio obmanuti ili pak da nisu uspjeli dobro vidjeti u brzini i smetenosti. Odatle njegov zahtjev da vidi biljeg čavala na Isusovim rukama i nogama, te da stavi svoju ruku u ubodne rane na Isusovu tijelu. Toma nije povjerovao jer svjedočanstvo njegovih prijatelja apostola nije moglo u njega utisnuti svijest o uskrsnuću kao što su mogle utisnuti Isusove rane. Zato je on tražio staviti svoj prst u te rane koje su bile znakom stvarnosti uskrsnuća i Božjega milosrđa prema čovjeku.

Zato je Gospodin, u svome milosrđu prema ljudskome rodu, ostavio na tijelu rane koje su mu nanijeli na Veliki petak, tako da su ostale najprije apostolima kao znak i potvrda njegova identiteta. One su ostale trajno urezane u njegovo biće, te ih se ni nakon smrti ne odriče, da bi ih urezao njima u svijest. Rane su dio njega i svjedočanstvo što je sve učinio za čovjeka. One su znak da je sanirao naše ljudske rane i slabosti, od kojih je jedna od najvećih nevjera i ne prihvaćanje Boga u pravom smislu riječi, čemu su apostoli, a Toma na poseban način, bili samo pokazatelji. Da su ozbiljno vjerovali, onda bi s Bogom uspostavili odnos kao sa živim Bogom, te bi im i njegova proročanstva bila poznata i najave što se sve ima dogoditi s njegovim Mesijom. U tom smislu se njihov proces rasta u vjeri imao dovršiti upravo razmatranjem Gospodinovih rana, koje su otkrivale njegov identitet, to jest Božju ljubav za čovjeka. Ujedno su ga također pokazivale kao živoga Boga koji je svojim ranama u njima dovršio hod vjere, te je Gospodin s pravom nazvan u Poslanici Hebrejima početnikom i dovršiteljem naše vjere.

Njegove rane su tako vidljive i njegovo biće po njima prepoznatljivo, tako da njegovo zemaljsko postojanje ostaje nedjeljivo njegovo i kad je u slavi Očevoj. Dok je Toma tražio utisnuti svoje prste u njegove rane, njemu je Gospodin utiskivao svijest o svojoj živoj prisutnosti i svome uskrsnuću. Onaj tko je živio u našem tijelu i dalje živi. Tijelo koje je uzeo sada je potvrda da je Bog! Tijelo je bilo dokaz o životu i smrti. Njega smo na zemlji u tijelu mogli jasno iskusiti, pa tako i njegovo uskrsnuće i njegov sada neumrli život. Njegovo božanstvo se pokazalo u tijelu, te ga treba utiskivati u iskustvo svoga života.

Pred Kristovim ranama dobro je da se svi poput Tome zastidimo svoje nevjere i života udaljenoga od živoga Boga koji nam je podario milost uskrsnuća svoga Sina, a mi pored toga prolazimo u nevjerici i loše prihvaćamo. Živi Bog ih s ponosom pokazuje, jer su znakom milosrđa prema nama. U njima se ogledava naša ljudska slabost i grješnost koju je trebalo iscijeliti, te smo tako i mi uzrok tih rana, a on ih je podnio radi našega spasenja. Naši su grijesi uzročnik, a naše spasenje razlog tih rana. One su na njemu ostavile tragove kojima je bio obilježen do smrti, kao što je htio da u njemu ostanu kao svjedočanstvo nepovratnog i neuništivog uskrsnog života. Postale su ono što nitko nije očekivao.

Kao što je Toma pred tim ranama morao biti višestruko posramljen radi svoje nevjere, tako bismo i mi trebali češće stati pred te rane i razmatrati ih. I to ne bez posramljenosti i kajanja, ali isto tako tražeći u njima utjehu jer su one i znakom Božjega milosrđa, kao što su trebale biti znakom ljudskoga nemilosrđa. Tako ih je Bog pretvorio u znak i oruđe ljubavi i života, a trebale su biti znakom mržnje i smrti. Pred Uskrslim trebamo biti u stanju otkriti i vlastitu krivicu za njegove rane, jer te rane nisu samo jedna povijesna ili pak sada nadpovijesna – uskrsna datost. Nevjera ranjava kako naše vlastito tijelo, tako i otajstveno Tijelo Kristovo – Crkvu, te bismo radi toga trebali kao lijek češće koristiti svete rane Gospodinove. Neka nas u tome prati zagovor svetoga Tome, a neka nam Milosrdni Gospodin bude milostiv kao Tomi, te neka u nas utisne neponovljivo iskustvo svojih svetih rana.

Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Nakon pobjedonosne noći uskrsnuća Gospodinova u ovom svetom danu dopuštamo da se na nas izlije snaga njegova uskrsnuća, jer je njegovo uskrsnuće donijelo istinske plodove života ljudskome rodu. Put koji je Isus prevalio da bi ušao u vječno svetište kao uskrsnuli Pobjednik, put je koji i nama predstoji napraviti, jer ni nama nema drugoga puta u hodu prema vječnosti, o čemu nam svjedoči evanđeoski tekst, koji opisuje dolazak žena i učenika na Gospodinov grob. Njegov otvoreni i prazni grob bio je istinski ulaz u Božje srce u kojemu rastu plodovi spasenja i života vječnoga. Zato Isus među nas nije došao samo kao Učitelj, već je bio primjer nošenja križa, podnošenja patnji i boli, smjernog prihvaćanja smrti, svjestan da po njegovoj uskrsnoj pobjedi i mi postajemo pobjednici. Po njegovu slavnom uskrsnuću primamo nebeske darove. Kroz njegov grob prolazimo u neprolazni život, te se prema njegovom uskrsnulom liku mi preporađamo i oblikujemo za novoga čovjeka.

On za kojega ispovijedamo da je umro na križu poradi nas i našega spasenja, nije uskrsnuo samo radi sebe, već da bi nas obdario plodovima svoga uskrsnuća. I dok se možda u nevjerici pitamo koji su to plodovi ili što je to konkretno učinio za nas, dok očekujemo tjelesnim očima vidjeti rezultate njegova uskrsnuća, ništa od toga se neće dogoditi. Jer njegovo uskrsnuće nije donijelo svoje plodove po izvanjskom blještavilu ni sjaju, niti se odlikuje po osobitim izvanjskim značajkama i promjenama. Niti je kao čarobnim štapom promijenilo društvene i gospodarske uvjete ljudskoga života. Naprotiv, ono je dotaknulo samu bit ljudskoga života, daleko od očiju svijeta i njegovih pojavnosti. Njegovo uskrsnuće dogodilo se u najvećim dubinama našega bića, utisnuto u svaku poru našega življenja. Zato je donijelo plodove najprije u našemu srcu čineći ga čvrstim i prikladnim prihvatilištem Božje ljubavi. Nadalje, plodovi uskrsnuća se očituju u srcu spremnom svjedočiti nakon što kuša Božju ljubav. To jest u srcu koje se osvjedočilo u snagu Božjega života koji pobjeđuje tamu i hladnoću groba. Plodovi se uskrsnuća ćute u preobraženju srca koje od bojažljivoga i nagriženoga nevjerom, postaje odvažno svjedočko srce koje naviješta svima novost života u Kristu Isusu.

A kao što se dogodilo dvojici učenika koji u uskrsno jutro trče na grob, tako Isus i u našim srcima danas svojim uskrsnućem budi nadu u život. Petar i Ivan povjerovaše da je uskrsnuo i da je živ kao što je obećao, te se i njih ulijevao novi život. Na njegovu praznome grobu otkrivaju da je po vjeri živ u njihovim srcima, u koja se na otajstven način utkao. Počeli su ga otkrivati očima duha u vlastitoj nutrini, polazeći od njegova groba koji nije dopustio da njihova srca po nevjeri umru. Raspeti Isus nije više bio u grobu mrtav, već je bio živ u njima, po čemu su njihovi životi postali mjesta njegova uskrsnuća i vječnoga života. Jednom zauvijek kamen koji odbaciše graditelji u njima je postao kamen zaglavni, a ono kamenje koje su ljudi bili navalili na njegov grob i na njihova srca, nepovratno je otkotrljano da ne bude više smetnja životu.

Stoga put našega života, ako želimo ući u život vječni, ne može mimoići Kristov grob gdje je mjesto doticaja ovoga i onoga života, mjesto našega spasenja na kojem nam je objavljena neopoziva ljubav Božja. To je mjesto na kojem ćemo i mi otkotrljati kamen grijeha i nevjerice, a prihvatiti Krista kao kamen zaglavni koji učvršćuje zdanje našega života. S tog svetoga mjesta koje svjedoči o njegovu uskrsnuću naš korak je upravljen napokon drugim smjerom koji je smjer vjere, nade i ljubavi. Doista je od neprocjenjive važnosti za naš mali ljudski život da uđemo u Božje srce i okusimo snagu njegove ljubavi, kao što Petar i Ivan uđoše u Kristov prazni grob. Samo u njemu možemo steći iskustvo one snažne, vjerodostojne ljubavi koja ljubi svetim žarom, te je vođena vjerom do mjere da joj ni smrt ne može nauditi.

Živjeti uskrsnim životom znači živjeti dar života onda kad živimo kao nositelji vjere i nada u srcima drugih. Istinski živimo onda kad po sebedarnoj ljubavi živimo u srcima onih kojima se darujemo kao zreli vjernici, onda kad se darujemo zrelom posvemašnjom ljubavlju koja je kadra ono što je razdvojeno sabrati u jedinstvo, koja ima moć ustrašene ohrabriti, raspršene skupiti, umrle oživjeti, ožalošćene utješiti. Ova ljubav je jedina kadra podizati novo čovječanstvo i učvršćivati naše obitelji iznutra novom i neponovljivom snagom. Novi svijet, uistinu ne nastaje na izvanjski način, već u obnovljenom i vjerom zahvaćenom srcu. Novi svijet i novo čovječanstvo nastaju u srcu punom života vječnoga, u srcu punom Božje ljubavi koju Uskrsli utiskuje u naša srca. Novi svijet nastaje iz Kristova praznoga groba koji nam je dan kao vrelo ljubavi i snage da donosimo plodove dostojne njegova uskrsnuća.

Zato je prevažno danas osjetiti kako u Kristovu grobu kuca Božje srce, čije su kucaje života čuli Petar i Ivan i povjerovali svemu što im je Isus govorio, a Pisma nagovijestila. Utjelovljeni Gospodin koji je uskrsnućem okusio svu snagu Očeve ljubavi i nas poziva da je osjetimo i svjedočimo živeći dostojno novoga života koji smo primili.  Ne dopustimo da dar njegova uskrsnuća bude u nama besplodan, jer na to nemamo pravo. Od trenutka kad je on svoju ljudsku narav obdario neumrlim životom, i nama je očitovao snagu svoga preobraženja i moć svoje ljubavi. A dar koji smo primili, svjedočimo drugim te i mi, poput apostola, donosimo svijetu plodove uskrsnuća, te tim plodovima proslavljajmo svoga uskrslog Gospodina koji u slavi Očevoj živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.

Velika subota – vazmeno bdijenje

Vazmenim bdijenjem i obredima u ovoj svetoj noći ulazimo u samo središte liturgijske godine, u središte i ishodište cjelokupnoga vjerničkoga života. Ali iznad svega ulazimo u samo središte Božje ljubavi, u Božje srce koje nam se noćas očituje u svoj svojoj snazi i ljepoti. Dok nam je večeras u duhu prolazila cijela povijest spasenja, Bog nam je otkrivao samoga sebe i svu dubinu svoga otajstva. U ovom slavlju imali smo očitovanje Božje ljubavi čiji smo plod i sami kao njegova ljubljena djeca, stvoreni na njegovu sliku i s adresom prebivališta u njegovu srcu. Ne znamo sve razloge zašto je naš praroditelji odlutao iz tog zaštićenog jedinstvenog mjesta, ostavljajući i nama u nasljeđe izopačenu želju za bijegom od svoga Oca. Ne znamo zašto nije prihvatio dar dobrote Očeve u svome biću i zašto nije odgovorio velikodušnim uzdarjem, ali znamo da je i nas okljaštrio za takvo radosno iskustvo. Ne znamo zašto nas je ostavio u bespuću kao izgubljene lutalice, ali znamo da i sada u životu žrtve mraka i studeni. Ne znamo što je htio neposluhom Bogu, ali znamo da je potrošio kredit vjerodostojnosti, te nas je podložio duhovnom starenju i smrti.

Ali, Bogu neka je hvala, nismo ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, jer u ovoj svetoj noći osjećamo toplinu Božjega ognja koji nikada nije prestao gorjeti za nas u svetištu njegova srca. Neka se noćas i naša srca upale tom svetom ljubavlju na uskrsnom ognju koji razgoni tmine zla i grijeha iz našega života. Večeras nas zahvaća sjaj njegova svjetla – svjetla Krista uskrsloga, koji je došao za nama da obasja naše pute i da nam vrati radost i mir. Večeras u ovoj svetoj noći slavimo Boga koji je spreman hoditi za nama i vratiti nas u iskonsko mjesto našega nastanka vraćajući mir duši našoj koja samo u Bogu može otpočinuti. Slaveći Kristovo uskrsnuće otkrivamo smisao svoga života, jer on nam je svojim križem i mukom, smrću i uskrsnućem otvorio put do srca Božjega koje nas prima neizrecivom vjekovnom željom. Dok slavimo Krista koji je ustao od mrtvih snagom i slavom Očevom, ujedno osjećamo ljubav koja struji iz Očeva srca jer je Gospodin i nas sa sobom doveo u zajedništvo te čudesne ljubavi.

Neka je slava našemu Spasitelju koji se nije bojao ni križa ni smrti, već nam je upravo u trenutcima boli posvjedočio neopozivu Božju ljubav za nas. Podignut na križ i nas je uzdigao k sebi u vječni Očev zagrljaj. Predajući se u smrt posvjedočio nam je da Otac nikad ne napušta svoga Sina, čime nam je otkrio dubine Očeve ljubavi koja nas obnavlja i oživljava. Na Veliki petak nam je otkrio da je put do Božjega srca posut trnjem, a večeras nam objavljuje da samo u Božjemu srcu sviće zora uskrsnuća. Ne bojmo se, stoga, već s pouzdanjem uđimo u Božje srce u kojem je za nas položena neizreciva nada života. Vratimo se sa svojih bespuća i požurimo se Ocu koji čeka i nas svim žarom srca kao što je čekao svoga Sina da uskrsne od mrtvih. Bacimo se u zagrljaj onome koji kao roditelj plamti čekajući povratak svoga djeteta iz propasti.

Idući na mjesto Gospodinova uskrsnuća otkrivamo da ono najbitnije i najvažnije u životu nam nije nedostupno, već nam je nadohvat ruke. Točnije, sva blaga našega života za nas su položena u Božjemu srcu koje nam se Isusovim uskrsnućem potpuno otvorilo. Promatrajući uskrsloga Gospodina uočavamo da je uskrsnuo po sili ljubavi, jer je ljubavlju bio neraskidivo vezan s Ocem u njegovu srcu. Ta je ljubav zajamčila da se ne raspadne u grobu, već da do kraja pobijedi smrt koja je pred ljubavlju nemoćna. Zato je Kristov prazni grob, u kojem je nepovratno pobijeđena smrt, simbol Očeva srca iz kojega ljubav izlazi kao pobjednica, a smrt ostaje konačno poražena. U tom duhu će i anđeo reći ženama: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih.

Idimo i mi i vidimo mjesto gdje je Raspeti Isus ležao i osvjedočimo se  da je uskrsnuo od mrtvih. Večeras nipošto ne smijemo zaboraviti da je Otac i naša srca obilježio svojom ljubavlju onda kad nas je stvorio na svoju sliku. Tada je utisnuo u nas tragove svoje ljubavi i neizmjernu žeđ i potrebu da srce ispunimo ljubavlju i da se tako preporodimo i uskrsnemo, usprkos svih lutanja, slabosti i grijeha. Jer ovo je noć koja je vatrom i vodom pročistila naša srca, jer je u njoj Krist ognjem svoje ljubavi spalio zle nečistoće našega bića i isprao krsnom vodom sve naslage prljavštine grijeha. Ovo je noć koja je naša srca obasjala Božjim svjetlom pa u njoj kličemo od radosti neizrecive što naš život nije više u tami, već blista novim sjajem.

Večeras je stoga prigoda da kroz Kristov prazni grob uđemo i do kraja zavirimo u Božje srce, te da potpuno uronimo u milost koja nam je u njemu darovana po ljubavi koja plamti između Oca i Sina. Večeras je prigoda otkriti da živimo onoliko koliko živimo u Božjemu srcu, jer samo tamo pronalazimo neiscrpno vrelo neumrle ljubavi kojoj ni smrt nije mogla nauditi. U Božjem srcu otkrijmo da i nas Bog ljubi kao svoju djecu u Sinu, pa se ne bojmo njemu suobličiti po krštenju, jer ako smo s njime suukopani, onda ćemo s njime i uskrsnuti. Uđimo večeras u to srce koje ne dopušta da nas smrt zahvati i zarobi, kao što nije mogla zahvatiti ni našega Gospodine, već nam daje neprolazni život po neizrecivom zajedništvu ljubavi. Ispunimo se u njemu novim, uskrslim životom i širimo oko sebe miris uskrsnuća svjedočeći djelima ljubavi milosni dar koji nam je sam Isus udijelio ustajući od mrtvih. Živimo već sada kao novi ljudi dok i sami ne prispijemo do one punine u koju je po svome uskrsnuću ušao naš Gospodin Isus Krist koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen

Veliki petak

Danas u obredima Velikoga petka središnje mjesto zauzima križ Gospodinov. Točnije, razmišljamo o Isusu kao svome raspetome Gospodinu koji je poradi nas ljudi podnio razapinjanje i muku na križu sve do smrti i polaganja u grob. No njegova smrt nije slučajnost niti je tek nesretan slučaj, nego je bila pitanje svjesnog izbora. I to dvostrukoga. On je tako došao među nas ljude svjesno, jer nas je htio spasiti od naših grijeha iskupljujući nas svojim životom. Bio je svjestan da će povijesna mjera zla doći do svoje punine, te da će ljudi upravo onda kad se pojavi Božji Sin pokazati krajnje bezboštvo i spremnost opiranja njegovim planovima, no sve je prihvatio mirno i s ljubavlju prema čovjeku da ga svojom mukom i smrću na križu otrijezni od besramnoga bezboštva. S druge pak strane i oni koji su ga razapeli učinili su to svjesno, bilo Pilat kao izvršitelj, bilo glavari svećenički i starješine narodne koji su tražili osudu.

Upravo zato su ovi događaji obavijeni većom otajstvenošću, jer je doista nerazumljiva tajna ljudsko potonuće do mjere izdaje, odbacivanja i preziranja Boga. Doista je neprotumačiva tajna ljudska izopačena savjest koja ne dopušta da Bog prodre u nju i da je oslobodi i prosvijetli, nego se radije prepušta bezbožnoj strasti koja mahnito traži da se ukloni svaki trag Boga. A da bi se Boga uklonilo, htjeli su ljudi ostaviti poruku i pouku na vidljiv način i drugima kako će proći ako se budu drznuli remetiti bezbožne planove. Zato su Boga htjeli pribiti na stup srama da bude vidljiv svima, uvjereni da će tako sramotnom smrću zatrti njegovu prisutnost na zemlji. Htjeli su na taj način izbrisati tragove koje je ostavio u srcima ljudi, jer raspeti trebao biti opomena kako će proći svaki onaj tko se suprotstavi ljudskim naumima.

No dogodilo se sasvim suprotno od ljudske volje. Božji Sin je dopustio da se na njemu ispune Pisma, te je prepustio da ga odvedu kao janje na klanje, jer je znao da je nepobjediva moć ljubavi i praštanja koju je nosio u svome srcu. Odlučivši ispuniti što je o njemu naviješteno, podložio se ljudskoj želji da se obračuna s Bogom, kako bi ljudima otvorio oči da se obrate od bezakonja i bezboštva. Dok je on došao da čovjeka vrati u slavu u kojoj je stvoren, čovjek je njega doveo do krajnjeg poniženja. Dok je on htio čovjeku vratiti izgubljeno dostojanstvo, čovjek je njega pribio na stup srama sramotnom osudom na smrt razapinjanjem iz koje se očituje sva ljudska besramnost.

No sve što se dogodilo u Isusovu procesu, osudi i razapinjanju svakodnevno se događa i danas kako na razini čovječanstva, tako isto i na razini pojedinačnog života i svijesti. Kao i društvo Isusova vremena, tako i ovo naše suvremeno sustavno se bori protiv prisutnosti Božje, te ju jednako tako izvrgava sramoti. Svaki priziv na Božji zakon, volju i zapovijedi nastoji se ukloniti pribijajući na stup srama kako bi se čovjeku ostavilo dovoljno manevarskoga prostora da provodi svoju volji i da propisuje zakone za koji ne želi da budu u skladu s Bogom. Kao što su Isusa izveli iz grada i razapeli na Golgoti, tako i danas čovjek izbacuje Boga iz svoga grada da sebi ostavi dovoljno manevarskog prostora za život bez Boga. Tragično je da su i danas kao i nekada upravo besramnici spremni one koji zagovaraju ponizan i pošten stav u životu sukladan Božjem naumu pribiti na stup srama.

Vidljivo je tako da ne samo da čovjek može Boga ignorirati, već Bog koji čovjeka poučava božanskom životu smeta čovjeku do mjere da ga čovjek želi ukloniti i izbrisati mu spomen na najgori mogući način. Ljudi sebi žele ostaviti prostora da nesmetano zlorabe zakone, duhovnu i svjetovnu moć, slobodu, volju naroda. Tko god se odupre čovjekovoj potrebi da na bezočan način provodi samovolju, da iskazuje apsolutnu moć, završava na stupu srama. Pa i sam Bog među prvima. Štoviše, obični mali ljudi bi bili nemoćni oduprijeti se paklenim naumima moćnika ovoga svijeta, jer ne bi imali pravoga mjerila rasuđivanja ni moći da se odupru, dok je Bog to bio moćan. Zato njega onda krugovi moći nastoje omalovažiti, proglasiti neprijateljem društva i svijeta, ozloglasiti ga kao mrzitelja čovjeka i njegova dobra. Čak su spremni, proturječno, zlorabiti i Božje ime i vjeru kako bi Boga istisnuli iz svoga života. Boga tako najčešće proglašavaju neupućenim i nestručnim glede ljudskoga života, a svako njegovo tumačenje nemjerodavnim, te ga na taj način i danas pribijaju na stup izrugivanja i srama dovodeći one koji u njega vjeruju do kompleksa manje vrijednosti, do toga da se stide svojih uvjerenja i zajedništava s njime.

No upravo križ kao stup srama na koji su ljudi Boga pribili da ga izbace iz svoje sredine postaje najuočljiviji znak Božje ljubavi i svjedočanstva protiv ljudi. Ujedno ostaje trajni spomen njihova bezboštva i oholosti, a Božje slave i poniznosti. I dok je križ znak ljudske mržnje prema Bogu, ostaje pak s druge strane znakom i sredstvom Božjega čovjekoljublja. Zato je Križ za nas vjernike znakom snage, jer kad stajemo pred križ kao pred stup srama na koji je pribijen Bog, utiskujemo ga jer nam je on snaga da se Boga ne sramimo. I dok shvaćamo kako se besramnici ne srame činiti zlo, mi tim više stvaramo odluke da se svoga Gospodina i njegova križa nećemo stidjeti. Dok mu se klanjamo, spremno ga prihvaćamo u vlastiti život s čvrstom odlukom da ćemo ga odvažno svjedočiti kao sredstvo Božjega čovjekoljublja i našega očovječenja. Poklonimo se stoga večeras smjerno i ponizno beskrajnoj poniznosti i dobroti Božjoj koji nije prezao niti od tolike sramote da bi nama pokazao i u nas po križu utisnuo svu svoju ljubav otvarajući nam vrata života vječnoga.