Veliki petak
Gospodinova muka i smrt na križu, koji su danas u središtu našeg razmišljanja, najtragčniji je čin u ljudskoj povijesti, jer se čovjek drznuo do te mjere dignuti ruku na Boga, da ga je pribio na križ. Ono što dodatno pri tom zabrinjava je da se sve dogodilo prema zakonu. I to ne jednome, nego prema dva zakona. Božji Sin koji je došao ljude osloboditi osude grijeha, sam se našao pred osudom ljudi koji su ga osudili i u ime Boga i u ime ljudske vlasti. Nastradao je od nepravde onih kojima je bila dužnost štititi pravdu i zakone. Spasitelj ljudskoga roda našao se na udaru i vjerskog i civilnog zakona, samo zato što su se tašti ljudskim zakonodavci osjetili uvrijeđenima kad im je on htio ukazati da je istina o Bogu i čovjeku smisao svakog zakona. Onom vjerskom zakonu svoga naroda htio je udahnuti dušu, jer je bio slovo bez Duha, no i sam je postao žrtva njegove bezdušnosti, zbog onih koji su ubijali u ime Boga, sudeći po slovu Zakona. Civilni je pak bio paravan i pokriće za lažnu pravednost, jer je bio slovo na papiru. Njegova pravda se povijala pod teretom raznih interesa, što je vodilo prema nepravednim osudama kao da je to najnormalnije na svijetu.
Gospodin Isus je pogriješio samo u jednom: želio je ljude poučiti istini, te zato pred Pilatom veli: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. No velika je i žalosna istina da ljudi više poštuju promjenjive zakone kojim mogu manipulirati, nego Božju neupitnu i nepromjenjivu istinu. Pogotovo kad im treba pokriće za nepravedne i neutemeljene osude, presude i predrasude, lako se snađu i preinače zakone prema svojim potrebama. To su pokazali članovi velikoga vijeća, to je pokazao rimski namjesnik Poncije Pilat, to pokazuju i suvremena zakonodavstva koja služe parcijalnim interesima, krupnom kapitalu i politici. No naravno, svu uvijek peru ruke od počinjenih nepravdi, pokazujući čistunsko lice, zaboravljajući da će polagati račun pred Bogom čiju su istinu pogazili. Mnogima poput Pilata i velikog vijeća, služe zakoni kako bi proveli svoje planove, a ne kako bi uz pomoć njih zaštitili pravdu i jednaku mjeru za svakoga.
Zato je Gospodinova osuda pred dva sudišta trajni znak koji nam postaje škola zakonodavstva i pravosuđa. Osuđeni i pogubljeni Božji Sin danas nas uči da ako iza religioznog i civilnog zakona na stoji istina o Bogu i čovjeku, onda se oni pretvaraju u golemu nepravdu. Pa i kad su tako oštroumno formulirani do u tančine, uvijek su pogubni i štetni ako odbacuju spoznati Božju istinu. Jer lakše je živjeti prema naputcima zakona, nego svim srcem tražiti istinu, nastojeći ujedno oko donošenja i provođenja takvih zakona koji bi bili u službi istine. A čim bi se čovjek okomio na istinu, čim je ne bi želio upoznati ili bi sebe udaljio od njezine spoznaje, pa kad bi mu i savršeno funkcionirala pravna država, on bi počinio onaj duhovni zločin ubijajući temeljene duhovne vrijednost svoga života. Tamo gdje pravda ne počiva na istini, zakon postaje svirepo proturječje i okrutna varka. Jer zakon koji ne drži do istine, čovjeka izvrgava ruglu, te ga prepušta na milost i nemilost moćnicima, kao što je bio Isus pred Pilatom.
A istina koju je, kako pred vijećem i pred Pilatom, tako i danas ovdje htio posvjedočiti Gospodin Isus je istina o Bogu koji je ljubio ljude. Osudivši ga nepravedno na smrt križa, ljudi nisu ni znali da će time na zemlji ostaviti trajni i neprolazni znak vječne Božje ljubavi za čovjeka. Podigavši križ na kojem će visjeti Istina, postavili su i ostavili najsvetiji i najčasniji simbol istine do konca svijeta. Samo Božja raspeta Istina može biti istina ljudskog života, a samo križ može biti mjera istine. Bez istine koja je na križu raširila ruke da nam pokaže koliko nas Bog ljubi, ne možemo razumjeti život, niti imati nadu budućnosti.
Zato večeras častimo Križ Gospodinov na kojem nam je se objavila punina Božje istine, s sadržana je u činjenici da je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da umre za naše spasenje. Na križu na koji je bio podignut da bi se ispunilo Pismo koje veli: Gledat će onoga koga su proboli, Božja nam istina ostaje trajno očita, dostupna i dohvatljiva. Po pravednom sluzi patniku, koji opravdava mnoge, istina nam je tako ogoljena i razotkrivena, da se ne možemo izgovarati tvrdeći kako nismo u stanju spoznati je.
Neka nas večeras Božja raspeta Istina nadahne i osnaži za život istine u vjeri, jer kad bismo i živjeli po pravdi i zakonima, ali bez istine ljubavi, učinili bismo život običnom pustarom. Dok se klanjamo svetome križu, i Istini na njemu raspetoj, neka nas obasja i privuče sjaj te vječne neprolazne Istine, kako bismo u njezinu sjaju trajno hodili. Neka se u nama raspali žeđ za njom, kako bismo se, usprkos svih izazova, prema njoj ravnali, tako da naša pravednost postane Božja, a ne ljudska. Pristupajmo s pouzdanjem ovom Prijestolju milosti i istine, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u posljednji čas, kojoj je ovaj sveti znak jamstvo i zalog vječnog spasenja.

 
Cvjetnica
Slavimo danas događaj i otajstvo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, o kojem je pisao ne samo sveti Marko čije izviješće uzimamo ove godine, nego su pisala i ostala trojica Evanđelista. Radi se dakle o važnom događaju u Gospodinovu životu, na što je i sam želio skrenuti pozornost. Kadgod je prije toga dolazio u Jeruzalem, dolazio je kao skromni hodočasnik, koji doduše nije mogao odoljeti da ne poučava svoj narod na tom svetom mjestu. No dolazeći ovom zgodom nije želio, kao u drugim prigodama, tek osobno hodočastiti, nego je svojim ulaskom htio ostaviti prepoznatljiv znak otkrivajući bit svoga mesijanskog poslanja. Došlo je bilo vrijeme da puk, koji je u neizvjesnosti čekao očitovanje Božjeg milosrđa i dolazak obećanog Davidova kraljevstva, napokon osjeti radost potpune Božje blizine i uspostave istoga. Zato on dolazi u grad Boga živoga kako bi u tom istom gradu gdje je David učvrstio židovsko kraljevstvo i sam mogao preuzeti vječno i neponovljivo kraljevstvo, koje će u isto vrijeme biti i Davidovo i Božje, i zemaljsko i nebesko.
Stoga je razumljivo da ga je narod oduševljeno pozdravljao potvrđujući svojim klicanjem kako ga je prepoznao kao Sina Davidova kojem je Gospodin Bog obećao vječno kraljevstvo: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi. Hosana u visinama! No oni nisu ni slutili kako će završiti ova njegova pustolovina započeta ulaskom u Jeruzalem na magarcu, dok je on jasno znao što ga čeka. Dok su oni priželjkivali Božji moćni zahvat, nisu ni slutili da će Bog svoju snagu iskazati u ljudskoj slabosti na križu. Dok su u njihovim poimanjima mesijanskog kraljevstva bile sadržane mnogo ljudske vizije, Isus je znao da dolazi isključivo u ime Gospodnje, a ne u ime ljudi i ljudskih interesa, ma kako ljudima to bilo teško razumljivo i prihvatljivo. On je bio nositelj Božjeg poslanja među ljudima, te je nastupao kao predstavnik samoga Boga u svome narodu u kojem je Bog već prije uspostavio Davidovo kraljevstvo koje je bilo slika ovoga koje će on uspostaviti svojom mukom i uskrsnućem.
Svečanim ulaskom u Jeruzalem započela je ceremonija njegova ustoličenja u Jeruzalemu u kojem je bio Božji hram, zemaljsko prijestolje Boga živoga. A ova svečana ceremonija završit će slavnim uzdignućem na prijestol križa s kojega ostaje trajno vladati kao slavodobitni pobjednik. Došavši u Jeruzalem kao kralj iz loze Davidove, ali isto tako kao Božji Sin, nije htio da ljudi poistovjete njegovo kraljevstvo sa zemaljskim kraljevstvom, niti njegov interes s ljudskim interesom. Jer Davidovo kraljevstvo u Izraelu trebalo je svjedočiti o uspostavi Božjih vrijednosti u narodu, što je bilo ne samo u Božjem interesu, nego se ticalo dobrobiti samoga naroda. Narod koji je želio život i budućnost nije mogao doći do ostvarenja ako nije primio od Boga dar njegova kraljevstva, koje se nije odlikovalo zemaljskim nego božanskim sadržajima. Zato je pravo Davidovo kraljevstvo mogao ostvariti samo onaj koji dolazi u ime Gospodnje, da Gospodnjim životom obdari sve one koji ne žele svoj život poistovjetiti sa zemaljskim kraljevstvom, nego ga žele uzdići u nebesko.
Ista zadaća stoji pred nama danas, a ona se ne sastoji u prihvaćanju jednog a odbacivanju drugog, jer svatko od nas živi u dva kraljevstva. I pred nama stoji isti izazov koji naraštaj onoga vremena nije dobro razumio, pa je zato i odbacio Sina Božjega ne želeći njegovo kraljevstvo. Prihvatiti nam je njega koji dolazi u ime Božje, da nas obogati Božjim darom, a ne potraživanjem. Upravo u njemu je sadržano sve Božje blago koje nam je Otac podario. On nije kao ljudski vlastodršci koji najavljuju oslobođenje prije nego dođu na vlast, a kad dođu onda pokazuju pravo lice svirepe beskrupuloznosti. Uspostavljajući kraljevstvo Davidovo s drveta križa posvjedočio je kako je pogrešno sanjati kraljevstvo po mjeri čovjeka, jer ono pravo kraljevstvo koje je naviještao i ostvario bilo je po mjeri Boga. Uzdigao je ljude da sanjaju i ostvaruju kraljevstvo pravde i dobrote, ljubavi i mira, obraćenja i oproštenja. Posvetio ih je i pripremio za ono vječno kraljevstvo, a ne da vječito snatre o onom zemaljskom u kojem nema spomenutih Božjih vrijednosti.
Zato Isus ostaje dosljedan ostvarenju takvog Božjeg kraljevstva. On ga i provodi kao Božji plan za zemlju, odbijajući sudjelovati u ljudskom projektu provođenja zemaljskog plana za Boga. Donoseći na zemlju kraljevstvo Božje kojemu nije cilj dokinuti ono ljudsko, nego ga osmisliti, obogaćuje i uzdiže ljudski rod prema nebeskom ostvarenju. Neka njegov svečani ulazak u Jeruzalem otvori i oči naše duše kako bismo otkrili da on ne dokida autonomiju našeg zemaljskog kraljevstva, nego ga ispunja sadržajima Duha i smislom života vječnoga. Neka nam podari odvažnost da, kao što on ne odbacuje naše kraljevstvo, i mi shvatimo kako je pogubno za nas ako dokidamo dar njegova kraljevstva među nama. Svojim javnim i svečanim ulaskom u Jeruzalem neka u nama učvrsti svijest kako je događaj njegova kraljevstva javan i sveopći, a ne privatan i sužen na samo poneke sfere života. Posvetimo sebe prihvaćajući Onoga koji dolazi u ime Božje, kako bi on nas prihvatio kad se pojavimo na vratima vječnog kraljevstva koje smo po njemu, u vjeri i nadi, primili u srce.

 
5. korizmena nedjelja – B
U današnjem Evanđelju sveti Ivan opisuje kako su jednom zgodom neki židovski hodočasnici iz Grčke, došavši u Jeruzalem, htjeli vidjeti Isusa. Kako bi to ostvarili obratili su se Gospodinovu učeniku Filipu, a ovaj potom Andriji, te su njih dvojica zajedno to iznijeli Isusu. Ne znamo što su oni točno rekli Isusu, ali Isusov odgovor djeluje prilično neobično ako su oni doslovno prenijeli spomenuti upit to jest zamolbu. Ako je točno da su ‘Grci’ htjeli samo vidjeti Gospodina, onda Isusov odgovor zvuči preozbiljno i izvan konteksta njihova pitanja. No ako bismo pretpostavili da su se oni zanimali bolje ga upoznati, te biti njegovi sljedbenici i predstavnici njegovih ideja u kraju u kojem su živjeli, onda je Isusov odgovor mnogo razumljiviji. A vjerojatno su i Filip i Andrija Gospodinu tako predstavili njihov upit, ponosni što je Gospodin imao prigodu širiti svoje ideje i okupiti pristaše i u drugim krajevima svijeta. Vjerojatno su oni prenijeli Gospodinu kako su susreli neke ljude koji su izrazili spremnost služiti mu promičući njegove stavove i nauk među Židovima diljem svijeta.
Tek pretpostavljajući takav kontekst, jasan nam je Isusov odgovor, jer on odgovara dajući upute onima koji ga žele slijediti, a ne samo vidjeti. No njegov odgovor je i glede tih preporuka i uputa vrlo neobičan. Dok bi se svaki čovjek veselio kad bi njegovo djelovanje naišlo na odjek javnosti, a napose kad bi se povećavao broj njegovih pristaša, Isus kao da želi prestrašiti svoje buduće sljedbenike, te im iznad svega govori o životu svojih sljedbenika kao o umiranju pšeničnog zrna, to jest o blaženome umiranju koje uvodi u život. Isto tako govori o ljubavi za život koja vodi u smrt, te o prijeziru vlastitoga života na ovome svijetu koji vodi u život. Gospodin jedino ne želi da oni koji idu za njim budu u zabludi glede onoga što ih čeka kao njegovih sljedbenika. Njima nije dopušteno živjeti sanjajući idiličan život ili slavu na lovorikama, kao što to čine ljudi praveći ljudske planove. Onaj tko ide za Isusom mora biti svjestan svih zahtijeva i opasnosti, koji nisu samo usputni, nego u koje treba ući svjesno. I kao što je Gospodin išao svjesno prema njima, jer njegov je život pretpostavljao suočavanje sa smrću, tako i on traži od svojih sljedbenika da budu spremni na isti način težiti k proslavi koja pretpostavlja umiranje. Preciznije rečeno, ne smije težiti prema ljudskoj proslavi, nego onoj koja će Otac nebeski udijeliti onima koji budu služili njegovu Sinu na zemlji.
Uspoređujući život današnjih kršćana sa iznesenim Gospodinovom programom za svoje sljedbenike, primjećuje se da i danas ima nekoliko kategorija Isusovih sljedbenika. Jedni su onih kršćana koji su samo izdaleka vidjeli Gospodina Isusa. Zadovoljavaju se time da ga od prigode do prigode susretnu tek posredno, noseći o njemu vrlo uopćenu predodžbu, dok nemaju namjeru intenzivnije svoj život suobličiti njegovu životu. Druga skupina ili kategorija su oni koji su spremni pronositi i njegove ideje, te ga zastupati više kao predstavnici političkog vođe. Moguće da čak shvaćaju vrijednost i uzvišenost njegovih ideja za život društva, te su ih spremni drugima sugerirati ili nametnuti, ali nikad ne oblikujući svoj život potpuno prema njegovu. Takvi su mnogi dobri kršćani koji burno reagiraju na društveno i političko okruženje koje je oprečno Božjoj volji i Božjim zakonima, dijele lekcije drugima ali sami nemaju ni snage ni volje postaviti stvari na svoje mjesto niti u vlastitoj obitelji.
No postoji i treća skupina Gospodnjih sljedbenika koji znaju da je Gospodin govorio najprije svakom pojedincu, te da očekuje da njegovi sljedbenici izgovorene istine i riječi prihvate za vlastiti život i njima oblikuju najprije sebe i svoje postojanje. Njima je stvarni cilj svoj život suobličiti Gospodinovu, bez dodatnih računica ili zemaljskih interesa. To je jedini pravi i potpuni način nasljedovanja Gospodina, o čemu je Gospodin tako jasno govorio u današnjem Evanđelju. Jer doista Gospodin Isus ne traži one koji će ga tek izdaleka promatrati ili usputno susretati prigodom blagdanskih proslava. Isto tako ne zadovoljava se time da pronađe određeni broj koji će služiti njegovim idejama promičući ih kao društveno korisne, nego želi sljedbenike koji će živjeti njegovim životom. Bilo bi doista lakše i jednostavnije služiti se njegovim idejama određujući ih drugima kao pravilo života, kao što bi bilo vrlo jednostavno organizirati vjerski i društveni život sukladno principima koji se iščitavaju iz njegovih riječi. No on nije htio sljedbenike koji će živjeti po njegovim principima, nego nasljedovatelje svoga života. Pravi sljedbenik je onaj koji spremno daju svoj život za život svoje braće, te umiranjem u ovom svijetu pokazuju što je prava evanđeoska plodnost. Zato Isus jasno veli: Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. Jer on i nije došao da mu se služi, nego je došao služiti, zato je htio sljedbenike koji će poput njega služiti Božjem spasenjskom planu. Njegov pravi sluga i sljedbenik je onaj tko zajedno s njime prođe kroz sablazan smrti, jer pravi plod spasenja može niknuti samo iz njegove muke, smrti i uskrsnuća. Jer ako je netko uvjeren u ispravnost njegovih ideja, to jest nauka, onda ne može živjeti distancirano od načina života kojim je on živio, jer je njegov život bio u potpunom suglasju s onim što je propovijedao.
Stoga je jedini put nasljedovanja živjeti kao što je i on živio. Takav život i primjer se traži i od kršćana danas, jer nije dovoljno da u nekim prigodama vide Gospodina, nego da dosljedno idu za njim. Kršćani se ne mogu zadovoljiti niti time da tek izvana stvore kršćansko društvo, to jest društvo koje se temelji na kršćanskim principima i vrijednostima, niti da promiču vjeru kao da se radi o političkom programu ili filozofskoj ideologiji. Oni, naprotiv, trebaju težiti k tome da svaki od njih osobno nasljeduje Gospodina svakodnevno umirući za život svijeta. Kršćanima treba biti cilj da služe Gospodinu navješćujući iz dana u dan radosnu vijest i obogaćujući svijet svojim darivanjem. Ako su uvjereni u istine koje je Gospodin naviještao, onda vjeru trebaju potvrđivati najprije životom. Takve sljedbenike Gospodin je mogao steći samo svojom proslavom na križu, te je tek nakon uskrsnuća imao takve ‘sluge’ koji su išli za njim u smrt. Zamolimo ga stoga da nam dadne dar nasljedovati ga u smrti, kako nas je učio, pa ćemo lako znati kako nam je živjeti.

 
4. korizmena nedjelja – B
Današnje Evanđelje donosi nam dio razgovora koji je Gospodin Isus jedne noći vodio s uglednim Židovom Nikodemom. Nikodem je, kao i mnogi drugi Židovi onoga vremena, htio saznati je li Isus stvarno Mesija, kako se držalo u narodu, a i sam je dao naslutiti. Ali kao učeni farizej htio je, po mogućnosti, dokaze za takve tvrdnje utemeljene u Pismima. Htio se osvjedočiti koliko Isus mislio ozbiljno, ili tek priča pričice kojima obmanjuje narod. Htio je provjeriti posjeduje li Isus doista toliku snagu koja je potrebna Mesiji kako bi ispunio svoje poslanje. Nikodem je, poput mnogih, vjerovao da s Mesijom dolazi trenutak suda cijelome svijetu, napose moćnijim narodima koji su stoljećima ugnjetavali Božji narod. Time bi Mesija pokazao u praksi svoj autoritet i poslanje koje mu je dolazilo od samoga Boga. Kao Božji poslanik ne samo da bi imao punomoć, nego bi u sebi posjedovao punu moć pobijediti protivnike Božje i Božjeg naroda. Upravo u takvu moć htio se osvjedočiti Nikodem odlazeći potajno k Isusu, no Isus mu je, suprotno očekivanjima, iznio sasvim drugu viziju svoga djelovanja.
Premda je djelovala vrlo nerazumljivim, izlazilo iz svih okvira ljudskih očekivanja, Gospodinovo je poimanje bilo vrlo zanimljivo i vrijedno dubljeg razumijevanja. Jer dok Nikodem očekuj Mesiju suca, Isus mu želi pokazati da je on više od toga, jer je osloboditelj. Dok Nikodem očekuje političkog presuditelja koji će presuditi u korist ispaćenog židovskog naroda, a protiv svih naroda koji su ga tlačili tijekom povijesti, Gospodin ukazuje na to da i židovskom narodu treba najprije jedan drugi osloboditelj – onaj duhovni. Nikodem bi htio Mesiju koji sudi svijetu, a Isus govori o Mesiji spasitelju koji je došao spasiti svijet. Zato doista snažno zvuči njegova riječ: Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Doista, njihove su koncepcije tako različite, pa je stoga potrebno vidjeti tko od njih shvaća Mesiju na ispravan način. Isto tako bilo bi dobro ustanoviti koji od njih poima uzvišenijeg i moćnijeg Mesiju, jer, neupitno je da je Mesija trebao biti nositelj sve Božje moći. Nikodem ga zamišlja na sebi svojstven način, uvjeren kako je konačna osuda neprijatelja Božjeg naroda najveći pravosudni čin kojim se Mesija može dokazati kao ovlašteni predstavnik samoga Boga. Isus pak dok drži da je cijeli ljudski rod pod istom osudom, te potreban spasenja, bilo Židovi bilo pogani. Samo onaj tko njega prihvaća kao duhovnog Mesiju, oslobađa se osude. Povlastica i zadaća Božjeg naroda bila je podariti svijetu trebao Mesiju – spasitelja od grijeha, koji će svim narodima podariti spasenje, a ne političkog vođu koji će sve druge podrediti jednom narodu. Božji narod je trebao prvi iskusiti učinke njegove milosti, te potom i drugima navijestiti radost otkupljenja.
Da je Isusova pretpostavka i svijest o ulozi Mesije kao osloboditelja od osude ispravna, potvrđuje nam i pravosudna logika i praksa, kako onih vremena, tako i suvremenoga svijeta. Naime, najveći pravosudni čin, nije konačna presuda vrhovnoga suda, prema je toliko snažna da je nijedna niža instanca ne može osporiti i opozvati. Najveći pravosudni čin je kad vrhovni autoritet neke zemlje, kao što je predsjednik, pomiluje krivca, čija je osuda ostala potvrđena i neupitna, ali su postojale pretpostavke da se izvrši pomilovanje. Iz toga se može zaključiti kako ipak konačni čin nijedne presude nije samo osuda, nego iskupljenje to jest oslobođenje krivca. Jer ne samo pomilovanje, nego i kazna bi trebala ići za tim da ima osloboditeljske i odgojne učinke, a ne da bude samo izraz pravosudne moći i zakonske pravde.
Gospodin Isus polazi od pretpostavke da je nad ljudskim rodom svojedobno već donesena duhovna osuda kao konačna i neopoziva, te bi je Mesija, još jednom osuđujući ljudski rod, samo nepotrebno potvrdio, jer nikad nije bila otklonjena niti je izgubila svoju snagu. Takva presuda je izrečena nad svakim čovjekom, te bi bilo suvišno kad bi Mesija došao kako bi potvrdio nešto tako očito. Mesija je mogao doći eventualno kako bi čovjeka oslobodio spomenute presude, pokazujući svoj vrhovni autoritet u činu oslobađanja od osude. Jer bilo je više i značajnije pomilovati krivca, nego potvrditi i tako neupitnu osudu.
Međutim, trebalo je, ipak, izvršiti i određene predradnje, kako bi njegov čin imao pravnu valjanost i poželjne učinke. Kao prvo on je za takvu presudu izložiti sebe, to jest sebe predati, kako bi oslobodio krivca i osuđenika. A kao drugo, oni koji su očekivali s nadom njegov dolazak i oslobođenje od osude, trebali su zaiskati od njega pomilovanje. A pomilovanje se moglo zatražiti isključivo vjerom u njega koji je došao pomilovati. U protivnom sličio bi osuđeniku koji odbija uputiti molbu za pomilovanjem. A povijest spasenja svjedoči da je bilo čak mnogo gore od toga, jer oni koji Gospodina osudiše, umjesto da traže pomilovanje, otežali su svoju situaciju. Jer tko bi i danas zadobio pomilovanje za svoje prijestupe ako bi umjesto pokajanja, i dalje inzistirao na svome zločinu te nastavljao vrijeđati zakonitu vlast? Ako bi odbijao pomiriti se s pravednom presudom, te napisati zamolbu za pomilovanje, ako bi ponižavao onoga koji je mogao donijeti odredbu o oprostu, kako bi mogao očekivati pomilovanje?
Nas Gospodin poziva u ovom svetom korizmenom vremenu pogledamo križ kao znak nade koji nam svjedoči koliko nas je Bog ljubio, te ostaje kao trajni znak oslobađajuće presude izrečene nad ljudskom rodom.

 
3. korizmena nedjelja – B
Današnjim Evanđeljem sveti nas Ivan izvještava kako je Isus istjerao trgovace iz jeruzalemskog Hrama koji je izabranom narodu bio središte klanjanja i bogoštovlja. Isus, Božji Sin, prožet revnošću za Dom svoga Oca, načinio je bič od užeta i istjerao prodavače volova, ovaca i golubova, kao i sveprisutne mjenjače koji su sjedili nudeći novčarske usluge hodočasnicima iz bliza i daleka. No opisani izgon trgovaca iz Hrama nije bio tek sporadičan događaj u Gospodinovu životu, nego odraz njegova poslanja, koji ocrtava cjelokupno njegovo djelovanje. Ovim činom on u biti naviješta novi način štovanja Boga, koji bi se s jedne strane mogao razumjeti kao povratak na izvore prave židovske religioznosti, a s druge pak strane će dodatno usavršiti bogoštovlje stvarajući zajednicu onih koji se klanjaju u duhu i istini, a ne kompromitiraju Boga tek prividnim štovanjem iza kojeg se skriva više ljudskog interesa nego stvarnog bogoštovlja.
Ovaj događaj se stoga ne zatvara niti u granice onoga vremena i židovskog okruženja, nego ima sveobuhvatno značenje koje se tiče i nas danas i našega društva, načina života i klanjanja Bogu. Razmišljajući o izgona trgovaca iz Hrama, mogli bismo povući višestruke paralele, te također primijeniti na odnose koje živimo prema Bogu i jedni prema drugima. Danas bismo Gospodinov postupak mogli promatrati kao čin koji ima religijsku vrijednost i pouku, ali isto tako i kao čin s antropološkim značenjem. Zamišljen kao lekcija starješinama židovskog naroda, bio bi nam danas sigurno bio bliži, jer lako se upuštamo u tumačenje i kritiziranje drugih. Teže pak ide kad ono što se dogodilo trebamo primijeniti na sebe same ono što.
Promatrajući s gledišta religioznosti, mogao bi se shvatiti kao dobra lekcija židovskom štovanju Boga, jer su na najsvetijem mjestu, dopustili zloporabe trgovaca, pravdajući ih potrebnima. Primjenjujući to na naše vrijeme, spontano i sami zaključujemo kako bi se taj događaj mogao primijeniti na Crkvu, te nam se odmah u glavi pojavljuju slike, manje ili više istinite i stvarne, biskupa i svećenika za koje držimo da su se odreda obogatili trgujući u hramu Božjemu, to jest živeći od svoje službe. Odmah nam je pred očima slika svećenika, župnika koji ništa ne radi, a živi u materijalnom obilju. U mnogima se tada vjernicima, pa i nevjernicima, javlja revnost, bila ona opravdana ili ne, bila potkrijepljena dokazima ili ne, koju iskazuju mrmljanjem, kritiziranjem, pa i otvorenim prozivanjem Crkve i njezinih službenika, misleći tko zna koje su bogatstvo stekli na račun naroda. Već kad smo kod toga, onda je doista za svaku osudu ako ijedan službenik Crkve živi kao nametnik, ako zloporabljuje svoj položaj za zemaljske ciljeve, ako koristi hram Božji kako bi stjecao zemaljska dobra. Isto tako, to nikom ne daje za pravo da stvara stereotipnu sliku o tome kao da su svi službenici Crkve takvi i da Crkva isključivo skrbi za materijalna dobra. Samo zločest službenik može živjeti ne mareći za Gospodinovu riječi, a samo neupućen vjernik može izvoditi krive zaključke, a samo zlonamjera i nepromišljen vjernik može površno tumačiti glasine, te širiti klevete ne provjeravajući njihovu istinitost.
Ako bismo pak ovom događaju dali antropološko značenje i smisao, onda bismo Gospodinov čin mogli promatrati kao čin čišćenja čovjeka, živi hram Božji. A čovjeka je potrebno očistiti od pošasti, zaraze i nečistoće kojom ga onečišćuje mentalitet ovoga svijeta, napose u novije vrijeme, svodeći ga tek na vrijednost trgovine i novca. Dok bi vjerojatno u prvom slučaju svi odobravali Gospodinovu ljutnju i reakciju, dotle bi se u ovom slučaju mnogi pobunili osuđujući njegov postupak. Mnogi bi ga poučavali kako je trgovina nužna aktivnost, te da on, tjerajući trgovce iz hrama, oduzima im prigodu za posao i zaradu. Dovodeći u pitanje njihovu djelatnost, svojim neprimjerenim i fanatičnim postupkom, ugrozio je njih i njihove obitelji, jer im oduzima prigodu da trgujući u Hramu skrbe za život. Kao što se onda događalo u Hramu, da je nekima stvarna religija bila ne klanjanje Bogu, nego prodaja i kupovina, pri čemu su se služili svojom vjerom i Bogom, tako se događa i danas. Jedna od religija suvremenog društva i čovjeka je, bez daljnjega, trgovina. Njezin Bog je novac i zarada, te se u ime njega, pod izgovorom skrbi za čovjeka, potiskuje ono autentično religiozno iz čovjeka. Pretvarajući čovjeka u kupca i trgovca, stvara se dojam da je to mnogo važnije nego da bude Božji štovatelj i klanjatelj. U ime te religije su političke garniture našega naroda, kao i svi mi zajedno koji šutke prelazimo i nedjeljnim kupovanjem dajemo svoj obol, osporile i Bogu i ljudima pravo na dan počinka i klanjanja Bogu, jer su trgovački lanci sa svojim menadžerima – guruima suvremene religije trgovanja htjeli da se tog dana obilazi njihove hramove koji se ne zatvaraju ni noću ni danju.
A to što je Gospodin jednom učinio u jeruzalemskom Hramu, ostavio je nama kršćanima za trajni znamen. Kao prvo da kao Crkva budemo zajednica vjernika, a ne trgovačko društvo. To znači da svima, kako službenicima oltara, tako i vjernici koji se s njega hrane, bude primarni cilj iskreno štovati svoga Boga, klanjati mu se i živjeti od njegove prisutnosti. A kako bismo to mogli postići, trebamo korizmenom pokorom očistiti hram svoga bića od natruha ‘svetog’ konzumizma i sveprisutne trgovine koja se uvukla u svaku poru društva i ljudskog života. Neka nas obuzme snaga Gospodinova, te se odlučimo živjeti kao dolični hramovi Božji, umjesto da se pretvaramo u trgovačke centre u kojima se klanjamo prometu i zaradi, ne videći kako prodajemo i sebe i druge kad ne želimo ili nemamo snage postaviti granice galopirajućem konzumizmu.
Neka naš Gospodin, koji dobro zna što je u čovjeku i koji zna što bi čovjek trebao činiti kako bi se ostvario kao klanjatelj Božji, i nas osnaži na našem korizmenom putu čišćenja od spomenutih nečistoća. Jer samo očišćeni i čisti možemo na ispravan način slaviti Boga živoga, možemo mu se klanjati i štovati ga, kako ovdje i sada na zemlji, tako i na nebu po sve vijeke vjekova. Amen.

 
2. korizmena nedjelja – B
Evanđelje druge korizmene nedjelje opis je događaja Gospodinova preobraženja na brdu, to jest, kako kaže evanđelist Marko, na visokoj gori, u osami. Za trojicu apostola, Petra, Jakova i Ivana, koje je Isus poveo sa sobom, to je bilo neponovljivo iskustvo da su ostali bez riječi vidjevši sjaj Gospodinovih haljina, te Iliju i Mojsija kako razgovaraju s njim. U cijelom tom njihovu nesnalaženju, jedino je Petar uspio izustiti jedinu rečenicu, koja je podrazumijevala i konkretan prijedlog: Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.
No ova Petrova izjava očito je imala svoju pozadinu. U Petru je ova duhovna vizija izazvala osjećaj ugodnosti, koju je htio, ako ne ovjekovječiti, onda barem zadržati koliko je god moguće duže. Njemu je u tom trenutku bilo dobro, te je zato predlagao nešto što bi predložio i predlaže svaki čovjek koji se nađe u situaciji koja mu je godila. Ono što je bila pozadina Petrova zaključka, sastavni je dio naših ljudskih razmišljanja o životu na zemlji, ili barem jednoj njegovoj dimenziji. Kad stvorimo ili otkrijemo situaciju u kojoj se osjećamo dobro, poput Petra zaključujemo: Dobro nam je ovdje! A što je to dobro, mjerimo najčešće po osjetilnoj ugodnosti, koju je i Petar doživio prilikom preobraženja. S time da se naša osjetilna ugodnost, za razliku od Petrove, najčešće izražava neurednom sjetilnošću.
No bez obzira hoće li naša osjetilna ugodnost prijeći u neurednu sjetilnost, zaključak poput Petrova: Dobro nam je ovdje, ne bi trebao biti moto našega života na zemlji, premda to najčešće postaje. Takav zaključak znači da bismo rado sagradili nekoliko sjenica za svoj užitak na zemlji, u kojima bismo htjeli uživati užitke koje nam ovaj život pruži. Kao što je Petar izgovorio takvu rečenici jer nije znao što da kaže, tako i danas, mnogima se nađe na ustima koji ne znaju što drugo očekivati od života, pa tako ni što drugo reći kao moto svoje budućnosti. Doista, svaki onaj tko je izgovara s ozbiljnošću i uvjerenjem, ne znajući što drugo da kaže za svoj život, ne zna niti što govori. Takva izjava postaje pokazatelj koliko su naše oči i želje usmjerene prema prolaznom blještavilu ovoga svijeta, a ne prema bitnim istinama na kojima se može utemeljiti život. Usredotočujući se na zemaljsku dobrobit, umjesto da hranimo i branimo vlastiti život, ispunjamo ga ispraznošću.
Ali dok izgubljeni poput trojice apostola ne znamo što reći o svijetu oko sebe, niti znamo što poželjeti za svoju bližu i daljnju budućnost, dolazi nam ususret Očeva glas. Taj glas nam skreće pozornost na ono što treba sačinjavati bit našega života na zemlji: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga! Težište našega života ne smije biti u doživljaju i traženju ugodnosti, nego u aktivnom traženju lica Božjega i slušanju njegova glasa i riječi. Doista, ako ljudi ne slušaju sa svom pomnjom i ozbiljnošću glas Sina Božjega, lako postaju žrtve današnje kulture ugodnosti i mentaliteta sjetilnosti, koji se bespoštedno širi u društvu. Čak i nevješto oko može s lakoćom uočiti da živimo u svijetu u kojem su ugodnost, sviđanje i užitak postali nedodirljiva religija po čijim se vrijednostima većina ljudi ravna. Pa i većinu međuljudskih odnosa sveli smo na razinu sviđanja i ugodnosti, tražeći u tome opravdanje i za ono što je grešno i nećudoredno. U toj kulturi apsolutiziramo ono što nam se sviđa na razini osjetila, zaboravljajući kako sve sjetilno ipak prolazi brzo i nepovratno. Željom da ga zadržimo, gradeći sebi sjenice ugodnosti na zemlji, bježimo od stvarnosti života u opasnu iluziju koja nije život, jer kako ona nestaje, tako nestajemo i mi s njom, ako smo njome bili prožeti.
Ali ako se ozbiljno posvetimo izvršavanju onoga što nam je Očev glas rekao, ugradit ćemo neprolaznost u svoj život. Korizma je stvarna prigoda za školu slušanja glasa Očeva, to jest svega onoga što nam je njegov ljubljeni Sin rekao. A kao što je uputio trojicu apostola da skromno, meditirajući u šutnji prizor kojem su bili svjedoci, hode ovim svijetom kako bi mogli biti svjedoci da je on od mrtvih ustao, takva zadaća čeka i nas kršćane. Gospodin nas uči da se odupiremo beskičmenjačkoj kulturi sviđanja, a da se izgrađujemo meditirajući njegove riječi, što uključuje na poseban način njegovu presvetu muku nakon koje je od mrtvih ustao. Samo to postaje pretpostavka čvrstoće i ozbiljnosti naših životnih izbora, do čega možemo doći samo kao preobraženi svjedoci Kristovih otajstava, a ne kao tražitelji sjetilni iskustava i zemaljskih naslada.
Idimo, stoga, odvažno za Gospodinom u ovom milosnom vremenu pokore. Obratimo se od svojih zabluda, slušajući ove spasonosne upute o duhovnom životu. Ojačajmo se milosnom snagom da u nama ne prevlada sjetilna slabost, nego da nas zahvati preobražavajuća božanska snaga što dolazi od Krista Gospodina. Tek tada, kad nas on osnaži, možda ćemo jednom moći na ispravan način reći: Dobro nam je ovdje biti! A to će se zbiti kad doživimo zemlju kao mjesto svoga spasenja i pobjede, kao što je bila našemu Spasitelju, koja nas vodi u život vječni, gdje ćemo u pravom smislu, preobraženi, za svu vječnost, moći reći: Dobro nam je ovdje biti!

 
1. korizmena nedjelja – B
U današnje je vrijeme prilično razvijena svijest kako čovjek treba biti izgrađen za djelatnost kojom se bavi u životu. Pri tome se uglavnom misli na profesionalnu osposobljenost, a malo ili nimalo se razmišlja kako bi za svaku izvanjsku aktivnost bila potrebna i duhovna priprava, jer u svemu u čemu čovjek sudjeluje, sudjeluje kao jedinstvena jedinka cjelinom svoga bića. Prije bilo kakve djelatnosti, a mnogo važnije od svega, bilo bi neophodno biti načisto s duhovnim motivima i razlozima koji nas vode u aktivnost. Besmisleno je težiti k cilju, a ne tražiti unutarnju snagu za ostvarenje istoga, jer je doista za svaki cilj neophodna upravo unutarnja jasnoća, svijest i snaga. Prije nego uđemo u svijet ljudi i ljudske djelatnosti, trebamo biti načisto sa samima sobom i svojim nakanama. To u isto vrijeme podrazumijeva raščistiti svoj odnos s napasnikom, koji ne želi rušiti izvanjska ostvarenja u koja se upuštamo, nego zamutiti vodu našeg duhovnog postojanja.
Započinjući sveto korizmeno vrijeme, vrijeme odricanje, pokore i molitve, pred oči nam je ponajprije staviti lik našega Spasitelja, jer nam evanđelist Marko u današnjem tekstu pokazuje da je upravo on bio svjestan svega rečenoga. Evanđelist, naime, opisujući Gospodinov četrdesetdnevni boravak u pustinji navodi niz znakovitih detalja iz kojih to iščitavamo. Kao prvo izvještava da je Duh nagnao Isusa u pustinju, što će reći da su razlozi Gospodinova boravka u pustinji duhovni. Njegov boravak u pustinji nije, dakle, samo simboličan, nego je višestruko znakovit i značajan kao iskustvo Duha kojim se jedino može pobijediti napasnika Sotonu. Osim toga, Gospodin je predosjećao da dolazi njegovo vrijeme, vrijeme za djelovanje među ljudima, te je znao da treba prije uzeti vremena za se. Slutio je da završava vrijeme priprave obilježeno likom Ivana Krstitelja, koji je zbog svojeg svjedočenja trebao biti uklonjen moćnicima s puta. Nastupalo je vrijeme u kojem se trebalo ispuniti sve što je nagoviješteno u Pismima od početka glede ljudskog spasenja. Trebalo je nastupiti vrijeme njegova djelovanja koje će biti konačno ostvarenje Božjih obećanja. No za istinsku djelatnost trebalo je prije odnijeti duhovnu pobjedu nad izazovima svijeta u koji je ušao i kojem je trebao djelovati. Zato nam Evanđelist velik kako ga je u pustinji iskušavao Sotona. Ne ulazeći u detalje kušnji, Marko pretpostavlja Gospodinovu pobjedu nad Sotonom, kojoj je potvrđena prisutnošću anđela koji mu služahu. Tek nakon duhovnog iskustva pustinje i pobjede nad sotonskim kušnjama Gospodin će otići u Galileju gdje će započeti svoje propovijedanje o kraljevstvu Božjemu, te će pozivati na obraćenje i vjeru u evanđelje koje im je donio.
Zastajući pred ovom činjenicom vidimo kako je Gospodin, uzvišeni Bog, kojemu ne treba ni pokora ni obraćenje, želeći nam dati primjer i poučiti nas spasonosnom putu života, povlači se u pustinju i podlaže kušnjama. Njegov dragovoljni odlazak u pustinju daje nam do znanja kako i nama korizma mora biti nezaobilazna dionica hoda kroz život. Ne možemo govoriti o ozbiljnom ljudskom življenju, ako se nismo duhovno susreli sa samim sobom, ugrađujući to u vlastiti život kao bitnu sastavnicu. A duhovno se sastati sa sobom možemo samo na naznačeni način. Zato je vrijeme korizme i povlačenja pred Boga vrijeme duhovne trijeznosti. Korizma je vrijeme u kojem se trijeznimo od pijanstva i zabluda ovoga svijeta, od ideologija koje naviještaju idiličan život bez pustinje, posta i pokore.
No u zabludi je svaki onaj tko misli kako se može živjeti život i stvoriti svijet bez ‘korizmenog’ razdoblja, bez svakodnevne muke i patnje, odricanja i duhovnog napora. Pogubno se vara svaki onaj tko drži kako svijet neće trebati više Boga koji poziva na obraćenje, post i pokoru. U jednakoj je zabludi i onaj tko misli kako će to biti svijet u kojem se ne govori o Sotoni i njegovim kušnjama. Daleko je od stvarnog života i onaj koji sanja o životu bez napora, patnje i tereta. Odbijajući prihvatiti istinu Evanđelja o kušnjama i Napasniku, takvi su neprimjetno postali njegove žrtve, jer se nisu htjeli s njime susresti na bojnom polju vlastite nutrine.
Korizma je vrijeme kad shvaćamo da nema takvog svijeta, niti zamišljeni projekt može ikada uspjeti, ma kako to grubo zvučalo ušima suvremenog čovjeka. Ne radi se međutim o Božjim prijetnjama kojima pošto poto hoće čovjeka prisiliti na patnju, žrtvu i odricanje, nego se prije svega radi o duhovnom pročišćavanju koje se događa isključivo kroz duhovni napor i kušnju. Tkogod teži životnom ostvarenju, treba proći kroz pustinju, to jest žrvanj kušnje kako bi čista i nepristrana srca išao kroz život. U današnjem svijetu nam upravo toga nedostaje, te nije stoga čuda da ljudska izvanjska ostvarenja nerijetko postaju oruđe u sotonskim rukama kojima se Sotona bori protiv čovjeka. Težiti ostvarenju, a izbjegavati duhovno iskušenje kojim smo kadri svim svojim činima utisnuti pozitivni, Božji predznak, samo je srljanje u život koje ne može donijeti plodova spasenja.
Gospodin Isus nam je dao primjer, te je nas kršćane osposobio da ovom svijetu dajemo svjedočanstvo poput njegova. Korizma je, stoga, za nas vrijeme koje nas uči kako duhovnu snagu i iskustvo iskušenja ugraditi u temelje budućeg ostvarenja. Ona je vrijeme kad smo se susreli sa samima sobom, ali u snazi Duha, te smo bili kadri odnijeti duhovnu pobjedu u unutarnjoj kušnji. Zato se ne smijemo bojati dati svome životu ovakve temelje kojima nas uči Gospodin, a poziva nas da ih steknemo kroz korizmeno nasljedovanje njegova primjera, jer samo tako možemo doći do pravog ostvarenja, kako vremenitoga, tako i vječnoga.

7. nedjelja kroz godinu – B
Evanđelje koje smo upravo čuli opisuje jedan vrlo zanimljiv događaj koji se zbio u Kafarnaumu gdje je Gospodin poučavao zainteresirano mnoštvo. Marko nas izvještava kako su se bili skupili mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. A kad četvorica dolaze noseći uzetoga, Evanđelist će reći kako je bilo veliko mnoštvo, te ga zato nisu uspjeli unijeti k Isusu. Oko Isusa tiskalo se mnoštvo onih koji su imali svoje razloge biti u tom trenutku blizu njega. Od tog mnoštva mnogi nisu dolazili do biti njegove poruke, o čemu će kasnije posvjedočiti reakcija pismoznanaca kojima neće biti jasno da on može i grijehe opraštati. Tako se događa vrlo proturječna situacija: ljudi, to jest mnoštvo postaje zapreka kako bi se došlo do Isusa. Ova činjenica se ne događa samo u trenutku kada postoje zli i zlonamjerni koji nas odvraćaju od vrjednota i kreposnog življenja, koji nas odvraćaju od duhovnog rasta i zajedništva s Gospodinom, nego se to može dogoditi i u ovakvoj situaciji gdje su se mnogi gurali oko Gospodina želeći čuti njegovu riječ, te o njoj izreći svoj sud.
Primjenjujući ovo na suvremene životne okolnosti, valja reći kako nas od Gospodina ne udaljavaju samo nevjernici, nego naprotiv, mogu nas udaljiti i vjernici. Točnije i vjernik koji gleda samo svoja posla, a ne vidi brata u nevolju, besplodno se gora oko Gospodina i ne ostavlja zdravo svjedočanstvo vjere, jer je Isus došao radi ljudi i njihova spasenja, a ne radi sebe. Egoistična vjera nije prava vjera, nego traženje interesa. Vjera bez pokrića u životu nije vjera, nego isprazno zavaravanje sebe i drugih. Ako vjera nije postala svjedočanstvo, daleko je od onoga što treba biti, te ne donosi spasenje čovjeku koji pored nas leži u svojoj nemoći. Na žalost nije rijetkost da je danas vjera postala stvar mase, premda masa ne vjeruje. I mi sami se rado prebrojavamo, te se događa da u Hrvatskoj imamo masu od gotovo 90 posto vjernika, ali u biti veliki dio njih je svojim vjerskim neživotom i nesvjedočenjem inertna masa koja udaljava druge od Krista Gospodina postajući velika barijera. U situaciji u kojoj je nama kao Crkvi najbitnije da se možemo pohvaliti brojem, u biti mi sami stvaramo i podržavamo one koji će drugima biti zapreka na vratima vjere, te im neće dopustiti da uđu. S druge pak strane malo je onih poduzetnih vjernika koji će spremno raskriti i krov ako treba, kako bi čovjeka donijeli do Gospodina, što pretpostavlja njihovu veliku ljubav prema potrebnima, te jasnu svijest kako je Gospodin jedina prava pomoć.
Ovo nam je jasan pokazatelj kako ne trebao živjeti svoju vjeru kao masa obojena vlastitim interesom do mjere da ne primijetimo nasušne potrebe onih koji žive pored nas, nego da, ukorijenjeni u Gospodinu, dademo maha ljubavi prema bližnjemu. Naša vjera mora biti zrela osobna vjera, a ne vjera skupine ili čopora. Ako istinski vjerujemo, nebitno je koliko nas ima u brojkama i postotcima, u kolikoj se masi krećemo. Mnogo je bitnije biti dobro organizirana zajednica, poput one četvorice iz Evanđelja, sposobna druge privoditi Gospodinu.
Stoga bi bilo potrebno da Crkva našega vremena pokaže kao gorljiva izvršiteljica Božje volje i ljubavi koja oslobađa čovjeka svih spona. Kamo sreće kad bismo se mogli hvaliti brojem obraćenih i onima koji su doživjeli Gospodinovo oproštenje, umjesto što se hvalimo brojem paraliziranih vjernika koji nepomično stoje u našim župnim zajednicama, pa čak i drugima priječe pristup Gospodinu. Potrebno je iskrena srca pristupiti Gospodinu, da nas oslobodi od duhovne paralize, od koje je najprije oslobodio uzetoga opraštajući mu grijehe, kako bismo potom bili odvažni svjedoci vjere i nositelji ljubavi. Ne možemo i ne smijemo bez odvažnih vjernika i predstojnika svojih zajednica. Ne možemo i ne smijemo bez nositelja duhovnog života koji su spremni izložiti se, podmetnuti svoja leđa i pokrenuti nepokretnu masu prema Kristu.
Molimo Gospodina da nam podari takvih odvažnih svjedoka, da nam se župne zajednice ne pretvore u bezličnu masu, nepokretnu na Gospodnje podražaje, a crkve u prostore u kojima se ne može susresti živoga Boga. Pronađimo u sebi onu duhovno snagu koja i nas i druge nosi Gospodinu, kako bi se Gospodin, vidjevši našu vjeru, smilovao svijetu.

6. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom tekstu opisan je susret Gospodina Isusa s jednim gubavcem. Kao što nam je poznato, gubavci su bili posebno ugrožena skupini ljudi u društvu, jer su bolovali od neizlječive prenosive bolesti. Zato su oni bili skupina koja je također predstavljala veliku prijetnju za zdrave članove društva, te su stoga, jer su bili potencijalni ugrozitelji, bili dodatno ugroženi društvenim zakonima. Tim zakonima su bili stavljeni izvan redovitog tijeka života i redovite komunikacije s drugima. Bilo im je određeno živjeti u izolaciji, te su bili dužni, idući putovima, upozoravati druge prolaznike na svoju prisutnost. Ljudi su od njih zazirali, te su ih se na određen način bojali, napose bliskog susreta i dodira s njima.
No isto tako valja razumjeti kako su takva pravila glede odnosa s gubavim osobama bila višestruko opravdana. Bili bismo neuviđavni kad ne bismo razumjeli njihovu razložnost, jer su ona imala temelj u stvarnoj opasnosti koja se krila iza njihove bolesti. Ako je gubavi čovjek bio potencijalni izvor smrtonosne zaraze zdravih, ne čudi onda što su glede njih postojale vrlo stroge odredbe definirane već Mojsijevim Zakonom.
Premda su bili potencijalni nositelji smrtonosne zaraze, Gospodin Isus ih nije držao u karanteni kao ljude, premda ni sam nije dovodio u pitanje opravdanost odredbi Mojsijeva zakona. Ako je netko bio bolestan i zaražen, za Gospodina nije bio manje čovjek. Štoviše, bio je još više potreban veće skrbi. Zato Gospodin između sebe i drugih nije gradio barijeru, nego se trudio izići u susret stvarnim potrebama čovjeka. U tom duhu je dopustio gubavcu da mu se približi, te ga je potom pun ganuća prvi dotaknuo i dodirom izliječio.
Sretna okolnost je bila i ta da ni gubom zaraženi čovjek nije gradio barijeru prema Isusu, premda mu je Zakon nalagao, nego je, vjerujući da mu Isus može pomoći, skrušeno kleknuo pred njega. Njegova gesta je pretpostavljala dva bitna elementa: bio je svjestan svoje tragične nečistoće, a isto tako i snage Isusove čistoće. Ta svijest koja njega pokreće trebala bi postati i naša svakodnevna svijest, bilo da se radi o nečistoćama koje nosimo na tijelu ili duši. A nerijetko se događa u suvremenom svijetu, do te mjere da je postalo skoro popularno, da barijeru grade bolesni prema zdravima i nečisti prema čistima. Bolesna osoba koja odbija tuđu pomoć i asistenciju, gradi nepremostivu barijeru prema dobronamjernima koji bi željeli pomoći.
To je vrlo očito kod nositelja duhovne nečistoće i zaraze koju bi najradije proglasili normalnom, tako da zavaraju sami sebe i druge uvjeravajući se kako su potpuno zdravi. Zagovornici takvih duhovnih nečistoća žele srušiti barijeru predrasuda prema sebi i svojemu stanju, no u isto vrijeme podižu barijere nedodirljivosti u društvu. Podižu oko sebe zakone koji ih štite od dodira, to jest suda javnosti, te tako, izjednačivši čistoću i nečistoću, oko sebe šire nesmetano duhovnu nečistoću. Bilo tko pokuša nešto reći o duhovnoj čistoći i nečistoći, proglašava se netrpeljivim homofobom, pa se čak se ide dotle da ga se preda ne samo sudu javnog linča, nego i prekršajnom sudu gdje minimalno riskira biti osuđen za uvrede i klevete. Dovodeći u pitanje moć zdravog ljudskog rasuđivanja, traži se način da manjina stavi većinu u karantenu pasivnosti. No isto tako nitko ne želi priznati da u našem društvu ne vlada homofobija, nego opravdan strah da netko mlade naraštaje ne zarazi duhovnom nečistoćom koja ih može odvesti u smrt duše. A isto tako bez obzira na broj, duhovna istina bi trebala biti očevidna zdravom razumu, što se danas osporava.
Kako bismo dobro razumjeli do kojeg proturječja dolazi stanje u društvu glede toga, morali bismo zamisliti da se gubavac iz Evanđelja opredijeli tražiti Isusovu pomoć borbi protiv zakonskih odredbi, umjesto da traži ozdravljenje. No gubavac se, srećom, nije sklanjao iza takvih barijera nedodirljivosti, jer je znao da je on u najgorem položaju, te da nečistoća što mu nagriza tijelo, najviše njega ugrožava. Zato se nije ustručavao, pun skromnosti i poniznosti, zamoliti Gospodina za pomoć: Ako hoćeš, možeš me očistiti!
Gospodin nije imao predrasuda prema nevoljnom gubavčevu stanju, nego ga je ganut iscijelio. Za sebe nije tražio nikakvu zahvalnost, pa niti da ikome o tome govori, nego je tražio da sukladno Mojsijevu Zakonu prinese dar za svije očišćenje. Ovo Evanđelje poziva tako svakoga od nas koji se mučimo, kako sa svojom tjelesnom tako i s onom duhovnom nečistoćom, da se poput gubavca preispitamo, te smognemo snage srušiti barijere nečistoće koje nas dijele od Gospodina. Samo to može postati pravi put života, jer nas samo Gospodin može i hoće ozdraviti. Nama je učiniti onaj korak poniznosti, to jest priznati svoje lutanje i nečistoću, te ponizno zamoliti očišćenje. Najgore što bismo mogli napraviti, bilo bi ostati zabarakadirani u nečistoći tijela i duha. Jer nije dovoljno nečistoću proglasiti čistoćom, kako bismo se očistili, nego potražiti onoga tko nas može očistiti. Stoga je najučinkovitije od svega kleknuti pred Gospodina u jednostavnosti i iskrenosti, te zamoliti očišćenje, a sve drugo je njegova briga.

5. nedjelja kroz godinu – B
Vrijeme u kojemu živimo, vrijeme je takozvane instant kulture, to jest kulture brzoga uspjeha i ‘čarobnih’ rješenja. Pa i kad se ne ostvaruje ono što sanjama, ipak smo opijeni idejama o takvim ostvarenjima, te sve ulažemo u svoje planove i projekte. I dok se tako čovjek bavi izvanjskim i djelomičnim ostvarenjima, najčešće mu izmakne ona duhovna cjelina života, kao i cjelovitost njega samoga, što počiva na duhovnosti. Ako to nije otkrio, prije ili poslije će doživjeti razočaranje za razočaranjem i neuspjeh za neuspjehom, a da ni sam neće znati kako ga je to zadesilo, a bio je uvjeren da je davao sve od sebe u takva ostvarenja. Neće nikad razumjeti kako je apsolutizirao ono što je bilo relativno, kako je precjenjivao ono što je bilo parcijalno, kako je se trošio cijelim svojim bićem u ostvarenja koja ga nisu mogla ocjeloviti kao osobu, kako se ispražnjavao umjesto da ostvaruje puninu života. Ostat će zakinut za svjetlo koje ga je trebalo spasiti od sljepoće pokazujući mu kako je bio na krivom putu na kojem nije imao nikakve mogućnosti ostvariti željeno. Na žalost, mi ljudi smo takvi da moramo udariti glavom o zid kako bi nam se otvorile oči. Moramo pasti i krahirati kako bismo priznali da je to radi toga jer smo hodali u tami, a odbijali svjetlo. Tek nakon neuspjeha otkrivamo ono što smo trebali znati od početka, tega ne bismo niti doživjeli. A to što smo trebali znati osnovne su životne mudrosti, koje nisu nikome nedostupne, samo je pitanje želi li sići u svoju nutrinu i slušati glas Gospodnji.
Da to činimo ne bismo onda ni danas živjeli u zabludi kako nam boljitak mogu donijeti novi ljudi, drukčiji od onih potrošenih kojih smo se zasitili. Zaslijepljeni takvim parolama ne vidimo koliko nam se starudije provuče ispred očiju, a da je jasno ne sagledamo, prepoznamo, imenujemo. Postajemo toliko slijepi da mislimo kako nam dobrobit mogu donijeti oni koji su se othranili na ideologijama, a čija je vizija čovjeka daleko od slike koju o čovjeku ima Bog. Teško da oni koji žive od laži mogu čovjeku pomoći da upozna istinu. Teško nas ljudi koji ne znaju što je duša i duhovni rast mogu dovesti u budućnost jedan narod. Teško kao narod možemo ostvariti pomak dokle god imamo naraštaj koji je za sve osposobljen, ali mu je duhovni život i duhovna osobna izgradnja na posljednjem mjestu.
Jer tek iz zdrave duhovnosti može proizići zdravi i cjelovito ljudsko djelovanje, u protivnom sve ostaje polovično i površno. Nije dostatno da djelujemo samo po zakonu struke, nego je neophodno da djelujemo po zakonu naše ljudske biti i osobnosti. A nju najjasnije sagledavamo i postajemo je svjesni u susretu sa živim Bogom, kao što nam je pokazao Gospodin u današnjem Evanđelju. Gospodin Isus je pokazao životom i primjerom kako svako djelovanje treba doći iz nutrine, to jest iz povezanosti s Bogom. Zato on i nakon iscrpljujućeg i napornog dana rado odlazi u samoću i ostaje u molitvi, jer samo iz molitve i zajedništva s Bogom može doći snaga za ispravnu i cjelovitu djelatnost koja nije motivirana zemaljskim motivima. Samo iz molitve nam može doći svjetlo da ne podlegnemo zamkama izgradnje budućnosti na bezbožnoj ljudskosti, to jest na izvanjskom radu koji ne slijedi unutarnji razvoj duhovnosti. Jer što je veća izvanjska aktivnost, to intenzivnija treba biti i molitva i zajedništvo s Bogom. No na žalost, to je redovito obrnutu proporcionalno na štetu molitve i duhovnog rasta.
Gospodin nam je ostavio primjer da idemo stopama njegovim. Kao što su ga apostoli pronašli slijedeći tragove stopa, i nama je danas slijediti isti duhovno trag Gospodinov, te njegovati molitveno zajedništvo s Ocem nebeskim. Kao što je i on nakon napornog dana, te ujedno kao pripravu za nove napore, pronalazio vremena za molitvu i zajedništvo s Ocem, tako je i nama ostavio ključ ispravnog življenja. On se nije dao zavarati slavom koju je stjecao, niti se zaslijepiti ljudskim potrebama, prema im je izlazio ususret, nego je postojano naviještao kraljevstvo Božje, te je znao da i drugima treba propovijedati i navijestiti istinu Božju. Sva naša izvanjska aktivnost treba biti plod unutarnje snage duha, plod zdrave i zrele duhovnosti, te bismo onda sigurno i mi svojom prisutnošću, riječju i dodirom liječili bolesnike i nemoćnike našega vremena. Nađimo načina povući se na samotno mjesto s Gospodinom, umjesto da duhom lutamo po sramotnim mjestima ovoga svijeta. Nađimo volje, vremena i ljubavi za molitvu, te ćemo onda na životne izazove znati odgovoriti na najprikladniji način, koji će nama biti prigoda za svjedočanstvo, a drugima za spasenje.