Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svojim slavnim uskrsnućem Isus je ispunio djelo koje mu je Otac povjerio da ispuni među ljudima. Ispunivši svoje poslanje, pripremio ih je za onaj konačni zahvat i dar koji im je planirao dati, nakon što je znao da mu je prijeći ponovno k Ocu. Ali njegovo poslanje nije bila neka vrsta izvanjske misije, nakon koje se trebao vratiti k Ocu, već se njegovo poslanje se ticalo same biti ljudskoga života. Ono je zadiralo u onu najdublju dubinu, u život kao takav i u ljudsku dušu i nutrinu, premda je cijela zemlja i svemir vapili za temeljitom obnovom.

Njegovo djelo spasenja, naime, ticalo se u prvom redu obnove čovjeka koji je poradi grijeha postao ruševina, pa i kada se to izvana nije vidjelo. Čovjek se urušio u sama sebe nakon što je zgriješio i odrekao se zajedništva s Bogom, nakon čega je zdanje stvorenoga svijeta klonulo pod bremenom ljudskoga grijeha. Božji Sin je, sukladno proročkim navještajima, prionuo stoga na djelo spasenja, te je imao sanirati posljedice urušavanja i ponovno podignuti najprije ljudsko zdanje omogućujući čovjeku da bude hram Božji, kako je i bilo zamišljeno u prvotnom Božjem planu. A završni čin obnove čovjeka bio je taj da učini da se Duh Sveti ponovno nastani u zdanje koje je obnovljeno njegovom mukom, smrću i uskrsnućem. I doista, nutrina ljudska može se ispuniti jedino nutrinom Božjom, a praznina ljudska samo obiljem Božjim. Zato Isus nije za svoje učenike pripremao neke druge darove, osim što je odlučio dati im svoga Duha koji ih jedini može do kraja ispuniti, te jedini može donijeti mir u nemirnu dušu, jedini može unijeti reda tamo gdje je bio nered.

Ovaj Isusov plan odgovara i onoj svijesti koju izražava Psalmist kad pjeva: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje. Jer obnova lica zemlje može se dogoditi samo po obnovljenim ljudima, te stoga uvijek ovisi o sadržaju koji ljudi nose u svojim srcima. Isus je htio dati nam svoga Duha, kako bismo, obnovljeni tim Duhom, bili kadri obnavljati lice zemlje. Zato nas je obdario tom životnom Snagom odozgor, ili pak iznutra, da obnavljamo lice zemlje kojem je ovo izvanjsko samo odraz unutarnjega stanja. No obnova lica zemlje je u prvome redu obnova ljudskosti koja se najprije obnavlja iznutra, nakon čega postaja sposobna obnavljati sve oko sebe. Nije stoga bez razloga Isus dahnuo u svoje učenike i rekao im: Primite Duha Svetoga! Time ih je do kraja preporodio i ispunio, te im dao vlasti i snagu nad opraštanjem grijeha, jer ako ima nešto što nagrđuje lice ljudsko i lice zemlje, onda je to upravo grijeh.

Ovo iskustvo koje je Isus pružio svojim učenicima, iskustvo je koje bi trebalo biti ključno i u našemu životu. Mnogo se i danas govori o obnovi i obnovama, prave se mnogo planovi napretka i priprema se navodno za bolju budućnost. No svi planovi, želje i nastojanja ovise doista o tome koliko su Duhom Božjim obnovljeni oni koji trebaju provoditi te planove u život. Ako nema istinske obnove Duhom Svetim, sve drugo su samo obmane kojima nas omame demagozi i vođe ovoga svijeta, a koji ne razumiju bit samoga života. Isus nije demagog, te vrlo dobro zna koja je važnost čistoga duha u našem životu. Stoga nam i daje Duha Božjega, Duha Svetoga, da nas natopi Božjim životom i svetošću bez koje kao ljudi nemamo pravoga života. I ne daje nam ograničeni dar ni neku doziranu mjeru, već nam da je svu puninu Božjega bića predajući nam dar Ljubavi kojom se on i Otac ljube. Zato je i mogao jamčiti svojim učenicima da ih neće ostaviti siročadi, već da će ostati trajno s njima, jer je doista u ljubavi Duha Svetoga i on prisutan u dušama svojih vjernika, kao što je u toj ljubavi prisutan i sam Otac nebeski.

Dopustimo stoga Gospodinu da i u nas dahne kao što je dahnuo u svoje učenike, to jest obnovimo i mi svijest da je Gospodin svojim uskrsnućem i nama omogućio ovaj novi dah života. Dao nam je svoga Duha kao vrhunac djela spasenja kojima nas vodi prema vrhuncima Božjim, a ne samo prema zemaljskim i ljudskim ostvarenjima. Dao nam je Duha Svetoga kojim se obnavlja tkivo našega života od zaraze grijeha, od starosti i truleži koji ga nagrizaju, a nastaju po grijehu. Obnovimo stoga svoj duh i živimo kao oni koji od Duha Svetoga primaju istinski Božji život, neprolazan, vječan i svet. Dopustimo da nas prožme Duh Božje ljubavi i donosimo plodove koji su njega dostojni, jer samo Duhom Božjim izgrađeni možemo izgrađivati novo čovještvo i obnavljati lice svoga naroda i cijele zemlje.

7. vazmena nedjelja – B

Kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, Isus moli za svoje učenike. Iz njegove molitve se iščitavaju važne stvari koje on želi svojim učenicima, te ih stavlja u svoju molitvu pokazujući tako do čega je njemu stalo i što im u stvari želi kao Učitelj. Nemoguće je jednim promišljanjem produbiti sve sadržaje koje Gospodin ističe, ali barem nešto se može istaknuti koristeći se obiljem njegove riječi kako za naš osobni život danas tako i za život Crkve. Tako između ostaloga vidimo da moli Oca da sačuva učenike od Zloga: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.

Doista je vrlo zanimljiv ovaj Gospodinov izričaj. On ne moli Oca da ih uzme sa svijeta, što bi bilo jedno od rješenja. Jer da ih uzme sa svijeta, lišio bi ih svih problema, izazova i poteškoća koje imaju u svijetu. Napose oslobodio bi ih progona i protivljenja svijeta njihovu nauku. S druge pak strane Isus moli zdušno svoga Oca da ih očuva od Zloga, te se s pravom valja pitati što to znači. Doista, znamo da im Isus nije jamčio da će ih zaštiti od progona i svih protivština, već im je to i obećao. Zato očito ne misli zaštiti ih na takav način da im osigura i omogući miran i lagodan život. Naprotiv, poslao ih je da naviještaju u svijetu, kao što je i njega poslao Otac, pa i kad se moraju mučiti naviještajući radosnu vijest kraljevstva sve do prolijevanja krvi. Nije ih poštedio ni napada izvana ni kojekakvih nevolja iznutra, te se onda s pravom postavlja pitanja kako ih je onda Otac zaštitio od Zloga. Je li Isusova molitva ostala neuslišana ako ih nije zaštitio od okrutnosti svijeta i od krvavih napada moćnika?

Zato vidimo da ih Gospodin nije niti sačuvao od reakcije i bijesa Zloga koji ih je bjesomučno progonio, pa i okrutno kaznio smrću jednog po jednog, upravo zato jer su naviještali radosnu vijest spasenja. Nije ih poštedio od tih napada, te svojom molitvom i nije za njih tražio takvu zaštitu, već nešto mnogo važnije i sadržajnije. Molio je Oca da ih zaštiti od zasjeda Zloga, ali onih duhovnih zasjeda koje bi mogle ugroziti njihovu duhovnu i vjerničku cjelovitost. Uistinu je mnogo gore ako ih Zli uspije zavesti, nego ako ih progoni i ako im tjelesno naudi. I mnogo je lakše obraniti se od Zloga koji progoni snagom moćnika i sirovom silom, od onih lukavih progona koji prijete zaraziti im dušu i odvratiti ih od cjelovitoga služenja Bogu i njegovoj istini. Zato ova molitva pokazuje da Isus moli da njegovi učenici budu zaštićeni od lukavstava i prijevara Zloga, to jest od zamki koje im postavlja s ciljem da ih iskvari, odvrati s pravoga puta, uvede u zabludu, odvrati od puta posvećenja. I doista vidimo da je to uvijek bio jedan od ciljeva koji je Zli htio postići: odvratiti apostole od puta istine, posvećenja, svetosti.

Stoga je ova molitva i danas vrlo aktualna. Jer nije dostatno samo da nam Gospodin podari mirna vremena i da nas čuva od progona, od napada i nasilja. Mnogo je važnije da nas Božja pomoć prati i štiti danas od kompromisa sa Zlim, to jest da nam čuva vjeru cjelovitom, budući da je istinsko zlo ako Zli učini da Bog ne bude na pravom mjestu u našemu životu. Zato ni danas nisu toliko opasni otvoreni napadi Zloga, koliko je pogubno za dušu i za cijelu Crkvu ako Zli uspijeva odvratiti pastire i apostole od cjelovitog i vjerodostojnog služenja Bogu. Opasni su napadi zla i Zloga koji nas ugrožava duhovno na način da čini sve da oslabi naše postojanje pred Bogom. Pogubni su utjecaji zloga koji čini da naša vjera postaje mlaka, a mi se lagano poistovjetimo sa svijetom. Vrlo je škodljivo za naše spasenje kada mi ne doživljavamo temeljito i korjenito božju istinu i kada od nje ne živimo. A pogotovo ako pristajemo na kompromise s poluistinama i lažima koje postoje u svijetu.

U tom duhu je i danas neophodno da i nas Otac čuva u svome imenu i da nas posveti u njemu da do kraja budemo  njegovi, jer njegovo ime u svome životu nosimo. Nadalje, neizmjerno je važno da nas čuva u svojoj istini dok živimo u svijetu u kojem kruži kao poplava mnoštvo ljudskih ‘istina’ koje se suprotstavljaju onoj Božjoj, apsolutnoj i neprolaznoj. Daleko je bitnije čuvati Kristovu riječ kojom je posvećena i uzvišena naša razumska narav, nego pristati da naša riječ ostane na razini zemaljske riječi koja nije kadra oplemeniti i obogatiti naše postojanje Božjim životom. Posve je neophodno primiti i posvjedočiti Božju ljubav u svijetu koji je kivan na svaki pokušaj da se ljudsku ljubav oplemeni tom vječnom i neizrecivom.

Molimo stoga Gospodina da i nas uključi u svoju molitvu, te da i nas Otac zaštiti od Zloga, a ne samo od onih svakodnevnih izvanjskih zla kojih smo počesto žrtve. Neka i nas zaštiti u svojoj riječi, istini i ljubavi, da bismo tako i sami imali u sebi puninu radost koju je donio u ovaj naš počesto tužni svijet koji ne živi od Božje radosti. A da bi se to dogodili, raspoložimo svoja srca i podložimo mu ih, jer njegova se molitva prvenstveno ostvaruje u srcu i duši koji primaju njega i ostaju nepovratno u cjelovitom zajedništvu s njime. Tako i sami sudjelujemo u njegovu nastojanju da nas zaštiti od Zloga, čime nam se otvara dolazak u njegovo vječno kraljevstvo gdje više neće postojati ni prijetnje ni opasnosti da nas Zlo odvrati od s puta ili ugrozi zajedništvo s njime.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Slaveći danas blagdan Gospodinova uzašašća k Ocu, to jest onog konačnog prijelaza koji se već zbio uskrsnućem, osjećamo se zbunjeni poput apostola koji ostaju gledati netremice u nebo dok oblak Gospodina skriva njihovim očima. Bili su ne malo zbunjeni, te nisu znali što to sve ima značiti i koje će sve imati posljedice u njihovu životu. Premda se dogodilo samo ono što je on najavljivao, ipak je njihova zbunjenost bila velika te su njihovu ustrajno gledanje u nebo morala prekinuti dva anđela u bijeloj odjeći koja su ih vratili u stvarnost govoreći: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo. Te riječi su bile dovoljno da ih vrate u stvarnost o kojoj im je i on nešto prije uzašašća govorio kad im je rekao da nije njihovo znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti, jer njihova je zadaća sasvim drugačija: Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do krajeva zemlje.

Nakon anđelovih riječi oni se ipak više nisu pitali o tome kada će doći Gospodin, premda nas je sveti Luka u Djelima apostolskim izvijestio da ih je živo zanimalo kada će on u Izraelu uspostaviti kraljevstvo. Osim toga, i anđeli su rekli da će taj isti Isus doći kao što su vidjeli da odlazi u nebo, no oni više nisu posvećivali pozornosti računanju točnog vremena njegova dolaska ili pak nekom odbrojavanju dana. Jedino što je bilo važno bio je navještaj radosne vijesti svim narodima i sve do nakraj svijeta, pa i pod cijenu života, što i učiniše. Doista, sve što znamo iz njihova kasnijeg svjedočanstva, nije bilo usredotočeno prema izračunu vremena kad se Gospodin navodno trebao pojaviti, već prema svjedočenju na zemlji i širenju radosne vijesti. Naravno, ne bez svijesti da će Krist uistinu i doći, pri čemu uopće nije presudno odrediti matematički taj trenutak.

No ipak, od tada pa sve do dana današnjega, bilo je ljudi koje je mučio problem Gospodinova drugoga dolaska, pa su se upuštali u nepotrebne izračune, prebacujući naglasak s onoga što je istinski važno, na nešto što je samo suvišno pitanje, čijim odgovorom se ništa ne dobiva. U protivnom, sam bi Gospodin objavio to kao važno za spasenje da je to takvim smatrao. Tako bi i danas onima koji promatraju nebo u grču da otkriju točno vrijeme njegova dolaska, anđeli rekli isto što i apostolima: Što stojite i gledate u nebo? Uistinu je nepotrebno zauzeti takav stav, kad znamo da nam je Gospodin povjerio drugu zadaću: Biti njegovi svjedoci. U ovome slučaju znači da trebamo biti svjedoci njegova uskrsnuća i uzašašća na zemlji. Naše nije baviti se računanjem vremena, već propovijedanjem evanđelja svemu stvorenju. Nije nam se prepustiti ispraznim naklapanjima i beskorisnim računanjem vremena, već prije svega i nadasve imamo zadaću vršiti volju i odredbe Kristove.

Pouka koju je Gospodin nekada izrekao svojim apostolima, vrijedi stoga i danas za nas. Ne bismo se smjeli zavaravati i na pogrešan način čekati Isusov drugi dolazak, bilo da ostajemo skrštenih ruku promatrati nebo čekajući kad će doći, bilo da se okrenemo zemlji i nastavimo baviti zemaljskim stvarima kao da se ništa nije dogodilo. Jer za čovjeka Isusovim uskrsnućem dogodilo se nešto prevažno, te je tragično da toliko ljudi ne mari za taj događaj ne doživljavajući njegovu osobitu važnost. Zato je jedini ispravni put naše zauzeto djelovanje snagom Kristovom u nama, kad se potpuno predajemo naviještaju spasenja, dopuštajući međutim da Gospodin surađuje s nama i utvrđuje riječ popratnim znakovima. Bolje rečeno, na taj način mi postajemo njegovi suradnici koji nastavljaju njegovo poslanje u svijetu, a koji znaju da će sigurno doći i mi ćemo ga susresti na poseban način u trenutku naše smrti.

Učinimo stoga sve da blagdan Kristova uzašašća i za nas bude ono što je bio i za apostole: događaj nade kojim im sam Bog jamči da je njihovo mjesto na nebesima koje je Krist išao pripraviti. Ali ne samo da je išao pripraviti, već je obećao i doći po njih da ih povede sa sobom nakon što izvrše djelo spasenja. Oni su bili na to pripravni, te su položili svoje živote naviještajući radosnu vijest, a on nije prestao biti s njima po svojoj snazi i Duhu kojega im je poslao. Prepustimo se i mi toj snazi i budimo odvažni i zauzeti navjestitelji i svjedoci Kristova slavnog uskrsnuća i uzvišenog uzašašća dok i sami jednom ne dođemo u za nas pripravljenu slavu.

6. vazmena nedjelja – B

Ostavljajući svojim učenicima posljednje preporuke prije svoga odlaska k Ocu, Gospodin Isus je istaknuo nekoliko vrlo bitnih stvari. Ma koliko njegove preporuke zvučale kao očite i svakodnevne, one to ipak nisu jer u sebi sadržavaju otajstvenu dubinu koju valja otkriti. Tako Isus od učenika traži da ga ljube i ostanu u njegovoj ljubavi, da čuvaju njegove zapovijedi  i da budu njegovi prijatelji čineći što im je zapovjedio.  Osim toga učio ih da je najveći čin ljubavi položiti život za prijatelje, te ih je time ujedno poučio kako biti prijatelji. Na prvi pogled sve se čini jasno i razumljivo, te smo uvjereni da bi tako svatko od nas učinio. Također smo uvjereni da znamo što sve skupa rečeno pretpostavlja i kako se ostvaruje. Međutim, ako tome pristupimo samo kao ljudi, polazeći od naših uobičajenih pretpostavki da dobro znamo što je ljubav i prijateljstvo, onda bismo se vrlo lako mogli prevariti, jer naša ljudska ljubav je vrlo uvjetovana i ograničena ljubav.

Jer Isus, doista, ovim vrijednostima koje mi poznamo u nekoj mjeri i na razini svakodnevnog ljudskog življenja, daje novo značenje. Naime, on o njima ne govori iz ljudskoga iskustva kako to činimo mi ljudi, već o njima govori iz svoga božanskoga iskustva, iz zajedništva ljubavi u kojemu živi s Ocem. Tako on za ljubavi i prijateljstvo podrazumijeva značenje koje ovi pojmovi imaju u odnosu prema Ocu nebeskome, to jest otkrivamo im pravu dubinu i smisao samo u onoj mjeri u kojoj postajemo svjesni što oni znače pred Bogom. Upravo u tome duhu se otkriva što znači njegov poziv učenicima da čuvaju njegove zapovijedi, da budu spremni položiti život za prijatelje i dokazati da su istinski prijatelji jedni drugima. Jer Isus ne stavlja pred svoje učenike legalističke zahtjeve već očekuje da usvoje sadržaje u duhu zajedništva s Ocem nebeskim. Naime, nije bit da učenici tek tako očuvaju neke zapovijedi, pa čak niti da polože život, to jest da umru jedan za drugoga. Bit prijateljstva nije u tome da jedan drugome priopće tajne koje nisu do tada rekli nikome drugome.

Srž Isusovih riječi sastoji se u tome da pouči učenike da u cjelokupnom našem djelovanju mora biti i djelovanje Božje. Tako u svakom činu predanja onima koje volimo, ne predajemo samo sebe i svoju ljudsku velikodušnost, već je bit predati Božju snagu i Božji život. Isto vrijedi i za ljubav. Ne bi bilo dostatno prijatelje ljubiti ljudskom ljubavlju, već ih treba ljubiti onom neponovljivom uzvišenom ljubavlju koja je u Bogu i koja je od njega došla nama. Ljubav koja nije odraz i slika Očeve ljubavi, nije vjerodostojna ljubav. Jednako tako ljubav koja ne vodi k Ocu, nije ispravna ljubav. Ljubav koja nema okus Božje ljubavi i nije njome natopljena, zatvorena je u zemaljske propadljive granice. Oni koji ljubav ne crpe iz Boga i ne prožimaju svoj život Božjom ljubavlju, ne dopuštaju ljubavi da ostvari one vječne, neprolazne domete za koje je stvorena, to jest da bude bezuvjetna i neograničena.

Doista, ljubav teži k tome da probije granice, bilo one koje postoje između Boga i čovjeka, bilo one koje postoje između ljudi međusobno. Naime, ljubav je ona koja premošćuje provalije i ruši ispred sebe sve prepreke, proširuje okvire života i daje nova obzorja. Ljubav čini da nestane granica kako bi ljudi međusobno mogli postati jedno, kao što su jedno tri osobe Presvetoga Trojstva. Takva ljubav prkosi zakonima prostora i vremena, kao što je i iznad svih ostalih zakonitosti svijeta i ljudske logike. Takvu je ljubav pokazao Sin Božji kad je probio granice vremena i prostora i ušao u naš mali svijet, te je, iznad i izvan svake ljudske mogućnosti dao ljudima besmrtni život. On je dokaza svojim utjelovljenjem i poniznošću da bezuvjetna ljubav nadilazi sva ograničenja, u protivnom se ne bi sam Bog spustio u naš ograničeni svijet. No s druge strane njegovo uskrsnuće je dokaz kako ljubav, nakon poniznog ulaska među ljude, nakon umiranja i dara života, pobjeđuje te iste granice koje je morala nadići dolaskom k nama. Štoviše, ovaj put i nas osposobljuje da i mi sami, obdareni snagom njegove ljubavi, pokidamo sve spone i probijemo sve granice koje nas sputavaju u vjerodostojnom životu. Upravo to je razlog zašto pravu ljubav ne možemo naučiti ni steći sami od sebe, već jedino od živoga Boga koji je ljubav i koji nas obdaruje tim istim darom.

Stoga ni nama ne preostaje drugo, nego da se dopustimo izabrati, to jest da dopustimo Isusu da nas izabere, jer one koje izabire, izabire za bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav kao što je bila njegova. Neka nas izabere i pošalje da donosimo trajni rod koji ostaje za život vječni, a on niče samo iz ljubavi njegove. Slušajmo stoga zapovijed koju nam je dao, da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio, to jest Božjom bezuvjetnom i bezgraničnom ljubavlju.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboku i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući naše ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.

Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.

A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisi nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.

Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut za baciti u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.

Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.

4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.

3. vazmena nedjelja – B

U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja čitali smo dodatna svjedočanstva o tome kako su se osjećali apostoli na sam dan uskrsnuća, to jest koje su ih se stvari posebno dojmile i što im se osobito urezalo u sjećanje. Iz ovog izviješća jasno je da su bili zbunjeni i da se nisu baš najbolje snalazili kad im se ukazao uskrsli Gospodin. Bili su potpuno nesposobni razumjeti što se zbiva, te zato sveti Luka i reče da su bili zatvorene pameti: Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tome svjedoci.”

Doista je potrebno shvatiti što u ovom slučaju znači ‘otvoriti pamet’, to jest što bi to bila zatvorena pamet, za razliku od otvorene i obrnuto. Ako sveti Luka veli da je Krist otvorio pamet apostolima da razumiju Pisma, onda je otvorena pamet ona koja se oslobađa neznanja glede Boga, što postiže snagom objave koju nam je donio naš Gospodin. U tom slučaju možemo reći da im Krist čisti i srce, te je otvoreno srce ono koje se oslobađa grijeha. Zato ih on i veli da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha. Pri tome je mislio na njih kojima je on otvorio pamet i srce da mogu drugima prenijeti tako dragocjeno iskustvo. Samo takvi mogli su biti pravi svjedoci Krista uskrsloga, ali i stvarati čvrsto i kvalitetno društvo. Apostoli su doista do toga trenutka bili zatvorene pameti prema Bogu, te im ništa drugo nije moglo pomoći da prođu pod ‘otvorene’, to jest ‘napredne’ osim Kristova uskrsnog zahvata. Nakon toga su ustrajnim i postojanim radom propovijedanja vjere uspjeli preobraziti društvo u kojem su živjeli pozivajući ljude na obraćenje i na odricanje od grijeha.

U vremenu u kojemu je započeo navještaj radosne vijesti svim ljudima, navjestitelji su znali da idu među ljude zatvorene pameti, koji ne mare za Boga i koji grcaju u bezboštvu i grijesima odbacujući njegov Zakon i put života. No nisu se strašili to reći, jer su bili svjesni da samo Bog može učiniti njihove pameti i srca otvorenima da čuju pravu istinu o sebi samima i pravu istinu o Bogu koji ljude poziva na obraćenje i spasenje. Upravo to su bile pretpostavke novoga čovjeka i novoga društva koje je kršćanstvo stvaralo, jer je odgajalo ljude da budu otvoreni za Boga, kao i samo društvo za istinske vjerodostojne vrijednosti utemeljene na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe i naravi.

I danas također postoji sustavno nastojanje stvoriti takozvano otvoreno društvo, to jest odgojiti ljude da budu ‘otvoreni ljudi’. No u ovom slučaju kako ‘otvoreni ljudi’, tako i takozvano ‘otvoreno društvo’ znači nešto sasvim drugo od onoga što smo vidjeli u evanđeoskom tekstu, jer se barata kategorijama ‘otvoren – zatvoren’ na sasvim drugačiji način. Danas se ‘otvorenima’ naziva one koji se hrane nećudorednim življenjem i koji umjesto kreposti u društvu siju kojekakve poroke. ‘Otvoreni’ su oni koji žele ozakoniti bilo koji nered u osobnom stavu i međuljudskim odnosima, te ujedno zlorabe shvaćanje slobode i tumače je kao pravo na razvrat. Oni zagovaraju sveopću snošljivost, osim prema onima koji im ukazuju da je takav projekt bez utemeljenja u Bogu, te je ujedno i protiv naravi i smisla ljudskog postojanja.

Nama koji vjerujemo u Krista uskrsloga i koji mu dopuštamo da nam otvori pamet i srce je sasvim jasno da ne možemo izgraditi društvo ni stvoriti uljudbu ako nema ljudi otvorenih za Boga i za istinu kojoj nas on uči. Sve drugo je samo urušavanje društva i guranje čovjeka u vječnu propast. Promicanje lažne otvorenosti koja se ne temelji na ćudorednom i kreposnom životu je poigravanje ljudskim sudbinama i podvrgavanje društva svojim podmuklim interesima, a ne otvaranje ili oslobađanje čovjeka. Zagovaranje takve otvorenosti je kao da zagovaramo da svaka obitelj i kuća bude otvorena postati smetlištem, a pojedinac sakupljač otpadnog materijala. Kao da se možemo pomiriti da nam duše postanu ‘otvorene’ za duhovno smeće, za zlo i grijeh. Oni koji, u ime ‘otvorenosti’ pojedince i obitelji tretiraju kao smetlišta, jednostavno pokazuju da su tako čvrsto zatvorene pameti i da ne uopće razumije što je čovjek, niti želi prihvatiti odgovornost za budućnost prema kojoj guraju društvo i narod.

No nas koji u Krista vjerujemo i koji smo ga susreli i doživjeli kao Uskrsloga ne smije zbuniti zatvorenost ovoga svijeta za Boga i za istinske vrijednosti ljudskoga života, već naprotiv, trebamo biti još odvažniji svjedoci. Upravo to Gospodin traži i od nas, kao što je tražio od apostola govoreći: Vi ste tome svjedoci. Budimo svjedoci njemu na slavu, a na spasenje sebi i svima kojima ćemo navijestiti istinsku veličinu čovjeka u otvorenosti Bogu.

2. vazmena nedjelja

Evanđelje druge uskrsne nedjelje donosi nam uvijek događaj koji se zbio upravo tjedan dana nakon Gospodinova ukazanja apostolima na sam dan uskrsnuća. No kako apostol Toma nije bio s njima uskrsnoga dana, te im je odbio vjerovati da su vidjeli Gospodina, tako je Isus smatrao potrebnim osam dana nakon toga ponovno se ukazati i na poseban način se očitovati Tomi koji je među apostolima stekao naziv ‘nevjerni’ jer nije vjerovao svojim kolegama da su vidjeli Gospodina. Osim što se Isus ukazuje apostolima, on pristaje odgovoriti i na vrlo precizne Tomine zahtjeve koje je on izrekao onda kad su mu drugi apostoli rekli da su vidjeli Gospodina: Ako ne vidimo na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.

Vidimo da se Tomin zahtjev ticao provjere Gospodinovih rana, prije svega. Odlučio je povjerovati samo u trenutku kad bude mogao provjeriti istinitost rana dotičući ih svojom rukom i prstima. Razumljivo je bilo doista da je Tomi bilo vrlo teško povjerovati da je netko razapet ustao iz groba, te nije čudo da je htio i sam provjeriti ono što su već drugi učenici provjerili. Isus ih, naime, nije lišio tog iskustva prilikom svoga prvog ukazivanja njima, jer je i njima pokazao svoje ruke i bok. To jest morao ih je na neki način uvjeriti da nije riječ o utvari, već da je on onaj isti koji je bio raspet, s time da je sada ustao iz groba. Kako vidimo, Gospodin je znao da svojim učenicima treba pokazati sebe, to jest ono najprepoznatljivije i najupečatljivije po čemu je imao biti prepoznat, a to su rane nastale pri razapinjanju. Ali da ne bi sve skupa išlo do u nedogled, to jest da ne bi morao svakom budućem vjerniku se ukazivati ponaosob, ostavio je svojim učenicima da oni jedni drugima prenose svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću i o njegovim ranama. Tomin je propust bio što nije htio vjerovati svjedočanstvu svojih kolega da su ga vidjeli, kao što nije imao predodžbu o proročanstvima koja su se ticala Mesije. Zato je ovaj Isusov naknadni čin objave sadržavao i prijekor Tomi, pa i u trenutku kada mu se je Gospodin smilovao i objavio mu svoje svete rane. Toma je bio prekoren zato što nije vjerovao svojim kolegama, no ostavio je ipak svjedočanstvo svima onima koji su u budućnosti trebali vjerovati svjedočanstvu tih istih apostola koji su ostali povlašteni svjedoci rana Gospodinovih, to jest njegova uskrsnuća.

No bez obzira na prijekor, sveto Toma je dobio veliku milost da ga je Gospodin primio u svoj zagrljaj i na privinuo na svoje svete rane, to jest da je stekao iskustvo tih istih rana koje mu je Gospodin očitovao. Njegova je vjera iskustvom tih istih rana bila osnažena, kao što je bila učvršćena i prepoznatljiva vjera drugih apostola, jer im je taj detalj ostao urezan. Njihova vjera je bila prepoznatljiva po tome što nije bila neka intelektualna apstrakcija, već je bila živo iskustvo njegovih svetih rana. To iskustvo nadilazi intelektualnu spoznaju, ali je ujedno i učvršćuje, jer Isusovo uskrsnuće nije bio događaj koji je bio sasvim izvan razmišljanja. Štoviše, i oni su osjetili potrebu bolje ga razumjeti, te im je Isusovu pokazivanje rana na rukama i boku bio istinski melem na rane njihove zbunjene duše, nakon čega su mogli biti valjani svjedoci, što je ključ vjerodostojnog navještaja uskrsnuća. Jer ako nema apostolskog svjedočenja, to jest ako ono nije autentično, onda se ne može govoriti o pravoj vjeri. To reče i sveti Ivan svojim osvrtom pred kraj odlomka koji smo danas čitali: Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Zahvaljujući apostolskom svjedočanstvu, Isus i nama danas nastavlja pokazivati svoje svete rane, te hoće da i sami osjetimo njihovu snagu. Kao nekoć apostolima, tako danas i nama one učvršćuju vjeru koja nije tek nekakav intelektualni zaključak na temelju određenih elemenata, već je vrlo snažno iskustvo koje se onda i intelektualno snažno odražava i izražava. Molimo stoga ovu milost da i nas Gospodin kao i Tomu privine na svoje svete rane, kako bismo stekli njihovo žarko iskustvo, te iz njih crpili snagu vjere. Neka i nama bude milosrdan, te nam ih utisne duboko u biće očitujući nam po njima svoju slavu. Samo ako njih budemo svjesni i ako ih budemo nosili na svome tijelu kao svete biljege, kojima se između ostaloga hvalio i sveti Pavao, moći ćemo i sami biti vjerodostojni svjedoci uskrsnuća kao što su to bili i apostoli. Dopustimo mu stoga da nam ih živi Isus u svom milosrđu utisne, a mi radosno svjedočimo to blaženstvo utisnutih rana, na spasenje sebi i drugima.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Svemogući i milosrdni Bog podario nam je radost ovoga dana, kada duša ispunjena snagom Kristova uskrsnuća klikće: Slava ti Kriste pobjedniče! Slava ti jer si pobijedio smrt, da bi nama vratio život! Slava ti jer si pobijedio tamu groba, da bi nama dao svjetlo života! Slava ti jer si pobijedio Sotonu i zlo, da bi nama podario anđeoski život! Slava ti jer si pobijedio spone ovoga svijeta, da bi nas obdario životom u nebu. Slava ti jer si pobijedio bezakonje grijeha, da bi nam dao milost živjeti u čistoći srca slaveći Boga. Slava ti jer si nas oslobodio od svakoga ropstva, da živimo u slobodi djece Božje! Slava ti jer si svojom smrći smrt lišio svake snage, te učinio da ona i za nas nepovratno umre. Slava ti što si se izložio ljudskoj mržnji da bi nas ispunio svojom ljubavlju.

Doista, Gospodine, u svome tome što danas osjećamo u svojim srcima, ćuti se prisutnost punine koju nam posreduješ svojim svetim uskrsnućem. Ne možemo se hvaliti svojim zaslugama, niti ponositi svojim ljudskim djelima, jer sve što god činimo odiše ljudskom ispraznošću, koja potom vodi prema nepodnošljivom zadahu groba. No upravo zato si nam ponudio iskustvo svoga uskrsnuća koje je započelo na tvome praznome grobu, koji je bio prvi znak da si ti živ i vječan, pobjednik smrti i groba božanskom snagom iz koje struji nebeska punina.

U tom duhu promatramo tvoje učenike, žene i apostole, kako dolaze na grob, gdje se susreću s jednom drugačijom činjenicom od one koju su kao ljudi očekivali, gdje otkrivaju da ljudska istina o životu ne može izraziti sve što život je, da ljudska riječ ne može obuhvatiti to što ti jesi, živi i uskrsnuli. Tvoji učenici dolaze na grob opterećeni ljudskim brigama, shrvani ljudskim iskustvom smrti i utučeni ljudskim promišljanjima

Ljudi počesto traže i u srcima nose neku svoju ‘puninu’, kao što je bio slučaj i apostola prije nego su se uvjerili da si uskrsnuo. Ali nijedna ljudska punina ne može ispuniti srce gladno života, srce gladno Boga, srce gladno tebe, Uskrsli! Idući do tvoga groba morali su se lišiti svega ljudskoga: svih svojih pomišljanja i promišljanja, svih svojih uvjerenja i nadanja, svake ljudske snage i moći, svih stremljenja i očekivanja, svakog ljudskog načina promatranja života, jer je sve ljudsko pred smrću nemoćno. A smrt je ipak toliko korisna nama ljudima da nam ukaže da je neumoljiva, te da sve što je ljudsko vrlo lako liši snage i života. No upravo zato si ti i pokazao svojim učenicima da se, hodeći do tvoga groba, trebaju osloboditi svega ljudskoga. Štoviše, upravo na svome praznome grobu počeli su shvaćati što znači vjerovati u Boga koji nadvisuje sve ono što je ljudsko i zemaljsko, smrti podložno, već da je toliko velik i dobar da nas obdaruje vječnim i neprolaznim darom života. A taj vječni i neprolazni dar života je čudesan jer je neograničen, jer nadilazi svako ljudsko poimanje. Obdarivši nas tvojim uskrsnućem, obdario nas je darom u kojem nema ničega smrtnoga ni ograničenoga, ničega nedostatnoga, jer tvoje uskrsnuće je istinska punina, ničim okrnjena ni nagrđena.

Zato su se iz tvoga groba, Kriste Gospodine, rodili novi ljudi, oni koji su razmatrali tvoj prazni grob i dopustili da se ti uskrsli po vjeri nepovratno nastaniš u njihovim srcima prožimajući i njihove živote onom silom koja je po uskrsnuću postala očita u tvome tijelu. Tvoju učenici, a potom i povlašteni svjedoci tvoga uskrsnuća, doživjeli su iskustvo praznoga groba kao poziv na preobrazbu vlastite pameti, koja više nije bila prosvjetljena samo ograničenim svjetlom ljudskoga razuma, već onim neusporedivim svjetlom vjere o kojoj svjedoči onaj ‘drugi učenik, koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova’. Do toga trenutka, dok im je u svijest bilo utisnuto iskustvo tvoje muke i smrti, morali su osjetiti ljudsku nemoć pred neumoljivom moću smrti, gospodarice tame i ispraznosti. No to im je bila prigoda shvatiti da nas ti ne ostavljaš u vlasti ispraznosti, ako je se mi odreknemo, te ako sva svoja nadanja usmjerimo prema tebi, ako sve svoje sile života otvorimo vjeri u tvoj slavni uskrsli život koji je život u punini. Trčali si na tvoj grob i na njemu počeli razumijevati Pisma koja su najavila i tvoju pobjedu nad smrću i grobom, koja je ujedno bila pobjeda našega oslobođenja iz vlasti grijeha i propasti.

Zato danas, obasjani uskrsnom radošću, tebi zanosno kličemo, Kriste uskrsni pobjedniče. Danas u prašinu pred tobom satiremo i pokopavamo svaku ljudsku ispraznost i prazninu, a svoj život ispunjavamo tvojom prisutnošću. Želja nam je da do pepela sagore sva svjetovna traženja i očekivanja, sve ljudske motivacije i želje, sva uvjerenja i sve nade, jer otvaramo srce tvojoj uskrsnoj punini koja nas pretvara u nove ljude rođene iz tvoga uskrsnuća. Danas poput učenika oslobađamo srce od ispraznosti nevjere i robovanja ljudskim strahovima, grijesima i žalostima, a trčimo u radosti slobode kojom si raskinuo naše spone i okove. Imajući tebe živoga još snažnije se okrećemo vjeri i dajemo tvojoj ljubavi da nam ispuni i zapali srca ognjem neugasivim, kojim je plamtjelo tvoje sveto uskrsno tijelo. Hvala ti što te nitko ne može oteti iz naših srca, pa osnaži naše korake da možemo trčati svijetom naviještajući i šireći životom radost tvoga uskrsnuća u našemu tijelu.

Velika subota – uskrsno bdjenje

Kad je naš Gospodin svojim učenicima naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, onda je govorio o svojoj pashi, to jest o svome prijelazu i povratku Ocu. Također je zna reći da ima otići od njih ili otići s ovoga svijeta, iz čega iščitavamo da je znao da ga čeka trenutak velikog okršaja sa smrću nakon čega neće više biti sa svojima kao što je bio do tada. Uzrok svemu je tome što su ljudi htjeli iz svoga svijeta udaljiti sve što je Božje i božansko. Htjeli su otjerati njegovu svetu prisutnost iz ovoga svijeta držeći je nepoželjnom i nepotrebnom. I to već od prvoga čovjeka i njegova grijeha, pa do svega što se zbivalo tijekom povijesti spasenja, gdje se prisustvuje istom scenariju po kojem se Boga udaljavalo iz srca i duše, iz obitelj i naroda. A Bog, dobar i milosrdan, uvijek bi se smilovao svome narodu, opraštao mu grijehe i vraćao se među njih.

No na veliki petak izgledalo je da će biti sasvim drukčije. Postojala je opasnost da ljudi Boga zatvore u grob i grobnim mu kamenom konačno spriječe povratak među žive. Bili su uvjereni da će njihov konačni scenarij biti uspješan, te da Bog više neće moći doći na tlo njihova življenja. Htjeli su zagospodariti ovim svijetom smrću ga udaljujući iz života, ali on im je svojim slavnim uskrsnućem pomrsio račune vrativši se u život. Htjeli su ga kamenom zatvoriti u tamu groba, no on ga je otkotrljao i ostao živjeti i s ove strane groba, a ne samo s one iza koje se dogodio prijelaz Ocu.

Stoga se i postavlja pitanje: kako se onda dogodio prijelaz? I je li uopće bio prijelaz, ili je riječ o velikom povratku iz svijeta mrtvih gdje su ga ljudi poslali svojom osudom i izvršenjem smrtne kazne na križu. Jer da je on samo otišao k Ocu, onda bi ljudi ostvarili svoj plan da ga udalje iz svoga vidokruga. A to se očito nije dogodilo jer je Bog imao svoje snažne razloge da ne dopusti da ga ljudi pobijede. Jer on je onaj koji je sva stvorenja doveo u život, pa bi bilo neobično da je dopustio da padnu u ništavilo. Jednom kad je odlučio svijet obdariti životom, onda više nije bilo povratka u ne-život, jer bi time sebe zanijekao. Kad je jednom Bog napravio pomak, on više ne pravi uzmak, jer bi onda dopustio da njegov napor bude uzaludan. Zato se i trudio da nam nikada ne oduzme ono što je dao, pa i onda kad smo ga na to prisiljavali ili mu mi sami htjeli oteti iz ruke. Jer sve što je činio, dobro je učinio, te zato ne uzmiče niti kad ljudi zlorabe njegovu dobrotu odlučujući se na zlo ponašanje.

Zato je ovo noć prijelaza iz ničega u život, iz nevjere u vjeru, iz ropstva u slobodu, iz grijeha u obraćenje, iz ludosti u mudrost, iz laži u istinu, kako nas uče večeras svetopisamska čitanja i sveta liturgija. A vrhunac svega je Kristovo slavno uskrsnuće koje u sebi sadrži sve te prijelaze. Ono je znak Božje vjernosti, vjernosti Boga koji ne može ne biti vjeran samome sebi i svojem vječnom naumu. Uskrsnuće svjedoči o Bogu koji ne može odustati od svega dobroga što je učinio, te je zato ovo i noć povratka, jer u početku bijaše život i vjera i sloboda i mudrost i istina i dobrota i svaki dobar dar. Krist je samo učinio da uspostavi one iskonske odnose koji iz Boga izviru.

Kamen Kristova groba kao slika posljednjeg i najtragičnijega pokušaja da se Boga udalji iz svijeta, slika je u stvari ovog velikog povratka u život. To je kamen koji je ljudima teško otkotrljati s groba, kao što čusmo u Evanđelju da je ženama koje su išle na grob pomazati Isusovo tijelo upravo taj kamen predstavljao problem. Tako smo i sami vlastitim iskustvom osvjedočeni kako je čovjeku teško odgurati iz svoga života kamen ništavila, ispraznosti, grijeha, nevjere, laži, ropstva, te dopustiti da nam Bog ispuni cijelo biće životom, svjetlom, istinom, slobodom, ljubavlju i svakim dobrim darom. Ali zahvaljujući Kristu uskrslome dovoljno je podići pogled i vidjeti: A ono kamen otkotrljan.

Doista taj kamen je otkotrljan božanskom a ne ljudskom snagom. Otkotrljala ga je ruka Božja otvarajući put povratka iz mrtvih Kristu Isusu, te ga je tako otkotrljala i iz života svih koji povjerovaše u njega. Time nam je očitovana Božja vjernost iskonskom naumu, te odlučnost samoga Boga da ostane prisutan u svijetu i da ga privede iskonskoj svrsi, a ne da ga prepusti slijepoj sudbini koju mu namijeniše ljudi. Večeras nam je kliknuti od radosti, jer smo i sami dio tog spasenjskog plana po kojem je Bog odvijeka htio naše spasenje, što je učinio vrativši svoga Sina u život s ove naše strane groba.  Slavimo večeras Boga koji se nije odrekao ničega što je stvorio, ničega što je bilo vezano s njime i njegovom božanskom ljubavi, već je to sve potvrdio vrativši svoga Sina u život. Bog koji nije dao da njegov Sin bude zatvoren kamenom koji bi ugrozio njegov plan, i noćas nama očituje da smo i sami ucijepljeni u njegov plan spasenja, te nam vraća i dovijeka jamči sve što je od početka dao.

A kao što se Isus vratio iz smrti, vratimo se i mi u srce Očevo iz kojeg smo potekli po vječnom naumu njegovu. Spoznajmo njegovo slavno uskrsnuće ne samo kao prijelaz i odlazak iz ovoga svijeta, već kao povratak među nas na sasvim nov i neopoziv način, a koji nama potom omogućuje prijelaz u vječni život. Otvorimo oči duha za njegovo uskrsnuće koje nije bilo samo prijelaz i odlazak k Ocu, već je prije svega bilo moćno i konačno približavanje Boga nama ljudima. Dopustimo svome Gospodinu da nas njime nepovratno obilježi, jer je po uskrsnuću na neponovljiv način ušao u naš svijet, a nadasve u naš ljudski život, udijelivši našoj ljudskoj naravi dar besmrtnosti. Otvorimo se njemu koji se iz mrtvih vratio u život i pronosimo svijetom, u vlastitom tijelu, slavu njegova uskrsnuća.