21. nedjelja kroz godinu – B

Nakon nekoliko nedjelja u kojima smo razmišljali o događaju umnažanja kruha kako je opisano u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja, današnjim odlomkom došli smo kraju spomenutog opisa. Čitamo tako sam konac poglavlja, to jest završetak Gospodinova razgovora kako sa skupinom svojih učenika tako i drugih sljedbenika i slušatelja, u kojem nam Evanđelist stavlja pred oči sam rasplet cijelog razgovora koji je imao vrlo neobičan završetak. Sveti Ivan, naime, napominje kako dio učenika nije prihvaćao Isusov govor i tvrdnje o kruhu života, držeći to tvrdom besjedom. Nadalje, napominje također da ga je jedna velika skupina učenika i napustila, jer su im njegove tvrdnje i zahtjevi bili neprihvatljivi. Neprihvatljivo im je bilo vjerovati u njegov silazak s neba među ljude, kao i njegov božanski identitet i govor o Ocu koji ga je poslao, kao što nisu držali vjerojatnim da je njegova riječ sposobna dati život i obnoviti ljudski duh novom snagom. Rezultat svega toga je da su napustili Gospodina i nisu više išli za njim kako bi slušali njegove pouke i od njih živjeli.

Osim što se može reći kako su oni napustili njega i prestali su ići za njim, može se također opaziti kako je u stvari Gospodin Isus svjesno izazvao njihovu reakciju. On se tako korjenito postavio prema njima od samog početka kako bi ih prisilio da temeljito razmisle o motivima i ciljevima koji su ih navodili da ga slijede. Jer Isus ne želi da njihovo opredjeljenje bude površno, nepromišljeno i neutemeljeno, nego naprotiv da bude cjelovito, potpuno, usredotočeno na razumijevanje božanskog života. Njima je takav Gospodinov pristup i stav bio pretežak. Oni su bili previše pragmatični, držali do svoga stava i mišljenja, da bi mu dopustili da utječe na njih, da ih mijenja i vodi putem života koji je bio poznat njemu. Znali su što očekivati od njega, a sa svoje strane nisu bili spremni uskladiti se s njegovim očekivanjima. Držali su mnogo važnijim da im on priskrbi kruha ili da odigra neku značajnu političku ulogu, nego da preispitaju svoju vjeru. Skrb oko vlastitih zemaljskih potreba držali su važnijom od razumijevanja Božjega otajstva koje im je on tumačio.

Upravo zato je Gospodin imao dobar razlog da ih osvijesti i da im ukaže što bi trebala biti prava vjera. Ako bismo sebi htjeli bolje predočiti njegov stav, onda bismo to mogli učiniti na sljedeći način. To bi bilo kao da zamislimo biskupe i svećenike da pozovu vjernike da napuste vjeru i Crkvu ako nisu kadri ispravno vjerovati. Možda bismo mogli sebi i poželjeti tako odlučne i hrabre pastire koji s iznimnom jasnoćom naviještaju riječ Božju i očekuju od vjernika da joj vjeruju. Kamo sreće kad bismo imali takve vođe u vjeri da, na neki način, izazovu i prisile vjernike da se izjasne i opredijele u vjeri. Kamo sreće kad bi po njima vjernici sazrijevali i shvaćali da vjeru ne možemo osmisliti traženjem vlastitih interesa, nego samo kao dublje razumijevanje Božjeg otajstva. Kamo sreće kad bismo kao vjernici odbacivali svoja ljudska očekivanja od Boga, a prionuli vršiti ono što on očekuje od nas. Jer samo ako se naša ‘očekivanja’ u vjeri podudaraju s Gospodinovim ciljem i poslanjem na zemlji, onda smo na putu zrele vjere, jer će tada vjera oblikovati naš život, a ne obrnuto.

Na žalost danas je stanje naših kršćanskih zajednica takvo da u njih ulaze svi kao po nekom zadanom redu, umjesto da pripadnost bude na temelju svijesti vjere. U mnogim situacijama nije uopće jasno kojim se idejama i motivacijama vode oni koji se nazivaju vjernicima, niti kojim ciljevima teže, dok je Gospodinu Isusu to iznimno bitno. Čak je mnoštvo onih koji se nazivaju vjernicima, ali su u biti nevjernici, jer nisu prihvatili niti su uvjereni u nijednu bitnu Gospodinovu poruku i događaj. A Gospodin Isus, doista, iza sebe ne želi imati masu sljedbenika, nego svjedoke uvjerene u bitne sadržaje vjere. Zato je on, upravo jer je znao koliko je sveto i uzvišeno biti njegov učenik i slušati njegove riječi, odbijao od sebe sve one koji nisu znali osobno prionuti uz ono što je on bio i govorio. Tko u prvi plan stavlja sebe i svoje potrebe, a ne Gospodina Isusa, njegovo uskrsnuće i božansku moć, taj doista ne zna što je vjera i bolje bi bilo da se ne zove kršćaninom. Tko ide za Isusom kako bi ostvario vlastite ambicije, bilo bi bolje da na vrijeme odustane, jer bit Gospodinova dara vjere nije u zemaljskim dobročinstvima. Tko se priključio Gospodinu kao učenik, ako nije svjestan da bi ga trebao slijediti isključivo kako bi živio od njegova tijela i riječi, bilo bi bolje da se ne zove njegovim učenikom.

Gospodin stoga očekuje i od nas da budemo vezani uz njega i njegovu riječ na način na koji je apostolski prvak Petar izrazio: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji. On želi da budemo njegovi gorljivi sljedbenici jer riječi koje izgovara duh su i život, jer su riječi Božje s kojima se ne može mjeriti riječ nijednog čovjeka. Isusova besjeda poziv je nama vjernicima da živimo svoju vjeru kao korjenito i temeljito opredjeljenje za Isusa i snagu njegove riječi, bježeći od svake nesigurnosti i mlakosti pred njim. Nama koji se držimo ispravno motiviranima i opredijeljenima za njega, poticati je druge koji se zovu vjernicima da shvate bit vjere i života s Isusom, da steknu potrebnu jasnoću, a ne da zloporabe svet kršćansko ime. Stvarati nam je, doista, kršćanski naraštaj koji zna što vjeruje i zašto vjeruje u Isusa, koji je iskusio neizrecivu i neponovljivu snagu njegove riječi. Pozvani smo biti naraštaj koji odstupa od ljudskih poimanja vjere, a prihvaća ono božansko, Gospodinovo, kako bismo doista bili pravi učenici na jedincat način povezani sa svojim Gospodinom. Neizmjerna je to milost, koja nam posreduje nevjerojatno veliku snagu duha, pa molimo stoga da nam Otac nebeski udijeli taj dar, jer nitko ne može na takav način pristupiti Kristu Gospodinu i slijediti ga poput apostola, ako mu nije dano odozgor.

20. nedjelja kroz godinu – B

Kad kupujemo neku napravu ili predmet nimalo ne dvojimo da dotičnu stvar trebamo rabiti sukladno njezinu principu postojanja koji joj je zadao njezina tvorac. Poštujući upute o uporabi imamo pravo i na jamstva, uvjetovana ispravnim rukovanjem opisanim u jamstvenom listu i u uputama. Proizvođač se ne temelju toga obvezuje popraviti eventualni kvar ili zamijeniti oštećeni dio, ako je vlasnik slijedio dane upute.

I koliko nam sve to djeluje logično u svijetu tehnologije i praktičnog življenja, ne potvrđuje se uvijek na području života vjere, posebno u duhovnom odnosu prema Bogu. Često zaboravljamo da nam je u našoj intimnoj biti živjeti po onom unutarnjem duhovnom principu kojim nas je zadao naš Stvoritelj. Nije stoga rijetkost da  ne prežemo od života prema vlastitom nahođenju, ili se navikavamo na onaj prema zadanim ljudskim obrascima, modama i modelima, čime opetovano osporavamo ono temeljno pravilo koje nas uči kako se život može održavati samo ako živimo sukladno istinskom principu. S velikom dozom površnosti dajemo se voditi zamamnim uvjerenjima, izlažemo se obećavajućim zahvatima i podvrgavamo uvriježenim tehnikama življenja, a da nam ni na kraj pameti nije kako je samo Bog ispravan princip našeg življenja. Štoviše, da bismo, ne samo mogli ispravno funkcionirati, nego uopće i živjeti, valja nam živjeti prema tom principu od kojeg nam dolazi život, kao što biljka živi od vode i sunca, a životinja od svoje hrane. Ali, za razliku od drugih bića, princip našega života je ne samo tjelesni nego i duhovni, ne samo vremeniti, nego i vječni. Stvarajući nas, Bog nas je stvorio, rečeno rječnikom tehnologije, s jamstvom života vječnoga. Premda smo s njem stvoreni, treba nam biti jasno da prava u njemu zapisana ne ostvarujemo ako se ne ponašamo sukladno najdubljoj biti svoga života, to jest ako ne djelujemo sukladno počelu po kojem smo stvoreni.

U tom smislu truditi nam se svim silama održati u sebi počelo života, to jest ostati u trajnoj povezanosti s njim, a to znači da smo pozvani živjeti prema zakonitostima kojima nas je odredio Stvoritelj, a ne prema obrascima koje su izmislili ljudi. Mnogi, doista, niti ne razmišljaju o vlastitoj krhkosti, te tako ne shvaćaju da u sebi samima ne nose niti princip zemaljskog postojanja, a kamoli princip vječnoga života, premda ga panično žele i traže, te se ne trude niti održavati ga kao takvog. Zato takvi lošom ‘uporabom’, ne primjenjujući oni što znaju u odnosu prema tehnološkim napravama, dovode u pitanje jamstvo koje im je Bog dao za vječnost. Ako ne održavamo svoj život na način na koji je to Bog predvidio, ili se ne služimo sredstvima koja nam je on stavio na raspolaganje, onda je normalna posljedica da smo proigrali jamstvo, a sebe izložili riziku nepopravljivog kvara, oštećenja i propasti.

Shvatiti ovu istinu, znači shvatiti vlastitu ovisnost o Bogu, jer čovjek je prije svega stvorenje, što znači da nije sebi dao život, te da svoje počelo nema u sebi. I premda je obdaren besmrtnom dušom, nitko u samome sebi nema mogućnost blaženoga života neovisno o Bogu, kao da bi mu blaženstvo bilo zajamčeno samo po sebi. Naprotiv, blaženstvo nam je dano na dar od Boga u njegovoj riječi života i hrani koju nam priskrbljuje. Zato je Bog poslao k nama svoga Sina kako bi bio utjelovljena Riječ po kojoj nam dolazi božanski nauk i hrana života vječnoga. Bez njega ne možemo imati života u sebi, niti ostvariti temeljni cilj kojemu stremimo – život vječni, što nam on sam u govori u današnjem evanđeoskom odlomku.

Krist nam nudi model božanskog unutartrojstvenog života i zajedništva. On poziva i nas da uspostavimo s njime odnos koji on uspostavlja s Ocem. Zato se i ne ustručava reći da on živi po Ocu, kao što očekuje od nas da živimo po njemu, čime ostvarujem najprisnije zajedništvo i s Ocem. Kao što je on potpuno u Ocu i Otac u njemu, tako očekuje da i mi budemo u njemu. Ukazujući nam na istinu da bez njega ne možemo imati života vječnoga, jasno nam veli kako je počelo našega života u Bogu, koji je ujedno i jamstvo života vječnoga. Tko bi smatrao da mu je takav život nedostižan, jer je preuzvišen ili tko bi smatrao preteškim ostvariti takvo zajedništvo života, Gospodin nam daje prikladan način da to ostvarimo. Zahtjev koji iznosi u današnjem evanđeoskom odlomku da živimo po njemu u biti je najprije poziv i dar. On je zato sišao s neba kako bi nam bio dostupan i dohvatljiv na ljudski način. Utjelovio se kako bi nam dao svoje tijelo za hranu, te kako bismo, hraneći se njegovim životom, imali život u sebi. Na taj način mi ljudi, koji nemamo u svojoj vlasti ni princip svoga života, primamo na dar božanski život. Primajući taj dar od Boga, primili smo i poziv na vječno blaženstvo koje se ne događa samo po sebi, nego se ostvaruje u vidu primljenoga dara.

S Kristom Gospodinom našem životu je dana nova kvaliteta. U nas je pohranjen besmrtni život koji po sebi nemamo, nego smo stvoreni s mogućnošću da ga primimo. Našem je životu dana božanska nadogradnja, jer produživanjem smrtnoga ne može se postići besmrtno, isto kao što produživanjem staroga ne može doći novi. Ako živimo po njemu, s njime nam je dan besmrtni i novi život. Po njemu možemo primiti one dopune koje valja ugraditi u svoj život paralelno s vlastitim razvojem. I kao što se razvijamo tjelesno, pretvarajući u stvarnost raznolike mogućnosti, tako nam je činiti i duhovno. Bog mu nudi i ‘dopune’ osnovnog programa, tako da se razvije sukladno svim svojim mogućnostima. Samo spajajući se na središte božanskog života, to jest prihvaćajući njegov život koji nam struji po euharistijskoj hrani, ostvarujemo pravo na dano jamstvo života vječnoga.

Zato nam je prihvatiti njegov poziv da živimo po njemu kao novi način skrbi za svoj život, koji je tako jedinstven jer se ne podudara s ljudskom skrbi i ljudskim tehnikama življenja. Ako smo odgovorni za svoj život, onda ćemo slijediti upute onoga koji nam je dao jamstvo vječnosti, jer sami od sebe je ne možemo dosegnuti. A Gospodin je bio vrlo jasan kad veli: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; ili pak: Onaj koji mene blaguje, živjet će po meni. Ako kao ljudi ne možemo dati sebi ono što nemamo, ipak možemo dopustiti onome po kome smo stvoreni, da nam to dade. Ako od početka nismo obdareni potpunim ostvarenjem, obdareni smo ipak mogućnošću istoga, ako živimo sukladno onome što je Stvoritelj za nas predvidio svojim planom. Ne bojmo se stoga blagovati Krista u euharistijskom kruhu i vinu, jer je on počelo našega života i tko njega blaguje, živjet će uvijeke.

Svetkovina uznesenja Marijina

Jedna od definicija čovjeka je da je putnik – homo viator, reklo bi se starim latinskim izrazom. To je razvidno u suvremenom svijetu u kojem postoji toliko moćnih sredstava, koja su olakšala putovanja, tako da je prilično uvećana i mogućnost putovanja pa i do najudaljenijih krajeva svijeta. Danas se s lakoćom može putovati u daleku zemlju rodbini u posjet, ili pak u turističko upoznavanje drugih zemalja, krajeva i civilizacija. Može prevaliti stotine i tisuće kilometara da ode negdje na godišnji odmor, kao što i svakodnevno može prevaliti desetke kilometara uvjetovan poslom i životnim zanimanjem. Na temelju svega rečenoga može se primijetiti da se čovjek danas kreće mnogo lakše, brže i sigurnije nego nekada, tako da sad putovanja zemljom i ne predstavljaju osobit izazov. Danas ljudsku maštu i pustolovni duh sve više zaokupljaju putovanja u svemir, tako da već sada ima mnoštvo ljudi na listi kad se krene u takve poduhvate.

Međutim, i kad sve to znamo, ipak valja naglasiti da se onaj naziv za čovjeka putnika – homo viator, ne iscrpljuje sve dubinu značenja pojma. On u sebi nosi dublje filozofsko značenje putovanja od ovog koje rabimo u svakodnevnom životu i putovanjima po zemaljskoj kugli. Postoji naime putovanje ljudskog duha u traženju svoga višnjeg smisla, po čemu je doista čovjek neumorni putnik do ne zadovolji svoje potrebe za spoznajom i ispunjenjem smislom. Tu se više ne putuje tijelom, nego samo umom, spoznajom i duhom koji doseže određene uzvišene istine koje čovjek može dohvatiti samo ako se udalji od svakodnevnoga i tjelesnoga, a posveti onom intelektualnom doživljaju istine i mudrosti. A mi kršćani to filozofsko poimanje mogli bismo još preciznije odrediti tvrdeći kako postoji putovanje ljudskog bića prema svom izvoru i uviru života, to jest prema Bogu. Prema tome čovjek je putnik prema onom uzvišenom svijetu, ali ne samo kao nekoj ideji našega uma, nego prema Bogu koji je jamac postojanja takvog svijeta i punijeg života. Zato je ljudski život od početka do kraja jedno veliko putovanje, uslijed kojega nijedan njegov trenutak nije zanemariv, nego je svaki trenutak života bitan za hod do konačnog cilja.

Na žalost ovakvo sagledavanje ljudskog života pod vidom putovanja, zaboravljano je i zanemareno u suvremenom svijetu koji pod tim izrazom shvaća isključivo samo praktičnu i pragmatičnu stranu ljudskih putovanja, dok zanemaruje onu duhovnu vezanu uz ljudsku bit i smisao života. I kao što čovjek može napraviti krivi korak ili raskorak u svakodnevnim putovanjima, te izazvati nezgode većih ili manjih razmjera, tako se događa i u ovom slučaju. Čim zanemaruje činjenicu o putovanju smisla i cijeloga života prema Bogu i vječnosti, pokazuje da je u raskoraku sa samim sobom, to jest u raskoraku između želja i ostvarenja, između cilja i izabranih sredstava kojima želi doći do cilja. Jer nitko neće izabrati zrakoplov kao sredstvo putovanja cestama predviđenim za zemaljski promet, niti će autom ići planinskom stazom predviđenom za pješake, jer mu to uostalom ne bi bilo ni izvedivo.

U tom smislu i za ono vječno životno putovanje tražiti je najbolju stazu i najdoličnija sredstava kojima možemo doći do cilja. Ako uzmemo u obzir da i sam Bog koji nas je obdario željom za takvim putovanjem, nije nas prepustio proizvoljnom hodanju, to jest nasumičnom lutanju, nego nam je došao ususret, pa čak i pružio ruku da nam bude lakše. Poslao nam je svoga Sina da nam bude vođa i glava, da mu se do te mjere suobličimo da možemo ići za njim, tako da gdje prođe on kao Glava Tijela, da može proći za njim i cijelo Tijelo. Zato je nama kršćanima slijediti onoga tko je bio naša glava i prvijenac, jer samo tako možemo doći do onog konačnog cilja kojim je osmišljeno naše životno putovanje. Jer samo njemu suobličeni možemo proći kroz tjesnac između smrti i života, između ovozemnoga i onozemnoga, između zemaljskoga i nebeskoga. Mi smo njegovo tijelo, njegov organizam i biće, te stoga trebamo biti prikladni za pothvat koji on kani izvesti s nama, kad nas želi dovesti u vječnu domovinu, u zemlju života u kojoj nema više ni boli ni suza ni jauka. Potrebno nam je tijelo dostojno njega, naše glave, jer kuda prođe on, naša Glava, trebam proći i mi. Naše tijelo ne smije biti gojazno – opterećeno zemaljskom težinom i salom ljudskih strasti, užitaka i interesa, nego skladno s njime i sukladno svemu što nam on govori za život.

Nebeska majka Marija nam je pokazala savršen način nasljedovanja njegova primjera, to jest bila je prva nakon njega koja je cjelovito došla na cilj svoga životnog puta. Ona je savladala sve izazove i prepreke, podnijela sve borbe i prošla kroz sve tjesnace s njime, napose onaj kalvarijskog križa i groba, te je u svemu ostala do kraja vjerna njegovoj božanskoj sili. I kad je bilo najteže, nije ostala na pola puta, nego je odvažno kročila dalje. Nikakva je patnja i prijetnja, bol i muka nisu mogli odvojiti od Sina, te joj je to bio zalog i jamstvo dolaska do cilja. Njezin hod za njim nije bio sam hod duha ili puke želje, nego je bio hod cijeloga bića, koje je cijelo potom doživjelo proslavu. Bila je tako jedno s njime, najčasniji i najsavršeniji ud Tijela kojem je Krist Glava, da uopće nije bilo dvojbe hoće li i sama moći proći tamo gdje je on prošao i hoće li doći na odredište koje je on odredio svojim vjernima. Zato je Marija prva putnica koja je došla do nebeske slave, i to potpuno cjelovito i tijelom i dušom.

Primjerom svoga života pokazala nam je dvije bitne stvari za naše životno putovanje. Ponajprije išla je vjerno putem svoga Sina, te stoga nije mogla pogriješiti konačni cilj. Osim toga, pouzdavala se u Božju snagu koja nas jedina može donijeti do cilja, jer čovjek svojim silama ne može doći do vječnog odredišta. Ona je dopustila Bogu da je vodi, štoviše da je tijelom i dušom uzdigne u nebesku slavu, da je uzvisi, uznese i proslavi. Zato je i nama uznesenje nebeske Majke u nebesku slavu veliki poticaj i znak nade na vjerničkom putu. Ako i sami želimo biti putnici čije životno putovanje ne završava u besmislu i očaju, nego je okrunjeno dolaskom na cilj i pobjedom života nad smrću, proslavom Boga u našem ljudskom biću, onda se ne bojmo ići Marijinim stopama, jer ona vjerno prati trag svoga uskrslog Sina, koji je i sam uzišao u nebesku slavu. Marija nas hrabri da se ne bojimo ovog puta prema vječnoj slavi, jer ćemo tako i sami doći do onog stvarnog odredišta – do konačne proslave cijeloga svoga bića koje će se preobraziti Božjom snagom na sliku proslavljenog lika Kristova.

19. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje donosi nam nastavak Gospodinova razgovora s onima koji su ga tražili nakon umnažanja kruha, a s kojima je Gospodin stupio bio u raspravu jer su ga tražili želeći se nahraniti besplatnim kruhom. Dok ih je on pozivao da učvršćuju vjeru u Boga, te da, polazeći od nje prepoznaju njegovo mesijansko poslanje i božanski zahvat u povijest, dotle su oni tražili bilo koji izgovor da to ne učine. Čak su se pozivali na povijest i na drevne događaje, ali nisu ih tumačili u snazi onoga što su oni bili kao znakovi Božje ljubavi i skrbi, nego sukladno ljudskom poimanju i viđenju. Tako i u današnjem odlomku oni mrmljaju na Isusa jer je rekao da je pravi kruh koji je s neba sišao, što njima nije moglo doći do svijesti. Nije im bilo spojivo da netko koga poznaju izbliza može biti Božji Mesija koji je s neba sišao, kao što im nije moglo niti biti jasno kako se mogu hraniti njegovim tijelom. Time su pokazali na koji su način prihvaćali Božju istinu: ne bezuvjetno, nego u okvirima svoga ograničenog znanja.

Ono što sami kao ljudi nisu mogli razumom shvatiti, nisu ni pokušali nadići dajući da ih Bog vodi svjetlom vjere, nego su jednostavno odbijali kao nemoguće. Preuzetno su se hvalili kako su narod Božji, ali se nisu dali poučavati, to jest nisu dopustili da ih Bog poučava. Upravo zato jer im mnogo toga nije bilo jasno, što pokazuje zapisani Isusov razgovor s njima, trebali su se dati poučiti. No čovjek je sklon najradije se zaustaviti na granicama svoga neznanja, umjesto da traži nadići granice otvarajući se znanju Božjemu, za koje je potrebna velika poniznost i otvorenost razumijevanju Boga i njegova plana. A kako stvari stoje, Isus je glede njihova poimanja Boga i njegovih obećanja, glede objave i vjere, bio vrlo realan, te im je zato s dozom velike jednostavnosti rekao: Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Kako vidimo, Isusu je jasno da Otac privlači ljude, one koji se otvore njegovoj riječi. Sam Otac ih poučava, i tek ako su tako poučeni da razumiju Božju volju i obećanja, onda će moći povjerovati u Isusa kao njihovo ispunjenje, u protivnom će ga lako i jednostavno odbaciti, kao što su i učinili, jer njihovi razlozi nisu bili ni čvrsti ni kvalitetni.

Slične riječi Gospodin bi imao razloga uputiti i danas mnogim kršćanima, jer mnogi upadaju u zamku iste napasti. Nazivaju se kršćanima, ali to u biti nisu, jer Božju riječ ne prihvaćaju živom vjerom niti se daju poučiti. Ne dopuštaju da ih Bog vodi u njihovim promišljanjima i izborima, ne smatraju shodnim dopuniti vlastite spoznaje o životu Božjim znanjem. Mnogi vrlo olako i površno doživljavaju svoju vjeru, tako da provode život, a da se uopće ne poučavaju u njoj, niti znaju da im svjetlo vjere daje jasnoće i snage pred životnim izazovima. Koji tako pristupaju vjeri, njih Otac nebeski niti može ‘povući k Isusu’, niti ih može poučiti da dođu k njemu i prime život vječni, niti se mogu nazvati učenicima Božjim, ma koliko se po sakramentu krštenja pribrajali njegovu narodu. Oni kojima je njihovo ljudsko znanje dostatno, o Bogu mogu imati tek pokoju nejasnu ideju, no još pogubnije od svega što su svojom umišljenošću zatvorili sebi pristup daljnjoj spoznaji koju im može podariti isključivo Bog.

Ali onaj tko ima živu vjeru u Boga i tko se daje poučavati u vjeri i Božjim istinama, on dopušta da Bog svojim znanjem dopunjava njegovo (ne)znanje i da upravlja sav njegov život. Onaj tko istinski vjeruje u svjetlu Božjeg znanja stječe ona bitna životna saznanja, utvrđuje istine i izgrađuje principe. Za takve kršćane, bez obzira koliko razreda škole imali, može se reći da su pravi učenici Božji, što je se već bilo očitovalo u prvoj kršćanskoj zajednici, sastavljenoj uglavnom od običnih jednostavnih ljudi. Nije stoga nimalo čudno da sveti Pavao od Efežana očekuje da budu ‘nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena’, što znači da očekuje da budu učenici Božji, da se daju poučavati i voditi Božjim primjerom i istinom. Zato je kršćanin u svojoj biti učenik Božji, netko tko dopušta da ga Bog poučava kao istinski Otac, te time svjedoči da je postao dijete Božje. A učenik Božji i dijete Očevo ne živi život na slijepo, niti je neupućen u život, niti je neznalica glede Božje istine koja je čovjeku darovana kao svjetlo u tami svijeta. Kršćanin kao učenik Božji čuva se jedino da ne bude umišljeni znalac, na takav način oholo otvrdnut u ljudskom znanju da u samodostatnosti ne dopušta pristupa Bogu. Onaj tko se daje poučiti, taj postojano pabirči znanje Božje, pa i onda kad do njega dolazi mukotrpnim traženjem. Znajući kako mu Božje znanje otvara vodike života, on ne odustaje od traženja, svjestan da je za svaku dobru školu neophodan napor i savladavanje prepreka i kušnji.

Danas nam stoga treba kršćanski naraštaj gorljivih učenika Božjih koji će, poučeni Duhom Božjim, prigrliti Isusa kao kruh živi koji je s neba sišao, Otkupitelja koji nam daje život vječni i koji nas uskrišava u posljednji dan. Budimo stoga prokušani učenici Božji i dopustimo Ocu da nas pouči i utvrdi u istinama vjere i spasenja o jedinstvenom Božjem planu u kojem je Gospodin Isus kamen zaglavni, kruh koji nam Otac daje za hranu na našem životnom putu, bez kojega ne možemo doći Bogu, našem Ocu i Učitelju. Dopustimo mu da nas privuče snagom neizmjerne ljubavi i vječne istine, kako bismo poučeni i privučeni prigrlili Krista Gospodina, punini svoga života i ispunjenu božanskog plana spasenja. Budimo neumorni širitelji njegova kraljevstva među ljudima svjedočeći drugima kako je najveća mudrost na svijetu postati učenik Božji koji crpi životna saznanja i uvjerenja iz njegova znanja posredovanog nam po vjeri.

18. nedjelja kroz godinu – B

Jedan od najznačajnijih događaja izraelskog naroda bio je oslobođenje iz Egipta i nakon toga mukotrpni četrdesetgodišnji prolazak pustinjom do obećane zemlje koji nije bio ništa manje čudesan od samog izlaska. Više puta Bog je pokazao svoju moć i prisutnost skrbeći za narod, upravo onda kad je bilo najteže, kad su samo malobrojni uspijevali vjerovati. Jedan od ključnih događaja bio je dar mane s neba kojom je Gospodin nahranio narod koji je bio na rubu očaja u strahu da neće imati dovoljno hrane za preživjeti hod i prolazak pustinjom. Po Mojsijevu posredovanju nahranili su se neobičnom hranom, koju sami nisu svojim rukama stvorili, nego im je pala s neba, zahvaljujući kojoj su preživjeli u pustinji. Taj je događaj ostao urezan u povijesno pamćenje naroda pri čemu je narod veličao Mojsija kao vođu kojemu duguju zahvalnost za Božje čudo, jer da nije bilo njegove vjere i posredovanja, ne bi bilo ni mane ni spasenja u tom oskudnom kraju. I velika je bila stvar da su oni u vrijeme Gospodina Isusa, gotovo tisući i pol godina nakon svih tih događanja, čuvali sjećanje na ključne povijesne događaje svoga naroda, svjesni da im bez povijesne svijesti i pamćenja nije moguće živjeti ni sadašnjost.

Međutim, u tekstu današnjeg Evanđelja iz pera svetog Ivana, izlazi pri tom na površinu i svojevrstan propust, što Isus želi ispraviti u svijesti svojih sunarodnjaka. Sva pozornost njegovih sunarodnjaka bila je usredotočena na skrb o kruhu, te su, želeći ga priskrbiti u izobilju, očekivali da im Isus bude novi Mojsije, to jest novi vođa koji će im ga i priskrbiti. Upravo zbog usredotočenosti na kruh i na važnost ljudskog čimbenika, bljedila je njihova svijest o pravoj istini o tome što se dogodilo. Isto tako slabila je njihova vjera u Boga živoga koji u svakom trenutku skrbi za svoj narod, te isto tako očekuje da i njegov narod vjeruje u njega i drži se objavljene riječi. A ljudi kao ljudi više su živjeli od povijesne slave, nego od žive vjere, više od Mojsijevih zasluga, nego od Božjih darova, više tjerani željom za kruhom, nego motivirani sviješću zahvalnosti Bogu.

Gospodin Isus, znajući da se ne može živjeti od povijesne slave, ako se u sadašnjem trenutku ne živi kako treba, bez ispravnih sadržaja i zdravih motivacija, ispravlja zablude svojih sunarodnjaka. Štoviše, ukazuje im na to da nije dopustivo zlorabiti časno povijesno naslijeđe naroda za ciljeve koji nisu Božji ciljevi, a sve pod krinkom nacionalnog junaštva i slave. No povijesno naslijeđe i znakovi Božje prisutnosti nas obvezuju živjeti sada sukladno Božjoj volji, jer nam samo tako mogu dati nove snage. Časna povijest nema smisla ako ostaje samo muzejski izložak ili enciklopedijski zapis, umjesto da bude živa pouka za sadašnjost. Zato se ne živi od stare slave, nego od žive vjere koja ne pravi prekid sa starim, te živi od povijesnog pamćenja, od čudesnih i časnih događaja kojima je narod bio obilježen.

U tom smislu Isus se ne ustručava ispraviti svoje sugovornike, premda mu je moglo biti privlačno što su ga prilično uporno i ustrajno tražili. On im skreće pozornost na propust koji su pri tom činili hraneći u sebi jedinu želju nahraniti se kruhom zemaljskim, uslijed čega nisu dizali svoj pogled dalje od Mojsija. Dok ispravan način čitanja povijesti ne bi mogao mimoići istinu da im je sam Bog dao kruha, a ne Mojsije, te da ona njihova zahvalnost treba pripadati najprije Bogu, a tek onda Mojsiju koji je za njih posredovao. Da su takvu svijest prenosili u sadašnjost, onda njihova glavna briga ne bi bila tražiti kruha, nego tražiti Boga od kojega je živio Mojsije i cijeli narod. A da su tako tražili Boga, onda bi otkrili i u Isusu ne samo čudotvorca koji može umnožiti kruh, nego bi otkrili pravoga Boga, kruh koji je s neba sišao da im utaži glad za Bogom.

Iste poveznice možemo povući i za našu povijesnu i sadašnju situaciju. Dok naš narod slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nadati se da ćemo prihvatiti Isusov nauk iz današnjeg Evanđelja. Uz dužnu zahvalnost svima koji su dali svoj obolo ostvarenju povijesnog sna, sjetiti nam se da nam slobodu i državu nisu podarili samo hrvatski generali i ondašnji državni vrh, nego nas je sam Bog obdario tim darom. No sloboda nam nije dana kako bismo se odmah prepustili svojim poslovima i zemaljskim brigama, nego kako bismo bili Bogu više zahvalni i živjeli kao narod Božjeg izabranja. Sloboda nam je dana kako bismo slavili Boga u slobodi, te kako bismo bili narod koji čini djela Božja, kao što je Isus očekivao od svojih sunarodnjaka. Na žalost, ne znam izvlačimo li mi takvu pouku iz svoje časno, starije i novije povijesti, i ne znam koliko je primjenjujemo na sadašnjost na način na koji nam savjetuje Gospodin Isus, čiji smo sunarodnjaci postali po svetom krštenju. A on nam poručuje da ispravno promatramo povijest samo onda kad Bogu zahvaljujemo za čudesa koja je činio da nas zaštiti i očuva od svih mijena i nedaća. A ispravno to preričemo u sadašnjost istinski i žarko vjerujemo, te snagom vjere činimo djela Božja, a ne samo ljudska.

Neka i nama Gospodinova riječ bude poticaj za djela Božja, to jest za ispravno čitanje povijesti u funkciji sadašnjosti, jer ako u duši razbudimo zahvalnost Bogu za ono prošlo, već smo učinili jedno veliko djelo Božje, a Bog nas je spreman hraniti i u sadašnjosti, samo ako smo zahvalni. Djelo Božje je također da spoznaje i svijest iz povijesne Božje prisutnosti i skrbi za narod pretočimo i u sadašnjost, te postanemo narod živog pamćenja. A nadasve djelo je Božje u nama ako postanemo kao narod gladni Boga i gladan vjere u Krista Gospodina koji nam jedini može biti pravi kruh koji nas hrani na našem povijesnom hodu.

17. nedjelja kroz godinu  – B

Od samih početaka ljudskog života čovjeka i čovječanstvo muči problem kruha, o čemu nam svjedoči prva stranica Svetoga pisma i Božja kazna izrečena čovjeku nakon grijeha: U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš. Od tada je započela grčevita borba za kruh i za preživljavanje, koja je s jedne strane bila borba sa zemljom, koja je bila prokleta zbog čovjeka, a s druge strane je nastala nesmiljena borba za preživljavanje među ljudima. Čovjek je tražio kako što lakše i u što većim količinama sebi priskrbiti kruha, poradi čega je spreman olako odbaciti druge vrijednosti. Upravo to se zbilo u događaju koji nam opisa sveti Ivan, a čitali smo u današnjem evanđeoskom odlomku. Dok je Isus bio na gori sa svojim učenicima, za njima je došlo silno mnoštvo, jer su gledali ozdravljenja i slušali njegove pouke. A kako ih je taj događaj zatekao, ponestalo je hrane i Gospodin Isus se osjetio odgovornim i ponukanim nahraniti izgladnjele ljude.

Kako na tom mjestu nije bilo moguće kupiti kruha, Isus je uzeo pet kruhova i dvije ribice koje su našli kod jednog dječaka, te ih je čudesno umnožio nahranivši time sve okupljene. Taj događaj kod njih izaziva neposrednu reakciju. Umnažanje kruha im je bilo znak da je Isus Prorok koji ima doći na svijet, kako je bilo najavljeno u Starom zavjetu, kojega su tako željno očekivali. Nakon ovog je uslijedio drugi zaključak, a taj je da bi ga trebalo postaviti za kralja, jer bi bio kadar riješiti sve životne poteškoće dajući im kruha u izobilju. Tako su napravili vrlo neobičnu operaciju: pretvoriti Proroka u kralja, a mi bismo današnjim rječnikom rekli u državnika i političara. Vrlo lako su zanemarili njegovu poruku u korist svojih životnih potreba. Bez problema su svom zaključku dali vrlo konkretnu primjenu nastojeći unovčiti njegovu moć, čime su samo dali do znanja da im je primarnije ono zemaljsko od nebeskoga.

Odraz takvog mentaliteta postoji i u današnjem svijetu u kojem ljudi s više žara razgovaraju o zemaljskim stvarima nego o proročkoj riječi i proročkim znakovima koje nam je Bog ostavio i ostavlja preko svojih Proroka i svjedoka, a napose po svome Sinu. I danas radije razgovaramo o ljudskim problemima koji se tiču kruha, nego da se zasićujemo vizijom života koja bi bila kadra izmijeniti naše živote upućujući ih put neba. I u nama je snažnija potreba zasititi se kruhom, nego pročitati učinjeni proročki znak. Zato i današnji čovjek stoji razdijeljen između proroka i političara, te bi se čak moglo reći da se radije opredijelio slijediti političare, kao što su pokušali i židovi koji su bili svjedoci umnažanja kruha. I danas bi većina ljudi htjela unovčiti proroke, ne shvaćajući da u tom trenutku, kad bi podlegli toj napasti, ne bi više bili proroci.

Tako vidimo da u svakodnevnom životu malo koga zanima proročka riječ Crkve o socijalnom nauku, ali se zato mase povlače za raznim lažnim karizmatskim političarima kojima su usta puna govora o blagostanju, a ruke i džepovi grabeža. Dok slatkorječivo obećaju i govore o napretku, vješto skrivaju vlastite laži i obmane. Ljudski proroci suvremenog doba zavaravaju čovjeka obećanjima o rješenju problema kruha u svijetu, no to se ne događa, usprkos tolikoj moći, obilju i mogućnostima, upravo jer su izdali proročku Božju riječ, a htjeli bi čovjeku priskrbiti kruh bez Boga. Premda je to mogao, Isus sebi nije htio da oni koji ga slušaju i slijede kao političkog ideologa, niti radi zemaljskih ideala, nego je htio da ga slušaju kao proroka i primjenjuju u život ono čemu ih je učio.

Gospodin Isus stoga nije htio da se dogodi još jedna obmana, a ona bi se dogodila da je dopustio da njegovo djelovanje od proročkog postane političko. Isus je htio posvjedočiti da samo prorok i proročka riječ mogu čovjeka nahraniti kruhom, jer ga uče kako ispravno živjeti. Sve dok čovječanstvo ne nauči kako živjeti ispravno, po Božju, nikad neće riješiti problem kruha, nego će uvijek iznova tražiti nove proroke koji će mu se nuditi kao spasitelji i odgovor na sve njegove probleme. Ići će za njima i slijepo će im vjerovati, takve će uzdizati za kraljeve i političke vođe, da bi potom uvijek iznova padao u razočaranja, jer mu nisu priskrbili ono što su obećali. Jer mu nisi dali siguran kruh, niti su učinili da ga dobije bez velikog rada i napora.

A Gospodin im je ostavio izvrstan znak pokazujući da kruha može biti za svakoga ako se vjeruje Bogu i ako mu se zahvaljuje dijeleći potom s drugima. Dok čovječanstvo ne nauči cijeniti i slušati Božji proročki govor na zemlji, trčati će uzaludno za kraljevima i političarima trošeći se za zemaljskim i upirući sve svoje nade u vremenitim očekivanjima. Dok god čovjek ne nauči dijeliti svoj kruh s potrebnima, nikada neće znati koliko ga u stvari ima, niti će ikada otkriti problem zašto ga nema. Gospodin Isus nas primjerom opisanog događaja i svojim riječima želi osnažiti da i sami razabiremo između proroka i zemaljskih vladara. Opredijelimo se živjeti prema kriterijima proročke riječi, a nadasve njega prihvaćati kao najizvrsnijeg tumača Božje istine koji i danas za nas razlama kruh svagdanji, ne prestajući nas upućivati na onaj vječni.

 16. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje kako su apostoli podnijeli Gospodinu izviješće o svom misionarskom djelovanju u puku. Znajući kako je to nimalo laka zadaća, Gospodin Isus ih poziva da se odmore i otpočinu. Premda su oni na neki način bili još pod dojmom svojih uspjeha, Gospodin bolje od njih zna kako ih pastoralna aktivnost može također potrošiti i isprazniti, ako ne ostvaruju autentično zajedništvo s Ocem nebeskim. Zato ih zove u osamu, jer istrošen iscrpljen čovjek je slab, kao netko komu je pao imunitet, te može lako postati žrtva svoje slabosti. Tako se u ovom događaju oslikava povijesna situacija Crkve svih vremena, pa i ovog našeg trenutka.

Ako ikad onda se danas govori o umornoj Crkvi, to jest o onima koji je vode. No premda su umorni od aktivnosti i obveza kojih ima prilično, ipak bi se prije reklo da su umorni i istrošeni od sadržaja koje im je nametnuo suvremeni standard svijeta, ritam života i okruženje u kojem žive. Pa i kad se radi o obvezama u pastoralu među ljudima, teško bi se moglo reći da su umorni od apostolskih uspjeha požrtvovnog naviještanja, koliko su umorni od zasićenja obvezama i besperspektivnosti vlastitog položaja, koji iz dana u dan među ljudima u društvu postaje ugroženiji i upitniji. Nadalje, svećenika u pastoralu umaraju više oni koji od njih očekuju da budu uslužni servis, nego sve autentične obveze rada za ljudsku dobrobit. Više im oduzimaju snage kad od njih traže da se pretvore u činovnike i birokrate, umjesto da iziskuju da budu vjerodostojni duhovnici i liječnici duša.

Onaj tko se stvarno umorio pastoralnom aktivnošću povezujući ljude s Bogom, on se ne žali na umor, nego osjeća, poput apostola, radost i ispunjenje što je pomogao konkretnom čovjeku napraviti korak bliže Bogu. U takvim okolnostima, kad osjeti da ostvaruje bit svoga poslanja, Crkva uvijek, usprkos napora i obveza, osjeća radost, mir i odmor. No s druge pak strane uvijek će biti umorna kad god ne osjeti toliku želju za spasenjem duša koju je imao Gospodin, koji je, sažalivši se nad svojim pukom, nastavio neumorno propovijedati usprkos umora. Crkva i njezini službenici bit će uvijek umorni ako se bave samima sobom, umjesto da se predaju nesebičnom radu za dobro ljudi naviještajući Radosnu vijest. Bit će umorni ako njihov umor ne bude umor od apostolskog rada, nego od djelatnosti koje ne dotiču bit njihova poslanja, ili pak kad im se čini da govore uzalud, da ih nitko ne sluša, kad su razočarani jer ne vide rezultate svojih napora. A nadasve će biti umorni onda kad ne osjete Gospodnju blizinu koja ih jedina može okrijepiti i obnoviti potrošene snage. Bit će umorni ne zbog tjelesnog umora, nego kad ne budu imali kreativnosti ni unutarnje snage proizišle iz želje da ljude obdare spasenjem.

Danas nam je stoga upraviti pogled k Gospodinu Isusu, da nas nadahne i povede u osamu kao i svoje apostole, ali isto tako da nas okrijepi primjerom svoga požrtvovnog darivanja za ljude, čije je spasenje njemu bilo od prvotne važnosti do te mjere da je zanemarivao i hranu, piće i odmor kako bi ljudima dao okrjepu svoje riječi. Kao što je on bio dodatno motiviran činjenicom da su ljudi koji su ga tražili bili kao ovce bez pastira, neka ta istina vodi i današnje vjerovjesnike, jer niša manje nisu i danas, ma koliko se sebi činili samosvjesnima. Dok su i danas ljudi obezglavljeni i ne znaju pravi smjer svoga kretanja u odnosu na Boga, na ono što je ispravno, a što nije, što im je potrebno za spasenje, a što ih udaljava od života vječnoga, potrebni su oni koji će im s toliko svježine i jasnoće predočiti lice Božje i božanski život.

Samo u osami s Gospodinom navjestitelji Evanđelja mogu pronaći dodatnu snagu za apostolsko predanje, snagu koja dolazi iznutra, a ne stječe se ljudskim metodama. Jer da bi nadoknadio san dovoljan mu je krevet i malo vremena, ali za apostolski žar treba mu božanski poticaj i sućut prema ljudskim potrebama. I ma koliko Gospodinovi suradnici bili ljudi ograničene snage, moći i sposobnosti poput svih drugih ljudi, on ih ne vodi u turističko odmaralište da se odmore, nego u božansku osamu gdje je i sam znao odlaziti kako bi se ostvario povlaštene trenutke zajedništva s Ocem. Neka stoga Gospodin Isus svojim primjerom i riječju osvježi cijelu Crkvu i neka nam svima podari svoj božanski žar kako bismo i sami mogli poučiti ljude našeg naraštaja Božjem životu i ispravnom putu prema njegovu kraljevstvu i vječnom životu.

15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju smo čuli Gospodinove savjete svojim učenicima u trenutku kad ih šalje propovijedati radosnu vijest po okolnim mjestima. Ovi su savjeti bili značajni za prvu kršćansku zajednicu koja je tijekom prvoga stoljeća njegovala takav oblik misionarske djelatnosti sukladno uputama i poslanju koje im je dao sam Gospodin. Šaljući ih dva po dva Gospodin im daje jasne smjernice o kojima ovisi i kojima se može mjeriti uspješnost njihova poslanja. Tako onaj tko ide kao putujući navjestitelj ne bi smio imati uza se ništa što mu otežavao put. To je opće pravilo i bilo kojeg drugog putnika, te vrijedi onda i za Kristova misionara. Ali kao što ne smije imati ništa što mu onemogućuje putovanje, navjestitelj ne bi smio biti bez dužnih kvaliteta i sredstava koja mu pomažu da izvrši svoje poslanje. Zato im Gospodin sugerira da uzmu samo štap i sandale, jer su štap i sandale svakom putniku osnovna putna sredstva, to jest pomagala. Osim toga izričito nabraja sve što bi im moglo otežavati put i poslanje, ma koliko im se to moglo činiti nasušnom potrebom, kao što je kruh, torba, novac ili druga haljina.

Međutim, ako ovaj evanđeoski tekst sagledamo iz današnje perspektive, promatrajući današnju situaciju, mogli bismo se upitati o njegovoj smislenosti i koristi. Mogli bismo se upitati je li ovo Evanđelje suvišno danas i možemo li iz njega izvući kakvu poruku i pouku. Jer prva je Crkva živjela na način opisan u Evanđelju samo tek nekoliko desetljeća dok nije postupno izišla iz židovskog ambijenta i dok nije uspostavila čvrstu strukturu u cijelom ondašnjem poznatom svijetu. No riječ našeg Gospodina ima neprolaznu vrijednost, te, čitajući njezin duh, možemo otkriti što i za nas danas veli, premda živimo u drukčijim okolnostima od ondašnjih. Ako bismo išli tumačiti doslovno, onda bismo zaključili kako je današnja Crkva nevjerna zahtjevima koje je Gospodin stavio pred svoje apostole u današnjem evanđeoskom tekstu. Malo tko od današnjih propovjednika, naime, nosi štap poput kakvog planinara i hodača, kao što malo tko obuva sandale, osim kad su ljetne vrućine pa se odlučuje za laganiju obuću. No ako bi naša vjernost Evanđelju bila u tome, doista bi bilo jako smiješno. Zato je očito da se bit Gospodinove poruke ne iscrpljuje u doslovnom tumačenju, nego u dubljoj duhovnoj poruci.

Ako sagledamo bit njegove poruke, onda ćemo vidjeti da on svojim riječima jasno želi definirati njihov pastoralni cilj i način rada, premda njegove riječi ovise o ondašnjem ambijentu unutar židovskih zajednica. Ako je smisao njegova govora potaknuti propovjednike da ne vrše svoje poslanje s ciljem da se uhljebe, onda se može primijeniti ne samo na ondašnji crkveni kontekst, nego na svaki. Ako ih šalje da propovijedaju, ne želi da se služe svojom službom kako bi riješili svoja egzistencijalna pitanja ili pak da stječu zemaljska dobra. Zato je bit Gospodinove poruke u tome da potakne navjestitelja da tako živi kako bi mogao što brže i sigurnije doći do novog odredišta, kako bi i drugi čuli njegov glas. Danas bi stoga bilo neprimjereno reći da je Crkva nevjerna Kristu jer nema više putujućih misionara koji idu u sandalama i haljinama, sa štapom i torbom, nego danas putuju automobilima i zrakoplovima, odijevaju se u odijela i obuvaju cipele, ili pak da imaju kovčege i kojekakva druga pastoralna i životna pomagala. Ali bi se moglo reći da su crkveni poslanici nevjerni Kristovim odredbama ako ispred sebe nemaju isti cilj i ako ih u vršenju službe ne animira apostolski duh.

Premda se odredbe koje čitamo u današnjem Evanđelju odnose na situaciju u kojoj je živjela prva Crkva, pravi cilj im je bio ne dopustiti da se Božji navjestitelji uhljebe, što vrijedi za sva vremena. Njihovim uhljebljenjem i sama Crkva postaje uhljebljenja, pasivna i beživotna. Danas se stoga cijela Crkva treba truditi sačuvala onaj iskonski dinamizam i čuvati se uhljebljenja koje je svakom čovjeku napast, pa tako i navjestitelju Božje riječi. Jer ako je danas Crkva strukturirana teritorijalno a ne putnički, to ne znači da je manje misionarska. Nadalje to ne znači da se njezini službenici trebaju uhljebiti, a ona izgubiti svijest da je putujuća prema vječnoj domovini. Stoga je cilj i smisao Gospodinovih riječi sačuvati Crkvu od uhljebljenja u ovom svijetu, jer bi tada izgubila svoju proročku i navjestiteljsku snagu. Doista nije mu bio cilj da svećenici hodaju sa štapom i sandalama, nego ih kao službenike i navjestitelja zaštititi od pohlepe i gramzivosti, od koje nije imun nijedan čovjek.

A svećenik se uhljebljuje onda kad traži što lagodnije živjeti, umjesto da priskrbljuje ono što mu treba za navještaj Evanđelja. Uhljebljuje se kad traži svoju pojedinačnu dobrobit, a ne dobrobit cijele Crkve. Uhljebljuje se kad postavlja za životni cilj zemaljsku sigurnost i ovozemna dobra, umjesto da ih tretira neophodnim sredstvom življenja i putovanja prema vječnoj domovini. Uhljebljuje se kad zbog zemaljskih interesa njegov navještaj gubi evanđeosku snagu i blijedi izvornost Gospodinove riječi. Uhljebljuje se kad dopušta biti vezan ljudskim obzirima, te ne zna reći otvoreno i javno proročku riječ. Uhljebljuje se onda kad ga više ne goni ljubav Kristova, kao što je gonila Pavla, nego ga nadahnjuje želja za dobiti. Uhljebljuje se onda kad se poistovjeti svijetu i gubi božanski dinamizam i evanđeosku pokretljivost koju je Gospodin podario svojim apostolima.  Stoga nam je svima ozbiljno shvatiti ovu Kristovu riječ, kako bi i Crkva našega vremena mogla njegovom snagom činiti u svome naraštaju čudesne znakove kao i prva apostolska zajednica.

14. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje Isusov prvi javni nastup u svom zavičaju, točnije u sinagogi u Nazaretu, koji nije ima željeni ishod. Gospodin je svojim sumještanima govorio takvom snagom i mudrošću da su bili preneraženi. Umjesto da u njegovim riječima i djelima otkriju znak Božje prisutnosti i djelovanja, oni se, pitajući se odakle mu to, snebivahu u čudu do mjere da su se čak i sablažnjavali o njega. Doživjevši među svojima neuspjeh koji nije doživljavao na drugim mjestima, Isus se također čudno osjećao, što Evanđelist opisuje jednom rečenicom: I čudio se njihovoj nevjeri.

Ova rečenica ne bi bila nimalo neuobičajena, jer u to vrijeme svijet je bio pun nevjernika koji nisu ni poznavali ni častili Boga. Kad se, međutim, uzme u obzir da se ovaj događaj zbio u sinagogi u kojoj su se okupljali židovski vjernici, postaje znakovit i alarmantan. Da se takvo što zbilo na rimskom trgu u nekom od poganskih gradova, gdje se okupljaju ljudi kojima osobna vjera u živoga Boga nije predstavljala ništa osobito, bio bi potpuno razumljiv, te se nitko ne bi ni čudio. Ali događaj se zbio, ne samo u jednom židovskom mjestu koji je stopostotno bio naseljen židovskim vjernicima, nego štoviše, zbio se na mjestu okupljanja i molitve, na mjestu gdje su ti isti vjernici slušali Božju riječ i o njoj razmišljali. Osim toga Gospodin se nije čudio mogućoj nevjeri onih koji nisu došli u sinagogu, nego upravo onima koji su bili u sinagogi. Zato se doista trebalo čuditi da oni koji se nazivaju vjernicima, uz to na bogoštovnom mjestu, odišu nepovjerenjem i nevjerom, te nisu kadri prepoznati da iza Isusovih riječi stoji riječ Boga živoga.

Zato ma koliko na prvi pogled može djelovati čudno i proturječno da se Gospodin Isus čudio njihovoj nevjeri, ipak nije nimalo ni čudno ni proturječno. Jer kad se malo dublje zamislimo nad tom činjenicom, vidimo da je vrlo logično čuditi se nevjeri vjernika. Doista nije za čuđenje nevjera nevjernika, jer oni i tako ne vjeruju, to jest nemaju dovoljnih razloga za vjeru. Ali se treba čuditi nevjeri vjernika, koji se ne samo na papiru priznaju vjernicima, nego uredno obavljaju i sve vjerske čine. Treba se dakle čuditi nevjeri onih koji se nazivaju vjernicima, a ne razumiju i ne prihvaćaju istinski govor vjere i ne uspostavljaju odnos sa živim Bogom, ostajući radije uvriježeni u svojim religioznim običajima. Treba se doista čuditi nevjeri ‘vjernika’ kojima vjera nije više od izvanjskog obreda, umjesto da bude snaga koja ga iznutra dotiče, oživljuje i liječi.

Možda bismo stoga mogli sa žaljenjem ustvrditi kako se danas mi premalo čudimo činjenici da među vjernicima ima mnogo nevjernika, kao što ih je bilo u sinagogi u Nazaretu. Čak se bojimo javno postaviti pitanje koliko uopće naših vjernika, pa i onih koji pohađaju svetu misu i primaju sakramente, uopće vjeruju. Gospodin Isus nas je ipak ovlastio ovim događajem da se danas to upitamo, pa da se, ako treba i čudimo, nevjeri nas vjernika. Ali isto tako nam se zbog toga žalostiti, jer je među nama vjernicima mnogo nevjernika, to jest vjernika koji nisu željni čuti proročku riječ o Bogu živomu niti su zainteresirani biti Božji proroci u svijetu koji svojom riječju ispunjaju svijet vjerom.

I dok se pred činjenicom vjere svi priznajemo slabimo i nedostatnima, zamoliti nam je Gospodinovu snagu kako bismo mu ipak povjerovali bezrezervno i bezuvjetno, to jest kako o vjeri ne bismo imali neko privatno poimanje koje nema veze s Bogom, nego kako bismo živjeli vjeru kao djetinji odnos s Bogom živim. Doista je nasušna potreba da mi koji se nazivamo vjernicima iskreno i ozbiljno povjerujemo u Gospodina, te njegovu riječ prihvatimo kao snažnu proročku riječ koja mijenja i oblikuje naš život. Ne dopustimo sebi nazivati se vjernicima, a ne iskazati svome Gospodinu dužnu čast, tretirajući ga kao proroka u svome kraju u kojem sumještani traže izgovor da mu ne povjeruju. Bolje da se mi počnemo sada čuditi svojoj nevjeri, kako bi onda iz našeg čuđenja niknula vjera koja može druge oduševiti za božanski život koji nam je Gospodin navijestio, nego da se Gospodin čudi našoj sljepoći i tromosti kojom vjeru svodimo na religiozne čine bez snage i značenja. Slušajmo stoga riječ svoga Gospodina s onom snagom kojom se predstavio svojim sumještanima, te odgovorimo radosnim posluhom, kako bi nam njegova riječ dala novu mudrost i snagu življenja.

13. nedjelja kroz godinu – B

Nema tog roditelja, ako ima imalo osjećaja i ljubavi za svoj roditeljski poziv, a da ne bi bio zainteresiran za odgoj i za zdravlje svoga djeteta. Teško da bi se mogao naći netko tko bi mogao bezbrižno promatrati kako mu dijete boluje ili luta glede životnih stavova, a da ne poduzme sve što treba kako bi ga izliječio i doveo na pravi put. Štoviše, svaki roditelj bi bio spreman izložiti sebe i svoje zdravlje za dobrobit svoga djeteta. A kako život nikad nije pravocrtan, nego nepredvidiv, često nam na leđa stavi neželjene terete i poteškoće. No upravo u teškim, kriznim i bolnim situacijama pokazuje se prava ljubav prema životu, te međusobna upućenost roditelja na dijete i obrnuto. Na primjeru zdravlja najbolje se očituje kakva treba biti roditeljska skrb za djecu. Bolest, naime, ugrožavajući tjelesno ili psihičko zdravlje, dovodi u pitanje ljudsku cjelovitost, te roditelj, kojem je temeljno poslanje štititi cjelovitost razvoja i života djeteta, ne može zatvarati oči ukoliko postoje bilo kakve prijetnje takvoj cjelovitosti, znajući da se radi o jednoj od bitnih odgojnih dužnosti. Roditeljska odgojna skrb tiče se stoga cjelovitog razvoja djeteta, tako da se roditelj neće nikada tješiti da mu je dijete zdravo tjelesno, ako to isto dijete ne sazrijeva psihički i duhovno.

Stoga se odgovornost i dužnost roditelja pokazuje ponajprije u delikatnim i zahtjevnim trenucima i razdobljima života, kao što može u tjelesnom smislu biti bolest, a u onom psihičkom prijelazno razdoblje pubertet. Nema tog roditelja koji ne zna tu čarobnu riječ, te tko nije ima više borbe, muke i straha kad djeca uđu u pubertet, jer njihovo sazrijevanje je popraćeno i rastom svojevrsnog otpora prema svakom autoritetu, kao i svojevrsnom tvrdoglavošću. Nije rijetkost da djeca vlastitu samosvijest izražavaju na kriv način, zadajući roditeljima mnogo briga i čineći ih istinski zabrinutima za njihov daljnji razvoj, dobro i budućnost. Takvi prijelazi mogu biti nagli, te se onda roditelj mora čuditi kako da je preko noći njihovo dijete od dobrog i poslušnog dječaka posta mladić koji ne sluša i ne mari za ono što se govori, koji odbija izvršavati svoje obveze, zanemaruje dužnosti, napose one obiteljske i vjerske. Mnogi se čude kako od one skromne i radišne djevojčice naglo postane neobuzdana djevojka koja u prvom redu vodi brigu oko vanjštine, dotjerivanja i izlazaka, oko društvenih trendova, umjesto života u obitelji i ostalih životnih zadaća. Roditelji najbolje znaju koliko treba energije i živaca, pažnje i strpljenja kad se radi o takvim situacijama ili razdobljima života u kojima su djeca posebno osjetljiva i izložena. U trenutku kad nastupe ovakve krizne situacije, najteže je roditeljima, koji bi na najiskreniji način htjeli dobro svojoj djeci, a nije uvijek u njihovoj moći to postići. Poteškoće nadođu kad im se najmanje roditelj nada, pogotovo što ni bolest ni ijedna druga nevolja ne pitaju ničije dopuštenje, nego dođu same od sebe. Pa i onda kad bi roditelj htio dati i život za svoje dijete, bolest ne uzima onog tko se nudi, nego koga ona hoće.

Upravo polazeći od ovih konkretnih životnih datosti, lakše ćemo razumjeti današnji evanđeoski tekst i događaj u njemu opisan. Evanđelist sveti Marko opisuje bol jednog oca – Jaira, nadstojnika sinagoge, jer mu je kći bila teško bolesna, a on nije imao načina ozdraviti je. Zato se u svojoj očinskoj boli obratio Gospodinu Isusu moleći ga da dođe ozdraviti je. Njegov očinski zahtjev je bio taka upečatljiv, usprkos mnoštva koje se guralo oko Gospodina, da Evanđelist veli kako on usrdno moljaše Isusa da dođe izliječiti je. Takav roditeljski zahtjeva Gospodin, samilostan na roditeljske patnje, nije mogao odbiti, premda je bio zauzet naviještanjem Božje riječi prisutnima. A kad ih je ipak preduhitrila poruka iz nadstojnikove kuće kako mu je kćerkica već umrla, Gospodin od Jaira, koji je tako usrdno tražio pomoći, očekuje da i dalje vjeruje, što on i čini.

Evanđelist nas izvještava također i o načinu na koji je Gospodin uskrisio djevojčicu: primio ju je za ruku i zapovjedio joj da ustane. Pri tome se, uz ozdravljenje, dogodila i neka vrsta osobne i unutarnje preobrazbe. Znakovito je, doista, da Evanđelist na početku odlomka Jairovu kći, kojoj ni ime ne znamo, naziva kćerkicom i djetetom, no u trenutku kad joj Gospodin pristupa izliječiti je, naziva je djevojkom. Jer doista, bila je djevojčica od dvanaest godina, na prijelazu iz dječačke u mladenačku dob. U trenutku susreta s Gospodinom i vraćanja u život kao da je naglo postala zrelija i cjelovitija, jer nije dobila samo zdravlje, nego i novi život i novu svijest koju može zahvaliti Isusu. Otkako ju je Gospodin dodirnu svojom rukom i ušao u njezinu život, postala je novo biće kojem je Isus dao nove razloge radosti i novi poticaj zrelosti.

Ovaj događaj se zacijelo urezao u srca roditelja, Jaira i njegove supruge, jer se ovo čudo zbilo zahvaljujući Jairovu povjerenju u Gospodina. Jairova vjera ostaje, stoga, putokaz i danas svakom roditelju na koji način treba uspostaviti odnosa s Gospodinom, te kako taj odnos postaje temelj roditeljske odgovornosti i skrbi. Samo iz vjere roditelja može niknuti radost za cijelu obitelj, a svakom pojedincu može predstavljati daljnji korak prema sazrijevanju i cjelovitosti. Samo kroz svjedočanstvo zrele vjere roditelja djeca mogu sazrijevati u cjelovite osobe koje je iznutra zahvatila spasiteljska snaga Kristova. Jer ne može se očekivati duhovna cjelovitost te stvarno zdravlje djece tamo gdje nema ozbiljne vjere roditelja. Gospodin Isus je to jasno znao i zato je tražio od Jaira da vjeruje, te je potom nagradio njegovu vjeru, kako čini uvijek u životu svakog ozbiljnog roditelja vjernika.

Roditelj koji istinski želi skrbiti za cjelovit razvoj svoje djece, ne može stoga previdjeti ovu činjenicu da djeca mogu sazrijevati i sazreti u cjelovite osobe samo ako u životu ostave prostora za Krista, ako mu dopuste da uđe u njihov život, da ih dotakne, iscijeli i oživi božanskom snagom. Iz dječje u dječačku i zrelu ljudsku dob pojedinci mogu prijeći samo zahvaljujući Kristu Gospodinu. U protivnom, ako pred njim zatvaraju svoja vrata, ostaju uvijek dijelom nezreli i neizgrađeni. Neka ovaj evanđeoski događaj bude znakovit svim roditeljima koji, kad vide da su im djeca izložena i ugrožena nezrelošću i necjelovitošću, trebaju nastaviti vjerovati i skrbiti oko njih, kako bi im uprisutnili Gospodina Isusa, jedini pravi zalog ljudske zrelosti. I kad vide kod svoje djece nemar prema vjeri i duhovnim vrijednostima, nikad ne trebaju bježati u lažnu utjehu, niti ikada trebaju biti obeshrabreni, nego, naprotiv, još više vjerovati i moliti, poput Jaira, kako bi Gospodin njihovoj djeci podari dar novog života i duhovne zrelosti. Danas nam se moliti za onu poniznost i vjeru koju je imao Jair, kako bismo shvatili koliko je bitna i neophodna Kristova prisutnost na putu istinske ljudske zrelosti, te kako bismo jedni drugima pomogli priskrbiti je.