29. nedjelja kroz godinu – A
Pitanje postavljeno Isus u današnjem Evanđelju djeluje na prvi pogled jednostavno, ali je u biti prilično složeno. Kao pitanje može se protumačiti kao obično društveno-političko pitanje, ali ono je mnogo više od toga, od dnevnopolitčkih događanja i prijepora. I danas bi takvo pitanje bilo privlačno, samo bi ga trebalo malo preoblikovati u duhu našeg vremena. Tako bismo mogli zamisliti kad bi nas netko pitao u ozračju predstojećih izbora: Bi li bilo dopušteno povisiti dodatno PDV građanima Republike Hrvatske. Držim kako bi svatko od nas znao što na to odgovoriti, te kako sve to ‘začiniti’ grubim riječima na račun političara, koje često smatramo prevarantima, pljačkašima i kriminalcima. Upravo takvo pitanje je bilo postavljeno Isusu. Treba li čestiti pripadnik Izraelskog naroda plaćati porez rimskim pljačkašima koji su silom zauzeli njihovu zemlju? Mišljenja su bila podvojena, kao što su podvojena i danas u našem narodu glede političke situacije, do mjere da se čak i neki službenici Crkve opredjeljuju na političku aktivnost u ovoj predizbornoj groznici.
Vjerojatno je i Isus imao svoj politički sud o stanju svoga naroda pod rimskom čizmom, ali njegov odgovor nije bio jeftini politički vic ili predizborni trik na koji političari skupljaju glasove. Nije htio na lagan način pobirati simpatije naroda ustajući protiv rimskog imperijalizma, kao što se nikada nije htio baviti politikom. Njegov odgovor cilja mnogo dublje, jer je njegov stvarni cilj bio mnogo važniji nego što je pitanje političkog stanja naroda. Njegovo cilj je bio poučiti narod da uspostavi zajedništvo s Bogom, što se iščitava i iz današnjeg Evanđelja, a nasušna je potreba svakog pojedinca i naroda. Osim toga valja opaziti da je i pitanje bilo dublje od onog što se na površini čini. ‘Je li dopušteno dati porez caru ili nije’ nije bilo postavljeno da istraže Isusovo mišljenje, pa niti da oni pokažu svoje mišljenje. Nego su oni pitali za mišljenje koje bi polazilo od vjere u Boga, te su željeli čuti odgovor u ime Boga, to jest odgovor koji tumači volju Božju u spomenutom spornom pitanju. Stoga ovako formuliran upit ne traži samo mišljenje nekog pojedinca o porezu, nego traži Božji stav o plaćanju poreza Rimljanima. Točnije rečeno, pitanje ‘je li dopušteno dati porez caru’ prije svega znači: Dopušta li nam Bog dati porez caru ili ne? Ali njih nije toliko zanimalo što Bog misli, koliko su željeli imati argumente za svoju političku borbu i za gospodarsku korist.
Da postavljeno pitanje u sebi nije sadržavalo prizivanje na Boga i njegovu volju, ovakav Isusov bi odgovor zvučao čudno, barem u svom drugom dijelu. Jer na upit ‘je li dopušteno plaćati porez caru’, Isus ne odgovara samo na ovo pitanje, jer je bio dovoljan njegov potvrdan odgovor. Isus u isto vrijeme odgovora i na onaj dio pitanja koji je pretpostavljao da je trebao odgovoriti u ime Božje, to jest iz kuta samoga Boga. Stoga im ne kaže samo: Podajte caru carevno, nego nadodaje: podajte Bogu Božje.
Upravo ovaj drugi dio odgovora postaje ključ razumijevanja kako pitanja, tako i onoga što bi trebali činiti. Isus vrlo dobro zna da nema smisla poštivati ni cara ni davati porez, ako nisam kao vjernik svjestan da time vršim i volju Božju. Ako ne dajem Bogu što mu pripada u mome životu, da sam najsavjesniji građanin po pitanju plaćanja poreza, nije dovoljno za osmišljenje života i njegovih vrijednosti. Ako svoj život iscrpljujem samo u djelatnosti oko dobrobiti zemaljskog života i društva, pitanje je koliko sam dosegao puninu smisla i duhovnog ispunjenja.
Isus je, naprotiv, pokazao da onaj tko želi u ime Boga govoriti o socijalnim pitanjima, treba najprije sam dati Bogu što je Božje, a to znači dopustiti Bogu da mu oblikuje misli i život. Tek onda dotični može dati i kvalitetne odgovore i na društvena pitanja, te nikada neće upasti u politikanstvo, nego traženje istinske dobrobiti za cijeli narod. Samo onaj tko je uspio ostvariti zdrav i cjelovit odnos prema Bogu, može imati i zdrav odnos prema carstvu, to jest društvu. Ne može biti obrnuto, jer bi to značilo izokretanje vrednota. Mnogi bi Boga prihvatili tek onda kad bi on ispunio njihove političke, gospodarske, socijalne i ine želje i interese, ali rijetko ga prihvaćamo kao onoga koji mora biti naša prvotna želje i snagom kojeg ostvarujemo pravednije političke, gospodarske i društvene odnose. Tek kad počnemo Bogu davati što mu pripada, onda ćemo stvoriti i pravednije društvo. Sukladno ovoj ideju, Isus zato od svoje Crkve i njezinih službenika nikad nije tražio da se bave politikom, jer bi to bilo jeftino politikanstvo, nego da pozivaju ljude da s Bogom ostvaruju zajedništvo, jer iz toga se onda mogu roditi veliki ljudi, političari i vođe koji će graditi bolje društvo. Razvidno je onda da će država po našoj mjeri biti uvijek sukladna tome koliko mi Bogu dajemo ono što je po njegovoj mjeri. Što budemo više ljudi vjere i zajedništva s Bogom dajući Bogu Božje, što budemo držali više do Božjih vrijednosti, to ćemo graditi stabilinije i trajnije društvo. Neka nas stoga Gospodin Isus osposobi da znamo davati Bogu Božje, tako da onda neće biti upitno niti naše pošteno zauzimanje i doprinos u stvarima nad kojima neposrednu ovlast imaju carevi ovoga svijeta.

28. nedjelja kroz godinu – A
Poznata je ona izreka da odijelo ne čini čovjeka. No ako odijelo i ne čini čovjeka, ipak može odavati više informacija o njemu. Može pokazivati kakav je dotični čovjek u svojoj biti ili eventualno govoriti o njegovom pristupu pojedinim stvarima u životu. Iz načina odijevanja u nekim prigodama može se razaznati koliko drži do sadržaja ili događanja kojem nazoči, kao i do onih s kojima je dionik istih.
Dovoljno je tako tek usputno pogledati oko sebe dok se prolazi gradom, ili pak sudjeluje u nekoj manifestaciji, pa da se uoči koliko tko ulaže truda kako bi se negdje pojavio i u kojem izdanju. Dostatno je tek osrednje poznavanje psihologije ljudi pa da se uoči i po odjeći tko i koliko drži do sebe i do drugih, a tko eventualno odjevnim ili ukrasnim predmetima iskazuje revolt prema društvu i životu. Isto tako pozornom oko neće promaknuti niti oni koji se odjećom prikrivaju, želeći se tako odijelom i kravatom pojaviti u boljem svjetlu i na višoj socijalnoj ili intelektualnoj razini nego što u stvari jest. Međutim, to može zavarati neupućene, dok na onoga tko pozna ljude i život neće ostaviti velik dojam.
Međutim, bilo kako bilo uočavamo ipak da odijelo mnogo toga otkriva o čovjeku. Tako bismo i sami o sebi otkrili mnogo toga kad bismo propitali svoj stav, pa i pristup odijevanju kad idemo na nedjeljnu misu. Već iz takvog detalja bilo bi nam jasno koliko i kako se pripremamo, te što nam znači odlazak na nedjeljni susret s Gospodinom. Vrlo lako bismo uočili jesmo li nehajni i nemarni, idemo li na susret s uskrslim Kristom kao da idemo u bar ili na tržnicu, ili pak osjećamo sav duhovni naboj koji nas onda potiče da dođemo brižno pripremljeni i vanjštinom. Onaj kome je nedjelja poseban dan, pokazat će i na izvana da mu je stalo da bude pred Gospodinom u punom sjaju.
Ovo što rekosmo kao opće pravilo svakodnevnog života, to jest iznesosmo kao pojavnost svakome vidljivu vrijedi i za život u cjelini. I sam život se može prispodobiti, kako ti čini i Gospodin u današnjoj prispodobi, pripremanju za svadbu. Život na zemlji nam je dan kao prigoda i korisno vrijeme pripreme za svadbu nebeskog života. No, na žalost, dobar dio ljudi se posvećuje svojim drugim obvezama, kao da su važnije od pripreme za tako uzvišenu svadbu. Takve Gospodin prispodobljuje uzvanicima koji ne mare za kraljev poziv, nego idu svojim putem, tko na njivu a tko za svojom trgovinom. Osim toga ima i onih zlih slugu koji ne samo da ne mare za kraljev poziv, nego mu se izravno i opiru i ubijaju njegove sluge.
Gospodin Isus nam ovom prispodobom želi dozvati u pamet ozbiljnost kojom trebamo pristupiti skrbi za vječni život, to jest, slikovitu rečenu, pozivu koji nam upravlja Otac nebeski. Jer o tom pozivu na svadbenu gozbu ovisi i naša vječna radost. Oni koji odbiju poziv ne hajući za svadbu kraljeva sina, bit će nemilosrdno kažnjeni. No istu sudbinu će doživjeti i oni koji misle da se pred tim pozivom mogu ponašati površno. Takvi su prispodobljeni onom sluzi koji je izbačen iz svadbene dvorane jer nije došao u prikladnom odjelu. On predstavlja sve one koji su samo naizvana ili usputno prihvatili poziv, ali se iskrenim življenjem i dobrim djelima nisu zaodjenuli u ruho kreposti koje je jedino prihvatljivo i daje nam pravo ući u radost svoga gospodara. Stoga ovom prispodobom Gospodin potiče i nas kršćane da se ne poigravamo vječnim spasenje i da ga ne shvaćamo olako, kao što je olako spomenuti sluga shvatio kraljev poziv i pojavio se neprikladno odjeven. Ozbiljno nam je shvatiti skrb oko duhovnog života i vječnog rasta, te se tako zaodjenuti prikladnim krepostima i duhovnom snagom, kako bismo opravdali ukazano povjerenje, te doživjeli puninu radosti u zajedništvu s vječnim Kraljem.

27. nedjelja kroz godinu – A
Posljednjih tjedana slušamo prispodobe o kraljevstvu Božjemu u kojima se Gospodin služi slikama iz radničkog života svoga vremena. U tom duhu pričao je prispodobe o gospodaru vinograda i radnicima koje šalje u vinograd. Gospodar vinograda je ujedno i glava obitelji koji šalje i svoje sinove da rade u vinogradu, o čemu smo čitali Evanđelje prošle nedjelje. U tim prispodobama, uključujući i današnju, Gospodin je u prvi plan isticao stav radnika prema radu u vinogradu, to jest prema samome gospodaru, što je onda povlačilo posljedice i prema drugim ljudima. Služeći se tom slikom Isus je htio ukazati na ponašanje izabranog Božjeg naroda, kako prema drugim narodima, tako i prema pojedinim članovima i skupinama svoga naroda. Tako je židovski narod imao apsolutno negativan stav prema mogućnosti da se spasenje navijesti i drugim narodima, to jest da pogani postanu zajedničari iste vjere u Boga. Osim toga uskraćivali su i carinicima i grešnicima svoga naroda mogućnost spasenja. Gospodin je stav prema poganima orisao kao stav zavidnih radnika, a onaj prema grešnicima i carinicima kao stav nedosljednog sina. U svakoj od ovih prispodoba u pozadini se razaznaje lik gospodara koji prispodobljuje Boga, a koji treba razumjeti kako ne bismo imali predrasude o Bogu i njegovu odnosu prema čovjeku.
Današnja prispodoba više od dvije prethodne naglasak stavlja na radnike, premda bi se i danas pozornim iščitavanjem i razmišljanjem moglo uočiti još zauzetiji lik Boga kao Oca nebeskoga koji ide dotle da žrtvuje svoga Sina za spas vinograda. No ipak svoju ćemo pozornost posvetiti više radnicima nego gospodaru vinograda koji neobičnim pristupom želi dokinuti predrasude među ljudima i pokazati svoju ljubav pokazujući se kao jedini gospodar spasenja. Dok su u prethodne dvije prispodobe radnici su bili prozvani zbog zavisti, a sin zbog lijenosti i nedosljednosti, u današnjoj prispodobi radnicima se pripisuje krajnja zloća koja se pokazuje stupnjevito, zbog čega se ova prispodoba i zove prispodoba o zlim vinogradarima. Ovu prispodobu može dobro razumjeti svatko tko je imao prigodu na svojoj koži osjetiti što znači imati nesposobne ili zločeste zaposlenike, ili uopće bilo tko kod koga su radili nemarni radnici. Primjeri za to se mogu vidjeti u državnim poduzećima i javnim ustanovama gdje oni koji rade ne rade svjesni odgovornosti pred Bogom, nego samo da se brzo i jeftino, bezbolno i bezobzirno domognu novca i zarade. Takvi ne rade poštujući vlasnika, napose ako vlasnik nije poznat imenom i prezimenom, niti rade kako bi bili na usluzi drugima, nego isključivo za svoj džep i probitak.
Upravo takvim radnicima Isus prispodobljuje svoje sunarodnjake u današnjoj prispodobi. Njihova zloća se pokazuje u lepezi od koristoljublja i prevare, do pljačke i ubojstva iz interesa, ne prežući ubiti čak niti gospodareva sina kako bi se domogli njegove baštine. U biti vidi se kako jedno zlo povlači drugo, o čemu nam svjedoče mnogi primjeri i danas. Kad netko krene putem zla, nađe se na sklisku terenu, te jedno zlo zove drugo. Čim pojedinac počne ravnati se po interesu, poraste mu apetit te poželi tuđe, a kad se zapetljao u klupko krađe i pronevjere, onda je spreman dići ruku na drugoga kako bi prikrio svoje zlo. Svako od spomenutih nedjela na koje su spremni zli radnici govori o njihovom nepoštivanju gospodara koji im je bio iskazao dobročinstvo primivši ih u vinograd, što su oni bezočno zloporabili. Za sva primljena dobra oni su uzvratili zlom buneći se protiv gospodara i progoneći i ubijajući njegove glasnike koji su ih pozivali na obraćenje i mir.
Noseći sržnu poruku preispitivanja svoga odnosa prema Bogu, Gospodinu i Gospodaru, današnje Evanđelje poziva i nas kršćane na preispitivanje, ma koliko je poruka bila upućena izabranom Božjem narodu kao prigovor što su odbacili i samog Sina Božjega. I danas svaki od nas, odnoseći se nehajno prema Božjoj volji i Božjoj riječi, odbacuje Božje glasnike. Neslušajući upućenu poruku, progonimo, otklanjamo i uklanjamo Božje poslanike, pa čak i samog Sina Božjega, Božju Riječ koja nam je također bila upućena. Svaki naš neposluh i grijeh, svako odbijanje Božje volje, na neki način je zagušivanje i ubijanje Sina Božjega u nama.
Stoga nam je ova prispodoba upućena kao poziv na obraćenje, kako bismo mi svojim životom i svjedočenjem, u društvu i vremenu u kojemu živimo, bili narod koji je prigrlio kraljevstvo Božje i donosi njegove plodove. Budimo stoga dobri a ne zli radnici u vinogradu Božjemu, jer Božja plodnost i dobrota prema svijetu najbolje se pokazuje preko naših djela. Urod i plodovi o kojima se govori u Evanđelju nisu drugo doli svetost naših života kojom uzvraćamo na povjerenje koje nam je Bog iskazao pozvavši nas u svoj vinograd, kako bismo bilo dionici njegove dobrote i baštine, a ne izopačeni umovi koji misle da Božjom baštinom mogu raspolagati po vlastitom nahođenju. Ne dopustimo stoga da Gospodin od nas uzme kraljevstvo Božje, nego budimo njegovi revni svjedoci, kako bismo i sami primili obilje njegove punine u životu vječnom.

26. nedjelja kroz godinu –A
Današnja prispodoba o dva sina vrlo je rječita, ali iznad svega je aktualna. Premda ju je Gospodin izgovorio prije 2000 godina kao pouku o odnosu židova i vjernika iz poganstva, ipak je primjenjiva i na odnos tolikih kršćana prema Gospodinu i vjeri. Sin koji kaže Ocu ‘da’, a potom ne izvrši Očevu volju, predstavlja židovski narod koji je Bogu rekao da, ali u Isusu nije prepoznao Mesiju, te je tako njegov konačni odgovor Bogu ipak bio ne. Pričajući ovu prispodobu Gospodin je jasno i izričito stao u obranu onih koji su svojim životom i djelima na Božjem putu, pa i onda kad i u slabosti i neznanju lutaju od Gospodina izjašnjavajući se riječima kao nevjernici to jest neznabošci. Takav je bio put poganskih naroda koji su lutali od pravoga Boga te im je trebalo vremena, bolje rečeno Božjeg milosnog zahvata, da se vrate u kuću Očevu ispovijedajući kako je jedan stvoritelj i otac svemira i svakog čovjeka. Došavši do te svijesti zahvaljujući milosnom daru, jer svijest obraćenja u njima nije sazrela sama od sebe, nego time što im je bilo naviješteno obraćenje, nitko im nakon toga nije imao pravo osporiti pristup milosti. Prihvativši zdušno navještaj vjere, djelima su pokazali zahvalnost Ocu za uzvišeni poziv i za stečeno pravo biti dionicima Božje obitelji i nebeske baštine.
Ovaj Isusov nauk glede spasenja svih ljudi izazvao je negodovanje kod židova, koji su sebe smatrali povlaštenim narodom koji je drugima osporavao pravo na spasenje. Upravo osporavajući njihov takav stav i odnos prema drugima, Gospodin je i ispričao ovu prispodobu. Tako je Gospodin istaknu kako postoje oni koji se samo poimence priznaju Božjima, a žive udaljeni od stvarnih načela vjere, dok s druge strane postoje i u drugim narodima iskreni tražitelji Boga koji vape za nebeskim svjetlom na svome putu. Kad su ga jednom primili, postali su punopravni članovi Božjih obećanja i milosti, čime Bog raspolaže po svojoj dobroti i smilovanju, a ne zavidni ljudi koji bi htjeli biti gospodari Božje volje i baštine.
I danas imamo sličnu situaciju, samo na drugi način. Imamo stanovito raslojavanje unutar Crkve u smislu da uz one koji vjerno i revno žive svoju vjeru, ima i onih koji to čine površno, dvolični i tek nominalno. Oni su jednom rekli svoj ‘da’ Bogu i vjeri, ali su kasnije odbili vršiti volju Božju i prakticirati vjeru u svakodnevnici. Jer kršćanin koji ‘s ponosom’ ističe kako je kršćanin, a ne provodi vjeru u život niti minimalno, ne može se nego prispodobiti sinu koji izgovara svoj ‘da’, ali do njega ne drži, nego se u praksi ponaša drukčije. A minimum koji se od njega traži nije pretežak. Radi se o poštivanju Božjeg zakona i njegovih zapovijedi, to jest radi se o ćudorednom minimumu koji se tražio i od pogana koji su prihvaćali vjeru. Onaj tko to vrši ne čini ništa posebno, nego je time došao tek na prag kršćanskog života. Tek nakon toga slijede ostali zahtjevi koje Gospodin stavlja pred svoje vjernike, a koji opet nisu teret, nego put i sadržaj života koji omogućuje živjeti ispravnije, dosljednije i dublje vlastiti život.
Među onima kojima je život i ispovijest vjere teret ima dio onih koji se izgovaraju da oni nisu rekli Bogu svoj osobni da, nego da su tu, dok su bili djeca, u ime njih to učinili njihovi roditelji i kumovi. Kao da u tome pronalaze izgovor za svoje nesvjesno i nesavjesno ponašanje pred Bogom. Prihvatili su dio kršćanske baštine koju su im prenijeli roditelji i Crkva, ali nisu nikad izgradili zdravu i iskrenu komunikaciju s Bogom, niti su ikad iskreno rekli da se vesele što su kršćani. Nisu doživjeli koji su blagoslov i dar primili, te tako nikad Ocu nisu rekli: Oče, veselim se da mogu ići u tvoj vinograd. Nikada nisu shvatili vrijednost dara koji su primili, nego samo pronalaze negativnosti i izgovore za odbijanje zajedništva s Bogom. Osim toga, neki su, neuredno živeći, otišli čak i u štetu. Drže kako onaj ‘da’ roditelja i kumova njih ne obvezuje u pravoj mjeri, nego se njime služe od prigode do prigode, ali uglavnom kao nebitnim životnim ukrasom.
Ma koliko nije idealan ni onaj drugi sin koji je u prvi mah odbio izvršiti volju Očevu, ipak je na boljem puti i u prednosti jer obraćenjem i djelima ipak potvrđuje tko je i što je. Nakon što se predomislio, svjestan ispraznosti odbijanja volje Očeve, otišao je pokajan u vinograd. Taj sin predstavlja tolike krštenike koji su u traženju koje je graničilo s obijanjem vjere, ali su kasnije ipak došli do spoznaje živoga Boga. Uvidjevši koliko je uzvišeno njemu pripadati, ponizno i ozbiljno su se okrenuli vjeri nastojeći primijeniti u život njezine sadržaje.
Ispričavši ovu prispodobu Gospodin Isus daje i danas poticaj svakom kršteniku da se ne straši svoje odgovornosti u vjeri. No ne bi bilo dobro misliti da Bog nekoga poziva ili šalje na rad u svoj vinograd kako bi ga namučio naporom i dodatnim teretom, nego, naprotiv, Bog poziva u svoj vinograd kako bi obdario blagoslovom one koji se odazovu. Time im iskazuje čast i obdaruje ih spasenjskim plodom kojim rađa njegov vinograd. Prihvatiti poziv i odgovornost vjere znači prihvatiti milosno obilje i unutarnje bogatstvo kojim Bog želi obdariti dušu koja prihvaća zajedništvo s njime.
Tako nam ova prispodoba o dva sina govori o dva načina pripadnosti Bogu, o onom besplodnom i o onom plodonosnom. Besmisleno je nazivati se Božjim djetetom, a ne živjeti od obilja i baštine kojom nas je Bog obdario, kao što čine oni koji samo usnama ispovijedaju vjeru, ali su srcem i životom daleko od Božje volje i vršenja njegovih odredbi. Isus nas stoga ovom prispodobom potiče da se ne razmećemo velikim riječima, nego da radije vršimo volju Božju i svjedočeći svoju vjeru ponizno služimo širenju njegova kraljevstva na zemlji.

25. nedjelja kroz godinu – A
Isus priča prispodobu o radnicima u vinogradu svjestan kako su ljudi vrlo osjetljivi na socijalnu nepravdu, te provode dosta vremena razmišljajući o toj problematici. Zato im i priča prispodobu u kojoj je prvi dojam kako se spomenuti gospodar, vlasnik vinograda, ponaša nepravedno prema radnicima koji su najviše radili. Gospodar vinograda, naime, unajmljuje radnike u različita doba dana, ali uvečer daje svima, na razočaranje prvih, jednaku nagradu. Naravno, u onima koji su radili od početka, probudio se osjećaj za pravdu, držeći kako je gospodar prema njima bio nepravedan. Ova izazovna prispodoba, kako vidimo, u sebi sadrži mnoštvo detalja koje nas navode na određena promišljanja, pa i negodovanja prema gospodaru. A kako upravo likom gospodara Isus želi orisati lik Oca nebeskoga, potreban je dužni napor da ne izvučemo krivu pouku i poruku. Kako bismo je dobro razumjeli, moramo se odreći svojih predrasuda i uvjetovanosti, te slijediti Isusovu misao i nakanu.
Jer i naše uvjetovanosti slične su uvjetovanostima onih radnika, jer je i naš mentalitet sličan njihovu. Mnoge stvari u društvu i u osobnom životu smatramo nevažnima, ili pak privatnima, te stoga osporavamo svakoga tko se miješa u to. Ali rado, držeći to svojim pravom, raspravljamo o tuđoj imovini i drugim sličnim društvenim čimbenicima. Osim toga spremni smo u društvu podnositi bilo koju vrstu nereda i nećudorednog ponašanja, osim kad je u pitanju društvena nepravda i nezakonito bogaćenje. Događa se da nam ne smeta što netko priča laži i obmane, pa i sa čelnih mjesta u državi, što se ponaša nedosljedno u svojim izjavama, ali amo vrlo osjetljivi ako se netko domogne novca, imanja, boljeg položaja, pa i onda kad je to bilo zakonito. Poučeni iskustvom posljednjih dvadeset godina, čak nismo više u stanju povjerovati da se netko mogao zakonito obogatiti i steći veliko imanje.
Stoga i ova prispodoba u kojoj Gospodin u prvi plan stavlja gospodara vinograda vrlo je rizično postavljena. Skloni smo je više razumjeti u duhu socijalističke sociologije, te takvog gospodara proglasiti nepravednim kapitalistom što iskorištava radnike, to jest suvremenim tajkunom koji je iskoristio pogodan trenutak da stekne više od ostalih. Sukladno tome stvara se u glavi i slika Boga koji iskorištava ljude, a ovisno od situacije čak čini otvorene nepravde prema nekima. U suvremenom svijetu koji promiče oslobađanje čovjeka od Božjeg gospodstva i uređenje društva po ljudskoj pravdi, ova prispodoba služi za potvrdu teza o Božjoj nepravednosti koju treba ukloniti od čovjeka.
No time što će slušatelje više zainteresirati za rješavanje ovog slučaja tražeći da naprave sud o njemu, Isus postiže svoj cilj, jer ih onda lakše na duhovnome polju upozorava na njihove propuste, koje ne vide dok ih se ne stavi u situaciju da o svemu temeljito razmisle promatrajući druge. Što ih više dovede do toga da se osjete pogođeni ispričanom nepravdom, to im može jasnije predočiti da upravo oni svojim stavom ugrožavaju druge nanoseći im nepravdu. Dok se oni ljute na gospodarevu ‘nepravdu’, Isus ukazuje na njihovu nesnošljivost prema drugima proisteklu iz zavisti, na što, naravno, nemaju pravo. Nadasve ih želi poučiti kako nisu dobro razumjeli Očevu ljubav i skrb za sve ljude, nego bi oni radije da se on ponaša prema obrascima ljudske pravednosti, koja je ipak za Isusa nedostatna kako bi izrazila Božju ljubav i milosrđe prema svakom čovjeku.
Mnogi i danas, slušajući ovu prispodobu, pitaju se ne odašilja li njome Gospodin poziv na lijenost i na nepravedan odnos prema onima koji rade, umjesto da zahvale Bogu na milosnom daru poziva kojim ih je pozvao u svoj vinograd i time ih već od početka dana, to jest života, obasuo sigurnošću i obiljem svojih darova. Stoga kad pozornije iščitavamo ovu prispodobu, u duhu Isusove poruke, a naših socijalnih ili socijalističkih predodžbi, onda vidimo da gospodar vinograda nije nepravedan, pa niti u socijalnom smislu. On ne iskorištava svoje radnike kako bi se sam obogatio, nego im nudi posao i zasluženu nagradu, kako se već s njima pogodio, kako bi mogli prehranjivati sebe i svoju obitelj. On svoje radnike ne zakida za dužnu plaću, jer im isplaćuje po dogovoru i na vrijeme, ne zadržavajući njihov novac kod sebe. A velikodušnost kojom je susretljiv prema onima posljednjima ne tumači se kao poticanje na nerad i lijenost, nego govori o njegovoj sućuti i milosrđu prema onima koji su bili na vjetrometini života u nesigurnosti, bez rada i sigurne zarade. Gospodar to ne čini niti kako bi podržavao nerad i lijenost, nego iz čovjekoljublja, jer želi pomoći onima koje pronalazi bez posla, pa ih šalje u svoj vinograd. Na taj put Gospodin i nas poziva, da promatrajući čovjekoljublje Božje mogli i sami živjeti čovjekoljubivo. U protivnom, tko dopusti da ga zaslijepi želja za istjerivanjem pravednosti, redovito sam čini nepravdu. Neka nam stoga i ova prispodoba Gospodnja bude svjetiljkom koja nam pomaže da bolje upoznamo lice svoga čovjekoljubivog Oca.

24. nedjelja kroz godinu – A
Premda se prizori poput onog opisanog u današnjoj prispodobi ne događaju u stvarnosti na istovjetan način, ipak nose nezamjenjivu poruku. Jer kako onda tako i danas, postoje dugovi i dužnici. Nađe se tu i tamo i netko tko oprašta dugove, ali je mnogo češće naići na utjerivače dugova. U tom smislu postoje i određene dužničke krize, kao i nemilosrdne strukture gdje više ne stojite s čovjekom licem u lice tražeći odgodu ili oproštenje svoga duga, nego danas stojite pred bankovnim službenikom, koji, kad bi i htio, nije vlastan učiniti to što tražite. Svjedoci smo toga bili posljednjih mjeseci dok smo promatrali krizu i tragediju mnogih koji su imali svoje kredite vezane uz švicarski franak koji je naglo počeo rasti, čime je učinio da se dugovanje tolikih dužnika preko noći uveća. A banke su činovnički neumoljivo naplaćivale svoja potraživanja sukladno potpisanim papirima, bez obzira na nepravdu i na tragediju mnogih koji nisu bili u mogućnosti plaćati naglo povećane rate kredita.
Toliki su se pokajali onda što su uzeli kredite i postali dužnici, u nemogućnosti razriješiti spor na ljudski način, po pravdi i stvarnim mogućnostima. Tek kasnije su preispitivali svoje promašaje i pitali se je li im bilo prijeko potrebo ulaziti u takav posao u kojem su se prezadužili. Toliki se kaju što su se dali prevariti neumjerenim apetitima ili pak se dali zavarati nacifranim ponudama, ne vodeći računa o nemilosrdnom naplaćivanju potraživanja. Svi oni koji uglađenog lica nude čovjekoljubivu pomoć, kad potpisuju ugovor onda najprije osiguraju sebi dobit i misle isključivo na se. Nitko ne nudi kredite jer bi želio pomoći ljudima bez novca, nego jer želi imati dužnike preko čijih leđa će uvećati svoj kapital. Tako se malo po malo stvara društvo dužnika, jer danas su i cijele države do te mjere zadužene da ne mogu samostalno funkcionirati niti provoditi samostalnu politiku. Onaj tko im je dao pozajmicu, drži ih za vrat i prisiljava na određene poteze, te se tako i tu očituje kolika je snaga interesa.
I danas smo tako svjedoci kako ljudi jedan drugome rijetko opraštaju dugovanja, a činovničke strukture nikako. Stoga nam može biti jasna prispodoba koju priča Gospodin gospodarskim jezikom svoga vremena. Svjesni pogibelji pada u dug koji ne možemo vratiti, možemo razumjeti kako su se osjećali dužnici koji su išli svojim vjerovnicima tražiti odgodu duga, ili rebalans, kako se to stručno kaže gospodarskim suvremenim jezikom.
A kao što postoje dugovanja novca, postoje i dugovanja na duhovnoj razini. Svaka nepažnja, zlo i grijeh je kao neka vrsta podizanja kredita kod vjerovnika. Taj isti vjerovnik nas je obdario obiljem darova, a čineći zlo odbacujemo njegovu dobrotu i skrb za nas. Ne samo da mora zatvarati oči pred našim grijesima kojima uništavamo sami sebe kao njegovu svojinu, nego mora prijeći i preko toga što izravno osporavamo njegove ovlasti nad nama. Pa kad nam i nakon toga oprosti dugove, očekuje da barem shvatimo što se dogodilo, te da u srcu sačuvamo osjećaj zahvalnosti. No na žalost, to što Bog čini prema čovjeku, ljudi nisu kadri jedni prema drugima. Nego utjeruju bez milosti jedni drugima svako dugovanje, to jest predbacuju svaku pogrešku i slabost, dok vrlo brzo zaborave kako je netko i njima trebao oprostiti i prijeći preko svih grijeha i propusta. Prema svojoj braći se ponašaju kao najgori činovnici, a vrlo lako zaboravljaju milosrdno srce svoga Oca koji im je sve dugove velikodušno otpustio. Otac nebeski se ponašao nelogično, kao što bi se i nama činilo nelogičnim i gotovo nevjerojatnim, kad bi neki bankar, umjesto da naplaćuje dugove od svojih dužnika, radije prodao u ropstvo svoga Sina kako bi namirio njihov dug. I dok, raspravljajući o državnim dugovanjima, znamo reći kako se svaki novi član našeg naroda rađa s određenim dugom koji mu nitko neće oprostiti, nego će ostati za naplatu na ovaj ili onaj način, zaboravljamo u isto vrijeme kako smo se rodili i s duhovnim dugom. Previđamo, naime, u svojoj dvoličnosti da smo se rodili u grijehu i s dugom grešnosti, te ujedno zaboravljamo da Bog nije bankar kapitalist kojemu je najvažnije utjerati svoju zaradu, nego nam je oprostio sav dug grijeha žrtvujući svoga Sina. Kad bismo na pravi način bili toga svjesni, onda bismo drukčije živjeli svoj duhovni odnos prema drugima, ne više kao odnos prozivanja i naplate svih propusta i slabosti, nego kao odnos opraštanja i privođenja Božjem oproštenju. Ova bi nas Gospodnja prispodoba trebala poučiti kao imati smilovanja s čovjekom grešnikom, jer čovjek za nas ne bi smio biti tek jedan činovnički slučaj, nego neizmjerno vrijedno biće čiju vrijednost potvrđujemo teko onda kad ga opraštanjem oslobodimo od svih natruha zla i grijeha. No imati smilovanja s drugima možemo samo ako smo mi sami do kraja svjesni smilovanja koje nam je iskazao Bog, te nam je ovo Evanđelje poziv da pođemo tim putem.

 
23. nedjelja kroz godinu – A
Živimo u svijetu koji je vrlo snažno obilježen individualizmom, koji se kao pojava prvenstveno očituje na području ćudorednog života i ćudorednih izbora. Budući da se ćudoredno življenje tiče izbora vrijednosti i kakvoće osobnog života, pojedinac želi sam o tome odlučivati. Pod izgovorom da se radi o njegovu životu, pojedinac zna čak prijeći onu granicu koju njemu nije dano prijeći, a to je da dovede u pitanje objektivne granice dobra i zla. Osim što zakonito odlučuje o svome životu, jer je i pozvan izabirati i odlučivati, pojedinac sebi uzima ovlasti koje nema. To jest ne želi prihvatiti da dobro i zlo postoje i u objektivnim okvirima, nego proglašava dobrim ono što sam smatra dobrim za se, a zlim ono što drži u danom trenutku neprikladnim za se. Pojedinac nerado dopušta da mu netko drugi govori o dobru ili zlu, to jest da mu ‘nameće svoje ćudoredne vrijednosti’. Nitko od nas ne voli da mu drugi ukazuje što mu je činiti, da ga drugi ispravlja ili upućuje.
Danas je zato vrlo složeno i riskantno drugoga upozoravati na propuste, mane i grijehe, osim ako se ne radi o gospodarskom kriminalu i krađi ili pak sadržajima i činima kojima se izravno krši zakon. Sve ostalo smatramo svojom privatnošću, te stoga svi ljudi ne poznaju i ne priznaju ćudoređe i grijeh na istovjetan način. Mnogo je stoga onih što polažu pravo o pojedinim sadržajima i u pojedinim situacijama samostalno odrediti što je dobro a što je zlo, što je kreposno a što grešno. U duhu toga nije rijetkost vidjeti i čuti u javnosti pojedinaca koji se samonazivaju katolicima, uredno dodajući pojašnjenje kako su oni liberalni katolici. Time se žele ograditi od uvjerenja svoje zajednice u pojedinim pitanjima, stavovima i istinama. Kao da žele istaknuti kako su oni intelektualno nadmoćniji, te time na višem stupnju svijesti i napretka od one ‘mase neupućenih vjernika’ koja nije sposobna misliti svojom glavom, nego slijepo sluša i prihvaća stavove svojih vjerskih poglavara.
Iz današnjeg Evanđelja se, međutim, jasno iščitava da grijeh možemo prepoznati kao objektivnu stvarnost. Samo tako se može razumjeti Isusova preporuka o bratskoj, to jest crkvenoj opomeni. Onoga tko javno čini grijeh i druge sablažnjava, te u isto vrijeme želi zadržati status vjernika, treba ga opomenuti. Jer da je bilo prepustiti čovjeku da određuje što je dobro što zlo, on bi mnogo toga izokrenuo prema vlastitom nahođenju i trenutnoj procjeni, kao što redovito čini. No kako Gospodin najbolje zna što je za čovjeka dobro, pod vidom spasenja i vječnog, tako je onda i ostavio u svome narodu nauk glede grijeha i ćudoređa koji ne podliježe ničijem hiru niti pristranoj procjeni, nego je usmjeren pomoći čovjeku da se drži puta spasenja. Tako vidimo da istina o grijehu nije dana pojedincima na slobodnu procjenu, nego zajednici, jer bi pojedinci u raznim prigodama bili spremni navoditi vodu na svoj mlin, to jest određene sadržaje ne proglasiti i ne prihvatiti kao grijeh, napose one koji nam proizvode određene vrste naslade i užitaka. Osim toga teško bi se izbjegao raskorak u koji kao ljudi upadamo kad lakše uočavamo tuđi nego svoj grijeh, što znači da bismo onda pravili dvije liste grijeha, jednu kraću za sebe, i jednu dužu za drugoga.
Gospodin u današnjem Evanđelju ne samo ostavlja mogućnost, nego i daje zadaću da brat brata opomene glede grijeha u ime Crkve i u ime istine koju je on navijestio, te nam tako jasno daje do znanja da pitanje ćudoređa nije pitanje pojedinačnog nahođenja, nego Božjeg nauka koji se čuva u Crkvi. Stoga biti vjernik pretpostavlja otvoriti se ovom načinu razmišljanja i djelovanja same Crkve, koja je takvu ovlast primila u odgovornosti za spasenje svakog čovjeka, a ne iz želje da utjeruje u društvu javni red i ćudoređe. Jer svatko tko čini grijeh, nanosi nesagledivu štetu sebi samome, te onaj tko se iskreno zanima za njegovo spasenje ne može proći pored njega a da ga ne pokuša spasiti od grijeha bratskom opomenom i pomoću. Gospodin nas je za to ne samo ovlastio, nego nas je time zadužio, te to trebamo činiti u njegovu duhu, o čemu nam svjedoče i preporuke dane u Evanđelju. Neka nam na prvome mjestu u svakom trenutku bude skrb za spasenjem naše braće i sestara, onda ćemo dobro razumjeti sve što je Gospodin rekao, pa i kad nas u nekom trenutku poziva da prekinemo s njima zajedništvo vjere, kako bismo im dali do znanja da ne odobravamo njihov život u grijehu. Tada ćemo se dobro čuvati da mi ne budemo utjerivači novog ćudorednog poretka, nego braća koja vjerom skrbe za svoju braću i sestre puni želje da ih dovedu do punine radosti života po Gospodinu. Neka nas riječ Gospodnja nadahne da svi zajedno kao članovi Crkve stječemo jasniju svijest o grijehu, te nas ujedno i potakne da se protiv njega borimo i u sebi i u svojoj braći kako bismo jedni drugima omogućili lakše zajedništvo s Gospodinom, što nas vodi u spasenje i život vječni.

22. nedjelja kroz godinu – A
Kao ljudi imamo predmete svoga zanimanja i procjene životnih interesa, ili pak neke svoje prioritete i ciljeve. Prema njima se određujemo svakodnevnim izborima i opredjeljenjima, jer valja poduzeti i konkretne koraka do njihova ostvarenja. Za opredjeljenje prema jednom putu, treba imati razloge, jer pretpostavlja odbacivanje drugoga. A razloge stvaramo nakon promišljanja, dok za promišljanja nastojimo imati svoje kriterije. Tako se zatvara krug uslijed kojeg postaje vrlo očito što nam je na pameti, to jest koji su nam primarni kriteriji promišljanja kojima se vodimo. Na žalost u većini slučajeva očituje se kako su nam razlozi prilično prizemljeni i ljudski. Nije toliko učestalo da ljudi razloge svoga djelovanja izgrađuju birajući prema Božjim kriterijima i ciljevima, nego redovito na temelju svojih ljudskih.
Na tragu toga bilo je i ponašanje svetoga Petra u događaju opisanom u današnjem Evanđelju. Nakon što je Gospodin Isus navijestio kako treba trpjeti i umrijeti, on ga, razmišljajući isključivo kao čovjek. A razmišljajući kao čovjek nije nimalo vodio računa o Božjem planu i potrebama, nego je reagirao prilično spontano odvraćajući Gospodina od takvih ideja. Mogli bismo reći da sveti Petar nije rekao ništa čudno ni neobično, nego ono što bi i svatko od nas na njegovu mjestu savjetovao, jer je sasvim normalno da se čuvamo i bježimo od smrti.
Gospodin Isus, međutim, vrlo oštrim i grubim riječima prekorava Petra, nazivajući ga čak sotonom: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Takve riječi Gospodin nije nikada nikome uputio, te iz njih čitamo ozbiljnost situacije. Kao da se i Gospodin uplašio negativnog utjecaja koji su mogle izvršiti Petrove riječi na njega, te stoga žestoko reagira. Do te mjere su Petrove riječi bile ljudske da su djelovale kao sablazan i Bogu živomu. Petar je ispred sebe imao samo ono neposredno ljudsko. Vodio se naravnim osjećajem za život i naravnom spoznajom, što, kako smo čuli od Isusa nije bilo dostatno, te ujedno nije bilo ni dobro. Upravo tako je i Isus razumio Petrove riječi, te mu je i prigovorio da mu na pameti nije bilo što je Božje, nego što je ljudsko.
Iz tako strogog prijekora možemo shvatiti kako je vrlo opasno misliti samo po ljudsku, jer djelujemo sablažnjivo za sve one koji se žele vinuti božanskim dimenzijama života. Riječ koju Gospodin reče Petru doista zavrjeđuje pomno raščlanjenje. Isus, naime, Petra naziva sotonom, ali mu ne kaže da ga tako naziva zbog toga što bi imao sotonska razmišljanja, nego mu predbacuje da ima na pameti ono što je ljudsko. Dakle, ovdje Isus ono ljudsko naziva sotonskim. To znači da kad čovjek odlučuje razmišljajući isključivo na ljudski način, upao je u sotonsku zamku. Samim time što misli da mu je samo ono ljudsko dovoljno za život, dao se zavarati varkom zavidnika.
I danas kao i nekada Sotona se služi istim zamkama i varkama okupljajući svoje pristaše. Toliko je lukav da ne propagira otvoreno ono što je sotonsko, nego to čini vrlo postupno i skrivećki. On najprije uvjerava čovjeka da je dovoljno da živi kao čovjek kojemu božanska prisutnost i pomoć nisu neophodno potrebne. Sugerirajući ono ljudsko odvojeno od Boga, Sotona je pridobio čovjeka na svoju stranu, to jest uvukao u svoju zamku. Ovakvo ponašanje je vrlo prisutno u mentalitetu suvremenoga čovjeka koji svoje ljudske vrijednosti naziva humanima i humanističkima, s time da ne vidi odmah tako jasno kako sve te vrijednosti kasnije bivaju sotonski izmanipulirane, jer odbijaju biti u odnosu s Božjima i ostvariti se rastući prema božanskom.
Gospodinovo ozbiljno upozorenje Petru upućeno je danas i nama. Napast kojoj je podlegao Petar u jednom trenutku razmišljajući isključivo po ljudsku, nama danas postaje životna škola kojoj nas poučava Gospodin Isus. Sve ono što imamo kao autentično ljudsko trebamo prožeti i uzdići božanskim, u protivnom riskiramo da se izvitoperi u sotonsko. Neka nas stoga Gospodinova riječ osnaži i ohrabri da sve potencijale svoje ljudskosti živimo na vjerodostojan način, sukladno Božjem planu, kao što je i Isus živio i naučavao, kako bismo zavrijedili doći u život vječni gdje ćemo doživjeti puninu svoga ostvarenja, jer će naše biće doživjeti božansku slavu na koju smo pozvani.

21. nedjelja kroz godinu – A
Živimo u svijetu kad se odnos prema vlasti i onima koji je obnašaju sve na odnos nepoštivanja, kritiziranja, suparništva ili pak otvorenog suprotstavljanja. Vrlo lako je stvoriti odnos netrpeljivosti prema onima koji su na vlasti. Takav stav je uvjetovan dijelom demokratskim sustavom koji se temelji na načelima mogućnosti boljeg upravljanja, što pretpostavlja uočavanje propusta i slabosti onih koji je obnašaju. Prestalo se promatrati one na vlasti s dozom poštovanja i podložnosti, nego više kao ljude koji su tek samo privremeno u određenoj fotelji, te kao takvi nisu nezamjenjivi. A kao drugi čimbenik je i njihovo ponašanje koje je često takvo da zaslužuje svaku osudu i bezuvjetnu kaznu. Pogotovo ako netko dugo vlada, onda se umisli u vlastitu moć i sposobnost, te njegovo vladanje prijeđe u tiraniju. Stoga smo radije navikli izabirati i mijenjati svoje vođe demokratskim putem, svjesni kako si i oni ljudi poput svih ostalih ljudi, te tako ne treba niti mistificirati njihove ovlasti i uloge u društvu, za razliku od nekih prošlih vremena i sustava. Danas zato i postoje način zakonite borbe i suprotstavljanja onima na vlasti, za što postoje i prikladni društveni mehanizmi.
Sve u svemu rezultat takvog odnosa je da gubimo svijest i osjećaj za onu bitnu istinu koja nam dolazi iz Svetoga pisma, a to je da je svaka vlast od Boga. Tu istinu su potvrđivali kršćanski naraštaji čak i u vremenima progona, kao što ju je potvrdio Gospodin Isus pred Pilatom. Zato danas radije i lakše psujemo i proklinjemo one koji su na vlasti, nego da za njih molimo, a pogotovo ako je vlasti garnitura koju ne volimo zbog njihovih ideoloških ili političkih stavova. I kad onda u duhu takvih „demokratskih“ načela i standarda promatramo razvoj događanja, onda je jasno da svoje stavove i odnose vrlo lako primijenimo i na crkvenu vlast i njezine nositelje. I kao što se teško navikavamo poštivati civilne vlasti kao zakonite i Bogom dane da vode društvo, tako i one duhovne vlasti držimo doslovno samoživima i samovladarima. Na poseban način se to tiče vlasti i uloge rimskog biskupa, Petrova nasljednika, čija je uloga i vlast bila na udaru medija u našem društvu vezano uz slučaj benediktinske imovine u župi Dajla u Istri.
Kako se čini iz današnjega Evanđelje, Gospodin Isus je Petru dao priličnu vlast koja se tiče duhovnog, ali isto tako postoji i njegova precizna disciplinska vlast. No kao što stvaramo prema civilnoj vlasti odbojan stav, ne poštujući ih kao ljude koji su primili od Boga svoju vlast, tako česti s velikom dozom relativizma promatramo i papinsku službu i vlast. I umjesto da nama svima, i obnašateljima vlasti i ‘podložnicima’, sve više dolazi do svijesti kako je i zemaljska vlast od Boga, mi sve češće i radije idemo drugom logikom, te onda relativiziramo i onu duhovnu. Sve češći i glasniji zahtjevi u Crkvi su za demokratizacijom vlasti, pri čemu se upozorava kako u Crkvi vlast nije sukladna demokratskim standardima, kao da bi takvi standardi bili jedini ispravni kriteriji odnosa prema vlasti. Htjelo bi se tako Crkvu prilagoditi i svesti na mjeru svojih ljudskih nahođenja.
Današnjim Evanđeljem, međutim, Gospodin nam ukazuje kako je duhovna vlast povjerena Petru i apostolima, a napose njemu kao prvaku apostola. Petru je povjereno na poseban način da veže i driješi na zemlji, što potom ima i vječne učinke. Međutim, njemu vlast nije došla od ljudi, te je tako onda ljudi ne mogu niti umanjivati niti uvećavati. Vlast mu je dana od Boga, te je on treba u ime Boga i vršiti, kao onaj koji ima božansku zaštitu u čuvanju sve istine i vlast konačnog pravorijeka u disciplinskim pitanjima. Njegova vlast proizlazi od Boga, kao i spoznaja Kristova božanstva na kojoj je utemeljena, kako smo čuli u današnjem Evanđelju. Upravo u ovom događaju uočavamo bitne okvire njegove vlasti. Kao što mu spoznaja Isusova božanstva dolazi od Oca nebeskoga, tako mu je na temelju toga sam Sin Božji dao vlast duhovnog prosuđivanja. Ta vlast je utemeljena na spoznaji Boga i prema tome vodi, jer je njezin smisao ne da od Petra učini apsolutistom i diktatorom, nego slugom cjelovite istine koja dolazi od Boga. Gospodin mu povjerava vlast, kako bi, kao jamac božanske istine, uvodio sve ljude u tu istinu, omogućujući im spasenje snagom spoznaje Boga živoga i njegova Sina Pomazanika. Zato nam u Crkvi ne treba demokratski standarda za obnašanje vlasti, čime bi se htjelo prekrojiti Petrove ovlasti, nego treba nam Petara i apostola koji će vjerno slušati riječi svoga Učitelja i sukladno njegovim standardima služiti Božjem narodu svom snagom i puninom istine. Treba nam Božjih učenika koji će biti čuvari i služitelji istine, a ne njezini gospodari. A ako Petar i apostoli budu uzori stada, a ne gospodari Božje baštine, onda će vlast koju imaju prijeći u blagoslov za narod Božji. Jer kad bi Petar i njegovi nasljednici u Crkvi imali i manju vlast, ali ako je ne bi obnašali na način na koji ih je Krist Gospodin poučio, Božjem stadu to ne bi bilo od velike koristi.
Današnjim Evanđeljem Gospodin poziva cijeli Božji narod na zdušno prihvaćanje ove istine da je vlast došla od Boga, kako svjetovna tako i crkvena, no isto tako da je valja vršiti u duhu služenja Božjoj objavi u svijetu. Takvim svojim stavom cijela Crkva olakšava ‘Petru’ obnašati svoju službu i u disciplinskom smislu, a potiče ga u onom duhovnom da uvijek intenzivnije i cjelovitije naviješta Božju istinu, kako riječima i spisima, tako i primjerom osobnog života. Neka se stoga danas vine iskrena molitva Gospodinu za one koji vode narod Božji, a napose za Svetoga Oca, kako bismo mogli biti poslušni njegovoj riječi i vodstvu, ne ropski nego sinovski, te kako bismo zajedno s njime, vođeni snagom i zaštićeni darom koji mu dolazi od Krista Spasitelja, mogli prispjeti u kraljevstvo nebeskoj koje njegova riječ otključava.

Velika Gospa – A
Živimo u svijetu i vremenu koji promiče vrijednosti novoga i naprednoga. Čak se osjeća i veći generacijski sukob, to jest razlika između starih i mladih između onog što je bilo prije i onoga što je sada, koji se ne očituje samo u riječima i rječkanjima, nego prije svega u ponašanju i odnosu jednih prema drugima. Više nego prije odbacuje se prijašnji način života i odnosa, te se teži uspostaviti novi način po mjeri suvremenoga čovjeka. Teško bi se današnji naraštaj privikao na onaj tegobni mukotrpni život kakav je bio nekada, teško bi prihvatio poslušnost i savjete starijih. Štoviše odbacuje predaje i pouke starih u današnjim vremenima računala i mobitela, kao da bi stara mudrost i negdašnji način života bili toliko zastarjeli da bi postali spona napretku i budućnosti kojoj se teži. Danas je vrijeme onih koji svoju veličinu grade živeći na visokoj nozi. Vrijeme je ovo kad nerado ili čak s prijezirom govorimo o malim mjestima i sitnim radostima života. Bježimo od života u skromnoj zabiti, kako bismo se u velebnim gradovima i zdanjima pronašli mjeru svoje veličine. U ime napretka i društvenog obilja, nije rijetkost da se u društvu trguje duhovnim i ćudorednim vrijednostima, kao da je sve drugo bitnije od tih ‘zaostalih i staromodnih normi koje guše ljudsku slobodu i stvaralačku sposobnost’.
Ne treba se, ipak, bojati reći da s pravom čovjek našega vremena ističe ideju napretka kao jednu ključnu ljudsku ideju i s pravom čovječanstvo nastoji ostvariti boljitak pod vidom napretka. Međutim, kad bolje pogledamo, onda vidimo da se napredak kojemu čovjek teži ograničio samo na tehnologiji i znanosti, da se tiče samo sredstava i uvjeta izvanjskog načina života. Dobili smo više mogućnosti bržeg življenja i brzog materijalnog napretka društva, ali nismo uvijek okrenuti prema pravom cilju. Rijetko se govori o potrebi cjelovitog rasta, to jest rasta u ljudskosti koji jedini može omogućiti pravi napredak društva i čovjeka. Stara se kriva slika kako je dovoljno imati novca i sve ide glatko i samo od sebe ide naprijed. Za čovjeka, pak ne važi takav način razmišljanja i odnosa. Čovjek ostvaruje pravi napredak onda kad napreduje u onome što se ne mjeri mjerom novca ili školskom diplomom, nego veličinom srca i prosvijetljenošću duše. Tek kad je napravljen pomak prema nebu, kad je uspostavljeno čvršće zajedništvo s Bogom, onda je čovjek ostvario bitan pomak prema svome cilju. Jer ako ne raste u ljudskosti i ne postaje iz dana u dan svetiju, onda mu ono što ima služi da samo naprednije i brže potone u propast i da se uruši kao kula od karata.
Svetkovinom uznesenja Blažene Djevice Marije slavimo jedan poseban događaj i veliku novost za cijeli ljudski rod, slavimo događaj istinskog napretka i stvarne novosti samoga čovjeka. Naše nebeska Majka pokazala je koji je jedini put pomaka čovječanstva. Ona je znak stvarnog napretka na koji je pozvan svaki pojedinac i cijelo čovječanstvo. Ona nije ostvarivala svoju veličinu i uzvišenost odbacujući vrijednost svakodnevnog života i služenja Bogu, nego, naprotiv, u tome je pronalazila svoj smisao. Naprotiv, postala je velika čineći male stvari. Ponizna službenica Gospodnja, vjerna Gospodinu i bližnjemu u malim stvarima, doživjela je da joj je velika djela učinio Svesilni. Postala je najuzvišenija od svih žena samo zato što nije tražila uzvišene stvari u životu, nego one ponizna. Jer se nije trudila uzvisivati sebe, nego Boga u svome životu i svojim životom. Zato je Marija doživjela onu stvarnu novost, jer je zakoraknula prema cjelovitom spasenju, čemu u dubini bića teži svaki čovjek, ali ne pronalazi nego samo onaj tko živi sukladno njezinom primjeru. Uz sav dužni tehnološko-znanstveni pomak, društvo nije u stanju napraviti ovaj korak, to jest zakoraknuti u novost u koju je zakoraknula Marija. Bolje rečeno, Bog je po njoj izveo više nego što može suvremena znanost i moćna tehnika. Marija se cijeloga svoga života dala voditi Božjom riječju i voljom, tako da je time, kao savršeno vjerna, mogla biti uznesena u nebesku slavu, čineći najveći pomak koji čovjek može ikada učiniti.
Iz njezina primjera i mi kao vjernici izvlačimo pouku: koliko mi kao vjernici i kao društvo u cjelini idemo putem uznesenja, toliko idemo putem stvarnoga napretka i osobnog usavršavanja, koji jedini vodi k savršenijem i naprednijem društvu. Na nama je pokazati da nismo branitelji starih vrijednosti radi toga što bismo živjeli od sjećanja na staro zagovarajući njegov povratak, nego time što naučavajući evanđeoske vrijednosti vjerujemo u ono trajno neprolazno, u što je vjerovala Marija. A to što je vjerovala doživjela je u trenutku kad ju je Bog proslavio dušom i tijelom u nebu, jer nije dopustila da joj netko pod krinkom novosti ugrozi božansku vrijednost života. Novost i napredak društva i odnosa oko nas možemo graditi niti na novom kao novotariji, niti na starom kao tugaljivom sjećanju prošlih vremena, nego na onoj istinskoj vrijednosti Evanđelja Isusa Krista koja je trajno stara i trajno nova, na tom kamenu na kojem je gradila i Marija zdanje svoga života, čime je pokazala neizrecive vrijednosti prema kojima bi se ljudski rod trebao orijentirati. Ostvarujući svoju ljudskost po mjeri Božje volje i njegova svetog plana, te shvaćajući božansku vrijednost ljudskog života, Marija nam ostaje nezaobilazan putokaz. Živeći po mjeri Božjeg a ne ljudskog standarda, vodi nas novosti i sigurnosti uzašašća i cjelovitog spasenja koje se događa kad dopustimo Bogu da nas vodi kao što je nju vodio. Zamolimo stoga njezin zagovor, kako bismo mogli slijediti primjer i doći u nebesku slavu u kojoj nas prethodi proslavljena dušom i tijelom.