– Sporni nauk
·         Skup nauka i teoloških tendencija koje se zovu origenizam nije uzet iz cjeline Origenove teologije, nego iz nekih spekulacija zastupanih u Počelima, lišenih hipotetskog karaktera i naknadno teološki sistematiziranih. Jedina jasno dokaziva točka jest preegzistencija duša, uključujući i Kristovu dušu. Bog je, po njemu, na početku stvorio «inteligencije» sve jednake, s nebeskim tijelom i uronjene u božansku kontemplaciju. Iskonski grijeh je sadržan u smanjenju žara, tako da su se na temelju toga razdijelile na anđele, demone i ljude. U tom trenutku «inteligencije» su se ohladile i postale duše (psihé je povezano sa psihos = hladno). Ovaj nauk koji preuzima od Platona poslužio je Origenu kao odgovor na marciontiske napade protiv Boga stvoritelja, jer mu je dopuštao protumačiti različitost ljudi u trenutku rođenja na posljedicu slobodne volje. Također mu je dopuštao izbjeći poteškoću drugih dvaju odgovora na problem izvora duše: traducijanizam i kreacionizam. U odnosu na vrijeme u kojem je živio, ne može biti nazvan krivovjernim, jer Crkva nije imala definiran nauk glede počela duša i njihova stvaranja od Boga.
·         Što se tiče apokatastaze, konačne obnove svega stvorenoga u Kristu, Origen je uzima iz 1 Kor 15,23-26. Neki drže (Crouzel) da ona ona u Aleksandrinčevoj misli nema panteistički karakter (Crouzel), jer dok neki tekstovi govore o konačnom spasenju demona i osuđenih, drugi su im izričito suprotni (npr. Pismo aleksandrijskim prijateljima). Dotle drugi (Prinzivali) drže da je ona neodvojivi dio Origenova teološkog sustava, s time da je treba staviti u kontekst Origenova djelovanja i vremena.
·         Što se tiče drugih zabluda, radi se uglavnom o nerazumijevanju Origenovih tekstova od strane njegovih protivnika ili o naknadnom usavršavanju rječnika. Tako se nije razumjelo da kad govori o svijetu stvorenom od vječnosti, da se radi o svijetu platonskih ideja ili stoičkih «razuma», o nacrtima/planovima ili sjemenjima bića, o svijetu koji je sadržan u Riječi, dakle, stvoren od vijeka Očevim djelovanjem u Sinovu rađanju.
Također se nije razumjelo da je tvrdnja kako Sin ne vidi Oca usmjerena protiv antropomorfista i kako je glagol ‘vidjeti’ tu korišten u svojem osjetilnom značenju, jer u stvari Origen je često spekulirao o Sinovoj spoznaji Oca.
Metodijeve optužbe glede uskrsnulih tijela proizlaze iz nesporazuma, ukoliko je za njega riječ ‘lice’ (eidos, species) uzeta u uobičajenom značenju izvanjske pojavnosti, dok je za Origena riječ o metafizičkom principu.
Isto tako je nemoguće da bi izjavio kako vjeruje u metmpsihozu (seljenje duša), koju smatra apsurdnom i nespojivom s crkvenim naukom.
Neistina bi bila da on vjeruje u obnavljanje Kristove žrtve u nebu, kad u drugim djelima potvrđuje jasno njezinu jedincatost.
Nije se razumjelo da on, pridajući Logosu atribute kao što je rođen, stvoren, ne misli da je Logos doista stvorenje. Njegov subodrinacionizam je motiviran poimanjem počela i «ekonomije», te ostaje u granicama pravovjernoga, usprkos nekih nespretnih izraza.
Pripisati mu apsurdnu teoriju o slavnim nebeskim tjelesima, kako je to učinio Justinijan, značilo bi ne znati da Origen govori o zvijezdama.
Također teorija o kasnijim svjetovima nije ništa drugo nego prolazna hipoteza koja se usklađuje s naukom o apokatastazi.

– Povijesni razvoj

Što se tiče «origenizma» može se razlikovati 6 različitih razdoblja:

a) Prvo je ono Origenovo, to jest njegova misao u svojoj cjelini, s nerazumijevanjem njegovih nasljednika, što će sačinjavati temelj kasnijeg origenizma.

b) Drugo razdoblje je onaj origenizam kako ga vide njegovi napadači između 3. i 4. st. (Metodije Olimpijski, Petar Aleksandrijski, Eustacije Antiohijski). Njima je odgovorio Pamfilije Apologijom za Origena. Osim preegzistencije duša i apokatastaze, sporan je, uslijed nerazumijevanja, i nauk o uskrsnulom tijelu i vječno stvaranje.

c) Treći moment je origenizam egipatskih i palestinskih monaha iz druge polovice 4. st., protumačen prvenstveno u Kepfalaia Gnostica i Pismu Melaniji Evagrija Pontskog. Evagrije je potisnuo interne napetosti u Origenovoj misli i izostavio dobar dio nauka da bi izgradio sustav od onog što je ostalo. Time je, uklanjajući antiteze i razbijajući misao, učinio protuuslugu origenovskoj misli.

d) Četvrto je najznačajnije razdoblje. Radi se o origenizmu kako ga izlažu Epifanije, Jeronim, Teofil Aleksandrijski, dok Origena brane Ivan Jeruzalemski i Rufin iz Akvileje. Tvrdnje Origenovih protivnika moraju proći kroz rešeto kritike, jer im nedostaje povijesnog smisla, što je i sasvim normalno za ono vrijeme. Nisu imali nikakvu predodžbu o razvoju dogme, o čemu je svijest novijeg datuma. Nisu prosuđivali Origena polazeći od situacije njegova vremena, a osim toga nisu su se baš isticali ni u filozofskom ni u teološkom razumijevanju. Nisu dovoljno dobro razumjeli stanje Crkve koja je postala pobjednička od progonjene u Origenovo doba, kad je progonjena manjina činila napore da kristjanizira filozofiju pastoralom intelektualnog svijeta, pri čemu je se razvijala teologija u traženju, u vježbanju (en gimnasia). Oni optužuju Origena polazeći od hereza svoga vremena, osobito arijanizma, i ne pitajući se s kojima se morao suočiti Origen u svoje doba. Nemaju nimalo svijesti o doktrinaranom razvoju u Crkvi, nastalom kao odgovor na arijanizam, za razliku od temeljnog pravila vjere koje izlaže Origen u Počelima, niti imaju svijesti o razvoju pojmovnika, tako da pojmove koje Adamantius koristi u 3. st. oni ih razumijevaju po značenju koje imaju za njih koncem 4. Čitali su Origena projicirajući na njega origenziam njihova vremena (treći moment), protiv kojega su se u stvari borili. Nadalje, nisu studirali sustavno Origenova djela, nego su polazili od izoliranih tekstova, ne obazirući se niti na tumačenja koja daje u drugim pasusima iste knjige. Sve što je Origen pisao u obliku vježbe (gimnastikos), oni uzimaju kao dogmatski izričaj (dogmatikos), s poimanjem pravovjerja i sa sviješću pravila vjere koje je postojalo u njihovo vrijeme.
Borbu je započeo salaminski metropolit Epifanije koji je klasificirao Origenovu herezu u svoja antiheretička djela Ancoratos i Panarion, tražeći od jeruzalemskog biskupa Ivana Origenovu osudu. Tada i neki Atarbije obilazi palestinske samostane skupljajući potpise za Origenovu osudu. Rufin ga odbija, a na čudo, Jeronim prima i od tada, od gorljivog origenista, prelazi u tabor antiorigenista, s čime započinje i sukob između njega i Rufina. Nakon što su se izmirili, Rufin odlazi u Rim, gdje prevodi prvu knjigu Pamfilijeve Apologije za Origena i Počela. Time je rimski Jeronimov krug sablažnjen, te traže od Jeronima da ponovno prevede Počela, s ciljem da iznese na vidjelo Origenove hereze i Rufinove netočnosti u prevođenju, što on i čini, te tima nastaje nova još žešća raspra. U međuvremenu aleksandrijski patrijarh Teofil, u početku sklon Origenu, izabran kao sudac između dviju strana, u interesu patrijarhatske politike mijenja stranu, protjeruje pomoćnog biskupa Izidora i «Dugu Braću», čini sve da svrgne Zlatoustoga koji im je dao azil u Carigradu, te na jednom regionalnom saboru (400.) osuđuje Origena. Jeronimovim posredstvom i Zapad relativno brzo dolazi do saznanja. Ova rasprava se završava 402. Rufinovim ušutkavanjem.

e) Peti moment origenizma ili bolje evagrijanizma palestinskih monaha je u prvoj polovici 6. st. koji su živjeli u samostanima Velika Laura i Nova Laura. Glavni izraz njihova nauka je Knjiga svetog Hijeroteja, djelo sirijskog monaha Stjepana bar Sûdaylêa. On do krajnjih granica dovodi origenističku «skolastiku» Evagrija Pontskoga sve do radikalnog panteizma. Između prvog i drugog Justinijanova interventna ovi se origenisti dijele u dvije skupine. Ekstremisti se zovu izohristi (isoxristoi) jer drže da i na početku i na kraju sve su «inteligencije» jednake Kristu: njegova superiornost nad njima je samo provizorna; on nije imao udjela u prvom grijehu. Umjereni, koje će radi naknadnog saveza s antiorigenistima osuditi izohristi, nazavni su protoctisti (protoktistoi) jer pripisuju Kristu superiornost nad drugim inteligencijama. Protivnici su im dali ime tetraditi, optužujući ih da su trojstvo (trijada) pretvorili u četvorstvo (tetrada), uvodeći u nj i Kristovo čovještvo.

f) Šesti moment se sastoji od takozvanog origenizma protiv kojeg su upravljeni dokumenti osude cara Justinijana 543. i 553. Prvi su izvučeni iz inicijative palestinskih monaha antiorigenista, koje je caru predstavio papin apokrisar Pelagije, sastavljeni su od Liber adversus Origenem ili Pismo Meni, kojima su bili pridodani izvadci iz Počela i iz anatematizama. Potvrđeni su na jednom kućnom carevu koncilu, da bi potom bili dani na potpis papi i patrijarhama. Upereni su protiv samog Origena, promatranog kroz optiku orignenizma onog vremena, te naravno s dosta krivih tumačenja, i u pismu i u anatematizmima. Ostali dokumenti osude su s V. općeg sabora, II. carigradskog, sastavljeni prije i poslije službenog otvaranja. Dokumenti pape Vigilija koji potvrđuju, nakon zatvaranja, ovaj sabor, koji se je okupio protiv njegove volje, ne govore o Origenu. Njegovo ime je posljednje na popisu heretika, vjerojatno dodano nakon rasprave o origenistima. Uglavnom su dokumenti bili usmjereni protiv izohrista, koji su se samo pozivali na Origena, te gledano formalno-pravno Origenova osoba nije bila stvari cilj osude. Posljedica ove osude je bila da su se Origenova djela dobrim dijelom izgubila u svojim izvornim rukopisima.
I ukoliko je Origen bio odbačen na Istoku u Srednjem vijeku, na Zapadu su ga strastveno čitali u latinskim prijevodima.

— Život 
Jedan od najvećih mislilaca kršćanstva uopće i najveći predstavnik katehetske Aleksandrijske škole. Rođen je u kršćanskoj obitelji oko 185. godine kao prvo od brojne djece. Njegov otac Leonida ga je uputio u poznavanje profanih znanosti, ali nadasve u studij Svetoga pisma. Kad Leonida završava u zatvoru 202. godine, za vrijeme progona kršćana koje je pokrenuo rimski car Septimije Sever, Origen, još mladić, i sam imajući želju za mučeništvom, bodri ga s cijelom obitelji da ustraje u vjeri. Leonida umire kao mučenik, a Origne se na čelu obitelji mora suočiti s materijalnim poteškoćama, te počinje raditi kao učitelj. Kad mu je bilo svega 18 godina mjesni biskup Demetrije ga poziva da vodi katehetsku školu poučavajući katekumene, čemu se on zdušno posvećuje, napustivši i prijašnji rad u školi.
Aleksandrijska škola je za kratko vrijeme doživjela svoj procvat. Budući da su je pohađali i pogani, Origen je dijeli na dva stupnja: osnovni, namijenjen katekumenima, i viši koji je bio otvoren svima. Katekumene je vodio Herakla, dok je viši studij (filozofija, teologija i Sveto pismo) preuzeo Origen. Tom reformom Aleksandrijska škola postaje prava škola koja je podrazumijevala viši studij religiozne kulture pod kontrolom mjesne hijerarhije. Uslijed odgovornosti Origen je bio prisiljen produbiti filozofsku kulturu pod vodstvom neoplatoničara Amonija Sake koji je bio i Plotinov učitelj. Tih se godina, ponukan mladenačkim žarom, tumačeći doslovno Mt 19,12, a i da izbjegne ogovaranja, dao kastrirati.
U nekoliko je navrata prekidao poučavanje poradi određenih putovanja. Oko 212. odlazi u Rim da «vidi najstariju Crkvu», gdje susreće Hipolita, jednog od najznačajnijih teologa svoga doba. Malo nakon toga, 215., odlazi u Arabiju, gdje je išao poučiti rimskog upravitelja, a isto tako je i 224. išao odvratiti od monarhijanizma biskupa Berila. Zatim se zna da je bio i u Antiohiji na poziv Julije Mameje (220.), majke kasnijeg cara Severa, koja ga je htjela čuti. Kad je Karakala opljačkao Aleksandriju, zatvorio škole i progonio učitelje, Origen odluči otići u Palestinu (216.). Palestinski biskupi su ga molili da im tumači Pismo i da im propovijeda, premda nije bio svećenik, što je izazvalo reakciju njegova biskupa Demetrija. Poslušan na prijekore i opomene, vratio se u Aleksandriju.
Petnaest godina kasnije, prigodom jednog putovanja prema Grčkoj, gdje ga je poslao biskup da pobija krivovjerce, jeruzalemski biskup Aleksandar i cezarejski Teoktist su ga zaredili za svećenika, što je onda dodatno pogoršalo njegove odnose s mjesnim biskupom (koji je vjerojatno bio zavidan). Demetrije saziva dva sabora u Aleksandrij, te ga najprije izopćio iz aleksandijske zajednice, a potom mu oduzeo i svećeničke ovlasti. Nakon Demtrijeve smrti (232.) Origen se ponadao da će novi biskup Herakla povući spomenute odredbe, ali se to nije dogodilo, tako da je se onda potpuno preselio u Cezareju, gdje osniva školu po uzoru na onu u Aleksandriji i vodi je gotovo dvadeset godina. Škola je praktički «misionarskog» karaktera u odnosu prema poganskoj mladeži koja je simpatizirala kršćanstvo. U pouci je bio cilj predstaviti kršćansku verziju filozofskih problema, ne ulazeći u kršćanske istine u vlastitom smislu riječi. Za vrijeme Decijeva progona (250.) bio je uhvaćen i mučen podnoseći razne muke i kušnje. Tom prigodom Dionizije Aleksandrijski, njegov negdašnji učenik, izmirio ga je s aleksandrijskom Crkvom. Htjelo ga se pod svaku cijenu prisiliti da se odreče vjere, jer bi to imalo ogroman odjek u javnosti, no on ostaje vjeran i u najtežim mukama. Umire vjerojatno 254. u Tiru od posljedica mučenja. Nazvan je Adamantios (čelični) čime se želi označiti jakost njegova rasuđivanja, vječno trajanje njegovih spisa i željezna volja za radom.

— Djela 
Origen je vjerojatno jedan od najplodnijih kršćanskih autora starine. Epifanije veli da je napisao oko 6000 djela, Pamfilije nabraja 2000, a Jeronim 800, no od svega toga sačuvalo se vrlo malo i to najviše u latinskim prijevodima iz 4. i 5. st.
Heksapla: Njegovo je djelo Heksapla – tekst Staroga zavjeta u 6 stupaca (hebrejski tekst na hebrejskom i u grčkoj transkripciji i 4 grčka prijevoda: Akvila, Simah, Septuaginta i Teodocion; za neke dijelove imao je i druge komentare).
Od egzegetskih djela pisao je komentare, propovijedi i sholije.
Komentari: Komentirao je velik dio Svetoga pisma, od čega imamo sačuvanih komentara: Na Matejevo evanđelje 8/23 knjige; na Ivana 9/30. Potom je sačuvano 10 knjiga komentara na poslanicu Rimljanima, 4 na Pjesmu nad pjesmama.
Propovijedi: Sačuvano je također oko 300 propovijedi, a misli se da ih je bilo nekoliko tisuća. Propovijedi su pisane i govorene za puk, dok su komentari pisani za «školske» potrebe.
Scholije: to su kratke egzegetski zapis o svetopisamskim odlomcima, često su bili skupljani u zbirke.
Antologije: Zbirke izabranih tekstova: Apologija za Origena koju je napisao mučenik Panfilije iz Cezareje i Euzebije; Filocalia koju su priredili Grgur Nazijanski i Bazilije Cezarejski.
Ostala značajna djela: Počela, Contra Celsum (apologija), De oratione, Rasprava s Heraklidom, Exhortatio ad martyrium. Postoje fragmenti i drugih djela poput De resurrectione i Stromati. Od korespondencije sačuvana su cjelovito dva pisma.

  — Obilježja Origenove misli:

• Origen se nikad nije trudio «definirati» jasno svoju teološku misao. On mnogo ovisi o biblijskom tekstu koji komentira i slijedi redak po redak, ne brinući se o tome kako uravnotežiti pojedine izjave s onima na drugim mjestima. Često se događa da propituje više dvije ili tri različite varijante vrlo jasno i dosljedno, ali ostavljajući čitatelju da sam zaključuje. Zato ga ne valja nikad suditi na temelju nekog izoliranoga teksta, nego treba tražiti misao u cjelini;
• U cjelom svom opusu Origen je egzegeta, spekulativni teolog i čovjek duhovnosti. Ove tri dimenzije su u uzajamnom odnosu, što nikad ne treba smetnuti s uma.
• Origen poznaje vrlo dobro filozofiju i znanosti svoga vremena, te su u planu pouke u njegovoj školi. Ali nije filozof, već koristi filozofiju kao teolog, dok mu znanosti služe za tumačenje doslovnoga smisla Pisma.

— Egzegeta:

• Zajedno s Jeronimom Origen je najveći kritički egzegeta i najveći egzegeta doslovnoga smisla u starini. Nevjerojatno je radoznao prema različitim varijantama koje pronalazi u manuskriptima Starog i Novog zavjeta;
• Po njemu grčki tekst ima prednost nad židovskim, jer misli da je to tekst koji su apostoli dali Crkvi;
• Svetopisamski tekst ima tri smisla: doslovni, moralni i duhovni, shodno podjeli koja postoji u čovjeku na tijelo, dušu i duh, ili pak kao što postoji razlikovanje vjernika na početnici, napredujući i savršeni
• Literarni smisao je za nj je materijalno značenje slova, a ne, kao za nas, značenje koje je htio dati sveti pisac. Stoga drži da kad Biblija govori figurativnim jezikom, onda ne postoji valjani literarni smisao. No, on vjeruje u povijesnost svetopisamskih tekstova, premda joj ne posvećuje veliku pozornost.
• Origen drži da je Duh Sveti želio duhovno značenje Svetoga pisma, te posvećuje mnogo više vremena njegovu traženju. Taj smisao se pronalazi prvenstveno u Novom zavjetu i u prethodnoj predaji. Dok u egzegezi prevladava alegorizam, ponekad i pretjerani, manje drži do ljudskog autora.
• Stari zavjet je objava utoliko ukoliko je u cjelini proročanstvo o Kristu, te egzegeza treba pokazati da je Krist ključ njegova razumijevanja.
• Što se tiče novozavjetne egzegeze, ona primjenjuje na svakog kršćanina ono što je rečeno o Kristu i pokazuje u Kristovu djelovanju proročanstvo i anticipirano posjedovanje eshatoloških dobara. Prvi Kristov dolazak je istovremeno i ispunjenje vremena koje prethodi eshatonu i proročanstvo budućeg dolaska.

—Duhovni nauk  
·         Duhovni nauk je prisutan u svakom egzegetskom spisu. Njegova asketsko-moralna poimanja su još treba istraživati. Antropologijom i angeologijom dominira duhovni boj.
·         Čovjek je u isto vrijeme duh (pneuma), duša i tijelo: duh je dar Božji svakom čovjeku kojim ga vodi u spoznaji, molitvi i kreposti. Duša je dvostruka: duh odgaja njezin viši dio, razum (nous) ili srce, što je ujedno dio ili sposobnost duše koja prima milost. Niži dio duše, «tijelo» ili «tjelesna misao» odgovara u određenom smislu požudi koja vuče čovjeka prema tijelu. Osim toga, dušu privlače anđeli i demoni koji stoje iza svojih vojskovođa: Krista i Sotone.
·         Origen je tvorac mnogih mističkih tema koje će poslije preuzeti njegovi nasljednici. Tradicionalnoj zajedničarskoj egzegezi koja u zaručnici iz Pjesme nad pjesmama vidi Crkvu, on dodaje i individualnu egzegezu koja se primjenjuje na dušu.
·         Da bi Kristovo utjelovljenje proizvelo plodove u svakome, treba se roditi i rasti u svakoj duši. Duhovno uzdizanje, uz pomoć molitve i kreposti, predstavljena je penjanjem apostola na brdo preobraženja gdje im na vrhu Isus otkriva božanstvo, koje izbija iz čovještva: preobraženje je simbol najviše spoznaje koju čovjek može imati na zemlji o Bogu u njegovu Sinu. Pet duhovnih osjeta koji se razvijaju u onome tko napreduje, dopuštaju mu, analogno tjelesnim osjetima, da spozna intuitivno i naravno (conaturaliter) božanske stvarnosti kojima je u prvi mah dao pristanak pomoću vjere. Ovaj naravni odnos događa se po sudjelovanju na slici Božjoj, Riječi, koju je čovjek primio od trenutka stvaranja i koju uvećava u sebi kršćanskim životom i prakticiranjem kreposti, budući da samo sličan može spoznati sličnoga, sve dok ne dođe do stupnja sličnosti u blaženstvu koje se podudara sa savršenim promatranjem.
·         Predmet spoznaje su otajstva, ona vidljivih i nevidljivih bića, ona trojstvenih odnosa, svi ujedinjeni u osobi Sina, Otajstva na najuzvišeniji način, Slike Očeve, Razumskoga Svijeta: u njemu, Mudrosti Božjoj, nalaze se planovi i klice stvorenja. Otajstvo se razumijeva u svjetlu koje dolazi iz božanskih Osoba, gdje Sin, suobličujući se na različite načine prema sposobnosti pojedinca, postaje hrana koja hrani čovjeka božanskom naravi, koju Sin neprekidno prima od Oca; on je i vino koje razveseljava dušu ispunjavajući je slatkoćom, slašću, zanosom, osjećajima koje doživljava poradi božanske prisutnosti.
·         Spoznaja je susret božanske slobode koja se daruje i ljudske koja prima dar: Bog ne dominira čovjekom protiv njegove volje, u ekstazi koja bi mu oduzela svijest i temeljene slobode, jer samo đavao djeluje tako da sebi podvrgava one koje opsjedne ili u kojima se nastanjuje po strasti.
·         Redovito je polazna točka spoznaje egzegeza Svetoga pisma, razmatrana u odricanju od grijeha i svijeta, te u čistoći srca. Vjera joj je nužno počelo, ali njen predmet je uvijek prisutniji duhovnim osjetima, te se na posljetku spoznaja stapa s ljubavlju.
·         Najveće dobro za čovjeka sastoji se u tome da postane što je moguće više sličan Bogu, što se ostvaruje  osobnim naporima i milošću. Najbolji put kršćanskog savršenstva je nasljedovanje Krista. Nisu svi učenici bilo pozvani da postanu apostoli, ali su svi pozvani na nasljedovanje.
Prva dionica toga puta je upoznati sebe. Neophodno je znati što moramo činiti, izbjegavati, poboljšavati i zadržavati. Učinak ovog upoznavanja će biti svijest da moramo uzeti oružje protiv grijeha, te zapreke koja sprječava postizanje savršenstva. Potreban je potpuni odmaku od svijeta, koji se ostvaruje asketizmom. Origen daje također opis etapa unutarnjeg uspona, koji započinje bijegom od svijeta, nastavlja se borbom protiv đavla i demona dok se ne stekne krepost. Potom se rađa jaka želja za duhovnim stvarnostima i za Kristom, sve dok se ne ostvari mistično jedinstvo s Logosom. Zato govori o Kristovom rađanju u srcima i o njegovu rastu u duši. Ipak najdraža slika kojom izražava odnos duše i Logosa je duhovni brak.

—Spekulativni teolog  

• Njegova teologija je nedjeljiva od egzegeze i duhovnog nauka, te je na njima nadahnuta. Origen ostaje vjeran pravilu vjere svoga vremena koje izlaže u uvodu Počela. Polazeći od njega, uz pomoć Pisma, razuma i vlastitog duhovnog i pastoralnog iskustva, istražuje bez pretenzija dogmatiziranja (De principiis je teologija u traženju – en gimnasia).
• Njegova teologija u dobroj mjeri se razvija kao reakcija na krivovjerja onoga vremena. Protiv marcionita potvrđuje Stvoriteljevu dobrotu i identitet s Ocem Isusa Krista, suglasje Starog i Novog zavjeta, te vrijednost Staroga. Protiv valentinovaca naglašava slobodnu volju, osobnu odgovornost, odbacivanje predodređenja kao da bi to bio zakon prirode. U sporu s docetima govori o Kristovom autentičnom čovještvu kao uvjetu otkupljenja. Isto tako se suprotstavlja dvjema trojstvenim krivovjerjima: u odnosu na modaliste govori o vlastitoj osobnosti svake Osobe, a prema adopcionistima govori o vječnom rođenju Božje Riječi. Struje unutar kršćanstva koje su ispovijedale antropomorfizam, milenarizam i doslovna tumačenja Pisma, daju mu prigodu ispovijedati bestjelesnost Boga, duše i konačnog blaženstva, te dokidanje židovskog zakona Kristovim dolaskom.
• Filozofija kojom se koristi je Srednji platonizam, čija je odlika da je eklektičan, miješan s dosta stoicizma i nešto aristotelizma. Ali Origen nije filozof, jer on koristi svoje filozofske spoznaje kao teolog.
• Što se tiče trojstvene teologije, Origen više nastoji izraziti na dinamički način nego na ontološki jedinstvo osoba i osobnosti svake od njih. Prisan je s pojmom trojstvo (trias). Otac je izvor božanstva koje on saopćava Sinu vječnim i trajnim rađanjem i Duhu Svetome, na način da Sin jest i ostaje u Ocu, kao što je Otac u Sinu. Sin je u Ocu i onda kad je, utjelovljen, na zemlji sa svojom dušom. U Origena se prvi put susreće formula glede vječnog Sinova rađanja: «nije bilo (trenutka) kad ga nije bilo». S druge strana valentinovsko predstavljanje Sinova rođenja kao probolè ili prolatio, to jest predstavljanje koje pretpostavlja, kao u ljudskom ili životinjskom rađanju, dijeljenja supstancije. Sin ne proizlazi iz Oca dijeljenjem supstancije, nego duhovnim činom rađanja, na način na koji volja izlazi iz razuma. A budući da je u Bogu sve vječno, onda je i čin rađanja vječan (aeterna ac sempiterna generatio). Sin nije sin posvojenjem (per adoptionem) nego po naravi (sed natura filius). Otac je prvi u koliko je počelo i jer on daje poslanje Sinu i Duhu: ovdje je središnja točka Origenova «subordinacionizma», iz čega ne proizlazi, uz izuzetak nekoliko neuspjelih izraza, da su manji po moći od Oca.
• U kristologiji Origen prvi rabi pojam Bogočovjek (theantropos). Sin ima, u jedinstvu osobe, mnogostruke nazive (epinoiai):  različita imena koja mu Pismo pridaje izražavaju različite vidove njegova odnosa s Ocem i ljudima. Kao Mudrost on je razumski Svijet koji sadrži principe i sjemena bića i sve poznavanje otajstava; kao Logos on ih objavljuje i izvršava stvaranje. Jedinstvo Logosa s ljudskom dušom se dogodilo prije utjelovljenja, jer je, po njemu, Kristova duša bila stvorena s drugim dušama u preegzistenciji: po njezinu sjedinjenju s Riječju ona je bila «u obličju Božjemu», bezgrešna, a Krist, u svojoj ljudskosti, je dakle zaručnik Crkve koja, u preegzistenciji, bijaše oblikovana s drugim dušama. Da bi otkupio svoju palu zaručnicu, On se je utjelovio u krilu Djevice Marije, a s njime i Riječ. Tijelo u koje je ušla Kristova ljudska duša, sjedinjena s Logosom, je uzeto od neoskvrnjene i čiste Djevice i oblikovano djelovanjem Duha Svetoga (ex incontaminata virgine assumpta et casta sancti spiritus operatione formata). On objavljuje ljudima božanstvo pretvarajući ga u ljudsku osobu (čineći da bude i ljudska osoba). Jedinstvo dviju naravi u Kristu je krajnje snažno tako da Isusova duša i tijelo čine jedno biće s Logosom nakon utjelovljenja (oikonomia). Kristova ljudska duša je u trenutku muke dana sotoni kao otkupnina, da bi, nakon što je sišla u podzemlje, oslobodila duše pravednika izvodeći ih sa sobom. Origen prvi, na svoj način, formulira nauk o hipostatskom jedinstvu i komunikaciji vlastitosti (communicatio idiomatum).
  Duh Sveti dolazi od Oca po Sinu koji mu saopćava svoje nazive: on je Posvetitelj i sačinjava «materiju» ili «narav» karizmi koje odgovaraju aktualnoj milosti skolastičke teologije.
• Origen razrađuje nauk o anđelima i demonima: čuvari pojedinaca i naroda, ili stavljeni na čelo različitih kraljevstva prirode. Čovjek je bio stvoren, kao i anđeo, na sliku Božju, to jest na sliku Riječi: participira na postojanju i božanstvu Očevu, na sinovstvu i na razumnosti Sinovoj, jasno, više u nadnaravnom nego naravnom smislu riječi. Ali grijeh prekriva sliku Božju u čovjeku đavolskim i bestijalnim slikama, koje samo Otkupitelj može otjerati.
  Spekulacije oko uskrsnog tijela idu k tome da u isto vrijeme potvrde njihov identitet i njihovo razlikovanje od zemaljskog tijela.
• Premda Origen ne tvrdi da je Marija potpuno izuzeta od grijeha, prvi je ustvrdio s jasnoćom trajno djevičanstvo. U njoj promatra jednog od velikih tipoloških likova duhovnog čovjeka, a po povjesničaru Sokratu, tvrdio je za nju da je Bogorodica (Theotokos). Premda ovo nije posvjedočeno u spisima koje posjedujemo, ipak se zna da je aleksandrijska škola rabila ovaj naslov za Mariju mnogo prije sporova kojima je predmet bilo njeno bogomajčinstvo početkom 5. st. U svakom slučaju Origen već na neki način formulira sveopće Marijino majčinstvo: Nitko ne može razumjeti Evanđelje ako nije poput Ivana počivao na grudima Isusovim i ako nije poput njega primio Mariju za majku.
• Origen definira Crkvu kao zajednicu kršćanskog naroda (coetus populi christiani) ili zajednicu svih svetih (coetus omnium sanctorum ili credentium plebs). Ali u njoj vidi i mistično tijelo Kristovo. Kao što duša stanuje u tijelu, tako i Logos živi u svojoj Crkvi. Prvi govori o tome da je Crkva grad/država Božji na zemlji. Budući da je država Božja na zemlji, živi pored civilne države. Ima svoje zakone koji su sukladni vlasti u svakoj zemlji. Crkva je danas država u državi, ali će snaga Logosa koji djeluje u njoj učiniti da trijumfira nad svjetovnom vlašću. Prosvijetljena Logosom Crkva postaje svemir svemira (kosmos tou kosmou). Izvan ove Crkve ne može biti spasenja (extra hanc domum, id est ecclesiam, nemo salvatur). Samo u Crkvi se nalazi nauk i zakoni koje je Krist donio čovječanstvu, kao i krv koju je prolio za naše spasenje. Dakle, ne može biti vjere izvan ove Crkve. Vjere krivovjeraca ne zaslužuje ime vjere (fides). Nije ništa drugo nego pristrana lakovjernost (credulitas).
• Krštenje i istočni grijeh: Origen potvrđuje vjeru u istočni grijeh, te praksu krštavanja djece. Svako ljudsko biće se rađa u grijehu, radi čega apostolska predaja određuje da se krštava novorođenčad.
• Pokora i opraštanje grijeha: Origen više puta naglašava da, u striktnom smislu, ne postoji nego  samo jedno oproštenje grijeha, ono koje se zadobiva krštenjem, s time da kršćanska vjera daje moć i milost da se nadvlada zle strasti. Postoje međutim razna sredstva za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja. Origen ih nabraja 6: mučeništvo, milostinja, oproštenje uvreda, obraćenje nekog grešnika, ljubav (caritas) i oproštenje koje se ostvaruje pokorom i ispovijedanjem grijeha pred svećenikom kao službenikom Crkve. Na svećeniku je da odluči treba li grijehe priznati javno ili ne. Postavljalo se naprotiv pitanje smatra li Origen da su svi grijesi oprostivi, jer jedan tekst iz traktata O molitvi kao da potvrđuje suprotno kad govori o tome kako se neki svećenici hvale da mogu otpustiti grijeh idolatrije, preljuba i bludničenja, kao da bi njihova molitva bila tako jaka da može opraštati smrtne grijehe. Međutim, Origen ne tvrdi u apsolutnom smislu da su neoprostivi, nego da su neoprostivi bez prethodnog okajanja od onog tko ih je počinio, bez javnog izopćenja i dužeg razdoblja. Svećenik samo svojom molitvom nema moć opraštati na takav način, premda ima moć opraštati smrtne grijehe, ali samo nakon što procijeni da je i Bog oprostio grešniku nakon što se ovaj podvrgao javnoj pokori.
• Euharistija: euharistijski kruh Origen naziva «svetim tijelom», ali također i izričitije «tijelom Gospodinovim» koje treba primati s dužnim poštovanjem, pazeći da koja mrvica kruha ne ispadne. Isto tako vjeruje u žrtveni karakter euharistije, tvrdeći kako oltari nisu više škropljeni krvlju životinja, nego posvećeni Kristovom krvlju.
  Postoje također i drugi tekstovi koji govore kako «tijelo i krv» Gospodinova u euharistiji predstavljaju Kristovu riječ kojom se hrane duše. Za Origena Riječ ima soteriološku i «sakramentalnu» ulogu koja je iznad ikakvom liturgijskog obreda. Stoga on teži sustavno premjestiti naglasak s euharistijskog blagovanja na duhovno blagovanje Riječi u razumskom svijetu Duha. «Blagovati tijelo» i «piti krv» idu prema tome da postaju sinonimi za «prihvatiti Kristove riječi». Izričito veli da se Kristovu krv može piti na dva načina: sakramentalno (sacramentorum ritu) i «kad primamo njegove oživljujuće riječi». On prihvaća da postoji doslovni način razumijevanja svete pričesti, što je opće tumačenje, te ga pripisuje jednostavnim dušama. Međutim, simboličko tumačenje mu se čini dostojnijim Boga, i to je ona koju ispovijedaju učeni.
• Eshatologija: najtipičniji primjer Origenove teološke spekulacije je nauk o apokatastazi – sveopća obnova svih stvari u njihovom primitivnom, čisto duhovnom, stanju. Konac svijeta će doći kada svatko bude podvrgnut kaznama prema vlastitim grijesima. Duše onih koji su griješili na zemlji bit će podvrgnute nakon smrti plamenu što pročišćava. On drži da će dobrota Božja po Kristovu djelovanju pozvati sve stvari jednom jedinom cilju/smislu. Kao što podlaganje Sina Ocu označava reintegraciju svega stvorenoga, tako podlaganje neprijatelja Sinu označava spasenje podvrgnutih i reintegraciju izgubljenih. Uništavanje posljednjeg neprijatelja ne znači uništenje supstancije koju je stvorio Bog, nego uništenje sklonosti neprijateljske volje koja nema svoje počelo u Bogu, nego u neprijatelju. Bit će dakle uništen, ne da ne bi više postojao, nego da ne bude više neprijatelj i smrt, veli Origen, što se protumačilo kao potvrda spasenja i samog Đavla. Neće dakle biti uništena đavlova supstancija nego će doći do eshatološkog eliminiranja zla, te je vječno postojanje samo dobra središte nauka o apokatastazi. Treba imati u vidu antignostičku funkciju ove Origenove nauke kojom želi ustvrditi kako postoji Božje gospodstvo nad cijelim stvorenjem, te pobiti tvrdnju onih koji su govorili o kategorijama ljudi kojima je po naravi bilo nemoguće spasiti se (hilici i psihici). Apokatastaza, nakon što se dogodi pročišćavanje stvorenja od krivice koja proizlazi iz aktualiziranja slobodne volje, potvrdit će neraskidivu vezu između Božje dobrote i pravednosti, protiv razdijeljenosti u Bogu i stvorenju koju je propagirao gnosticizam i marcionizam, te uništenje zla kao kontingentne stvarnosti, suprotno ontologizaciji koja je proizlazila iz gnostičke i marcionitske postavke. Apokatastaza je predstavljena također kao univerzalno izliječenje koje čini Logos, najveći liječnik: Logos i njegova iscjeliteljska moć su jači od svih zala koji prebivaju u duši, te zato ne može biti drukčiji zaključak nego da će doći do potpunog uništenja zla. Po njemu Logos će jednoga dana biti gospodar svih razumskih bića, i preobrazit će svaku dušu u savršenstvo koje je njemu vlastito, sve dok svaki pojedinac, koristeći jednostavno vlastitu slobodu, ne bude izabirao ono što želi Logos i naći će se u stanju koje bude izabrao.

Imajući u vidu sve pozitivne rezultate, kao i nedostatke (pretjerani alegorizam, apokatastaza, ovisnost nekih ideja o grčkoj filozofiji) i nedorečenosti Origenove misli, valja podvući da je kršćanska teologija s Origenom postigla zrelost kojom je bila u stanju zadovoljiti najizoštrenije zahtjeve razmišljanja, odstranjujući konačno svaku gnostičku umišljenost o intelektualnoj superiornosti u odnosu na kršćane. Kršćanska se teologija napokon nametnula kao vrijedna pažnje i kod najizobraženije intelektualne klase poganskog svijeta.

a) Aleksandrijska škola

b) Panten i Klement Aleksandrijski

b) Origen: značenje i utjecaj (egzegeta, teolog, mistik)

c) Origen, origenizam i origenističke rasprave (kratki pregled)

d) Origenovi sljedbenici i protivnici u 3. st.: Dionizije Aleksandrijski, Grgur Taumaturg, Metodije Olimpijski  

a) Aleksandrijska škola

Da bi se moglo govoriti o kršćanskim školama u starini, potrebno je shvatiti kakav je uopće bio sustav školstva u doba Antike. Naime, kad se govori o školi treba dobro razlikovati radi li se o školi kao mjestu poučavanja, ili pak o školi u prenesenom smislu, a odnosi se na opće mišljenje ili stav glede nekog nauka. Osnove školske pouke (ludus litterarius) su se davale djeci već od 6. ili 7. godine života, a odnosile su se na elemente pisanja, čitanja i računanja, što je trajalo do 10. ili čak 12. godine. Pouke je davao redovito kućni učitelj ili u osnovnim školama litterator/ludi magister (grammates).
Nakon toga je slijedila pouka koju je davao grammaticus, a trajala je do 18. godine. Sadržajno je podrazumijevala proučavanje prve od sedam slobodnih znanosti (7 artes liberales), a to je gramatika, tj. osnove jezika na temelju najpoznatijih književnih djela starine (Homer, Virgilije). Nakon toga je na scenu stupao rhetor koji bi poučavao u drugih šest disciplina: dijalektika, retorika, aritmetika, muzika, geometrija i astronomija. Sve do ove točke osnove školstva su bile zajedničke svim učenim osobama. U antičko vrijeme nije postojala nijedna kršćanska škola koja bi imala vlastite osnove obrazovanja izvan ovog programa. Ujednačena književna pouka predstavljala je temelj svim zvanjima koja su pretpostavljala izvrsno vladanje jezikom (odvjetnici, govornici, političari).
Iznad ovog temeljnog obrazovanja dolazila je „visoka škola“ misli i razumijevanja svijeta – filozofija, u čemu onda ovaj pojam „škola“ počinje uzimati i jedan drugi smisao. Moglo se tako slušati predavanja nekog filozofa, ili pak, bez slušanja predavanja, prihvatiti određenu filozofsku struju.
Pored ovih službenih škola, već od polovice 2. stoljeća, postojali su slobodni učitelji i „kršćanski filozofi“ (npr. Justin), koji su slijedeći primjer profanih škola okupljali kršćanske učenike da bi razmišljali o značenju i o događanjima svijeta i života, ali i s nakanom da bi obratili one koji nisu bili kršćani, a ojačali vjeru onih koji su već prigrili kršćanstvo. Jer jedna «racionalna» religija kao što je bila kršćanstvo, za ljude u starini je, načelno, predstavljala i filozofiju, to jest misaoni sistem koristan da se pomoću njega tumači svijet i predloži sustav moralnih normi.
U kršćanskom ozračju, već tijekom 2. stoljeća, u nekim većim centrima, gdje se moglo računati na korištenje biblioteka, razvile su se biskupske škole za uvođenje katekumena u osnove kršćanske vjere. Redovito su ih organizirali kršćanski učitelji bez nekog posebnog ovlaštenja mjerodavne crkvene vlasti. Najpoznatija i najutjecajnija kršćanska škola bila je Aleksandrijska u kojoj su djelovali Panten, Klement Aleksandrijski i Origen u razdoblju od 180. do 231. godine. Nakon što je Origen prekinuo odnose sa svojim biskupom u Aleksandriji, nastavio je svoju „školsku“ aktivnost u Cezareji (Palestina) koja je u 4. stoljeću bila poznata po veličini i utjecaju. Pantenu i Klementu treba biti zahvalni za inicijativu da ponude pouku kršćanske kulture na većoj razini ili niz predavanja o različitim argumentima, bilo s ciljem da predstave kršćansku vjeru, bilo da naznače njezin odnos s poganskom kulturom, bilo da produbljuju datosti vjere. Njihov osnovni cilj je bio suprotstaviti se gnosticima i preoteti im prevlast i monopol nad kulturom u očima učenih kršćana, te pokazati da postoji jedinstvo vjere i znanja. Premda se na filozofiju u nekim krugovima gledalo s dozom podozrenja ili čak odbojnosti (Tacijan, Tertulijan), ipak su je učitelji aleksandrijskog kruga držali nezamjenjivim propedeutskim sredstvom za pristup studiju Svetoga pisma. Prvenstveno radi toga jer je nudila razumijevanje temeljnih pojmove, te izvođenje hermenutskih i dokaznih postupaka, što je bilo značajno za razvoj egzegeze i kršćanske teologije.
Vrlo je vjerojatno da su se Panten i Kelement zadovoljili davanjem privatne pouke, a da je tek s Origenom Didaskaleion, aleksandrijska katehetska škola, imao potporu i nadzor mjesnih crkvenih vlasti. Po svoj prilici je tek s Origenom postao škola u pravom smislu riječi oko 220. godine kad on povjerava pouku katekumena svom suradniku Herakli, dok sebi ostavlja pouku na višoj razini. Uz katekizam poučavalo se gramatiku i filozofiju, a, za naprednije, držala su se predavanja iz teologije i biblijske egzegeze.
Aleksandrijska škola, viša škola za pouku katekumena, prerasla je u školu teoloških znanosti i biblijske egzegeze, tako da je postala prvo teološko sveučilište kršćanske starine. Odlika ove škole je da je primjenjivala racionalnu filozofsku metodu za razumijevanje objavljenih istina, a filološku, koja su običavali koristiti poganski i židovski autori, na tumačenje Svetoga pisma. Stvaranjem teološke znanosti crkvena književnost nije više bila jednostavno sredstvo obrane protiv izvanjskog neprijatelja, kao u slučaju apologeta, već postaje sredstva miroljubivog intelektualnog prodora i osvajanja unutar Crkve. Filozofski sistem koji je vršio najviše utjecaja na ovu školu je nedvojbeno platonizam, što je imalo i svoje posljedice na teologiju (nekad pretjerano jak naglasak na Božju transcendenciju) i na biblijsku egezegezu (alegorija).
Što se tiče „Antiohijske škole“ ona u svojoj početnoj fazi (oko 260. god.) nije bila ustanova, nego teološka misao koja se pozivala na Lucijana iz Antiohije, a školu u pravom smislu riječi će osnovati i voditi Diodor iz Tarza. Pripadnici Antiohijske škole su pridavali veći naglasak, u tumačenju Svetoga pisma, književno-povijesnom značenju (ali ne isključivo), dok su se aleksandrinci posvećivali više proučavanju alegorijskog, moralnog i anagoškog smisla Pisma trudeći se otkriti u njemu onaj dublji, skriveni smisao. 

b) Panten i Klement Aleksandrijski

Panten 
Panten je bio prvi učitelj Aleksandrijske katehetske škole. O njemu govore Euzebije Cezarejski i Klement Aleksandrijski. Rođen je u južnoj Italiji (Sicilija), a njegovi spisi nisu se sačuvali. Bio je filozof (stoik), da bi se potom obratio na kršćanstvo. Nakon obraćenja javljala mu se misionarska svijest i želja da ode do Indije. Godine 180. se nastanio u Aleksandriji i tu mu povjeravaju katehetsku školu za katekumene. Panten umire oko 200 godine. Novost ovakve pouke je u tome što su je davali vjernici laici sa filozofskom izobrazbom (prošli su i poganske škole). Naslijedio ga je Klement koji je prije toga bio njegov učenik.

Klement Aleksandrijski

—  Život
Tit Flavije Klement – rođen je 150. godine, vjerojatno u Ateni u poganskoj obitelji, gdje je vjerojatno primio i prvu izobrazbu. Nema podataka o razlozima ni o vremenu kad se obratio na kršćanstvo. Nakon što se obratio, proputovao je Južnu Italiju, Siriju, Palestinu, u želji za što boljom naobrazbom, tražeći poznate učitelje onog vremena, kako sam svjedoči da je imao povlasticu slušati svete i vrlo časne osobe (Strom. 1,1,11). No događaj koji je odredio njegov intelektualni put i smjer, bio je put u Aleksndriju. Pantenova predavanja su ga toliko privukla da je odlučio ostati u tom gradu kao u svojoj novoj domovini.
Postaje najprije Pantenov učenik, pa asistent, da bi ga potom naslijedio na čelu katehetske škole kao učitelj. Nije moguće sa sigurnošću reći kad se to točno dogodilo, ali je vjerojatno da je to bilo oko 200. Dvije tri godine kasnije započinje progon kršćana u vrijeme cara Septimija Severa, što ga je prisililo da napusti Egipat. Potražio je utočište u Kapadociji, kod nekadašnjeg učenika Aleksanda (budućeg jeruzalemskog biskupa), te se više nije vrtio u Aleksandriju. Umro je nešto prije 215.

— Djela
Premda imamo vrlo malo podataka o Klementovu životu, njegova djela nam dopuštaju precizniju ideju o njemu kao osobi. Stječe se dojam da se radi o čovjeku graditelju. Po prvi put kršćanski nauk se suočava s idejama i djelima svoga vremena, te on stoga zaslužuje naziv začetnika crkvene znanosti. Njegov književni opus ocrtava nam čovjeka široke kulture proširene na filozofiju, poeziju, arheologiju, mitologiju i književnost.
Istina je da se ne koristi uvijek djela navodeći po izvorniku (često se utječe antologijama i florilegijima), ali u svakom slučaju dobro poznaje klasične autore (pronalazi se više od 360 navoda). A što se tiče kršćanske literature, vidi se da o njoj ima cjelovita saznanja. Pokazuje da ima jednaku bliskost s Biblijom, kao što pozna i postapostolsku i heretičku književnost. U 1500 redaka aludira na Stari zavjet, a u 2000 na Novi.
Bilo mu je potpuno jasno da Crkva nije mogla izbjeći bitku s filozofijom i kršćanskom književnošću, ako je htjela izvršiti svoju ulogu prema čovječanstvu, te preuzeti ulogu odgojiteljice naroda. Helenistička izobrazba mu je omogućivala da od kršćanske vjere stvori sustav misli, opremljen i znanstvenim temeljima. Ako misao i učeno istraživanje imaju svoje mjeso u Crkvu, treba zahvaliti njemu više nego ikome. On je ponudio dokaz da se vjera i filozofija, evanđelje i profana pouka ne suprotstavljaju, nego nadopunjuju. A svako profano znanje može biti korisno teologiji, te je tako bio pobornik interdisciplinarnosti. Kršćanstvo je kruna i slava svih istina koje se otkrivaju u raznim i različitim filozofijama.
Najpoznatije njegovo djelo je trilogija Protreptik, Pedagog, Stromati (trilogija u kojoj je iznio cjelinu kršćanske teologije: apologetiku, etiku i dogmatiku). Zamislio ga je po pedagosškom planu: Protreptik bi bio poticaj, Pedagog bi bio odgoj, a Stromati pouka. Protreptik se predstavlja, poput istoimenog izgubljenog Aristotelova djela, u obliku proglasa upućenog učenim osobama koje su pokazivale zanimanje za kršćanstvo, shvaćeno kao oblik života, istovjetno onom što je Aristotel učinio za filozofiju. Pedagog je jedna vrsta priručnika kojemu je cilj učvrstiti i produbiti vjeru u krsnoj pouci, ali i on upućen osobama visokih kulturnih krugova. Stromati su pak jedna vrsta spisa za privatnu upotrebu kao pripomoć u pedagoškom radu.
Od drugih djela sačuvana su Quis dives salvetur?,  te Excerpta ex Theodoto i Eclogae propheticae (kao i 8. knjiga Stromata, ovo su izvadci tekstova iz drugih pisaca u perspektivi daljnjeg osobnog  rada). Zna se još za njegovo komentar knjiga Staroga i Novoga zavjeta po nazivom Adumbrationes (Hipotiposis), to jest nacrti ili skice, kao i za mnoga druga djela od kojih su ostali samo ulomci (O Uskrsnu, Crkveni kanon, Protiv judaizanata, O Providnosti, Poticaj na strpljivost ili Novokrštenicima. Euzebije u svom popisu Klementovih djela navodi i Govor o postu i Govor o kleveti. 

Protreptik je poticajni govor apologetskog karaktera kojega upravlja Grcima s ciljem da ih potakne na obraćenje. Želi ih uvjeriti da odbace klanjanje svojim bogovima, nedostojnost i nedostatnost poganske vjere, te da ih privede spoznaji prave vjere, to jest da se otvore pouci božanskog Logosa, koji je se, nakon što je najavljen po prorocima, utjelovio u Kristu. Ovaj Logos obećava život koji ispunja najdublja ljudska očekivanja, te udjeljuje otkupljenje i besmrtnost. Obraćajući se Grcima Klement ih poziva da poslušaju pjesmu Krista, učitelja novoga svijeta, silniju od Orfejeve, pa da napuste poganstvo i njegovu filozofiju, jer je lažno i besmisleno.
Za spoznaju Boga dokazi su mu nezadovoljavajući. Između ostaloga navodi dokaze poganskih pisaca i filozofa za monoteizam, kako bi im dokazao da su i oni dijelom spoznali kako je opravdano vjerovati u jednog Boga.
Po svom sadržaju ovo djelo se smješta među prve kršćanske apologije, ali se ne opaža da Klement brani kršćanstvo od konkretnih napada i klevetničkih optužbi, kao što je to bio slučaj od samog početka 2. st. Tako ovo nije toliko obrana, koliko navještaj i poziv Grcima na obraćenje, u kojem on polemizira protiv antičke mitologije. Argumente koje koristi protiv religije i poganskog štovanja božanstava nerijetko uzima i iz filozofije, koja je također dolazila do zaključka neistinitosti i besmislenosti mitoloških sadržaja. Uz to preuzima i argument starine Staroga zavjeta, tvrdeći da je stariji od  poganskih pisaca i filozofa.
Ovoj polemičkoj noti Klement pridružuje duboko i iskreno uvjerenje o univerzalnoj odgojnoj ulozi koju Logos vrši kroz cijelu ljudsku povijest. Vrlo toplom poezijom i velikom govorničkom vještinom hvali uzvišenost objave Logosa i čudesni dar božanske milosti koja zadovoljava svaku ljudsku želju. Tu istu milost je potrebno crpiti neposredno preko proroka kroz koje je govorio Logos, a ne iz poganskih pisaca, koji su ono dobra što imaju preuzeli od proroka.

Pedagog – je sastavljen od tri knjige, a nastavak je prethodnog djela, s time da, za razliku od Protreptika koji je apologija, Pedagog sadrži kršćansku etiku. Logosnaziva odgojiteljem ili pedagogom. Klement piše ovo djelo za bogate i izobražene čitatelje koji su prihvatili kršćanstvo, ali još imaju poganskog duha. Pedagog je sam Krist (Logos), čija djeca postajemo po krštenju. On poučava obraćenike načinu životom kojem će upraviti vlastiti život. Prva knjiga je općeg karaktera, a u njoj govori o odgojnoj ulozi Logosa kao pedagoga, čiji bi cilj bio «učiniti da duša postane bolja, a ne poučavati je, uvesti je u krepostan život a ne u intelektualni» (Pedag. 1,1,1,4). Po Klementu pedagogija je odgoj djece, ali ne misli da su djeca (paides) oni kršćani koji su na nižoj intelektualnoj razini, kako su tvrdili gnostici držeći samo sebe odraslima, nego su djeca Božja svi oni koji su otkupljeni i preporođeni krštenjem, jer su tako prosvijetljeni i osposobljeni za savršenstvo, a postajući savršeni baštine besmrtnost. Princip odgoja po kojem Krist odgaja je ljubav, za razliku od straha na kojem se temeljio starozavjetni odgoj, ili samog intelektualnog znanja kako su tvrdili gnostici. To ne znači da Otkupitelj koristi samo dobrohotna sredstva, nego primjenjuje i žestinu ako treba. Šiba je simbol milosti, a ne znak osvete. Bog se tako pokazuje kao dobar i pravedan, a kao sposoban odgojitelj zna koristiti dobrotu sa strogošću. Klement veli da se pravednost i ljubav u Bogu ne isključuju, čime je zacijelo aludirao na marcionite (a i gnostike!), koji su nijekali identitet starozavjetnog Boga s novozavjetnim, držeći starozavjetnog zločestim ili neznalicom.
Nakon što je iznio opće principe morala, u drugoj i trećoj knjizi prelazi na konkretne slučajeve iznosi pravila za razna područja života. Tako Klement govori o propisima glede odijevanje, spavanja, jela, glazbe i plesa, slobodnog vremena i zadovoljstava, kupanju i miomirisima, o dobrom vladanju i o bračnom životu. Iz ovih poglavlja se može iščitati kakav je bio svakodnevni život u Aleksandriji (luksuz, pijanke, razvrat). Nastupajući vrlo jasno, Klement upozorava svoje kršćane na opasnosti takvog načina života, dajući im moralni kodeks dobrog kršćanskog ponašanja, prilagođen okolnostima. Ne traži da se kršćani liše svih sastavnica kulture onoga vremena, niti da se odreknu svijeta ili da čine zavjet siromaštva. Temeljni zahtjev je stav duše koji trebaju zauzeti, čuvajući se da se srcem ne naveže na dobra ovoga svijeta. Ali ipak je poželjnije da kršćanski duh prožme kulturni život grada. Djelo se završava molitvom Pedagogu i himnom Kristu otkupitelju, čiju se autentičnost dovodilo u pitanje, ali ipak nema valjanih razloga sumnjati u Klementovo autorstvo jer korištene slike i metafore potpuno odgovaraju onima u Pedagogu. Čak je moguće da se radi o službenoj zahvalnoj molitvi aleksandrijske škole.
Uz Stari i Novi zavjet vrela koja Klement koristi u Pedagogu su spisi grčkih filozofa. Opaža se utjecaj Platovih i Plutarhovih traktata, kao i stoičkog morala, ali je ipak teško definirati djela o kojima ovisi. Velik broj pasusa je skoro identičan nekim stranicama stoičkog mislioca Musonija Rufa, ali su svi ovi elementi, koji pripadaju drugim autorima, usklađeni s kršćanskim idejama, da je rezultat jedna kršćanska teorija života. 

Stromati (ćilimi, fino izvezena tapiserija) – raspravlja o odnosu kršćanske vjere i profane znanosti, a na poseban način između kršćanske vjere i grčke filozofije. Obraća se prije svega široj poganskoj publici zainteresiranoj za filozofiju. Cilj mu je pokazati da kršćanska gnoza nudi ideal koji nadvisuje svaku drugu gnozu. U prvoj knjizi Klement brani grčku filozofiju protiv objekcija onih koji su je smatrali beskorisnom za kršćane. On je smatra Božjim darom, koju je Božja providnost dala Grcima, kao što je židovima dala zakon. Osim što je nekad bila neophodna Grcima za opravdanje, može biti značajna kršćanima za produbljenje znanja (gnosis) vlastite vjere, jer je određena vrsta propedeutike onima koji dolaze do vjere putem racionalnog dokazivanja.
Dok je Justin govorio o sjemenu Logosa raspršenom u grčkoj filozofiji, Klement ide još dalje uspoređujući filozofiju sa samim Starim zavjetom, utoliko što pripravlja čovječanstvo na Kristov dolazak. S druge pak strane se trudi naglasiti apsolutnu nemogućnost da filozofija zamijeni božansku objavu, jer filozofija ne može nego pripraviti pristanak vjere, te stoga brani vjeru protiv kleveta koje dolaze sa strane grka. Po njemu, spoznaja Boga je dostupna samo po vjeri, koja je temelj svake spoznaje. Grci su preuzeli mnoge stvari iz Starog zavjeta, te se zato u raznim filozofskim naukama može pronaći sjemenja božanske istine. U tom smislu se trudi dokazati da je Platon, da bi napisao svoje Zakone, imitirao Mojsija, te se tako vidi da su Grci dužnici barbarima, to jest židovima i kršćanima.
U ostalim knjigama pobija gnozu i njene lažne moralne i religiozne principe, dajući u isto vrijeme izniman okvir prave gnoze i njenih odnosa s vjerom. Samo je kršćanstvo prava gnoza jer joj je ideal moralno usavršavanje koje se sastoji u čistoći i ljubavi Božjoj, čime se apsolutno razlikuje od krivovjerne gnoze. Tri elementa ulaze u narav savršenosti: a) odsutnost strasti (apatheia), b) ljubavi (agape) i c) spoznaja (gnosis). Samo kršćani su pravi gnostici, jer posjeduju pravu sve tri dimenzije koje se traže za savršenstvo. U 3. i 4. knjizi raspravlja o stremljenju k moralnom savršenstvu, o kršćanskom braku i mučeništvu, dok na koncu djela daje sliku savršenog kršćanina, gnostika.
Stromati su ostali nedovršeni, jer nakon sedme knjige najavljuje osmu, jer nije odgovorio na sva pitanja koja mu se čine važnim za kršćanski život i za njihovo religiozno znanje, ali osma knjiga ne odgovora tom planu. U njoj se radi o nekim skicama i nacrtima u drugim sekcijama djela, pa je lako moguće da je umro prije nego je uspio dovršiti zamisao, a nakon njegove smrti to su onda dodali već napisanim knjigama.

Quis dives salvetur? je homilija na evanđeoski tekst Mk 10, 17-31. Insistira na siromaštvu duha, držeći da nije nužno svega se lišiti da bi se spasio. Tvrdi da se i bogataš može spasiti, ako svoje bogatstvo stavi u službu bližnjega. Bitna je nakana Isusovih riječi, tvrdi Klement, sačuvati srce od ljubavi prema novcu i od svakog neurednog navezivanja na nj. Ako bi se svaki kršćanin lišio svega, čime bi onda mogao pomagati sirotinju, kako također sugerira evanđeoski tekst. Stoga treba odložiti strasti, a ne novac i bogatstvo, jer ne isključuje ono iz raja, nego grijeh. Kao dokaz Klement priča legendu o apostolu Ivanu i jednom adolescentu, koji, postavši vođa razbojnika, na koncu se ipak, na apostolov poticaj, obraća i biva primljen u Crkvu. U ovoj homiliji se opaža metoda kojom Klement raspršuje poteškoće svojih slušatelja glede doslovnog tumačenja svetopisamskog teksta. Tako pokazuje da i najveći grešnik može ostvariti spasenje ako čini istinsku pokoru. 

— Teološki nauk

• Poimanje Boga: Klement drži da je Bog istodobno pravedan i dobar, čime se suprotstavlja gnosticima i marcionitima koji su razlikovali Pravednog Boga Starog zavjeta u Dobrog Boga Novog zavjeta. U dublje spekulacije nije ulazio.
• Vjera i filozofija: U određenom smislu pripisuje nadnaravni karakter grčkoj filozofiji, za čije sadržaje misli da su u dobroj mjeri «ukradeni» iz Starog zavjeta. Filozofija pak pomaže vjeri da dođe do dubljih spoznaja vjerskih istina. Precjenjuje filozofiju kad misli da ona opravdava pogano kao što zakon opravdava židove. Isto tako je drži pripravom čovječanstva na Kristov dolazak, međutim ipak pazi da je ne izjednači s vjerom. Stvarna gnoza se sastoji u jedinstvu vjere i filozofije. Zato može reći da kršćanima filozofija pomaže kako bi vjera postala djelotvornije sredstvo spasenja. Kao što je i za Justina, tako je i za Klementa filozofija hermeneutička znanost kojom se ulazi u dublju spoznaju Pisma, te pomaže precizaciji sadržaja dogme vjere i znanstvenoj spoznaji same vjere. Suprotstavlja se time gnostičkoj tezi da su znanost i vjera u protuslovlju.
  Početak filozovije jesu činjenice Pisma i objavljene istine. Nakon toga dolazi osobno istraživanje kako bi došlo do više spoznaje (gnoza). Klement lažnoj gnozi suprotstavlja pravu (Irenej je samo pobijao lažnu). Svaki vjernik zahvaljujući toj spoznaji može postati mudrac, «kršćanski gnostik». Spoznaja je više od vjerovanja. Točno je da svi vjernici mogu postići spasenje, ali spoznaja istina vjere do koje se dolazi dubljim poniranjem u same istine umskim zalaganjem, čini čovjeka vjernika savršenijim. Može se reći da je Klement uspio postaviti temelje teološke metode.
• Logos: Klement je htio izgraditi teološki sustav polazeći od ideje Logosa i stavljajući je u središte. Ovaj pojam dominira cijelom njegovom mišlju i razmišljanjima, do te mjere da ide dalje od Justina. Poimanje Logosa u njegovu slučaju je još mnogo konkretnije i plodnije, do te mjere da postaje najuzvišeniji princip religioznog tumačenja svijeta. Logosje stvoritelj svemira. To je isti Logos koji je objavio Boga u Zakonu Starog zavjeta, u grčkoj filozofiji, te naposljetku, kad je došlo vrijeme, u utjelovljenju. S Ocem i Duhom Svetim čini božansko Trojstvo. Samo zahvaljujući njegovu posredovanju možemo spoznati Boga, budući da Otac ne može imati ime. Sva imena koja mu se daju (Jedan, Dobro, Duh, Bitak, Otac, Bog, Stvoritelj, Gospodin) ne opisuju njegovu vlastitost, nego da pomognu čovjeku da ga razmatra. Nijedno od njih samo za se može ocrtati Boga, nego svi zajedno združeni mogu naznačiti moć Svemogućega.
  Logos je, po svojoj biti, time što je božanski um, učitelj koji poučava svemir i zakonodavac čovječanstva. Klement ga također poznaje i kao Spasitelja ljudskog roda i stvoritelja novog života. Taj život počinje vjerom, napreduje prema znanosti i kontemplaciji i vodi, preko ljubavi i milosrđa, besmrtnosti i pobožanstvenju. Krist, kao utjelovljeni Logos, je Bog i čovjek, i po njemu pristupamo u božanski život.
• Krštenje: je novo rođenje i preporođenje kojim postajemo posvojeni sinovi Božji i braća Kristova.
• Sveto pismo: božanski je nadahnuto. Svjestan je jedinstva dvaju Zavjeta. U komentarima koristi alegorijsku metodu.
• Ekleziologija: čvrsto vjeruje u postojanje samo jedne opće Crkve, kao što je jedan Bog Otac, jedan božanski Logos i jedan Duh Sveti. Ovu Crkvu on zove djevicom-majkom koja daje svojoj djeci mlijeko božanske Riječi. U posljednjem poglavlju Pedagoga Crvku naziva Zaručnicom i Majkom Učiteljevom. Ona je škola gdje Isus, njezin zaručnik, poučava. Ova Crkva se razlikuje od krivovjerja po svom jedinstvu (hereza vodi razdoru) i po tome što je starija od hereza. Drži da je postojanje hereza najveća prepreka obraćenju pogana i židova. Govori o jedinstvu i univerzalnosti Crkve, koje je prihvatilište Pisma, koje je božanski nadahnuto. Crkvena hijerarhija sadržava tri stupnja: biskupstvo, svećeništvo i đakonat, te je s ova tri stupnja slika anđeoske hijerarhije.
• Euharistija: odbacuje poganske krve žrtve, ali poznaje žrtvu Crkve, koja je duhovni prinos Bogu. Osuđuje one koji koriste samo kruh i vodu. Isto tako, Klement u euharistiji prepoznaje hranu za one koji imaju vjeru. Euharistija je nova hrana koja dopušta da se primi Krista i da mu se dadne stanovati u našim dušama. Klement jasno razlikuje između ljudske krvi i euharistijske Kristove. Kristova krv je miješanje pića i Logosa, a u duši čovjeka koji ga pije proizvodi spasonosne učinke.
• Moral: ne traži napuštanje svijeta, nego ispravno korištenje. Moral se sastoji u tome da se živi po zakonu prirode, a to će značiti Logosa.
• Grijeh i pokora: Adamov grijeh se sastoji u nedopuštanju čovjeka da ga vodi i odgaja Bog. On se je prenio na sva ljudska bića ne preko rađanja nego kao loš primjer prvoga oca. Klement drži da samo jedan osobni čin može onečistiti dušu. Vjerojatno je ova ideja kod njega prisutna poradi gnostika koji su pripisivali odgovornost za grijeh zloći materije i ontološkoj konstituciji čovjeka. Božanske kazne imaju samo ulogu pročišćenja duše.
  Njegovo poimanje pokore podudara se s Herminim. Drže da u kršćanskom životu može postojati samo jedna pokora, ona prije krštenja, a da je onda Bog u svojoj dobroti udijelio još jednu, poradi ljudske slabosti. Razlikujući svjesne od nesvjesnih grijeha, Klement drži da se može opraštati samo one koji ne ovise o ljudskoj volji. Kršćani koji bi počinili svjesni grijeh nakon krštenja, moraju se bojati suda Božjega. Svjesni grijeh bi značio da su izdali izvornu kršćansku ideju o nepovredivosti krsnog pečata. Međutim, kad se detaljnije prouči Klementov opus uočava se da on pod neoprostivi svjesni grijeh stavlja samo grijeh čovjeka koji se odvoji od Boga i odbacuje svjesno pomirenje i obraćenje (može se spasiti i bogataš, a u Stromatima moli da se krivovjerci vrate Bogu svemogućemu).
• Brak i djevičanstvo: Branio je brak od svih napada gnostičkih sekti koje su ga ocrnjivale i odbacivale. Nije se zadovoljavao preporučivati ga isključivo poradi moralnih razloga, nego je dolazio do toga da je u njemu vidio dužnost prema domovini, obiteljskoj lozi i savršenstvu svijeta. Cilj braka je rađanje djece, pa je on dužnost svih koji vole domovinu. Međutim to nije jedini cilj, nego postoji i uzajamna ljubav, pomoć i međusobno služenje koji sjedinjuju supružnike vječnom sponom.
  Ali Klement vidi brak i na višoj razini: on je čin suradnje sa Stvoriteljem. On izdiže brak iznad običnog spolnog sjedinjenja, nego je on duhovno i religiozno sjedinjenje muža i žene. Bračno stanje je za njega sveto, te drži da ostaje i nakon smrti, radi čega je protivan drugom braku.
  Suprotstavljajući se tolikim gnostičkom sektama, hvali brak, ali sam se nije ženio, poradi ljubavi prema Gospodinu. Poziva da se hvali djevičanstvo i one kojima ga je Bog dao. Tko je ostao sam da bi mogao tako služiti Gospodinu, dobit će slavu nebesku. Uspoređujući brak s djevičanstvom, ipak će doći do tvrdnje da je oženjen čovjek superiorniji od neoženjenog (opet vjerojatno radi gnostičkih napada na brak).

Apostolsko vjerovanje

Vjerujem u Boga,
Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet umro i pokopan;
sašao nad pakao,
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela
i život vječni.
Amen

Symbolum apostolicum

Credo in Deum
Patrem omnipotentem,
Creatorem caeli et terrae,

et in Iesum Christum, Filium Eius unicum,
Dominum nostrum,
qui conceptus est de Spiritu Sancto,
natus ex Maria Virgine,
passus sub Pontio Pilato,
crucifixus, mortuus, et sepultus,
descendit ad inferos,
tertia die resurrexit a mortuis,
ascendit ad caelos,
sedet ad dexteram Patris omnipotentis,
inde venturus est iudicare vivos et mortuos.

Credo in Spiritum Sanctum,
sanctam Ecclesiam catholicam,
sanctorum communionem,
remissionem peccatorum,

carnis resurrectionem,
vitam aeternam.
Amen

a) Početak prvih simbola

b) Apostolski simbol vjere

c) Pojava pravila vjere (regulae fidei)

d) Oblikovanje novozavjetnog kanona

e) Muratorijev kanon

f) Važnost i značenje ovih svjedočanstava

  a) Početak prvih simbola vjere

U starini postojale su tri vrste sažetka kršćanske vjere kojima je zajedničko to što predstavljaju pravovjernu sintezu u okviru ispovijedanja vjere, koje može biti zahvalno (eulogija = hvala i zahvaljivanje Bogu kratkim formulama, ponajviše doksologijama), krsno (odgovor na krsna pitanja koji izražava slaganje u vjeri s onim koji postavlja pitanja), doktrinarno (u okviru poučavanja u vjeri, apologije ili borbe protiv krivovjerja).

Ispovijesti vjere (homologija = confessio = ispovijest vjere) su prvi izričaji koji izražavaju vjeru Crkve, te se stoga u njima nalazi najstariji oblik kršćanske predaje, i sačinjavaju kolijevku kršćanskog vjerovanja koje se potvrdilo već u pravovjernom smjeru. Teško je reći sa sigurnošću koji su najstariji sadržaji ili sadržaj kršćanskih homologija, ali se pretpostavlja da su to oni koji se odnose na Isusa, kojem se daje naslov Krist (Isus je Krist). Potom dolaze drugi nazivi kao Kyrios, Sin Božji itd.
Vjerojatno sveti Pavao započinje Poslanicu Rimljanima jednom od tihi starih formula, govoreći o sadržaju evanđelja koje naviješta poganima: «…o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu» (Rim 1,3-4). Formule ove vrste pronalaze se još u 1 Kor 15,3sl i 1 Pt 3,18-22), te ne isključuje da su bile korištene u liturgiji.

Simboli vjere (syn-ballo = baciti zajedno, priljubiti, složiti), niz članaka vjere (može ih biti 14, 12 ili 9) bipartitne ili tripartitne strukture, ovisno jesu li oblikovani polazeći od Trojstva, s time da bi se kristološki nauk integrirao u trojstvenu ispovijest, ili se pak kristološki nauk tumači u zasebnoj cjelini nakon govora o Trojstvu, predstavljaju prenošenje kršćanske poruke sadržane u Pismima u govorni jezik. Ono stoga izražavaju sintezu vjere koja se zbila u starim kršćanskim zajednicama. Oblikovali su se malo po malo, zbog čega onda i postoji razlikovanje u broju članaka, te su postali za kršćane sredstvo prepoznavanja i pripadnosti. Simbol je potpadao pod takozvanu «disciplinu arcani», te su ga katekumeni neposredno pred krštenje učili napamet (traditio i redditio symboli), a nije se kao cjelovit obrazac unosio u crkvene spise. Načelna usmenost simbola navodno potječe od samih apostola (Rufin): simbol ne smije biti napisan, kako bi mogao ostati svojina samo vjernika, te kako do njega ne bi mogli doći nevjernici.
Počeci stvaranja simbola nalaze se već u novozavjetnim spisima, a misli se da su u početku simboli stvarani u dva oblika: kristološki oblik (sažeta vjeroispovijest o Kristu i njegovu djelu), i trinitarni oblik (vjeroispovijest o Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu).
1. Kristološka formula: Primjer kristološke formule pronalazi se u glossi koja je odjek starih krsnih obrazaca: Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušta se. Eunuh odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji (Dj 8,37). Ispovijest Kristova mesijanizama u početku je bila dovoljna za obraćenike sa židovstva, no s vremenom će se dodati i mnogi drugi naslovi.
Nešto kasnije će se i riječ «Spasitelj» uvrstiti u formulu. Tak se pojavljuje akrostih ICHTHYS (IESOUS CHRISTOS THEOU YIOS SOTER = Isus Krist Sin Božji Spasitelj), vrlo korišten u helenističkom svijetu. A budući da ichthys znači riba, tako je riba u samim počecima bila simbol kršćana, a ova formula vrlo popularna u drugoj polovici 2. st. među kršćanima, kako svjedoči Tertulijan.
2. Trinitarna formula: Uz kristološku formulu već od samog apostolskog razdoblja postojala je i trojstvena formula za krsni obred, koja je kasnije prevladala u liturgiji. Prvi tragovi trinitarne formule su Matejevu Evanđelju (28,19) i u Didaché (br.7). I sveti Justin svojoj apologiji opisuje da kandidat prima krštenje vodom «u ime Boga, Oca i Gospodina svemira, i u ime našeg Spasitelja Isusa Krista, i u ime Duha Svetoga» (Apol. I, 61).
 3. Formula sinteze: Drugi stupanj razvoja bilo bi stapanje obiju početnih formi, to jest unošenje kristološke vjeroispovijesti u trinitarnu shemu, da bi se dobila formula sinteze koja izmiruje kristološku s trojstvenom. Priznavanje vjere u Krista, u početku različita i samostalna (još čuva svoju nezavisnost u prefaciji euhuaristijske liturgije), ulazi u trojstveni simbol narušavajući mu izvornu simetriju. Rezultat toga je formula od 8-9 članaka  kao ona što je bila u korištenju u Rimu oko 200.

Proširenje formule: Vrlo rano su u simbol uneseni i drugi elementi kršćanskog vjerovanja, te se broj članaka simbola širio i na drukčiji način, a ne samo stapanjem dvaju spomenutih formula.Epistola apostolorum (apokrif iz 2. st.) proširuje vjeroispovijest s tri na pet članaka, tako da njezin Simbol ne sadrži samo vjeru u Oca Svemogućega, i u Isusa Krista i Duha Svetoga Paraklita, nego dodaje: «I u svetu Crkvu i otpuštenje grijeha». Jeruzalemski simbol, kako ga u 4. st. donosi Ćiril Jeruzalemski, ima šest bitnih točki: Bog, Krist, Duh Sveti, krst, Crkva i uskrsnuće. Na Zapadu se već u 4. st. javlja misao da Simbol (apostolski) ima dvanaest članaka, u odnosu prema dvanaestorici apostola (usp. Ambrozije, Explan. Symb. 8). Rufin pak ne spominje dvanaest članak, premda prenosi predaju da ovaj Simbol dolazi od Apostola, koji su se, prije nego će poći propovijedati po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja. Tek u 6. st. imamo prvi put zabilježenu legendu da je kod navodnog sastavljanja Apostolskog simbola na apostolskom sastanku poslije Duhova, a prije odlaska po svijetu, svaki pojedini apostol izrekao jedan od tih članaka, s time da se točno zna koji članak kojem apostolu pripada.

Bipartitni i tripartitni simboli: Kršćanska starina poznaje dvije vrste simbola: bipartitne i tripartitne. Tripartitni ujedinjuju trinitarnu i kristološku vjeroispovijest, tako da se trinitarna uzima kao temeljna osnova, a kristološka se u nju uklopljuje. Njezina je značajka da najprije govori o Bogu Ocu, zatim o Sinu (s time da je taj dio znatno već jer uključuje razrađenu kristološku vjeroispovijest), te napokon o Duhu Svetome. Bipartitni oblik simbola u prvom dijelu razvija sadržaje vjere u božansku Trojicu, a u drugom dijelu razvija kristološku. Najznačajniji oblik bipartitnog simbola je takozvani simbol «Quicumque», koji se pripisivao svetom Atanaziju, ali sigurno ne potječe od njega, nego je nastao u Južnoj Galiji između 430-500.

Razlozi nastanka: Više je razloga nastanka simbola u prvoj Crkvi, koja, premda je imala kanon Svetoga pisma, ipak smatrala potrebnim imati kratke normativne tekstove u književnom obliku Simbola vjere.
a) Bogoštovna dimenzija: Prvi razlog je bogoštovni, to jest simbol ima izrazito liturgijski značaj. Bila je potrebna neka kratka formula pomoću koje će onaj koji je povjerovao evanđeoskoj poruci ispovjediti pred zajednicom vjernika da je prihvatio poruku, pa da ga zajednica primi u svoj krug kao svoga člana. To se naziva i baptizmalnim karakterom simbola koji se ne svodi na čisto sociološku razinu odnosa prema crkvenoj zajednici, nego ima baš eminentno bogoštovni karakter, jer se propovijedanje Evanđelja shvaća kao Božji poziv upravljen čovjeku, na koji čovjek mora odgovoriti. Da može odgovoriti potreban mu je neki sažeti tekst kojim će pred zajednicom reći svoj da. Na toj se liniji taj tekst naziva grčki homologija, latinski confessio, što se prevodi s ispovijest vjere. U taj pojam je uključeno da se izgovara javno i glasno pred zajednicom braće, ili zajedno s njima (grčki homo-, latinski con- izražava tu skupnost), a ujedno se u tom prvenstveno vidi proslavljanje Boga (odatle je došlo da se u grčkom za izgovaranje simbola upotrebljava riječdoxazein, a s tim je u vezi riječ orthodoxia).
Na istoj je crti ispovijedanje vjere pred poganskim progoniteljima: mučenici (martyres-svjedoci) pred poganskim sucem izriču svoju vjeroispovijest, kako svjedoče brojna Acta martyrum. U latinskom su se nazivali confessores oni koji su u progonima pred poganima ispovjedili vjeru, ali stjecajem okolnosti nisu to zapečatili smrću. U tom smislu Simboli vjere imaju i misionarski karakter, premda prvotna svrha sastavljanja tih tekstova nije bila da budu ono što se u naviještanju Evanđelja donosi kao gotov obrazac pred pogane, s time da im se onda, u drugom momentu, tumači sadržaj obrasca: obrazac je došao na neki način na kraju, kako bi sažeto mogli zapamtiti i u srcu čuvati ono što su primili.
b) Sociološko-eklezijalna dimenzija: Drugi je razlog nastanka sociološke naravi: vjernici su trebali neki obrazac pomoću kojega će se međusobno raspoznavati, prepoznavati onoga koji pripada u njihovu zajednicu vjere. To je imalo golemo značenje u ono vrijeme kad je kršćanska zajednica intenzivno proživljavala svoje zajedništvo, što je išlo dotle da je svaki vjernik došavši u drugu zajednicu bio priman kao gost i u pitanju svojih materijalnih potreba. Sabor u Arlesu 314. godine određuje da se priznaje valjanost krštenja onoga koji znade simbol (kan. 8). U latinskoj se literaturi često upotrebljava za simbol i naziv «tessera», što je također na liniji međusobnog raspoznavanja. Zato je i spomenuti simbol ribe bio u velikoj važnosti kao znak kršćanskog raspoznavanja, a bitno vezan i temeljnom kristološkom ispoviješću.
c) Antiheretički karakter: U uskoj vezi sa spomenutima je i antiheretička značajka Simbola. S pojavom novih i novih heretika, Crkva je bila prisiljena pružiti vjernicima osiguranje protiv zabluda koje su unosili krivovjerci, kao i mogućnost da se krivovjerci brzo prepoznaju, te se je u tu svrhu koristio tekst Simbola. Uslijed toga su tijekom vremena unošene u Simbol nadopune, koje su – ponekad s određenom dozom polemičnosti – isključivale mogućnost heretičkog tumačenja Simbola. Npr. kad gnostici, marcioniti, manihejci, niječu da je Bog Otac, kojega je navijestio Isus, isti s Bogom Stvoriteljem o kojem govori Stari zavjet, neke Crkve nadopunjavaju Simbol: «Vjerujem u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje».
Simbol Nicjeskog sabora ima prvenstveno takav antiheretički značaj, i kao takav nije zamišljen da bude krsni simbol, premda je kao njegova osnovica uzeta, čini se, formula krsnog simbola Crkve u Cezareji Palestinskoj (ili Jeruzalemu). Sastavljen je kao formula koja osigurava pravovjerje od arijanskog učenja. Kasnije su pojedine Crkve preuzimale u svoje krsne simbole protuarijanske elemente Nicejskog sabora (Rimska Crkva to nije učinila). Carigradski simbol, poznat danas kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje) ima karakter takvog krsnog simbola sa značajnim protuheretičkim nadopunama.
Premda je Nicejski simbol bio naglašeno protuheretički, te imao nadodane protuarijanske anatematizme, on je ipak u biti sačuvao osnovni literarni značaj starih simbola, značaj koji se može nazvati komunikativnim u eminentnom smislu riječi, za razliku od kasnije nastalih književnih vrsta normativnih tekstova Crkvenog učiteljstva kojima se suprotstavljalo heretičkim i krivim učenjima: dogmatskih definicija, anatematizama, deklaracija i sl. Nicejski simbol saopćava što se vjeruje, i to na način bogoštovni, čuvajući tako literarni značaj starih homologija. Napisan je tako da se stavlja vjerniku u usta, kako bi pomoću njega vjernik mogao pred Bogom i zajednicom iskazati i saopćiti svoju vjeru. Pridodani anatematizmi (u Niceji) klica su za kasnije oblike normativnih vjerskih tekstova, koji nisu zamišljeni da ih vjernik izgovara kao svoju vjeru, nego kao odredba crkvenih vlasti koja vjernika obvezuje da ne smije zastupati ništa što se njoj protivi, ni u sebi ni naizvana, ni privatno ni javno. Čini se da je prvi tekst tog novog književnog oblika, a takvog opće-obvezatnog značaja bila dogmatska definicija donesena na saboru u Kalcedonu 451. Ti novi književni oblici imaju, na neki način, više naglašen pravni karakter, a manje izrazito bogoštovni.

b) Apostolski simbol vjere 

Apostolski simbol (Symbolum Apostolicum ili Symbolum Apostolorum) je sažetak glavnih kršćanskih istina i kojem je zgusnuta teologija Crkve. Njegov današnji oblik, raspoređen u 12 članaka ne seže u razdoblje apostola, pa niti apostolskih otaca. Štoviše nije stariji od 6. st. Tek od ovog razdoblja je bio korišten u Galiji, Španjolskoj, Irskoj za pouku katekumena, a pronalazimo ga prvi put u današnjem obliku kod biskupa Cezarija Arlskog, a zatim u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na čitavom Zapadu, koji je spadao među tekstove koje mora znati svaki vjernik, pa je prema tome za Zapad bio najvažniji normativni tekst sadržaja vjere. Oznaku «apostolski» zadobio je na temelju uvjerenja, koje je na Zapadu zabilježeno već u 4. st. (Ambrozije, Rufin), da taj simbol potječe od samih apostola. Naziv «Symbolum Apostolorum» pojavljuje se prvi put 390. u pismu milanske sinode papi Siriciju, i kod sv. Ambrozija (Epist. 42,5). Ambroziju je već bila poznata legenda da su taj simbol sastavili sami apostoli na svome sastanku kao «breviarium fidei», kako bismo mogli ukratko obuhvatiti niz cijele vjere (fidei totius seriem, Explanatio Symboli, 2). On konstatira kako je to simbol Rimske Crkve (quod Romana ecclesia tenet), a donio ga je u Rim kao «communem sententiam» sveti Petar, «primus apostolorum», koji je stolovao u Rimu (Explanatio Symboli, 7). Milanski biskup se za apostolsko podrijetlo tog simbola poziva na tradiciju da su ga sastavili i predali apostoli (symbolum, quod accepimus ab apostolis traditum atque compositum).
Rufin je oko 404. u svom Commenatrius in Symbolum Apostolorum (c. 2) našire objasnio kako se to dogodilo: apostoli su poslije Duhova, a prije nego što će se razići po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja (normam sibi prius futurae praedicationis in commune constituunt), kako ne bi nitko nešto drugačije navješćivao. Rufin objašnjava i riječ symbolum: ta riječ hoće reći da je to skupno djelo (prema grčkom glagolu symballo=skupa baciti, sastavljati) apostola (collatio, hoc est quod plures in unum conferunt), ali ujedno ta riječ znači znak (indicium, signum) pomoću kojeg će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostolicas regulas praedicaret). Čini se da je Tertulijan početkom 3. st. mislio da je simbol načinio sam Isus (De praescriptione haereticorum), no kod Tertulijana nemamo još teksta simbola.
Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I. (oko 340.); na latinskom jeziku kod Rufina, te – iz istog vremena, to jest početak 5. st. – kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka), no ti obrasci nisu još kompletni. O samom postojanju simbola svjedoče nam, međutim, i raniji pisci, kao sveti Irenej, Tertulijan, Novacijan i drugi, makar ne donose samog teksta.
U spisu Traditio apostolica (oko 200.) nalazimo taj simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. U izričnoj formi glasio bi ovako:
Credo in Deum patrem omnipotentem
Et in Christum Iesum, filum Dei
Qui natus de Spiritu Sancto ex Maria Virgine
Et crucifixus sub Pontio Pilato et mortuus est et sepultus,
Et resurrexit die tertia vivus a mortuis,
Et ascendit in caelis,
Et sedit ad dexteram patris
Venturus iudicare vivos et mortuos
Et in Spiritum Sanctum et sanctam ecclesiam,
Et carnis resurrectionem.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.

c) Pravilo vjere (regula fidei/veritatis)

Pravila vjere ili pravila istine su sinteze kršćanskog nauka koje postoje uz simbole, te u dobroj mjeri odražavaju njihove sadržaje. Dok je uloga simbola smještena na razinu ispovijesti vjere, pravila vjere su nastala razmatranjem širih sadržaja ograničavajući prostore unutar kojih je netko mogao biti priznat kršćaninom, bilo življenjem bilo doktrinalnim istraživanjem. Pravilo je bilo norma vjere (norma kojom se normira vjera) i vjerska norma. Stoga se pod pojmom pravilo vjere ponekad podrazumijeva «propovijedanje Crkve», ali koje uvijek odražava apostolsku poruku (Origen, In Io. comm. 5,8). U tom smislu to je bio crkveni kanon (Klement Aleksandrijeski, Strom. 6,18,165) ili «pravilo predaje» (ivi 1,1,15). Tehnički izraz regula fidei ili veritatis imamo kod Ireneja (Adv. haer. 1,1,20; Epideixis 3) i kod Tertulijana (De praescr. 13) ali je bio prisutan već u apologeta, kao na primjer kod Aristida (Apol. 1,15,2) koji spominje «nauk istine».
Pravilo vjere je bila metodološka norma u kršćanskom traženju (Tertulijan, De praesc. 12-13), u čitanju Svetog pisma (Irenej, Adv. haer; Ps. Atanazije, De trin. 7,5); u jeziku koji treba koristiti jer ne može sebi dopustiti slobodu kojom se koriste filozofi (Augustin, De civ. Dei 10,23); u predajama koje treba poštivati, kao što je datum slavljenja Uskrsa (Euzebije, HE 5,24,6); u trojstvenim formulama koje treba koristiti pri podjeljivanju krštenja (Ps. Atanazije, De trin. 7,10).
Dok je smisao ispovijesti i simbola bio pokazati pripadnost u vjeri, pravila vjere imaju za cilj iznijeti na vidjelo određena ograničenja unutar kojih se trebalo kretati, tako da je u isto vrijeme njezina uloga bila da ukaže na krivovjerje. Lako se moglo dogoditi da pravilo vjere postane instrument u ruci institucije, to jest da od sredstva vjere (medium fidei) postane norma vjere, nauka, pravovjerja. Širenjem kršćanstva nakon Konstantina regula fidei se poistovjetila s simbolom to jest s Vjerovanjem, najprije Nicejskim, a potom i carigradskim, te je poslužila da se uspostavi jedinstvo vjere u cijelom carstvu, ali ne više kao izraz vjere mnogih, nego također kao kontrola vjere svih. To se nije dogodilo samo na unutarcrkvenom institucijskom planu, nego i na civilnom, tako da je simbol bio uvršten u Justinijanov kodeks. Simbol, u ovakvom korištenju, ne ujedinjuje više jednu zajednicu jer svi imaju jednu te istu vjeru, nego preuzima pravnu funkciju kontrole vjere, te time i odvajanja onih koji se ne nalaze unutar tih kriterija. Ovakva upotreba simbola, postala sasvim uobičajena nakon pada Rimskog carstva, sačinjavala je ograničeno korištenje. U početku je on predstavljao, u razvoju kršćanske misli, prije svega vrlo znakovito pravilo crkvenog osjećaja cijele zajednice (sensus ecclesiae), a ne toliko sredstvo kontrole.  

d) Oblikovanje novozavjetnog kanona 

Premda 27 knjiga koje tvore današnji novozavjetni kanon (kanon = metar, mjera, kriterij) pripadaju najstarijoj kršćanskoj literaturi, ipak je bilo potrebno duže razdoblje za potpuno oblikovanje i teološko objašnjenje, budući da je u prvih pet stoljeća bio napisan velik broj djela koja su odgovarala književnim vrstama novozavjetnih knjiga (evanđelja, djela, poslanice i otkrivenja). Spise koji sačinjavaju Novi zavjet njihovi autori nisu smatrali dijelom zbirke koja bi nadopunila židovski kanon. No, Crkve su brižno pazile i nastojale sačuvati apostolske poslanice, iako kakvoća i aktivnost izdavača ostaje u sjeni (pojedini znanstvenici upozoravaju da nije zanemariv posao redaktora tih spisa). Što se tiče Isusova nauka, čuda i života, posjedujemo tri redakcije, dok su prvotni dokumenti na koje aludira Luka u uvodu svog Evanđelja izgubljeni. K tome se dodaje i četvrto Evanđelje koje je iz sasvim posebnog ambijenta.
Već od početka 2. st. Ignacije pokazuje da poznaje mnoge od tih tekstova, ali ih ne navodi kao autoritet (još je živ osjećaj za živu i propovijedanu riječ). Polovicom stoljeća Justin spominje kako se čitaju u bogoštovlju, ali se ipak tek s Irenejem pokazuje kao dosljedna cjelina, kanonizirana, utvrđena. Polemika protiv polaganja prava gnostika na tajne predaje i protiv Marciona da izabire i ispravlja tekstove (i da odbaci starozavjetne knjige!) doprinijela je tome da se učvrsti svijest o privilegiju koji pripada spisima smatranim apostolskim. Tome je pridonijelo prihvaćanje u glavnim Crkvama, a imalo se u vidu i njihove interne kriterije ozbiljnosti i pravovjerja. Budući da nijedan središnji autoritet nije tada još definirao kanon, svaka pojedina Crkva je imale neke osobne vlastitosti glede njegova korištenja (npr. u Siriji se evanđelje čitalo kroz Diatessaron). Međutim, snaga bratskog zajedništva je lagano išla prema uniformiranju, dok su stručni intelektualci (Origen, Euzebije, Jeronim…) pomagali biskupima i zajednicama u razlučivanju.

Apostolstvo: Kao prvi autentični kriterij nametnulo se «apostolstvo». Prva Crkva je prihvatila najprije spise koje je držala da su proizišli iz pera nekog apostola ili apostolskog učenika (Luka nije bio apostol). No moglo se dogoditi da, kad je postojalo neko djelo koje nije napisao netko od apostola ili njihovih učenika, ipak se pripisivalo nekome od njih, ali ne s ciljem da se nešto lažira ili prevari buduće naraštaje, koliko je bila prisutna nakana da, stavljajući ga pod apostolski autoritet, pokažu postojanje neke (skrivene) istine vjere.
Apostolstvo kao kriterij stoga pretpostavlja uvjerenje da je neki dokument apostolskog izvora, ili da je apostolskim autoritetom dan Crkvi te je u predaji prihvaćen kao spis iz apostolskog izvora ili da sadrži nauk vjeran apostolskom nauku. Međutim, nije svaka knjiga koja je imala ispravan nauk pripadala kanonu, nego samo oni spisu za koje se smatralo da su nastali na samim počecima (Muratorijev kanon tako isključuje Hermina Pastira, premda je poučnog karaktera, ali je napisan oko 145., te kao takav nije imao apostolsku autentičnost). To je pokazatelj da prva Crkva pravi razliku između biblijskih knjiga i korisne kršćanske literature.

Predaja: Budući da u početku nije postojala ista vjerodostojnost svih knjiga, tako su pojedine zajednice prihvaćale samo dio takvih spisa za svoje bogoštovlje i javno propovijedanje, što je značilo da ih smatraju Svetim pismom. Naravno, da je bilo i lokalnih razlika glede prihvaćanja pojedinih djela.  Nedvojbeno je da se oko polovice 2. st. već postigao prvi konsenzus glede predaje koja se ticala svetih knjiga, što se onda profiliralo kao presudni kriterij u utvrđivanju novozavjetnog kanona.
Tijekom 2. st. heterodoksne struje unutar Crkve, posebno gnostici, počele su stvarati i štovati «svete knjige», stavljajući ih također pod apostolski autoritet, želeći ozakoniti svoj krivi nauk i neutemeljena teološka mišljenja. U isto vrijeme postojala je i suprotna tendencija, u kojoj su prednjačili marcioniti, da su iz kanona željeli izbaciti sve knjige koje su držali onečišćenima primjesama židovskog nauka. Crkva je zato bila prisiljena odrediti svojim autoritetom koje knjige sadrže autentične istine vjere i mogu biti korištene u javnom bogoštovlju. Ovaj proces je priveden kraju koncem 2. st., bez obzira što će konačno određivanje 27 kanonskih knjiga doći tek u 4. st. Do tada će se trebati u pojedinim zajednicama razriješiti problem pojedinih neusklađenosti glede onoga što je kanonsko.
Najstariji popis knjiga je Muratorijev kanon na Zapadu, a konačni oblik novozavjetnog kanona Crkve na Istoku sadržan je u jednom uskrsnom Atanazijevom pismu (39.) iz 367. Na Zapadu potpuni popis je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta, a poziva se na jednu rimsku sinodu koja se održala 382. u vrijeme pape Damaza. isto tako postoji popis kanonskih knjiga s jedne afričke sinode koja se održala u Hiponu, u Sjevernoj Africi 393.
Sve ostale knjige koje su naslovom, sadržajem ili formom u odnosu s Novim zavjetom i teže zadobiti apostolski autoritet, ali ne pripadaju kanonu, Crkva je definirala apokrifima.

Pravovjerje: Ovaj treći kriterij je također korišten u otačkom razdoblju, posebno s ciljem da odbaci djela onih krivovjernih skupina koje su sebi pripisivale apostolsko počelo i autoritet (apokrifi). Ovaj vid vrednovanja pretpostavlja u predaji crkava i kod biskupa jasnu svijest i sigurnost u vlastitu sposobnost da ostanu vjerni apostolskom nauku.

e) Muratorijev kanon

Najstariji poznati popis kanonskih knjiga Novoga zavjeta, začuđujuće sličan onome koji imamo sada, je takozvani Muratorijev kanon. Taj popis je u jednom kodeksu iz 8. st. otkrio Ludvig Antonio Muratori (1672-1759) u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu. Ovaj spis je sastavljen u Rimu vjerojatno oko 200., a sadrži 22 od 27 novozavjetnih knjiga. Nedostaje poslanica Hebrejima, 1 i 2 Petrova, Jakovljeva i jedna Ivanova.

f) Važnost i značenje ovih svjedočanstava 

Proučavanje ispovijesti vjere, povijesti simbola i novozavjetnog kanona je pokazalo da su pravila vjere (regulae fidei) spontani plod života Crkve u istinitosti svojih pojavnosti. U isto vrijeme su odgovor na potrebe koje su se osjetila na raznim područjima života, na poseban način su odgovor na manipulacije kršćanske vjere koje su vršili gnostici. Doista, u raznolikosti izražajnog oblika u koji su se zaodijevala, eva pravila vjere su pokazala fleksibilnost i sposobnost prilagođavanja okolnostima života i izazova koje je donosilo okruženje.
Zbog toga se ne može ići za tim da se traži izvorni jedinstveni oblik koji bi mogao biti počelo (Urform) svih kasnijih formula. S druge strne, bez daljnjega, svaka od ovih formula je pretendirala biti objektivno autentično pravilo vjere u koje se «vjeruje» (credere) ali ga se ne «stvara» (creare), koje se prihvaća, ali ga se ne izmišlja. Samo tako je moglo biti u pravom smislu simbol, to jest znak prepoznavanja među kršćanima (tessera hospitalitatis, Tertulijan).

a) Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

b) Spisi koji se pripisuju Hipolitu Rimskom

c) Traditio Apostolica

a) Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

— Život

Irenej je najvažniji teolog u drugome stoljeću. Rodio se oko 135.-140. vjerojatno u Smirni. U jednom pismu Florinu, prijatelju iz djetinjstva koji je upao u krivovjerje, spominje kako je kršćanski nauk primio od sv. Polikarpa (+155.).
Godine 177. vjernici Lyona, u vrijeme progona pod Markom Aurelijem (biskup bio zatvoren i umire četrdeset mučenika u progonu), šalju ga u Rim kao poslanika mira da razgovara s papom Eleuterijem, zabrinutim za zajednicu koju je zahvatio montanizam. Vjernici hvale njegove kreposti, a iznad svega to što je bio svećenik.
Dok se vratio u Lyon već je umro biskup Potin, te je Irenej imenovan njegovim nasljednikom. Zauzeto pridonosi širenju kršćanstva u cijeloj Ronskoj dolini.
Piše papi Viktoru I. (189.-198.) i nekim azijskim biskupima izopćenima povodom rasprava oko slavljenja Uskrsa, potičući ih na slogu (mirotvorac = eirenopoios). O Ireneju nema drugih podataka. Grgur iz Toursa veli da je umro kao mučenik oko 202.

— Spisi

Bori se protiv gnostika. Napisao je više djela na grčkome, od kojih su ostale samo dvije cjelovite, ali ne na izvorniku, te naslovi i ulomci od drugih.

—Adversus haereses

Irenej u Adversus haereses daje tri temeljna pravila za borbu protiv gnosticizma, što je i temeljna odrednica njegove knjige:

• osloniti se na Stari i Novi zavjet.
• odstraniti lažne obrede i mitove, te vjerovati u Isusovu povijesnost.
• apostolstvo: apostolsko naslijeđe; rimska Crkva.

Izvorni naslov spisa je Razobličavanje i pobijanje krive gnoze, a djelo je sastavljeno od 5 knjiga. Dva su dijela: Detectio falsae gnosis i eversio falsae gnosis.
Prva knjiga sadrži izlaganje gnostičkih učenja, napose Valentinova sustava i njegove škole. Prvotna mu je nakana bila pisati protiv Ptolomeja, ali se onda uhvatio u koštac s Ptolomejevim učiteljem Valentinom, da bi potom obradio i predvalentinovsku gnozu od Šimuna Čarobnjaka (Simon Mag) do Valentina. Kratko opisuje i druge krivovjerce: ebionite, Cerdona, Marciona, Tacijana, kao i druge gnostičke sekte: barbelognostike, ofite, setovce, kainite.
Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze na razumskom planu. Polazi od gnostičkih principa dokazujući njihovu krhkost i nedosljednost. Posebno pobija njihov dualizam. Tvrdi da su oni preuzeli svoje nauke iz helenističke književnosti i filozofije, izmijenivši samo imena. Započinje raspravljajući o jedinstvu Božjem.
U trećoj knjizi nastavlja raspravljati o jedinstvu Božjem i Kristovu, ali prelazi na pobijanje na temelju Svetoga pisma, i Staroga i Novoga zavjeta, prihvaćajući jasno novozavjetne knjige kao kanonske. Isto tako pozitivno utemeljuje kršćanski pojam tradicije «koja je od apostola». U središtu je Predaja na temelju koje Irenej dokazuje da je pravilo vjere (regula fidei) dio apostolskog nauka, sačuvana nepromijenjena u Crkvi po apostolskom naslijeđu biskupa glavnih biskupskih sjedišta. Apostolski nauk sadržan u pravilu vjere je u suprotnosti s gnostičkim naukom.
U četvrtoj knjizi Irenej crpi svoj nauk iz Gospodinovih riječi, uključujući i Stari zavjet u opseg Isusova nauka, jer se je Riječ oduvijek izražavala po svetim piscima. Govori o jedinstvu i dogmatskom rastu u Starom i Novom zavjetu i o božanskim ekonomijama (povijest spasenja). Tako Lionski biskup potvrđuje jedinstvo izvora dvaju Zavjeta, što su nijekali marcioniti i gnostici.
U petoj knjizi također donosi argumente iz Novog zavjeta, a piše također o posljednjim stvarima iz čega se vidi da pristaje uz milenarističke ideje azijske teologije (Justin, Papija…). Nadugačko se raspravlja o uskrsnuću tijela, što su gnostici nijekali.
Kao zaključak može se reći: prva knjiga je povijest gnoze, druga je pobijanje gnoze razumskim dokazima, a ostale tri su pobijanje dokazima iz Svetoga pisma i iz Predaje. Djelo je imalo iznimnog uspjeha i brzo se raširilo. Nedostatak mu je pomanjkanje jasnoće i jedinstva, što je i razumljivo jer je napisano u nekoliko etapa. Nema skladnu sintezu. No, ipak se može reći da katolički nauk izlaže jednostavnim i uvjerljivim jezikom, bez osobitih retoričkih pretenzija. Koristi dostupna vrela koja su bila u opticaju.
Što se tiče povijesti teksta, sačuvano je više manuskripta latinskog prijevoda koji je nastao po svoj prilici između 200. i 400. godine.

—Demonstratio praedicationis apostolicae (Dokazivanje apostolskog naviještanja)
Euzebije navodi ovo djelo u HE (5, 26), ali mu se bio izgubio trag. Tek je 1904. pronađeno u armenskom prijevodu.
Sročeno je kao pismo prijatelju Marcijanu, a po sadržaju je apologetski traktat, izlaganje vjerskih istina na pučki način, sažetak povijesti spasenja. Uz Uvod i Zaključak postoje dva dijela:

• Uvod (pog. 1 – 3): razlozi pisanju djela.
• Prvi dio (pog. 4 – 42): izlaže kršćanske istine iz Simbola vjere (Bog/Trojstvo, stvaranje čovjeka, pad, povijest čovječanstva do Utjelovljenja i Otkupljenja).
• Drugi dio (pog. 49 – 97) je kristološki: iznosi dokaze o istinitosti kršćanske objave; ispunjenje mesijanskih proročanstava (apologetski dio); možda je služilo kao apologija protiv židova.
• Zaključak: poticaj na dosljednost u vjeri.

—Teologija
Irenej je apologet, branitelj istine protiv lažne gnoze. Ali on je i utemeljitelj kršćanske teologije, premda je osobno sumnjičava prema razumskoj spekulaciji. Prvi formulira kršćanski nauk u dogmatskom izričaju, a odlikuje se po tome što daje vrijednost Predaji.
Irenej istražuje razloge, onaj zašto velikih i odlučujućih datosti plana spasenja, koje oblikuju jednu cjelinu za duhovnog učenika. Premda nije izradio sustavnu teologiju, promišlja vjeru kao dosljedno jedinstvo, a poima spasiteljsko djelo kao ucijepljeno u širu viziju povijesti čovjeka i svijeta.
Začetnik je neusporedivih izričaja o Crkvi, predaji, itd., uspostavlja odnose (euharistija-besmrtnost, ideja rekapitulacije), a predlaže distinkcije (slika-prilika), jedne i druge elemente stvarne teologije, koja je cijela unutar vjere, tumač vjere, odnosi se na ustrajnost istine.Može se reći da su velike linije Irenejeve teologije sljedeće:

• velika skrb za jedinstvo vjere i jedinstvo Crkve; razdijeljenju koje uvode gnostici, suprotstavlja jedinstvo kao kriterij istine.
• tema rekapitulacije svih stvari u Kristu; on uspijeva ostvariti jedinstvo, rekapitulirajući sve stvari u sebi.

Izradio je autentičnu teologiju povijesti (oikonomia) zastupajući jedinstvo Božje i Kristovo, zatim božanski plan spasenja ostvaren u Crkvi i na kraju povratak čovjeka u jedinstvo s Bogom.

— Trojstvo
Ne rabi izraz «trojstvo» (trias) kao što to čini njegov suvremenik Teofil Aleksandrijski. Prisutnost Trojstva u Starom zavjetu tumači ipak kao nešto vrlo jasno. Jasnije nego ijedan drugi teolog drugoga stoljeća utvrđuje ulogu Duha Svetoga kao različitoga od Oca i Sina, dok u isto vrijeme insistira na jednosti Božjoj protiv gnostika koji su učili da uz većeg Boga postoji i manji (Demijurg).
Kao i apologeti za imenovanje druge božanske osobe služi se pojmom Logos, ali još češće Sin, te njegovo božanstvo dokazuje iz činjenice da je Sin: Otac je Gospodin i Sin je Gospodin, Otac je Bog i Sin je Bog, jer što je iz Boga rođeno Bog je.
Naglašava vječnu koegzistenciju Sina i Duha s Ocem. Sin je Logos, a Duh je Mudrost pomoću koje je Bog utemeljio zemlju. Sin i Duh su ruke pomoću kojih je Bog sve stvorio. Od velike je važnosti i tekst: Načinimo čovjeka… (Post 1, 26).
Po njemu Bog = Stvoritelj = Bog Staroga zavjeta = Otac Logosa. On je onaj koji sve uređuje. Bog Otac jedan je te isti s Bogom Stvoriteljem.
Ne raspravlja preveć o odnosu među božanskim osobama (to nerazborito čine gnostici), nezavisno od svijeta. Njegova je trojstvena teologija «ekonomska», to jest određuje se karakter božanskih osoba prema njihovim ulogama u svijetu i prema svijetu. Radije se drži datosti Predaje ne dodajući previše.
Naglašava «božansku monarhiju». Krist i Duh Sveti djeluju u Starom zavjetu zajedno s Ocem. Duh Sveti je u službi Logosa nadahnjujući proroke.

— Kristologija
Rođenje Sina od Oca je neizrecivo, neprotumačivo, drži Irenej. Krist je za njega i Bog i čovjek. Protiv gnostika insistira tvrdeći da je Logos postao ono što smo mi bili, to jest tijelo uzeto od zemlje i duša što prima od Boga duh. To je postao Božji Logos, rekapitulirajući u sebi svoj tvorevinu. Uzeo je od čovjeka supstanciju tijela, te je očita njegova nakana da potvrdi kako je Krist bio potpuni čovjek (imao je i ljudsku razumsku dušu).
Na više mjesta naglašava da je Krist «jedan te isti», u čemu je otvoreno suprotstavljanje gnosticima koji su pravili razliku između Boga i čovjeka u Kristu, kao i između Krista i Logosa. Bez daljnjega, isto tako veli da se «Bog objavio po Sinu koji je u Ocu i ima u sebi Oca» (perihoreza ili circumincessio).
Nadalje ispovijeda identitet Krista s Logosom, Sinom Božjim, Čovjekom-Bogom i Isusom našim Spasiteljem i Gospodinom.
Sva Irenejeva teologija se usredotočuje u «teoriju obnove svega» (recapitulatio/anakefalaiosis), preuzete od Pavla i dodatno razrađene. Rekapitulacije je sažetak svih stvari u Kristu od samog početka. U Kristu se događa novo stvaranje čovječanstva; sve se uspostavlja i obnavlja; čovjek ponovno postaje slika i prilika Božja, što je bilo izgubljeno Adamovim grijehom; razara smrt i protivnika.

— Mariologija
Pavao uspostavlja paralelizam Adam-Krist. Justin onaj između Eve i Marije. Irenej ga razvija. Eva i Marija, obje djevice, su u međusobnom odnosu: Eva je svojim neposluhom i nevjernošću zavezala čvor, Marija ga je razriješila svojim posluhom i vjerom. Ona je rekapitulirala neposlušnu Evu, te time dobiva novu ulogu koja prekoračuje samo ulogu tjelesne majke Sina Božjega. Dajući život novom Adamu, postaje prava Eva, stvarna majka živih i causa salutis. Marija je nova Majka čovječanstva (univerzalno majčinstvo), a isto tako i advocata Evae.

—Ekleziologija
I na ovom polju je važna teorije rekapitulacije jer potvrđuje ideju da je Krist Glava (re-capitulation = anakefalaiosis) cijele Crkve koja privlači sve stvari.
Čvrsto je uvjeren da apostolski nauk nastavlja neiskvareno živjeti. Ova predaja je izvor normi vjere. To je kanon istine. Izgleda da se tu radi o krsnom simbolu. Nepromjenjivost nauka koji je primljen od apostola je norma vjere, te se održava zahvaljujući neprekinutom apostolskom naslijeđu u Crkvama koje su oni osnovali. Te Crkve su temelj ispravnog poučavanja vjere i svjedoci istine. Krivovjerci, ne posjedujući bitnu oznaku, apostolsko nasljeđe, nemaju karizmu istine. Irenej opisuje Crkvu slijedeći vjerno Apostolsko vjerovanje.
Budući da su gnostici tvrdili kako je Crkva jedan od Eona iz Plerome, on insistira na Crkvi kao određenoj veličini na ovoj zemlji. Ona je za nj «novi Izrael» u kojem je Bog rekapitulirao vjeru Abrahamovu. Drži da je veliko i slavno tijelo Kristovo, a slikama Crkve kao raja na zemlji, djevičanske majke, majke i djevice, Irenej zacrtava kasniju otačku i crkvenu teologiju.
U Crkvi postoji novo rađanje koje je započelo djevičanskim rađanjem Marijinim, koja je po sili Duha Svetoga rodila ujedinjenoga Boga i čovjeka. Rađanje za smrt pobijeđeno je novim rađanjem koje je čudesno i neočekivano d Boga dano kao znak spasenja, a to je preporađanje (regeneratio) po vjeri iz djevice. Kad govori o Mariji, Irenej govori o djevičanskom krilu Crkve koja preporađa ljude za Boga.

— Rimski primat
Irenej veli da ima čast što može nabrojiti biskupe koje su imenovali apostoli, kao i njihove nasljednike do njegovih vremena. Drži da bi bilo predugo nabrajati liste apostolskog naslijeđa u svim Crkvama, pa zato spominje onu najstariju i najpoznatiju, a to je Rimska, koju utemeljiše dvojica apostolskih prvaka Petar i Pavao, nabrajajući potom biskupe sve do Eleuterija.
Ostao je latinski tekst vrlo važan za povijest primata, budući da u njem Irenej pripisuje Rimskoj Crkvi jedan snažniji autoritet:”Ad hanc enim ecclesiam propter potentiorem principalitatem  necesse est omnem convenire ecclesiam, hoc est omnes qui sunt undique fideles, in qua semper ab his qui sunt undique, conservata est ea quae est ab apostolis traditio“.
Propter potentiorem principalitatem većina prevodi kao moćniji autoritet poradi utemeljenja, no ima i drugih mogućih prijevoda (authentia, exousia, katholikos, hegemonikos, proteuein, proegoumenos, arhaiotes). Po svoj prilici Irenej Rimskoj Crkvi pripisuje uzvišeniji status poradi njena «većeg izvora».
Izgleda da se ne radi o nekoj dužnosti ili obvezi, nego o činjeničnom stanju. Isto tako je razvidno da se ne odnosi samo na crkveni ustroj, nego i na vjeru, koja je zajednička svim pojedinačnim Crkvama i jasno suprotstavljena gnozi i njezinim spekulacijama. Rimska Crkva kao ona koju su utemeljili Petar i Pavao, te po svom apostolskom nasljeđu, sadrži odlučujući dokaz vjerodostojnosti kršćanske vjere.

—Euharistija
Irenej vjeruje čvrsto u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, koja se ostvaruje zazivanjem Božjeg djelovanja nad kruhom i vinom (proslabomenos ten epiklesin tou Theou), nakon čega euharistija nije više obični kruh, nego sastavljena od dvije stvari, zemaljske i nebeske, poput ljudskog tijela, koje postaje besmrtno kad se njom hrani. Čovjek uzima od stvorenja, kao predstavnik, kruh koji se pretvorio u tijelo Isusovo i vino koje se pretvorilo u njegovu krv, prikazujući ih Ocu.
Vjeruje stoga da uskrsnuće tijela treba zahvaliti djelovanju Tijela i Krvi Kristove u tijelu onih koji ga primaju.
Isto tako vjeruje u žrtveni karakter euharistije, koja je žrtva naviještena u Malahijinu proročanstvu.

—Sveto pismo
Za Ireneja kanonske knjige su sljedeće: četiri Evanđelja (mogu biti samo četiri, kao četiri stožerne točke), Pavlove i Ivanove poslanice, Otkrivenje, Prva Petrova, Hermin Pastir i Djela. Odriče kanonsku vrijednost poslanice Hebrejima.
Tvrdi da Pismo (grafé) –tako zove spise Novoga zavjeta- trebaju biti čitani i prihvaćeni u Crkvi.
Objašnjava izvore Evanđelja: Matej je pisao na hebrejskom, Marko prikuplja Petrovo propovijedanje, Luka Pavlovo i na kraju Ivan piše svoje Evanđelje u Efezu.

—Antropologija
Na tragu Platone trodijelne strukture čovjeka: tijelo (phisis), duša (psihe) i duh (nous), Irenej drži da je čovjek sastavljen od tijela (caro/sarx), duše (psihe) i duha (pneuma). Na nekim mjestima nije jasno drži li Irenej da je ovaj treći element (pneuma) duh ljudski ili osobno Duh Božji. Od ova tri elementa je sastavljen savršeni čovjek, čije savršenstvo ovisi o tome kako je primio i sačuvao ovaj treći dio, o kojem bitno ovisi ljudsko savršenstvo. Međutim, u čovjeku ovaj duh je uvjetovan ljudskom voljom i moralnim življenjem.
Isto tako vječni život duše ovisi o njezinu ponašanju na zemlji, jer duša nije besmrtna po svojoj prirodi, već besmrtnost ovisi o moralnom razvoju. Duša je sposobna postati besmrtna ako se svidi svom Stvoritelju, tvrdi Irenej s očitim ciljem da pobije gnostičke nauke.
U njegovoj se antropologiji osjeća naglasak na tijelo (sarkologična), što će reći da, za razliku od gnostika, valorizira ljudsko tijelo kao sastavni dio čovjeka sjedinjen s duhom.

—Soteriologija
Irenejeva soteriologija je usredotočena na činjenicu da je svakom čovjeku potrebno otkupljenje, te da je sposoban za otkupljenje (capax). Potreba otkupljenja je proizišla iz pada praroditelja, koji je podvrgao cijelo potomstvo grijehu, poradi kojeg su izgubili sličnost s Bogom (nauk o istočnom grijehu). Otkupljenjem je Sin Božji oslobodio čovjeka od ropstva Sotoni, grijehu i smrti.
U ovom kontekstu Irenej izbjegava riječ «pobožanstvenjenje» (theopoiesis), ali rabi pojmove kao što su «sjediniti se s Bogom», «prionuti uz Boga», «imati udjela u slavi Božjoj», i trudi se ne izbrisati granice između Boga i čovjeka, što nije bio slučaj s poganskom i gnostičkom religioznošću.
Irenej je uspostavio razliku između pojma slika Božja (imago Dei) i prilika Božja (similitudo Dei). Čovjek je po prirodi, poradi svoje nematerijalne duše, slika Božja. Prilika (similitudo) je nadnaravna sličnost s Bogom, koju je Adam posjedovao snagom voljnog čina božanske dobrote (milost). Ona je djelo Božjeg Duha (pneuma). Čovjek se spašava u ime Kristovo po Crkvi i po sakramentima koji su ono što je i novi Adam starome. Oni su kulminantne točke obnove svega stvorenja u Kristu (rekapitulacija). Kršenjem čovjek se ponovno rađa u Bogu.
Ujedno je Irenej prvi kršćanski autor koji svjedoči da se krštavalo i djecu.

—Eshatologija
I na eshatologiju Irenej primjenjuje teoriju obnove svega stvorenja (rekapitulacija). Antikrist je demonska suprotnost Kristu, jer je obnovitelj svake apostazije, nepravde, zla, lažnog proroštva, prijevare, od početka do konca svijeta. Njegovo ime sadrži broj 666. Na koncu svijet će biti obnovljen i tisuću godina njime će vladati pravednici (milenarizam). Premda je Irenej milenarist poput Justina i Tertulijana, ipak neki drže da bi kod njega bilo bolje govoriti o Sinovu kraljevstvu nego o milenarističkom, jer on ne vodi brigo o točnoj godini njegova početka.

b) Hipolit (Rimski?) i djela koja mu se pripisuju

— Identitet
Tradicionalna rekonstrukcija: Tradicionalno se držalo da je Hipolit bio znameniti svećenik Rimske Crkve, zastupnik rigorističke prakse i discipline, a na doktrinarnom polju predstavnik Logos-teologije. Došao je u sukob već s papom Zefirinom, te posebno s Kalikstom (217-222.), kojega je optužio za laksizam i sabelijanizam. Naposljetku je završio u raskol. Po naređenju cara Maksimina poslan je u zatočeništvo na Sardiniju (235.) s papom Poncijanom, nakon čega se izmiruje i umire kao mučenik.
Ovakva rekonstrukcija se temelji na određenom kombiniranju izvora, što se dogodilo pripisujući crkvenom piscu Hipolitu, kojeg Euzebije i Jeronim spominju kao biskupa ali ne znajući kojeg sjedišta, jedno antiheretičko pseudoorigenovsko djelo naslovljeno Philosophumena ili Elenchos protiv svih hereza (Refutatio omnium haereseum) u 10 knjiga. Autor, govoreći o sebi, a ne spominjući ime, pridaje sebi biskupsko dostojanstvo i pokazuje se otvorenim Kalikstovim neprijateljem. Prigodno spominje i neka druga svoja djela kao što je Kronika i O biti svemira, koja su bila poistovjećena s djelima (Kronike, Protiv Grka i Platona ili O svijetu) koja se nalaze na popisu uklesanom u «kip sv. Hipolita», koji se trenutno nalazi na ulazu u Vatikansku Biblioteku. Statua je iz 2. st., ali greškom se držali da predstavlja sv. Hipolita, jer je pronađena na Via Tiburtina blizu mjesta gdje se štovalo sv. Hipolita.

Moderna rekonstrukcija: Počevši od 1947. francuski znanstvenik P. Notin je doveo u pitanje višestruko poistovjećivanje mnogih djela s mučenikom Rimske Crkve sv. Hipolitom. Naime, Hipolit mučenik je umro na Sardiniji 235., a Syntagma, jedno od djela koje mu se pripisuje, napisano je ne prije 240-245., te time isključuje mogućnost da bi Hipolit bio rimski svećenik osuđen na rad u rudniku s papom Poncijanom.
Nakon dugogodišnjih istraživanja o ovom pitanju, s oprezom se može doći do sljedećih rezultata, različitih od tradicionalne unitarne teze:
– Postoji nedvojbeno jedna homogena skupina spisa egzegetskog karaktera, prenošene pod Hipolitovim imenom, a to su: O Antikristu, Komentar na Danijela, Povijest Davida i Golijata, Komentar na Pjesmu nad pjesmama, Komentar na Blagoslove Izaka, Jakova i Mojsija, O Psalmima, te Protiv Noeta. Nadalje postoje fragmenti nekih djela: O knjizi Postanka, O Bileamovim blagoslovima, Komentar knjige o Sucima, Komentar knjige o Ruti, O Propovjedniku, Komentar na Matejevo evanđelje, Komentar Otkrivenja, O uskrsnuću, O Uskrsu i Syntagma protiv svih hereza. Autor ostavlja dojam pobožnog čovjeka Crkve, pastira duša, posvećen razmatranju Pisma i bez interesa za filozofiju.
– Drukčiji dojam se stječe kad se čita djela kao što je Elenchos, O svemiru ili Synagogé (kronološka zbirka), sačuvana kao anonimna, ali identificirana sa kronografskim spisom koji spominje autor Elenchosa. U ovim djelima nije velik osjećaj za svetopisamske navode, a pozivanje na grčku filozofiju je konstantno, bilo u negativnom smislu (filozofija kao izvor hereza) bilo u pozitivnom (sastav svijeta je objašnjen pomoću četiri elementa). Binitarna teologija je homogena s doktrinarnim tendencijama raširenim u Rimu između 2. i 3. stoljeća, a čini se da je i piščev ambijent rimski. Što piše grčkim jezikom nije ništa čudno, jer se u Rimskoj zajednici do polovice 3. st. službeno pisalo grčkim.

Kao zaključak može se reći da je divizistička teza bliža objašnjenju različitosti koja je sadržana u ove dvije skupine djela, radi čega je bolje govoriti o dvojici različitih autora, od kojih je Hipolit egzegeta bio biskup, kako svjedoče Jeronim i Euzebije. Djela koja su došla u fragmentarnom stanju ili su rekonstruirane (npr. Traditio apostolica) mogu se također pripisati njemu. Djela su mu uglavnom komentari Svetoga pisma, i to uglavnom Staroga zavjeta, s tipološkom egzegezom koja pronalazi kristološku ili ekleziološku primjenu. Egzegeza ovog autora, premda nema sigurnih instrumenata s teoretske točke gledanje, vrlo je bogata sadržajem. Autor je osobito usredotočen na kristološko razmatranje. Vjera u Kristovu središnju ulogu u povijesti omogućuje mu da alegorijski čita i tumači Stari zavjet, te u svjetlu Kristova događaja objašnjava Izraelsku povijest.
Crkva je, kao zajednica vjernika preporođenih Duhom Svetim, zaručnica Kristova i mora biti čista kao Suzana, gorljiva poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. Usput rečeno, Hipolit je prvi kršćanski egzegeta koji tumači Pjesmu nad pjesmama.
On je jedan od autora koji su predstavnici takozvane Logos-teologije. Poput Tertulijana rabi pojam ekonomija (oikonomia) da naznači trojstvenu rasporedbu djelovanja u suprotnosti s Noetovim monarhijanizmom, te ujedno vrlo dobro za svoje vrijeme artikulira govor o Duhu Svetomu.

c) Traditio Apostolica

“Traditio Apostolica” (Apostoliké paradosis) je nakon Didaché najznačajnije djelo za upoznavanje liturgijskog života Crkve u 2. st. Grčki izvornik je izgubljen, a sadašnji tekst je rekonstruiran na temelju prijevoda drugih tekstova koji su nastali prilagodbom od njega. Prijevodi su: Didascalia apostolorum fragmenta Veronensia Latina (latinski), Konstitucije Egipatske crkve (koptski), a postoji i arapski i koptski prijevod.
Slobodno prilagođeni tekstovi: Apostolske konstitucije (grčki) s konca 4. st. od kojih se u knjizi VIII. autor služi Traditiom; Epitome ili Hipolitove konstitucije (grčki), Oporuka našeg Gospodina (sirijski), Hipolitovi kanoni (arapski prijevod).
Hipolitovo ime se spominje samo u dva dokumenta, a poistovjećenje s Hipolitom se dogodilo radi toga jer u prologu spominje jedan prethodni dio o karizmama, a na popisu na «Hipolitovoj statui» postoji i naslov djela O karizmama. Detaljnom analizom se može utvrditi da ne postoji nikakav razlog radi kojeg bi trebalo pretpostaviti rimsku provenijenciju ovog djela. Štoviše, kad se vidi utjecaj koji je izvršilo na Istoku, prije bi se moglo pripisati ga Hipolitu egzegeti.
Traditio apostolica, uz uvod i zaključak ima tri dijela, a nakana je autora opisati predaje sačuvane «sve do sada». Očito mu je nakana reagirati na inovacije.
Prvi dio (1-14): Govori o izboru biskupa i o biskupskom ređenju (redovito nedjeljom), donoseći i molitve ređenja. Potom i slavljenju euharistije, blagoslovu ulja, blagoslovu sira i maslina, o svećenicima i đakonima, o ispovjedaocima, udovicama, čitačima, djevicama, podđakonima i o daru liječenja. Ovaj dio donosi najstariji misni kanon, to jest euharistijsku molitvu, koja je kristološke naravi. Razvidno je da je u ovom razdoblju liturgija napustila improvizacije kojih je još bilo u drugoj polovici 2. st., kako svjedoči Justin,, te je već sada imala fiksne formule, premda biskupima pripisuje ovlasti da i sami sastave molitvu po svojim sposobnostima ako nije sposoban upamtiti napamet spomenutu molitvu.
Drugi dio (15-20): Govori se o novoobraćenicima, o zabranjenim poslovima, o trajanju priprave, polaganju ruku na katekumene i o onima koji žele primiti krštenje. Krsni obred sadrži trojstvenu ispovijest vjere u obliku triju pitanja, a nakon svakog odgovora novokrštenik biva uronjen u krsni zdenac. Nakon krštenja slijedi krizma, iz čega se jasno vidi da je krizma bila zaseban odred u odnosu na krštenje. Na euharistijskom uskrsnom slavlju su se donosila tri kaleže: kalež s vodom predstavlja unutarnje čišćenje, kalež s medom i mlijekom naznačuje da je Kristov tijelo obećana zemlja, te naposljetku kalež s vinom.
Treći dio: Crkvene odredbe o molitvi, duhovnom štivu, pokapanju, postovima itd.Zaključuje ovim riječima: «Dajem savjet onima koji su razboriti da čuvaju ovo. Jer ako svi slušaju apostolsku predaju i čuvaju je, nijedan krivovjerac ih ne će uvesti u zabludu.»  

Vjera u jednoga Boga, naslijeđena iz židovstva, od prvog trenutka bila je za kršćane jasni znak raspoznavanja u odnosu na pogansko mnogoboštvo. Međutim, takvu vjeru je trebalo uskladiti s vjerom u Kristovo božanstvo, što se i nije činilo tako lako pomirljivim. Teologija 2. st. s apologetima se je nedvosmisleno opredijelila za Logos-kristologiju koja je izazvala reakcije u drugim teološkim ambijentima koji su se bojali da govor o Kristovu božanstvu ne dovede u pitanje monoteizam koji je bio s jedne strane zahtjev razuma, a s druge strane židovske religioznosti. Trebalo je ponuditi objašnjenje koje bi sačuvalo nedirnutim činjenicu monoteizma, a s druge strane iznese na vidjelo događaj Isusa Krista.
Stavljajući naglasak na govor o božanskom Logosu, koji je prije vjekova i koji je izišao od Oca u funkciji stvaranja svijeta, apologeti su zastupali njegovo neizrecivo sjedinjenje s Ocem, ali držeći ga u isto vrijeme drugim u odnosu na Oca i od Oca manjim (subordinacionizam). Kao misao koja izlazi iz uma Očeva bio je tumač volje Božje u odnosu prema stvorenome svijetu.
Ovakvo poimanje Logosa kao drugoga u odnosu na Oca, neki su smatrali pretjeranim, pa čak i bezbožnim dvoboštvom u odnosu na biblijski objavljeni monoteizam.
Stoga se protiv ovakve teologije, a i protiv gnostičkih spekulacija o Logosu (i marcionita!), javila teološka reakcija koja je nazvana monarhijanizam, jer je sebi stavila kao primarni zadatak sačuvati govor o božanskoj monarhiji, to jest o monoteizmu. U početku se ovaj pojam pojavio da označi patripasijance (tako Tertulijan naziva Praxeu u Adv. Prax. 10, 1), ali je s vremenom bio korišten da označi i drugu radikalno monoteističku struju adopcionista. Adopcionisti su držali Krista običnim čovjekom od Boga posvojenim zbog svojih zasluga; a patripasianisti (suvremeni ga zovu modalizam) su govorili kako je Krist samo ime ili način na koji se objavljuje Otac. I u jednom i u drugom obliku radikalni monarhijanci su nijekali razlikovanje osoba.

a) Patripasionizam – začetnik mu je koncem 2. st. Noet iz Smirne, da bi se potom njegov nauk prenio u Rim, gdje je u prvim desetljećima 3. st. imao dosta uspjeha (Epigon, Kleomen, Praksea, Sabelije). Kako im i ime kaže, tvrdili su da postoji samo jedan Bog, i to je Otac, te da je upravo on trpio.

Patripasionizam (razvijeni) – U moderno vrijeme naziva ga se i «modalizam». To je nauk onih koji su tvrdili da je Otac trpio, ako je Otac trpio, kako se onda u Novom zavjetu spominju Sin i Duh? Modalisti na to odgovaraju da se to Otac objavljuje na razne načine. U SZ-u objavio se kao Otac, a u NZ-u kao Sin. Sin nije osoba nego modus, način na koji se otac objavljuje. Nakon što se proširenosti u Maloj Aziji pojavljuje početkom 3. stoljeća u Rimu, Sabelije postaje njegov najizrazitiji predstavnik, te se pod imenom sabelijanizma raširio u Egiptu polovicom 3. st., a odatle i po drugim dijelovima Istoka. Sabelije govori da se isti Bog javlja i u Duhu Svetom i ograđuje se od Noeta koji govori da je Otac trpio. U želji da obrani monoteizam došao je do toga da se Bog objavljuje na različite načine. Protivnik je Origenove teologije koja je razlikovala tri osobe u božanstvu tj. tri hipostaze u Trojstvu. Sabelijanci su govorili da Otac, Sin i Duh Sveti čine samo jednu osobu, jednu hipostazu. 

b) Adopcionizam (dinamički monarhijanizam) se javlja koncem 2. st. i nikad nije bio osobito snažan i utjecajan kao pokret. Teodot iz Bizancija je započeo širiti adopcionističke teze u Rimu koncem 2. st., da bi ih onda preuzeo Artemon (između 230-250.). Svoj vrhunac su doživjeli u Antiohiji oko 260-270. s Pavlom Samosatskim, a polovicom 4. st. predstavnik mu je bio i Fotin iz Sirmija. 

Pavao Samosatski –je najizričitiji predstavnik razvijenog adopcionizma. On je imao u vidu i razvoj teologije Logosa, dakle, nije se zadržavao samo na jednostavnom adopcionizmu. Bio je biskup u Antiohiji i visoki državni službenik (brinuo za financije) između 264. i 268. godine. Više se ponašao kao državnik nego kao biskup mjesne Crkve. Optužili su ga radi ponašanja i radi čudnog nauka. 268. godine uspjeli su ga uvjeriti da je heretik i nagovorili ga da se odrekne službe, no on je ipak želio zadržati svoje crkvene posjede (to mu nije uspjelo).
Pavao razvija nauku o posvojenju. Razlikuje da u Bogu postoji određena sila, dynamis i ta sila je Logos. Ona nije osoba. U Starom zavjetu nazivaju tu silu Mudrost. To je neka vrsta Božje operativne sposobnosti, to je red i zapovijed Božja po kojoj Bog djeluje u svijetu. Postoji na zemlji čovjek Isus kojega čak naziva i Sin Božji. Logos nije Sin Božji već Isus. U Isusa dolazi ta Božanska sila, Logos i u njemu boravi kao u šatoru, hramu. Božji Logos zaogrnuo se čovjekom (Isusom) kao haljinom. Postoji neko jedinstvo između Isusa iLogosa što uzdiže Isusa iznad svih stvorenja. Taj čovjek bio svojoj konstituciji različit je od drugih ljudi, međutim to jedinstvo koje se stvara između čovjeka iLogosa ostaje izvanjsko, na moralnoj razini, ne na ontološkoj. Za Logosa se ne može reći incarnatus (da se utjelovio), on se samo nastanio u čovjeku.  

c) Umjereni monarhijanizam
Osim ovih dviju radikalnih monarhijanskih struja, postojao je i monarhijanizam umjerenog tipa, to jest jedan opći monarhijanizam koji se odlikovao podozrivošću prema teologiji Logosa, koja se u polemici s radikalnim monarhijancima sve više razvijala. U tom smislu u Rimu je bio osuđen radikalni monarhijanizam, što ne znači da u vjeri rimske zajednice nije prevladavao i dalje umjereni monarhijanizam. Istok je imao posebno istančan osjećaj za monarhijanizam, te se tamo stvorilo žestoko protivljenje prema Origenovoj teologiji (vjernici koji su oko 257. godine tužili u Rim biskupa Dionzija iz Aleksandrije bili su monarhijanci, premda ne i sabelijanci, dakle nisu bili heretici). Vjerojatno je iz ovog ambijenta proizišla tvrdnja da je Sin istobitan (homoousios) s Ocem, u suprotnosti prema teolozima Logos-teologije gdje se razvijao nauk o dvije biti (supstancije) Oca i Sina.
Uglavnom je teško precizirati karakter ovog tipa monarhijanizma, jer je rijetko pronalazio izričaj u literarnom obliku (na primjer početkom 4. st. Eustacije Antiohijski), a i radi toga što su predstavnici teologije Logosa lako svoje protivnike mogli ušutkati optužujući ih za sabelijanizam, dakle za herezu, ne ulazeći u suptilna razlikovanja između umjerenog i radikalnog  monarhijanizma. Međutim, ova potreba da se o Bogu govori i pod vidom božanske monarhije utjecala je prilično, protiv radikalizirane teologije Logosa koja je našla svoj izričaj u Ariju, na odluke Nicejskog sabora, te posljedično i na konačno oblikovanje trojstvene dogme stavljajući naglasak na jedinstvo božanskih osoba.

Marcionizam nosi ime po utemeljitelju sljedbe Marcionu, za kojega se zna da je rođen u Pontu (u Sinopi), te da ga je vlastiti otac (vjerojatno biskup) izopćio iz Crkve. Jedno vrijeme je bio član rimske zajednice kojoj daruje svoja dobra, kojima je kao brodovlasnik sigurno obilovao, ali je 144. godine isključen iz Crkve, a sve mu biva vraćeno. Osniva potom vlastitu zajednicu, a umire oko 160. godine. Nije se sačuvalo nijedno njegovo djelo, ali o njemu znamo iz spisa kršćanskih autora. 

Nauk
Dvoboštvo: Marcion nije htio biti utemeljitelj neke nove crkve, novotar ili revolucionar, pa niti prorok, nego je htio propovijedati izvornu čistu Isusovu poruku, uvjeren kako ju je Crkva njegova vremena iskrivila. Bit Isusove poruke, po njemu, sadržana je u otkupljenju čovjeka koje je izvršeno isključivo po milosrđu Božjemu u Kristu Isusu. Došavši do ovog uvjerenja Marcion potom čita Stari zavjet drugim očima, te razrađuje nauk o dva boga, držeći kako je starozavjetni Bog moćni Sudac, pravedan, ali također koleričan, okrutan, prevrtljiv, bijedan. Kao takav ne može biti Otac Isusa Krista koji je isključivo dobrohotan, što je dokazao šaljući svoga Sina. Novozavjetni Bog se objavio u Evanđelju, starozavjetni u Zakonu; prvi je Spasitelj, drugi je Sudac; prvi je dobrodušan, drugi je pravedan (po sebi nije zao); prvi objavljuje svoju bit šaljući svoga Sina, drugi stvarajući ovaj propadljivi svijet.
Između ove dvojice bogova uočava se razlika i u njihovu odnosu prema čovjeku. Starozavjetni Bog, Stvoritelj, stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, istobitnim sebi, pa ipak mu dopušta da sagriješi ne poštujući Zakon i da padne u smrt. Novozavjetni Bog naprotiv, premda nije imao nikakvu obvezu prema ljudima, koji su bića onog drugog Boga, smilovao se i poslao Krista da navijesti oproštenje grijeha. Tko uzvjeruje oslobađa se lanaca mrskoga legalizma, ulazi u novi život, oslobođen straha, iz kojeg se, zadivljen Božjom ljubavlju i dobrotom, rađa spontano novi moral. Isusova uloga je bila navijestiti oproštenje grijeha i ljubav Božju, za što mu je bilo dovoljno i prividno tijelo. Sluge Boga stvoritelja ga ne prepoznaju i, pribijajući ga na križ daju mu mogućnost da siđe nad pakao i da također tamo navijesti svoju poruku,  a to je da će vjernici jednoga dana uskrsnuti «dušom» (iz čega se zaključuje da ovo ne uključuje uskrsnuće tijela).

Etika: Etika marcionizma obilježena je stoga rigidnom askezom (dobrovoljnim odricanjem od materije, sastavnice ovoga svijeta, i njezinih napasti), uzdržavanjem od ženidbe i rađanja (da se spriječi nastavljanje paloga svijeta). Kristovo djelo se sastoji u navještaju oproštenja i ljubavi Božje, a da bi to izvršio dovoljno mu je samo prividno tijelo. Oružnici Boga Stvoritelja ga ne prepoznaju, nego ga hvataju, muče, razapinju i ubijaju, čime mu daju prigodu da siđe nad pakao i da dolje navijesti svoju poruku. Oni koji uzvjeruju jednog će dana dušom uskrsnuti, tvrdi Marcion, iz čega se zaključuje da nije vjerovao u uskrsnuće tijela (posljedica dualizma).

Novozavjetni kanon: Posljedica ovakvog razlikovanja između Boga Staroga zavjeta i Boga Isusa Krista, bila je odbacivanje knjiga Staroga zavjeta. Marcion ne prihvaća nikakav kompromis sa židovstvom niti uočava ikakav kontinuitet između Krista, Crkve i židovstva. Svoje teorije htio je potkrijepiti naukom svetog Pavla, to jest držao je da je dosljedan njegov tumač. No pokazalo se da je u svom radikalizmu «pavlovskiji» od samoga Pavla, koji, premda je polemizirao sa židovima i u određenom smislu relativizirao Zakon, ipak u konačnici nije bio mišljenja da kršćanstvo isključuje židovstvo, nego da je ono po Kristu ostvarenje obećanja danih ocima.
Polazeći od svojih pretpostavki suprotstavljenosti Staroga i Novoga zavjeta, Marcion je onda napravio zahvat u odnosu prema svetim knjigama. Po njemu, Stari zavjet je bio potpuno za odbaciti, a od Novoga je prihvaćao samo Lukino evanđelje i Pavlove poslanice. Štoviše, ovi spisi nisu se mogli sačuvati izvorni od natruha, nego su i njih falsificirali judaizanti, to jest sljedbenici zlog Boga, po sebi svojstvenim kriterijima legalizma. Zato i od Pavlovih poslanica odbacuje one koje drži neautentičnima, a zadržava autentične (Gal, 1 i 2 Kor, Rim, 1 i 2 Sol, Ef, Kol, Fil, Filem). «Pročišćava» također Lukino evanđelje, odbacujući kontaminirane dijelove, ne dodajući pri tom ništa nova. Tako je Marcion stvorio prvi kanon novozavjetnih spisa, obrazlažući ga u svom djelu Antiteze, koje je bilo neka vrsta uvoda u Novi zavjet (nije se sačuvalo).

Marcionizam i gnosticizam: Marcion nije bio gnostik, premda su ga mnogi ubrajali među gnostike, što je razumljivo kad vidimo da je i Marcion zastupao jednu vrstu dualizma. No, on ne slijedi njihovo naučavanje, niti je njime uvjetovan, premda nije isključeno da je upoznao kršćanske gnostike (ne drži da u čovjeku postoji čestica božanstva, isključuje mit kao temelj na kojem bi izgradio nauk).

a) Gnosticizam i njegova važnost

b) Opće odrednice gnostičkog fenomena i najvažniji predstavnici

c) Marcion i marcionizam

d) Monarhijanizam i početak trojstvenih rasprava

e) Montanizam

 
Krivovjerje (airesis = izbor), promatrano iz perspektive pravovjerja o kojem svijest dolazi naknadno, je neka istina vjere prihvaćena samo na pristran, jednostran, selektivan i radikalno pretjeran način. Može se pokazati na postupan način, to jest u tijeku teoloških rasprava, ili na način njezina krutog prianjanja uz stare i nadiđene sadržaje.
Po svom povijesnom razvoju, krivovjerje nastaje kao i pravovjerje, iz napora da se točnije i potpunije protumači i utemelji preneseni poklad vjere, s ciljem da se razumije dublje i bolje vjera, i da učini Kristove učenike trajno dostojnijim Učiteljevim nasljednicima. Objektivno, krivovjerje se razlikuje od pravovjerja po tome što dovodi u pitanje neke neosporne datosti vjere ili ih čak odbacuje.
Poteškoća razlikovanje između krivovjerja i pravovjerja u prvoj Crkvi bila je u tome što nisu postojali ni formalni kriteriji razlikovanja jednog od drugog, niti jasna svijest o potrebi posljednje instance koja bi bila zadužene izjasniti se u spornim pitanjima. I jedno i drugo se razvilo za vrijeme samih rasprava.
Kriterij (mjera) prosudbe predstavlja pravilo vjere (regula fidei), to jest baština vjere sadržana u Svetom pismu, te predana i potvrđena crkvenom Predajom. I uz to ostalo je dosta dugo otvoreno pitanje o tome tko je taj koji ipak u posljednjoj instanci mora odlučiti u tumačenju i potvrđivanju nauka, odgovor je usmjeravao prema petrovskoj službi, ne prema nekoj ustanovi koja pristrano i autoritativno odlučuje, nego u smislu jedinstva i suglasnosti raznih partikularnih Crkava s Rimskom Crkvom. Ovakva sustavna definicija je bila prihvaćena i izrađena na teološkom planu samo postupno, tijekom prvih stoljeća, te je tako i ona dio rasprava oko pravovjerja i krivovjerja.

a) Gnoza, gnosticizam i njegovo značenje

– Gnoza: Pod pojmom gnoza moderna istraživanja shvaćaju posebni oblik spoznaje kojemu su predmet božanska otajstva i koja je dostupna samo za skupinu izabranih. U ovom obliku je se može pronaći u raznim religioznim i filozofskim strujama raspršenim u prostoru i vremenu.

– Gnosticizam: Razlikuje se od gnoze. A radi se o religioznom pokretu koji je nastao u 1. st., o čemu postoji vrlo opsežna izravna (Nag Hammadi) i neizravna (hereziolozi) dokumentacija, posebno tijekom 2. st., razdoblju njegova cvata. Gnostička gnoza je jedan oblik religiozne spoznaje kojemu je predmet čovjekova istinska stvarnost, a prvenstveno su se zanimali kako protumačiti prisutnost zla u svijetu, ljudsko stanje i mogućnost spasenja. Spasonosnu spoznaju prenosi određeni objavitelj-spasitelj, a zajamčena je posebnom ezoterijskom predajom, te je po sebi u stanju spasiti onoga tko je primi. Redovito se gnostička pouka (didaskalia), kojom se potencijalni član inicira u zajednicu, temelji na predaji određenog mita kojemu je cilj odgovoriti na egzistencijalna pitanja vlastita svakom gnostiku: «tko smo, što smo postali; gdje smo, gdje smo pali; kamo smjeramo, odakle smo očišćeni; što je rođenje, što je preporođenje» (Exc. ex Th. 78,2).
O nastanku i povijesnim izvorima ovog složenog pokreta još uvijek se mnogo raspravlja bez konačnih zaključaka. Jedni govore o predkšćanskom porijeklu gnosticizma (ističu se npr. iranski elementi), želeći mu dati kronološku prednost u odnosu na kršćanstvo, te bi pretpostavili utjecaj gnosticizma na kršćanstvo, a ne obrnuto, kako su držali kršćanski hereziolozi. Drugi pak opažaju i određene elemente židovstva u gnostičkom sustavu, što se je vjerojatno razvilo na marginama ortodoksnog židovstva. Naposljetku ima onih koji drže (Simonetti) da je gnosticizam nastao od određene etnokršćanske struje koja se ucijepila u započeta gnostička promišljanja, potencirajući njezin razvoj u kršćanskom smjeru, umjesto da se pretpostavi kako je određena predkršćanska gnoza ušla u kršćanstvo, te kasnije izbačena kao krivovjerna.
Činjenica je da su različiti gnostički sistemi izrazito sinkretistički. Svoje nauke grade polazeći od različitih misaonih tradicija. Uz elemente koje uzimaju iz grčke filozofske tradicije, napose platonističke, određeni tekstovi pokazuju utjecaj židovskog svijeta. Još teže je protumačiti odnos kršćanstva i gnosticizma. Otkriće biblioteke u Nag Hammadiju pokazalo je da postoje tekstovi u kojima se ne osjeća utjecaj kršćanstva, kao i oni u kojima se može govoriti o kršćanskoj gnozi, gdje se gnostičko promišljanje nudi kao «tumačenje Evanđelja», a na poseban način kao kristološko promišljanje (npr. Bazilid, Valentin).
Psihološke korijene i religiozne motivacije vjerojatno treba tražiti u situaciji egzistencijalnog straha, koji je bio tipičan mnogim autorima i strujama, kako poganskim tako kršćanskim, u prva dva stoljeća, a čini se da u gnosticizmu dosiže svoj vrhunac, kojem će plod biti svojstveni religiozni odgovor, koji izvire iz osjećaja izgubljenosti i otuđenosti u odnosu na svijet. Za gnostika podzemlje se ne nalazi ispod zemlje ili na njezinim rubovima, nego je ispunilo svijet, ono je svijet sam. Zato je gnosticizam u biti pesimizam. A pesimistička je također ideja o bitnoj podjeli ljudi na dobro i zle, to jest na one koji se mogu spasiti i na one koji se ne mogu spasiti. Gnostik kao posjednik duhovnog elementa, takozvani pneumatik, odbacuje i osuđuje potpuno ovaj svijet sa svojim gospodarima koji ga drže zatvorenikom, jer zna da je u njemu stranac. Njegova domovina jepleroma, to jest svijet božanske punine u koju on može prispjeti zahvaljujući tajnom znanju – gnozi koje mu posreduje određeni duhovni objavitelj.

– Definicija gnosticizma: Gnosticizam je skup svjedočanstava karakteriziranih dualizmom koji uključuje unutar božanstva određeni lom koji se dogodio u samim počecima. Iz ovoga loma je stvoren  svijet kao djelo jednog nižeg boga (zovu ga Demijurg, bog SZ-a, Jahve), i došlo je do zarobljavanja palih komadića božanstva koji su se inkorporirali u neke ljude, te su stoga ti isti ljudi istobitni s božanstvom. Ponovni povratak ovih komadića božanstva u božanski svijet ostvaruje se posredstvom objave koju donosi nebeski objavitelj koji radi toga silazi u svijet.

– Nauk: Ostavljajući po strani kulturološki i religiozni sinkretizam kojim se odlikuju različiti gnostički sustavi, zanemarujući njihove mitološke varijante, različite pozicije pred etičkim, antropološkim, soteriološkim problemima, ipak nije teško uočiti zajedničko poimanje svijeta, temeljno jedinstvo misli i vjere.

Prema shemu Umberta Eca suprotnost između kršćanstva i gnosticizma je vrlo jasna:

      Kršćanstvo
[Opće poimanje]

• Širi se među pukom
• Javni nauk
• Obećava napredak
• Povijesna misao
• Vrijeme je dio otkupljenja
• U biti religiozan ali u svijetu

 [Bog i svijet]

• Jedno je počelo svega
• Bog je različit od čovjeka
• Bog ljubi svijet
• Neshvatljiv potpuno ali dostupan razumu
• Svijet je dobar
• Tijelo je dobro i uskrsnut će

  [Zlo]

• Nezgoda pri stvaranju mimo Stvoriteljeve volje
• Proizlazi iz ljudske slobode
• Treba bježati od zla

 [Spoznaja]

• Povijest kao otkupljenje
• Otkupljenje će se dogoditi u budućnosti
• Istina je javna
• Aut-aut; tertium non datur
• Teologija kao razumska aktivnost

[Spasenje]

• Možemo se osloboditi od grijeha
• Svi mogu spoznati spasenje
• Siromasi se spašavaju
• Po izričitoj spoznaji vjere
• Misionarski duh Crkve
• Okretanje prema Bogu

   
      Gnosticizam
[Opće poimanje]

• Širi se među elitama
• Tajni nauk
• Obećava povratak na izvore
• Antipovijesna misao
• Vrijeme je grješka kod stvaranja
• Može se činiti laicizmom, ali religiozan

[Bog i svijet]

• Dualizam
• Jedinstvo (naravi) Boga i čovjeka
• Bog mrzi svijet
• Može ga se spoznati samo uz pomoć mita i mističnog prosvjetljenja
• Svijet je zao
• Tijelo treba prezirati

 [Zlo]

• Sastavni dio Boga i svijeta profiliran kao zasebno počelo
• Čovjek nije odgovoran za zlo
• Treba upoznati zlo, prakticirati da ga bi ga pobijedio

[Spoznaja]

• Povijest kao postupni pad
• Istina je neizreciva
• Istina je tajna
• Suprotnosti su istinite
• Teologija kao prepričavanje mita

 [Spasenje]

• Samo izabrani se spašavaju od grijeha
• Mali broj ga može upoznati
• Samo najbolji se spašavaju
• Tajna ograničena na mali broj
• Sektaški duh gnoze
• Posvješćivati da si bog

  Glavne posljedice pobjede nad gnosticizmom su sljedeće:

• neovisnost kršćanstva od svake religije i filozofije;
• kršćanstvo se ne pretvara u religiju poput drugih;
• Objava ostaje čista od natruha;
• katolicitet.

Pobjeda nad gnosticizmom za prvu Crkvu je bila mnogo značajnija nego pobjeda nad progonima.

  b) Opće odrednice gnostičkog fenomena i najvažniji predstavnici 

– Radikalni dualizam:  Polazište je radikalni dualizam između pravoga Boga i starozavjetnoga Boga (Demijurga), između pravoga Boga (nepoznatoga) i ovog materijalnog svijeta, između duše i tijela. Ovaj radikalni dualizam ima s jedne strane svoju ontološku dimenziju, a s druge strane etičku. Na ontološkoj razini nije toliko radikalan da bi zastupao dva vrhovna suprotna principa (dobrog i zlog boga), ali uvodi dramu postanka zla u onostrano božansko područje, dakle u samo božansko, pa mu je ovaj vidljivi svijet, kao proizvod zla koje je nastalo u samom božanskom, u biti zao.
Dualizam i potpuni prijezir prema materiji izvor su drugih zabluda: nijekanje uskrsnuća, slobodarstvo (tijelo valja prezirati i sve je dopušteno; grijeh ne čini čovjek već tijelo); rigidni ascetizam i prijezir prema prehrani, odbacivanje braka, itd.
Kao što gnosticizam treba razlikovati od gnoze, tako i radikalni gnostički dualizam treba razlikovati od dualističkih tendencija koje se javljaju u pretkršćanskom židovstvu (npr. Kumran), o čemu svjedoči nauk o dva puta.

– Poimanje boga i božanskog svijeta: Gnostički svijet je svijet podjela, suprotstavljenosti, ontološkog ponora koji rastavlja, u svijetu, svjetlo od tame; u čovjeku, pneumatski princip od materijalnoga. Općenito gledano, prva temeljna odrednica gnostičke misli, što je suprotstavlja cijeloj tradiciji grčke misli je podcjenjivanje «kozmičkog boga». Kao posljedicu to je imalo i odbacivanje kršćanskog nazora i uvjerenja o stvoriteljevu  jedinstvu. Za gnostike, kako postoje dva svijeta, tako postoje i dva boga ili dva starateljska počela. Demijurgu različitih gnostičkih sistema, stvoritelju ovoga svijeta i redovito poistovjećenom s Bogom Staroga zavjeta, suprotstavljen je pravi Bog, «Otac svega». Poradi nespoznatljivost pravoga Boga pripisuju mu mnoštvo negativnih atributa (neopisiv, nespoznatljiv, nedohvatljiv…). Hipolit svjedoči kako je za Bazilida ovaj Bog apsolutni transcendentni i nespoznatljivi do te mjere da je Bog koji ne postoji (ouk on): «bez misli, bez osjetljivosti, bez volje, bez nakane, bez strasti, bez želje».
Ali u isto vrijeme, ovaj Bog je Otac Veličine, Nespoznatljivi Otac, onaj od kojeg potječe i od kojeg je određeno da se objavi punina svega, to jest svijet eona. On je u stvari androgina stvarnost. Zahvaljujući svojoj ženskog dimenziji, različito nazivanoj (Tišina, Providnost /Pronoia/, Misao /Ennoia/), on je u stanju, činom promišljanja o sebi samome, što je u isto vrijeme, mitološki gledano, čin samooplodnje, objaviti samom sebi svoje istinsku stvarnost, najprije preko ispuštanja/emanacije jednog bića (Barbelo, Um-Nous) koji se postavlja kao Sin izvornom paru ili kao vanjsko lice, a potom i nizom emanacija koje tvore pravu puninu – pleromu.

Pleroma je sačinjena od Ogdoade i Dodekade, dakle od prvog iskonskog para okruženog s 30 eona (eon = vječnost, u biti je personifikacija apstraktnih atributa), kao što je i Krist imao 30 godina ili je to bio zbroj sati iz evanđeoske prispodobe kad su bili pozivani radnici u vinograd (1+3+6+9+11). Udaljavajući se od prvog para, eoni se depotenciraju, gube na snazi bitka, kao svjetlo što slabi kako se udaljava od izvora, jer samo prvi par posjeduje puninu bitka. Posljednji u nizu eona, Sofia, nalazi se na periferiji božanskog svijeta gdje pada u grijeh. Nju obuzima neodoljiva strast da spozna Nespoznatljivog Oca (neki govore o činu požude, nezadrživog pritiska prema Ocu, nemjerljivoj oholosti da nasljeduje njegovu generativnu veličinu), te umjesto da djeluje u slozi sa svojim parom (Krist), u potpunoj autonomiji i podređenosti, proizvodeći novi par eona, ne želi spoznati Oca na hijerarhijski način preko eona koji je prethode, nego želi izravno upiti spoznaje iz Ponora. Time čini neoprostivi grijeh, te umjesto da proizvede novi par eona, proizvodi abortus u kojem će se ona sama razbiti – Achamoth. Ovaj potom rađa Demijurga, stvoritelja svijeta i ljudi koji su podijeljeni u tri kategorije (hilici, psihici i pneumatici), dok mnogi od elemenata Sofijina duha i svjetla prolaze preko Achamotha i Demijurga u ovu treću kategoriju.
Funkcija ovog grijeha, kojemu je posljedica izbacivanja iz Plerome eona koji je zgriješio, je tumačenje na koji način negativnost (malum) ima svoje misteriozno počelo u božanskom svijetu eona i plerome. Ovaj život je, doista, zauvijek, u nezaustavljivoj potrebi samoobjave, jedan proces umnažanja i razbijanja božanskog jedinstva, razaranje iskonskog mira, ubacivanja pohotne misli, ma koliko mogla biti prouzročena duhovnim motivima.

Demijurg i stvaranje svijeta: Demijurg, najčešće nazivan Jaldabaoth, sa svojom svitom od sedam zlih poglavara (arhonti) vlada polazeći od sedmice (haebdomada), pun ispraznog i oholog neznanja o svojim djelima. On pravi zahvat nad preegzistirajućom materijom, i time već negativnom, ili ukoliko je materija kao takva rezultat pleromatskih događanja pa je time neka vrsta sjene i pojavnosti koja je obilježena nedostatkom bitka. Demijurg stvara arhonte i oblikuje svemir polazeći od obrazaca (typoi) gornjeg svijeta, koje mu prenosi, a da toga nije ni svjestan, duhovni ekstrapleromatski princip (Sophia Achamoth). Rezultat je vrlo blijeda kopija, ako ne čak i abortus.
Svijet, kao plod zlog boga neznalice, bitno je zao, materija je zla, iz čega se vidi da je gnosticizam bitno pesimizam.
Stvaranje čovjeka: tumači se shodno razumijevanju stvaranja svijeta, u obliku prerade izvještaja o stvaranju knjige Postanka. Temeljna ideja koju različiti antropogonski mitovi žele prenijeti je da je smrtni dio čovjeka demijurško djelo, oblikovano na njegovu sliku. Ali u Adamovu tijelu, a da tvorci nisu primijetili, ubačen je onaj duhovni element koji ga čini sličnim Bogu. Radi se o svjetlosno iskri božanske naravi koja ostaje zarobljena u tijelu (po tome, čovjek je u svojoj intimnoj strukturi istobitan s bogom). Na scenu tada stupa, kao suprotnost Demijurgu, određeni duhovni soteriološki princip, koji, polazeći već od Adama, donoseći pravo znanje (gnozu) intervenira na razne načine s ciljem da spasi izabrane, sabirući i sjedinjujući čestice svjetla, duhovno sjemenje rasijano u tvarnome svijetu.
Gnostik je onaj koji u biti nije od svijeta, već je otuđen i stranac je u svijetu, te ga nadilazi onim što u sebi nosi.

Soteriologija: Postavljalo se pitanje podudara li se spasenje uz pomoć gnoze, koje gnostik prima već za života, s konačnim spasenjem. Izgleda da se pojedinačna sudbina određuje u trenutku primanja gnoze – pravo i konačno uskrsnuće. No ona je ipak samo anticipacija eshatološkog određenja koje će se zaključiti u trenutku kad se duhovni princip bude konačno i potpuno odvojio od materije. Samo tada će se moći ostvariti nebesko putovanje duše kroz opasne arhontske sfere, što se može na mističan način osjetiti u ovom životu, ali će pravo ostvarenje pronaći samo nakon smrti.

Kristova uloga: Krist je jedan od objavitelja, prosvjetitelja, nositelja spasiteljske gnoze izabranima. On je sišao na čovjeka Isusa u trenutku krštenja na Jordanu, da bi ga napustio prije muke (odbacuje se Kristovo čovještvo i utjelovljenje). Krist ljudima pribavlja gnozu i tajne nauke, sedam lozinki uz pomoć kojih će gnostici moći, nakon smrti, dušom prijeći sedam nebeskih sfera, dok je tijelo određeno za propast. Samo kad svi gnostici umru, svi raspršeni Sofijini fragmenti će se sjediniti i ponovno je sastaviti. Tada će se moći nastaviti proces rađanja unutar plerome, dok će materijalni svijet propasti.
Ukoliko se za kršćanstvo Krist predstavlja kao objektivni spasitelj, koji je svojim križem, smrću i uskrsnućem spasio čovjeka od grijeha i smrti, u gnostičkim sustavima to nije slučaj. Uostalom, nisu ni mislili da im je potrebno spasenje, jer bijahu uvjereni da su satkani od božanske naravi, te se kod njih i ne radi o spasenju čovjeka, nego bi se radije moglo govoriti o spasenju boga. A u prilog svojih teza da je Krist prenosio tajno znanje svojim učenicima, pozivaju se na onih 40 dana koje je Isus proveo sa svojim učenicima nakon uskrsnuća. Navodni ih je uvodio u tajne istine, koje su oni kasnije prenosili isto tako tajnom linijom poučavanja.
Krist, međutim, nije jedini prosvjetitelj izabranih. Ovisno o gnostičkim sustavima, ima i drugih prosvjetitelja. Negativan stav prema starozavjetnom Bogu doveo ih je dotle da su vrednovali redovito one likove koji su po biblijskoj dokumentaciji ili unutar biblijske priče imali negativnu ulogu (Eva, zmija, Kajin, Juda), predstavljajući ih kao nositelje stvarnog znanja, u odnosu na ono lažno i površno znanje koje je pokazivao Bog. No bilo je i drugih nositelje tajnog znanja kojima su davali drukčije tumačenje od tradicionalnog (Noa tako potajno gradi korablju i spašava pneumatike od uništenja, te time onemogućuje plan zlog Boga).

Etika: U određenom smislu radi se o determinističkoj etici koja ovisi o činjenici da je gnostik svakako jedan od spašenika. Superiornost u odnosu prema zakonima i zakonodavcima ovoga svijeta može proizvesti dvije paralelne i suprotstavljene pozicije. Izvori kršćanskih hereziologa neprekidno svjedoče o slobodnjačkim praksama, ponekad usmjerenima prema spermatskim kultovima. S druge strane, koptski izvori svjedoče o da se odbacivanje tijela i požude pretočilo u rigorozni asketizam, usmjeren prema radikalnom odbacivanju samog kozmosa. Odbacivali su i sam brak, držeći da će se obustavljanjem reprodukcije napokon sastaviti božanska pleroma, te će se nastaviti širenje eonskog svijeta.
Kršćanstvo nikad nije prihvatilo ovakav etički sustav koji bi završavao u bijegu od odgovornosti za vlastite čine. Dok kršćanstvo naglašava vrijednost ljudskih čina na putu spasenja, gnosticizam stavlja naglasak na znanje (i to tajno).

Gnosticizam i objava: Shodno dualističkim idejama, gnosticizam je i prema Svetom pismu razvio isti odnos. Radikalno su odbacivali Stari zavjet s njegovim Bogom, a prihvaćali su samo Novi. Za kršćanski gnosticizam Krist je temeljna os njihovih sistema kao onaj koji je donio spoznaju o pravome Bogu koji je Starome zavjetu bio nepoznat. Premda prihvaćaju Novi zavjet, ipak drže da kršćani (psihici), članovi Velike Crkve, nemaju pravi hermeneutski ključ njegova čitanja. Taj hermeneutski ključ nije zapisan, nego je dan apostolima nakon uskrsnuća, ali nije zapisan, nego se radi o tajnim objavama i istinama koje se prenose usmenim putem, te je kao takav došao do gnostika. Posjedujući ovo znanje oni su osposobljeni pravilno razumjeti i ono što je napisano u apostolsko doba. Uz to, oni zapisuju i svoje znanje, ali su spisi po svojoj naravi ezoterijskog karaktera, za upućene, a ne za sav svijet. Gnozu daruje nepoznati Bog po Kristu, te je ona stoga milosnog karaktera. Njezin je sadržaj prvenstveno saznanje o pravom nepoznatom Bogu, ali i saznanje kozmološko i antropološko, dok je usmjerenje tog znanja soteriološko. Gnoza je, prema tome, najvećim dijelom, jedna vrsta egzegeze, ali rezervirana za manji krug. Kao posebnu značajku te egzegeze treba spomenuti osobitu mistiku brojeva, a nadasve metodu koja polazi od imena i riječi da ih hipostazira kao posebna bića. Napisani tekst ne saopćava onu poruku koja se iz samog teksta može pročitati, nego se iza pojedinih riječi krije ezoterijski smisao, a do njega ne može doći nitko tko nije primio gnozu.
Nasuprot racionalnom (diskurzivnom), gnosticizam njeguje intuitivni način razmišljanja, čiji temeljni način izričaja ostaje mit, pa gnosticizam više sliči poeziji nego filozofiji. Gnostici misle prvenstveno pomoću asocijacija riječi, kao i u nekom traženju simetrije, tako da se dobiva dojam da im je više do ljepote negoli do dokazanosti. Osnovni tipološki oblik njihova mišljenja je udvostručavanje: onostranost je prototip ovostranosti.
Učenjem o tajnom znanju gnosticizam nužno vodi do velikih sociološki posljedica u kršćanskoj zajednici, točnije do elitizma. Događa se raslojavanje vjernika na dvije klase: jednu manju i izabranu, koja posjeduje tajno znanje (gnostici ili pneumatici) i na masu vjernika, koji ne mogu doseći gnozu (psychikoi/animales – kršćani), dok su ostali ljudi materijalni (hylikoi). Gnostici prema ostalim vjernicima u kršćanskoj zajednici nisu htjeli radikalno kidati veze, niti su se htjeli odijeliti od ostale Crkve, držeći da je takvo stanje u kršćanskoj zajednici dobro za mnoštvo, no pravi put do spasenja jest u posjedovanju gnoze, a to nije svima dano (ezoterijski karakter gnoze). Gnostička se propaganda i ne obraća masama, nego samo izabranima, dok je revolucionarna poruka Evanđelja prve Crkve bila u tome da je spasenje naviješteno svima. Gnosticizam je pogodovao stanovitom religioznom individualizmu, a njegov rezultat je bio i temeljni sociološki dualizam kao načelo vjerskog života kršćanske zajednice. Takve tendencije su bile vrlo opasne za rano kršćanstvo naročito zato što je gnosticizam težio višoj i intelektualno dubljoj objavi koja se obraćala izobraženijem sloju, a širokoj masi kršćana je ostavljao opću i nižu objavu koja pripada jednostavnoj vjeri ali ne i gnozi, koja je viša objava.

– Počeci gnosticizma
Kršćanska starina svodi početak gnosticizma na Šimuna Čarobnjaka (Dj 8, 9-24), no on nije bio heterodoksni gnostik u strogom smislu riječi. Počeci heterodoksnog gnosticizma idu u vrijeme nakon 70. godine i razorenja Jeruzalema. To je doba kad se oblikuju i druge hereze koje, kao i gnosticizam, izrastaju iz judaizma i judeo-kršćanstva. Najjači sukob između Velike Crkve i gnosticizma razbuktava se tek sredinom 2. st., kad u Rimu djeluje Valentin, vjerojatno najjači predstavnik gnosticizma.
Premda Pavao upozorava Timoteja (1 Tim 6, 20) da se treba čuvati ‘lažno nazvanoga znanja’ (tes pseudonymou gnoseos), valja imati na umu da pravovjerno kršćanstvo nije odbacivalo svaki govor o gnozi. Sv. Irenej govori o «istinskoj gnozi», a Klement Aleksandrijski polemizirajući protiv gnostika govori o «pravom gnostiku» (=kršćanin) koji jedini može doći do gnoze.
Prvo je žarište gnosticizma bila Antiohija, a zatim je došla Aleksandrija, poslije toga Rim, gdje sredinom 2. st. djeluje Valentin (i Marcion koji je u mnogočemu imao slične stavove). Valentinova se gnostička škola razdvojila na zapadnu i istočnu.

— Najznačajniji predstavnici 

• Najznačajniji predstavnici pripadaju takozvanom helenističkom gnosticizmu ili aleksandrijskoj gnozi.
  • Bazilid. Klement Aleksandrijski svjedoči da je Bazilid živio i djelovao u Aleksandriji u doba cara Hadrijana (117-138) i Antonina Pia (138-161). Tvrdio je da njegov tajni nauk dolazi od apostola Matije, dok je ukazivao na Glaucija kao svog učitelja i tumača Petrove misli. Pripisuju mu se 24 knjige tumačenja o evanđelju, jedna knjiga Oda, a Origen ga optužuje da je napisao i vlastito evanđelje. Njegov sin Izidor je napisao tri spisa: O k prirodi okrenutoj duši, Ethika i Exegetica.
    Izgleda da je u kristologiji zastupao docetizam («nije bio raspet Um, poslani od Oca, nego neki Šimun Cirenac»). Što se tiče antropologije, bio je prilično pesimistički usmjeren (intrinsečna grješnost duša i nužnost okajavanja). Držao je da je svaka bol posljedica nekog grijeha ili neke predispozicije na grijeh. U kozmologiji je zastupao da je svijet nastao iz sjemena u kojem su bile sadržane sve stvari, a koje je proizišlo iz «nepostojećeg Boga», Boga koji je ne-biće.
  • Valentin. Rodom iz Egipta, ali se preselio u Rim gdje je djelovao polovicom 2. st. (136-160). Napisao više spisa (Pisma, Homilije, Psalmi), od čega su ostali tek samo fragmenti, uglavnom moralnog i poučnog karaktera s mističnim pobudama. Kod Hipolita je sačuvan i jedan njegov himan, dok se spisi iz Nag Hammadija (npr. Evanđelje istine), teško mogu njemu pripisati.
    Bio je začetnik vrlo jake škole, a učenici su mu se razlikovali prema interesima i doktrinarnoj sistematizaciji. Redovito se govori o dvije škole: istočnoj (Ardesian, Asionik, Teodot i Marko) i zapadnoj (Ptolomej, Herakleon i Florin). U istočnoj školi najznačajniji predstavnik je Teodot, od koga su ostali sačuvani samo fragmenti u osmoj knjizi Klementovih Stromata, a obično se navode kao Excerpta ex Theodoto.
• Ptolomej i Herakleon. Najznačajniji su predstavnici zapadne valentinovske gnoze koji su logički i sustavno razradili sveukupnost vjerovanja i nadanja afektivnog podrijetla, budući da proizlaze iz osjećaja otuđenosti što ga je gnostik iskušao u svijetu koji je on držao nečim stranim i zato mu se suprotstavljao.
  Ptolomej je autor dvaju spisa: Tumačenje prologa Ivanova Evanđelja i Pismo Flori. U prvome spisu prilagođava Ivanov tekst temeljnim postavkama Valentinova nauka o eonima. Tumači ga alegorijski na način da u njemu pronalazi spomen prvih osam temeljnih eona valentinovske plerome. U Pismu Flori predmet je gnostičko tumačenje Staroga zavjeta, to jest njegovo prihvaćanje i odbijanje. Ptolomej razlikuje tri dijela. Jedan dio je božanski, jedan dio je napisao Mojsije, a treći dio dolazi od staješina izraelskog naroda. Isus je došao usavršiti, a ne dokinuti prvi dio. Drugi dio je dokinuo, a treći (obredni zakon) je spiritualizirao. Ovo tumačenje je pokušaj traženja srednjega puta između katolika koji su prihvaćali cijeli Stari zavjet i marcionovaca koji su ga odbacivali. Premda veli da postoji dio starozavjetnih tekstova božanskog podrijetla, ipak i taj dio sadrži nesavršenosti, te se na taj način ne može smatrati djelom uzvišenog Boga, već djelom nižeg boga, Demijurga. Riječ je o propagandnom spisu koji je namijenjen neupućenima. Time se shvaća zašto su u djelcu odsutni najizrazitiji vidovi koji su u suprotnosti s kršćanskom objavom, a čine bit gnostičkog mita kako ga je predstavio Irenej. Ptolomej veoma spretno unosi u svoje izlaganje temeljne postavke gnostičkog iskustva i vjerovanja koje je nespojivo s učenjem Crkve: različitost između nižeg Boga Starog zavjeta i uzvišenog Boga Novog zavjeta; podjela ljudi na tri naravi: hiličku, psihičku i duhovnu, od kojih je svaka određena na različitu sudbinu neovisno o eventualnim zaslugama i krivnjama. Spis je veoma jasan, što nije čest slučaj u gnostičkim spisima, iako su se neki pojmovi pojavljivali u različitim interpretacijama, već prema tome da li ih je čitao neki upućeni ili pak stranac. Napisan je u proznom, ponekad ritmičkom, elegantnom i profinjenom obliku.
  Herakleon. Od njega je sačuvano više fragmenata. Napisao je Komentar na Ivanovo Evanđelje, od čega su se fragmenti sačuvali kod Klementa Aleksandrijskog i Origena. Po svemu sudeći i njegovi su spisi bili slični Ptolomejevu pismu, namijenjena ne samo upućenima, već širokoj publici, pa zato i pisana posebnim oprezom: mitološke nadstrukture nikad se ne spominju, a temeljne točke koje smo susreli kod Ptolomeja neprestano se javljaju: podjela ljudi na tri različite naravi, razlikovanje Boga Staroga i Boga Novoga zavjeta. Tekst Ivanova Evanđelja se tumači isključivo alegorijski. Pretežiti simbolizam u ovom djelu je vertikalni a odnosi se na djela i govor Isusov koji su u funkciji nebeske povijesti (odnosi između duhovnih ljudi i njihovih anđela) i naročito na različit udes triju naravi ljudi.
  U središtu Herakleonove misli je valentinovski mit o palom duhu koji, preko Krista, ponovno postaje svjestan svoga počela. Za ovaj mit želi pronaći naznake i podlogu u Ivanovu Evanđelju uz pomoć alegorijske egzegeze, usredotočene na lik Ivana Krstitelja, Samarijanke i stotnika iz Kafarnauma. Ivan je tako kao prorok simbol psihičkog čovjeka, vezan uz Demijurga i za ekonomiju Staroga zavjeta, određen doduše za spasenje i otkupljenje, ali u nižem rangu nego što su to duhovni ljudi. Ali po onom po čemu je on više od proroka, po tome je simbol duhovnog čovjeka. Rimski stotnik je simbol Demijurga, a Samarijanka je simbol duhovnog čovjeka zasužnjena u materijalnom ovoju koji mu je stran a koji ga navodi na zlo, te koji malo po malo postaje svjestan svoga istinskog bića, čisti se i oblikuje za spoznaju Spasitelja.