7. uskrsna nedjelja – A

Liturgija današnje nedjelje stavlja pred nas evanđeoski odlomak iz Ivanova Evanđelja, točnije početak Isusove velikosvećeničke molitve. Prije nego će napustiti svoje učenike prelazeći k Ocu kroz smrt i uskrsnuće, Isus moli za njih koji osjećaju da se ima zbiti nešto posebno, u isto vrijeme tragično i uzvišeno, zbog čega su i uznemireni. Isus pak, znajući da se približava vrhunac njegova spasenjskog poslanja i djela, radi kojeg je i došao na zemlju, a svjestan da njegovi apostoli još uvijek nisu došli do najspasonosnijih spoznaja, moli Oca da ih obdari upravo time. Jer da bi u njima dovršio svoje djelo, znao je da mora proći prije kroz smrti i uskrsnuće, jer bez toga njegove riječi nisu dolazile do konačnog cilja, budući je njima uvijek dijelom ostajalo neshvatljivo što želi reći. Njima je bilo neshvatljivo kako razumjeti njegovo božanstva, ako je jedini istiniti Bog samo jedan.

Ma koliko to bilo teško pitanje, Isus je znao da je njihova spoznaja Boga nedostatna ako ostane na uopćenom poimanju jednoga božanstva. On je došao otkriti istinsko lice Božje, te je zato znao da ih ne može ostaviti na pola puta, ili pak ostaviti ih tek u njihovim uvjerenjima, jer ma koliko bila istina da je Bog jedan, ta istina još uvijek nije izricala ni približno otajstvo Božje koje je on došao objaviti. Jer ako im je i htio navijestiti da je Bog Otac, onda je bilo neophodno da spoznaju i njegova vječnog Sina, što će u svojim tumačenjima izreći sveti Ćiril Aleksandrijski: „Doista ne može se imati stvarna spoznaja Oca ako se u isto vrijeme ne spoznaje i Sina, jer njegova spoznaja ide uvijek ukorak sa spoznajom Roditelja. U isto vrijeme kako se spoznaje Oca, spoznaje se i Sina. Kad potom kaže da je Otac jedini i pravi Bog, ne isključuje sebe samoga. Jer u njemu i od njega, po naravi, i on će biti pravi i jedini u jedinome.“

No spoznaja o kojoj govori Isus nije samo racionalna spoznaja koja graniči s umovanjima umnika ovoga svijeta niti sliči filozofsko-logičkim istinama. Radi se prije svega o otajstvenoj životnoj istini koja posreduje božanski život onome tko ju je prihvatio. Stoga će sveti Ćiril i reći da je spoznaja koja se ograničava na čistu i golu spoznaju nekog nauka po sebi sasvim beskorisna stvar, kao što je beskorisno to što i đavli, kako veli sveti Jakov, vjeruju da je samo jedan Bog, ali im to ne koristi, jer vjeruju i dršću. A kad se potom pita treba li uzeti Kristove riječi za istinite kad kaže da je život vječni upoznati jedinoga pravoga Boga Oca, a s njime i Sina, budući da nije spominjao Duha Svetoga, nastavlja svoje promišljanje: „Što ćemo odgovoriti na ovo? Kako ćemo držati da je Krist rekao istinu kad kaže da je život vječni upoznati jedinog pravog Boga Oca, a s njime Sina? Ali ja smatram da na ovu poteškoću treba odgovoriti tvrdeći da je Spasitelj rekao istinu. Spoznaja je, doista, život kad rađa svu snagu otajstva i čini nas dionicima otajstvenog blagoslova po kojem smo združeni sa živom i oživotvorujućom Riječi. Poradi toga, vjerujem, da Pavao veli da su također i pogani sjedinjeni u istom tijelu i da su sudionici u Kristu, time što su postali sudionici također njegova svetog tijela i krvi. Na taj način naše udove treba smatrati udovima Kristovim. Život je dakle spoznaja koja nam osim toga donosi blagoslov po Duhu, koji preobražava u posvojene sinove one koji ga primaju, oblikujući ih u nepokvarljivosti i pobožnosti uz pomoć evanđeoskog života.“

Kako vidimo spoznaja jedinoga prvoga Boga nije besplodna razumska teorija, nego je neizmjerni Božji dar kojim nam se otvara pristup u zajedništvo božanskog života, kako to lijepo reče sveti Ćiril: „Stoga, naš Gospodin Isus Krist, jer je znao da je spoznaja jedinog i pravog Boga posrednica i, rekao bih kao, nositeljica onih dobara o kojima smo govorili, kaže da je ona život vječni, kao majka i hraniteljica života vječnoga, koja rađa, kao u svojoj moći i naravi, uzroke života i nosi ih njemu.“

U tom duhu i mi vjernici proživljavamo ovo sveto uskrsno vrijeme svjesni da je naš Gospodin dao život i uskrsnuo kako bi nam otkrio pravo lice jedinoga istinitog Boga. To od nas iziskuje odgovornost i svjedočanstvo života, jer bi bilo neodgovorno biti kršćaninom, a ne ponirati u dublju spoznaju Boga. Crpimo spoznaju iz uskrsnuća Gospodinova vjerujući da ga je Otac poslao, te budimo otvoreni daru Duha Božjega, što će nam doista podariti novi život, koji će postati istinska proslava Presvetoga Trojstva na zemlji.

Uzašašće Gospodinovo

Danas na blagdan Uzašašća Gospodinova čitamo evanđeoski odlomak kojim sveti Matej završava svoje Evanđelje. U njemu je opisan posljednji susret Uskrsloga s Apostolima na gori, te su zapisane posljednje upute koje im je dao. Prvo na što im je skrenuo pozornost bila je potpuna vlast koja mu je dana. Upravo po uskrsnuću bio je proslavljen i u ljudskom tijelu, te je kao utjelovljeni i uskrsli Božji Sin ponovno pokazivao neograničenu vlast na nebu i na zemlju. To nije bila politička i ovozemaljska vlast, nego je to vlast nad životom koji mu nitko više ne može oduzeti. To je doista neotuđiva vlast kao gospodara smrti, kakvu nema nitko niti je može imati.

I premda slavimo Uzašašće kao Gospodinov odlazak k Ocu, ipak time ne zaboravljamo da je ostao sa svojim učenicima, kao što je obećao. Štoviše, ne samo da je ostao, nego je njima predao svoju sveopću vlast, te po njima i u njima vrši vlast i gospodstvo nad svijetom. Glede toga sveti će Jeronim oštroumno uočiti: „Vlast je dana onome koji je nešto ranije bio raspet, položen u grob, ležao mrtav i potom uskrsnuo. Dana je vlast na nebu i na zemlji da onaj koji je ranije vladao na nebu, sada po vjerničkoj  vjeri vlada na zemlji.“ Tako se poslanje i vlast Uskrsloga premješta na apostole i na svakog krštenika koji po vjeri ostvaruje zajedništvo s njime. Tako Gospodin po vlasti koju dade apostolima ostaje prisutan i u svim vjernicima koji su je po Apostolima primili u baštinu.

Zato je Gospodinovo otajstvo povratka Ocu ujedno i otajstvo stalne povezanosti sa svojima na zemlji, kao što im je i obećao. Nastavljajući njegovo djelo i baštineći njegovu duhovnu vlast, oni na zemlji vrše njegovo poslanje. I premda djelujući na zemlji, oni ne žive za zemlju, kao što ni on nije živio, nego žive za onaj susret i dolazak k njemu kad dođe vrijeme da prijeđu iz ovoga života u onaj nebeski. Apostolima pak nije utjeha samo Gospodinovo obećanje da će ostati s njima, nego ih prije svega krijepi njegova prisutnost po vlasti koju su primili. Stoga njegovom snagom iznutra pobjeđuju sve izazove već sada na zemlji, kako bi zavrijedili i sami oni proslavu u nebu u kojoj se našao utjelovljeni Gospodin. O tome nam znameniti Dalmatinac svjedoči tumačeći Isusovo obećanje do će ostati s apostolima sve do svršetka svijeta: „Isus obećava da će biti s učenicima do konca svijeta. Pokazuje da će oni uvijek pobjeđivati i da se on neće nikada udaljiti od vjernika. Onaj koji svoju nazočnost  obećava do svršetka svijeta poznaje onaj dan za koji zna da će biti s apostolima.“

Ali dok ne dođe taj dan koji nema zalaza, kad će otpočinuti s njime u njegovoj slavi po svu vječnost od svih svojih napora, Gospodin im ostavlja preciznu zadaću koju imaju izvršiti. Šalje ih, naime, da učine sve narode njegovim učenicima, te da ih potom krste u ime Presvetoga Trojstva. Sveti Jeronim u Gospodinovim riječima iščitava odredbe koje je vjerno opsluživala prva Crkva, jer nisu bile tako slučajne, usputne ili beznačajne. Jer one koji su se krštavali trebalo je prije poučiti o vjeri da upoznaju Boga koji ih je upravo po vjeri pozvao na novi život: „Apostoli najprije uče sve narode, potom poučene krste vodom. Ne može se, naime, dogoditi da tijelo primi krsno otajstvo ako duša nije prije prigrlila istinu vjere. Krštavaju se pak u ime Oca i Sina i Duha Svetoga da darivanje bude jedno čije je i božanstvo jedno. Trojstvu je ime jedan Bog.“ No Isusove preporuke sadržavale su i još jednu odredbu: apostoli su trebali poučavati narode i da vrše sve što je on zapovjedio, čime je pouka u vjeri postala cjelovita: „Isus je apostolima zapovjedio da najprije poučavaju svekolike narode, da ih zatim krste otajstvom vjere i da im poslije vjere i krštenja razjasne što moraju vršiti. Da pak ne pomislimo kako je lako i neznatno što je naređeno, Isus je dodao ‘sve što sam vam zapovjedio’. Tako oni koji su povjerovali i u Trojstvu bili kršteni moraju sve opsluživati što je naređeno.“

Na taj način sveti Jeronim protumači Gospodinove upute apostolima koje vrijede i za nas danas, jer i nama ostaje trajna zadaća nastaviti isto djelo spasenja koje je povjereno apostolima. Dok vršimo njegovo poslanje najbolje svjedočimo da nas uzašašćem k Ocu Isus nije napustio, nego da je na nas prenio svoju vlast. Štoviše on se uprisutnjuje u nama, ali i po nama među onima kojima naviještamo, koje krštavamo i koje poučavamo njegovim zapovijedima. Budimo vjerni njegovim odredbama i vršimo njegovu svetu volju dok i sami ne prispijemo u Očevu slavu u koju je uzišao on dovodeći do punine proslavu svoje ljudske naravi.

6. uskrsna nedjelja – A

Gospodin je svoje učenike pripremao za puninu dara i spoznaje koju su imali primiti. A taj puni dar je bio Duh Sveti koji ih je trebao braniti i uvoditi u svu istinu koju im je on izlagao. Isus im to obznanjuje postupno, jer im nije bilo moguće sve odjednom razumjeti. Doista bilo bi im neshvatljivo kako razumjeti da je i Duh Sveti Bog, ako je Bog samo jedan, te je stoga Gospodin u njima pripremao teren kako bi jednom mogli shvatiti dubinu Božjeg otajstva, te imati cjelovitu spoznaju objave. On ih je pripremao nagovještavajući slanje Duha Svetoga koji će ih ostati s njima zauvijek kao Branitelj, te će ih uvesti u svu istinu o Bogu koju im je on naviještao. Ovu postupnost Gospodinove pouke uočio je sveti Grgu Nazijanski koji će onda to i argumentirano protumačiti: „Mislim da se Duh Sveti s toga razloga malo po malo nastanjuje kod učenika primjerujući se moći primalaca. On je na početku evanđelja, poslije muke i nakon uzašašća. Duh vrši čudesa, biva udahnut i očitovan u ognjenim jezicima. I Isus polako obznanjuje Duha. U to se i sam možeš uvjeriti ako s više pozornosti čitaš. Isus veli: ‘Molit ću Oca i poslat će vam drugoga Branitelja, Duha istine’ (Iv 14,16-17). Isus tako govori da se ne pričini nekim protivnikom Boga i da drži govore neke druge sile. Isus potom reče da će poslati, ali ‘u svoje ime’ (Iv 14,26). Zadržao je izričaj ‘poslat će’, ali izostavio ‘molit ću’. Potom je kazao: ‘Poslat ću’. To je njegova vlastita volja. Potom: ‘Doći će’ (Iv 16,8). To je vlast Duha.“

Ovo svoje promišljanje o stvarnosti Trojstva sveti Kapadočanin će dopuniti pozivajući se na Isusove tvrdnje da apostoli još ne mogu, ne samo razumjeti što im govori, nego ne mogu nositi sve što im on ima reći, pa je stoga ostavio da Duh Sveti dovrši u njima njegovo djelo, to jest da im protumači sve što je on govorio i da im dadne snagu nositi teret tako odgovornih spoznaja: „Premda su Spasiteljevi učenici bili ispunjeni brojnim znanjima, postojalo je nešto za što je Spasitelj kazao da to tada ne mogu nositi. Možda je bilo iz razloga koji sam naveo i zato je Isus to prekrio. Ali je kazao da će nas ο svemu poučiti Duh kada dođe. Mislim da je jedno od toga i samo božanstva Duha.“ Apostolima će doista tek kasnije postati jasno, to jest zahvaljujući djelovanju samoga Duha sazret će u spoznanje istine o Bogu za koju ih je Gospodin pripremao. Zato je spoznaja Boga kao Trojstva doista bila djelo dostojno Božjeg veličanstva.

No, da bi se zbilo što naviješta, Isus postavlja i jedan preduvjet učenicima, a to je da čuvaju njegove zapovijedi, to jest njegovu ljubav. Jer Duha Svetoga, Branitelja i Duha Istine ne mogu primiti tek tako, nego samo ako su iznutra raspoloženi. A unutarnje raspoloženje duše je ljubav koja ih potiče da čuvaju njegove zapovijedi, jer Duh Sveti se ne može nastaniti u duši koja je okaljana grijehom i neposluhom prema Bogu i njegovim zapovijedima. I doista, kako bismo potvrdili da ljubimo Boga, moramo to djelima pokazati, a ne samo riječima, na što potiče i sveti Ivan Zlatousti kad tumači ovaj odlomak: „Treba imati djela, a ne samo tašte i svečane riječi: to je ono što nam neprestano treba. Jer svakome je lako reći i obećati, ali nije lako učiniti, a to nije isto. Zašto to govorim? Zato što danas čujemo mnoge ljude kako vele da se boje Gospodina i da ga ljube, ali mi vidimo da njihove riječi proturječe djelima. Jer Boga treba ljubiti djelima. Zato je on rekao svojim učenicima: Ako me ljubite čuvat ćete moje zapovijedi.“

Doista, to vrijedi i za nas danas, jer je i naše vrijeme slično vremenu u kojem je živio Zlatousti. Tko tvrdi da ljubi Boga, treba biti podložan njegovoj riječi, treba ljubiti onako kako je on ljubio i zapovjedio, treba ljubiti svoga bližnjega i činiti bližnjemu ono što je on učinio njima. Ljubav učenika treba se sastojati u tome da čine sve stvari i da budu podložni onome koji ih ljubi, čime najbolje raspolažu svoja srca za dodatni dar – Duha Svetoga. Uskrsno vrijeme stoga pred nas stavlja ovaj zahtjev i izazov, da žeđamo za puninom Duha, kako bismo primili njegovu puninu. Rastimo stoga u ljubavi kojoj nas uči Gospodin, jer će se tada na nas spustiti sila Duha Ljubavi, koji je i Branitelj i Duh Istine. Samo ako se pripremamo svim žarom srca, on će nas do kraja ispuniti Božjom ljubavlju, jer on je dar ljubavi Božje. Te stoga, ako ljubimo Gospodina, činit ćemo sve da uvećamo njegovu ljubav do punine dara Duha Svetoga. Pazimo stoga na svoja srca, jer Duh Ljubavi se ne može nastaniti u srcima koja ne ljube, to jest u srcima koja krše Božje zapovijedi. Zato nam je Isus ostavio ovaj preduvjet, jer ako ne živimo prema njegovim zapovijedima, Duh Branitelj ne može doći k nama, niti nam se mogu očitovati Otac i Sin. Odbaciti nam je svijet i svjetovno poimanje, jer svijet ne smatra bitnim čuvati zapovijedi Kristove i čuvati se grijeha, dok je upravo tu stvarnost Isus stavio kao preduvjet primanja Duha. Svijet spaja nespojivo, a Isus nas poučava onom ispravnome. No mi slušajmo njega svoga Gospodina, koji nas poučava istinskoj ljubavi i daje nam Duha Svetoga.

5. uskrsna nedjelja – A

Tekst današnjeg Evanđelja odiše ozračjem napetosti koje je vladalo među učenicima za vrijeme posljednje večere kad je Gospodin najavio svoj odlazak od njih, to jest povratak Ocu. Osjetivši njihovu uznemirenost, smiruje ih uvjeravanjem da odlazi, ne da bi ih napustio, nego kako bi njima pripravo mjesto u kući Očevoj. Želi im dati sigurnost budućeg zajedništva koje će kasnije dijeliti s njima na trajan i neponovljiv način. Nije mu bilo lako govoriti o svom odlasku te o zajedništvu vječnoga života u kojem će se kasnije pronaći, jer oni su još uvijek reagirali po ljudsku. Još su uvijek sve shvaćali iz svoje zemaljske perspektive, pa im on tumači stvari jednostavnim riječima, koje su ujedno i tako otajstvene, jer su ih uvodile u otajstva života vječnoga. Njemu je bilo teško govoriti onima čija pozornost nije bila usmjerena prema vječnosti i zajedništvu s Ocem, kao što je bila njegova. Stoga kad im reče da znaju put do mjesta na koje odlazi, oni izjaviše da ne znaju kamo odlazi, pa da tako ne znaju ni put.

Kao odgovor na njihovo neznanje i Filipov upit Gospodin je odgovorio: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kada sveti Ivan Zlatousti tumači ovaj tekst, onda će reći da Isusova izjava ‘Ja sam put’ nije ništa drugo nego tumačenje riječi: ‘Nitko ne dolazi Ocu osim po meni’, te da riječi: ‘Ja sam istina i život’ označavaju da će se nepogrešivo dogoditi sve što je prorekao. Zlatousti je uvjeren da je Isus svojim učenicima ovim riječima dao veliko jamstvo: Time što je rekao da je istina, zajamčio je da iz njegovih usta ne će izići nikakva laž, time što je život, zajamčio im je da ni smrt ne će moći nikoga od njih spriječiti da uđu u kuću Očevu, time što je put, dao im je sebe za vođu, te im ne treba drugi vodič. Prihvaćajući Isusa za put, shvatili su da on ima božansku moć sigurno ih odvesti u kuću Očevu, jer do kuće Očeve nema nijedan drugi put koji bi mogli slijediti.

Učenicima ove Isusove riječi bijahu veliko jamstvo i utjeha, no ipak ne razumješe druge stvari koje im je govorio, te Zlatousti pokušava protumačiti njihovu zbunjenost, čuđenje i moguća proturječja: „Kako je dakle Isus Krist, nakon što je rekao ‘A kamo ja odlazim znate put’, potom dodao: Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajte i vidjeli ste ga’? U ovim riječima Gospodin ne iznosi proturječje: učenici su ga upoznali, ali ne kako ga je trebalo upoznati. Oni poznavahu Boga, ali ne poznavahu Oca. Oni su ga upoznali tek kasnije, kad im je Duh Sveti, sišavši nad njih, dao sve znanje. Uostalom, evo što želi reći Isus Krist: Ako biste vi upoznali moju bit i moje dostojanstvo, upoznali biste također i ono mog Oca. ‘I uskoro ćete upoznati, i već ste ga vidjeli’; što će reći: ‘Upoznat ćete ga’ potom, ‘već ste ga vidjeli’, vidite ga po meni i u meni koji ga vidim.“

Doista i nas Gospodin poziva da slijedom njega i njegov primjer, da idemo putem koji nam je on zacrtao, jer je to jedini sigurni put u kuću Očevu. Dok promatramo njega obdareni smo duhovnom vizijom života, te već sada spoznajemo kamo idemo. Zato i za nas vrijedi kao i za apostole da smo Oca već vidjeli, ako smo imali ovo intenzivno duhovno iskustvo njega koji je Put, Istina i Život. Dok njega slijedimo kao Put, dok ga promatramo kao Istinu, dok ga primamo kao Život, ostvarujemo zajedništvo s Ocem s kojim je on jedno. Pa i onda kad ni mi, poput apostola, ne možemo vidjeti Božju bit, ipak smo pozvani gledati ono što nam je dano vidjeti, kako nas i Zlatousti potiče: „Slušajte u kojoj mjeri su mogli vidjeti. On je govorio na način da razumijete da onaj koji ga je vidio, poznaje također Oca. Jednom riječju, učenici su ga vidjeli, ne u istini njegove čiste i jednostavne biti, nego zaogrnuta tijelom. I na jednom drugom mjestu Isus Krist naziva spoznaju gledanjem, kao kad kaže: ‘Blaženi čista srca, oni će Boga gledati!’ (Mt 5,8). Gospodin dakle zove čistima srcem ne samo one koji se uzdržavaju od preljuba, nego i one koji se uzdržavaju od svakog grijeha, jer svaki grijeh prlja dušu.“

I nama je u čistoći srca prihvatiti ove Gospodinove poticaje izabirući ga istinski za svoj Put prema Ocu. Istina njegova riječi kadra nas je prosvjetljivati na životnom putu i već sada, ako je primamo u čistoći srca, obdariti nas nebeskom vizijom budućeg života u koji nas je pozvao, a u kojem ćemo njega kao svoj Život slaviti u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim po sve vijeke vjekova. Amen.

4. uskrsna nedjelja – A

Tekst današnjeg Evanđelja, nama koji ispovijedamo muku smrt i uskrsnuće Gospodinovo, nama koji vjerujemo u njegovo božanstvo, kao i u mesijansko poslanje, mnogo je jasniji nego njegovim učenicima u trenutku kad su ove riječi bile izgovorene. Isus je rado govorio slikovitim govorom, jednostavnim prispodobama koje su dolazile iz svakodnevnog života, no one su uvijek sadržavale i onu duboku istinu, tako da ne čudi što apostoli nisu uvijek znali razumjeti njegove riječ. Doista, on je najobičnijom slikom iz pastirskog života tumačio bit svoga poslanja među ljudima, kao i božanskog spasenjskog djela. Ali da bi se razumjelo ovu sliku, trebalo je poznavati starozavjetne proročke navještaje, jer je Isusova riječ bila odgovor na starozavjetna iščekivanja. Premda je bila apostolima nejasna, ona je bila jasan odjek na mesijanske nade izabranog naroda kojemu je Bog obećao podići pastira koji će pasti njegov narod kao svoje stado vodeći ga na pašnjake života.

S Isusom se dogodilo upravo to, te njegove riječi u današnjem Evanđelju imaju upravo smisao ispunjenja danih obećanja. On se predstavlja zakonitim pastirom Božjeg stada koji ne preskače plota, nego ulazi na vrata. Nadalje on ima i prepoznatljiv glas to jest sadržaj pouke kojom hrani svoje ovce, tako da ga prepoznaju, slušaju i slijede. Kad papa sveti Grgur Veliki tumači ovaj odlomak, onda ističe da se Isus kao pravi pastir odlikuje i ljubavlju prema ovcama. Njegova ljubav prema ovcama nema mjere, te je on pastir koji daje svoj život za ovce, što i slavimo u uskrsnom otajstvu, te nam tako otajstvo uskrsa osvjetljuje ove riječi koje apostoli nisu razumjeli. Isus je doista pastir koji govori glasom Božjim, te ga zato njegove ovce prepoznaju, te među ovcama vrši volju Božju dajući vlastiti život za njih. On je pravi pastir, jer poznaje Oca i on je onaj kojeg Otac poznaje, te zato i daje život svoj za ovce svoje, pokazujući ljubavlju prema ovcama koliko ljubi Oca.

Gospodin im je ujedno omogućio da uđu k vjeri, te da izlaz k blaženom gledanju, kako bi jednom našli paše u vječnoj okrjepi, e čemu će sveti Grgur lijepo reći: „Dakle, njegove ovce nalaze pašu jer tko god njega slijedi u jednostavnosti srca, hrani se na vječno zelenu pašnjaku. Koja je pak paša tih ovaca ako ne unutarnja radost uvijek zelena raja? Paša je izabranika prisutno Božje lice. Dokle je duša promatra bez ikakve zapreke, neprestano je sita hrane života. Draga braćo, tražimo tu pašu i u njoj se radujmo u slavlju s tolikim građanima. Na to nas poziva sama svečanost onih koji se vesele. Oduševimo se, braćo! Neka opet živi naša vjera u ono što povjerovasmo. Neka se raspali naša želja za nebeskim stvarima. Na taj način ljubiti znači već putovati prema nebu.“

Isus je dakle pastir koji vodi svoje ovce na zelene poljane i tihane vrutke, to jest u sigurnost života vječnoga. No dok nas vodi ovom zemaljskom dolinom, potrebno je postojano ići za njim i slušati ga da ne odlutamo s njegova puta, te će stoga Grgur kao pravi pastir poticati stado Božje njemu povjereno da ustraje ostajući vjerno Bogu, jer se samo tako dolazi do vječne sreće: „Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti jer, ako netko i želi poći u neko određeno mjesto, njegovu želju ne će promijeniti ne znam kako težak put. Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovita sreća jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zaboravlja putovati kamo je naumio.“

A da se i danas ne bi dogodilo da ovce lutaju, te da ostaju na bilo kojoj livadi, Dobri Pastir je postavio pastire, poput svetog Grgura, da ih vode ispravnim putem, da se pobrinu za pouzdana pojila i sigurna odmorišta na putu prema pašnjacima života. Kao što je nekad Grgur vapio i preklinjao pastire da budu pastiri poput Isusa, i mi danas, na Dan molitve za duhovna zvanja, upravimo molitvu Ocu nebeskome da podari svom narodu revnih pastira. A svi skupa osluhnimo poticajne riječi ovog velikog Pape dok se obraća svojim ovcama potičući ih na djelotvornu ljubav koja je odlika pravoga vjernika: „Draga braćo, budući da ste uočili našu opasnost, razmišljate o Gospodinovim riječima i o vašoj opasnosti. Razmislite jeste li njegove ovce, poznajete li ga, velim, ne samo po vjeri, nego i po ljubavi. Poznajete li ga ne samo po vjerovanju, nego i po djelovanju.“

3. uskrsna nedjelja – A

Od četvorice Evanđelista samo sveti Luka opisuje iskustvo razočaranja dvojice Isusovih učenika, koji na sam dan uskrsnuća, ne znajući što se sve dogodilo u uskrsno jutro, odlučiše napustiti Jeruzalem. Grad koji je čuvao nade Izraelove, postao je za njih mjesto razočaranja, prava grobnica jer su na Kalvariji s njihovim Učiteljem dva dana prije toga bile pokopane sve njihove nade. I dok su razmišljali o vlastitoj naivnosti i razočaranju koje ih je zadesilo, nisu niti bili svjesni vlastite sljepoće, poradi koje nisu bili u stanju ispravno sagledati što se sve dogodilo i što su im do tog trenutka navijestile žene i apostoli koji bijahu na grobu. Njihov pogled je bio zastrt ljudskim nadanjima i zamućen zemaljskim očekivanjima, te je odbijao svaki navještaj uskrsnuća.

Na jednom mjestu (Tumačenju Ps 118,23) sveti će Ambrozije upravo u tom duhu tumačiti svojim vjernicima ovaj evanđeoski odlomak. Svjestan da ne samo dvojica učenika iz Emausa, nego svaki čovjek ima povoj na očima duha, neku vrstu vela koji mu prekriva lice i pogled srca, jasno će ustvrditi kako je neophodno dopustiti Uskrslome da nas izliječi od te pogubne mrene – sljepoće duha: „Imaš sad način kako otkloniti taj veo koji ostaje na očima tvoga srca. Obrati se Gospodinu i veo će pasti. Pavao se obratio na Ananijin blagoslov i kao neke ljuske padoše s njegovih očiju, te je progledao onaj koji tri dana nije vidio. A kao što se liječi tjelesno oko, tako se liječi i oko duše, jer mu je pokazao lijek onaj nebeski liječnik o kojom je napisano: Riječ svoju je poslao, i ozdravio ih je, oslobodio ih je svih njihovih slabosti (usp. Ps 107,20). Taj liječnik koji liječi sve bolesti, te ozdravlja sve narode nije sa zemlje. Pošalji dakle, Oče, tog liječnika. Neka dođe Riječ tvoja, neka otvori oči moje. I oči apostola bijahu zatvorene, dok ih Isus nije otvorio. Naposljetku dvojici od njih dok su išli u selo koje se zove Emaus, što znači Pismo, upravo kad ih blagoslovi: Otvoriše se, reče, oči njihove, i prepoznaše ga. Dakle, da nam Isus nije otvorio oči, nitko ne bi vidio. Da Isus nije otklonio veo, nikome milost Evanđelja ne bi zasjala.“

Zato im se i je ukazao Uskrsli, jer je samo on mogao izliječiti pogled ljudskog duha za jasnu spoznaju i pomoći nam da otkrijemo pravu stvarnost oko sebe, stvarnost u kojoj nam sjaji događaj uskrsnuća. Ako ne osjećamo i ne uočavamo njegovu prisutnost, onda smo doista slijepi, te nama, kao i dvojici učenika iz Emausa, treba ozbiljna liječnička pomoć. Osim toga, ako u sebi nemamo žara ljubavi, onda nas nije dobro zahvatila njegova riječ i sveta prisutnost koju blagujemo. U tom će duhu u jednom drugom svom djelu (De Issac et Anima) sveti Ambrozije slikovito i poetski, govoreći o snazi ljubavi koja je jaka kao smrt, kako kaže Pjesma nad pjesmama, ustvrditi da ljubav ima ognjena krila: „Dobra ljubav ima dakle ognjena krila kojima leti kroz grudi i srca svetih, te spaljuje štogod je materijalno i zemaljsko, a štogod je doista iskreno, kuša. I štogod dotiče, svojom vatrom popravlja. Tu vatru je na zemlju bacio Gospodin Isus, te je zasjala vjera, upalila se pobožnost, prosvijetljena je ljubav, zablistala je pravednost. Tom je vatrom zapalio srca svojih učenika, kao što svjedoči Kleofa govoreći: Nije li gorjelo srce u nama, dok nam je tumačio Pisma? Ognjena krila plamenovi su božanskog Pisma. Naposljetku, tumačio je Pisma, a vatra je izlazila i prodirala u srca slušatelja. Doista, to su prava ognjena krila, jer Božje su riječi, riječi čiste, srebro vatrom kušano. Kad je Krist sebi uzimao Pavla, vidio je Pavao iznad sebe i onih što bijahu s njim svjetlo, te je pao u strahu, a ustao je prokušaniji. Čak je i apostolom postao onaj koji je dolazio kao progonitelj. I Duh je Sveti sišao, i napunio je cijelu kuću u kojoj su bili okupljeni mnogi, te su se iznad njih pokazali razdijeljeni plameni jezici. Dobra krila ljubavi su istinska krila koja su letjela po ustima apostola i plamena krila koja su izgovarala pročišćen govor.“

Poželimo i mi sebi ova ognjena krila ljubavi i sjaj vjere koji razgoni tmine našeg uma i duha, koja je Uskrsli podario dvojici učenika iz Emausa, kako bismo ga i mi jasno susreli, te zahvaćeni njegovim sjajem i žarom svjedočili vjeru u ljubavi prema braći. Otklonimo sljepoću srca sjajem njegova uskrsnuća, te kao navjestitelji puni ljubavi idimo ususret drugima razbijajući mrak neznanja i hladnoću sebeljublja ovoga svijeta.

2. uskrsna nedjelja – A

Još za vrijeme svoga javnog djelovanja, Isus je pozivao one koji su bili s njime i koji su se okupljali oko njega, da vjeruju u njega, što je bilo bremenito porukom. Onaj tko ga je želio upoznati, trebao ga je upoznati i vjerom, jer da bi znao o njemu sve nije bilo dostatno da se s njim druži i da ga sluša, da s njim hoda, putuje, jede i pije. Nije bilo dovoljno s njime provoditi vrijeme i doticati ga, nego je trebalo povjerovati da je on Bog, da nije samo ono što se okom vidi i rukom dotiče, nego da je utjelovljeni Božji Sin. Isto se dogodilo i nakon uskrsnuća, s time da su ovaj put učenici bili radikalno suočeni s ovom činjenicom koju im je naviještao i o kojoj im Isus je govorio još mnogo prije. Jer božanstvo se nije moglo dotaknuti rukom, nego ga je trebalo spoznati vjerom. No nevjera je bila vjerni njihov pratitelj, jer još nisu doživjeli snagu uskrsnuća.

A i nakon uskrsnuća evanđeoski izvještaji svjedoče koliko je bila krhka vjera apostola i prve zajednice, čemu je vrlo zoran primjer upravo sveti Toma. On je odbijao povjerovati onima koji su mu svjedočili da je Gospodin uskrsnuo. Protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio se boriti dodirom, te je zato i rekao da ne će vjerovati ako ne vidi na Gospodinovim rukama biljeg čavala i ako ne stavi svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov probodeni bok. Isus je prihvatio ovaj izazov, te mu je osam dana nakon toga omogućio da se i osobno, pogledom i dodirom osvjedoči u stvarnost uskrsnuća.

Sveti Augustin, tumačeći ovaj odlomak Ivanova Evanđelja, tvrdi kako je za Tomu to bio trenutak milosti u kojem je s osjetilne spoznaje Isusova ljudskog života prešao u spoznaju njegova božanstva, za što mu je bila neophodna vjera: „Gledao je i doticao čovjeka, a ispovijedao je Boga kojeg nije mogao vidjeti niti dotaknuti. Ali na temelju ovoga što je gledao i doticao, to drugo je vjerovao nakon što mu je otklonjena sumnja. Zato mu je Isus rekao: ‘Jer si me vidio, povjerovao si’. Ne reče mu: dotaknuo si me, nego vidio si me, jer je na neki način vid opći osjet. Naime, običava se i za druga četiri osjeta koristiti ovaj izraz, kao kad kažemo: Čuj i vidi kako dobro zvuči; pomiriši i vidi kako lijepo miriše; kušaj i vidi koji dobar okus, dotakni i vidi kako je toplo. Uvijek se kaže ‘vidi’, iako je vid vlastit očima. Stoga kad Gospodin reče: ‘Prinesi prst svoj ovdje i pogledaj mi ruke’, što to znači nego: Dotakni i vidi?, premda doista Toma nije imao oči u prstu. Dakle, kad Gospodin kaže ‘Jer si me vidio, povjerovao si’, odnosi se bilo na sposobnost da vidi bilo da dotakne.“

Toma se, kako vidimo, protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio boriti dodirom Gospodinovih rana, što mu je Gospodin i omogućio, ne propustivši pri tom ukoriti ga sasvim otvoreno zbog nevjere. U susretu s Uskrslim pobijedio je svoje sumnje i učvrstio vjeru, a i Gospodin je htio da mu se ureže u pamet kako nije dostatno dodirnuti njegovo ljudsko tijelo, nego da treba napraviti i korak vjere prema spoznaji njegova božanstva. Toma je ostao zatečen tim darom i prigodom koju mu je iskazao Uskrsli, te je u poniznosti, priznajući propust, ispovjedio vjeru izgovarajući kratku vjeroispovijest: ‘Gospodin moj i Bog moj!’

U tom smislu sveti Augustin veli da se Toma nije više odvažio, niti je imao potrebe, dotaknuti Gospodina. Osim toga zapazit će da je u Isusovim riječima izbor glagolskih vremena vrlo neobičan, jer se služi glagolima u prošlom vremenu, kako bi govorio o nečemu što se tek ima dogoditi u budućnosti: „Ipak se može reći da se učenik nije odvažio dotaknuti, premda ga je Gospodin pozvao da to učini. Doista, nije zapisano: I dotaknu Toma. Ali bilo da je samo promatrao bilo da je dotaknuo, vidio je i povjerovao, a ono što slijedi prije svega upućuje i hvali buduću vjeru poganskih naroda: Blaženi koji ne vidješe a povjerovali su. Koristio se riječima u prošlom vremenu, kao onaj koji je poznavao u svome predodređenju ono što će biti u budućnosti kao već ostvareno.“ (121,5)

Gospodin je doista poznavao one koji su njegovi i koji će povjerovati u njega, te ih je proglasio blaženima što ne traže dokaz opipa i pogleda, nego dokaz vjere koja je jedina kadra provjeriti što se dogodilo u događaju uskrsnuća. Tako je Tomina sumnjičavost poslužila Gospodinu da izgovori blaženstvo nad svima koji će vjerovati bez ‘opipljivih’ dokaza, a tako onda i nad nama. Na nama je da ne propustimo milosnu prigodu, nego da, zahvalni Bogu za dar blaženstva po vjeri, još više je učvršćujemo, živeći u sadašnjosti blaženstvo koje je Gospodin nekoć svojim riječima predskazao za nas.

Danja misa Uskrsnuća

Dok nas ispunja radost Gospodinova uskrsnuća na kojem imamo udjela slaveći ovu godišnju proslavu, u ušima nam odzvanja svjedočanstvo Božje riječi o tome što se zbilo u uskrsno jutro na Kristovu grobu. Sveti Ivan opisuje kako je na uskrsno jutro bila prava potraga za Uskrslim, a inicirala ju je Marija Magdalena koja je u zoru, još za mraka, došla na Gospodinov grob. Ona je u prvi mah ostala zatečena, a i prestrašena, te je, ne ispitujući moguće dokaze o tome što se zbilo, otrčala Šimunu Petru i Ivanu, pozivajući ih da vide grob. Ona je samo znala da Gospodina nema, te je najprije pomislila da ga je netko uzeo iz groba, što je i rekla ovoj dvojici učenika.

Kad sveti Ivan Zlatousti propovijeda o ovom događaju onda ukazuje na jednostavnost opisa koji ništa ne skriva, niti ima namjeru lažirati činjenica ovog povijesnog događaja kojega povijest ne može do kraja obuhvatiti. A da Evanđelist govori istinu, Zlatoustom je to očito iz činjenice da ne taji ulogu Marije Magdalene u tom trenutku: „Isus Krist je uskrsnuo, a kamen i pečati bili su tamo pred očima javnosti. A kako je trebalo da se i drugi uvjere o uskrsnuću, grob je bio otvoren i po tome se prepoznalo što se dogodilo. Upravo prizor otvorenog groba dotaknuo je Mariju, koja je tako žarko ljubila svog Učitelja. Subota je bila prošla, a ona uopće nije imala mira dok nije otišla na grob, te je otišla tamo u zoru, kako bi se bar malo utješila na tom mjestu. I nakon što je vidjela odvaljeni kamen, nije ušla u grob, niti je išta gledala unutra, nego je, plamteći od ljubavi, potrčala prema učenicima, jer je imala vrlo veliku želju shvatiti što se dogodilo s tijelom. Njezino trčanje i riječi to vrlo jasno izriču i pokazuju. ‘Odnijeli su Učitelja moga i ne znam gdje ga staviše.’ Ne vidite li da Marija još nije imala jasno spoznaju o uskrsnuću, te da je mislila da su odnijeli tijelo njezina Učitelja? Ne čujete li također s kolikom naivnošću priča učenicima što je vidjela? Ali povjesničar (Evanđelist!) nije propustio dati joj sve pohvale koje zaslužuje, i nije držao da sramoti sebe time što je dao da se sazna da je ona otišla još za mraka na grob, te da su oni od nje primili prvu vijest o uskrsnuću, te tako pokazuje u svemu ljubav prema istini.“

Ali kad Petar i Ivan dolaze na grob, oni tada pomnije razabiru detalje i znakove koji ih navode na trag zaključka što se doista zbilo s Gospodinovim tijelom. Svi znakovi koje su vidjeli, a koje spominje Evanđelist, upućivali su na to da Gospodina nitko nije ukrao iz groba, jer bilo tko da je išao krasti tijelo, ne bi se ponašao tako nelogično: „Nakon što je Marija došla i izvijestila te stvari, učenici trče također na grob, te vide povoje koji su bili tamo, kao žig i svjedočanstvo uskrsnuća. Da je tijelo bilo odneseno, ne bi s njega skinuli povoje, da je bilo ukradeno ne bi se brinuli ni mučili skidati plahtu, složiti je i staviti na jedno mjesto, nego bi je bili odnijeli zajedno s tijelom. Eto zašto Evanđelist toliko želi i brine se istaknuti da je tijelo bilo pokopano s puno mire, tvari koja lijepi i učvršćuje tkaninu uz tijelo kao olovo, da bi, nakon što su shvatili da je plahta bila složena na jednom mjestu, pozvao i vas da ne slušate one koji govore da je netko odnio njegovo tijelo na prijevaru. Ne bi li bio prilično lud lopov koji bi izdvojio toliko vremena za beskorisnu stvar? Poradi čega bi ostavio povoje? Kako bi se bio zaustavio odvojiti ih od tijela, a da ga nitko ne uoči? Za to bi mu trebalo dosta vremena, a ako bi tako okasnio, jedva bi mogao bio izmaći da ga ne uhvate na djelu.“

I kao što sveti Ivan Zlatousti spominje Petra kao pravog istražitelja koji brižno provjerava svaki detalja koji opaža u grobu, kako bi se sa svom pomnjom i sigurnošću uvjerio u sve što se zbilo u grobu, ujedno ga stavlja nama pred oči da i mi na isti način pristupimo potrazi za Uskrslim, to jest osvjedočenju da je doista u grobu ostavio tragove života. Petrova brižnost je i nama poticaj na dosljedno propitivanje svih znakova, jer i danas je svakom vjerniku neophodna takva potraga nakon koje će imati jasnu i sigurnu spoznaju o svemu što se dogodilo. I danas je svakome od nas donijeti valjane zaključke koji odgovaraju povijesnim činjenicama, za koje vidimo da ih Evanđelist nije htio lažirati. I dok usvajamo činjenice i izvodimo zaključke koji se temelje na svjedočanstvu, zamolimo Uskrsloga da nam dodirne i otvori svojim otvorenim grobom um i srce, kao što je otvorio um i srce  Marije Magdalene i svojih apostola u uskrsno jutro.

Prikupljajmo brižno činjenice i budimo pozorni na tragove koje nam Bog ostavi uskrsnućem svoga Sina. Pratimo te tragove. Budimo ljudi snažne želje za istinom, odvažni suočiti se s činjenicama koje vidimo, kadri zaviriti, kako u Kristov otvoreni grob, tako i vlastito srce, kako bismo vidjeli i povjerovali poput učenika, te odvažno širili radost uskrsnuća – onaj Kristov miomiris koji se širio na uskrsnu jutro iz njegova groba.

Uskrsna ponoćka

Kad sveti Matej u svom Evanđelju opisuje događaj uskrsnuća, opisuje ga kao zvučnu stvarnost koja je odjeknula i potresla zemlju. Gospodin, naime, u grobu nije mirovao, jer nije bio mrtav, nego je vodio onu konačnu borbu protiv smrti koja je bila vrhunac vjekovnog sukoba neba i zemlje, svjetla i tame, onoga i ovoga svijeta. Smrt je, naime, bila vrhunac drskosti zla koje je htjelo Boga pokopati i istisnuti iz ovoga svijeta, ali je zato uskrsnuće vrhunac Božje snaga, povratka u život i uspostavljanja novog poretka.

A evo što sveti Hilarije zapisa u svome tumačenju ovog evanđeoskog odlomka: „Zemljin je potres u rano doba nedjeljnoga dana sila uskrsnuća. Tada se, pošto je zgnječen žalac smrti i nakon što su obasjane njezine tmine dok uskrisava Gospodin nebeskih moći, pokreće drhtanje podzemlja. Anđeo pak Gospodnji, koji silazi s neba otkotrljava kamen i sjedi na grobu, znak je milosrđa Boga Oca koji Sinu uskrsnulome iz podzemlja šalje uslugu nebeskih sila. Anđeo je zato prvi objavitelj uskrsnuća da se uskrsnuće naviješta određenim služenjem Očevoj volji. Ali Gospodin smjesta susreće žene osokoljene od anđela da one koje će javiti učenicima koji očekuju uskrsnuće radije govore Kristovim, nego anđelovim ustima.“

Uskrsnuće dovodi do ovog bistrenja stavova i pozicija. Svijet se služi lažima i moću potkupljivanja, a Bog se služi čistim bićima da navijesti događaj uskrsnuća, da odnese pobjedu nad silama tame. Dok se svijet služi vojnicima, novcem i lažima, Isus se služi jednostavnim osobama poput žena koje su došle na grob jer su ga ljubile kao učitelja i liječnika njihovih duša. U Isusovo ime anđeli naviještaju uskrsnuće, kao potom i apostoli, kojima je povjerena ista zadaća. No njihovo svjedočanstvo je bez ikakve svjetovne moći i pompe. Čak, usprkos nje. Jednostavnost njihovih duša snažnija je od oružja i novca. U tom će duhu sveti Hilarije nadodati: „Činjenica je da najprije žene gledaju Gospodina, pozdravljaju ga, padaju do njegovih koljena, naređuje im se dojaviti apostolima. Time je redoslijed glavne odgovornosti vraćen na suprotnu stranu: jer je od toga spola potekla smrt, njemu se prvome vraća slava, gledanje i vijest uskrsnuća. Od stražara se koji su sve to vidjeli novcem kupuje šutnja o uskrsnuću i laž o krađi, to jest čašću se i pohlepom svijeta, jer je novac njegova čast, niječe slava.“

Doista, uskrsnuće je znak duhovne moći koja potresa zemlju i čini da uzdrhti podzemlje i svijet zla koji se ukorijenio u svim njezinim zakutcima. To je pravi potres koji i danas potresa zemlju, jer uskrsnuće svjedoči o radikalnoj novosti i obnovi čovječanstva. O kamo sreće da nas taj potres temeljito protrese pa da povjerujemo istinski i žarko u Krista Uskrsloga, te da donesemo promjenu u ovaj svijet, promjenu sukladnu tom slavnom događaju. Ovo je potres koji ne izokreće ljudska društva, kako bi u njima pravio prevrate, ali u njih unosi Božju istinu. To je potres koji ne ruši silom ljudske sustave, ali dovodi u pitanje njegove vrijednosti ako ne izviru iz Boga i njegove temelje koji nisu učvršćeni u Bogu. To je potres koji ruši smrt koja se uvukla u sve pore ljudskoga života. To je potres koji u nama ruši grješne navike i potrebe s kojima se miroljubivo suživljavamo, umjesto da ih odstranimo iz života. To je potres koji razara srca okamenjena nevjerom, a pretvara ih u srca iskrene vjere i odanosti Bogu.

Kristovo uskrsnuće odnosi pobjedu tamo gdje je nekada bio poraz. Njegovo uskrsnuće vraća tijek povijesti u onom pravom smjeru koji ide putem vječnosti, vraća ga u putanju s koje ga je grijeh izbacio. Potres koji je prodrmao svije u trenutku uskrsnuća svjedoči o tome kako Bog uklanja sve zapreke i dokida svako neprijateljstvo između sebe i ljudskoga roda. Stoga u ovoj svetoj noći osluhnimo i mi jeku ovog potresa. Neka potrese i protrese naše savjesti i naše živote, neka nas protrese do dubine našega bića i neka nas trgne iz uljuljanosti u koju smo zapali i u kojoj smo obamrli zaspavši omamljeni u noći svijeta. A kad nas Kristovu uskrsnuće potrese i protrese, pođimo i mi žurno i naviještajmo po svem svijetu ovaj čudesni događaj, kako bi se po našem navještaju svaki čovjek trgnuo na novi, uskrsli život.

Veliki petak muke Gospodnje

Obredi Velikoga petka usredotočeni su na razmišljanje o Isusovoj muci i smrti na križu koja je bila cijena našega spasenja. No ova smrt nije imala za protagoniste samo ljude koji su razapeli Sina Božjega, nego je glavni protagonist bio sam Bog, ma koliko u trenutku umiranja djelovao nemoćno i nezaštićeno. Štoviše, dok je svjetina koja ga ja razapinjala išla za njim na Kalvariju i nesvjesna da razapinje Boga, Božji Sin je pak bio daleko svjesniji njihove opačine. Dok su ga smatrali nemoćnim, on je ipak bio miran znajući međutim da je zaštićen Očevom prisutnošću. Dok oni nisu znali ni prave uzroke, ni razloge, ni učinke njegove smrti, on je vrlo dobro znao zašto umire, te je zato mirno prihvatio osudu. Za njih je to bila časovita odlika, hir narodnih vođa i starješina, jedna od tolikih žrtava koje svakodnevno padaju iskorištene u dnevnopolitičke svrhe, a on je znao da njegova smrt nije bila slučajnost, nego svojevrsna neminovnost nagoviještena u Pismu, jer je Bog dobro znao kako će se ljudi odnositi prema njemu kad se utjelovi u ljudskom životu i povijesti. Ali time što je u tom događaju tragičnost ljudske drskosti dosegla vrhunce, tim veća se u tome pokazala snaga Božje ljubavi koja svjesno prihvaća smrt, te joj se podlaže, kako bi nakon toga izvojevala pobjedu. Ulazeći u svijet ljudi, znao je što ga čeka, ali nije se mogao odreći svoje ljubavi prema čovjeku.

Sveti Ćiril Aleksandrijski, tumačeći Ivanovo Evanđelje, tumači i opis Isusove smrti, pokazuje, međutim, kako njegova smrt nije beznadno umiranje, nego umiranju s povjerenjem u Božju svemoć kao ispunjenje spasenjskog plana. Njegova smrt bila je predanje Ocu i u ovom presudnom trenutku, kao što je se potpuno predavao i do tada: „Nakloni, dakle, glavu: to se redovito događa onima što umiru, jer živci prestaju djelovati u trenutku u kojem duh, to jest duša koja drži tijelo, odlazi. Ali Evanđelist je to izrazio neuobičajenim izrazom. Štoviše, dodao je i ‘predade duh’, izraz koji također nije izvan našeg načina govora. Tako se izražava svijet kad želi reći da je netko izdahnuo i umro. Ali čini se da presveti Evanđelist to kaže svjesno i poradi posebnog plana, ne samo da je umro, nego da je predao duh, to jest da ga je predao u ruke Očeve, prema onom što je sam rekao glede toga.“

No Isusovo umiranje nije bila tek samo jedna pojedinačna smrt, nego smrt koja je imala i ima učinka i na svakog onog tko se njemu pritjelovio, te će stoga sveti Ćiril reći da je snaga i značenje tih riječi bila za nas početak nove nade, te nastavljajući produbljuje misao: “Predade, doista, svoju dušu u ruke Očeve kako bismo i mi, počinjući u njoj i po njoj, imali jasnu nadu, vjerujući tvrdo i uvjereni da, nakon što i sami doživimo tjelesnu smrt, budemo u rukama Božjim i u stanju mnogo boljemu od onog koje smo imali dok smo bili u tijelu. Zato nam mudri Pavao piše da je bolje umrijeti i biti s Kristom.“

A Kristova pobjedna smrt kojom je on uništio smrt zasvagda temelj je naše nade u pobjedu nad smrću. Upravo zato je i prihvatio umrijeti, jer je namjeravao uništiti smrt i osloboditi ljudski rod njezina ropstva, što lucidno ističe sveti Ćiril: „Doista, kao što je bio među mrtvima ne za sebe samoga, nego za nas, kako bi nam bio vodič u život vječni, nakon što je po smrti srušio vladavinu smrti, tako je uzeo na svoja leđa križ koji smo mi trebali nositi, osuđujući u sebi samome osudu koja je dolazila od Zakona, kako bi potom svaka zloća sebi začepila usta, kako pjeva Psalmist, od trenutka u kojem je osuđen za grijehe svih onaj koji nije grijeha počinio. Stoga to što je Krist ispunio, donijet će ne malu korist našim dušama, kao model snage i pobožnosti. Doista, nećemo dostići savršenstvo dobra i potpuno jedinstvo s Bogom ako ne pretpostavimo njegovu ljubav zemaljskom životu, i ako se ne budemo htjeli hrabro boriti za istinu, kad nas okolnosti na to zovu.“

Kao što se Božji Sin sa svime što ga je čekalo svjesno susreo, tako je i nama ostavio jamstvo da se i za nas neizbježnost smrti može pretvoriti u smrt s povjerenjem u Oca. Učimo se stoga od Krista Gospodina predavati sebe u ruke Očeve, kako bismo i sami pobijedili smrt, te kako bismo nakon smrti prešli u život. Slijedimo primjer svoga raspetog Gospodina, jer svi koji u njemu umiremo, u njemu ćemo i živjeti. Neka se ureže jasno u našu svijest da je Bog na križu umro za nas, kako bismo mi živjeli slobodni od smrti. Ne dopustimo da grijeh dotakne naš milosni život, jer dodir grijeha, dodir je smrti. Radije se držimo križa Gospodinova, po kojem nam Raspeti daruje spasenje uništavajući našu smrt zasvagda i uvodeći nas u život vječni, kao što je u petak svoje muke i smrti uveo raskajanog razbojnika.