Čisti izvor

Stvarajući svijet Bog je sve stvorio dobrim. Sve stvoreno trebalo je biti svjedočanstvo i odraz njegova svetog i čistog života. Smisao svega stvorenja je bio upravo u tome da bude prepoznatljiva slika i odraz iskonske dobrote, ljepote i čistoće. Zato će svetopisac, kad opisuje dan po dan stvaranja svijeta, svaki put zapisati kako je doista sve bilo po Božjem planu: I vidje Bog da je dobro. Upravo takav dobri svijet bio je mjesto Božje neposredne prisutnosti, pri čemu je Bog bio svoj na svome.

Ljaga u svijetu

No ozbiljno je životno pitanje, to jest i filozofsko i teološko, odakle je zlo došlo u svijet, te što se sa zlom sve negativnoga dogodilo. Već Knjiga postanka daje svoj odgovor na to kako je po ljudskoj oholosti i neposluhu zlo ušlo u svijet. A ulaskom zla u svijet, svijet se udaljuje od Boga i od svoga iskonskog smisla. Svijet od tada nije više mjesto neposredne Božje prisutnosti, već je poprište sporenja i sukoba. Kao takav nije jednostavan odraz Božje dobrote i ljepote, kao ni njegove svetosti i čistoće, već je na sve pala određena ljaga i navukla se kao neka koprena i magla. Svijet je sve manje sličio na svoga Stvoritelja, te ona bujica života koja je strujala iz Boga više nije u svijetu pronalazila svoje prikladno korito kojim dalje teći i pronositi Božji život.

Tako je u svijet ušla ljaga grijeha s kojom se Bog nije mogao miješati, u kojoj nije mogao onečistiti čisti izvor svoje ljubavi i milosti, te je tako Bog bio prisiljen na određeni uzmak pred agresivnim zlom koje je osvajalo prostranstva svijeta. Napose je bilo problematično onečišćenje ljudske duše iz koje se je prenosilo na svijet sve što se nalazilo u nutrini. Jer Bog koji nije ljubio nasilje, već slobodu, koji nije znao tražiti drukčije nego u ljubavi. No time što je bio prisiljen na uzmak pred grijehom i prljavštinom, ne znači da je Bog odustajao od svoga nauma ljubavi koji je bio utkan u cjelokupni naum stvaranja. On samo je stoga od početka odlučio da će ukloniti grijeh i zlo, ljagu i nečistoću ljudskoga života koja je onečistila sve stvoreno. Zato je obećao da će poslati Dijete koje će biti od Žene rođeno, a koji će potom slomiti svaki otpor zla i grijeha u svijetu. No otajstvo tog Djeteta bilo je vezano s otajstvom Žene koja je trebala biti ključ pobjede nad starim neprijateljem Zmijom, to jest Sotonom i zavodnikom na grijeh. Ta Žena najavljena već na prvim stranicama Svetoga pisma očitovana je kao glavni neprijatelj Sotone i njegove sile, dok je ona imala raspolagati samo životom svoga Djeteta kao najmoćnijim oruđem i oružjem.

Očišćen izvor

Upravo tom Ženom poslužio se Bog u svome vjekovnom planu i naumu da ponovno utisne u svijet svoj život kad je pozvao Mariju iz Nazareta i dao joj milost i iskazao čast da bude ta uzvišena Žena koja će mu pružiti ponovno uporište u svijetu. Doista, njoj je iskazana milost da od samoga početka bude potpuno njegova, te da već od začeća bude zaštićena od grijeha, da bi kasnije izvršila svoje poslanje i omogućila njemu da u svijetu pronađe ono čisto i bezgrješno prihvatilište. Jer da bi Božja prisutnost mogla biti čista rijeka Života u kojoj nema smrti ni prljavštine, ni zla ni grijeha, trebalo je da već od izvora bude savršeno čista, kao što je strujala u samim počecima. Naime, ako bi od samoga izvora ta rijeka bila onečišćena, onda sama ne bi bila kadra izvršiti svoje poslanje i postati sredstvom očišćenja svega svijeta. Zato Bog svojim zahvatom prije nego će sići u prostor naše povijesnosti koju smo grijehom onečistili, svojom božanskom rukom čisti Mariju čineći je čistim prihvatilištem rijeke Božje milosti koju je izlio na svijet po svome Sinu. Zato je ona unaprijed bila očišćena njegovom milošću posebnim zahvatom koji izvire iz vječnosti i ulazi se u vrijeme. Nakon toga ona je njemu u vremenu bila čisti izvor iz kojeg je mogla poteći rijeka milosti na cijelo čovječanstvo. Tako je Marija od samoga začeća bila zaštićena da već tada bude službenica Božje milosti, te je poslužila da božansko u doticaju s ljudskim ne bude onečišćeno nikakvom natruhom ni ljagom.

Božji iskonski cilj da se zajedništvo ljudske i božanske naravi ostvari u čistoći bića događa se po Mariji, točnije po daru svoje milosti učini bez grijeha začetom. Vjekovni plan se ostvaruje njegovim zahvatom, to jest davanjem Marijinu biću one iskonske čistoće koja je imala biti smisao svemira i čovjeka. Ljudsko biće ne samo da sebi nije moglo dati tu čistoću, već je nije moglo ni održati bez Boga. Marija je stoga istinsko ostvarenje smisla svijeta, jer je ostvarila jedinstvo s osobom Riječi Božje. Ona je bila svjesna da se ne radi o njezinoj snazi ni o njezinim zaslugama, već o besplatnom Božjem daru da je očuva od grijeha kako bi preko nje donio konačnu pobjedu protiv ljage i nečistoće svijeta. Ne treba se iščuđivati ovakvom Božjem poteza, jer i samo stvaranje je bilo čin kojim je Bog išao premostiti jaz vječnog i vremenitog, kao što je i u ovom slučaju. On sam je htio na naravnoj razini da čovjek grijehom to nije izopačio, pa je stoga Bog prisiljen bio na ovaj izuzetni zahvat koji je bio divno čudo njegove ljubavi. Iznašao je način da svoga Sina pošalje u svijet, ali da mu u tom svijetu omogući čisto prihvatilište iz kojeg će poteći kao prečista Božja rijeka što pere grijehe čovječanstva.

Bezgrješna Djevica je bila upravo taj očišćeni izvor koji je primio Boga na zemlju, i od kojeg je ponovno počela zemljom teći čista rijeka Božjega života. Napokon je došlo do cjelovitog zajedništva Boga i čovjeka koje je odnijelo pobjedu nad grijehom, a Marija je u njemu sudjelovala kao Bezgrješna Djevica i očišćeni Izvor s kojeg je potekla Božje rijeka što ispire svu grješnost svijeta.

29. nedjelja kroz godinu – A

Ne samo u našemu društvu danas, već mnogo puta u povijesti Crkve i kršćanstva, postojali su ljudi koji su sve dopuštali, pa i ideologije i tiranije i totalitarizme, ali su uvijek ostajali dosljedni sebi da ne dopusta da Bog ima pravo na nešto u društvu, to jest da bi se ljudima trebalo priznati pravo i slobodu u odnosu na ono područje života koje zovemo vjerskim ili religioznim uvjerenjem. Doduše, u nekim krugovima židovstva Isusova vremena je postojao drugi problem, to jest suprotna težnja koja je na neki način prisutna i izražena u današnjem Evanđelju. Naime, takvi krugovi su se teško mirili s poganskom rimskom vlašću koja je politički dominirala i upravljala Palestinom. Njihov problem nije bio u tome što su željeli neovisnost i slobodu, već što su se pri tome pozivali na Boga kad su planirali svoje pobune i druge revolucionarne aktivnosti protiv Rima. Jedna od tih aktivnosti bila je također i odricanje poreza caru, jer bi time onda prestali financirati mrsku ugnjetavačku vlast. Ali osim što su imali takve težnje, oni su htjeli i Isusa uvući u raspravu dovodeći ga u nezgodan položaj. Trebao se izjasniti glede davanja poreza caru, čime je mogao upasti u zamku da ga uhvati u riječi i optuže. Ako se namjeravao izjasniti o dužnosti davanja poreza, onda bi mu predbacili nevjernost svome narodu, a ako bi se izjasnio protiv poreza, onda bi mu predbacili nezakonitost.

Čuli smo, međutim, kako im to nije pošlo za rukom jer je Isus imao jasan stav: Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje. Ovaj Isusov stav imat će dalekosežne posljedice jer će on biti prvi koji će naznačiti granice razdvajanja između države i Crkve. Ne treba zaboraviti da je u njegovo vrijeme i u rimskome društvu postojala prevlast carskoga nad Božjim. Carevi su bili vrhovni svećenici poganske religije, te su na taj način kontrolirali i duhovnu i političku stvarnost, to jest imali su moć i nad jednom i nad drugom sferom života. Oni su određivali koga i kako će se štovati, a ljudi su se s time suživjeli kao normalnim, te je malo tko u tome uočavao problem, osim židovstva koje je imalo suprotne težnje, to jest potpuno se osloboditi carske vlasti. Naravno, pod izlikom Boga i duhovne stvarnosti, premda su i sami znali da u društvu treba postojati zakonita svjetovna vlast.

Tako se i danas događa da će mnogi ‘slobodoumni’ krugovi podržati čak razne oblike totalitarizma i despotske vlasti, to jest gospodarima ovoga svijeta dopustit će da čine što ih volja i trudit će se opravdati čak njihove ideološke poteze, ali se jedino neće slagati s pravom da čovjek slobodno i javno živi i prakticira svoju vjeru. Neće se slagati s time da bi društvo trebalo omogućiti svojim građanima da slobodno žive i da u svojoj vjeri odgajaju svoju djecu. Neće se slagati ni s potrebom ni pravom Crkve da u ime Boga izgovori svoj pravorijek istine, da poučava nauk trajan i uzvišen koji je utemeljen upravo u Gospodnjoj pouci, a za dobrobiti svakoga čovjeka i društva u cjelini.

Stoga se i danas čuju glasovi i zahtjevi da i naša država postane sekularnom državom, kao da ona to već nije. Ali ukoliko je ona sekularna država, onda takvi zahtjevi idu za tim da dokinu pravo vjernika da slobodno i javno ispovijedaju svoju vjeru, kao da bi njihovo ispovijedanje vjere ugrožavalo neovisnost države. Kao da bi vjernici koji polažu pravo na svoj vjerski identitet uzimali time povlastice koje nemaju drugi u društvu. Kao da bi se povrijedio princip sekularnosti države onda kad se ukaže da u određenim ćudorednim sadržajima nije država mjerodavna donositi odluke. Tako se stječe dojam da je za neke ljude danas u našem društvu važniji princip sekularnosti od moralnosti, kao da sekularnost više pridonosi dobrobiti i razvoju društva od ćudorednog života. Te stoga vidimo da način na koji danas pokreti sekularista traže sekularnost države jest u tome da ne dopuste da država dadne Bogu Božje. Ovakvi zahtjevi idu za tim da ne dopuste razlikovanje dobra od zla i istine od laži, te daju pravo svakome da podržava i naučava svoje ne ulazeći u sadržaj stvari je li to dobro ili loše. Njihov isključivi cilj je da se ne afirmira ono što je Božje. Oni se straše utjecaja Crkve jer im onda može oduzeti njihov monopol na manipuliranjem čovjekom, koji se lako izigra upravo onda kad nema vlastitih vrijednosti.

Zato je Isus vrlo jasno razdvojio ova dva područja te je on bio prvi za sekularnost države, to jest za odvojenost Crkve i države. Isus je zastupao pravo države da se bavi svojim poslom i da autonomno uređuje njoj povjereno područje, što joj vjerski autoritet nema pravo oduzeti. S druge pak strane postoji područje koje se izravno tiče vjere u Boga i odnosa s Bogom, te ga je kršćanstvo uspjelo istaknuti kao sadržaj koji treba dati Bogu. Budući da je Isus bio za to da se državi prizna ovlasti nad onim što je njoj svojstveno, stoga ni Crkva nema pravo sebi prisvajati to područje djelovanja. Upravo stoga ni danas, kad Crkva i vjernici u pojedinim stvarima reagiraju javno želeći da država rješava probleme i vodi društvo sukladno načelima morala, ona time ne želi prisvojiti sebi funkciju države, već jednostavno radi na tome i živi za to da država, u svojoj neovisnosti, autonomiji i sekularnosti, što kvalitetnije izvrši svoju zadaću.

Molimo se stoga da Crkva i vjernici što više teže da sebe predaju Bogu, dajući tako Bogu Božje, jer će se tada najbolje darivati i za ono što je carevo, to jest, za dobrobit svoga društva i naroda. Jer budućnost jednom narodu ne mogu zajamčiti nedosljedni politikanti i spletkari, ni s državne ni s crkvene strane, već iskreni ljubitelji Boga koji žive kao i njihov Učitelj, a to će reći po istini, te da poučavaju po istini putu Božjemu. Budimo do kraja poučljivi i živimo vjerno Bogu, jer ćemo tada i dati najbolji doprinos i kao članovi svoga naroda i građani svoga društva koje ćemo svojim životom uzdizati prema vječnim vrijednostima, kako od nas Gospodin očekuje.

23. nedjelja kroz godinu – A

Vrlo su osjetljive teme koje naš Gospodin Isus otvara u današnjem odlomku poučavajući svoje učenike bratskoj opomeni, opraštanju grijeha i združenoj molitvi. Središte svega je vlast koju im daje da poučavaju svoju braću, te da ih oslobađaju bremena grijeha i slabosti kojem su svi podložni. Njima je ostavio božansku ovlast da vezuju i driješe, to jest da opraštaju ili ne opraštaju ljudima grijehe, ovisno kako se prema svojem duhovnom dobru oni sami postave. Zato im je rekao: Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.

Isus, međutim, njima učenicima dao vlast nad grijesima kao neograničenu nadmoć nad ljudima, već im je dao takvu moć u duhu služenja i popravljanja vlastite braće. Jer uvijek postoji opasnost da kad ljudi vrše vlast nad ljudima, da prijeđu vlastite ovlasti ili da to čine s krivim ciljem ili pak na neprimjeren način. Zato Isus nije dao apostolima ovlasti kao oružje nadmoći, već kao oruđe služenja ljudima koje se temelji na iskrenoj odgovornosti koju trebaju imati za njihovo dobro i vječno spasenje. Tako vidimo da njihovoj ovlasti vezivanja i odriješivanja prethodi odgovornost poučavanja i ispravljanja pogrješaka koje čine ljudi u zajednici, zadaća koja se naziva bratskom opomenom. Nije im povjerio vlast samo da osude ili oslobode osude i krivnje, već im je dao zadaću da učine sve potrebno kako bi njihova braća došla do spoznanja vlastitoga grijeha i kako bi prihvatili lijek spasenja.

Stoga je vrlo uočljivo da očekuje od apostola da one koji griješe drže svojom braćom u pravome smislu riječi, bez ikakvog osjećaja nadmoći nad njima. A braći koja korigiraju brata ne bi smio biti cilj da druge prokažu kao grješnike, a sebe prikažu kao svece i pravednike, jer su i sami grješnici kojima je Bog oprostio, nego radije da iskreno služe spasenju onih koji su po vjeri postali njihova braća. Jedini pravi cilj je onaj doista duhovni, da se užive u odgovornost za spasenje svoje braće, te da djeluju u ime te odgovornosti i s ciljem da ih povedu pravim putem i privedu do vječnoga cilja. Jer ako bi sve činili, a ne bi skrbili iskreno o bratu svome, da povuku i najpreciznije poteze i donesu izvanjski gledano i najtočnije odluke, to ne bi bilo dostatno, niti bi im dalo za pravo da djeluju u Isusovo ime. Naime, Gospodin koji je bio bez grijeha nije ih poslao da proganjaju grješnike, već da ih popravljaju. U tom smislu njegove riječi sadrže vrlo jasne upute kojima upravlja apostole prema odgovornosti za spasenje drugih, pri čemu je opisan detaljan postupak pri izricanju opomene.

Prema Isusovoj pouci vidimo da je smisao bratske opomene da se njegovi učenici zauzmu oko onoga koga treba osloboditi od spona grijeha, a ne da od njega hladno dignu ruke obilježavajući ga kao grješnika. Isusovi učenici pozvani su učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu grješniku, ali isto tako da prema njemu budu odlučni u trenutku kad on ne prihvaća njihovu opomenu, pogotovo ako on svojim grijehom sputava i druge, uvlačeći ih u mrežu zla kojoj je konačni rezultat propast. A učinili su sve što su mogli za grješnika onda kad su ga ljubili i kad su se potpuno predali za njega, kad su i svoj život podredili njegovu spasenju. Zato bratska opomena nije samo hladno utvrđivanje nečije grješnosti, već odgovoran postupak kojim se skrbi za duhovno dobro cijele zajednice, to jest kojim zajednica skrbi za duhovno dobro pojedinaca koji grijehom ranjavaju i sebe i druge oko sebe.

Nije zato slučajno da ove Isusove pouke završavaju poukom o molitvi, kao što nije slučajno da sveti Pavao svoje vjernike, u duhu Isusova nauka, poučava dužnosti ljubavi jednih prema drugima.  Ta ista obveza, jer molitva i ljubav su jedno, ostaje i nama vjernicima danas kao oruđe odgovornosti jednih za druge, a napose za grješnike, koje nikad ne smijemo ispuštati iz ruke. Bez obzira koliko tko imao poslanje i potrebu druge upozoravati na grijeh, nijedan član zajednice vjernika ne bi smio biti izuzet od molitve za obraćenje grješnika. Tako bismo uspjeli razumjeti one uzvišene nakane koje nam Isus ostavlja u odgovornosti jednih za druge. Jer Isusov učenik koji ljubi svoju braću, nikada ne diže ruke od njih prepuštajući ih osudi, već ih iskrenim predanjem i molitvom privodi k Ocu, pa i onda kada Crkva u pojedinim situacijama predviđa da se određene pojedince zbog nepokornosti udalji iz bratskoga zajedništva. Neka nas Isus osposobi za takvu bratsku opomenu koja proizlazi iz bratske ljubavi, te se oslanja na molitvu kao najsnažnije oruđe apostolskog djelovanja.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Nakon što je Isus proveo sa svojim učenicima neko vrijeme učvršćujući ih u vjeri u svoje uskrsnuće i uskrslu prisutnost, znao je da je došao trenutak da se oprosti od njih i da se vrati Ocu nebeskome uznoseći u nebo svoju ljudsku narav u kojoj je proveo. Bolje rečeno mi svojim ljudskim jezikom kažemo da se vratio Ocu kao da se radi o nekom mjestu, ili kažemo da je uzišao na nebesa, a u biti on je svoje tijelo, to jest ljudsku narav proslavio božanskom slavom podarujući mu novi način postojanja. Taj novi način postojanja nije više podložan tjelesnim zakonitostima, pa tako nije više niti vidljiv ljudskim očima.  Zato ni pogledu učenika više nije bio dostupan da im pokaže da zemaljsko obličje nije ono konačno, te im se uprisutnio onda kad je sam htio, da ih učvrsti u vjeri u svoje uskrsnuće i da ih potakne da i sami idu putem proslave kojim je on hodio. Taj put proslave pretpostavljao je da, osvjedočeni u stvarnost uskrsnuća, počnu i sami težiti nebeskoj proslavi.

Zato se u vjeri prve Crkve uzašašće ne promatra kao Gospodinov bijeg od stvarnosti, niti je ono izmišljotina učenika koji fantaziraju. Uzašašće je jedno od uzvišenih otajstava Gospodinova života koji dotiče, zahvaća i izriče smisao našeg ljudskog života. Uzašašćem se očituje da Bog čovjeka nije ni stvorio samo za zemaljski život, već za onaj uzvišeni nebeski prema kojemu se trebao opredjeljivati, usmjeravati i rasti. Ljudski život na zemlji nema svoje konačno određenje, već je ono na nebu. On se ne iscrpljuje u godinama vremenitog postojanja, već zadobiva svoje konačne obrise u vječnome životu. Zato Isusovo uzašašće jednostavno izriče ovu istinu da je ljudski život bio zamišljen kao uzdizanje Bogu. Čovjek je bio stavljen na zemlju, ali pozvan da se uzdiže do nebeskih visina. Njegovo iskonsko mjesto, stoga, nije zemlja, već nebo. No do neba treba doći slobodnim opredjeljenjem u ljubavi prema svome Stvoritelju, uzvraćajući tako na sve primljene poticaje.

Promatrajući u tom svjetlu vidimo onda da je Isusovo uzašašće k Ocu samo ispunjenje iskonskoga Božjeg plana prema kojem je svu svoju djecu Otac htio uzdići u vječnu slavu. Zato je uzašašće bila sasvim normalna stvar za Gospodina, te nije izazvala posebne lomove i zbunjenost u dušama učenika koji su onda, uz malo pomoći sa strane u vidu anđelovih poticaja, znali da je Gospodin trebao biti uzdignut u svoju slavu, te da im je išao samo ‘pripraviti put’, kako je sam rekao. To jest potvrdio im je da je nebeska slava mjesto prema kojemu trebaju težiti i sami.

A to što je Gospodin pokazao apostolima, pokazuje i svima nama. Nebeska slava je doista put kojim i sami trebamo hoditi, a uzašašće Gospodinovo nam daje nadu da i za nas ima mjesta u kući Očevoj. To jest proslava njegove ljudske naravi u nebu izvor je radosti i milosnoga dara kojim nas obasipa Otac koji je do te mjere ljubio čovjeka da je dao svoga Sina kako bi čovjeka doveo do nebeske proslave. Stoga ne smijemo nikada zaboraviti da smo stvoreni za nebo i vječni život. U svjetlu ove istine naš će život postati trajno uzašašće Ocu dok se ne ostvari u punini našim prelaskom u vječnost. Ovaj nam život nije dan da bismo se ‘zabili’ u zemlju, već da živio za onaj uzvišeniji život i punije ostvarenje. Život na zemlji nam je dan i zadan putem u nebo, te je toliko lijep koliko dosljednije kročimo tim putem. Isusovo uzašašće je bitno svakome tko je shvatio da je ovaj život ne samo zgodna prigoda da se dođe u onaj, već da je jedini pravi smisao ovog života da se živi za onaj. Iz te perspektive znamo da nas Gospodin Isus nije napustio, već da je trajno uz nas kao Gospodin koji nas svojim uzašašćem krijepi na putu našeg uzdizanja Bogu, sukladno onom što smo čuli u evanđeoskom odlomku: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Potrudimo se stoga u svjetlu otajstva Gospodinova uzašašća razmišljati o svome životu i o svome uzašašću, to jest prijelazu u nebesku slavu. Isusovo uzašašće bitno izriče smisao i cilj našega života, pa se trudimo bit ga dostojni dosljednim životom. Neka uzašašće u nama učvršćuje svijest da imamo Boga za Oca, te da naše življenje na zemlji nije u neizvjesnosti, već u sigurnosti Gospodinova dara i ispunjenja Božjih obećanja. Raspirujmo svakodnevno svijest da smo primili život da ga ostvarujemo živeći u hodu prema onom savršenijem životu do kojega se dolazi svakodnevnim usavršavanjem noseći Isusovo svjedočanstvo, nakon čega nas čeka ista nebeska slava u koju je on ušao proslavljajući njome svoju ljudsku narav.

5. nedjelja kroz godinu – A

Riječi Gospodina Isusa iz današnjeg evanđeoskog odlomka tiču se same biti kršćanskoga života koju on na genijalan način opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo iščitati na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, to jest njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike: Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i da su svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da produbimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke.

Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Isus stoga postavlja pitanje smisla postojanja to jest načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, to jest da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu, već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost i kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, to jest identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima.

U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar.

Uistinu, ako kršćanin ne bi htio biti dosljedan biti svoga života, onda bi bio poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega. To jest kada smo vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bismo onda gori od drugih ljudi, jer bismo u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bismo poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. No najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka.

Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg – duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj tko traži dublji smisao života, po vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se potom i zauzima da zauzetije i žarče živi samu vjeru. Zna nam se, međutim, dogoditi da očekujemo da se kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im –istina- najčešće protivnici, nametno dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Mora nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer kršćanske vrjednote mogu se ‘nametnuti’ u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama obnašatelja vlasti. I ma koliko i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već kršćanskim svjedočenjem.

Primimo stoga k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. On od nas očekuje da dar vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te hoditi na putovima njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da bi ljudi mogli vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da bi nakon toga mogli i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo (B)

Čovjek je izuzetno biće kojemu je u krvi da nadalizi granice stvarnosti koja ga okružuje. U njega je upisana težnja za osvajanjem prostora i vremena, u njemu je trajno prisutna želja da probija zadane okvire, da istražuje i ulazi u nove dimenzije života. Doista, ljudska je narav tako zadana da u čovjeku iznutra postoje takvi poticaji da traži uvijek ono što je iznad njega i što je neistraženo, da ide prema onome što je dalje i još uvijek neosvojeno. U ime toga ljudi poduzimaju i poduzimali su tolika istraživanja i učinili mnoge podvige za koje su primili priznanja drugih ljudi, ljudskih udruženja i ustanova. I dok su to neupitne činjenice, malo tko se pita odakle u čovjeku takva želja i poticaj. A još manje je onih koji će o tome razmišljati kao Božjem daru kojim je Stvoritelj obdario čovjeka dajući mu pritom više zaduženja. Ponajprije zadužio ga je da bude gospodarem svega stvorenoga, to jest da bude skrbnik nad svime. A da bi mogao biti skrbnik, neophodno je da je iznada svega, što može postići snagom razuma i spoznaje uzroka, smisla i cilja svega stvorenoga. No isto tako, Bog mu je dao i drugu zadaću, a to je da sve što spozna iskoristi za vlastitu uzdignuće, ne dopuštajući sebi da ga stvoreni svijet podčini i zarobi.

Na žalost, čovjeku se dijelom dogodilo ono što nije trebalo. Griješeći protiv Boga koji ga je pozivao da živi nad storenim svijetom, čovjek se podredio zemlji i zemaljskom načinu življenja, te sve teže i teže pronalazi način izići iz spomenute ograničenosti i nadići svijet u kojemu živi. Stoga i kad stremi nadilaženju svijeta i ograničenja u kojima se nalazi, to čini isključivo na ljudski način, praveći pomake u tehnološkom razvoju ili pak u nekim sličnim dimenzijama života. Kao izraziti primjer toga može poslužiti znamenita rečnica astronauta koji je prvi put kročio nogom na Mjesec: Ovo je malen korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo. Poput tog njegova koraka i mnoštvo je drugih ljudskih koraka kojima se čovjek ponosi kao velikima jer su pomakli granice istraživanja, shvaćanja stvarnosti i tolikih drugih stvari u životu. Čovječanstvo, međutim, uz sve učinjene korake, ostaje glede samoga života još uvijek kao malo dijete koje treba učiti hodati. I kad napravi mnoštvo takvih koraka, ipak u biti nije napravilo nikakav korak ni pomak prema punini života kao takvoga. Stoga je uočljivo kako, na žalost, ovo malo dijete koje treba učiti hodati da bi bilo istinski čovjek – dijete Božje, sustavno odbija pružiti ruku Ocu da ga on nauči koracima života koji nadilazi biologiju, prostor i vrijeme. Ovo dijete zvano čovjek se uvjerava kako je dostatno ostvariti tehnički napredak, no i ne misli da čovjek ne može živjeti samo od tehničkih vrijednosti života i biti ‘biće tehnologije’ (homo technicus), a niti provoditi život samo kao radnik (homo faber). Ovo dijete zvano čovjek zaboravilo je praviti korake velike u Božjim očima, a usredotočilo se praviti isključivo korake koje će ljudi nazivati velikima za sebe i za čovječanstvo, ali prema nekim svojim kriterijima. Ovo dijete zvano čovjek zaboravlja stvarni život duha, a zadovoljava se virtualnom mišlju i idejom, kao da je ideja kadra dovesti ljudski život do potpunog ostvarenja.

Nasuprot tim jednodimenzionalnim iskustvima čovjek prije svega ima potrebu cjelinom svoga unutarnjeg života nadići ograničenja koja mu postavlja svijet u kojemu živi, to jest prostor, vrijeme i okolnosti. Čovjek je pozvan prije svega praviti korake očovječenja, uljuđenja samoga sebe, a to ne može ako odbije pruženu Očevu ruku koja ga vodi putem života vječnoga. Zato je Otac i poslao svoga Sina kako bi on poučio čovjeka cjelovitom življenju, a ne samo jednodimenzionalom koje ga opet ostavlja zarobljenim u vremenitom i ovozemnom. Otac je poslao svoga Sina da on s čovjekom napravi korake koji se mogu činiti malenima i čovjeku i čovječanstvu, ali koji su veliki u njegovim očima. Jedan od tih koraka koje je Sin Božji učinio s nama i za nas bilo je njegovo uzašašće Ocu, kao uostalom i njegovo uskrsnuće. To je toliko malen korak, premda po sebi golem i kolosalan. Malen je u smislu da ga najčešće ljudi ne primjećuju kao velik i ne pridaju mu važnost, ali kolosalan jer je taj korak bio onaj presudni korak koji je čovjeka doveo do Boga. Pa ni kršćani koji u vjeruju u Gospodnovo uzašašće ne znaju ga ispravno i dosljedno svjedočiti pokazujući ljudima koliko je velik korak za čovječanstvo to što je Isus uskrsnuo i uzišao Ocu.

No upravo je važnost njegova uskrsnuća i uzašašća ono što Isus očekuje od svojih apostola da propovijedaju i da naviještaju kao spasenjsko. On očekuje i danas od nas da shvatimo da je njegovo uzašašće k Ocu bilo pravi korak kojim je čovjek iskoraknuo iz ograničenja svijeta i vremena i ušao u novu dimenziju života, onu dimenziju za koju ga je Bog odredio. Uzašašće Gospodinovo je bilo golem korak za nas ljude, jer je bilo golem korak u Božjim očima, bez obzira što ne predstavlja ništa u očima ljudi pomućena pogleda i pomućenih vrijednosti.

Nastojmo stoga mi koji u Krista vjerujemo poći njegovim stopama, to jest stopama uskrsnoga života koji nas vodi k uzdignuću u nebesku slavu. Prihvaćajmo ga i dopustimo mu da nas prožme darovima svoga uskrsnuća, kako bi cijeli naš život primio nebesko obilje i bio sposoban izdići se iznad okruženja ovoga svijeta i granica vremena i prostora. Posvjedočimo potom da nam je dan dar duhovnog uzdignuća i neprolaznog života koji ne podliježe zakonitostima kojima su podložni ljudi ni ograničenjima koje oni propisuju. Nama je dan dar božanske snage kojom izlazimo iz ovezemnog okruženja i živimo već sada u novoj dimenziji života kojem je jedino ograničenja Božja neograničenost koju je primio. Neka nas obnovi snaga uskrslog Gospodina kako bismo poput njega i sami imali sposobnost nadići granice kojima je podložan ljudski život na zemlji, te živjeti za puno zajedništvo s Ocem u slavi nebeskoj.

5. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisan u današnjem Evanđelju zbio se na samom početku Isusova djelovanja to jest neposredno nakon održane prve propovijedi u kafarnaumskoj sinagogi. Iz sinagoge Gospodin ulazi u obitelj dvojice svoji prvih učenika Petra i Andrije, gdje su ga upravo ukućani upozorili da je Petrova punica bolesna ležala u ognjici. Evanđelist sveti Marko nas izvještava kako Gospodin nije ostao prema njima ravnodušan i bezosjećajan, nego ju je izliječio prihvativši je za ruku. Međutim, njegova skrb za bolesne i potrebne ne zaustavlja se samo na Šimunovoj obitelji, nego se proteže i na sve one koji su imali potrebu da ih on izliječi. I kao što Evanđelist uredno opisuje kako mu rekoše za Šimunovu punicu, tako ističe kako ‘donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute’. Iz toga, dakle, razaznajemo da je jedna od njegovih neizostavnih zadaća bila da služi bolesnima. No Isusova pomoć bolesnima ovisila je i o pristupu onih koji su živjeli pored bolesnika, koji su skrbili o njima, te naposljetku shvatili da im Isus može pomoći.

Iz svih elementa ovog događaja izvire za nas obveza da preispitamo sebe i svoj stav prema bolesnima i potrebnima naše skrbi. Jer živimo u izazovnoj situaciji i okolnostima suvremenoga društva u kojem se ljudi baš i ne ističu prevelikim žarom i brigom za bolesnike i potrebne. Štoviše, društvo u kojemu živimo čini nas počesto bezdušnima. Tjera nas da mislimo na sebe i na svoj posao, dok zapuštamo osobe oko sebi, a najčešće one najpotrebnije. Jer ovo društvo računa samo na zdrave, na idealne i na one koji mogu privrjeđivati, to jest čiji se doprinos može mjeriti novcem. Cijeni se samo one čiji se doprinos BDP-u vidi i izračunava, uzimaju se u obzir samo radno sposobni. Do te mjere takvo stanje utječe na nas da je uhvatilo maha i u obiteljima, što se sve više i više očituje u generacijskom raslojavanju. Pogotovo mladi često gube osjećaj za starije, isključivo posvećeni profesionalnim životnim planovima. Praktički se navikavamo da se bolest liječi u bolnici, da o bolesnima skrbi i njeguje ih medicinsko osoblje, zaboravljajući da je naša ljubav i briga najveća i najbolje opremljena klinika zdravstvene skrbi.

Uslijed toga postajemo nemarni i često previđamo one oko nas. Ne bi trebalo niti dozivati nam u pamet dužnosti i zadaće, nego prije svega bi koristilo da ispitamo vlastitu ljubav. Ako nekoga ljubimo ne smijemo mu uskratiti cjelovitu ljubav, do krajnjih granica. A ne da se događa i u našim kršćanskim obiteljima da u mnogim situacijama bolesni i nemoćni nikome ne trebaju, osim kad se, nakon što umru, treba domoći njihove imovine ili ušteđevine. Tada se pojave i neznani rođaci koji prema nekim pravnim paragrafima potražuju svoja prava, a da nikada nisu htjeli prihvatiti iz dužnosti koja proizlazi iz zajedništva sa svojim rođacima ili proizlazi iz kršćanske svijesti. Čak ima i onih koji niti prema vlastitim roditeljima nemaju obzira, a kamoli prema roditeljima svoga bračnoga druga, što vidimo da Šimun nije zanemario. On nije pravio razlike, nego je skrbio i o svojoj punici.

Može se dogoditi i da u nekom trenutku medicinska stručna skrb bude tjelesno korisnija mnogim bolesnicima, no nikad takva pomoć nije dostatna ako uzmanjka naša ljubav. Nikada ne bismo smjeli povući potez s ciljem da se staroga i bolesnoga riješimo, nego da im pružimo najbolje što se može. Ako stare i nemoćne šaljemo u domove da nam ne smetaju, da nam ne oduzimaju dragocjeno vrijeme privrjeđivanja, onda griješimo protiv ljubavi prema njima. Tu zasigurno nema Božjega blagoslova, niti može biti duhovne koristi ikome u obitelji. Osoba i njezino dobro treba nam biti u središtu pozornosti, a ne da one koji su potrebni naše skrbi sklanjamo iz svoga vidokruga i da ih mičemo sa svoje pozornice kao da nam smetaju. Nikad ih ne bismo smjeli gledati pod vidom nekoga ili nečega što ugrožava naš komoditet, ma koliko ga doista ugrozilo. Ili pak pod prizmom onih koji dovode u pitanje naš novčani interes, ma koliko nas to i novca koštalo. Jer nikad ne treba žaliti truda i sredstava koje ulažemo u potrebe najpotrebnijih, jer Bog vidi naše nastojanje oko dobra potrebnih i vraća nam to kao blago u duši.

Bilo bi čudno da mi vjernici pomislimo da netko drugi može bolje od nas i od Isusa skrbiti o našim bolesnicima. Kad se naša ljubav i skrb udruže s Isusovom, onda su i čuda moguća, kako nam svjedoči i Evanđelje. Našim bolesnicima treba omogućiti pristup Isusu, te stoga zamolimo Isusa da najprije nas zdrave izliječi i pouči odgovornosti i potakne na služenje bolesnima. Budimo u službi njegova služenja i njegove skrbi za bolesna, kako to učini Šimun i mnogi stanovnici Kafarnauma. Isus je odlučio ići i u druga mjesta propovijedati i liječiti, no da bi i danas uspio u našem mjestu, u našoj župi izliječiti bolesne, neophodno je da ih mi ne izoliramo ni od nas niti od Isusa. Odvedimo ih k Isusu i stavimo ih njemu u ruke, kako bi ih on zahvaljujući našoj ljubavi i skrbi do kraja liječio i naša i njihova srca, kako bi nam pokazao da pravo ozdravljenje dolazi iznutra po vjeri i po zdravim odnosima u međusobnoj ljubavi. A napose kako bi nam dao sigurnost istinskog smisla života u njegovu kraljevstvu koje nam daje kao nagradu za nesebičnu ljubav i milosrđe prema drugima.