Svetkovina Blagovijesti – 2014.

Svetkovina Blagovijesti ili Naviještenja Gospodinova opisana je u tekstu današnjeg Lukina Evanđelja. U središtu pozornosti je djevojka Marija iz Nazareta kojoj Bog šalje anđela Gabrijela s porukom da će začeti i roditi sina, koji će biti Sin Svevišnjega. No ono što je nadasve zanimljivo, a sveti Luka jasno ističe, Marija je bila djevica. Istu će činjenicu naglasiti i sveti Matej u svome Evanđelju, premda će njegova pozornost biti više usmjerena prema Josipu,nego prema Mariji. Na taj načijn obojica evanđelista koji donose izvještaje o Gospodinovu rođenju skladno ističu otajstvenu važnost Marijina djevičanstva, koje je prva kršćanska zajednica doživjela upravo kao Božje znak i dar neba.

Pokušavajući dublje razumjeti i jasnije opisati važnost Marijina djevičanstva, ali i činjenicu da je bila zaručena s Josipom, milanski biskup sveti Ambrozije će istaknuti da se radilo o otajstvenoj odredbi Božjoj: „Skrivena su Božja otajstva i nijedan čovjek, prema proročkoj riječi, ne može spoznati odredbu Božju, nego pak iz drugih događaja i zapovijedi Božjih možemo razumjeti da se je, to što je ona odabrana da rodi Gospodina nakon što se zaručila s mužem, zbilo prema točno određenoj odluci. Zašto nije izabrana poslije nego se zaručila? Vjerojatno da se ne bi reklo da je začela iz preljuba. A jedno i drugo, da je bila djevica i da je bila zaručena, Pismo je lijepo istaklo. Da je djevica, kako bi se vidjelo da je bez udjela u zajedništvu s muškarcem, a da je zaručnica da se ne bi pomislilo na sramotu obeščašćenog djevičanstva, one za čiju bi se trudnu utrobu činilo da pokazuje znak pokvarenosti. Gospodin je pak htio da neki radije sumnjaju u njegovo rođenje, nego u čednost njegove majke. Znao je naime kako je krhka djevičina stidljivost i da se lako gubi glas o poštenju, te stoga nije mislio da vjera u njegovo rođenje treba oskvrnuti majku. Tako se čuva nepovrijeđeno djevičanstvo svete Marije kao one koja je cjelovita i poštenjem, i u javnom mnijenju ljudi. Treba naime da sveti imaju svjedočanstvo i od onih koji su vani. I nije dolikovalo da se zbog lošeg glasa živućim djevicama ostavi pokriće za izgovor, time što bi vidjeli majku Gospodinovu na zlu glasu.“ (Tumačenje Lukina Evanđelja 2,1)

Osim toga sveti Ambrozije ističe i druge razloge takvog Božjeg djelovanja, to jest načina ulaska u ljudsku povijest uzimajući ljudsku narav u krilu Djevice Marije. Stoga je i on kao i ostali oci držao da je Bog velom diskrecije obavio začeće i rođenje svoga Sina u ljudskom obličju, kako bi ga zaštitio od sila zla koje bi nastojale onemogućiti njegovo spasenjsko djelovanje. „Nije beznačajan razlog da Marijino djevičanstvo prevari kneza ovoga svijeta, kojemu, kad je promatrao onu koja je zaručna s mužem, nije moglo biti sumnjivo rođenje. A da je pak bila odluka da treba zavarati kneza ovoga svijeta, očituje nam i sama Gospodnja riječ, kad apostolima zabranjuje da govore o Kristu, kad izliječenima zabranjuje da se hvale lijekom, kad se demonima naređuje da šute o Sinu Božjemu.“ (2,3)Tako je sveti Ambrozije razradio ono što je već početkom drugoga stoljeća posvjedočio mučenik i biskup sveti Ignacije Antiohijski kad veli: „Knezu ovoga svijeta ostali su skriveni Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini.“ (Pismo Efežanima 19,1)

Marija je tako prevarila kneza ovoga svijeta, ali ne služeći se ljudskim lukavstvom, nego vršeći volju Božju i služeći njegovom svetom planu spasenja. U svojoj jednostavnosti ona nije smišljala nikakva lukavstva, nego jednostavnom vjernošću i vjerenom jednostavnošću prima najbolju zaštitu Božju, teko da je ne samo lukavac i otaca izopačenog lukavstva nije mogao otkriti i prevariti, nego je ona u konačnici zavarala i pobijedila njega prihvaćajući na otajstven način biti roditeljkom Sina Božjega. Upravo radi toga Bog ju je nagradio da bude u isto vrijeme i Majka njegova Sina, ali i da trajno ostane djevica. Marija nam pokazuje da je njezina jednostavna privrženost Bogu ujedno i najbolja zaštita od Sotone koji se trudi otkriti Božje naume i onemogućiti ih. Ali jer je nemoćan protiv Boga, on stoga pokušava onemogućiti njihovo ostvarenje u nama trudeći se prodrijeti u naše misli i namjere, te nas nakon toga preduhitriti. Marija je dokaz kako jednostavna vjernost Bogu i samozatajno vršenje njegove volje postaje najbolja zaštita koju Sotona ne može probiti niti uz najveće nastojanje.

Budimo stoga vjerni poput Djevice, primajući Božje otajstvo i postajući službenici Gospodnji u svijetu u kojem Bog i danas preko nas nastavlja svoje utjelovljenje u ljudsku povijest i ljudski život, nastavlja onaj isti plan spasenja koji je Marija prva u potpunosti prihvatila i ostvarila. Ovo doista zvučno otajstvo djevičanskog začeća i rođenja Sina Božjega i danas se razglašuje u Crkvi, pa neka stoga i nama radosni zvuk tog otajstva dopre do ušiju. Neka nam dopre i do srca, da nas ispuni radošću i zahvalnošću Bogu koji nas je na ovakav čudesan način zaštitio, zahvaljujući služenju presvete Djevice i Majke njegova utjelovljenog Sina.

3. korizmena nedjelja – A

U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.

Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života. U takav kontekst se smješta događaj opisan u današnjem Evanđelju, te razgovor koji se vodi između Isusa i žene Samarijanke. Sveti Ivan Zlatousti, opažajući Gospodinovu profinjenost, ističe kako Isus potiče ženu na razmišljanje uzdižući joj srce do savršenijih spoznaja za kojima žeđa svaki čovjek. Isus joj pristupa na tako delikatan način kako bi u njoj razbudio vjeru u njega, u njegovu uzvišenost i po kojoj je veći od samoga Jakova koji je iskopao i ostavio zdenac svome sinu Josipu kod Sihara. Isto tako on je poziva da povjeruje u poslanje kakvo nije imao nijedan čovjek ni prije niti će imati poslije njega. A kako joj ne bi zatvorio vrata pristupa u punu spoznaju vjere, dopušta joj da mu čak predbaci nedosljednost koja nije bila svojstvena židovima, jer je tražio piti od žene, i k tome Samarijanke. A kad ga je upitala je li možda on veći od praoca Jakova, nije odgovorio odmah izravno, nego joj je dao vremena da sama shvati, što će ona i pokazati u trenutku kad ište od njega vode nakon koje se ne žeđa.

U tom duhu će sveti Ivan Zlatousti i zaključiti: „Ne vidite li, braćo moja, kako je neprimjetno Isus Krist uzdiže do najvišeg nauka i do savršenstva vjere? Na početku ona ga je promatrala kao židova šizmatika i kršitelja zakona, da bi potom, kad je Isus otklonio ovu optužbu (jer ne dolikovaše da onaj koji treba poučavati bude pod sumnjom), nakon što je čula govoriti o živoj vodi, pomislila da je govorio o naravnoj i osjetilnoj vodi. Shvaćajući potom da je voda koju je on obećao bila duhovna, povjerovala je da to piće ima snagu utažiti joj žeđ, ali još uvijek nije znala što je ta voda, nego je još sumnjala, svjesna ipak da se radi o stvarnosti koja nadilazi domet osjetila, premda još nije imala potpunu spoznaju o tome. Naposljetku, ona vidi jasnije, ali međutim ne razumije sve, kao što kaže: ‘Daj mi te vode da ne moram više žeđati i da ne moram dolazit zahvaćati je.’ Tako je dala prednost Isusu u odnosu na Jakova. Ne, ne treba mi više ovaj zdenac, reče ona u sebi samoj, ako mi daš vode za koju si učinio da je poželim.“

Kao što se ova žena opredijelila radije za Isusa nego za patrijarha Jakova, i nas vodi putem takvog izbora, ako i sami želimo otkriti vodu života koja nam je kadra utažiti žeđ za vječnim vrijednostima, u svijetu čija nam bujica prijeti mukama i kaznom vječne žeđi, ako ne pronađemo onoga koji može dati prave vode i zasititi našu žeđ i glad za životom, onoga koji nas ne želi kazniti vječitim traženjem, nego utažiti našu žeđ neizrecivim darom vjere. Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) Dopustimo i mi Isusu da nas dovede do prave istine o životu, da u nama potakne pravu žeđ za Bogom, te da nam vjerom u svoje božanstvo i mesijansko poslanje u isto vrijeme dadne odgovor i spasenjsku vodu nakon koje ne ćemo više ožednjeti nikada. Neka i u nama, po vjeri u njega, prostruji voda što postaje izvorom vode koja struji u život vječni nama i svima kojima ćemo, svojim svjedočanstvom vjere, zasititi žeđ za vječnim životom.

Svetkovina svetog Josipa

Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.

2. korizmena nedjelja – A

Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.

Zato će isti papa Leon ovaj događaj promatrali u dvostrukosti njegova značenja. Najprije, u odnosu na stvarnost svoga života, Isus je pred izabranim svjedocima pokazao svoju božansku slavu koja je bila skrivena u ljudskom liku. Slava kojom je tada bio obdaren Isusov ljudski lik bila je samo anticipacija buduće punine slave koja se trebala očitovati u događaju uskrsnuća. No ovaj događaj ima i drugi dimenziju, jer se sve skupa dogodilo poradi učenika, kako bi oni iz događaja preobraženja izvukli spasonosne poticaje za svoj život. A što su mogli ponijeti za svoj život, čak u perspektivi odgovornosti zadaće koju će imati kasnije u Crkvi, jasno nam veli sveti Leon Veliki u svojem jednom govoru:  „Prvenstveno se je pri preobraženju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako poniznost voljno prihvaćene muke ne bi uznemirila vjeru onih kojima bî objavljena uzvišenost skrivena dostojanstva. Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjajila na Glavi.“

Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.

I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci. U tom duhu su nam poticajne i riječi kojima nas hrabri sveti papa Leon Veliki: „Neka stoga, prema propovijedanju svetoga evanđelja, osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi križa Kristova jer je po njemu svijet otkupljen. Radi toga neka se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanoga, jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se onaj u kojemu pobjeđujemo ono što je on pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.“

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji čitamo na ovu prvu korizmenu nedjelju Matejev je opis kušnji kojima je bio podvrgnut Isus nakon četrdesetodnevnog posta u pustinji. Više je razloga zašto nam Crkva stavlja ovaj tekst na samom početku korizme. Ponajprije zato što vrijeme korizme osjećamo i kao vrijeme prave pustinje, to jest intenzivnog posta i pokore. Osim toga, upravo zato jer je Isus proboravio u pustinji četrdeset dana, Crkva je oblikovala korizmeno vrijeme kao razdoblje od četrdeset dana. I kao što je Isus išao u pustinju gdje je bio podvrgnut kušnjama prije svoga javnog djelovanja, tako je i svakom vjerniku korizma vrijeme priprave ne samo za slavlje uskrsnog otajstva, nego i vježba koja nam daje snagu za dosljedno kršćansko življenje.

Uz spomenute dimenzije koje su bile zajednička stečevina prve Crkve, pojedini su crkveni pisci i sveti oci isticali još neke druge elemente. Tako sveti Hilraije iz Poitiersa, tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, smješta Isusove kušnje u širi antropološki kontekst povezujući ih s kušnjama kojima je bio izložen i kojima je podlegao Adam. I Isus je dakle kao čovjek član ljudskog roda, te je izložen i zajedničkim napastima koje ne mimoilaze nijednog člana ljudske vrste. A ako tih napasti nije bio pošteđen ni utjelovljeni Sin Božji, bespredmetno bi bilo očekivati da bude izuzet i itko od nas smrtnih ljudi, bez obzira koliko dobri i sveti bili. Štoviše, to je Sotoni još veći izazov da napastuje: „Đavao je zaveo Adama i varanjem priveo smrti. Međutim jednako je bilo u skladu s njegovom zloćom i zločinom da bude svladan u onom čovjeku čijom se smrću i nedaćama hvalio. Bilo je dostojno da onaj koji je čovjeku zavidio na Božjim dobročinstvima ne bude prije napastovanja u mogućnosti pojmiti Boga u čovjeku. Isus je, dakle, odmah poslije krštenja napastvovan. On svojim iskušenjem naznačuje da đavlova napastvovanja nadasve bjesne u nama posvećenima jer mu je draža pobjeda nad svetima.“

Ali Isus je zato i došao kako bi pobijedio đavla u svim kušnjama u kojima je Adam pao, kako bi tako bio istinski novi Adam, začetnik novog čovječanstva, istrgnutog iz vlasti Sotone. A da bi osnažio ovaj paralelizam, sveti Hilarije je onda, polazeći od trostruke kušnje kojoj je bio podvrgnut Isus, i u Adamovoj kušnji vidio isto toliko dimenzija: „Đavao je Adama zaveo hranom i iz rajske slave odveo na mjesto grijeha, to jest u predio zabranjenog stabla. Đavao je, kao trećim, Adama pokvario častohlepljem za božanskim imenom. Obećao mu je da će biti sličan bogovima.“

Ukazujući na sličnosti s kušnjama u kojima je podlegao Adam, Hilarije skreće pozornost na činjenicu da se ni Isusove kušnje nisu ticale samo njega samoga, nego cijelog ljudskog roda. A kao što su se posljedice Adamova pada prenijele na cijeli ljudski rod, tako i Isusova pobjeda u kušnjama ima jednak univerzalni učinak, što će Hilarije posebno istaknuti kad tumači Isusov odgovor pri trećoj kušnji. U tom trenutku Isus konačno tjera Napasnika, pa je treći odgovor i kruna njegove pobjede nad Sotonom. Tim odgovorom on odlučno odbacuje od sebe svaku sotonsku primisao i napast, čime ostavlja i nama primjer kako postupati u takvim i sličnim kušnjama: „Učinkom je tog odgovora Gospodin i nama pružio veliki primjer da se, prezrevši slavu ljudske vlasti i zapostavivši svjetovno častohleplje, sjećamo kako se moramo klanjati jedino Bogu i Gospodinu jer je sva svjetovna čast đavolski posao. Poslije, dakle, onoga đavlova bijega anđeli služe Kristu koji nas uči da ni nama neće nedostajati anđeoska usluga i služba nebeskih moći kada i mi pobijedimo đavla i zgazimo njegovu glavu.“

I nama koji u kušnjama ovoga svijeta stojimo između ova dva Adama, onoga koji je pao pred izazovom napasti učinivši nas Sotoninim žrtvama i onoga koji je pobijedio oslobodivši nas sotonske vlasti, odvažno je poći putem Kristove pobjede. Isus nam daje snagu svojim primjerom, ali isto tako nas podsjeća da je vrlo moćno oružje protiv sotonskih zamki i podvala upravo korizmeni post. Uzmimo i sami to moćno oružje kojim se poslužio i utjelovljeni Božji Sin, te odbijmo trostruku sotonsku napast kojom bi nas Sotona htio degradirati na sinove ovoga svijet. Stoga u ovom svetom korizmenom vremenu postimo, molimo se, živimo od riječi Božje, klanjajmo se Bogu i njemu jedinom služimo, pa će, bez imalo sumnje, pobjeda biti i naša po uzoru na onu koju je već radi nas izvojevao naš Gospodin.

Pepelnica

Evanđeoski odlomak koji čitamo danas kad započinjemo sveto korizmeno vrijeme govori nam o istinskom duhu koji trebamo posjedovati dok postimo, molimo i dijelimo milostinju. Isus jasno ističe da nije dovoljno samo po sebi postiti, moliti i činiti djela milosrđa, nego to treba činiti u duhu samozatajnosti i poniznosti koji je po volji Ocu nebeskom, čime jasno i nama govori u kojem duhu i sami trebamo živjeti korizmu. Ona je s jedne strane vrijeme intenzivnog darivanja, bilo kroz post, bilo kroz molitvu ili milostinju, ali je ujedno i vrijeme velikog primanja od Oca koji vidi u tajnosti i koji nam uzvraća mnogo obilatije nego što mi možemo dati. Stoga je ovo milosno korizmeno vrijeme doista vrijeme traženja i primanja od Boga, kada svaki od nas postom, molitvom i milostinjom traži uslišanja i očekuje primiti obilnije milosti od njega. Ali dobiti što traži i primiti obilje Božjih dobročinstava može samo onaj tko je prije darovao, to jest primiti od Boga može samo onaj tko je prije toga oslobodio svoje srce, a najlakši i najjednostavniji put oslobađanja srca je darovati čovjeku što treba od onoga čime sami obilujemo.

Zato autentično duh korizme od nas pretpostavlja veliku skromnost duha, kako ne bismo preuzetno i farizejski u prvi plan isticali vlastita dobra djela, zaboravljajući pri tom ona Božja, kako je to znao lijepo istaknuti i sveti Augustin potičući svoje vjernike na autentičnu pobožnost: „Ali našim molitvama, da bi leteći mogle lakše doći do Boga, uz milostinje i postove, dodajmo krila pobožnosti. Iz toga kršćanski duh shvaća koliko treba biti daleko od krađe tuđe stvari kad čuje da je slično krađi ako svoj višak ne podijelit s potrebnim. Gospodin veli: Dajte i dat će vam se, otpustite i otpustit će vam se. Ove dvije vrste milostinje da dijelimo i otpuštamo, milosrdno i  žarko činimo, mi koji molimo Gospodina da nam udijeli dobra i da nam ne uzvraća na zla. Dajte, veli, i dat će vam se. Ima li što istinskije i pravednije: da onaj tko odbija dati, vara sama sebe i potom ne prima? Ako seljak bestidno traži žetvu tamo gdje zna da nije prethodno sijao, koliko bestidnije traži od Boga bogatog darivatelja onaj koji nije htio uslišati siromaha koji potražuje pomoć? U siromašnom je se htio nahraniti onaj koji ne oskudijeva. Našeg Boga koji je potreban ne prezrimo u siromašnome, kako bismo se potrebni zasitili u njemu bogatome. Imamo potrebnih i potrebni smo: dajmo dakle, kako bismo primili.“

No darivanje nije samo darivanje zemaljskih dobara. Ono postaje slika međusobnog osobnog darivanja i boljih ljudskih odnosa, mira i pomirenja među ljudima, drugom milostinjom koja je mnogo važnija od dijeljenja zemaljskih dobara, jer postaje stvarni duhovni korizmeni ulog. A tko nije u duhovnom miru s braćom, ne može niti ispravno moliti, postiti i dijeliti milostinju. Čini krupni previd onaj tko nema istinskog duha zajedništva s drugima u pogledu zemaljskih dobara, a očekuje za nagradu nebeska, kako to jasno veli i sveti Augustin:  „Da on nije obećao, bilo bi bestidno htjeti dati ova a primiti ona dobra, a pogotovo ne htjeti dati ova, koja pak ne bismo niti imali da ih ne daje onaj koji nas hrabri da ih dajemo. Koji bi to bio bezobrazluk da i u jednima i drugima se ufamo da će nam Bog dati, a u onim najmanjim stvarima preziremo što nam zapovijeda? Otpustite i bit će vam otpušteno. To jest, zaboravite i bit će vam zaboravljeno. Neka se sluga izmiri sa slugom, da ne bi Gospodin kaznio nepravednog slugu. U ovoj vrsti milostinje nitko nije siromašan.“

Sveti Augustin je tako na radikalan način protumačio smisao korizme najprije u iskrenom odnosu s Bogom kroz pobožnost, po kojoj sva ostala pokornička djela primaju krila, ali po kojoj krila prima i iskreno čovjekoljublje. Tko potom ne ide ususret čovjeku, nema pravo stati pred Boga i tražiti. U tom duhu tko ne otpušta drugima grijehe i dugove, uopće ne moli na ispravan način, jer je opraštanje sastavni dio molitve koju nas je naučio moliti naš Gospodin. Samo ako iz dana u dan poboljšavamo svoje odnose s ljudima, možemo reći da smo razumjeli bit korizme kao vremena za intenzivno zajedništvo s Bogom. Trudimo se i sami u ovom svetom vremenu imati istinski duh korizme, a Otac koji vidi u tajnosti uzvratit će nam obilato.

8. nedjelja kroz godinu – A

Riječ današnjeg Evanđelja dotiče jednu značajnu životnu temu, a to je odnos prema bogatstvu i zemaljskim sigurnostima. Isus je izrazio taj odnos s dvije bremenite rečenice: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Premda tako snažna i prodorna, malo koja Isusova riječ nas ostavlja tako ravnodušnima, jer redovito pomislimo kako se tiče nekog drugog, a ne nas, bilo da sebe ne smatramo slugama bogatstva bilo da smatramo da se ipak Bog i bogatstvo ne isključuju baš tako radikalno. Zato upravo današnju evanđeosku poruku slabo i nedosljedno pretačemo u život, premda u sebi nosi veliku dozu originalnosti.

A kako bi što zornije protumačio svojim vjernicima Kristove riječi i misao, sveti Ivan Zlatousti uzima za primjer bogataše udaljene od pravog evanđeoskog duha: „Ali bogataši ovoga vremena su vrlo daleko od tog duha. Novac je njihov učitelj i njihov tiranin. On im nameće da mu plate najrigorozniji danak koji im određuje, te se služi njima kao s najpopustljivijima i najnesretnijima od svojih slugu. Ta ljubav prema zlatu obuzima njihovo srce i zauzima ga kao utvrdu iz koje im nameće svaki dan nove zakone, pune nepravde i nasilja, a da se nitko ne odvaži usprotiviti.“  No to što Zlatousti reče bogatašima može se primijeniti i na svakoga od nas, na mentalitet suvremenog čovjeka i na bogata društva naše civilizacije. Na žalost cijeli sustav suvremenoga svijeta izgrađen je na tiraniji novca, pa je društvo i politika, svijest i ideje, napredak i razvoj podređeno gotovo isključivo logici novca i bogatstva. Pri tome doista nitko nema odvažnosti suprotstaviti se toj logici koju su nametnuli svijetu moćnici i bogataši, spremni u ime svoje dobiti gaziti beskrupulozno po milijunima ljudskih života.

Dok mnogi misle da je moguće živjeti na dva kolosijeka, to jest da služenje Bogu ne isključuje bogatstvo i obrnuto, Isus je bio jasan i kategoričan. A ako je njegova riječ točna, onda to znači da što više služimo Bogu, neminovno se oslobađamo tiranije novca i bogatstva. Što više živimo od Boga, više se oslobađamo pritiska vlastite zabrinutosti i ne dopuštamo da nas više terorizira želja da tražimo životnu sigurnost u zemaljskim dobrima. Što više ljubimo Boga, manje nam je stalo do životnog obilja i raskoši, do jela i odijela. Što više služimo Bogu, manje smo u mrežama zlog gospodara zvanog bogatstvo, te bježimo od zala, zločina i nesreća kojima je uzročnik prljavi dobitak.

A jer su neki u svojim tumačenjima htjeli dovesti u pitanje Isusov nauk o ovoj temi, uvjereni da pretjeruje kad govori o bogatstvu kao gospodaru, sveti Ivan Zlatousti će jasno upozoriti uvjeren u apsolutnu točnost njegovih riječi: „Ne suprotstavljajte dakle glasu Božjemu isprazna razmišljanja. A budući da je Isus Krist izgovorio te riječi, te je rekao da je nemoguće služiti dvojici gospodara, neka nitko ne kaže da je to moguće. Jedan od ovih gospodara vam zapovijeda da želite za tuđim dobrima, drugi pak da dajete vaša. Jedan hoće da budete čisti, drugi da budete nečisti. Jedan vas vodi k dobroj hrani, drugi vam preporuča uzdržljivost. Jedan vas uvjerava da ljubite svijet, drugi vam zapovijeda da ga prezirete. Jedan hoće da se divite raskoši i ljepoti građevina, a drugi, pun prijezira prema tim ispraznostima, hoće da ljubite ljepotu kreposti i mudrosti. Kako dakle možete služiti zajedno ova dva učitelja budući da vam zapovijedaju suprotne stvari?“  (Hom. 21,1)

Zlatousti stoga i nas, koji spontano težimo za bogatstvom i vodimo se vrijednošću novca i zarade, poziva da uklonimo iz srca ovu duhovnu varku i zamku. Ona nam eventualno šapće kako je možda ipak moguće služiti dvojici gospodara, pri čemu se služenje bogatstvu prikazuje tako poželjno i privlačno, no prava istina je u Isusovim riječima. Oduprimo se napasti kojoj su podlegli mnogi naši suvremenici kad su radije prihvatili tiraniju novca, nego služenje Bogu živomu. Ugradimo u vlastiti život evanđeoske i svete želje koje nam nadahnjuje Isusova riječ, radije nego one koje nam sugerira novac i bogatstvo. Neka nam snaga vjere i Božje prisutnosti bude veća i jača životna motivacija od one koju nam nudi novac i bogatstvo. Stavimo Boga ispred svih svojih potreba i njemu radije služimo nego da težimo zemaljskom bogatstvu, jer će nas on obogatiti svojim životom, dok nas želja za bogatstvom ovoga svijeta lišava svega što jesmo po sebi i po daru milosti Božje.

7. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak nastavak je Isusova govora učenicima o novosti i uzvišenosti njegovih pravila života u odnosu na starozavjetna. Odlomak kao takav je artikuliran oko dvije suprotstavljenosti ‘čuli ste da je rečeno – a ja vam kažem’. Prva suprotstavljenost navodi nekoliko konkretnih životnih situacija nasilja, pljačke, otimanja i prisile kao vrlo čestih pojava među ljudima iz kojih je Stari zavjet dao vrlo logičan i ljudski odgovor osvete: Oko za oko, zub za zub! Ali u svim tim situacijama Isus predviđa i svoje rješenje uvedeno vrlo ozbiljnim riječima: A ja vam kažem! Druga suprotstavljenost ide dalje i usredotočuje se ne samo na izvanjski stav koji treba zauzeti pred siledžijama i otimačima, nego pozornost skreće na unutarnji stav srca. Dok je Stari zavjet predviđao ljubav prema prijateljima, Isus potiče i na onu prema neprijateljima. Upravo zato je prva Crkva držala Isusov nauk uzvišenijim od onog starozavjetnog. U svakom slučaju i ovaj tekst valja čitati u kontinuitetu s tekstom koji smo čitali prošle nedjelje, a u kojem je bilo rečeno da Gospodin nije došao ukinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti. Gospodin doista ne dokida starozavjetne odredbe, nego pokazuje svojim učenicima put mnogo savršeniji od starozavjetnoga, pri čemu se onda i kršćanstvo očituje uzvišenijim od židovstva.

Upravo u tom duhu je sveti Jeronim tumačio ove dvije situacije iznutra obilježene napetošću. Dok uočava da Gospodin preporuča svojima da ljudsku nezasitnost i pohlepu pobjeđuju radije posvemašnjom darežljivošću, Jeronim opaža da se pri tom ne radi samo o darivanju zemaljske milostinje, nego u konačnici onih duhovnih, milosnih darova: „Ako mislimo da se rečeno odnosi samo na milostinju, to ne može biti točno zbog velikog mnoštva siromaha. Čak i bogataši, ako uvijek daju, neće uvijek moći davati. Poslije, dakle, dobra koje je milostinja Krist apostolima, tj. učenicima, naređuje da ‘badava’ daju što su ‘milosno’ primili. Takvo blago nikad ne opada. Naprotiv! Što se više razdvaja, sve se više umnaža. Izvorni mlaz nikada ne presušuje premda natapa polja što se pred njim protežu.“

Tko bi se ravnao prema starozavjetnoj logici osvete ili odredbi o ljubavi samo prema prijateljima, ravnao bi se isključivo prema ljudskoj pravednosti i u dometima naravnih sila i osjećaja. Evanđelje pak nadilazi takvu pravednost, jer nam Isus daje mnogo savršenije odredbe za život. One nadilaze onaj naravan ljudski osjećaj, potrebe i domete, a izviru iz samoga Boga koji daje snagu da ga nasljedujemo i da živimo sukladno njegovoj iskonskoj volji, želji i ljubavi. Zato Isus i poziva svoje učenike da budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski, što se mnogima činilo nemogućim. Uslijed toga, smatrajući nedostižnim poziv na ljubav prema neprijateljima, ispričavali su se od vršenja ove odredbe. U biti nisu se nikad ni potrudili ozbiljno provesti u život Kristovu riječ, a njihove izjave više su sličile izgovorima nego iskrenom udivljenju pred uzvišenim naukom. Takvima Betlehemski Asketa poručuje tumačeći ove retke: „Mnogi svojom slabošću mjere Božje zapovijedi, a ne svetačkim snagama. Stoga misle da je naređeno nemoguće. Kažu da je našim silama dovoljno ako ne mrzimo neprijatelje. Ali bi naredba da se ljube bila više nego što može podnijeti ljudska narav. Ipak moramo znati da Krist ne zapovijeda nemoguće već savršeno kao što je David postupio prema Saulu i Apsalonu.“

A riječ današnjeg Evanđelja nije bez aktualnosti i za nas danas. I nama je poziv da ozbiljno rastemo u savršenstvo živeći prema Kristovoj riječi o nasljedovanju Oca nebeskoga. Gospodinova pouka je doista uzvišena, pa i kad nam se čini da nadilazi naše snage, valja znati da je potpuno sukladna ljudskoj naravi. Pa i kad sama narav nije u stanju dosegnuti željeno savršenstvo bez pomoći Božje, ne smijemo previdjeti milosti koju nam daje kao unutarnju snagu da slušamo i opslužujemo njegove zapovijedi uslijed čega u nama rastu svetačke snage. Pa i onda kad su ljudske mogućnosti ograničene, Bog daje milost bez mjere kako bismo mogli izvršiti što nam je zapovjedio, a što više računamo na njegovu milost, to se u nama umnažaju snage koje ulažemo u vlastiti duhovni rast. Stoga se ne zadovoljimo u životu ozakoniti samo ono što je ljudsko,nego se uzdižimo prema onom što je božansko, promatrajući savršenstvo Oca nebeskoga i živeći prema uzoru na njegov primjer kao prava njegova djeca.

6. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu postoje dvije temeljne linije misli prema kojima se upravlja i naše razmišljanje. Naime, dok s jedne strane izriče Isusov stav prema starozavjetnom Zakonu, s druge strane njegova riječ otkriva nama u kojem smjeru trebamo upravljati svoj vjernički život. Isusova riječ je ujedno vrlo jasna i izravna, te bismo za središnju misao mogli uzeti sljedeću rečenicu: „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Tim riječima Isus nije doveo u pitanje, kao ni nijednom svojom drugom izjavom valjanost starozavjetne objave i Božjeg Zakona, a opet je istaknuo da ima ne samo bolja i savršenija objava od starozavjetne, nego i način ponašanja pravedniji od farizejskoga. Stoga je i prva kršćanska zajednica zauzela prema Starom zavjetu upravo takav stav: prihvatila ga je kao svoju svetu knjigu, te ga zato i danas čitamo na svojim liturgijskim susretima, ali je Isusa držala puninom objave Božje, pa onda i najboljim tumačem svega što je prije bilo objavljeno.

No pozornom slušatelju riječi današnjeg Evanđelja izazivaju jednu poteškoću upravo iz perspektive svega rečenoga. Isus najprije veli kako će onaj tko dokine jednu od, pa i najmanjih zapovijedi Zakona i tako nauči ljude, najmanji biti u kraljevstvu nebeskom. Taj dio sam po sebi je razumljiv, ali je u neskladu s onim što dalje veli: „Uistinu kažem vam, ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko!“ Ako će se spasiti, pa taman i kao maleni u kraljevstvu Božjemu netko tko dokida neku od Božjih zapovijedi, kako onda Isus veli da ne će ući u kraljevstvo nebesko onaj čija pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja? Ako će se spasiti netko tko u opsluživanju odredbi nije tako precizan i revan poput pismoznanaca i farizeja, kako da se ne će spasiti netko čija pravednost nije veća od one pismoznanaca i farizeja?

Kao pastir Crkve i sveti Augustin se susretao s ovim upitom, te je u propovijedima i govorima nastojao razjasniti nedoumice svojih vjernika. U tom smislu je i uvjeren da spomenuta rečenica ne znači da će u kraljevstvo Božje lakše oni koji krše ili krnje Zakon, od onih čija pravednost nije nadvisila farizejsku. Doista, istinski je prikladan za kraljevstvo nebesko samo onaj tko vrši i starozavjetne i Kristove odredbe, a bez daljnjega postoji stvarna razlika i između onih koji ne vrše i koji vrše cjelovito starozavjetni Zakon: „On (Isus) kaže: neka vaša pravednost bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja jer inače ne ćete ući u kraljevstvo nebesko. Tko, dakle, bude vršio te najmanje zapovijedi i druge tako učio, ne će ga se odmah držati velikim i prikladnim za kraljevstvo nebesko, ali ipak ni tako malenim kao onoga koji ih krši. Da bi netko bio velik i prikladan za kraljevstvo, mora činiti i vršiti ono što nas sada uči Krist, to jest pravednost mu mora biti veća od one pismoznanaca i farizeja.“

Tako se očituje da su oni koji vjeruju u Krista i žive sukladno njegovoj riječi istinski prikladni za kraljevstvo nebesko. Oni su usvojili pravednost koja je doista po mjeri kraljevstva koje je naviještao upravo Isus, što je svetom Augustinu bilo tako očito: „Pravednost se farizeja sastojala u tome da se ne ubija, a pravednost je onih koji će ući u kraljevstvo Božje u tome da se bez razloga ne srde. Ne ubijati je najmanje, i tko to prekrši, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom. A tko vrši tu zapovijed, ne će već time biti velik i prikladan za kraljevstvo nebesko, ali će mu ipak za koju stepenicu biti bliže. Savršen će biti onaj tko se ne će srditi bez uzroka; kada to bude vršio, bit će daleko od toga da koga ubije. Stoga onaj koji uči da se ne valja srditi, ne krši zapovijed da se ne ubija, nego je radije usavršuje jer nas uči nedužnosti izvana da ne ubijamo, a u srcu da se ne prepuštamo srdžbi.“

Iz svega rečenoga izvire i danas obveza za svakog kršćanina da, u želji uđe u kraljevstvo nebesko, razvija krepost pravednosti u duhu evanđeoskog nauka, utemeljene ne na legalizmu, nego na novom zakonu ljubavi Božje. Vodeći nas k dužnom savršenstvu ta ista ljubav nam ne naređuje samo izvana, nego nas odgaja iznutra, u srcu, kako je to istaknuo i Augustin. Učimo se, stoga, biti pravednici po mjeri pravednosti Kristova kraljevstva u kojem nas čeka vječna neprolazna baština.

5. nedjelja kroz godinu – A

Riječi koje Isus izgovara u današnjem evanđeoskom odlomku vrlo su zahtjevne i uzvišene. U svom govoru na gori time što im kaže da su sol zemlje i svjetlo svijeta, u vidu usporedbe skreće pozornost svojim učenicima i slušateljima na odgovornost koju nose za svijet. Time što su ove riječi izrečene kao usporedba ne znači da je njihovo stvarno značenje manje važno. Stoga im nemamo pravo oduzimati izvorno značenje, dubinu i zanemariti nakanu koju je imao Isus kad ih je izgovorio. One nisu samo usporedba niti književna figura koju možemo proizvoljno tumačiti, nego, naprotiv, valja ulaziti u njihovu maksimalnu dubinu i domet. Upravo tako su se prema ovim riječima odnosili sveti oci koji su se suočavali s njihovim sadržajem vođeni dužnom ozbiljnošću.

Tako će sveti Hilarije skrenuti pozornost da je Isus prvotno ove riječi izrekao svojim apostolima, te da služba apostola odgovara zbilji same soli. Prema vjerovanju starih sol u sebi nosi počelo vode i vatre, te je jedna iz dvoga, točnije iz mora i sunca. Osim toga i svrha joj je dvojaka: služi kao začin jelima, te pruža neraspadljivost tijelima po kojima se posipa. U tom duhu sveti biskup iz Poitiersa će posvjedočiti: „Međutim apostoli su propovjednici nebeskih zbilja. Donekle su sijači vječnosti. U sva se tijela po kojima je prosuta njihova riječ, i otajstvom su vode i ognja – Ivan je prethodno svjedok – postala savršena, zasađuje besmrtnost. S pravom su, dakle, apostoli nazvani ‘sol zemlje’. Po snazi nauka kako kakvim soljenjem tijela čuvaju za vječnost.“ A u istom duhu će protumačiti i ulogu svjetla u ljudskom životu: „U naravi je svjetla da svuda kuda se pronese širi svjetlost. Kada se unese u kuću, prekida tmine jer zavlada svjetlo. Svijet, položen izvan spoznaje o Bogu, zastirale su tmine neznanja. Po apostolima se u nj unosi svjetlo znanja. Spoznaja Boga blista i s apostolskih se malih tjelešca, kud god su prošli, tminama pribavlja svjetlo.“

Crkva prvih stoljeća bila je svjesna da je neprocjenjiv nauk Isus povjerio upravo apostolima, a oni su ga navijestili u Crkvi i predali Crkvi. Taj uzvišeni nauk nije bio privatna svojina, niti je ovisio o osobnoj snazi, moći, mudrosti i daru nekog pojedinca, nego je dolazio od samoga Krista kao nauk Božji. Zato i nije bilo tko tko se poziva na Isusa sol zemlje i svjetlo svijeta, nego samo onaj tko naviješta Božje istine u apostolskom zajedništvu, sukladno navještaju koji su apostoli prenijeli svijetu. Ma koliko prodoran bio ljudski um i velika bila ljudska snaga, nikada ne mogu biti takvi da zasole cijelu zemlju i prosvijetle cijeli svijet, dok Kristova istina to može.

Svjestan je bio sveti Hilarije kako su se mnogi krivovjerci udaljeni od apostolskog zajedništva pozivali na riječi Evanđelja, ali nisu oko sebe širili nauk nepropadljive istine niti su obasjavali svijet vječnim i neugasivim svjetlom, nego samo svjetlom svoga ljudskog uma i dometa. Ti isti ljudi odvajajući se od Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske prestali su biti sol i svjetlo u trenutku kad su sebe pretpostavili Crkvi i nauku Kristovu koji ona propovijeda cjelovito kao pravu sol za neiskvarenost ljudskog života. Odvajajući se od Crkve postali su bljutavima i sebi i drugima, te nisu bili za drugo nego da ih se odbaci kao neautentične propovjednike samih sebe, umjesto da propovijedaju život vječni koji izvire iz Boga. Samo u zajedništvo s apostolima na kojima je sazidana Crkva Kristova može se izvršiti sveto poslanje koje Krist kao zadaću ostavlja svojim učenicima. Pojedinac nema tu moć da bude sol cijele zemlje i svjetlo čitavoga svijeta, nego samo sveta Crkva sazidana na apostolskom nauku, te po njoj onda i svaki propovjednik koji ne propovijeda sebe i svaki vjernik koji svjedoči za Krista ostvaruje riječi koje je Krist izgovorio svojim apostolima i učenicima. Ne bojmo se stoga ni mi danas biti vjerni tom nauku po kojem i sami postajemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Ponosni budimo što smo Kristovi jer šireći njegov naviještaj obasjavamo svijet božanskim naukom kakav još nije izišao iz ljudskih usta i dajemo nezamjenjiv okus neumrlosti ljudskom životu.