Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Propovijedi

Usmjeriti se prema Kristovu kraljevstvu

November 24, 2017 by Ivan No Comments

Svetkovina Krista kralja

Konac liturgijske godine na jasan i izričit način nas podsjeća i na smisao našega kraja života. Zato nas i svetkovina Krista kralja uči sagledavati životne ciljeve prema kojima smo trebali svakim svojim činom biti okrenuti. Današnje Evanđelje, predstavljajući nam Krista kao suca svih naroda koji će se pred njim sabrati, to nedvosmisleno naznačuje. Iz njegovih riječi kojima prispodobljuje posljednji sud sa razlučivanjem ovaca od jaraca sasvim je očito da naši ovozemni čini nisu bez važnosti i značenja za onaj budući, vječni život, to jest za ‘primanje baštine pripravljene od postanka svijeta’, kako reče Isus. Nadalje, sasvim je razvidno iz prispodobe o sudu da će Krist prosuđivati i suditi naša djela, te tako vidimo da su naši čini podložni njegovu sudu.

Ali više od mogućeg zastrašivanja, Isus nam na neizravan način ističe naše ljudsko dostojanstvo, veličinu i uzvišenost, čega počesto ni sami nismo svjesni. Doista, naše ponašanje i naša djela su toliko važni da se njima bavi i sam Gospodin. I on se za njih zanima i po njima će suditi svim ljudima. Zato je svetkovina Krista kralja za nas vjernike prigoda da ukažemo na kraljevsko dostojanstvo svojih čina. Ovo je trenutak kada je poželjno da nam se otvore oči, jer ni sami ne vidimo uvijek koji bi trebao biti cilj i koje je stvarni domet našega djelovanja, kao što ne vidimo niti koji nas čini vode putem života vječnoga. Premda nitko od nas ne bi htio previdjeti važne i velike stvari u životu, ipak ne živimo stalno svjesni toga činjenice da naši čini imaju vječni domet i da nas određuju za vječnost. Zato ćemo se možda i mi, poput ljudi iz prispodobe, čuditi: A kada te to vidjesmo, Gospodine, i (ne)učinismo ti? Jer pred Isusom nisu povlašteni oni koji bi za Boga, a i za čovjeka, činili velika djela nadajući se da će ih tako ljudi hvaliti i isticati njihove zasluge. Ali postaje vrlo sporno i problematično kako činiti obične svakodnevne stvari za ljude ako to nitko ne vidi, ako to mediji neće zabilježiti i popratiti, ako to neće doći na naslovnice tiskovina i među udarne vijesti elektroničkih medija.

No Isus, izgleda, upravo takve čine ističe kao velike, kreposne i zaslužne, jer su i male stvari učinjene poradi Boga i u ime Boga doista velike i pred Bogom zaslužne. Čak i onda kad ni mi sami tome ne pridajemo velike važnosti, jer smo kao sluge beskorisne učinili ono što smo bili dužni učiniti u jednostavnosti srca i ponukani milosrdnom ljubavlju prema ljudima. No Isus je htio našim djelima dati božansku uzvišenost kad smo djelovali Bogom nadahnuti i kad smo poradi Boga činili dobro ljudima. Jer naše djelovanje ne može samo po sebi, već teko po Bogu biti veliko i zaslužno za život vječni. Isus nam stoga skreće pozornost kako nam se našim djelovanjem usmjeriti prema njegovu vječnom kraljevstvu, to jest prema životu vječnomu. A ulazak u život vječni se ne ostvaruje novcem, bogatstvom, oružanom i vojnom silom, već isključivo kreposnim činima kojima smo dali božansku dimenziju time što smo Boga otkrivali u malenima i potrebnima. Po svojoj dobroti Isus je i malome čovjeku dao mogućnost velikih djela i vječnoga spasenja, to jest svojom kraljevskom službom nama jamči kraljevsko dostojanstvo. Srećom on se ne vodi ljudskom računicom i zemaljskim logikama, već promatra nakane srca. On ljudska djela ne mjeri prema napuhanim ljudskim veličinama, već veličinom jednostavnost srca koje se trudi nasljedovati Božje djelovanje. Zato njegova vladavina nije kao vladavina zemaljskih gospodara, već vladavina onoga koji nas ljubi i potiče da ljubavlju svjedočimo svoju vjeru.

Dopustimo stoga Kristu da bude gospodar naših djela, to jest dopustimo da ih i dalje oblikuje božanskom motivacijom i natapa svojom ljubavlju prema braći ljudima. On je vladar nad našim činima na koje nas nitko ne može prisiliti, niti nas od njih odvratiti, te nam tako ne može niti oduzeti zasluge kad ih živimo za njega. On je onaj koji uzdiže naše slobodno djelovanje u vjeri i ljubavi do neslućenih razmjera života vječnoga. Ujedno je i kralj koji nam jamči svojim životom i dostojanstvom da nismo uludo potrošili život i živjeli besciljno i besmisleno ako smo u životu njega prepoznavali kao put, a po njemu i braću ljude. Zato je ovo svetkovina i našega dostojanstva kad nam Bog pokazuje da uvažava i drži velikim sve što mi činimo. Usmjerimo svoja djela za ovoga života prema Kristu, jer samo tako će biti usmjerena prema životu vječnome u njegovu kraljevstvu: Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Činimo, dakle, svoja djela poradi Krista i poradi njegove male braće, pa nećemo lutati na zemlji niti će nam izostati kraljevska plaća: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!

Stoga danas na svetkovinu Krista kralja svega stvorenja usmjerimo prema njemu svoje misli i svoje duše, stavimo njega pred svoje oči, da bi svaki naš pogled prema svijetu i braći ljudima bio obilježen njegovom prisutnošću i da bi nam omogućio da u svakom čovjeku njega prepoznamo, što jedino postoje zaslužno za nagradu života u njegovu kraljevstvu. Živimo slobodni od ljudskih obzira i oslobodimo se ljudske ljestvice vrijednosti naših djela, jer nam samo Isus može ukazati na to što je veliko i zaslužno. Doista, nisu ljudi gospodari života da bi nas oni učili onome što je vječno i sveto, već jedino Krist kralj svega stvorenoga koji je za nas pripravio neuvelu baštinu života vječnoga. Živimo njemu suobličeni, da bi jednog dana bili razlučeni kao svoje ovce i postavljeni zdesna u slavu njegova kraljevstva.

Reading time: 5 min
Propovijedi

Strah od ulaganja

November 17, 2017 by Ivan No Comments

33. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da promatra ljudski zemaljski život, te da kao zornu sliku uredno primijeni na ono što se događa u duhovnome. Tako je ispričao prispodobu o gospodaru koji odlazi na put, te svojim slugama stavlja na raspolaganje svoj imetak, sukladno njihovim sposobnostima. Tim potezom on im čini uslugu, jer im daje na raspolaganje određena sredstva kojima mogu na vrlo povoljan način podići razinu vlastitoga života. To je kao da danas netko nenadano dobije povoljan kredit kojim se može upustiti u posao, te onda i ostvariti određenu dobit. I doista, dvojica slugu koriste šansu te sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima koje su im se pružile darom tog početnog kapitala, uspjeli su steći dodatnu zaradu. Posljednji pak od slugu, ne želeći riskirati i bojeći se neuspjeha, odlučio je zakopati novac i ne upotrijebiti ga.

Isus je vidio koje su posljedice, to jest znao je da su posljedice straha i bijeg od ulaganja u poslovnome svijetu pogubne. Tko se boji ulaganja i ne razumije zakone tržišta, bolje da ne ulazi u takvu utakmicu, već da se iz nje povuče. Jer su u toj utakmici događa bespoštedna borba koja kasnije završi da onaj veći pojede manjega, te se dogodi ono što je gospodar izrazio svojim komentarom: Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.

Kako vidimo, stav gospodara iz prispodobe je nemilosrdan. On ne oprašta beskorisnom sluzi, kojega još naziva zlim i lijenim. Nama se, međutim, zapitati nije li ovaj gospodar okrutan i nemilosrdan, te zašto Isus staje ne njegovu stranu a osuđuje ovog slugu? Nije li se treba sažaliti nad njim kao najslabijim, te nije li trebao razumjeti njegov strah od ulaganja i od bespoštedne konkurencije koje se i on sam prepao? Nije li Isusovo promišljanje trebalo biti drukčije od promišljanja ovoga svijeta koje se vodi gore spomenutim stavom: Tko ima još će mu se dati, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima? A navikli smo da je Isus na strani slabijih i ugroženih, a u ovom slučaju to je ovaj posljednji sluga s jednim talentom. On najmanje prima i najslabije se snalazi, te je izložen i najvećoj pogibelji, a izložen je i kasnijem nemilosrdnom zaključku i postupku.

Kao odgovor na ovaj problem možemo reći da Isus ne čini drugo, već samo promatra zakonitosti života, a koje su neumoljive. S time da on ne misli na zemaljska dobra, niti bi uživao da netko doživi investicijski krah i gubitak dobara, premda je i to gotovo redovita pojava našega društva u kojem se živi sukladno logici konkurencije. Isus se, naprotiv, služi ovom pričom da skrene pozornost na vječna, to jest nebeska dobra koja mi ljudi počesto zaboravljamo, a to je kao da ih zakopavamo kao ovaj sluga svoj talent. Pojedinac, društvo i narod koji ne vidi više ni dalje od ove zemaljske stvarnosti, koji se za nju grčevito uhvatio, nije poput dvojice slugu koji koriste svoje talente i stječu druga dobra, već sliči sluzi koji se boji upotrijebiti darovani mu talent. Društvo u kojemu danas živimo, društvo je koje je u strahu od onoga što bi se dogodilo da upotrijebi svoj duhovni potencijal, a to su gospodarevi talenti. Radije to sve zakopava, misleći da će tako biti jednostavnije, te da će njegova odgovornost biti manja u kasnijem razvoju situacije. Društvo u kojem danas živimo, društvo je koje računa samo na zemaljske mogućnosti i sposobnosti, te odbija ono Božje ulaganje u svijet, kojim on preko nas želi stvoriti bolji i sigurniji svijet. Stoga i današnji čovjek, a s njime i mi kršćani, se odlučuje radije zakopati svoje duhovno blago, nego da ga upotrijebi da izvrši preobrazbu zemlje preobrazbom svoga života.

Stoga vidimo danas i kod pojedinaca strah od vjernosti Bogu i strah od dosljednosti njegovoj riječi. Radije se zadržimo na tome da zadovoljimo neke religiozne forme kršćanskoga života, nego da iskoraknemo na put osobne vjere i odgovornosti pred Božjom riječju i vrijednostima koje izviru iz njega. Redovito mi ljudi sebi zacrtamo neku vrstu života kojim želimo živjeti, te počesto budemo i svjesni da bi nas dosljedna vjernost Bogu vodila drugim putem i od nas tražila neke preinake, pa stoga i mi skrivamo taj darovani talent i svaki poticaj Duha odbacujemo idući tvrdoglavo svojim ljudskim putem. Osjećamo strah od otvaranja životu i vrednovanja kršćanskog života kao talenta koji nam Bog povjerava da nas njime obogati, te se stoga i u naše vrijeme događa da najčešće nema razlike između života vjernika i nevjernika, a trebala bi postojati. I mi smo se dali uvjeriti manipulacijama moćnika ovoga svijeta da nas život ugrožava, a sada u našoj domovini možemo vidjeti rezultate: zemlja ispražnjena i raseljena. Obitelji opustošene i besperspektivne, a nad nama visi mač pritiska onih koji dolaze sa strane te ih se bojimo kao ugroze i opasnosti. Ako je ispravna vizija svijeta koji nam je nametnuo suvremeni potrošački mentalitet, zašto onda ovakvi rezultati i zašto tolika nesigurnost i strah pred životom? Nije li trebao biti stvoren bolji i sigurniji i mirniji svijet?

Zato nam je ova prispodoba prigoda da se preispitamo, te da zdušno prionemo uz duhovne talente koje nam je naš Otac nebeski povjerio kao blagoslov i dar, a ne kao kušnju za propast. Budimo odvažni i otvorimo se njegovim poticajima kako bismo već sada uživali u izobilju njegovu pomoć i zaštitu, jer mu nije cilj išta nam oduzimati, već nam pomoći da posjedujemo na pravi način. Ne bojmo se iz njegove ruke primiti milosni talent, jer njegovim dosljednim i vještim korištenjem na zemlji stječemo naposljetku obilje života vječnoga u nebu.

Reading time: 5 min
Propovijedi

Snalažljive djevice

November 9, 2017 by Ivan No Comments

32. nedjelja kroz godinu – A

Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pitanje koliko se pojedini čovjek potrudi oko njihova ostvarenja. Naime, ima onih koji planiraju i sanjaju, ali ne naprave dužnu i važnu pripravu da bi postigli svoj cilj. Mnogi od njih računaju na sreću kao neki zgoditak na lutriji, umjesto da prave planove primjerene svojoj ljudskosti koji ne ovise toliko o izvanrednom daru sreće, već ovise o naporu i trudu koji se uložio u njihovo ostvarenje. Tako u organizacijskoj pripravi svoga života ljudi prave planove, ali njihova ljudska sprema nije uvijek odgovarajuća ostvarenju istih. Redovito se zadovolje osposobiti se tehnički, stručno i profesionalno, dok ne paze na svoje vlastite kvalitete, to jest na izgradnju osobnosti. Gotovo da potpuno previđaju koliko osobne vrline utječu na ostvarenje životnih planova i želja. Vidimo tako i oko nas da se ljudi izgrađuju u svemu, osim u onim duhovnim vrednotama. Oko mnogo čega nastoje, ali malo vremena posvećuju izgradnji u kreposti i osobnom unutarnjem životu.

Daleko od nas da bismo osporavali potrebu prikladne profesionalne izgradnje koja je uvijek bila potrebna za vršenje pojedinih djelatnosti. No činjenica je da profesionalno obrazovanje i tehnička opremljenost sama po sebi, bez duhovne izgradnje, nije dostatna da bi se odgovorno i uspješno živjelo život, te također kroz svakodnevne obveze stjecao zalog života vječnoga. O tome na sebi svojstven način govori i prispodoba iz današnjeg evanđeoskog odlomka, premda možda u prvi mah i ne djeluje. Isus, naime, priča prispodobu o djevicama koje teže ući na gozbu sa zaručnikom. Kako vidimo, početno stanje u kojem se sve nalaze je identično. U samom početku nisu jedne povlaštene, a druge zakinute, već su sve bile pozvane na svadbu i s istog naslova i u istom svojstvu da uživaju zajedništvo sa zaručnikom.

Ali dok čekaju zaručnika, jedne od njih, one mudre, nastoje sa sobom ponijeti i ulja za svjetiljke. To jest nastoje svojim kreposnim življenjem priskrbiti sebi očuvati budnost da budu spremne ući na gozbu. One nisu računale samo na naravne pretpostavke svoga života, to jest na posude koje su im dane da pođu ususret zaručniku, već su se trudile da održavaju njihov plamen uljem dobrih djela i kreposna života. No one lude se ne ponašaju tako. Premda su imale iste životne pretpostavke: bile su djevice i dobile su posude, ipak oni ne koriste na najbolji način. Premda imaju istu stručnu spremu s onim prvima, ipak nisu dovoljno spremne, jer im nedostaje osobna izgradnja i želja da budu spremne za zaručnika. Previđaju da im treba život izgrađenih vrlina po kojem se u posude života prikuplja ulje dobrih djela. Previđaju da im za odgovoran život treba temeljita priprava karaktera, te se onda odaju lagodnosti i bezbrižnosti života ovoga svijeta, umjesto da mukotrpno rade na prikupljanju vlastitoga blaga. Zato i živimo u svijetu u kojemu prevladava mišljenje da je veći problem u tome što nemamo dovoljno veliku kupovnu moć, nego što bismo uočili da je problem što ne živimo dovoljni kreposno da ono što imamo upotrijebimo za vlastito spasenje i istinsku dobrobit. Problem je u tome što mnogi, poput ludih djevica, doista zaboravljaju da se život ne živi samo za ono privremeno i kratkotrajno, već da ga treba živjeti pod vidom iščekivanja zaručnikova dolaska, to jest pod vidom vječnosti. A živeći za te ciljeve, snove i ideale mnogo više vrijedi ono što smo ugradili u se, nego ono što smo sagradili oko sebe.

Lude, dakle, djevice doista predstavljaju one ljude koji ne računaju na vlastitu izgradnju, niti odmah uočavaju koje su posljedice takvoga stava i pristupa životu. No kad im kola krenu nizbrdo, a počesto i kad su u slavodobitnom usponu ovoga svijeta u nesmiljenoj konkurenciji, ne biraju sredstva kako da se održe na njima ili kako da dođu do samih vrhunaca prije svojih suparnika, već bezobzirno oko sebe gaze ljude i ne biraju sredstva da zadrže svoj položaj. Za sebe pak nikad neće reći da su lude, bezobrazne i bezobzirne djevice, već da se pokušavaju snaći. Takav pokušaj ‘snalaženja’ vidimo i u biblijskom odlomku kada lude traže od mudrih: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke! Dakle, i kad ‘udare glavom o zid’, ne idu otklanjati uzroke pada, promašaja i neuspjeha života, već se i tada nadaju nekoj vrsti ‘snalaženja’.

Pred Bogom, međutim, takva ‘snalažljivost’ ne prolazi. Stoga iz ove Isusove prispodobe vidimo da se prava mudrost života očituje u tome da mudre djevice ne dopuštaju da ih razgradi u duši ono što ih izgrađuje izvana, lude međutim zanemaruju takvu logiku i žive svoj osobni duhovni život od časa do časa i od prigode do prigode, prezirući svakodnevni napor izgradnje u vrlinama. Zato je njima u glavi uvjerenje da je se lako ‘snaći’, te ne troše mnogo snage niti se trude oko duhovne izgradnje. Bez obzira koliko se one držale snalažljivima, a ne ludima, Isus je ipak jasan, te ih naziva ludim djevicama, jer su u životu zanemarili ono najbitnije, a to je vrlina i duhovni život koji u nama pobuđuje trajnu svijest da živimo pred licem Božjim, to jest da trebamo na zemlji tako živjeti kao djevice koje žarko iščekuju Krista Zaručnika koji će, bez daljnjega, doći i izreći konačni sud o našem životu. Njega nećemo moći prevariti našim ljudskim ‘snalaženjem’, jer on ima uvida u naša djela, te će svakome od nas dati zasluženu plaću prema djelima koja smo činili. Bdijmo dakle jer ne znamo ni dana ni časa!

Reading time: 5 min
Propovijedi

Na Isusovoj stolici

November 2, 2017 by Ivan No Comments

31. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus je vrlo kritičan prema pismoznancima i farizejima, te im jasnom slikom ukazuje neprimjerenost života u odnosu na službu koju obnašaju. Naime, Isus polazi od utvrđene činjenice da su oni preuzeli vršiti službu koju je nekada u narodu imao Mojsije: Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. A znamo da je ta katedra, simbolički rečeno, bila uloga vođe Božjega naroda koji je kao Božji čovjek imao čast primiti i objaviti narodu neprolazni ćudoredni zakon. Upravo zato jer je svjestan važnosti ‘Mojsijeve stolice’ Isus poučava narod potičući ga da ipak sluša sve pouke koje dolaze s te stolice – katedre, jer o tim poukama ovisi njihova dobrobit i njihov život. Takve pouke ne treba slušati i vršiti radi onih koji sjede na katedri, već radi onoga čija je katedra, to jest radi same stvari. Doista, Mojsijeva stolica nije Mojsijeva u smisli da bi je uspostavio Mojsije kao čovjek u svoju čast, već je ona Božja, budući da je Bog povjerio Mojsiju da vodi narod i da ga pouči vječnom Zakonu.

Isus, kako vidimo, brani činjenicu i potrebu da u narodu bude Mojsijeva katedra, to jest da u narodu budu duhovni vođe koji vrše službu koju je Bog povjerio svome sluzi Mojsiju. S druge pak strane ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, jer ne vrše svoju službu na jednako častan i čestit način na koji je Mojsije vršio svoju službu ispunjen osjećajem strahopoštovanja prema Bogu, a to bi trebali. No i kad ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, ne daje za pravo vjernome puku da se odmakne od nje, to jest da živi u neposluhu i nevjernosti. Osim toga njegove pouke nisu ostale samo za učenike koji su slušali u tom trenutku pouku o Mojsijevoj stolici, već se su valjane i za nas danas koji smo primili isti Božji zakon, ali i cjelovitu objavu Božje ljubavi.

Doista, nakon svega rečenoga veliko je pitanje koliko bismo mi vjernici i svećenici Kristovi trebali osjetiti odgovornost i strahopoštovanje prema položaju u kojem se mi nalazimo s obzirom na Mojsijev nauk i zadaću u narodu. Kako smo vidjeli, Isus nije dokinuo Mojsijeve katedre, nego je ukazao na njezino neprolazno značenje. Nije je čak opozvao niti onda kad je vidio da njome upravljaju neprikladni ljudi. Naprotiv, pozvao je mnoštvo koje ga je slušalo da u mogućem buntu i protestu ne odbacuje nauk koji je ta katedra jamčila, pa i onda kad ga prenose oni koji ga ne vrše. A opet trebamo znati da Mojsijeva katedra nije ništa u usporedbi s onom koju je nama Gospodin povjerio. A nas je zadužio da sjedimo na njegovoj stolici koja je ne samo božanskoga porijekla i prava, već je i sam Božji Sin na njoj sjedio. Isus nas stoga potiče na dosljednost, svjestan koliko je to zahtjevno i teško. Tko bi se, uostalom, od nas ljudi mogao pohvaliti takvom dosljednošću između riječi i djela da bi sebi polagao pravo da sjedni na toj katedri? Nema toga tko je zaslužio biti na njoj, te nam postaje jasno koliko mi trebamo držati do nje i do svojih djela, jer nas je on ovlastio da sjednemo. Ako je branio dostojanstvo Mojsijeve predbacujući nedosljednost riječi i djela onih koji su na njoj sjedili, koliko više mu smeta ako na njegovoj sjede isto tako nedosljedni i nedostojni učitelji i vođe naroda.

Najgore što se može dogoditi je da dođe netko, te pod izlikom očinstva Božjega uzima sebi časti koje mu ne pripadaju, ili pak stječe koristi različite vrste. Takav onda stavlja svoj interes na prvo mjesto, a skriva se čak iza službe koja mu je povjerena. Služi se Bogom da sebi priskrbi ugled i stekne povlastice ili korist, umjesto da služi narodu Božjemu. A narodu Božjemu se ne služi samo riječima, u smislu pouke ili dijeljenja lekcija, već prije svega primjerom prihvaćanja svega što je Bog govorio. Onaj tko nije osjetio da je njemu u prvom licu upravljena riječ Božja i sve obveze koje iz nje proistječu, taj je spreman koristiti se njome da zadrži položaj i stekne ugled.

A kao što je iz Isusovih riječi izvirala obveza kako za vjerni puk, tako i za one koji su sjedili na Mojsijevoj stolici, jednako vrijedi, samo u većoj mjeri, i za one koji sjede na Isusovoj stolici, to jest za one koji slušaju pouke u ime iste. Nikome nije dano pravo tražiti izgovore za svoje loše ponašanje prema toj katedri, bilo onima koji ne žele biti na visini poslanja, bilo onima koji ne bi u njima tražili izgovor da ne slušaju poruku spasenja samo zato što ima neodgovornih koji sjede na istoj. Isus očekuje od nas izravnu odgovornost pred njegovom Katedrom, to jest pred naukom spasenja koji nam preko nje dolazi. Onda kad shvatimo da je ta Katedra dana nama kao dar i pomoć spasenja, tada nećemo tražiti izgovore, već se truditi svi zajedno, jer je i vjernom puku povjerena učiteljska služba Isusova, to jest vjerodostojno svjedočanstvo za Isusa. Ne odbacujmo stoga ulogu Isusove stolice, već se prema njoj postavimo još odgovornije i vjernije živimo prema njezinim naputcima, prihvaćajući u poniznosti nauk koji nam je objavio naš Spasitelj. A on nam je svima dao svoju stolicu kao dar i kao zadaću da druge svojim primjerom i poniznošću utvrđujemo u vjeri i zajedništvu s Bogom, pa stoga odazovimo tom časnom pozivu neporočnim životom i evanđeoskim svjedočanstvom.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Svet život za svijet

October 31, 2017 by Ivan No Comments

Svetkovina Svih svetih

Današnja svetkovina Svih svetih poziva nas da svoj pogled svrnemo prema tolikim jednostavnim malim i poniznim ljudima koji su Boga proslavili na način na koji nam sugerira evanđeoski odlomak. A čuli smo kako Isus govori o blaženima na vrlo neobičan način. Za njega su blaženi oni koji su siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, ožalošćeni, mirotvorci, čisti srcem. I naš Gospodin je bio uvjerenja da sveci ne žive samo za sebe, već žive za druge, te su kao takvi znak svijetu, a drugim vjernicima primjer i poticaj. Doduše, svi ljudi teže iskrenom boljitku društva, ali ne izabiru svi sredstva i načina koje izabire Isus.

Naime, pred sve ljude, a tako i pred nas kršćane, trajno se stavlja u zadaću rad za boljitak svijeta i konkretnoga društva. Ali ne bismo se složili svi oko toga što bi prvotno trebalo činiti za dobrobit svijeta. Istina je da naše djelovanje treba biti doprinos izgradnji boljega svijeta, pri čemu mi nismo jedini koji na tome radimo, već surađujemo s drugima u okviru naše moći. A da se naše djelovanje ne bi pretvorilo u jednu vrstu socijalne aktivnosti, jer mora biti mnogo više od toga, Isus nam je stavio imperativ svetosti. Bez sumnje on hoće da živimo sveto i da svetim životom doprinesemo izgradnji boljega svijeta. Točnije on želi da svetošću dadnemo specifičan doprinos izgradnji boljega svijeta. Jer je vrlo dobro znao da se svijet ne može izgrađivati samo ljudskim sposobnostima i dometima, ljudskim tehnikama i naporima, već da treba biti prisutna i sastavnica Božjega života u ljudima da bi taj svijet mogao biti bolji i napredniji. Tome smo svjedoci svi mi danas kad promatramo sav napredak svijeta i društva koje ne pruža nikakve prave sigurnosti za život do mjere da se ljudi otuđuju i bježe od samoga života.

Ne može se stvoriti bolje društvo koje nije rezultat i plod nastojanja ljudi da iz dana u dan budu bolji i zauzetiji. A jer počesto baš to nedostaje. Ljudi se uglavnom trude i rade na svojim radnim mjestima, stječu i izgrađuju, ali se premalo trude oko samih sebe, svoje izgradnje i života u duhu vjernosti Evanđelju. Kao da je dovoljno da žive sukladno ljudskim kriterijima i parametrima življenja. Kao da je dovoljno da žive sukladno pravnom sustavu i poretku jednoga društva. Ako u tome društvu nema onih koji će podmetnuti leđa i podnijeti veću žrtvu u izgradnji duhovnog svijeta, tada to društvo ostaje nesigurno kao kula od karata, bez obzira na visoki standard i gospodarsku moć.

Zato Isus poziva svoje vjernike da uoče upravo to što mnogi ne uočavaju. Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih. A boli i patnje koje podnose svete osobe za boljitak i budućnost, čak i kad se to ne vidi i ne vrednuje na izvana društvenim ili novčanim metodama, ugrađuju se u temelje dobrobiti cijeloga društva koje postaje čvršće zahvaljujući podnesenoj žrtvi. Riječ je o ljudima koji ne traže svoje priznanje, već trpe čak i nerazumijevanje i nepravde u ime cjelovite dobrobiti.

I dok danas slavim svete kojima ne znamo imena i broja, koji se nisu na poseban način isticali nikakvom herojskom krepošću, ali su herojski živjeli blaženstva i svoju žrtvu predanja za boljitak svojih najbližih, u ovom našem vremenu i povijesnom trenutku potrebno je imati one koji će ponizno podmetnuti leđa pod breme odgovornosti. Trebaju nam oni koji neće bježati od križa, već će s puno krotkosti podnositi nedaće života, uvjereni da njihova žrtva ima smisla. Jer one svete jednostavne duše dobro znaju da je lako i jednostavno izvući se od odgovornosti, pa i pobjeći, ali nositi breme života i križ mogu samo jednostavni i ponizni ljudi – sveci svakodnevnice. To su oni ljudi koji su u svojoj malenosti vjerni Isusovoj riječi, te nose svoju odgovornost strpljivo i smjerno, kao što je činio i njihov Učitelj. Njihova prisutnost je stoga blagoslov jednom narodu, pa i onda kad u tom istom narodu podnose rečene patnje i nepravde.

Zato se danas molimo tim ‘malim’ svecima da nas zagovaraju, jer su bili svjedoci velikih istina evanđeoskog života. Trudimo se da upijemo što je moguće više njihova duha i postanemo blagoslov vlastitom narodu i zalog bolje budućnosti, a nadasve da jednom dođemo u nebesku domovinu, u kraljevstvo Oca našega. Životom sada proslavljajmo Boga, da bi on nas mogao proslaviti u zajedništvu anđela i svih sveti slavom svoga božanskog života.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Ovisnici ljubavi

October 27, 2017 by Ivan No Comments

30. nedjelja kroz godinu – A

Zanimljiv je upit i spor prikazan u današnjem evanđeoskom odlomku. Farizeji kušaju Isusa o Zakonu i zapovijedima da ispitaju njegovo razumijevanje odredbi, te ujedno razinu poštivanja sadržaja židovske vjere. Isus međutim nije priučeni učitelj koji ne pozna iznutra sadržaje Zakona, ali i smisao života, tako da nema nikakvog problema odgovoriti na ovaj izazov na najispravniji mogući način. Kad je farizejima odgovorio vrlo konkretno koja je najvažnija zapovijed, to jest zapovijedi, u Zakonu, dao im je i sljedeću pouku: O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Time je bez imalo oklijevanja ili uvijanja ukazao na ljubav kao na temeljni sadržaj o kojemu ovisi smisao cijeloga života. No kad je rekao da o njoj visi sav Zakon i Proroci, možemo slobodno našim jezikom reći da nam ju je predočio kao bitnu ovisnost života. Jer ako o njoj visi Zakon i Proroci, to jest poštivanje i čašćenje Boga, onda doista o njoj visi sav život. Utoliko možemo reći da su ljudi o njoj ovisni, jer je na neki način o njoj i sam Bog ovisan, budući da je ona sam sadržaj njegova života.

A ukoliko je Bog htio sama sebe ugraditi u naš ljudski život, utoliko možemo reći da nas je obilježio ljubavlju i da je ljubav tkivo i našeg ljudskoga života. Ona prožima cijelo naše biće, ali nije naša svojina, jer mi sami sebi nismo darovali to tkivo, već nam ono dolazi od Stvoritelja. Zato je druga važna zadaća, kao i kad je riječ o ljudima koji su ovisni o nekom lijeku ili pak o drugoj nekoj tvari, održavati kontakt s dobavljačem, tako je i za ljubav Božju. Jer ukoliko sebi ne zajamčimo mogućnost da je nabavimo od onoga tko je njezin izvor, riskiramo ostati bez nje, a time dovodimo u opasnost cijeli život i izlažemo se velikoj pogibelji. Stoga o njoj trebamo skrbiti brižno, jer nam doista neizmjerno treba. Pogotovo što nije u ljudskoj vlasti stvoriti je ili proizvesti, već je moguće jedino je steći od Boga, nakon čega nam ostaje najvažnija zadaća života zadržati je ili uvećati živeći vjerno Boga. Ona nije ljudsko vlasništvo, bez obzira koliko je grčevito trebali, jer je neizmjerna poput neizmjernoga Boga koji je njezin izvor i darovatelj. Ukoliko bismo prekinuli zajedništvo s Bogom, ne bismo mogli do nje doći niti se njome ispuniti, jer premašuje sve ljudske mogućnosti. Stoga prava ljubav nije ni apstrakcija ni emocija, nego dragocjeni dar Božjega života nama ljudima.

U životu postoji nešto što daje svemu dublji smisao, pa da počesto izričito to i ne vidimo ili o tome ne razmišljamo. Postoje stvarnosti koje nas upućuju na razloge postojanja te nam omogućuju da razumijemo dubinu smisla i ljepotu postojanja, pa i kad nisu uvijek izričito uočljive. Zato se može dogoditi da upravo te stvari previdimo i da im ne dajemo pravo mjesto i ne ističemo na pravi način zato što ih pretpostavljamo kao da se podrazumijevaju, kao što je na primjer zrak ili svjetlo. Nešto slično je i s ljubavlju, bez koje je život osuđen na smrt.

U tom smislu je onda i Isus podsjetio da je najveća zapovijed mogla biti samo ona koja daje smisao svima ostalima, premda nije zapovijed u striktnom smislu niti se pronalazi na popisu 10 Božjih zapovijedi. Doista, nikome ne možemo zapovjediti – narediti da nas voli, ili pak narediti nekome da voli Boga, to je gotovo nemoguće i neizvedivo ostvariti zakonom. I premda se ljubav ne može zapovjediti, s druge pak strane sve drugo što se zapovijedi, ako nema ljubavi, ne vrijedi mnogo. Zato niti vršenje deset zapovijedi je beznačajno ako nije motivirano ovim dvjema zapovijedima. I dok ona nastaje u srcu i prakticira se slobodno i voljno, bez prisile i naredbe, dotle omogućuje čovjeku da u pravom duhu prihvati i ono što postoji kao odredba i Božji zakon. Ljubav nikad nije samo djelomična, već je stav i odnos cijeloga života. U tom smislu označava potpuno predanje. Polovičnost i djelomičnost nisu dostojne ljubavi, kao što je nisu dostojne ni interesne računice. Toliko je važna da bez nje ni ono što je po sebi dobro, nije dovoljno dobro, jer je kao beživotno truplo, kao ljuštura bez sadržaja, kao stablo bez ploda.

Samo ljubav je kadra podnijeti teret koji visi, pa tako sav teret života. Za nju se može reći da o njoj visi i ovisi sav život, kao što o njoj ovisi sav Zakon i Proroci. Bez nje vršenje zakona i ljudska moralnost nemaju smisla ni punine, već ostaju besplodni. Bez nje ni Proroci nemaju života ni snage iznutra. Zakon, doista, postoji da bi štitio ljubav, a Proroci da bi je navijestili i o njoj pjevali.  Zato smo svi mi ljudi na sebi svojstven način ovisnici Božje ljubavi, jer svi o njoj ovisimo. U tom smo duhu i pozvani biti ‘ovisnici’ isključivo o Božjoj ljubavi, a ne o nekom njezinu derivatu ili nekoj njezinoj prikraćenoj viziji ili dimenziji koja nam se redovito prikazuje kao sviđanje ili ugoda za osjetila.

Nije dostojno stoga da mi kao kršćani postanemo ovisnici zamama ovoga svijeta, a da odbacimo istinsku ljubav Božju, jer bismo bili kao ovisnici o drogama, koji su zaboravili da su ovisni o svjetlu, zraki, zdravoj hrani, a sveli su sebe na ovisnost koja ih uništava. Tako ni ljubav, ako nije pročišćena žrtvom i učvršćena križem Gospodinovim, nije prava ljubav. A kao što o Gospodinovoj ljubavi ovisi sav Zakon i Proroci, učinimo i mi sami sebe ovisnima o njoj, te u njoj živimo cjelovito i dosljedno. Koliko Božja ljubav u nama bude čvrsta, jasna i ispravna, toliko će nam biti čvrsti i vrijedan život na zemlji, ali i vječna nagrada na nebesima.

Reading time: 5 min
Propovijedi

Kršćanin bez svadbenoga ruha

October 12, 2017 by Ivan No Comments

28. nedjelja kroz godinu – A

Naviještajući Kraljevstvo Božje Isus je ispričao više prispodoba u kojima je isticao da su svoje mjesto u Kraljevstvu pronašli carinici i grješnici, dok to nije slučaj s onima koji su sebe smatrali pravednicima, što je izazivalo njihovu reakciju. Isto tako ti isti dežurni čuvari pravednosti nisu mogli prihvatiti da Bog može upraviti svoj poziv na vjeru i poganima. Štoviše, nisu htjeli prihvatiti istinu da je upravo radi njih i došao, da i njih privede u kuću Očevu. Sva posebnost Isusova poslanja je bila u tome da i druge ovce privede u Božji ovčinjak, jer su i oni bili Božja stvorenja za koja je imao i život položiti. No više je nego očito bilo da Isusov navještaj ne shvaćaju svi jednako. Zacijelo su određeni krugovi prigovarali da je taj navještaj i poziv svima neutemeljen i da nema nikakvih posebnih kriterija prema kojima Isus poziva grješnike u svoje kraljevstvo. Držali su da mnogi ljudi nisu uopće spremni ni prikladni ući u kraljevstvo, te su vjerojatno Isusa optuživali da dovodi nespremne ljude u doticaj s vjerom i Bogom, što je vrlo neprimjereno.

Istina, međutim, o Isusovu pozivu u kraljevstvo nije bila takva. On je uistinu svoj poziv upravio i onim odbačenim kategorijama koje su redovito pismoznanci i farizeji prezirali, ali je bilo daleko od toga da Isus ne bi znao postaviti zdrave kriterije za ulazak u kraljevstvo Božje i onda kad je pozivao sve ljude da se odazovu i prime udjela na njemu. Isto je vrijedilo i za pripadnike drugih naroda kojima je upravljao poziv. Doista, nikoga unaprijed on nije htio isključiti, ali i onda kad ih je pozivao nije smatrao da tek tako mogu ući u njegovo kraljevstvo, kao da se ulazak u njega događa silom naravi ili kao da ne bi bio vrlo uzvišen, zahtijevan i poseban. Krivo bi mislio onaj tko bi iz Isusovih prispodoba stekao dojam da se spasenje događa olako kao neki naravni ili spontani proces kojim bi on potkopavao kriterije koji su postojali i pred Bogom.

Za takve koji su mislili da Isus zagovara ulazak u kraljevstvo a da ne moraju ništa samo poduzeti ili da ne moraju surađivati s onim tko ih je pozvao, Isus priča prispodobu o gozbi kraljeva sina koju smo danas čuli u evanđeoskom odlomku. Iz prispodobe je vrlo jasno tko je bio primarno pozvan na gozbu, ali isto tako da su kasnije bili pozvani i mnogi drugi jer se oni prvi nisu odazvali. Jasna je to aluzija na odnos židovskoga i poganskog naroda, te način na koji je Božji poziv došao i poganima nakon nemara židovskoga naroda za povjerena im otajstva. Ali isto tako skretanje pozornosti prema prisutnome gostu koji je ušao na svadbu bez svadbenoga odijela jasno pokazuje da Isus nije zagovarao tek ulazak pogana u prostor vjere na bilo koji način, već je zagovarao potrebu da i sami pogani koji ulaze u zajednicu vjernika budu prikladno urešeni za događaj na koji su bili pozvani. A taj događaj je bio najuzvišeniji čin – svadba kraljeva sina. Odazivom na svadbu trebali su pokazati poštovanje koje imaju prema Kralju i prema uzvišenom pozivu koji im je iskazao čast.  Dakle, Isus doista smatra da je poganskim narodima iskazao čast kad ih je pozvao na zajedništvo vjere, što ne znači da itko ima pravo prema tom događaju postaviti se površno i neodgovorno, to jest doći na svadbu u neprikladnom ruhu.

Ovom prispodobom Isus je izgovorio i jasnu poruku i nama kršćanima danas. Jer ako je svima uputio poziv na zajedništvo vjere s Ocem nebeskim, to zajedništvo nemamo pravo shvaćati kao nevažno i usputno u životu. Jer spasenje nije spontani proces prema kojem se i danas zadovoljimo samo naravnim kvalitetama života, već je neophodno priskrbiti nadnaravni ures vlastitoga bića, to jest svadbeno ruho. Zato je u ranome kršćanstvu ćudoredni život bio pretpostavka da bi se moglo primiti krštenje i vjeru. Kao što je bilo nespojivo da netko dođe na kraljevsku svadbu u neprikladnome ruhu, tako je bilo nespojivo da netko bude kršćaninom, a živi neobraćenim, to jest grješnim životom. To znači da bismo i mi danas trebali razmisliti o tome smijemo li živjeti površno, te ostati na našem ljudskom poimanju vjere, ostati na ljudskom prosjeku života, a Bog nas je pozvao na uzvišeni život, to jest na kraljevsku svadbu svoga Sina. Ujedno, on sam je skrbio oko toga da nam priskrbi čisto svadbeno ruho u vidu krsnih bijelih haljina koje smo primili, jer nam je samo on mogao podariti prikladno svadbeno ruho. A nemamo pravo biti kršćani bez svadbenoga ruha, već naprotiv u potpunosti biti svečano urešeni milosnim zajedništvom s njime, jer nas to isto zajedništvo čini duhovno bogatima i spremnima za najljepši događaj našega života, jer je Bog u našem srcu odredio pripraviti kraljevsku gozbu svome Sinu.

Potrudimo se stoga i mi otkriti neobičnu ljepotu i važnost poziva na gozbu života vječnoga koji nam Bog upućuje, te ne ugrozimo svojom površnošću i grijesima taj isti poziv koji nam je upravljen, a niti svadbeno ruho koje nam je on podario. Zahvalimo radije Bogu za taj sveti poziv, te mu u zahvalnosti pođimo ususret odgovornim životom, da se i nama ne dogodi da budemo pozvani na vječnu gozbu time što mu u svome srcu pripremamo ovu zemaljsku, tako da se ne dogodi da budemo izbačeni iz svadbene dvorane. Veselimo se zbog upravljenoga poziva, što nam je već ovdje na zemlji dao predokus buduće slave koju ćemo jednom uživati na onoj vječnoj svadbi Jaganjčevoj u njegovu kraljevstvu.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Borba za Božji vinograd

October 6, 2017 by Ivan No Comments

27. nedjelja kroz godinu – A

Razmatrajući duhovnu stvarnost svoga naroda, Gospodin Isus je redovito znao pretočiti svoja zapažanja u prispodobe koje su bile slikovite i upečatljive. Jedna od tih prispodoba je i prispodoba u zlim vinogradarima koji ne dopuštaju gospodaru vinograda da ubere urod iz istoga. U ovom slučaju bila mu je olakotna okolnost to što je već u Starome zavjetu prorok Izaija ispjevao pjesmu o Božjem vinogradu. Stoga je Isusu bilo dovoljno nekoliko preinaka da dobije vrlo aktualnu i razumljivu prispodobu s porukom jasnijom i izričitijom od starozavjetne. On je želio skrenuti pozornost na loše upravitelje Božjega naroda, koji svojim lošim upravljanjem nisu dopuštali da narod donese prave plodove. Točnije rečeno svojim postupcima nisu dopuštali da plodovi vinograda pripadnu onome tko je istinski njegov gospodar. No ova drama izraelskoga naroda kao Božjeg vinograda može postati i drama svakog naroda i svakoga društva u kojem se osjeti jednako tako sukob i borba oko pripadnosti Bogu. I to još nije sve, jer se isto takva drama otkriva i na razini svakog pojedinca koji je pozvan biti Božjim trsom u svetom vinogradu. Zlo, međutim, i njega nastoji lišiti plodnosti i pripadnosti Bogu.

No ono što dolazi do izražaja u prispodobi, i što jako začuđuje, jest agresivnost i upornost zla koje se pošto poto želi domoći vlasništva koje mu ne pripada. Naime, vinogradari iz prispodobe daju se u službu zla, to jest otvorenoga protivljenja gospodaru glede plodova vinograda za koji oni sami nisu učinili ništa, osim što su čekali urod kao najamnici. Svoju beskrupuloznu odlučnost pokazuju prema gospodarevim slugama koje zlostavljaju, progone i ubijaju. Štoviše, njihova drskost ide do te mjere da ubijaju i samog gospodareva sina – baštinika.

Primijenjeno i na naše suvremene hrvatske okolnosti može se uočiti kako u društvu postoje sile zla i cinizma koje su vrlo agresivna prema vrijednostima i svakom pokušaju da se napravi točna slika stanja u društvu. Posebno su agresivne te sila zla ako im netko pokuša ustvrditi da čovjek pripada Bogu kao Božja predraga svojina, koju treba obrađivati i oko koje skrbiti da donese božanske plodove života, a ne dopustiti da živi zapušteno i da mu život postane besplodan. Stječe se dojam da onda te iste sile zla, koje ne dopuštaju da Bog ubere plodove ljudskih napora za život vječni, tog istog čovjeka steriliziraju na način da ga dovedu do toga da živi sasvim prizemljenim ljudskim životom u kojemu nije kadar podići glave prema vječnim neprolaznim vrijednostima. Jer u društvu u kojemu živimo beskrupuloznim i bezobraznim ‘vinogradarima’ ne smeta ništa što se događa u okruženju, koliko im smeta kad netko glasno izgovori istinu o božanskom porijeklu i nebeskom pozivu čovjeka i počne se zalagati za to da se ne temelju te istine oblikuje i njegov život na zemlji, to jest društvo u kojemu živi, čime bi se čovjeku omogućilo da donese plodove sukladne njegovoj naravi. Ali ovi zli vinogradari današnjice ne dopuštaju da se to dogodi, već uredno onemogućuju taj uzvišeni Božji plan i cilj.

Tako vidimo da i prvo čitanje, a i evanđeoski odlomak, svjedoče o vjekovnoj borbi koja se odvija za Božji vinograd između Boga koji je stvoritelj i gospodar vinograda koji ga je zasadio, okopavao, zaštitio i Zloga koji mimo prava hoće prisvojiti ono što nije njegovo. Riječ je o borbi koju pokreću sile zla koje se u svome bijesu i pakosti žele domoći Božjega posjeda. I što se više Bog trudi oko toga da zaštiti svoj nasad od zloporaba, tim više oni nasrću na taj nasad novim i nedopustivijim sredstvima. Koliko se Bog više trudi oko njegove plodnosti, toliko ga oni više žele učiniti besplodnim. Koliko se Bog više trudi da ga privede svrsi time što mu daje obilnije plodove, to više se oni žele domoći njegovih plodova za svoje privatne i ograničene potrebe, a koje će biti na štetu samog vinograda. Zlo, kako vidimo, pokazuje začuđujuću silinu i bijes kada se bori za vlastiti interes, premda nema nikakvoga prava na taj interes. U toj borbi ono bira sva raspoloživa sredstva, i dopuštena i nedopuštena, umjesto da prihvati istinu o Božjem vinogradu i njegovoj plodnosti. U stvari, od trenutka kad se bori za interes mimo vlastitoga prava, kad se bori za nezakoniti cilj, bilo koje upotrijebljeno sredstvo je uvijek nedopušteno. Pogotovo što uočavamo koliki napor ulaže Bog da zaštiti svoj vinograd, do mjere da je spreman izložiti sebe za njegovu dobrobit šaljući svoga Sina, dok zlo može samo u bjesomučnoj oholosti biti rušilačka sila kojoj nije cilj dobrobit vinograda, već njegova propast.

A nama ljudima bi trebalo doći do svijesti da se ova borba vodi poradi nas i našega spasenja. Bog nas želi zadržati kao svoj plodni vinograd, te je sprema i svoga Sina dati za naše spasenja, da nam omogući svet i uzvišen život koji rađa plodovima života vječnoga. Zli, pak, nije ni ‘orao ni kopao’ oko nas, naše plodnosti i našega dobra, ali svojim zavođenjem želi sve upropastiti. Naša je ipak jedina sigurnost u Bogu, koji nam dade svoga Sina kao Kamen koji graditelji – zli vinogradari odbacuju, a nama postaje Kamen zaglavni. Držimo se njega i na njemu utemeljimo svoj život, kako bismo po njemu i u njemu doista bili plodni Božji vinograd.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Izvršiti volju Očevu

September 28, 2017 by Ivan No Comments

26. nedjelja kroz godinu – A

Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu smislu. Ne promišljamo izrazitije niti uranjamo dublje u problem života, već nam se događa da on prolazi, za nas i pokraj nas, a mi živimo u svojoj ljudskoj uljuljanosti i zemaljskoj kolotečini. Manje-više znamo što nam je činiti iz ove naše ljudske perspektive, to jest uspijevamo otkriti što nam je kao ljudima činiti da proživimo život na uredan način kao i drugi ljudi. Mnogima je, međutim, nejasno, što bi i kako bi trebali živjeti pred Bogom. Nije im jasno kako dopustiti da život zadobije veću vrijednost, onu koju ima u Božjim očima. Svi nekako računamo kako nas Bog ima platiti za naše ljudsko ponašanje i nagraditi nas životom vječnim samo zato što za zemaljskoga života nismo bili kriminalci i razbojnici, ali se malo kada upitamo što je naš poziv pred Bogom. Ne trudimo se dovoljno stupiti u skladan odnos s njime na način da otkrijemo vlastito zvanje pred njim i da tako živimo da nam je na prvome mjestu odgovoriti na izazov tog zvanja. Još kako tako znamo koja je naša volja i želja u životu, te bismo htjeli da nam Bog bude na usluzi za ostvarenje iste, ali da bismo se znali mi podložiti njegovoj volji, to je već rijetkost. Zato se i dogodi da mnogi kršćani i ne znaju da je biti kršćanin poziv, te je mnogo onih koji ne znaju da ga treba živjeti i izvršiti. Pogotovo ne znaju da je njihov poziv otkriti i živjeti volju Božju u svome životu.

U tom smislu je izazovna i prispodoba koju Isus priča o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd. Obojica glede očeva plana imaju svojih zadrški i nećkanja, premda to jedan ne izgovara ali čini, dok drugi izgovara, ali kasnije se ipak odlučuje podvrći očevoj volji i planu. Obojica predstavljaju nas ljude koji imamo svojih prioriteta pred Bogom, ali smo spremni i njemu samome zamjeriti ako on nije dobro razumio naše prioritete i nije ih uvrstio na listu svojih prioriteta odmah i na način kako smo mi zamislili. Uglavnom dobro znamo koju bi zadaću trebao imati Bog u našem životu, ali sami ne tražimo kako se mi suobličiti njegovoj volji, planovima i potrebama koje pred nas iznosi.

Zato je u životu nebitno kako se zovemo i kojim se poslom bavimo, kojem narodu pripadamo ili kojeg smo spola ili dobi, već je bitno da otkrivamo Očevu volju u svome životu. To može samo onaj tko se ponajprije potrudi otkriti da je Bog Otac koji poradi našega vječnoga dobra predviđa da vršimo njegovu svetu volju, te da mu svojim djelima omilimo. Njegova volja se tiče istinskog života u pravednosti, istini i ljubavi. Stoga za nas ljude, ako želimo ići putem vječnoga života, nije dostatno živjeti samo prema nekim ljudskim parametrima, već je neophodno imati istinski odnos s Bogom, a to znači otkrivati ga kao svoga Oca i tako se prema njemu odnositi. Stoga Isus predbacuje i svome narodu, kojega predstavlja sin koji govori ‘hoću’ ali ne vrši, da je vršio moralne zakone i zapovijedi, ali nije bio na autentičnom putu pravednosti jer nije otkrio Oca. Zato je, ma koliko se god trudio ostvariti ljudsku pravednost, nije prepoznao ni izvršio one Božje kojoj je pretpostavka razumijevanje očinstva Božjega. To je kao da i danas kršćani žive život na nekom svome putu ljudske pravednosti, a da nikad ne otkriju lice milosrdnoga Oca niti da ikad saznaju što Bog od njih i želi glede spasenja i života vječnoga. Netko bi se mogao zvati kršćaninom, ali ako nikad ne podvrgne Ocu svoje srce da ga on oblikuje i da ga pošalje kao navjestitelje radosti svojoj braći, on je kršćanin samo imenom ili na neki ljudski način, a ne na način na koji je Isus naviještao i na koji je pozivao. Isus nam zato ukazuje kako je pravo dijeto Očevo onaj tko doživljava njegovu blizinu, pa i onda kad je prošao kroz krize, kušnje i lutanja. No kad jednom dođe do spoznaje o Očevoj blizini i ostvari zajedništvo s njime, nastojat će u skromnosti i poniznosti dalje graditi svoj odnos s njime, poput sina koji u prvi tren kaže ‘neću’, ali se kasnije predomisli i iskaže posluh Ocu.

Neka i nama ova prispodoba bude poticaj da pobijedimo otpor prema volji Božjoj koji se može roditi i u nama. Nadvladajmo svaku duhovnu lijenost, negodovanje i sporo prihvaćanje, te se dajmo nadahnuti Očevom ljubavlju koja nas pretvara u gorljive poslenike u njegovu vinogradu. Odbacimo svaku samovolju, a prihvaćajmo radije volju Očevu kao ključ vlastitog spasenja i kao rezultat zajedništva s njime u Duhu Svetomu, pa makar to od nas iziskivalo obraćenje, kao što to učiniše carinici, bludnice i ostali grješnici koji nakon putanja prigrliše naviještaj Božje pravednosti iz usta Ivana Krstitelja, što im je otvorilo vrata prema Isusu. Vršimo volju Očevu i marljivo prionimo na rad u vinogradu kako bismo u radosti zajedništva s Ocem i drugoj njegovoj djeci navijestili ljepotu njegova života, te jednom uživali vječno blaženstvo u nebu.

Reading time: 4 min
Propovijedi

Duhovni besposličari

September 22, 2017 by Ivan No Comments

25. nedjelja kroz godinu – A

Tumačeći istine o kraljevstvu Božjemu Gospodin je iznio i jednu neobičnu prispodobu koja uvijek nanovo izaziva. A ova koju smo čuli danas izaziva, jer zvuči neuobičajeno i gotovo neprihvatljivo i za naše ‘suvremene’ uši navikle na govor o pravednosti i zalaganje za ostvarenje iste u društvu i međuljudskim odnosima, kao što je izazivalo i reakcije Isusovih suvremenika. Doista, u današnjoj prispodobi Isus predstavlja kraljevstvo Božje kako neku vrstu nepoštenog dara koji, kad se daje jednima, kao da nanosi nepravdu drugima. Jer i da živimo u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika i u kojoj poslodavci redovito isplaćuju plaće i zaslužena primanja, isto bismo svi zadržali dozu rezerve prema spomenutom gospodaru, uvjereni negdje u dubini duše kako je ipak bio nepošten prema radnicima, te bismo zadržali osjećaj da je ipak one prve iskoristio, a onim drugima išao na ruku.

Isus, međutim, ne kritizira njega, već stav i ponašanje radnika koji se bune na potez svoga gospodara. Stav koji zauzimaju spomenuti radnici iz prispodobe je vrlo neuviđavan. Njima nedostaje poniznosti u odnosu prema gospodaru koji im čini dobro i uslugu kad ih uzima u najam taj dan, te im daje zasluženu plaću onako kako se pogodio i kako im je obećao. Ta plaća je stigla bez kašnjenja tako da ih nije u ničemu zakinuo što im je obećao, sukladno i dogovoru na koji su pristali. A da im dogovor nije odgovarao, onda ne bi ni pristali na njega, tako da je ipak bila bezrazložna njihova ljutnja. Prema ispripovijedanoj prispodobi, nedostajalo im je poniznosti i bili su usredotočeni više na interes i svoju računicu, nego na ispravan stav pred onim tko im je dao posao i kruha taj dan. Njihov stav je bio pogrešan, jer su zanemarivali da bi bez gospodara koji im daje posao ostali besposličari. A sudeći prema njihovoj reakciji, da su potom morali i drugi dan ići na posao kod istoga gospodara, vjerojatni bi zabušavali i ljenčarili da mu se osvete što im nije dao po mjerama njihovih apetita, kako se to događa među nama ljudima, te je i to jedna od neželjenih pojava u našem društvu.

Isus ovu prispodobu, međutim, ne priča radi socijalnih problema i želje da ih on pomogne rješavati u društvu, već uzima socijalnu tematiku da dadne duhovnu pouku. On uočava da u našem odnosu prema Bogu postoji određena nepravilnost, te prečesto ne vidimo sebe pred Bogom. Više nam je u glavi naša ljudska računica, tako da niti ne vidimo njegovu dobrotu prema nama. Tako zaboravljamo da prije našeg truda i napora, postoji njegova želja da nas uključi u zajedništvo sa samim sobom. Pa i kad u sebi osjećamo želju za duhovnim rastom i djelovanjem, zaboravljamo da je taj imperativ plod njegova stvarateljskoga djela za nas. Dok mi očekujemo njegovu nagradu za zemaljski posao za koji primamo zemaljsku plaću, on nas odvijeka poziva da se duhovno angažiramo za svoje dobro kako bi nas mogao i nagraditi vječnim životom za suradnju s njime.

Stoga ako smo i sami neuviđavni i nemamo osjećaja za ono što on čini za nas, može nam se dogoditi da se pobunimo na njegovu dobrotu i prema drugima. Osim toga, u nedostatku poniznosti ne vidimo koliko smo mi mnogo manje angažirani oko svoga duhovnoga dobra nego što je on oko našega. Ako iskreno zastanemo pred samima sobom, vidjet ćemo koliko malo mi vodimo brigu o samima sebi i o onima o kojima bismo bili dužni voditi brigu, pa opet se počesto znamo žaliti na Boga kao da on ništa ne radi. A ne vidimo da mi radimo manje od njega, pa čak pitanje je bismo li išta radili da nije njegovih poticaja. Da nam on nije još dao izričite poticaje, da nas ne poziva na susret i zajedništvo, kako bismo tek onda bili udaljeni i od sebe i od njega. Pa ni ovoga susreta i zajedništva euharistijske ljubavi ne bi bilo da nas on ne poziva i ne okuplja, jednako kao što bismo ostali zakinuti za njegovu pouku i očinske poticaje ćudoredna života.

Zato bi bilo dobro najprije uočiti da smo svi skupa duhovni besposličari, i to prema samima sebi. A da ne govorimo o tome kako smo premalo zauzeti oko naviještanja kraljevstva Božjega. Činjenica je da bez Boga ne znamo niti što je za nas dobro i zlo, te se i ne trudimo oko vlastitoga dobra dok nas on ne potakne na to. Ako mislimo da je dovoljan samo naš jedan tjedni odlazak u crkvu, da bismo nakon toga mislili da smo mi radili od jutra do mraka oko svoga spasenja, te da bi nam Bog potom trebao biti dužan, onda se varamo i loše vidimo. Ako nismo angažirani sto posto i svaki dan, onda smo u opasnosti da ne uočimo ispravno pravo stanje stvari, te da kasnije u svojoj neuviđavnosti optužujemo Gospodina za sva razočaranja i neuspjehe našega života.

Neka nas ova prispodoba potakne da stvorimo dobro odluke, te da se do kraja potrudimo oko svoga duhovnoga dobra, bježeći od duhovne nebrige i besposličarenja. Tek tako ćemo znati potruditi se i oko drugih koji su potrebni da im pokazujemo put kraljevstvo Božjega. Radimo stoga pred Bogom u poniznosti i jednostavnosti srca trudeći se nadići duhovnu lijenost i besposličarenje. Neka nam trajno pred očima bude motivacija života vječnoga i svih njegovih vrijednosti, kako bismo jednom doživjeli da nas Bog za sav trud, koji nije samo naš već je i njegov u nama i za nas, nagradi životom vječnim. Budimo pred njim ponizni skrbeći oko duhovnoga rasta i svjedočenja, pa će nas on jednom uzvisiti za sva dobra koja smo za ovoga života primali iz njegove ruke.

Reading time: 5 min
Page 30 of 85« First...1020«29303132»405060...Last »

Misao dana

Isusova ljubav darovana po Duhu Svetom snaga je jedinstva Crkve
~*

Propovijed

  • Radikalizam nasljedovanja

    13. nedjelja kroz godinu – C U svom putu put Jeruzalema Gospodin i njegovi učenici doživjeli su neugodnosti u Samariji gdje su im mještani jednog sela bili negostoljubivi odbijajući njega i glasnike koje je poslao pred sobom. No takav stav i ponašanje izazvao je oštru reakciju Jakova i… »

Meditacija

  • Slavoluk pobjede

    Veliki vojskovođe i pobjednici pravili su sebi slavoluke pobjede kako bi uzdignute glave svečano proslavljali povratak iz ratnih pohoda i pobjeda. No naposljetku, međutim, na koncu života svaki je od njih pognuo glavu pred grobom i njegovim skromnim otvorom kroz koji nijedan… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Radikalizam nasljedovanja
  • Kako stvoriti mišljenje?
  • Sveto Tijelo za svetost našega tijela
  • Bog samoočitovanja i sebedarja
  • Duh koji poučava o svemu
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID