Cvjetnica 2013. – godina C

Evanđeoski odlomak iz Lukina Evanđelja o Gospodinovu slavnom ulasku u Jeruzalem svjedoči nam o tome kako je mnoštvo onih koji su povjerovali u Gospodina prepoznalo njegovo mesijansko poslanje, te su radosni iza glasa hvalili Boga za silna djela kojih su bili svjedoci. Evanđelist naziva učenicima ovaj oduševljeni puk koji je Isusa prepoznao kao Mesiju – mironosnog Kralja koji ima doći, te su mu stoga klicali: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Ali među mnoštvom je bilo i onih kojima se cijeli prizor nije svidio, a napose nisu odobravali da se Gospodinu kliče kao Mesiji. Bili su to farizeji koji su zbog toga i intervenirali tražeći da Gospodin prekori i ušutka svoje učenike. Isus,  međutim, svjestan uzvišenosti trenutka, svjestan ljepote i važnosti u kojoj se objavljuje do kraja svome narodu, te da time dolazi konačno oslobođenje od ropstva grijeha i smrti odgovara: Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!

Iz ovog kratkog razgovora iščitavamo kako se Božja slava u svojoj punini nezaustavljivo objavljuje ljudima, to jest da Bog otvoreno očituje svoju ljubav, dok su redovito kočničari bili sami ljudi koji su je htjeli spriječiti. Zato je ovaj Gospodnji ulazak u Jeruzalem označavao i potpuni i konačni dolazak Božje slave među narod koji je željno iščekivao njezino očitovanje. I danas se događa isti scenarij. Dvolični vođe naroda kojima nije na srcu Božje, te nisu kadri prepoznati Božju prisutnost i očitovanje, žele pošto poto Gospodina izbaciti iz svoje sredine. Mnogi od njih se i danas boje da će im Gospodin oduzeti dio kolača, dio njihove kraljevske vlasti, utjecaja i ugleda, pa ga onda udaljuju iz javnosti. Metoda kojom se služe istovjetna je onoj nekada. Kao što su nekada farizeji htjeli ušutkati Gospodinove učenike da ga ne naviještaju i ne slave kao Mesiju, tako se i danas nastoji ušutkati upravo Isusove učenike i sljedbenike, kako ne bi došla do izražaja njegova kraljevska vlast u puku. Kao nekada, tako nas i danas Gospodin hrabri da ne posustanemo, nego da glasno u ovom društvu naviještamo njegovo mesijanstvo, to jest kraljevsko poslanje, jer on, uostalom, ne dolazi kako bi doveo u pitanje zemaljsku vlast moćnika, nego kako bi očitovao svoju duhovnu vlast u svijetu.

Farizeji su ostali sebi dosljedni, jer ono što su neprestano radili, to su činili i prilikom Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem. Kao što su mu se protivili dok je poučavao, tako su mu se protivili što se predstavlja kao Mesija. Ušutkujući njegove učenike, krajnji cilj im je bio ušutkati njega, to jest ne dopustiti da se objavi svijetu niti da izvrši svoje poslanje. No kako im nije pošlo za rukom izvesti to na miroljubiv način, jer nisu uspjeli ishoditi od Gospodina da ih ušutka milom, onda su odlučili, nekoliko dana nakon toga, pribjeći nasilnim sredstvima te ga ušutkati nasiljem i smrću. Nisu bili svjesni kako će se Bog poslužiti njihovim nasiljem, te će nakon smrti svoga Sina progovoriti glasnije nego ikada odnoseći uskrsnu pobjedu.

Ovo je i nama pouka i poticaj da i mi poput ondašnjih učenika Gospodina kroz ove dane dočekamo kao svoga Kralja i Mesiju, da mu puni radosti kličemo jer smo bili svjedoci njegovih djela u svome životu, te da hvalimo Boga za sve što nam je učinio po svome Sinu. Pa i kad bude u našem društvu onih koji će se poput farizeja čuditi našem ‘pretjerivanju’, ne dajmo se smesti, nego idimo odvažno za svojim Gospodinom na putu njegove muke. Jer on želi ući u javnost našega društva i u srce našeg života, kao bi nam objavio i darovao pravo dostojanstvo. Omogućimo mu to i ne dopustimo da nas farizeji koji su nesposobni prepoznati božansko ušutkaju. Ne dopustimo da nam unose sumnju u srce, nego svom snagom prigrlimo Gospodina, te prostrimo pred njega svoje živote, kako bi nas on blagoslovio, te nam omogućio da pođemo s njim u onaj nebeski Jeruzalem koji je naša prava domovina i koji je majka našega života vječnoga.

5. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan događaj u jeruzalemskom Hramu gdje je Gospodin kao učitelj dolazio poučavati narod. Dok je on tako poučavao doveli su mu jednu ženu zatečenu u preljubu, očekujući da se on izjasni što učiniti u takvom slučaju. Znali su da je Isus bio milosrdan prema grešnicima, dok je židovski Zakon predviđao rigorozne kazne kamenovanja za takav grijeh. Njima je to bila prigoda da Isusa uhvate u raskoraku između ljubavi prema ljudima i Zakona. Bilo da ju je osudio ili oslobodio, Gospodina bi uvijek imali u šaci, jer bi ga ili proglasili protivnikom ljudi ili kršiteljem Zakona.

Ako itko zna koliko je grijeh štetan i razoran za čovjeka i za Božji narod, onda je to Isus čije je poslanje bilo naviještati obraćenje i oslobađati od grijeha, ali se nikad nije slagao ni služio metodama kojima su se služili farizeji kako bi ‘očistili’ narod od grešnika. Zato on dovodi u pitanje linč koji su navodni čistunci pokrenuli protiv žene uhvaćene u preljubu. Ne samo što je linč nepravedan, jer nitko od njih nije bez grijeha da bi bacio kamen na nju, nego je i neopravdan, jer ne vodi stvarnoj pobjedi nad grijehom. Jer pobjeda nad grijehom se ne događa linčovanjem, nego obraćenjem grešnika koji se susretne s Gospodinom. Židovi nisu pronalazili drugog načina kako bi iskorijenili javni grijeh i sablazan, nego su pribjegavali javnom eliminiranju grešnika. No pri tom su zaboravljali upravo osnovne stvari, a to je da su i sami grešnici. Osim toga su pokazivali veliko neznanje prema Bogu, kojeg nisu upoznali kao dobrog i milosrdnog Oca koji grešnike poziva na obraćenje. Zato su uzimali pravdu u svoje ruke kad im je to odgovaralo, što je u praksi značilo da su se poigravali ljudskim životima.

Gospodinu je bilo više nego očito da se grijeh iz društva ne može iskorijeniti nikakvim metodama dok se ne iskorijeni iz ljudskih srca. Zato je imao drukčiji pristup kojim nije štitio grešnike, nego se trudio osloboditi ih od njih samih, kako bi mogli zaživjeti novim životom, pri čemu nije bilo dostatno prikazati ih i prokazati ih kao grešnike. Farizeji nisu dobro razlikovali što znači osuditi grijeh, a spasiti osobu od grijeha, nego su u ime svojih interesa uvodili javni moral i red po mjeri samih sebe, ne prežući niti od kamenovanja kako bi ostvarili svoj cilj, a da pri tom nikad nisu svoju dušu sagledali pred Bogom. Njima je  u društvu trebalo grešnika kako bi opravdali svoju ulogu, sačuvali ugled i osigurali moć u društvu, ujedno zaboravljajući da su i sami pred Bogom grešnici.

I danas poput njih u društvu postoje dežurni moralizatori koji traže svoju korist prozivajući druge. Njima nije interes da se u društvu živi moralnije i ispravnije, nego im je glavni cilj onemogućiti Krista da propovijeda s vlašću, kao što su ga pokušali i farizeji spriječiti da propovijeda u Hramu. I danas nedodirljivi ‘čuvari morala’ prstom prokazuju na javne grešnike, iznoseći na vidjelo, najčešće putem medija, tuđa zla i osuđujući pojedince koji stoje iza njih. Uslijed toga javni život društva sliči više na smetlište, nego na uređen okoliš. Jer time što se traži i iznosi smeće drugih, previđa se smeće grijeha u kojem svaki od nas živi i stvara oko sebe. Pri tome je najveća nečistoća ona farizejska koju ne primjećujemo, a to je potreba da oko nas društvo bude puno grešnih i nečistih koje ćemo osuđivati, te time otkloniti pozornost sa vlastite grešnosti pred Bogom. A osim toga nemamo prave službe koje mogu raščistiti takvo smeće, jer ni pravosuđe ni državni zakoni ne mogu ukloniti grijeh iz ljudskih srdaca, nego samo kazniti prestupnika izvanjskom kaznom. Na taj način, kao i židovski Zakon, državne službe mogu eventualno drugima utjerati strah od kazne, držeći ih tako u pokornosti, ali ne i očistiti njihove živote od zaraze zla i grijeha. No društvo koje je izbacilo Boga iz svoje sredine i ne želi čuti njegov glas, ne može čovjeku ponuditi valjane razloge za izbor vrijednosti, kao ni protumačiti mu što je istinski sukladno njegovoj biti i dostojanstvu. Ne može niti istaknuti vrijednosti dostojne Boga i čovjeka, premda može do iznemoglosti isticati sve prekršaje protiv državnog zakona.

I danas ‘slobodna’ i ‘napredna’ javnost sudjeluje u javnim osudama – linču određenih ponašanja koja se smatraju neprikladna, bez obzira o kojoj vrsti neprikladnosti bila riječ, i u ime koje ideje ili ideologije se ona provodila. Redovito takav smišljeni linč ima svoj cilj, poput onoga koji su imali farizeji kojima je bio cilj zatvoriti Isusu usta da ne proziva njih. No njihov cilj se nije ostvario, jer im Gospodin to nije dopustio. Češće se, međutim, nevjernici i bezakonici različitih boja, kojima ni najmanje nije do dobrobiti svoga naroda, udruže kako bi spriječili Crkvu da naučava Božji nauk. I to se pojavljuju kao čuvari morala i reda, prava i zakona u društvu, spočitavajući Crkvi nedosljednost života i nemoral pojedinaca. Kao farizeji nekada i današnji su ‘čuvari javnog reda’ pristrani i zli. Pristrani, jer propuštaju sebe suditi i promatrati svoj život pred Bogom. Zli, jer se činjenicama ljudskoga grijeha služe kako bi se borili protiv Božje istine.

Nas vjernike Gospodin pak poziva da čistimo društvo uklanjajući grijeh, ali počevši najprije od nas samih, kako se ne bismo ogriješili linčujući ljude. A, uostalom, vlastito obraćenje je jedina uspješna i djelotvorna metoda koju treba primjenjivati i na drugima.

Četvrta korizmena nedjelja – C

Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od najljepših i najdirljivijih Gospodinovih prispodoba. U njoj nam je opisana ljubav Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, pa i onda kad se radi o rasipnom sinu koji odbacuje i upropaštava darove Božje. No kako je neizvedivo u jednoj propovijedi protumačiti sve obilje teološko-duhovnog značenja ove prispodobe, ograničiti nam se na jedan njezin vid. Stavljajući, naime, za trenutak u drugi plan središnju temu očeve ljubavi, vrlo je uočljivo kako među braćom postoji tihi sukob i suparništvo.

Najprije mlađi brat ne može podnijeti biti mlađi brat, trajno u sjeni starijega, koji u svemu ima prvenstvo, te stoga reagira tražeći svoja dobra i odlazi u daleku zemlju gdje na njega ne pada sjena starijeg brata. A kad se on nakon neuspjeha vraća i nakon što mu otac oprašta prihvaćajući ga kao sina, sad stariji brat to ne može otrpjeti, nego odbija ući u kuću ne želeći podijeliti radost zbog njegova povratka i zajedništvo sa svima koji su se veselili. Dok se u prvoj situaciji mlađi brat oslobađa prevlasti starijega, dotle vidimo da ga kasnije stariji želi pod svaku cijenu diskreditirati zbog razvratnog života i upropaštavanja traženih dobara. Tehnika kojom se služi stariji brat je vrlo učinkovita i uspješna. On mlađem bratu spočitava počinjene grijehe i zlo u kojem je živio, te to uzima kao izgovor da ne uđe u kuću i da ne sudjeluje u priređenom slavlju. Ali stariji sin bi trebao biti svjestan težine svoga izbora, jer njegov izbor nije uperen protiv mlađeg brata i njegova povratka, nego on izravno dovodi u pitanje i očevu ljubav koja prihvaća mlađeg sina. Stariji, dakle, ne vrednuje ispravno očevu ljubav, niti prihvaća njegove razloge.  Rezultat je poguban: stariji sin se zbog grijeha svoga brata lišava očeve ljubavi.

Dok je prva Crkva ovu prispodobu, to jest likove dvojice braće primjenjivala na odnos između židova (stariji brat) i pogana (mlađi brat), nama je primijeniti Gospodinovu pouku na našu životnu situaciju, u kojoj više nema u Crkvi ove podjele, niti ovakvih raslojavanja i međusobnog isključivanja. Danas, međutim, postoji nešto slično, na što valja ukazati, jer ljudi ostaju uvijek ljudi u svom odnosu prema Bogu, a i jedni prema drugima. I danas ima onih koji se teško mire da bi dijelili isti očinski dom i krov s nekim drugim, koga smatraju nedostojnim, poradi čega su spremni, u svojoj nepopustljivosti, žrtvovati čak zajedništvo s Ocem nebeskim. Takvi jednostavno ne žele prihvatiti da je Crkva kuća Božja, te da samo u njoj mogu ostvariti pravo zajedništvo s Ocem. Njima je prvotno tražiti izgovor da napuste zajedništvo s Ocem, a za takvo što onda spremno i odlučno spočitavaju grijehe svojoj braći, koje nakon toga ne žele niti prihvatiti za braću.

Slično onome što je Gospodin Isus opisao u prispodobi, mnogi i danas nemaju pravu svijest o jednoj i jedincatoj vjeri i ljubavi Božjoj, koju je Bog po svome Sinu u povijesti ostvario u Crkvi, u kojoj nam je ostavio sakramente svoje ljubavi. Kao povod i kao izgovor su grijesi određene braće koja, živeći grešno, krše i ljubav prema Bogu i prema braći. Takva navodno neporočna ‘starija braća’ ne žele dopustiti niti Ocu da prihvati grešnu djecu, niti dopuštaju svojoj ‘mlađoj braći’ mogućnost obraćenja. Jer oni sami nisu živjeli usredotočeni na neizmjernu ljubav Božju, uglavnom se bave optužbama drugih ljudi koji ne žive sukladno njihovu poimanju, te u toj točci se iscrpljuje njihova ispravnost i pravovjernost. Upravo radi toga, jer im je pred očima prije svega grijeh braće, a ne Očeva ljubav, nisu kadri uočiti niti koliko je Otac i prema njima bio dobrohotan i milostiv. Stoga, premda vjeruju da žive temeljito jer ne prestupaju Božje zapovijedi, u biti žive vrlo površno, jer se nisu posvetili bitnom sadržaju vjere – uspostavljanju ispravnog odnosa s Ocem. Takvima nije problem napustiti Crkvu ili se od nje udaljiti, ali im je problem ako u Crkvi ima grešnika, bilo neobraćenih, bilo obraćenih. Zato i ne vide da više blaga Božjega rasipaju sami odvajanjem od Crkve, nego brat koji griješi uslijed slabosti. Uvjetovan grijehom svoga brata, pokazuje samo da nikad nije ostvario sinovski odnos s Ocem na način na koji je Otac to htio i predvidio, nego bježi od Oca u vlastitu neporočnost i samodostatnost.

Zbog svega rečenoga ova prispodoba i danas ima aktualnu poruku svima onima, bilo da se radi o mlađem ili starijem bratu, koji međusobne račune i obračune prelamaju preko Očevih leđa. I dok oni jedan drugome toliko zamjeraju da ne znaju prijeći preko pogrešaka, Otac je uvijek sebi dosljedan. On ljubi i jednog i drugog. I kao što je mlađega željno očekivao, tako je i starijeg išao zvati da uđe na slavlje. Nama pak ostaje jasna poruka da se usredotočimo na njegovu ljubav, kako bismo izbjegli nesuglasice s braćom, a bit ćemo najbolja braća onda kad druge budemo ljubili onako kako ih Otac ljubi, čime ćemo dobiti dar i milost živjeti u kući Božjoj kao braća svakom Božjem djetetu.

Treća korizmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.

Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.

Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.

Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.

Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.

Druga korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Gospodnjem preobraženju na gori, gdje je Gospodin poveo sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Za njih trojicu ovo je bilo iznimno iskustvo, pri čemu su pokazali maksimum nesnalaženja. Umjesto da sudjeluju u Gospodnjem iskustvu molitve, njih je obuzeo san, tako da ih je prizor Gospodnjeg preobraženja potpuno iznenadio. Iznenađeni svime što se dogodilo, nisu znali što bi rekli, a kad je Petar progovorio dajući savjet da sagrade tri sjenice, sveti Luka veli da nije znao što govori. A kad se uz to nakon svega pojavio oblak koji ih je zasjenio, prestrašili su se. Stoga ne čudi da su o svemu šutjeli i da nikom ništa nisu kazivali, jer se ni njima nisu dojmovi slegli, pogotovo što nisu znali kako opisati događaj kojem su bili očevici. Iskustvo božanskog oblaka bilo je vrhunac objavljenja Boga koji se pred njihovim očima u tom trenutku otkrio koliko je mogao, a da ih njegovo objavljenje sasvim ne izbezumi.

Njihovo iskustvo je pokazatelj koliko je čovjeku teško i zahtjevno živjeti u Božjem oblaku, jer nam iskustvo uzvišenog Božjeg očitovanja samo pokazuje koliko smo mi pred Bogom maleni i neznatni, te nam pred njim najprimjereniji govor ipak ostaje šutnja. No osim što je po sebi doživljaj Boga smrtnome čovjeku uvijek zahtijevan i obavijen stanovitim velom, postoji nerijetko i izravno ljudsko protivljenje Božjem pokušaju da spusti na zemlju oblak svoje slave, svetosti i spoznanja. Jer čovjek naše civilizacije iz straha bježi od takvog života i doživljaja. Iskrivljuje istinu o Božjem oblaku, te ga tumači oblakom neznanja kojim Bog od ljudi skriva istine života, ne dopuštajući mu da ih se domogne i da njima gospodari. Čovjek, navodno, ne želi živjeti u sjeni, nego voli jasnoću i svjetlo dana. No upravo ovaj isti čovjek ne razlikuje božanski oblak koji nas ispunja slavom Božjom, od onog mračnog oblaka ljudske slave i taštine, oblaka navodnog znanja koje se odlikuje bezbožnošću, te nije drugo nego neznanje koje nam zaklanja nebo. Božja slava je dar neba na zemlji, pa i kad se spušta u oblaku, dok je ona ljudska koja se dože sa zemlje put neba uvijek štetna, te u stvari jedina zakiva nebo i dolazak čovjeku do stvarnog preobraženja i slave.

I kao što su trojica apostola znala da su nedostojni nebeske slave i ljepote koju su vidjeli na licu Kristovu, tako i nama svjedoče da postoji takva uzvišena Božja ljepota i slava, za koju se naš zemaljski život treba prije preobraziti, kako bi je postao dostojan. Naš ljudski život je, štoviše, pozvan primiti onu duhovnu ljepotu, a to može ako stupi u iskreno zajedništvo s Bogom. No onaj tko je poput apostola doživio Kristovu slavu i preobraženje spontano poželi da Bogu sagradi sjenicu na zemlji, kako bi nastavio živjeti pod njegovim okriljem. No Gospodin Isus nije prihvatio njihov prijedlog, ne samo zato što je imao bolju želju od njihove, nego i radi toga što svi ljudi nemaju tako dobre i pobožne želje. Umjesto da gradi sebi ljudsku sjenicu na zemlji, Gospodin je radije za njih gradio prebivalište na nebu, u koje su mogli ući nakon zemaljskog preobraženja. Takva Božja namjera da nas preobrazi svojom slavom na zemlji, kako bi nam podario prebivalište na nebesima, suprotna je onoj ljudskoj želji da uspostavi trajno prebivalište na zemlju, kao plod želje da uživa u prolaznim i privremenim blagodatima. Gospodin Isus je želio poštedjeti svoje učenike da troše svoje biće i sile oko takvih nastojanja, koja bi ih samo istrošila, a ne bi ih dovela nigdje.

Zato je ozbiljna pretpostavka našeg korizmenog hoda da izbjegavamo tamni oblak ljudskih želja i prohtjeva od kojeg ne vidimo nebo, a da se više posvetimo druženju s Gospodinom, uslijed čega nas osjenjuje Božja slava, koja nas ispunja istinskom duhovnom ljepotom koja nas preobražava. Tko se usredotoči na zemaljski i prolazno, taj doista ne vidi cilj i smisao života, te isto tako ne zna izabrati prava sredstva, kao što nisu znali ni apostoli, premda su imali plemeniti cilj uživati u Božjoj prisutnosti. Događaj Gospodinova preobraženja koji obogaćuje naš korizmeni hod, želi nas ohrabriti u traženju istinske ljepote života, koja počiva na duhovnom uzdizanju i na ćudorednom življenju, te onaj tko se ne druži s Božjom riječi, tko ne usvaja Zakon i Proroke, ne može znati što je duhovno bogatstvo i ljepota života. Idući za Gospodinom na brdo preobraženja i ove korizme, shvatit ćemo da se ljepota življenja ne nalazi u prolaznim i štetnim senzacijama koje iz svijeta bombardiraju naša osjetila, nego da se nalazi u životu pod Božjim oblakom i njegovom sjenom koja nas štiti ispunjavajući nas njegovom slavom, to jest osjećajem za njegovu svetost i prisutnost.

Zadaća nas kršćana je pokazati da se ljepota sastoji prvenstveno u duhovnoj ljepoti, te da nam je korizma milosno vrijeme kad intenzivno skrbimo oko te ljepote. Život na zemlji je doista lijep ako se s Gospodinom penjemo na brdo preobraženja kako bismo živjeli u Božjoj sjeni, ali ne da nam nebo bude zastrto, nego upravo otkriveno i objavljeno. Korizma stoga ne dopušta da budemo zbunjeni ni izgubljeni poput apostola, nego da radije slušamo glas Očev koji nas potiče da slušamo njegova Sina Izabranika, koji nas vodi prema istinskom izlasku, a to je njegovo slavno uskrsnuće, kojim nam je otvorio put u vječne Očeve stanove pripravljene za nas od postanka svijeta.

Prva korizmena nedjelja – C

Evanđelje prve korizmene nedjelje u kojem nam sveti Luka opisuje Gospodinove kušnje u pustinji, nudi ujedno veliku pouku poniznosti Sina Božjega. Osim što je došao među nas da uzme našu smrtnu ljudsku narav, on je do te mjere bio s nama solidaran da se u našem smrtnom tijelu izložio napasniku i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. U ovim trima Gospodnjim kušnjama sadržane su bitne kušnje kojima je izložen svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, te time i društvo u cjelini. No na žalost o tome ne razmišljamo tako često i intenzivno, previđajući ovaj vid života, te ga držeći nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A u biti je to prva đavolska predradnja: uvjeriti čovjeka da ne postoje nikakve sotonske kušnje, nego da je život jednostavna ljudska stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira radilo se dobrima ili zlima.

No za one koji tako razmišljaju, to jest koji su se dali uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći kako se sotonsko napastovanje redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, a pogotovo se sotona ne ukazuje u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci. Njegovo napastovanje se događa u ljudskoj nutrini na način da on ljudskoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti ljudsku volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tako uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.

Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus. Đavao se pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Isusu da afirmira svoje božanstvo: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isto tako kad kuša ljude, onda ih ne navodi odmah da idu protiv Boga, nego da se najprije uzoholi, da dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj kako ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune na Boga. Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, to jest da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i Božjih vrijednosti. Sotona za početak poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, da negdje isklizne iz Božjeg kolosijeka, a sve drugo kasnije ide samo od sebe. Zato i danas Sotona usredotočuje ljudsku pozornost na ono zemaljsko, jer tako otkloni ljudsku pozornost od Boga.

A kad jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi. Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. On hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se Sotona prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona Boga predstavlja kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga kako se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i vladati svijetom. No u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, to jest da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu, nego i Sotoni.

Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikaže sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kad Sotona uvjeri čovjeka da  gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad u društvu pridajemo minimalnu važnost duhovno-moralnim vrijednostima, pa čak ne uočavamo pogubnost kad ih se ruši, možemo biti sigurni da nam se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u ljudskoj svijesti.

Ali je, srećom, Gospodin Isus raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama kako bi nama otvorio oči i dao snagu da i sami pobijedimo. On nam svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega učimo i da budemo do kraja u to uvjereni. Zato nas korizma poziva da skromno hodimo za svojim Gospodinom putem vjere na kojem ćemo znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima nas Sotona navodi na sklizak teren. Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.

5. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje jedno od prvih Isusovih propovijedanja u Galileji, te čudesni ulov ribe koji je uslijedio. Oba ova događaja kulminiraju Petrovim zaključcima, to jest riječima. U prvom slučaju, nakon propovijedanja, na Gospodinov nalog da ide baciti mreže za ulov, Petar je uzvratio: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže. A nakon ulova, Petrov je zaključak bio sljedeći: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Petar izgovara ove dvije rečenice koje su odraz stanja njegova duha, do te mjere ushićena onim što je čuo, da je bio spreman napraviti neprofesionalni potez i učiniti nešto što nijedan ribar, pa niti amater, ne bi napravio. Ali pred Gospodinom Isusom, kojeg priznaje za učitelja, Petar je do kraja iskren i jednostavan čovjek, do mjere da reagira čak priprosto, ali iskreno. Svjestan je da ga kao čovjeka neizmjerno nadilazi ono što je čuo i vidio, te zato i moli Gospodina da ode od njega, koji je kao običan grješnik čuo neizrecive i neprolazne istine, te vidio Božja čudesna djela u obilnom ribolovu.

I premda ga je Petar zamolio da otiđe od njega jer je grešan, Isus to nije učinio, nego ga je, štoviše, izabrao da ide ‘loviti ljude’ u njegovo ime. Od tog trenutak je Petar, s manje ili više uspjeha, ‘lovio ljude’ naviještajući Božje kraljevstvo i svjedočeći kako je i sam bio ulovljen u Božje mreže Isusovim propovijedanjem i znamenjima. Srećom da je Gospodin Isus tako odlučio, jer da je izabirao samo pravednike, onda nikome od nas danas ne bi bilo navješteno evanđelje – radosna vijest Božje prisutnosti među nama. Doista je velika radost da se Gospodin nije udaljio od nas grešnika, nego nam je dao prigodu za spasenje i oslobođenje od vlastite grešnosti.

U tom duhu su Petar i njegovi suradnici i nasljednici, donijeli i našem narodu radosnu vijest spasenja, te smo i mi od stoljeća sedmog jedan grešni narod koji je ušao u Crkvu Božju, očistivši se svetom vjerom i krštenjem. Tako smo i sami, premda smo bili neuki grešnici, primili prosvjetljenje svetog krsta i postom stoljećima upijali navještaj Božje riječi željno ga slušajući od Božjih propovjednika, koji, sigurno je, ne bijahu manji grešnici od Petra. I ma koliko nedostojni, održali su plamen  vjere u narodu, s kojim su dijelili istu sudbinu, te stoljećima bili uza nj od kolijevke pa do groba, i u radostima i žalostima. Bilo bi nepošteno zaboraviti da nam je Gospodin donio, ne samo ono duhovno, nego i znanje i pismenost, i civilizaciju i kulturu. Ali nadasve, donio nam je svetu vjeru i obasjao nas sjajem nebeske istine, premda smo bili grešnici kao i drugi ljudi. Donio nam je Boga i pokazao nam smisao života, kao što je pokazao Petru i njegovim prijateljima, i tolikim iskrenim srcima koja su Boga tražila. Obogatio nas je civilizacijom duha i dao nam da budemo plodni dobrim djelima vječnosti. Htio je da, poput Petra, budemo njegov ulov, u mrežama ljubavi, istine i pravde.

Ali danas u ovim turobnim vremenima, nadati se da nas Gospodin neće napustiti niti se od nas udaljiti, kao što se nije udaljio niti od Petra. Doduše, danas je situacija nešto drukčija. Nekoć je Petar u strahopoštovanju i poniznosti izgovorio one riječi, svjestan nedostojnosti da stoji pred Bogom. Danas pak, ovaj narod tvrde šije, sam odbacuje Isusa, zaključujući kako mu više ne treba. Danas je ovo narod ogrezao u svojoj sljepoći, što grca u grijesima, ali ne zna prignuti glavu pred Spasiteljem koji je došao grijehe opraštati. Danas je ovo narod što niti sluša niti podnosi ono što je Božje, te pošto poto želi ukloniti svaki Božji trag iz svoje sredine. Narod je ovo koji nema niti minimum one Petrove duhovne veličine, premda Petar ne bijaše u trenutku poziva nešto posebno duhovno velik i jak. Ovo je narod koji odbija priznati svoju grešnost, pa čak odbija govoriti o grijehu, te optužuje jedinog Gospodina i Učitelja da je pogriješio, da je zastario, da nam je donio kompleks grešnosti. I sada se ovaj narod ‘oslobađa’, tražeći vrlo glasno od Boga da odstupi iz njegove sredine, jer ga ne želi prihvatiti kao osloboditelja od svih ropstava i učitelja neprolaznih istina i vrijednosti. A kako bi nesmetano nastavio živjeti u blatu nemorala, optužuje Boga za nametanje svojih vrijednosti čovjeku i bjesomučno se trudeći ukloniti ga iz svoga vidokruga. Ovaj slijepi narod izabire radije slijediti ideologe koji mu nikada u povijesti nisu donijeli ništa dobra, koji svoje opake ideje i mračne nazore skrivaju iza paravana ‘znanstvenoga’, te ih silom zakona utjeruju kao neupitne istine.

Zato danas iskreno zamolimo Gospodina da ostane s nama, premda ga nismo dostojni. Premda smo ga danas manje dostojni nego ikada u svojoj povijesti. Jer bez obzira na one što ocrnjuju našu svetu vjeru, mi dobro znamo da nas on nije učio vremenitim i prolaznim istinama, te da nijedna njegova riječ nije za ropotarnicu povijesti, nego riječ od koje živi iskrena ljudska duša. Zamolimo ga da nas ne napušta, premda ga odbacujemo, jer jedino nas on i danas može poučiti onoj vječnoj neprolaznoj istini, zbog čega je njegova riječ punina smisla i života u vremenu. Ištimo da ostane s nama, jer vrijednosti koje od njega učimo su jedinstvene i neponovljive, bez obzira što ljudi misle da su ih nadišli tehnološkim napretkom i grešnim ‘novotarijama’, vraćajući se tako u pijanstvo staroga grijeha i poganstva. Neka ostane s nama, a mi koji mu vjerujemo, poput Petra i Andrije, Jakova i Ivana, ostavimo sve i pođimo za njim, kako bismo svome narodu donijeli blagovijest spasenja.

Četvrta nedjelja kroz godinu –  C

Nakon što je Gospodin Isus predstavio sebe svojim sumještanima u nazaretskoj sinagogi kao ispunjenje mesijanskih nagovještaja, nakon početnog oduševljenja došlo je do vrlo oštre reakcije s njihove strane. Povlađivali su mu dok su se divili sposobnosti, znanju i govorničkoj vještini, ali kad je usmjerio govor na njihove propuste i suprotstavljanje snazi Božjoj, kad im je progovorio o onome što oni trebaju napraviti da bi bili bliži i draži Bogu, otvoreno su mu se suprotstavili pokazujući neočekivani otpor. Sveti Luka je zapisao kako su se svi u sinagogi do te mjere napunili gnjeva da su ga izveli vani, odveli na rub brijega da ga strmoglave. Toliko je bila velika njihova taština koja ih je zasljepljivala, da nisu bili voljni čuti Božju poruku za vlastiti život, jer im je odgovaralo samo kad oni Božju riječ primjenjuju na druge. Kad je on progovorio da je došao osloboditi njih od njih samih, a ne od zavojevača, tu je nastao problem. Kad ih je želio poučiti onoj stvarnoj slobodi duha, koja je sloboda od grijeha i vlastite zloće, nisu htjeli slušati. Rado bi ga bili slušali i povlađivali mu da je htio govoriti o političkoj slobodi od Rimljana, ali kad im je htio skrenuti pozornost da i oni jedni druge tlače zbog oholosti, pohlepe i duhovne sljepoće, onda su ga htjeli pogubiti. Jer ih je htio ozdraviti i odgojiti za zdrav život, proglasili su ga bolesnim.

Zato im je on i iznio dva vrlo poznata primjera iz nacionalne prošlosti na temelju kojih je bilo očito da Bog nije pristran, nego da računa i na ljude iz drugih naroda, te im također dijeli svoju milost i darove. Time je polako postajalo jasno kako Bog oslobađa svakog čovjeka dobre volje od njegovih poteškoća, kao što je Naamana oslobodio gube, a sirotu udovicu oslobodio od patnje siromaštva sve vrijeme dok je skrbila za proroka Iliju. No kako udovica iz Serfate Sidonske, tako i Naaman Sirac imali su prigodu ne samo primiti zemaljsku dobrobit, nego iskusiti na djelu snagu Boga Izraelova koji ih je oslobodio za novi život i spoznaje. U tom osloboditeljskom duhu djelovao je i Gospodin Isus, svjestan da Božje milosno djelovanje može ograničiti samo ljudska sloboda i mrzovolja, pa i onda kad pripadaju narodu Božjemu. Isto tako mu se može otvoriti svaki dobronamjerni čovjek, bez obzira kojem narodu pripadao, ako slijedi Božje poticaje dane u savjesti, nakon čega s lakoćom prihvaća i poruke Božjih poslanika, a kao krunu svega i samog Božjeg Sina.

Zanimljivo da slične paralele možemo povući i danas u našem svijetu, pa i konkretnom hrvatskom društvu. I ovo naše društvo puni se gnjevom na Boga živoga, što iščitavamo iz gnjeva koji se diže na Crkvu Katoličku. A diže se gnjev na Crkvu i njezine pastire najviše radi toga što naučavaju Božju istinu o spasenju i Spasitelju i što se usude izreći je javno i otvoreno svojim sunarodnjacima. Diže se buka bezbožne svjetine protiv Boga čije vrijednosti naviješta sveta Crkva, jer žele radije biti roblje moćnika i svojih grijeha, nego slobodna djeca Božja. Napunilo se gnjevom naše društvo na Crkvu Božju jer se usudila štititi narod od moćnika koji ga žele učiniti robljem. Pune se gnjevom svi oni kojima ne odgovara da Crkva poučava narod Božjim autoritetom, jer se po vjerodostojnom navještaju i sam Bog uprisutnjuje u svome puku. Gnjevni su svi oni koji ne žele čuti da postoji neprevarljiva Božja istina o čovjeku i Bogu, te bi je rado htjeli ukloniti iz društva. Puni su gnjeva svi oni koji i danas radije vjeruju bezbošcima i huškačima protiv Božje istine koji ljude jeftino zavode, nego da vjeruju onima koji im govore u ime Božje. Puni su gnjeva oni koji ne dopuštaju Crkvi da iznese svoj stav, utemeljen na Božjoj istini i sukladan razumu, o onome što je zdravo, a što bolesno.

Djeluje proturječno, ali upravo ovakva situacija nas treba ispuniti mirom i povjerenjem u Boga. Kad s mirom, želeći dobro svakome čovjeku, Crkva naviješta Božju istinu, onda znamo da smo na Kristovu putu. Ta i njega su progonili, te su ga njegovi najbliži izbacili iz sinagoge, kao što i danas naši najbliži odbacuju vjeru i stav Crkve koja im naviješta slobodu, te štiti prava protiv suvremenog totalitarizma i vrijednosti protiv bezakonika. Tragično je da danas ovaj narod odbacuje vjeru u Boga, bez koje ga sigurno ne bi bilo.

I kao što je bilo nekada, tako je i sada. Da je glas Krista Gospodina bio samo jedan od ljudskih glasova, onda bi ga otrpjeli njegovi sumještani. Da je glas Crkve samo jedan od ljudskih glasova, onda bi prema njemu bio snošljiv suvremeni bezbožni totalitarizam. Ali jer se radi o glasu Boga živoga koji razbuđuje savjesti, onda ga svim silama želi zagušiti. Zato je ovo prigoda da usprkos svega mi kršćani dopustimo Bogu da nas vodi i da nas oslobodi, jer jedno je sigurno. Ako se budemo dali ljudima da nas vode, napose onima bez vrijednosti i poštivanja Boga, onda nam je od početka jasno da nas neće dovesti nikamo, nego će nas doista strovaliti u provaliju propasti, kao što su probali i s Gospodinom. Ako imalo razmišljamo, onda ćemo kao vjernici znati da je nevjerniku prvotni cilj zavesti nas s pravoga puta i odvesti daleko od Boga, a da nikada nećemo razumjeti zašto njima više smeta naša vjera, nego nama njihova nevjera.

Usprkos svega nama kršćanima je obveza biti stoga još vjerniji i revniji, da protivnici vrijednosti i istinske slobode ne izbace Krista Gospodina iz našega društva. On je poslan skrbiti oko nas ubogih i izliječiti nas od bolesti i tegoba, samo treba povjerovati da se po njemu za nas ispunilo spasenje na zemlji. Umjesto da Bogu i njegovim istinama dijelimo lekcije, poput onih koji su Bogu bili spremni reći ‘Liječniče, izliječi samoga sebe’, radije prihvatimo ponuđeno oslobođenje i zdrav život koji nam navijesti Liječnik ljudskoga roda Krist Gospodin.

Treća nedjelja kroz godinu – C

Kad promatramo starozavjetnu povijest, ali i uopće povijest naroda, dolazimo do zaključka da je lakše živjeti bez slobode nego u slobodi. Za čovjeka bi se moglo reći da je poput ptice u krletci. Dok nema slobode, onda ima samo jedan cilj, a to je izići iz krletke. No kad iziđe iz krletke, tek onda nastaju pravi problemi. Tek tada se treba znati odrediti prema stvarnom cilju i odredištu života. Ako ne zna kamo, kako i kada letjeti, onda na nj vrebaju stvarne opasnosti. Iz ove usporedbe o ptici u krletci, možemo izvući pouku i za ljudski život. Dvije su opasne krajnosti koje bi valjalo izbjegavati, a jedna i druga čovjeku pružaju privid slobode i sigurnosti, no i jedna i druga bi ga učinile pravom žrtvom u trenutku kad bi povjerovao u ponuđeni privid. Prva krajnost bi bila da se tješi kako je krletka sigurna nastamba, u kojoj mu protivnici raznih vrsta ne mogu nauditi. Druga krajnost bi bila da onaj vanjski svijet proglasi mirnim i ugodnim okruženjem u kojem nema nikakvih životnih prijetnji. Ove dvije krajnosti se sučeljavaju otkako je čovjeka i svijeta. To su dvije suprotne ideologije, ali koje se u biti dotiču jer im je cilj i rezultat isti. Cilj im je koristiti čovjekovu stvarnu slobodu, onu življenu u odgovornosti koja mu pruža sigurnost života i moć samoodređenja. I jedan i drugi sustav su u suprotnosti s Božjim darom slobode, jer samo prava duhovna sloboda može biti jamstvo i zalog svakoj drugoj slobodi.

Između takvih ekstrema živio je i Božji narod koji je, ili padao u političko ropstvo snažnijih i moćnijih naroda ili je postajao žrtva vlastite nesposobnosti biranja prave slobode pred Bogom. Najčešće je to išlo jedno s drugim, a da toga narod nije ni bio svjestan. Odmak od slobode i od Boga padom u grijeh, redovito je bio uzrok pada i u društveno ropstvo, ili pak u međusobno porobljavanje. Jer narod bez duhovnog i ćudorednog života je lak plijen porobljivačima i silama zla. Uslijed takvih okolnosti čekali su Mesiju, ali, jer bijahu neupućeni u pravu slobodu, želje im ne bijahu sukladne Božjim željama. Dok su oni čekali političkog osloboditelja, on je trebao osloboditi sužnje ljudske zloće, ali prije svega sužnje grijeha kojim čovjek sama sebe stavlja u ropstvo. Prvotna mu je zadaća bila osloboditi one sužnje koji sami sebi nisu mogli podariti slobodu, to jest sužnje iz ropstva siromštva i potlačenosti. Ali isto tako je oslobodio slijepe od njihove tame i sljepoće. No njegov narod  je odbija priznati da je sužanj grijeha i da je slijep zbog vlastite oholosti. Ali njihov problem nije bio samo u tome što bijahu slijepi, nego i u tome što nisu vidjeli vlastitu sljepoću.

Isto se događa i nama danas kad prema Bogu gajimo nepovjerenje, te dopuštamo da nas bezbožni i izopačeni ljudi ‘vode’, to jest odvode od Boga živoga. Oni nas dovode do toga da ne vidimo njegove prisutnosti u svom životu, da ne smatramo važnim poslušati što nam on govori. Kao da radije želimo biti roblje ovoga svijeta nego slobodna djeca Božja, kao da nas više ispunja ljudska ispraznost, nego Božja milosna punina. Radije se pookoravamo ljudima, prihvaćamo njihovu volju, oduševljavamo se za njihove ideje, umjesto da tražimo i vršimo volju Božju u svom životu. A ako živimo tako otpadnički i odmetnički od Boga, onda nas ne treba čuditi što nema pomaka na bolje u životu, što nema prave budućnosti, jer u biti i ne živimo za takvu budućnost, nego smo dopustili da nas ljudi ‘osloboditelji’ vode u krug zloporabeći našu slobodu i manipulirajući našim potrebama. Ako nam nije problem to što živimo u duhovnoj pustoši i bijedi, te se ne trudimo otkriti i primiti obilje Božje, onda se nemamo pravo ni žaliti na vlastiti položaj, jer sami nismo stvorili pretpostavke boljitka.

No Gospodin Isus je došao kao Božji Pomazanik kako bi bio nama siromasima navijestio blagu vijest obilja Božjega, kako bi nama sužnjima proglasio oslobođenje, pa i pod cijenu svoga života. Došao je kao liječnik osloboditelj koji nas oslobađa naše sljepoće za Boga i pustio nas na slobodu od naših tlačitelja koji nas tako podlo i lukavo tlače. On nam je proglasio godinu milosti Gospodnje, a na nama je da je istinski i odvažno živimo. Trgnimo se i otrgnimo se iz ropstva ljudskoga i pođimo u slobodu koju nam Bog podaruje po svome Sinu, jer je jedino on pravi osloboditelj čovjeka. Otvorimo oči duha svjetlu Božjemu da nas prosvijetli, te nam podari vid. Uprimo pogled u Krista Gospodina jer se i za nas ispunilo Pismo, jer je i za nas u ime Boga došao kao osloboditelj. Držimo se njegove riječi, prihvaćajmo njegovo poslanje i djelo spasenja, te mu dopustimo da nas oslobodi svih nesloboda koje nam nameće čovjek. Neka nas on štiti na našem životnom putu, a vodi istinskom cilju za koji smo stvoreni, kako bi naša sloboda mogla zablistati jednom zasvagda kad prispijemo u kraljevstvo nebesko. Dopustimo mu da nas danas oslobodi, kako bi onda ‘danas’ našega oslobođenja mogao postati trajan i prerasti u onaj vječni ‘danas’ svetog i neprolaznog života kroz svu vječnost.

Druga kroz godinu – C

Nakon što je prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti kojim će započeti svoje djelovanje bilo krštenje na Jordanu, sveti Ivan Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje i prvo Gospodinovo znamenje među svojim učenicima, a to je čudo pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj. Evanđelist izričito veli kako je to bilo prvo znamenje i kako je time objavio svoju slavu, te kako su apostoli povjerovali u njega i njegovo božansko poslanje. Vrlo je znakovito što se ovo prvo čudo dogodilo na jednoj svadbi kojoj je Gospodin nazočio zajedno sa svojom Majkom i učenicima. Sigurno je i Gospodin držao važnim događaj kojim je dvoje mladih ljudi stupalo u novi životni odnos, te ga je svojom prisutnošću zaštitio i posvetio. A da bi ih sačuvao u zajedništvu, te da bi nagovijestio kako im želi pomoći u svim nevoljama, učinio je svoje prvo čudo, a da toga oni, kako čitamo u opisu, u prvi mah nisu bili ni svjesni. No više od čuda bila je znakovita i ljekovita njegova prisutnost kojom je posvetio bračnu zajednicu i bračni život.

Jednako je znakovit i treba biti ljekovit i nama danas kad je na ispitu zdrav razum, u vremenima kad se ljudska pamet povija pred nasiljem vlastodržaca i njihovih bolesnih odluka. Gospodinova prisutnost na vjenčanju svjedoči nam o vrijednostima braka koje i nama, zahvaljujući njegovu nauku, postaju mjerodavne, te nam postaje putokaz u ovim mračnim vremenima čovječanstva i našega društva koje nevjerojatno oštro osporava njihovu vrijednost i jedincatost. Jer tko bi ikad mogao zamisliti da će ljudski razum tako pomrčati svodeći na istu razinu bračni život i istospolne odnose. Tko bi mogao pomisliti da će ijedan razborit i pametan čovjek ustvrditi kako je spolnost lišena ćudoredne vrijednosti, te nam tako na ljestvici vrijednosti izjednačiti bračni čin sa samozadovoljavanjem, prostitucijom i kojekakvim drugim grešnim i nastranim općenjem. No to što se nije moglo ni u snu zamisliti, naša je životna svakodnevnica, pogotovo što je moćnici žele silom zakona uspostaviti kao jedinu istinu o čovjeku i odgoju. Svjedoci smo posvemašnje nemoći ljudskog uma pred grijehom i zlom u trenutku kad se udalji od Boga živoga, te pokušava ići putem svoje samodostatnosti i lažnih bogova. Svjedoci smo slabosti ljudskog uma koji prihvaća takve neistine o čovjeku dopuštajući njihovo ozakonjivanje.

No sreća da je Bog došao među nas ljude učvrstiti nas u onome što je istinski vrijedno, po čemu nam zorno svjedoči njegova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj. Sudjelujući na svadbi Gospodin nas je podsjetio na božanske korijene braka, što je jasno isticao u svome uobičajenom nauku, a zapisaše nam apostoli. On nas je naučio onome što je bilo od početka, što je od iskona volja Božja za muškarca i ženu, to jest za ljudski rod. Došavši među nas objavio nam je tako jasni i uzvišeni Božji plan ljubavi za muškarca i ženu, sukladan ljudskoj naravi, jer bez njega ne bi bilo života na zemlji. Zato je nevjerojatno do čega sebe ljudi dovode kad odbacuju taj naravno plan, a hvataju se grešnih planova proizišlih iz mahnitosti grijeha, strasti i požude. Čudna je ljudska maloumnost kad radi protiv sebe i ne smatra brak muškarca i žene naravnim, a nema nijednog čovjeka koji nije došao na svijet bez dara života koji je Bog ostavio muškarcu i ženi da ga zajedno prenose.

Danas kad se zatamnio naš pogled i kad su se iskrivila poimanja, vrijeme je da poput apostola otkrijemo Gospodinovu slavu po čudu pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj, te je trenutak da povjerujemo u njega kao jedinog Učitelja pravih vrijednosti. Na to nas potiče onaj savjet koji je Marija dala poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! Učinimo i sami što god nam rekne, jer on će nam reći samo istinu Božju o nama ljudima. On će nas poučiti svemu što je dobro, jer on je i došao poradi nas i našega dobra. Budimo odgovorni prema samima sebi, a to smo u najvećoj mjeri onda kad slušamo njegov glas. Zato čuvajmo dobro vino, to jest čuvajmo svoj život sa svim njegovim darovima i energijama, od kojih je najuzvišenija Božja milost. Jer nas je Bog stvorio za spasenje i život vječni, a ne da se potrošimo uzalud u zemaljskoj ispraznosti.

Trudimo se ispuniti vlastiti život njegovim obiljem, kako bismo i sami mogli zahvatiti iz obilja svoje vjere i ljubavi, te dati onima koji su žedni života jer su grijesima razbili posude svoga bića u koje su trebali primiti Boga života. Dopustimo Gospodinu da nas obasja svojom slavom kao i apostole, kako bismo ozbiljno u njega povjerovali, te navijestili svijetu ovu veliku radost od koje se jedino može živjeti, te naposljetku prispjeli na gozbu i svadbu života vječnoga kojoj je ova naša zemaljska radost samo predokus i nagovještaj.