31. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje dotiče jednu od nosivih tema kršćanske vjere, a to je odnos nas ljudi prema Bogu. Postavlja se pitanje kako se čovjek treba odnositi prema tome najuzvišenijem biću koje je uzrok našega postojanja. Koju vrstu osjećaja treba prema njemu pokazati ili pak što sve učiniti a da bude dostojno njega? Kao odgovor na to pitanje židovski je narod imao obrede i žrtve kojima mu je pokušao iskazati čast prinoseći ih u prvome redu u jeruzalemskome hramu. Mnogi su bili uvjereni da najviše što mogu učiniti da Bogu iskažu štovanje i zahvalnost je upravo određeni bogoštovni čin za koji su vjerovali da odgovara božanskoj volji.

No očito da takav odgovor nije bio krajnji domet, te se onda tražilo i druge moguće odgovore. Odgovoriti na pitanje ispravnog odnosa prema Bogu, ma koliko može biti jednostavno, postaje ipak vrlo problematično. Da nije bio problematično riješiti spomenute upite i da se o tome nije raspravljalo, onda ni pismoznanac iz današnjeg Evanđelja ne bi ni postavio Gospodinu pitanje o najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Ali jer su se pismoznanci oko toga sporili, pokazatelj je da se nisu svi slagali oko toga što bi trebalo biti najvažnije u Zakonu. Gospodinov odgovor je vrlo jasan i nedvosmislen, te ne ostavlja prostora manipulacijama i drukčijim tumačenjima. Najvažnija i prva zapovijed od svih je ljubiti Gospodina Boga iz svega srca, iz sve duše i iz sveg uma svoga. No premda Gospodin ne ostavlja prostora dvojbi, ipak nam se s pravom nameću neka pitanja na koja valja tražiti odgovor. Kao prvo valja se upitati zašto Bog od čovjeka traži baš ljubav? Zašto bi to morala biti najveća zapovijed? Zašto se ne zadovoljava našom poslušnošću? Zašto nije dovoljna vjernost zapovijedima? Zašto se ne zadovoljava činima bogoštovlja? Zašto se ne bismo i mi, poput tolikih koji Boga ne priznaju, zadovoljiti da kažemo kako smo humani i činimo dobro, te da uopće sebi ne postavljamo pitanje ljubavi prema Bogu? Osim toga valja se upitati i s kojim pravom traži ljubav? Može li se uopće nekome zapovjediti da nekoga ljubi?

Premda prihvaćamo samorazumljivim da Bog zapovijeda ljubav, ipak valja znati da takva zapovijed nije samorazumljiva jer se ljubav ne može zapovjediti. Tko bi drugome htio zapovjediti da ljubi ili mu nametnuti ljubav, ispao bi smiješan. Doista nitko to i ne pokušava, jer se ljubav prije svega događa među osobama. Prava ljubav stoga pretpostavlja uzajamnost, te je kvalitetna onoliko koliko se osobe mogu pratiti u tom uzajamnom odnosu. Uzajamnost je važnija od zapovijedi, jer nitko do sada nije drugoga natjerao na ljubav, ali ga je mogao svojom ljubavlju privući i potaknuti da ljubi. Zato do kraja ostvarena ljubav pretpostavlja ostvarenje osobnog međusobnog zajedništva. Ako ovo vrijedi i za Boga, a vrijedi, onda se s prvom moramo čuditi da je Bog zapovjedio ljubav, te se onda naši upiti sasvim opravdani.

Bog od čovjeka traži ljubav, jer je ljubav najsvetiji sadržaj života, sadržaj kojim se život osmišljava i dolazi punini sreće, a Bog se ne može zadovoljiti primajući od čovjeka nešto usputno i sporedno, nego upravo ono središnje i najuzvišenije. Samo ostvarenjem ljubavi se osmišljava život i dolazi k punini sreće, te ona predstavlja mnogo više od bilo kojeg drugog uspjeha u životu. Da se u odnosu prema Bogu zadovoljimo samo time da nismo činili nikakvo zlo, to može biti eventualno iskaz straha i pokornosti, te ne govori samo po sebi ništa o ljubavi. Dok s druge strane je samorazumljivo da onaj koji ljubi ne čini zlo drugome, ali je ujedno upućen na drugoga i svojom sposobnošću da čini dobro. Ljubiti stoga znači aktivno željeti dobro drugome, te sve činiti da drugi ostvari svoje dobro.

Upravo ova istina ne bi nam smjela dopustiti da svoj odnos s Bogom živimo u duhu ljudske površnosti, polazeći od onih minimalističkih pretpostavki. Nije dovoljno ne činiti zlo, pa da budemo u miru s Bogom, jer je velika razlika između tog ‘biti u miru s Bogom’ i onog bitnog životnog cilja i imperativa ‘ljubiti Boga’, na koji nas i Gospodin Isus poziva. U miru možemo i trebamo biti i s nekim koga ne poznamo, ali dok dođemo do toga da možemo reći da ga volimo, potreban je dug proces koji se brusi u konkretnom odnosu.

Stoga i prema Bogu, nije dovoljno to što mu nismo protivni ili što ne kršimo njegove zapovijedi, kako bismo rekli da smo u zajedništvu s njima i da ga volimo. Istinska ljubav pretpostavlja svakodnevni rast u dobru, u zajedništvu i razumijevanju. Ljubav je proces darivanja u kojem nemamo zadrške ni dvolične računice, nego potpuno predanje, što je mnogo zahtjevnije od nekog izvanjskog bogoštovnog čina, te je ujedno nešto najčasnije čime možemo iskazati štovanje Bogu živomu. Pogotovo što on ne traži od nas ljubav, a da nam je nije prije dao. Naprotiv, on je nas prvi ljubio, te stoga s pravom očekuje da mu uzvratimo, kako bismo ostvarili uzajamnost zajedništva. U protivnom, bila bi doista besmislena njegova zapovijed da ga ljubimo.

U biti kad nam zapovijeda da ga ljubimo, prije svega nas poziva da se dademo ljubiti, to jest da prije primimo njegovu neizmjernu ljubav koja je jedina kadra učiniti da uzvratimo. On nas tako ne tjera na ljubav nekom zapovijedi, nego nas svojom ljubavi privlači da  mu uzvratimo za neizmjernu ljubav kojom nas je ljubio i otkupio poslavši svoga Sina da nas spasi od grijeha. Onaj pismoznanac koji zna da je najvažnija zapovijed upravo zapovijed ljubavi prema Bogu, još uvijek nije dionik kraljevstva Božjega, prema je vrlo blizu, dok smo mi, spoznavši Božju ljubav za nas u Kristu, već postali djeca Božja i baštinici njegova kraljevstva. Prihvatimo njegovu ljubav, te kao djeca uzvratimo mu stoga iskrenom i dubokom ljubavlju, kako njegova ljubav za nas ne bi ostala jednosmjerna, nego se ostvarila u potpunom zajedništvu i prihvaćanju, u uzajamnosti i međuovisnosti. Uzvratimo mu žarkom ljubavlju na taj nezasluženi dar, jer ljubav se može samo ljubavlju uzvratiti.

Svetkovina Svih svetih

Svetkovinom Svih svetih Crkva danas uzdiže naše poglede prema onima koji su doživjeli puninu radosti vječnoga života, a ne častimo ih javno jer se za njih nikada nije pokrenuo postupak za proglašenje blaženim i svetim. No time što nisu službeno proglašeni svetima ne znači da su manje bitni u Božjim očima, ili da bi trebali biti nama manje važni kao svjedoci vjere i uzori življenja. Naprotiv, trebalo bi biti baš suprotno, te činjenica da je postojalo mnoštvo vjernih tihih Božjih svjedoka u svijetu trebala bi osnažiti našu vjeru i potaknuti želju za svjedočenjem, ali ne samo u okolnostima izuzetnih zahtjeva, nego u običnim malim stvarima svagdanjeg života.

Zato spoznaja da ima toliko neproglašenih svetica i svetaca i nama je dodatni poticaj da se ne bojimo opredjeljenja za svetost i kad smo svjesni da se ne možemo podičiti nekim osobitim junačkim kreposnim djelima, jer se iz dana u dan trebamo susretati i nositi sa svojom slabošću. Sveci su nam nadahnuće da dodatno razmislimo o svom životnom stilu i vrijednostima koje izabiremo u svakodnevnici, jer se svetost ostvaruje isključivo kroz konkretno opredjeljenje za Božje vrijednosti. Zato su sveci poticaj da i sami dar vjere koji nam je dan od Boga konkretiziramo u svojoj svakodnevnici, jer svetost ne pretpostavlja neophodno i čudotvorstvo, nego prije svega jasnoću i snagu odrediti se pred Bogom i pred svijetom, to jest spram Boga i spram svijeta.

No svaki svetac koji je došao u kraljevstvo Božje danas bi nam potvrdio da ključ proslave leži u tome što je u svojim konkretnim prilikama u svijetu živio posebnim intenzitetom duhovnog života, to jest da nije želio proživjeti nijednu životnu situaciju a da ujedno ne zauzme stav prema Bogu. Tako se većina svetih ne može podičiti nekim velebnim djelima na temelju kojih bi im se trebali divit i niti pljeskati, ali se mogu podičiti darom vjere koju su primili od Gospodina. Svaki od njih koji sada u nebu slave Gospodina posvjedočio bi da je živio svetost u svijetu i poradi spasenja svijeta, ne dopuštajući se zavarati njegovom svjetovnom pojavnošću, nego težeći prema dužnoj dubini na koju Bog poziva svakog čovjeka. Živio je u svijetu svjedočeći da svijet nije prepušten samome sebi, nego da u svijetu postoji i Božja prisutnost koja ljude poziva na poseban stav prema životu. Svetac je stoga onaj tko živi u svijetu, ali ne prema zakonima svijeta, nego prema zakonom vjere u Boga koji se objavio kao Otac koji ljubi svijet, kako nam to veli sveti Ivan u današnjem drugom čitanju. Zato je za prve kršćane riječ svet i svetac bila sinonim za riječ vjernik, te su sebe nazivali kako vjernicima, tako i svetima.

Kao što nekada svetopisci upozoravahu, tako bismo i mi danas trebali znati da svijet u kojemu živimo nije ni idealan ni idiličan, nego se vodi nekom logikom samostalnog postojanja i postupnog odvajanja od Boga, tako da je sveti Ivan morao zaključiti kako svijet ne pozna Boga. A posljedica nepoznavanja Boga je potom i nepoznavanje i odbacivanje kršćana. Svijet koji reagira tako ratoborno prema Bogu i Božjim vrijednostima srlja u propast, te je potreban stoga dužni napor kako bi ga se proželo darom nove svijesti. Potrebno je navijestiti mu Božje vrijednosti kako bi se svijet humaniziralo, jer samo ljudske vrijednosti nisu dostatne. A taj proces obogaćenje svijeta Božjim vrijednostima ne događa se sam po sebi, nego žrtvom onih koji posvećuju sebe toj svetoj zadaći. Točnije rečeno taj se proces događa po svecima koji unose Boga u svijet svetošću života, u protivnom svijet bi ostao svjetovan, a čovjek s njime i u njemu posvjetovnjačen, umjesto pobožanstvenjen.

Zato se svetost pokazuje prvenstveno kao stvarnost živoga odnosa prema ljudima, ali odnosu koji izvire iz zajedništva s Bogom. Na žalost mi ljudi se češće opredjeljujemo za svjetovnost nego za svetost. Jer svijet i svjetovnost nas od bića usmjerena na susret s čovjekom kao bratom vodi prema tome da smo usmjereni prema stvarima. Upravo zato su oko nas mnogi obespravljeni, zaplakani, neutješeni, jer neki ne znaju regulirati svoju želju za stvarima, pa su čak spremni preko tuđih leđa ostvariti svoje potrebe. Da nije takve zle ljudske želje koja pravi taj veliki raskorak i odmak od pravih vrijednosti, svijet bi bio mnogo plemenitiji i ispravniji.

Sveci su oni koji znaju tako živjeti u svijetu da ne gube Boga iz vida. Svjesni su da je ljudski život nešto više od zemaljske pojavnosti, a to nešto više nam je dano na dar. Upravo zato se i ne očekuje da svetac mora činiti nadljudska djela i čudesne zahvate, nego najobičnijem životu dati novu dimenziju zajedništva s Bogom. Zato nas Bog poziva na svetost odnosa, kako bi nam odnos prema njemu zajamčio i odnos prema ljudima u svoj snazi njegova dara, čime onda slijedi ostvarenje svih mogućnosti kojima je čovjek zadan. Na žalost kod mnogih je ljudi prisutnija težnja prema zemaljskoj dobrobiti, nego prema ljudskom dobru. Ali sveci ne dopuštaju sebi da im svijet izmijeni kriterije, nego se uporno bore za provoditi u život ono čemu ih je Bog poučio. Zato prihvaćaju najprije za sebe blaženstva na način na koji ih je Gospodin Isus izložio, pri čemu je uočljivo odricanje od zemaljskih interesa, te prianjanje uz vječna dobra. Takvim stavom ostvaruju istinski odnos prema Bogu, ali isto tako i prema ljudima kojima ostavljaju svoj život kao svjedočanstvo i svojevrsnu žrtvu. Neka nas stoga primjer svetaca nadahnjuje da se i sami opredjeljujemo za svetost života umjesto da dopuštamo da nas svijet posvjetovnjači.

30. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje daje nam uvid u vjeru jednog slijepog čovjeka iz Jerihona koji je živio proseći, jer poradi sljepoće nije uspijevao drukčije skrbiti za život. Sveti Marko mu spominje čak i ime, izvještavajući nas da se radilo o Bartimeju, sinu Timejevu. Ovaj čovjek, kad je čuo da u blizini prolazi Gospodin Isus, bio je na svome uobičajenom mjestu, pokraj puta na izlazu iz grada, gdje je iščekivao milostinju prolaznika. Očito nije bio neupućen u aktualna duhovna zbivanja, nego je dobro poznavao tko je Isus kad nije dopustio da Isus prođe, a da on sam ostane pored puta. Premda je samo sjedio i prosjačio, ali nije bio gluh da ne bi slušao o događanjima u svom kraju i narodu. Ako i nije vidio očima, vidio je duhom i vjerom da se približilo vrijeme da dođe obećani Mesija – Sin Davidov. Nije mogao šutjeti jer je to bila jedinstvena prilika za susret s onim u kojega je već u srcu bio povjerovao. A vjerovao je da mu taj koji mu je upali u srcu svjetlo vjere i spoznaje može dati i očinji vid koji mu je nedostajao. Zato je, kad je čuo da se radi o Isusu, počeo glasno vikati i zazivati: Sine Davidov, smiluj mi se! Pa i onda kad su ga ušutkivali, on je još glasnije vikao i vapio.

A njegova upornost se isplatila. Usprkos velikog meteža, galame i buke koja se zbog mnoštva stvarala oko Isusa, on je, kako vidimo, ipak uspio doći do spasonosne informacije o tome tko tuda prolazi. Ali i Isus je uspio čuti njega i vapaj njegove vjere kojom je vapio za pomoći. Zato je ovaj susret bio susret vjere koji je nadvladao sve nedaće koje su postojale u okolini zaglušujući govor vjere i onemogućujući njihov susret. Gospodinova reakcija je pokazatelj koliko mu je stalo do glasa vjernika koji vapi za pomoći. Isus ga ne ostavlja, niti prolazi nagluh za njegov vapaj, nego se zaustavlja i poziva slijepca, kako bi ga nakon kratkog razgovora iscijelio.

U društvu u kojem živimo i sami se navikavamo da se glas vapeće vjere prigušuje mnoštvom drugih, nerijetko nesklonih i protivnih glasova. Ne otkrivamo uvijek ljepotu i snagu ovog glasa, nego se radije osvrćemo na količinu, to jest broj drugih glasova koji se javljaju u društvu i pred njima se povijamo. Tako postaje presudan broj, a ne kakvoća glasa u sebi. Na žalost to je kao da kažemo da 100 bukača bolje pjeva od vrsnog opernog pjevača samo zato što ih je više pa ga mogu bukom nadglasati.

Ali umjesto da samo kritiziramo dežurne bukače, valja nam poći i od nas samih, u našem konkretnom društvu i situaciji. Čuje se također često kako mi kršćani nismo dovoljno glasni, s čime se uistinu valja složiti. Doista nismo glasni niti u odnosu na broj, niti u odnosu na inicijative, maštovitost i poduzetnost. Kao da nas je još uvijek strah reći svoje mišljenje i zauzeti stav u javnosti. Kao da nas je strah glasno braniti svoje vrijednosti na način na koji to čine drugi, pa i oni koji potiču nevrijednosti. No, očito da je to samo posljedica, a da uzrok treba potražiti negdje drugdje. Uzrok takvog stava je duhovne naravi i leži u nama samima.

Ako smo u društvu pretihi, to je zato što ni pred Gospodinom Isusom nismo uvjereni ni glasni, i to je ono što zabrinjava. Naš glas je pred njim do te mjere tih da je nezamjetan. I ne  samo glas s usana, nego još više glas srca i života. Mi kršćani bismo trebali biti doista glasni, to jest imati živu vjeru koja dopire do Božjih ušiju, poput one Bartimejeve, a onda bismo se lako nosili i sa glasnoću u društvu. Preslabo je i pretiho naše osobno svjedočanstvo, naše uvjerenje u vjeri, naše zajedništvo s Bogom. Da smo mi vjernici uvjereniji u svojoj vjeri, onda bismo nadglasali buku svjetine, onda bismo oduševili druge za istinu i Božje vrijednosti.

Budimo stoga poput Bartimeja i dajmo Isusu prigodu da se očituje kao pravi i moćni Bog, koji na molbe naše vjere uslišava naše zazive otvarajući nam oči da progledamo. Zamislimo koliku je sreću imao Bartimej jer je prvo lice koje je ugledao bilo lice Sina Božjega, svoga stvoritelja i otkupitelja, svoga liječnika i učitelja. Vidio je prvo onoga čiju je prisutnost jasno osjetio u srcu, te i nas poziva da idemo istim putem vjere u ovoj Godini vjere, časteći svoga Gospodina u srcu, kako bismo doživjeli iste radosti gledajući lice njegovo. Neka glas našega srca bude glasan, a onaj duše neka bude oduševljen, kako bismo mogli ovom svijetu glasno navijestiti radost svjetla i ozdravljenog vida, kao što ju je osjetio Bartimej.

29. nedjelja kroz godinu – B

U središtu pozornosti današnjeg evanđeoskog odlomka je jedan, iz evanđeoske perspektive gledano, neobičan zahtjev. Naime, dvojica Isusovih učenika, braća Jakov i Ivan, traže povlasticu da mogu sjesti Isusu zdesna i slijeva u njegovoj slavi. Ovaj zahtjev je neobičan za one koji znaju sadržaj Evanđelja, ali sasvim naravan u ljudskoj svakodnevici. Jer kao ni onda, tako ni danas, malo tko vidi nešto loše u tome da postane slavan ili pak da bude dionikom slave slavnih osoba. Koliki samo sanjaju estradnu slavu i proslavu koja bi ih lansirala u javnost u kojoj bi ih ljudi uzdizali padajući u trans pri samom spomenu njihova imena. Tako su zamišljali život i Jakov i Ivan, tražeći prikladan put do slave. A kao i toliki drugi i oni su držali da je najlakši put do slave da se drže slavnih, iz čijeg obilja slave može i njima sinuti neka zraka ili pasti u dio barem komadić slave koju bez njega ne bi imali.

Jakov i Ivan su bili tek samo ljudi poput svih ostalih koji su prvenstveno mislili na zemaljsko, te su se dali voditi takvim mislima. Bili su uvjereni kako je dovoljno, to jest najvažnije, skrbiti za ovu zemaljsku slavu, dok bi do one nebeske bilo mnogo lakše doći. Naime, nebesku su ili pretpostavljali kao logičnu posljedicu i ispunjenje zemaljske ili da je nešto samo po sebi razumljivo. A da su oni bili uvjereni u svoje potvrđuje nam njihov stav u više prigoda. Tako su se oni čudili i snebivali kad je Isus rekao kako će se teško bogataši spasiti, čime su potvrdili da su držali kako se bogataši lakše spašavaju. Pretpostavljali su da tko je bogat na ovome svijetu, da će biti bogat i na drugome. U kontekstu današnjeg evanđeoskog teksta i zahtjeva apostola Jakova i Ivana da Isusu budu u slavi jedan s jedne a drugi s druge strane, značilo bi da tko je slavan na ovome svijetu, bit će slavan i na drugome. Oni su pretpostavljali da je bogatstvo i slava dar Božji, to jest koliko je tko slavan na ovome, toliko će biti i na drugome, te su sukladno tome izišli sa svojim zahtjevom. Stoga kad traže sjesti zdesna i slijeva u njegovoj slavi u biti žele prizemljenu slavu.

No Isus im remeti koncepciju, ne osporavajući ipak da se do nebeske slave dolazi zemaljskim putem. On se međutim ne slaže s njima glede puta ostvarenja željene slave. Dok oni drže kako treba ostvariti najprije zemaljsku, kako bi se lakše došlo u nebesku, Isus im se suprotstavlja i pokazuje da treba bježati od zemaljske kako bi se došlo u nebesku. Upravo zbog njihovih ljudskih poimanja Gospodin veli da ne znaju što ištu, te iz toga iščitavamo kako on izokreće mjerila po kojima su ljudi procjenjivali. Što se njega tiče, put do slave je sasvim različit od puta kojim idu ljudi k svojoj slavi.

Bili su u pravu utoliko ukoliko su se držali njega kao slavnoga, očekujući i sami doći do slave, ali su bili u zabludi jer su pomišljali isključivo na zemaljsku slavu. Isto tako bili su u zabludi glede puta kojim im je bilo ići kako bi došli do slave. A u konačnici pokazali su veliko nepoznavanje Isusova poslanja na svijetu, te isto tako božanskog života. Put prave slave nije život ljudskog ugađanja, nego je pravi put nastojanja ugoditi drugima, ali ne dodvoravajući se kako bi primili zemaljsko uzdarje, nego služeći iz čistog sebedarja. Zato ih on poučava ističući da im je primarna zadaća služiti jedan drugome, a ne gospodovati jedni nad drugima. Njegov nauk graniči tek načelno s ljudskim, ali u biti temeljni zahtjevi su nadljudski, čak suprotni logici prirodnog razmišljanja, jer prije nego ih nagradi obećanom slavom, očekuje od njih da služe čovječanstvu i privode ga otkupljenju. Štoviše, očekuje da i sami nose križ i prođu kroz patnju, kao što je i on morao proći, kako bi po muci i patnji zaslužili nebesku nagradu.

Nema stoga ni za nas boljeg puta do slave od onog koji je naš Gospodin Isus zacrtao svojim učenicima. Neka u nama raspali želju za nebeskom slavom veću od one koju ljudi imaju dok hlepe za zemaljskom. Pođimo odvažno naznačenim putem, ne zaboravljajući da je on naš Put po kojem jedinom možemo doći do vječnog spasenja i nebeske slave.

28. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju slušamo o Gospodinovu slučajnom susretu s jednim čovjekom koji je došao preda nj tražeći odgovor na sljedeće pitanje: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Možda nam se ovaj upit može činiti suvišnim ili prejednostavni, jer bismo svi manje-više znali dati sličan odgovor koji je dao Gospodin, no u biti nije tako. I kad se Isus zadovoljio ovom čovjeku reći da je minimum potreban za dolazak u kraljevstvo Božje vršenje Božjih zapovijedi, ipak nije to poimao u duhu našeg današnjeg razumijevanja, koje je u biti samo teoretsko razglabanje, nego mnogo dublje i intenzivnije očekujući cjelovitiji angažman. Sam izvanjski odgovor je prelagan, te Gospodin podsjeća ovog čovjeka, uz malo kritike radi laskanja, da i on sam zna što mu je činiti, to jest da mu je vršiti zapovijedi: Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku! Gospodin mu je doslovno htio reći da temeljni odgovor zna i sam, ako se svojim pitanjem želi pozabaviti ozbiljno, a ne samo protokolarno.

S druge pak strane iza teoretskog odgovora na ovo pitanje postoji i mnogo ozbiljnija stvarnost, o čemu bi svatko od nas trebao sebe ispitati. Radi se o sljedećem: Pa i onda kad ne kršimo Božje zapovijedi, pitanje je koliko mislimo na život vječni i koliko ih poštujemo svjesni da žalimo, vršeći zapovijedi, taj život i njegovo blaženstvo. Pitanje je koliko smo stvarno zainteresirani i iskreno uvjereni da se život vječni postiže vršenjem Božjih zapovijedi ili ih poštujemo što su nam na neki način civilizacijski nametnuti kršćanskom civilizacijom u kojoj se još uvijek krećemo. Pitanje je koliko preko njih ostvarujemo duboko sinovsko zajedništvo s Bogom, ili ih tek slušamo iz običaja i predaje. Vjerojatno je da ih živimo na vrlo neosoban i neodnosan način, to jest ne kao osobe koje stoje pred Bogom i koje preko toga stupaju u živi odnos s njime.

Nije stoga čudo da suvremena civilizacija ugrožava nekadašnje kršćansko civilizacijsko naslijeđe, te nam je društvo i dalje prepun otimačine, laži, ubojstva, preljuba i nepoštivanja roditelja. Čak se pojedine stavke grešnih čina ozakonjuju u određenim vidovima kroz abortuse, spolni nemoral i nered, te razaranje obitelji neposluhom i nepoštivanjem, a društvo otimačinama. Jer smo prihvaćali zapovijedi kao dio civilizacije, a civilizacija se dade ljudskim dogovorom i silom prilika i drukčijeg života mijenjati, normalno je da ih društvo i opoziva. Međutim živi odnos s Bogom ne može se mijenjati, nego on ostaje stalan i postojan orijentir. Samo takav odnos izgrađuje život i čini da zapovijedi poštujemo iz uvjerenja i kao sredstva zajedništva s Bogom, a ne tek civilizacijske instrumente. I premda su zapovijedi zapisane i u savjesti, ali ako nema istinskog zajedništva s Bogom, onda čovjek svoju savjest uspijeva modificirati prema prohtjevima i željama. Stoga se doista postavlja pitanje koliko uopće shvaćamo ozbiljno takav upit u svome životu i koliko mu stvarno ostavljamo mjesta ne formalno nego životno.

Jer neupitno je da vrlo dobro znamo što nam je činiti kako bismo se domogli zemaljske baštine, dok za onu nebesku ne znam koliko skrbimo izravno i izričito, a koliko tek usputno uvjereni kako će nam pasti u posjed sama od sebe. Jer ne znam koliko o njoj razmišljamo niti koliko joj se veselimo kao nečem boljem, stvarnijem i ljepšem od ovoga ovdje. Doista je upitno koliko je smatramo sigurnom i čvrstom. Pogotovo što nemamo izričitu svijest pri svakom svom činu da na zemlji osiguravamo nebesku baštinu. A čuli smo kako Isus nije propustio reći ovom čovjeku koji je došao pred njega da će imati blago na nebu ako ovdje na zemlji svoja dobra razdijeli siromasima.

Tako vidimo da je i ovaj bogati čovjek tek u podsvijesti imao naume Božje i izričitu nakanu o djelovanju poradi njegova kraljevstva. Zemaljska dobra i zemaljski interes su mu djelovali konkretniji i privlačniji od obećanja kako će na nebu dobiti pravu baštinu. Premda vršeći zapovijedi, nije preko njih ostvariva zajedništvo s Bogom, nego je održavao tek jedan oblik i odredbu života židovskog naroda, te je stoga vršenje zapovijedi za nj bilo samo običaj i civilizacijski automatizam. Zato nije bio spreman ostaviti zemaljska dobra i posvetiti se nebeskima, jer nije bio toliko uvjeren u nebeska. A onaj tko ozbiljno računa sa životom vječnim, sposoban je za izvanredne čine koje traži Gospodin od svojih učenika.

Gospodin Isus doista želi da mi kršćani ozbiljno i izričito, ne usputno, računamo na kraljevstvo Božje i pripremljenu nam baštinu, te da svaki svoj čin izravno motiviramo Bogom, a ne samo običajem ili civilizacijskom formom. Zato i veli svojim apostolima da će primiti život vječni onaj tko se odreče obitelji i dobara poradi njega i poradi evanđelja, a ne silom prilika ili običaja. Današnji je evanđeoski odlomak stoga poziv da mi vjernici intenzivnije mislimo na život vječni i na kraljevstvo Božje, te da upravimo prema tome svoje misli, želje i djela, kako bismo onda vršeći zapovijedi Božje mogli doživjeti zajedništvo s Bogom koji nam ih je dao, ali ne samo kao nekakav daleki sudac, nego dobri otac koji nas svojim zapovijedima čuva od pada u zlo.

Bilo bi zaista čudno da mi kršćani koji se zovemo djecom Božjom vršimo zapovijedi kao da su došle iz nekog činovničkog ureda, a ne od dobrog Oca. Stoga je normalno da već u trenutku vršenja zapovijedi stupamo u prisan odnos s Ocem, a ne s nekim izmišljenim sucem, te da smo motivirani zajedništvom s njim i životom vječnim koji nam se po njima otvara. A bilo bi smiješno očekivati život vječni jer nismo griješili protiv zapovijedi, ako bismo u isto vrijeme zaboravili na Boga Oca koji nam ih je dao. Pa i onda kad bismo ih znali teoretski, ne bismo ih poznavali stvarno i ozbiljno ako nas ne bi približavale Ocu. Neka nas riječ našega Gospodina Isusa potakne da više i žarče težimo životu vječnome, te da vršeći zapovijedi i živeći neporočno budemo uvijek bliži nebeskom ostvarenju i daru života vječnoga koji nam dolazi iz Očeve ruke.

27. nedjelja kroz godinu – B

U našem društvu posljednjih godina vodi se velika rasprava o tome što učiniti s nezakonito i bespravno izgrađenim objektima na obali i u drugim dijelovima Lijepe naše. Mišljenja su glede toga podijeljena, od onih koji bi ih rušili, do onih koji su uvjereni kako bi sad ipak bilo bolje i manje štetno legalizirati ih. Svakako, radi se o osobama koje se nisu držale zadanog urbanističkog plana, niti su tražile dopuštenje za izgradnju svojih objekata, čime su od početka zanemarili zakonite institucije i zakonodavce, kao i omalovažili sve one koji ih poštuju i koji žele uredan i sređen život u društvu prema zdravim kriterijima. U takvoj novonastaloj situaciji postavljaju se pitanja i lome koplja oko toga što vlast treba poduzeti prema njima, da li ih sankcionirati ili ozakoniti uz primjerenu kaznu. Takva pitanja su uvijek vrući krumpir koji  nije baš jednostavno rješiv, te se vlasti muče tražeći najbolje rješenje. Uglavnom se većina ljudi slaže oko toga kako bi ipak u ovom trenutku bilo najrazboritije ozakoniti i te bespravno sagrađene objekte, jer bi bilo skuplje i neučinkovitije sve to rušiti.

Na sličan način, premda ne u istoj stvari, reagiraju farizeji u današnjem Evanđelju kad postavljaju Isusu pitanje kojim ga kušaju: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Očito su čuli za nauk koji je on propovijedao, a nije se slagao s onim što su oni znali iz Zakona, premda nisu znali kako je došlo do zakonskih definicija. Njima je, naime, bilo poznato kako je Mojsije dopustio da muž može dati ženi otpusno pismo i otpustiti je, ali nisu znali protumačiti ni razloge, niti su poznavali prvotni Božji plan za muškarca i ženu. Zato su oni polazili od činjeničnog stanja, a ne od Božjeg plana, kao što i predstavnici vlasti mogu vidjeti da je na terenu mnogo neregularnih slučajeva gradnje, te se pitati što je najbolje u tom trenutku napraviti.

Isus se, međutim, ne zadovoljava samo time da im kaže kako postojeće stanje treba ozakoniti, nego im tumači kako je došlo do toga da se išlo linijom manjeg otpora, a ne putem ostvarenja pravog Božjeg plana. Pokušava im skrenuti pozornost kako bi oni sami trebali znati kakav je bio Božji iskonski plan, te da je njihova zadaća bila ljude prosvijetliti da ga upoznaju i da ga se drže, jer time čine dobro cijeloj zajednici naroda, a ne da se ponašaju kako sebični pojedinci koji gledaju samo svoj interes, korist i užitak.

Mnogi se i danas glede ove teme služe logikom kojom su se služili farizeji: žele ozakoniti činjenično stanje. Tako se danas doista mnogi brakovi i sklapaju i rastavljaju. Koliko je samo onih koji ulaze u izvanbračnu zajednicu, te se odluče na brak kao na neku vrstu njezina ozakonjenja, a da nikad nisu postali svjesni što je sam Bog, tvorac braka, htio od bračnih drugoga kad ih je pozvao na brak, a oni to odbijali. Nikad nisu bili svjesni tragedije grijeha u kojoj su konzumirali svoje živote, a kad su onda tražili od Boga da ozakoni njihovo stanje, tražili su u biti da ozakoni njihovo neznanje, nesvijest i grijeh. Slično se događa i s onima koji traže rastavu, jer rastave ne dolaze same po sebi, nego su rezultat nevjernosti, neodgovornosti, međusobnog zanemarivanja supružnika, te kao takve su plod grijeha i grešnih navika i strasti. Kako vidimo mnogi polaze od činjenica i činjeničnog stanja želeći ga ozakoniti, a da i ne misle kako time ozakonjuju grijeh i zlo koje je dovelo do takvog stanja.

Krist Gospodin, naprotiv, ne može prihvatiti ovu svijest kao da bi ljudski životi bili nezakonito ili neutemeljeno izgrađeni objekti, koje onda treba naknadno ozakoniti, te ih stoga poučava: Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! On se dakle ne može pomiriti s time da ljudi svjesno čine nezakonite poteze pred Bogom, te da onda žele ozakonjenje istih, pa čak i Božji blagoslov nad svime što su učinili. Gospodin je zakonodavac koji ne može ozakoniti da supružnici svoje odnose uređuju na tragu niskih strasti i nezdravih užitaka, nego ozbiljne i radosne ljubavi koja izvire iz Boga, a njih vodi međusobnom zajedništvu. On stoga ne može biti zakonodavac koji mijenja svoje odredbe, jer bi takvo mijenjanje išlo na štetu samoga čovjeka, te se zato on poziva na one iskonske odnose koji su bili od početka, savjetujući supružnicima da se drže tog izvornog Božjeg plana, jer je Bog arhitekt koji ima najbolji najcjelovitiji plan za njih.

Gospodin radije poziva supružnike da žive obraćeni i da se kaju zbog počinjenog grijeha, umjesto da prisiljavaju zakonodavca i donositelja plana da mijenjaju svoje odluke. On jednostavno ne može, jer ljudima želi dobro, nelegalno stanje pretvoriti u zdravo životno zdanje bez njihove pomoći, to jest bez obraćenja. On kao dobro zakonodavac koji sve čini u službi ljudskoga dobra ne može legalizirati ono što se gradi na nezdravim temeljima, u protivnom i on odgovara za kasniju katastrofu. On koji može sve, ne može ozakoniti okorjelo srce, to jest ne može okorjelo srce proglasiti zdravim, niti može dopustiti da ono bude mjerilo odnosa među supružnicima.

Prihvatimo stoga pouku koju nam danas upućuje i držimo se vječnog Božjeg plana, kako bismo jedni drugima bili pomoć na putu spasenja, što napose vrijedi za kršćanske supružnike!

26. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak započinje spominjanjem neobične scene, to jest svojevrsnog sukoba koji su Gospodinovi učenici doživjeli i prepričali. Naime, susreli su jednog čovjeka koji je izgonio zloduhe u ime Isusovo, ali nije bio dio kruga bliskih sljedbenika Isusovih. Apostoli su tom čovjeku zabranjivali da to čini, jer su se više strašili da ne izgube povlašteni položaj, nego što su promatrali plodove djelovanja spomenutog čovjeka, te u njima vidjeli dobro koje činio. Razumljiva je stoga Gospodinova reakcija i pouka: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.

Premda su reagirali u dobroj namjeri, svjesni kako je prisno zajedništvo s Gospodinom jamstvo da se ne odluta i zastrani s pravoga puta, Gospodin ih ipak prekorava poradi njihova stava, te ih uvjerava kako se ne trebaju bojati takvog razvoja situacije. Apostoli tada doista nisu ni slutili koliko je njihov stav bio riskantan i neprimjeren biti Isusove poruke. Bio je neprimjeren jer je odisao duhom isključivosti i ideološkog odnosa, te bi njegov rezultat bio zatvaranje Crkve u svojevrsno geto ili sektu, a Isus upravo to nije htio.

Apostoli nisu gospodari Božje snage ni Božjega Duha koji puše gdje hoće, nego su povlašteni primatelji, što ne znači da se Božje djelovanje može i smije svesti i ograničiti na njihovu aktivnost. Oni su po Kristu doživjeli veću snagu i intenzitet Božje prisutnosti, što ne znači da Bog ne djeluje i ne zahvaća i druge ljude mimo redovnog djelovanja Crkve. Jer Bog želi svakoga spasiti, te sa svakim uspostavlja svojevrsnu komunikaciju, koja ne mora uvijek biti posredovana djelovanjem crkvenih službenika. Zato je prva Crkva u svemu onome što je bilo razumsku u društvu uočavala i prepoznavala prisutnost Božjeg Logosa koji je pripremao srca i um vjernika kako bi mogli prihvatiti njegov navještaj. Sva ljudska mudrost do koje su ljudi došli, svi vrijedni zaključci i dobra djela nisu u konačnici autonomni, nego su u svakom slučaju i plod Božjih nadahnuća i poticaja čovjeku. Crkva je stoga uvijek prihvaćala sve oblike razboritog i kreposnog života kao plod djelovanja Duha kojim je Duh pripravljao čovječanstvo da se u punini otvori njegovu djelovanju. Duh je Božji, kao i Božja Riječ – Logos, poticao svako razumsko ostvarenje među ljudima, te bi bilo neprimjereno da ljudi, pa taman kad je riječ o apostolima, sputavaju njegovo djelovanje.

Zato bi bio ideološki stav priječiti nekome da čini dobro, samo zato što nije dio moje zajednice ili kruga. Gospodin Isus je ostavio traga na mnogim ljudima, pa i na onima koji nisu bili njegovi sljedbenici u striktnom smislu riječi. Bio je nadahnuće i poticaj za dobro i onima koji ga nisu slijedili izbliza, ili pak koje on sam nije izabrao da ga nasljeduju poput apostola. No on nije bio isključiv, niti je apostolima dopustio isključivost, nego se veselio što je bio poticaj i drugim ljudima da se bore protiv zla i Zloga. Mnoštvo onih koji su ga slijedili bili su zahvaćeni u različitom opsegu i intenzitetu. U njemu su otkrivali snagu i nadahnuće za borbu protiv svega onog što nije bilo dostojno čovjeka.

Zato smo i mi danas pozvani biti na braniku vrijednosti, ne radi toga što bi ih predstavljali kao isključivo svojima, nego zato što ih držimo općeljudskim vrijednostima. U tom duhu treba ići i naš doprinos u društvu, jer ne postoji neko katoličko dobro ni neka katolička vrijednost, nego postoji dobro i vrijednosti koje smo upili s naukom Katoličke Crkve koja naviješta Božju istinu, ali to dobro i takve vrijednosti su dobri i vrijednosti za čovjeka kao takvoga. Doista, dobro koje se čini, ono je univerzalno dobri i uvijek dobro. Dobro koje bi bilo samo za neke ili pak samo u nekom trenutku, ne bi bilo istinsko dobro i trebalo bi ga se odreći.

Na žalost u vremenu i društvu u kojemu živimo pokušava se vrijednosti o kojima mi kršćani svjedočimo protumačiti kao privatne vrijednosti ili kao vrijednosti koje se temelje na isključivosti prema drugima, što nije točno. U tu zamku bi bili upali apostoli da ih Gospodin nije poučio. Vrijednosti koje mi svjedočimo u svijetu ne tiču se samo nas, niti mi preko njih tražimo ikakve povlastice, nego ih naviještamo kao radosno vijest kojom je Bog došao ususret svakom čovjeku. Upravo to je ljepota i snaga kršćanstva. Tako je za nas vrijedno sve što je dobro i pošteno, lijepo i plemenito, te to podržavamo svim silama, bez obzira tko iza toga stajao. Dobro, bez obzira tko ga činio, uvijek je dobro, te se ne bismo smjeli ustručavati to reći, pogotovo što smo i sami u našem hrvatskom društvu opterećeni ideološkim odnosom prema dobru i svom vrijednostima, što često osjetimo na svojoj koži upravo mi vjernici. Mi nismo za privatno dobro, pa niti da se prema vrijednostima koje živimo, branimo i naviještamo drugi odnose kao da se radi o privatnim vrijednostima i interesima za ograničenu skupinu ljudi. Mnogi krivo reagiraju, te kad čuju da mi vjernici nešto zastupamo, odmah se postavljaju kao da se to ne tiče dobra cijeloga društva i svih građana, što je sasvim krivo.

Danas je, na žalost, tendencija promatrati čovjeka lišena svih kategorija nacionalnoga, vjerskoga, spolnoga i drugih obilježja, kao da bi tako ‘ogoljeni’ čovjek bio onaj pravi, objektivni i univerzalni, te se u suvremenom društvu potiče upravo ovakve skupine koje odbacuju i zanemaruju spomenuta obilježja čovjeka, držeći ih čak štetnima i zaprekama pravog ostvarenja čovjeka. Takav ‘univerzalni’ čovjek bio bi prije svega neka vrsta recikliranog čovjeka ili ispranoga čovjeka, koji ne postoji u konkretnosti nego samo u apstrakciji. Takav čovjek ne bi bio nepristran i neutralan, kako se misli i čuje, nego neutraliziran u svojoj ljudskosti.

Takav čovjek dopušta da se danas zlo i grijeh proglasi ljudskim, u ime neutralnosti i ravnopravnosti ljudskih vrijednosti. A to ne može biti po zahtjevu samog razuma. Ne može se zlo, u ime jednakosti, objektivnosti i univerzalnosti, staviti na razinu dobra, kao što ni apostoli nisu smjeli zabraniti onom čovjeku da čini dobro, samo zato što ne ide s njima. Ako se čovjek liši svih kvaliteta, onda je to umjetni, bezlični čovjek. Ne može se stoga nekvalitete koje ga nagrđuju proglasiti jednakopravnim stvarnim i neprolaznim vrijednostima.

Potrudimo se stoga mi vjernici pokazati univerzalnost vrijednosti koje živimo, te potvrđujmo i potičimo sve što se čini dobra u našem društvu, jer, kako rečen Gospodin: Tko nije protiv nas, za nas je! A mi budimo na strani dobra i na strani svih koji čine dobro ljudima!

25. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Gospodin Isus dao jednu veliku životu lekciju svojim učenicima, čije su ambicije bile tako nezasitne, a međusobno poštivanje na minimalnoj razini, ako ga je uopće bilo. Dok je on njih poučavao o otajstvima svoga života i ljudskog spasenja, oni su se bavili prilično prizemljenim stvarima, to jest raspravljali su tko je od njih najveći. Uzimajući dijete u zagrljaj, svjestan jednostavnosti i nevinosti djetinjeg života, Gospodin ih poučava najprije da ne smiju hlepiti k tome da budu prvi nego posljednji, to jest sluge i poslužitelji svoje braće. Samo ako dijeleći s nekim životnu stvarnost kao što su apostoli bili dio jedne zajednice okupljene oko njega, skrbimo za onoga koji je pored nas, onda ga doista doživljavamo s ljubavlju i poštovanjem. Apostoli su kao prijatelji i drugovi dijelili isti poziv i imali isto poslanje, te je bilo normalno da im sve bude zajedničko. A njihova pohlepa i ambicioznost je bila toliko velika da su jedan drugoga htjeli nadvisiti vlastitim ostvarenjem. Nisu razumijevali ono što im je on naviještao, ali su uredno razumjeli kako poznanstvo s njim pretvoriti u vlastiti interes.

Zato im Isus, pozivajući ih da znaju primiti dijete u njegovo ime, daje pouku koju bismo mogli nazvati lekcijom djeteta, to jest lekcijom poniznosti koju nisu imali ni na kraj pameti: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla. Ova lekcija ima nekoliko značajnih točki koje valja uočiti, istaknuti i propitati. Isus, dakle, očekuje od njih da, umjesto da teže k častima i moći, radije se usredotoče kako živjeti u jednostavnosti pred Bogom, te kako služiti onima koji su potrebni pažnje i ljubavi. No, prije svega, primiti dijete znači biti sposoban prepoznavati jednostavnost i malenost, te uzeti za program svoga života skrbiti o malenima, radije nego skrbiti oko vlastite veličine.

Osim toga kad Isus od njih očekuje da prime dijete u njegovo ime, te po tome primiti njega samoga, kao i Oca koji ga je poslao, onda to znači da očekuje od njih da se obogate darom koji im dijete može pružiti. A dar i bogatstvo djeteta sastoji se u jednostavnosti i nevinosti koju dijete posjeduje, još uvijek nedotaknuto i nezaraženo ambicijama odraslih. Znači prvenstveno pozvani su učiti od djeteta promatrajući odlike njegova života. No s druge pak strane, odrasli nisu samo pozvani učiti od djeteta, nego su pozvani i odgajati djecu, te stoga onaj izraz ‘primiti dijete’ pretpostavlja i takvu zadaću koju Isus daje svojima. Ako su ispravno naučili koje su najveće vrijednosti djeteta, onda se u njima treba probuditi svijest odgovornosti za to što je najdragocjenije i najsvetije u djetetu. Odgovornost za takvo što pretpostavlja i napor da skrbe oko djece na način da djeca ne izgube dar i vrijednost koja im dolazi od Boga, nego da im svojim ponašanjem zaštite i sačuvaju upravo taj dar. Isusovi učenici, to jest svaki odrasli vjernik, treba paziti da svojim ponašanjem ne iskvari dijete, to jest da ne uguši dar sličnosti s Bogom. Truditi mu se da nezdravim ambicijama ne usmjeri životni put krivim tijekom, nego naprotiv putem spasenja.

Doista, mnogo odraslih ne zna ili ne sluša to što je Gospodin rekao. Ne znaju usvajati od djece ono izvorno životno, ali isto tako ne znaju odgajati djecu čuvajući u njima upravo to iskonsko i božansko, da se ne onečisti natruhama zemaljskih stremljenja i interesa. Najčešće ne učimo od djece onu lekciju čistoće i nevinosti, u protivnom bismo je i sami držali. Najčešće nam ne dopire do svijesti kolika se odgovornost potom traži kako bismo skrbili da se u njima očuva to nepatvoreno kao najdragocjeniji dar i najveća vrijednost života. To jednostavno znači da ne primamo djecu u Gospodinovo ime, čime činimo nesagledivu štetu i sebi i djeci koja su nam povjerena da ih odgojimo za Božje vrijednosti. Jer ako im predajemo nešto što nije u duhu očuvanja one iskonske neiskvarenosti koja je u njima, kroz koju nam se očituje sam Bog, onda neodgovorno gušimo u njima ono što je najživotnije. Ako dopuštamo da se u njima širi prisutnost grešnoga, koja stoji u svakom čovjeku u klici istočnoga grijeha, ni tada ih onda nismo znali primiti u Gospodinovo ime. Jer da ih primamo u Gospodinovo ime, onda bismo se trudili u prvom redu odstraniti iz njihovih duša klicu grijeha, kako bi rasli u potpunoj čistoći, te bismo im onda osigurali i ozračje društvenoga života da se mogu razvijati u cjelovitom zdravlju duše i tijela. Da ih primamo u Gospodinovo ime, onda odgovorni u našem društvu ne bi dizali paniku kako se nezdravo hrane, a u isto vrijeme smišljali pakleni plan kako ih duhovno zatrovati.

Zato uzmimo ozbiljno u obzir lekciju djeteta koju je Gospodin izrekao svojim apostolima i drugim učenicima. Čitajmo u dječjoj nevinost znak prisutnosti Božje i trudimo se biti svjesni koliko je svako dijete izloženo, upravo poradi svoje nevinosti i nezaštićenosti, grijehu koji razara čisto tkivno života. Primajmo djecu u Gospodinovo ime, to jest ne dajimo im samo ono što je ljudsko, nego se trudimo u njima otkriti ono što je Božje, te ga štitimo svim silama, jer to je najvrjednije i najdragocjenije u životu. Primajmo ih u Gospodinovo ime, to jest ne dopustimo da budu izloženi grijehu i napasti, a priskrbimo im raste u Božjoj izvornosti. Tako ćemo shvatiti koliko nas Bog po djeci odgaja, kako bismo i mi znali njih odgajati u svemu što je istinski ljudsko i Božje, te ih usmjeriti, ne samo stazama ljudskih ostvarenja, nego i putem života vječnoga.

24. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisan u današnjem Evanđelju neobičan je i plijeni pozornost zbog više svojih detalja. Ponajprije jer Isus ispituje svoje učenike o tome što ljudi govore o njemu i njegovu božanskom djelovanju. A kao drugo, jer je sastavljan od dvije scene vrlo suprotstavljene i proturječne. S jedne strane Isus hvali Petra zbog riječi koje je izgovorio kad ga je priznao Pomazanikom – Mesijom, a s druge strane taj isti Petar je doživio najstroži ukor i vrlo teške riječi koje Gospodin Isus nije nikome izgovorio. Suvremenim sociološkim rječnikom rečeno, rekli bismo da je Isus provodio istraživanje javnog mnijenja o vjerskoj upućenosti svoga naroda koja se ticala uglavnom stava prema njegovu identitetu i glasu koji je uživao među njima. A takva istraživanja javnog mnijenja su uvijek bila popularna među ljudima, kao što je to i danas. Bilo što da se dogodi ili planira raditi, odmah u akciju stupaju medijske kuće i razne agencije koje su zadužene za istraživanje javnog mnijenja. Pa i kad se ne sazna ništa novoga, ljudi se time bave vole čuti brojke i žive od razglabanja o njima. A svako takvo istraživanje se svede na to da se pokaže kako ima u društvu cijela lepeza ljudskih mišljenja koja treba na prikladan način uzeti u obzir, a da se među njima jednostavno ne razlučuje koje je vrjednije, a koje manje vrijedno, koje odgovara istini a koje ne. Isto u biti vrijedi za sva istraživanja javnog mnijenja, kao i za ona koja se tiču vjere i vjerskih sadržaja.

Ovim događajem Isus pokazuje da se ipak valja suočiti s onim što ljudi kažu, pogotovo ako im se želi navijestiti Božja istina. Treba znati saslušati, ali isto tako ogoliti i nadići njihova mišljenja naviještajući im istinu. Zato je drugi korak koji Isus traži od svojih apostola, da se odrede prema tome što ljudi kažu: A vi, što vi kažete, tko sam ja? A treći korak, onaj posljednji, je imati mišljenje koje nije djelomično i površno, nego je u stvari izgrađeni čvrsti stav i spoznaja koja ne ovisi o ljudima, nego dolazi od Boga. Takvoga koji ima takav stav o vjeri izgrađen iznutra objavom Božjom, ljudi ne mogu otjerati iz vjere i Crkve, kao što se događa tolikima da za svoj vjerski nemar optužuju uvijek nekog drugog. Za onoga tko je darom takve vjere susreo Boga, ne postoje kao važna ljudska mišljenja. U tom trenutku kad je primio prosvjetljenje Božje iznutra, u njemu su se raspršila i ogoljela sva ljudska mišljenja kao magla što je vjetar razgoni. U tom trenutku se shvaća koliko su ljudska mišljenja ništa i ništavna, koliko nedorečena i neizgrađena, koliko štetna i suvišna. Tek kad dopustimo da živi Bog u nama izgrađuje stav, onda je to istinski stav života.

Danas, na žalost, o pitanju vjerski istina i religijskih fenomena, ustručavamo se reći istinu. U društvu nam to mnogi priječe i nazivaju isključivošću, a nas etiketiraju fundamentalistima. Ali se zato u isto vrijeme dopušta svakome da u tim stvarima iznosi svoje mišljenje. Tako smo danas zapljusnuti mnoštvom mišljenja, te se nalazimo kao u nekoj šumi ili labirintu u kojem se teško orijentiramo. Iz te šume ljudskoga i ljudskih mišljenja može nas doista spasiti samo Bog koji nam daje dar da izgrađujemo čvrst stav, stav istine i života.

Gospodin Isus ne želi da mi svoj život svedemo na prepričavanje i komentiranje onoga što ljudi kažu, kao što se događa u svakodnevnici u kojoj je mnogima život sastavljen samo od toga. Ne želi da živimo kao drugi u društvu što se hrane raspravama i sučeljavanjima, sporovima i prepucavanjima o tome tko je što vidio i čuo, tko je što rekao ili doživio. Gospodin ne želi da i mi u takvom kontekstu stječemo svoje spoznaje o životu i Bogu. Jer nam gutanje takvih vijesti ne širi vidike niti bistri obzorja. Jer količina spoznaje o tome što je tko rekao ne može biti mjera našeg znanja o životu. Doista znanje o životu ne možemo svesti na to da naučimo što su ljudi rekli, nego na ono što nam je Bog stvoritelj i objavio o njemu posredstvom svoga Sina. U protivnom postali bismo žrtve nestalnosti ljudskih mišljenja, te bi nas nosili valovi moda i pomodarstava, koje bismo pokušavali čak i znanstveno-razumski opravdavati raznim teorijama, tezama i hipotezama i potkrjepljivati istraživanjima o ljudskim mišljenjima.

Isus ne želi da njegovi učenici žive prema ovoj kulturi prepričavanja, umjesto da budu ljudi koji su izgradili svoj stav imajući iskustvo njegove prisutnosti, nauka i uskrsnuća. Kršćani trebaju biti ljudi čiji su stavovi i uvjerenja utemeljeni u Božjem znanju i Božjoj objavi, a ne u nesigurnim i nestalnim ljudskim mišljenjima koja su mnogo puta tek samo naklapanja. Kršćani ne mogu graditi svoje stavove idući linijom manjeg otpora, to jest slušajući što ljudi govore, nego slušajući Krista Gospodina otkrivati uzvišenu dubinu njegova riječi kojom potvrđuje da je istinski Pomazanik Božji. Svaki od nas treba u srcu osjetiti da su riječi koje je Isus izgovorio neponovljiva Božja mudrost. Treba iskustvom doživjeti da njegov nauk nije ljudski, nego božanski, ali da je u isto vrijeme nešto najvjerodostojnije i najljepše što čovjek traži i čime se očovječuje.

Pa i onda kad je naše iskustvo dvojako, poput Petrova, koji se nedugo nakon uzvišene ispovijesti vraća ljudskim zaključcima, ipak nam nema drugog puta, jer samo tako izgrađujemo pravu kršćansku svijest. Naša vjera u Boga ne može biti zbroj ljudskih mišljenja, ma koliko ih bilo na hrpi, nego svijest i znanje Bogom objavljeno, koje pronalazi odjek u najdubljoj biti našega bića. Naša vjera doista treba biti znanje koje dolazi od Boga živoga, ne samo kao skup informacija, nego kao jasna svijest koju stječemo u susretu s Bogom živim. Stvoreni smo kako bismo primali Božje poticaje i stekli takvu svijest, te stoga prionimo uz Krista Gospodina koji je u nama i potiče.

23. nedjelja kroz godinu – B

Nedavno sam imao prigodu upoznati jednog mladića s poteškoćom sluha i govora, slično onome što je mogao imati čovjek opisan u današnjem evanđeoskom odlomku, a kojeg sveti Marko definira gluhim mucavcem. Kod osoba s ovakvim poteškoćama problem nastaje od poteškoće sa sluhom, te osoba, u nemogućnosti da dobro čuje, onda ne može niti artikulirati riječi i izraziti smisao. I osobe poput ovog mog poznanika, koje nisu potpuno gluhonijeme, ulažu dodatni napor kako bi komunicirali s drugima, a to se prvenstveno misli na sposobnost čitanja riječi sa sugovornikovih usana. Zato je on jednom zgodom, kad se s jednim svojim prijateljem zatekao u polumraku zamolio: Molim te, upali svjetlo da te čujem! I kolikogod nama može biti smiješna ova rečenica, u njoj se doista krije mnogo životne istine, koja se prvenstveno može i treba primijeniti na duhovni život, jer na sličan način Gospodin Isus je zahvatio u život svakoga od nas, koji smo u duhovnom smislu doista gluhonijemi.

Na takav i sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje Gospodinovu iscjeliteljsku djelatnost kad mu dovode spomenutog gluhog mucavca. Isus se prema njemu postavlja kao onaj koji ima vlast razriješiti spone kojima su sputana ljudska osjetila i dar govora. No Isus nije gospodar samo tjelesnih osjetila i one izvanjske riječi, nego on u prvom redu ozdravlja naša duhovna osjetila i daje našoj riječi snagu duha. On otvara naše duhovno uho i driješi svih spona riječ koja može biti sputana grješnim i nečistim životom, te nikad ne dosegnuti potrebnu snagu i dužnu puninu. Zato Gospodin sa svom diskretnošću ozdravlja ovog čovjeka, jer ga uzima nasamo od mnoštva, želeći da ovo ne bude događaj senzacije, niti samo tjelesno ozdravljenje, nego da osjeti pravo duhovno iskustvo Božje blizine i skrbi. Isus ga uzima nasamo od mnoštva, jer se u mnoštvu i među mnoštvom ne može osobno čuti Božja riječ, niti dogoditi stvarno ozdravljenje koje se događa uspostavljanjem iskrenog odnosa s Bogom. Mnoštvo stvara žamor i buku od čega i dolazi zamor ušiju i zaplitanje jezika. U takvom okruženju Bog nam ne može otvoriti uši, niti odriješiti spona jezika. Među mnoštvom ne može doći do izražaja niti naša riječ, jer kad govorimo među mnoštvom, a nema onih koji nas žele čuti, to je gore nego da ne možemo govoriti ili da govorimo s tolikom poteškoćom kao osobe koje mucaju.

Evanđelje nam jasno svjedoči kako je samo Kristovim zahvatom čovjek sposoban za život i za komunikaciju. Zato Crkva svakom svom vjerniku revno prenosi, iz naraštaja u naraštaj, iskustvo koje je ovaj bolesni čovjek ima u trenutku ozdravljenja. Ovaj događaj se simboličkom gestom događa na duhovan način i danas prigodom svakog obreda krštenja kad svećenik dotiče uši i usta novokrštenika. Taj dio krsnog obreda zove se prema riječima koje je izgovorio Isus dok je iscjeljivao ovog čovjeka: Effata – Otvori se! Time se jasno pokazuje kako je događaj krštenja u izravnoj i jasnoj vezi s događajem opisanim u Evanđelju. To nam svjedoči kako u obredu krštenja postoji otvaranje duhovnog uha Božjoj riječi i duhovnim sadržajima, kao i razvezivanje duhovnih spona jezika.

Krštenje je doista sakrament koji se u starini zvao prosvjetljenje, što će reći da je vjernik bivao prosvijetljen kako bi bolje čuo i vidio. Tako nas Krist Gospodin po krsnoj milosti prosvjetljuje, čime nam se otvaraju uči i driješi spona jezika na duhovnoj razini. Snagom tog prosvjetljenja pozvani smo slušati Božju riječ, to jest osposobljeni smo čitati s Božjih usana svaku riječ koju izgovara, kako bismo potom mogli i usnama svjedočiti pred ljudima. Oslobađajući nas mraka grijeha, Crkva čini isto što je učinio Gospodin Isus gluhom mucavcu iz današnjeg Evanđelja. Tek kad smo oslobođeni tame zla i grijeha u kojoj se nalazi ljudski rod, onda smo istinski ozdravljeni i možemo razgovijetno naviještati dobrotu Božju i milosti koje nam je udijelio. Raspoložimo se i sami dopuštajući Gospodinu takav čudesno zahvat i nad našim životom, kako bismo se oslobodili gluhoće i mucanja ovoga svijeta koja nas prati onda kad ne razaznajemo jasno Božju riječ i ne uspijevamo svoje riječi suobličiti riječi njegovoj, jer nije jasno ušla u naše uši. Upalimo i mi svjetlo koje nam je zasvijetlilo na krštenju, kako bi se i na nama ostvarilo čudo Isusove božanske snage, te kako bismo i sami mogli posvjedočiti: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.