U dijalogu sa svim kulturama zadržati identitet kršćanske vjere

Draga braćo i sestre,
kad se nastojimo približiti nekom drevnom piscu, obično se najprije želimo upoznati s njegovim životopisom, kako bismo njegove spise mogli smjestiti u odgovarajući povijesni okvir. U slučaju Pseudo-Dionizija Areopagita, riječ je o obrnutom procesu: moramo poći izravno od njegovih spisa, da bismo mogli na neki način odrediti njihova autora, o kojemu nemamo drugih vijesti. Spise prvi puta navodi Sever, antiohijski patrijarh, na početku 6. stoljeća, a on ih i pripisuje Dioniziju, članu vijeća na Areopagu, kojega je sveti Pavao sreo za svoga posjeta Ateni (usp. Dj 17,34). Čini se da je ovaj tajanstveni pisac zapravo pisao na početku 6. stoljeća, vjerojatno u Siriji. Odatle su se njegovi spisi, i zbog uvjerenja o njihovu apostolskom autoritetu, ubrzo proširili Grčkom, a potom zadobili osobito značenje i na latinskom Zapadu, posebice počevši od 12. stoljeća, kad su bili prihvaćeni kao naročito mjerodavni zbog načina kako postavljaju i razvijaju mističku teologiju.
U tom se smislu čine značajnima dva djela ovoga pisca: O Božjim imenima i O mističkoj teologiji. Pseudo-Dionizije u potpunosti je svjestan da se, za poznavanje Boga u kršćanskom smislu, nije dovoljno osloniti samo na razumske putove, koji omogućavaju da se stigne do prvog Pokretača svemira, do prvog Uzroka svih događaja. Ovaj istinski teolog nastoji, naprotiv, u prvom redu sabrati atribute što ih Bogu pridaje Biblija, kao što su “Svjetlo”, “Život”, “Dobro”, “Mudrost”, “Ljepota”. Prvi je korak tako pozitivno izučavanje, ono što Dionizije naziva katafatičkom ili afirmativnom teologijom. Taj korak označuje napor onoga koji želi biti poučen. Kao takav, on sa zahvalnošću prima dar objave, bez primjedbi i ispraznih istraživanja. Unatoč tome, on vrlo brzo otkriva da nijedno od ovih imena ne izriče u punini veliko otajstvo Boga. Posljedica je takva iskustva apofatička (od grčkoga apofatike, negativna) teologija, to jest teologija se ne plaši priznati vlastito neznanje. U toj fazi teolog radije govori o Bogu kroz nijekanje, govori ono što Bog nije, ono u čemu On nadilazi naša opća znanja: Bog je nevidljiv, neshvatljiv, nedostižan itd.
Ipak, ovo sveto neznanje ne guši, ne obeshrabruje, nego uvodi u umjetnost razumijevanja objavljenih pojmova kao usporedbi što ih je Gospodin pripovijedao, koji pozivaju na traženje dubljeg smisla onoga što se poznaje samo površinski. Takvi se pojmovi dakle ne razumiju kao razumska znanja, kao postavke koje nam dozvoljavaju jasno poznavanje božanske naravi, nego kao korisne slike koje mogu voditi naše sposobnosti prema motrenju onoga što nadilazi svako razumijevanje. Na taj se način ostvaruje simboličko poznavanje, koje tumači pojmove kao znakove osobnoga odnosa, upotrijebljene u živom razgovoru s Njime koji se objavljuje nama. To je dobro poznata činjenica: razgovor dviju osoba koje se ljube ostvaruje se u najvećoj mjeri putem znakova. Tako se i razgovor vjernika s Bogom događa u obliku simboličke teologije, u obliku mistike, gdje spekulacija uzmiče pred kontemplacijom i znanje pred iskustvom. Da bi postigao taj cilj, teolog se nastoji očistiti (katharsis), tako da postane sposoban za prosvjetljenje (ellampsis), koje će ga navesti da se zauzme na putu usavršavanja (teleiosis), čiji je završetak pobožanstvenjenje (theosis). Apofatizam Pseudo-Dionizija tako je ponajprije nutarnja raspoloživost koja odbija zatvoriti Boga u jednostavne pojmove i isključuje svaku apstraktnu teologiju koja bi htjela otajstva Boga prilagoditi ljudskoj misli. Riječ je o egzistencijalnom stavu koji obuzima cijelu osobu, budući da nema istinske teologije koja bi se mogla smjestiti izvan iskustva i koja ne bi zahtijevala osobno preobraženje u novog čovjeka.
Znamo da je već prije shemu mističnoga uzlaženja izložio Grgur Nisenski. To objašnjava i zašto su na grčkom Istoku Pseudo-Dionizijevi spisi vrlo brzo postali poznati. Na njima su se nadahnjivali posebice sirijski autori. Kasnije su oni stigli i do srednjovjekovnih latinskih autora i izvršili odlučujući utjecaj na mističke pisce kao što su Hugo i Rikard iz Sv. Viktora, sveti Bernard, pa čak i skolastički teolozi poput svetog Tome. Tim se putem njihov utjecaj proširio i na mistike razdoblja renesanse kao što su Tereza Avilska i sveti Ivan od Križa, čija mistička shema ipak izgleda bliža onoj što ju je opisao Grgur Nisenski u Životu Mojsijevu. U njoj se na simboličan način slijede događaji opisani u Bibliji: 1) narod vidi munje i čuje gromove, ali ostaje u nizini: strah od Boga dovoljan je za spasenje po čišćenju; 2) Mojsije započinje uspon na Sinaj (koji kod karmelićana postaje brdo Karmel): to je pozitivna teologija; 3) Mojsije stiže na vrh, no Bog još nije ondje, nadilazi ljudske sposobnosti uspinjanja; zbog toga Mojsije ne nalazi svjetlo, nego tamu: to je negativna teologija; 4) ova Božja nedohvatljivost potiče u ljudskom srcu veliku želju da krene novim putem, putem ljubavi. Po njoj i tame postaju prigoda za novo, savršenije poznavanje, puno pobožanstvujućih rasvjetljenja.
Kod Pseudo-Dionizija, uz dvije navedene rasprave, nalazimo još dvije koje se bave mističkim naukom s drugačije točke gledišta. Zna se da se u istočnoj tradiciji monaški život posvećen trajnoj kontemplaciji naziva “anđeoski život”. Ova terminologija potvrđena je i tekstom Evanđelja gdje se kaže da nebeski duhovi neprestano gledaju lice Božje (usp. Mt 18,10). Što možemo reći o anđelima? Naš autor na njih primjenjuje istu metodu koju rabi kod govora o poznavanju Boga. U spisu O nebeskoj hijerarhiji on sabire imena kojima se anđeli nazivaju u Bibliji. Na taj način može razlučiti devet korova anđeoskih, koje dijeli u tri trijade, te ih predstavlja u hijerarhijskom redu, koji je očito samo simboličan: 1) Serafini, Kerubini, Prijestolja; 2) Gospodstva, Sile, Moći; 3) Vlasti, Arkanđeli, Anđeli. Danas nas na ova imena podsjeća liturgija, naročito u misnom predslovlju. Našem se autoru čini jednostavnijom rasporedba zemaljske hijerarhije, izložena u njegovu spisu O crkvenoj hijerarhiji. I ovdje on slijedi trijade, tumačeći kako sila božanskoga djelovanja, u procesu čišćenja koje se prenosi od redova njoj bližih do onih najdaljih, sve vodi do zajedništva s Bogom. Trima glavnim sakramentima – krtu, euharistiji i potvrdi – odgovaraju tri vrste članova Crkve: laici, monasi i sveti služitelji. Ovi posljednji, sjedinjeni svetim pomazanjem, podijeljeni su na biskupe, svećenike i đakone.
Suvremenom čitatelju takve se sheme čine površnima, no moramo voditi računa o okruženju u kojem je ovaj “dionizijevski svijet” opisan. U helenističkom svijetu čašćen je sklad svemira, viđen kao plod utjecaja neosobnoga kozmičkog zakona, pa se tako vrlo često dolazilo do fatalizma. Pseudo-Dionizije, i sam poštovalac skladne ljepote svemira što je veliča helenistička kultura, kao kršćanin se neophodno pitao o načinu kako u taj svije uključiti pravu vjeru, čuvajući njezinu transcendentnu vrijednost. Upravo iz toga njegova napora proizlazi aktualnost njegova nauka: u našem vremenu tolike su nove kulture stupile na prizorište svijeta; potrebno je uspostaviti dijalog s njima da bi se preuzele autentične vrijednosti koje sa sobom nose, ali to valja činiti tako da se ničim ne podruje kršćanski identitet, utemeljen na Objavi. Krist nam je rekao: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Kao pravi Bog i pravi Čovjek, on je glava kako zemaljske tako i nebeske hijerarhije. Svaki Kristov učenik, kojem god hijerarhijskom redu pripadao, pozvan je raditi u izgradnji toga kozmičkoga jedinstva, svjestan da će se, kada sve bude podloženo Kristu, “tada i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu” (1Kor 15,28).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Draga braćo i sestre, nastavljajući naše putovanje među crkvenim ocima, tim istinskim zvijezdama koje izdaleka sjaje, na ovom našem današnjem susretu približavamo se liku jednoga pape kojega je 1754. Benedikt XIV. proglasio crkvenim naučiteljem. Riječ je o svetom Lavu Velikom. Kao što to naznačuje i dodatak njegovu imenu što mu ga je tradicija vrlo brzo pridala, bio je doista jedan od najvećih papa koji su počastili rimsku stolicu, značajno pridonijevši jačanju njezina autoriteta i prestiža. Osim što je bio prvi rimski biskup koji je nosio ime Lav, što ga je poslije prihvatilo još dvanaest papa, bio je i prvi papa od kojeg su nam sačuvane propovijedi što ih je upućivao narodu okupljenu oko sebe na slavljima. Sama od sebe misao se upravlja prema njemu i u kontekstu sadašnjih općih audijencija srijedom, ovih naših susreta koji su kroz posljednja desetljeća postali uobičajeni oblik susreta rimskoga biskupa s vjernicima i s tolikim posjetiteljima koji dolaze iz svih krajeva svijeta.
Lav je podrijetlom bio iz Tuskije. Oko godine 430. postao je đakonom rimske Crkve, a s vremenom je u njoj zauzeo utjecajan položaj. Ta njegova istaknuta uloga navela je 440. godine Gallu Placidiju, koja je tada vladala Zapadnim carstvom, da ga pošalje u Galiju da bi smirio tamošnju tešku situaciju. No, u ljeto te godine umro je papa Siksto III., uz čije su ime vezani veličanstveni mozaici u Svetoj Mariji Velikoj, a za njegova je nasljednika izabran upravo Lav, kojemu je to javljeno dok je još obavljao svoje mirovno poslanje u Galiji. Vrativši se u Rim, novi je papa posvećen 29. rujna 440. godine. Tako je počeo pontifikat koji je trajao dulje od dvadeset i jedne godine i koji je bez sumnje bio jedan od najznačajnijih pontifikata u povijesti Crkve. Nakon smrti, 10. studenoga 461., taj je papa pokopan uz grob sv. Petra. Njegove moći i danas se čuvaju u jednom od oltara vatikanske bazilike.
Vremena u kojima je živio papa Lav bila su vrlo teška: neprestani upadi barbara, stalno slabljenje carske vlasti na Zapadu i dugačka socijalna kriza nametnuli su rimskom biskupu – kao što će se to dogoditi na još očitiji način stoljeće i pol kasnije, za pontifikata Grgura Velikoga – potrebu da preuzme istaknutu ulogu i u građanskim i političkim pitanjima. To je, naravno, pridonijelo porastu važnosti i prestiža rimske stolice. Osobito je poznat ostao jedan događaj iz Lavova života. Bilo je to godine 452., kad je papa u Mantovi, zajedno s rimskim poslanstvom, susreo Atilu, hunskoga vođu te ga odgovorio od nastavka osvajačkog rata u kojem je već bio poharao sjeveroistočne krajeve Italije. Ovaj važan događaj ubrzo je ušao u povijest, te je postao simbolom mirotvornoga djelovanja ovoga pape. Nažalost, nije toliko pozitivan bio, tri godine kasnije, ishod drugog jednog papina pothvata, koji je ipak znak hrabrosti koja i danas zadivljuje: u proljeće 455. godine Lav nije uspio spriječiti Genserikove barabare, koji su pristigli na vrata Rima, da osvoje nebranjeni grad, koji su potom dva tjedna pljačkali. Ipak, papin potez da nenaoružan i okružen samo svojim klerom pođe ususret osvajaču da bi ga molio da se zaustavi, doveo je barem do toga da Rim ne bude zapaljen, te da od strašne pljačke budu pošteđene bazilike Sv. Petra, Sv. Pavla i Sv. Ivana, u koje se sklonio dio prestrašenoga stanovništva.
Dobro nam je poznato djelovanje pape Lava, zahvaljujući njegovim prelijepim propovijedima – ostalo ih je sačuvano gotovo stotinu, na sjajnom i jasnom latinskom – i zahvaljujući njegovim pismima, njih oko sto pedeset. U tim se tekstovima ovaj papa prikazuje u svoj svojoj veličini, usmjeren na služenje istini i ljubavi, po ustrajnome posluživanju riječi, koja ga u isto vrijeme otkriva i kao teologa i kao pastira. Lav Veliki, neprekidno zauzet za svoje vjernike i za rimski narod, ali i za zajedništvo među raznim Crkvama i za njihove potrebe, bio je neumoran zastupnik i promicatelj rimskoga primata, predstavljajući se kao istinski nasljednik apostola Petra: toga su bili svjesni brojni biskupi, većinom istočni, okupljeni na Saboru u Kalcedoniji.
Ovaj Sabor koji je održan godine 451., sa svojih tristo pedeset sudionika, bio je najznačajniji skup koji se do tada ikad održao u povijesti Crkve. Kalcedonski sabor predstavlja konačno postizanje cilja u kristološkom promišljanju triju prethodnih ekumenskih sabora: Nicejskoga iz 325. godine, Carigradskoga iz 381. i Efeškoga iz 431. godine. Već u 6. stoljeću ova četiri sabora, koja su sažela vjeru drevne Crkve, počeli su se uspoređivati s četiri Evanđelja: to potvrđuje Grgur Veliki u svome poznatome pismu (I,24), u kojem kaže da valja “prihvatiti i častiti, kao četiri knjige svetoga Evanđelja, četiri Sabora”, jer se na njima – dodaje Grgur – “kao na čvrstom kamenu podiže zdanje svete vjere”. Kalcedonski sabor, koji je odbacio Eutihovo krivovjerje koje je nijekalo ljudsku narav Sina Božjega, potvrdio je jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske, u jednoj Osobi, bez miješanja i bez dijeljenja.
Ovu vjeru u Isusa Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka potvrdio je i papa Lav u značajnom doktrinalnom tekstu što ga je poslao carigradskom biskupu, u takozvanom Tomosu Flavijanu, koji su, nakon što je pročitan u Kalcedoniji, nazočni biskupi rječitom aklamacijom prihvatili, o čemu je sačuvana i bilješka u saborskim spisima: “Petar je govorio po Lavovim ustima”, jednoglasno su uzviknuli saborski oci. Ponajprije iz ovog zahvata, ali i iz drugih izvršenih za kristoloških rasprava tih godina, postaje jasno da je papa na osobiti način shvaćao odgovornost Petrova nasljednika, čija je uloga jedinstvena u Crkvi, jer “samo je jednom apostolu povjereno ono što je svim apostolima objavljeno”, kao što kaže Lav u jednoj od svojih propovijedi o blagdanu sv. Petra i Pavla (83,2). I tu je odgovornost papa znao vršiti, na Zapadu i na Istoku, sudjelujući u raspravama u različitim okolnostima s razboritošću, čvrstoćom i jasnoćom, svojim spisima i služeći se izaslanicima. Na taj je način pokazao da je vršenje rimskoga primata bilo potrebno tada, kao što je potrebno i danas, da bi se učinkovito moglo služiti zajedništvu, kao značajki jedinstvene Crkve Kristove.
Svjestan povijesnog trenutka u kojem je živio i prelaska koji se odvijao, u razdoblju duboke krize, od poganskoga prema kršćanskome Rimu, Lav Veliki znao je biti blizak narodu i vjernicima pastoralnim djelovanjem i propovijedanjem. Poticao je milosrđe u Rimu kušanom neimaštinom, nadiranjem prognanika, nepravdama i siromaštvom. Suprotstavljao se poganskim praznovjerjima i djelovanju manihejskih skupina. Povezao je liturgiju sa svakodnevnim životom kršćana: povezujući, na primjer, post s milosrđem i milostinjom posebice prigodom kvatri koje tijekom godine označuju izmjenu godišnjih doba. Na osobiti je način Lav Veliki poučavao svoje vjernike – a još i danas njegove riječi vrijede za nas – da kršćanska liturgija nije sjećanje na prošle događaje, nego posadašnjenje nevidljivih stvarnosti koje djeluju u svačijem životu. To ističe u svojoj propovijedi (64,1-2) o Uskrsu, koji valja slaviti u svako doba godine “ne toliko kao nešto iz prošlosti, koliko kao sadašnji događaj”. Sve to dio je jednoj jasnog nauma, kaže sveti papa: kao što je Stvoritelj dahom razumskoga života oživio čovjeka oblikovana od zemaljskoga blata, tako je, nakon istočnoga grijeha, poslao svoga Sina na svijet da čovjeku vrati izgubljeno dostojanstvo i uništi vlast đavola po novom milosnom životu.
To je otajstvo utjelovljenja, draga braćo i sestre, u kojem je Gospodin “ne stran ljudskome rodu, ali bez grijeha” (usp. Serm. 64), došao u pomoć našoj slabosti. U tom je susretu s Bogom spasenje i najveća radost našega života.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 27. veljače 2008.          

 Sveti Augustin, uzor obraćenja, ljubavi i nade

Draga braćo i sestre, s današnjim susretom zaključujemo predstavljanje lika svetog Augustina. Nakon što smo se zaustavili na njegovu životu, njegovim djelima i nekim vidovima njegove misli, koja je doista bila značajna i izvršila nemali utjecaj, danas ćemo se vratiti njegovu nutarnjem životu koji je od njega učinio jednog od najvećih obraćenika kršćanske povijesti. Tom njegovu iskustvu osobito sam posvetio svoje razmišljanje za hodočašća što sam ga poduzeo u Paviju da bih iskazao štovanje posmrtnim ostacima ovog crkvenog oca. Na taj sam mu način htio iskazati čast u ime čitave Katoličke Crkve, ali i na vidljiv način izraziti svoje osobno poštovanje i zahvalnost svecu s kojim se osjećam posebno povezan, zbog uloge što ju je imao u mome životu kao teologa i pastira, ali i prije toga kao svećenika.
Još je i danas moguće ponovno proživjeti iskustvo svetog Augustina ponajviše zahvaljujući Ispovijestima, napisanima na hvalu Bogu, a koje označuju početak književnog oblika osobito karakterističnog za Zapad, autobiografije, to jest osobnog izričaja o svijesti o sebi. Dakle, tkogod se približi ovoj izvanrednoj i zadivljujućoj knjizi, još i danas vrlo čitanoj, brzo postaje svjestan da Augustinovo obraćenje nije bilo iznenadno niti od početka u potpunosti dovršeno, nego bi ga se prije moglo odrediti kao pravo putovanje koje svakome od nas može poslužiti kao primjer. Taj je put svoj vrhunac imao zasigurno u obraćenju i potom u krštenju, ali se nije završio na tom vazmenom bdjenju 387. godine, kad je u Milanu ovog sjajnog afričkog govornika krstio biskup Ambrozije. Augustinov hod obraćenja ustvari je nastavljen u poniznosti sve do kraja njegova života, tako da se doista može reći kako su različiti koraci toga hoda – a lako ih se može razlikovati tri – zapravo jedno jedino veliko obraćenje.
Sveti Augustin bio je strastveni tragatelj za istinom: bio je to kroz cijeli svoj život, a prvi korak njegova hoda obraćenja – mogli bismo reći “prvo obraćenje” – ostvario se upravo u postupnom približavanju kršćanstvu. Augustin je zapravo od svoje majke Monike, uz koju je uvijek ostao osobito vezan, primio kršćanski odgoj, te je, premda je u mladenačkim godinama živio neurednim životom, uvijek osjećao duboku privlačnost Krista, budući da je ljubav prema imenu Gospodinovu pio s majčinim mlijekom, kao što to on sam naglašava (usp. Ispovijesti, III, 4, 8). No i filozofija, ponajprije ona platonskoga usmjerenja, pridonijela je njegovu daljnjem približavanju Kristu, jer mu je pokazala postojanje Logosa, stvoriteljskog razuma. Filozofske knjige nisu mu međutim pokazale kako dostići taj Logos, pa mu je samo čitanje poslanica svetoga Pavla, u vjeri Katoličke Crkve, u potpunosti objavilo istinu. Ovo iskustvo Augustin je sažeo na jednoj od najpoznatijih stranica Ispovijesti: on pripovijeda da je, povukavši se u vrt obuzet razmišljanjima, iznenada čuo dječji glas koji mu je ponavljao pripjev što ga nikad ranije nije čuo: tolle, lege, tolle, lege, “uzmi, čitaj, uzmi, čitaj” (VIII, 12,29). Sjetio se tada obraćenja Antuna, oca egipatskoga monaštva, te se žurno vratio kodeksu s Pavlovim spisima što ga je maloprije imao u ruci. Otvorio ga je, a pogled mu je pao na odlomak Poslanice Rimljanima gdje apostol potiče kršćane da odbace djela tijela i da se odjenu Kristom (Rim 13,13-14). Prosvijetljena srca, osjetio je kako se raspršuje tama sumnje i kako je konačno slobodan da se u potpunosti daruje Kristu: “Moje se biće obratio k sebi”, kaže on sam (Ispovijesti, VIII, 12,30). Bilo je to prvo obraćenje.
Do tog temeljnog koraka svoga dugog puta ovaj je afrički retor došao zahvaljujući svojoj zauzetosti za čovjeka i za istinu, zauzetosti koja ga je dovela do toga da traži Boga, velikog i nedostupnog. No, Bog nije dalek, jer se učinio bliskim ljudskim bićima postavši poput nas. U tom je smislu vjera u Krista dovršila dugu Augustinovu potragu na putu istine. To je put što ga valja poduzeti hrabro ali u isto vrijeme i ponizno, sa spremnošću za trajno čišćenje koje je svakome od nas potrebno. Augustinovo putovanje međutim nije bilo završeno. Vrativši se u Afriku nakon krštenja što ga je u Milanu, u vazmenoj noći 387. godine, primio od milanskoga biskupa, velikog Ambrozija, utemeljio je mali samostan kamo se povukao s nekolicinom prijatelja kako bi se posvetio kontemplativnom životu i studiju. Bio je to lijepi san koji je trajao tri godine, dok nije bio posvećen za svećenika u Hiponu i određen za služenje vjernicima, nastavljajući tako život s Kristom, ali u služenju svima. Tako je Augustin, odrekavši se života obilježena samo meditacijom, iz dana u dan učio kako plodove svoga uma i svoga studija pretvoriti u korist za druge, za jednostavne kršćane i običan narod u gradu koji će postati njegovim. Neumorno je ondje obavljao tešku službu koju opisuje u jednoj od svojih prelijepih propovijedi: “Neprekidno propovijedati, raspravljati, opominjati, izgrađivati, biti na raspolaganju svima – to je ogroman zadatak i velik teret, neizmjerna muka” (Serm. 339,4). Bilo je to drugo obraćenje.
No, tu je i posljednji korak Augustinova hoda, treće obraćenje: ono koje ga je dovelo do toga da svakoga dana svoga života od Boga traži oproštenje. Taj stav duboke poniznosti pred jedinim Gospodinom Isusom – što je uzor kršćana svih vremena – uveo ga je i u iskustvo intelektualne poniznosti. Augustin, koji je jedan od najvećih likova povijesti misli, posljednjih je godina svoga života, tako, htio sva svoja brojna djela podvrći pronicljivoj kritici. Tako su nastale njegove Retractationes (“revizije”), koje na taj način njegovu doista veliku teološku misao uključuju u poniznu i svetu vjeru Crkve, koju on jednostavno naziva Catholica – Katolička. “Shvatio sam – piše u toj svojoj originalnoj knjizi (I, 19, 1-3) – da je samo jedan doista savršen i da su riječi govora na gori u potpunosti ostvarene samo u jednome: u samom Isusu Kristu. Sva pak Crkva – svi mi, uključujući i apostole – moramo svakoga dana moliti: otpusti na duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.”
Obraćen Kristu koji je istina i ljubav, Augustin ga je slijedio kroz čitav svoj život te je tako postao uzor svakog ljudskog bića u potrazi za Bogom. Stoga sam htio zaključiti svoje hodočašće u Paviju pružajući ponovno na duhovan način Crkvi i svijetu, pred grobom ovog velikog Božjeg zaljubljenika, svoju prvu encikliku, naslovljenu Deus caritas est – Bog je ljubav. Ona mnogo toga, osobito u prvom svome dijelu, duguje misli svetog Augustina. I danas, kao i u njegovo doba, čovječanstvo ima potrebu upoznati i ponajprije živjeti ovu temeljnu stvarnost: Bog je ljubav i susret s njime jedini je odgovor na nespokoj ljudskoga srca. To je srce u kojem obitava nada, možda još maglovita i nesvjesna kod mnogih naših suvremenika, ali koja otvara za budućnost, te je i sveti Pavao napisao da smo “u nadi spašeni” (Rim 8,24). Nadi sam htio posvetiti svoju drugu encikliku Spe salvi, a i ona u mnogočemu duguje Augustinu i njegovu susretu s Bogom.
U prelijepom tekstu sveti Augustin opisuje molitvu kao izraz čežnje i kaže da Bog odgovara šireći naše srce prema sebi. Sa svoje strane, mi moramo očistiti svoje čežnje i svoje nade kako bismo primili slatkoću Božju (usp. In I Ioannis, 4, 6). Samo nas ona spašava, otvarajući nam oči i za druge. Molimo stoga da nam u životu uvijek bude moguće slijediti primjer ovog velikog obraćenika, te svakog trenutka svoga života, poput njega, susrećemo Gospodina Isusa, jedinoga spasitelja.

Sveti Augustin živi po svojim djelima

Draga braćo i sestre, nastavljamo danas s govorom o izvanrednom liku svetog Augustina, velikog Kristova svjedoka, dragog mnogim mojih prethodnicima, a kojega sam i sam podosta proučavao i o njemu promišljao. To je crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela o kojima želim danas ukratko progovoriti. Neki Augustinovi spisi od najvećeg su značaja i ne samo za povijest kršćanstva. Najjasniji primjer predstavljaju Ispovijesti (Confessiones), bez sumnje jedno od danas najčitanijih djela kršćanske starine, izuzmu li se biblijski tekstovi. Poput raznih crkvenih otaca prvih stoljeća, no u znatno većem omjeru, i ovaj hiponski biskup ostavio je široki i trajan utjecaj, kao što se vidi već i iz preobilnog poklada rukopisnih prijepisa njegovih djela, koji su doista brojni.
On sam popisao je svoja djela, koju godinu prije svoje smrti, i stavio pod naslov Retractationes, a ubrzo nakon njegove smrti pomno su zabilježena u popisu (Indiculus) što ga je njegov vjeran prijatelj Posidije dodao svome životopisu Vita Augustini. Popis Augustinovih djela sastavljen je s izričitom nakanom da im se sačuva spomen dok je vandalsko nadiranje uzelo maha po svoj rimskoj Africi. U njemu se nalazi tisuću i trideset spisa što ih je sam njihov autor numerirao, uz ostale “koji se ne mogu numerirati, jer ne nose nikakav broj.” Posidije, biskup jednog obližnjega grada, diktirao je ove riječi upravo u Hiponu – gdje se sklonio i gdje je nazočio prijateljevoj smrti – i gotovo je sigurno da je slijedio katalog osobne Augustinove knjižnice. Do danas je dostupno preko tristo pisama hiponskoga biskupa i gotovo šesto homilija, no njih je izvorno bilo mnogo više, možda čak i između tri i četiri tisuće. Bio je to plod četrdesetogodišnjega propovijedanja nekadašnjega retora koji je odlučio slijediti Isusa. I posljednjih je godina nalazak više pisama i nekoliko homilija obogatio naše poznavanje ovog velikog crkvenog oca. “Mnoge knjige – piše Posidije – bile su sastavljene i objavljene, mnoge propovijedi držale su se u crkvi, prepisivane su i ispravljane, bilo poradi pobijanja raznih heretika, bilo poradi tumačenja Svetog pisma i izgradnje svetih sinova Crkve. Ova djela – naglašava Augustinov prijatelj – tolika su da ih teško jedan učenjak može pročitati i upoznati” (Vita Augustini, 18,9).
U ogromnom Augustinovu djelu – podijeljenom na filozofske, apologetske, doktrinalne, moralne, monaške, egzegetske i protuheretičke spise, uz pisma i homilije – ističu se neka izvanredna i izuzetno uspjela djela. Ponajprije valja spomenuti poznate Ispovijesti, napisane u trideset knjiga između 397. i 400. godine na hvalu Božju – to i znači izraz confessio, “priznanje” – i za koje je mnogo godina kasnije sam njihov autor naglasio učinkovitost u nutarnjem promišljanju pred Gospodinom i naklonost što je izazivaju već tada kod mnogih čitatelja: “One su na mene izvršile toliki utjecaj dok sam ih pisao, a utječu i kada ih ponovno čitam. Mnoga su braća kojima se ova djela sviđaju” (Retractationes, II, 6). Zahvaljujući upravo Ispovijestima možemo ukorak slijediti nutarnji put ovog izvanrednog čovjeka i Božjeg zaljubljenika. Manje rašireno djelo, ali jednako tako originalno njegove su Retractationes, sastavljene u dvije knjige oko 427. godine, u kojima već ostarjeli sveti Augustin vrši svojevrsnu reviziju (retractatio) čitavog svog pisanog djela, ostavljajući tako jedinstveni i dragocjeni književni dokument, ali i pouku o intelektualnoj poniznosti.
De civitate Dei – veličanstveno i odlučujuće djelo za razvoj zapadne političke misli i za kršćansku teologiju povijesti – napisano je između 413. i 426. godine u dvadeset i dvije knjige koje su objavljivane jedna za drugom ne bi li se odgovorilo na optužbe pogana koji su okrivljavali kršćane za pad Rima za gotske navale i pljačke 410. godine. Ova velika knjiga predstavljanje je povijesti čovječanstva, vođena božanskom Providnošću, ali sada podijeljena dvjema ljubavima koje su međusobno suprotstavljene i koje daju začetak dvama gradovima: zemaljskom gradu, rođenom iz ljubavi prema sebi “sve do ravnodušnosti prema Bogu”, i nebeskom gradu koji se rađa iz ljubavi prema Bogu “sve do ravnodušnosti prema sebi” (De civitate Dei, XIV, 28). Jednako je tako značajno djelo De Trinitate, sastavljeno od petnaest knjiga o glavnom središtu kršćanske vjere, napisano u dva navrata: između 399. i 412. godine napisano je prvih dvanaest knjiga koje su objavljene bez Augustinova znanja, te 420. godine kad je on pregledao i dovršio čitavo djelo. De doctrina Christiana pravi je kulturalni uvod u tumačenje Biblije, a u konačnici i u samo kršćanstvo, koje je imalo odlučnu ulogu u oblikovanju zapadne kulture.
Svjestan svoje intelektualne veličine i genijalnosti svojih djela, Augustin je znao koja je i važnost i potreba širenja kršćanske poruke, kao što se to vidi u jednom pismu napisano Evodiju, u kojem ga izvješćuje o svojoj odluci da na neko vrijeme prekine diktiranje knjiga De Trinitate, “jer su previše teške i mislim da ih malo njih može razumjeti; stoga su potrebniji tekstovi koji će, nadamo se, biti korisni mnogima” (Epistulae, 169, 1, 1). Oštroumno zapažena odgovornost prema širenju kršćanske poruke dovela je do spisa kao što je De catechizandis rudibus, posvećen problemima poučavanja mnogih nepismenih kršćana, ili Psalmus contra partem Donati, doktrinalnog sadržaja ali sastavljen na lako shvatljiv i pamtljiv način čak i za najneobrazovanije. Ovom brigom za širenje kršćanske poruke Augustin tumači nastanak i sastavljanje i ostalih svojih kraćih djela (usp. Retractiones, II, 29 i 39).
U tom djelu namijenjenom široj publici osobitu važnost dobivaju homilije, često izgovorene napamet, dok su ih zapisivači pribilježili dok je Augustin propovijedao i odmah proširili. Među njima, ističu se prelijepe Enarrationes in Psalmos, osobito čitane u srednjem vijeku. Upravo običaj objavljivanja tisuća Augustinovih propovijedi – često bez da ih je autor pregledao – objašnjava njihovu proširenost i kasnije gubljenje, ali i njihovu životnost. Doista, propovijedi hiponskoga biskupa odmah su postajale, zbog glasovitosti svoga autora, najtraženiji tekstovi koji su služili kao uzor koji se iznova prilagođavao novim okolnostima.
Ikonografska tradicija, već u jednoj lateranskoj fresci iz 6. stoljeća predstavlja svetog Augustina s knjigom u ruci, izričući tako bez sumnje važnost njegova književnog djela koje je u svakom smislu bilo izvanredno i koje je toliko utjecalo na mentalitet i misao kršćana. Uostalom, upravo su neke knjige označile njegov život, od Ciceronova Hortensiusa do knjige nad knjigama – Svetog pisma. Nakon smrti nije ništa ostavio za sobom, pripovijeda Posidije, ali je “uvijek preporučivao da se za buduće naraštaje sačuva crkvena knjižnica sa svim kodeksima”, posebice s njegovim djelima. U njima, naglašava Posidije, Augustin je “uvijek živ” i pomaže onome koji čita njegove spise, premda – kaže – “vjerujem da su se više okoristili susretom s njime oni koji su ga mogli vidjeti i slušati dok je osobno govorio u crkvi, a osobito oni koji su doživjeli iskustvo njegova svakodnevnog života među ljudima” (Vita Augustini, 31). Da, i danas možemo ponoviti Posidijeve riječi: sveti Augustin živ je po svojim djelima!

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 30. siječnja 2008.

Sklad vjere i razuma vodi do spoznaje o Božjoj blizini

Draga braćo i sestre!
U tijeku naših prethodnih susreta govorili smo o izvanrednom liku svetog Augustina, spominjući se nekih njegovih najznačajnijih djela i istaknuvši izvanredan utjecaj što ga je izvršio na kasniju misao. Danas ćemo se približiti nekima od glavnih vidova ogromne ostavštine toga velikoga Kristova svjedoka koji je bio i intelektualac prvoga reda i istinske vrijednosti. On svojom težnjom za apsolutnim i za besmrtnošću privlači i laike, a od davnine se časti i kao crkveni naučitelj, naučitelj u Crkvi koju je volio jednostavno nazivati Katoličkom, i o kojoj je ponavljao da mu je dovoljno u njoj ostati. A Katolička Crkva uvrstila ga je odmah među svoje najvažnije učitelje, vrlo brzo nakon njegove smrti, po ustima pape Celestina I., kao što su to u naše vrijeme ponovili i Pavao VI. i Ivan Pavao II.
Moj neposredni prethodnik, osim što je nauk ovoga sveca opisao kao “istovremeno ponizan i svijetao nauk koji ponajprije govori o Kristu i o ljubavi” (AAS, 74, 1982, str. 800), htio mu je 1986. – o tisuću šestotoj obljetnici njegova obraćenja – posvetiti dugačak i sadržajan dokument, apostolsko pismo Augustinum Hipponensem, koje je sam Papa opisao kao “zahvalu Bogu za dar što ga je darovao Crkvi, a po njoj i čitavom čovječanstvu, tim čudesnim obraćenjem”. S punim je pravom Ivan Pavao II. odlučio istaknuti važnost Augustina kao obraćenika. Toj ćemo se njegovoj značajki vratiti na sljedećem susretu, posljednjem koji će biti posvećen ovom velikom crkvenom ocu, koji je i meni osobno naročito drag zbog uloge što ju je imao u mome životu kao čovjeka, svećenika, a tek onda i teologa i pastira.
Čovjek vjernik u svojoj dubokoj nutrini, Augustin je bio čovjek strasti i vjere, no u isto vrijeme nije nikada odbacio razum. Naprotiv, može se reći da njegov intelektualni i duhovni put predstavlja uzor odnosa vjere i razuma, što je od središnje važnosti za ravnotežu i sudbinu svakoga ljudskog bića: te dvije dimenzije doista se ne smiju razdvajati ni suprotstavljati, nego moraju biti usklađene, jer – kao što je napisao sam Augustin ubrzo nakon svoga obraćenja – one predstavljaju “dvije sile koje nas vode do znanja” (Contra Academicos, III, 20, 43). U tom smislu i dalje vrijede dvije poznate Augustinove formule (Sermones, 43,9) koje izriču taj dosljedan sklad između vjere i razuma: crede ut intelligas (vjeruj da bi razumio), ali odmah i neodvojivo, intellige ut credas (razumij da bi vjerovao).
Ove dvije Augustinove rečenice jasnom neposrednošću ali i dubokim shvaćanjem izriču katoličko rješenje toga problema. Kao što sam i sam više puta naglasio, doista je potreban sklad između vjere i razuma, sklad koji, još i prije dolaska Kristova, seže sve do susreta između židovske vjere i grčke misli u helenističkom židovstvu, a taj su sklad u tijeku povijesti preuzeli i razvili mnogi kršćanski mislioci. Sklad vjere i razuma znači ponajprije da Bog nije daleko, nego da je, naprotiv, blizak svakom ljudskom biću, i da je blizak kako njegovu srcu tako i njegovu umu.
Upravo je tu Božju blizinu čovjeku Augustin naročito duboko osjetio. Prisutnost Boga u čovjeku istodobno je duboka ali i otajstvena, no može je se prepoznati i otkriti samo u svojoj nutrini: ne idi van – kaže naš ovaj obraćenik – nego se “vrati u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku prebiva istina; a uočiš li da je tvoja narav promjenjiva, nadiđi sebe samoga. No, sjeti se, dok se nadilaziš, da nadilaziš dušu koja razmišlja. Teži, dakle, onamo gdje se pali svjetlo razuma” (De vera religione, 39, 72). Upravo kao što on sam ističe u svojoj poznatoj rečenici s početka Ispovijesti, duhovne autobiografije što ju je napisao na hvalu Bogu: “Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok ne počine u tebi” (I, 1, 1).
Udaljenost od Boga, znači, odgovara udaljenosti od sebe samih: “Ti si mi zapravo – priznaje Augustin (Ispovijesti, III, 6, 11) obraćajući se izravno Bogu – bio intimniji od moje intime i više od moga najvišega dijela”, interior intimo meo et superior summo meo; tako da si – dodaje u jednom drugom odlomku spominjući se vremena prije obraćenja – “bio preda mnom; a ja sam, međutim, bio daleko od sebe i nisam se uspijevao naći, a još sam manje nalazio tebe” (Ispovijesti, V, 2, 2). Upravo stoga što je Augustin osobno proživio ovaj intelektualni i duhovni hod, znao ga je u svojim djelima opisati s tolikom neposrednošću, dubinom i mudrošću, priznajući u drugim dvama odlomcima svojih Ispovijesti (IV, 4, 9 i 14, 22) da je čovjek “velika zagonetka” (magna qaestio) i “velik ponor” (grande profundum), zagonetka i ponor što ih samo Krist rasvjetljava i spašava.
Ljudsko biće – naglašava potom Augustin u djelu De civitate Dei (XII, 27) – društveno je po svojoj naravi, no protudruštveno po poroku. Spasio ga je Krist, jedini posrednik između Boga i čovječanstva i “univerzalni put slobode i spasenja”, kao što je to ponovio moj prethodnik Ivan Pavao II. (Augustinum Hipponensem, 21): izvan toga puta, koji nikad nije nedostajao ljudskome rodu – dodaje Augustin u istome djelu – “nitko nije nikada oslobođen, nitko se ne oslobađa, nitko neće biti oslobođen” (De civitate Dei, X, 32, 2). Ukoliko jedini posrednik spasenja, Krist je glava Crkve i s njome je otajstveno združen, tako da Augustin može reći: “Postali smo Krist. Doista, on je glava, mi smo udovi, čitav smo čovjek on i mi” (In Iohannis evangelium tractatus, 21, 8).
Narod Božji dom je Božji, Crkva je u Augustinovu načinu gledanja usko povezana s idejom Tijela Kristova, koja je utemeljena u kristološkom iščitavanju Staroga zavjeta i na sakramentalnom životu u čijem je središtu Euharistija. Stoga je od temeljne važnosti da Crkva, narod Božji u kristološkom, a ne u soteriološkom smislu, bude doista uronjena u Krista koji – kaže Augustin u prekrasnom odlomku – “moli za nas, moli u nama, molio je za nas; moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, molio je za nas kao naš Bog: prepoznajemo stoga u njemu svoj glas, a sebi njegov” (Enarrationes in Psalmos, 85, 1).
Zaključujući apostolsko pismo Augustinum Hipponensem Ivan Pavao II. upitao je istoga sveca što bi imao reći današnjim ljudima, a odgovorio je u prvom redu riječima što ih je Augustin zapisao u pismu koje je nastalo ubrzo nakon njegova obraćenja: “Čini mi se da bi ljude trebalo voditi nadi da će naći istinu” (Epistulae, 1, 1); onu istinu koja je sam Krist, pravi Bog, kojemu je upravljena jedna od najljepših i najpoznatijih molitava u Ispovijestima (X, 27, 38): “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio unutra, a ja vani i ondje sam te tražio i izobličen sam se bacao u ljepote koje si stvorio. Bio si sa mnom, no ja nisam bio s tobom. Od tebe su me udaljile stvari koje, da nisu bile u tebi, ne bi postojale. Zvao si me i vikao si i probio si moju gluhoću, blistao si, pokazao si svoj sjaj i raspršio si moje sljepilo, proširio si miris i disao sam i uzdišem za tobom, kušao sam, pa gladujem i žeđam, dotakao si me pa gorim za tvojim mirom”.
Evo, Augustin je susreo Boga i kroz čitav svoj život doživljavao je iskustvo Boga te je ta stvarnost – koja je prije svega susret s Osobom, s Isusom – promijenila njegov život, kao što mijenja život svih onih, žena i muškaraca, koji u bilo koje vrijeme imaju milost da ga susretnu.

Draga braćo i sestre!
Nastavljamo govor, što smo ga započeli na prošloj audijenciji, o velikom hiponskom biskupu svetom Augustinu. Četiri godine prije svoje smrti on je htio imenovati svoga nasljednika. Stoga je 26. rujna 426. u Bazilici mira u Hiponu okupio narod kako bi vjernicima predstavio onoga koga je odredio za tu službu. Kazao je: “U ovom smo životu svi smrtni, no posljednji dan ovoga života za svakoga je pojedinca uvijek neizvjestan. Ipak, u djetinjstvu se nadamo dostići razdoblje adolescencije; u adolescentskoj dobi mladost; u mladosti odraslu dob; u odrasloj dobi zrelost; u zrelosti starost. Nismo sigurni da ćemo to dostići, no nadamo se. Starost, naprotiv, nema pred sobom neko drugo razdoblje kojem bi se nadala; samo njezino trajanje nesigurno je… Ja sam voljom Božjom stigao u ovaj grad u najvećoj snazi svojega života, no sada je moja mladost prošla, a ja sam već star” (Ep 213,1). U tom je trenutku Augustin objavio ime svoga nasljednika, svećenika Heraklija. Okupljeni narod eksplodirao je pljeskom odobravanja, ponavljajući dvadeset i tri puta: “Hvala budi Bogu! Hvaljen budi Krist!” Ponovno su vjernici kliktali i odobravali sve što je Augustin rekao o svojim nakanama za budućnost: godine koje su mu preostale htio je posvetiti još dubljem proučavanju Svetih pisama (usp. Ep 213,6).
Doista, slijedile su četiri godine izvanredne intelektualne djelatnosti: dovršio je značajna djela, započeo je nova ne manje naporna, vodio je javne rasprave s krivovjercima, zauzeo se u promicanju mira u afričkim pokrajinama što su ih opsjedala barbarska plemena s juga. U tom je smislu pisao knezu Dariju koji je došao u Afriku da bi smirio sukob između kneza Bonifacija i carskoga dvora, što su koristila maurska plemena za svoje pljačkaške pohode: “Najveći razlog slave – izjavljivao je u pismu – upravo je u tome da se rat ubije riječju, umjesto da se ljude ubija mačem, te da se omogući i održi mir mirom, a ne ratom. Naravno, i oni koji se bore, ako su dobri, bez sumnje traže mir, ali pod cijenu prolijevanja krvi. Ti si, naprotiv, poslan upravo da bi spriječio prolijevanje bilo čije krvi” (Ep 229,2). Nažalost, iznevjerena je nada o smirivanju afričkih područja: u svibnju 429. Vandali, što ih je poradi protuudarca u Afriku poslao sam Bonifacije, prešli su Gibraltarski tjesnac i proširili se Mauritanijom. Njihova je najezda ubrzo dosegla i ostale bogate afričke pokrajine. U svibnju ili lipnju 430. “razarači Rimskoga carstva”, kako Posidije naziva ove barbare (Vita 30,1), bili su oko Hipona koji su počeli opsjedati.
U gradu je potražio sklonište i Bonifacije koji je, pomirivši se s dvorom, sada uzaludno nastojao spriječiti napredovanje napadača. Životopisac Posidije opisuje Augustinovu bol: “Suze su, češće nego inače, bile njegov kruh noću i danju, a došavši već do konca svoga života, više je od ostalih svoju starost provodio u gorčini i žalosti” (Vita 28,6). I tumači: “Gledao je doista taj čovjek Božji pokolje i razaranja gradova; porušene domove po selima i stanovnike što su ih neprijatelji pobili ili natjerali na bijeg i raspršili; crkve lišene svećenika i svojih službenika, svete djevice i redovnike raspršene posvuda; među njima, neke koji su podlegli mučenjima, neke koje je pogubio mač, neke koji su zasužnjeni, kojima je oduzeto dostojanstvo duše i tijela, pa čak i vjere, te su prisiljeni na bolno i dugotrajno ropstvo neprijateljima” (isto 28,8).
Premda star i umoran, Augustin je ipak ostao na bojištu, tješeći sebe i druge molitvom i razmatranjem otajstvenih nauma Providnosti. Govorio je u tom smislu o “starosti svijeta”, kao što je to već dosta godina ranije učinio kad je tješio prognanike iz Italije koju su preplavili Alarikovi Goti. U starosti, govorio je, obiluju nevolje: kašalj, upale, slabost, nemir, iznemoglost. No ako svijet ostari, Krist je trajno mlad. I stoga je pozivao: “Ne odbacuj mogućnost da se pomladiš združen s Kristom koji ti kaže: Ne boj se, tvoja će mladost biti obnovljena kao mladost orla” (Serm. 81,8). Kršćanin dakle ne smije klonuti, nego se mora zauzeti u pomaganju onome koji je u potrebi. To ovaj veliki crkveni naučitelj predlaže dok odgovara biskupu Tiabea Honoratu, koji ga je bio zapitao smije li, pred prijetnjom barbarskih osvajanja, neki biskup ili neki svećenik ili bilo koji čovjek Crkve pobjeći da bi spasio život: “Kad je opasnost jednaka za sve, to jest za biskupe, klerike i laike, oni kojima su potrebni drugi neka ne budu napušteni od onih koji su im potrebni. U ovom slučaju neka se svi presele na sigurna mjesta; ali ako neki moraju ostati, neka ih ne napuste oni kojima je dužnost da im pomažu svetim otajstvom, tako da se zajedno spase ili zajedno izdrže nevolju koju će Otac obitelji htjeti da podnesu” (Ep 228,2). I zaključio je: “Ovo je najviši dokaz ljubavi” (isto 3). Kako u tim riječima ne prepoznati junačku poruku što su je toliki svećenici stoljećima prihvaćali i usvojili?
Hipon je odolijevao napadima. Augustinov dom-samostan otvorio je svoja vrata da primi biskupe koji su tražili utočište. Među njima bio je i Posidije, već otprije njegov učenik, koji nam je mogao ostaviti svjedočanstvo iz prve ruke o tim posljednjim, dramatičnim danima. “Trećeg mjeseca opsjedanja grada – pripovijeda Posidije – u vrućici se položio na postelju: bila je to njegova posljednja bolest” (Vita 29,3). Sveti je Stražar iskoristio to konačno slobodno vrijeme da se još snažnije posveti molitvi. Običavao je reći da se nitko, biskup, redovnik ili laik, koliko god besprijekorno moglo izgledati njegovo ponašanje, ne može suočiti sa smrću bez prikladne pokore. Stoga je neprekidno u suzama ponavljao pokorničke psalme što ih je toliko puta izgovarao s narodom (usp. isto 31,2).
Što mu se više pogoršavala bolest, to je više umirući biskup osjećao potrebu za samoćom i molitvom: “Da ga nitko ne bi ometao u sabranosti, desetak dana prije no što će izaći iz tijela, zamolio je da se ne dozvoli nikomu ući u njegovu sobu osim u vrijeme kad su ga dolazili pohoditi liječnici ili kad su mu donosili jelo. Njegova je volja do kraja izvršena, a on je cijelo to vrijeme prianjao uz molitvu” (usp. isto 31,3). Prestao je živjeti 28. kolovoza 430. godine: njegovo veliko srce konačno smirilo u Bogu.
“Za ukop njegova tijela – izvješćuje Posidije – prinijeta je Bogu žrtva, kojoj smo i sami nazočili, a potom je pokopan” (Vita 31,5). Njegovo je tijelo, ne zna se točno kada, preneseno na Sardiniju, a odatle oko 725. godine u Paviju, u baziliku San Pietro in Ciel d’oro, gdje se i danas nalazi. Njegov prvi životopisac o njemu je dao ovaj završni sud: “Ostavio je Crkvi vrlo brojan kler, kao i muške i ženske samostane pune osoba zavjetovanih na uzdržljivost pod poslušnošću svojih poglavara, te knjižnice koje sadrže njegove knjige i govore, ako i djela ostalih svetaca, iz koji se prepoznaje koje su, po Božjoj milosti, bile njegove zasluge i njegova veličina u Crkvi, i u kojima ga vjernici uvijek iznova nalaze živoga” (Vita 31,8). To je sud kojem se i mi možemo pridružiti: u njegovim spisima mi ga “iznova nalazimo živa”, te još i danas u njemu nalazimo svjetlo i utjehu na svome putu.