Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Program patrologije

Tema 7. Literatura o mučenicima

March 17, 2012 by Ivan No Comments


a) Acta, Passiones i Legende o mučenicima

b) Opće značajke

c) Najstarija Acta i Passiones

 a) Acta, Passiones i Legende o mučenicima

Postoje tri vrste spisa o mučenicima: Acta, Passiones i Legende.

— Opisi mučeništva opisuju mučenike kao atlete, među kojima je mnogo žena i djece, što je bilo nepojmljivo u grčko-rimskom svijetu koji je se divio junacima snagatorima, od čega su ove dvije kategorije bile izuzete.
— Mučenici su prikazani kao stvarna žrtva, po uzoru na euharistijsku žrtvu. Već sv. Ignacije pravi usporedbu euharistije i mučeništva.

b) Opće značajke

— Acta
Radi se o zapisnicima sa sudskih procesa (pitanja osobe koji predstavlja vlast i odgovori mučenika). Kršćani su potom tražili da im se dadne kopija iz službenih arhiva.
Kao protokoli sudskih postupaka pred prokonzulima, ali sadrže i nekih dotjerivanja sa strane kršćana. Traži se od kršćana da upute molbu (supplicatio) caru, što će reći, da se vrate rimskoj religiji predaka. Mučenici odbiju povratak na poganski kult, usprkos uvjeravanja prokonzula. Potom se čita smrtna presuda ex tabella, što će reći, unaprijed pripremljena.

Najvažnija Acta su ono o mučeništvu sv. Justina i šestoro njegovih prijatelja, iz 165. godine.

—Druga Acta:

  • Acta ss. Martyrum Scillitanorum (17-VIII-180), na crkvenom latinskom, iz Sjeverne Afrike.
  • Acta proconsularia s. Cipriani, iz 258. godine: sudski postupak i smrt (14.09.258.).

Postoje i neka poganska Acta mučenika, ali se ne mogu uspoređivati s kršćanskim. Radi se o procesima koji su se odvili u Aleksandriji, a sudilo se onima koji su se protivili rimskoj vlasti. Ne radi se o mučenicima za vjeru.

—Passiones ili martyria
Radi se o opisu starokršćanskih mučenika koji su napisani od svjedoka očevidaca ili od suvremenika.
Crkveni pisci dok opisuju nečije mučeništvo, to jest posljednje dane i smrt, redovito daju teološko tumačenje događaja.  Izlažu okolnosti u zatvoru, muke kojima su izloženi, čuda koja su se dogodila, itd. K tome se dodaje teološko i duhovno promišljanje, a cilj je izgradnja vjernika.

—Primjeri:

  • Martyrium Policarpi (iz 156.).
  • Passio Perpetuae et Felicitatis (7.3.202.) u Kartagi. Jedan dio je napisala sama Perpetua.
  • Acta s. Apollonii (180-185). Radi se o apologiji koju je Apolonije, filozof, iznio pred sudom.
  • Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije  (177).

— Legende o mučenicima
U ovo kategoriju spadaju spisi kasnijih vremena. Male su povijesne važnosti. Napisano su s odgojnim ciljem. Na primjer tu su legende o sv. Lovri, sv. Ceciliji, sv. Sebastijanu, itd.
Pa i onda kad imaju određeni povijesni nukleus, sadrže mnogo fantastičnih elemenata. Predstavljaju početke hagiografske literature, a nastaju od četvrtog stoljeća. U ovim spisima nije neophodno imati u vidu ni jezik ni autora.

c) Najstarija Acta i Passiones

—Acta s. Iustini et sociorum
S Justinom je bilo zatvoreno 5 drugih muškaraca i jedna žena koja se, bez sumnje, ubrajala među njegove učenike. Iznenađuje da se spominje rimske «nepravedne zakone», premda prije Decija nema vijesti o spomenutim zakonima. Rimski prefekt postavlja pitanja kojima se želi utvrditi krivnja optuženika. Justin stalno odgovara potvrđujući svoju nevinost. Posljednje pitanje koje mu se postavilo je: Jesi ti kršćanin? Nakon potvrdnog odgovora svih optuženih čita se presuda koja se ne temelji na njihovoj pripadnosti kršćanstvu (nomen Christianum), nego na odbijanju da žrtvuju kako je propisano zakonima.
Postoje tri redakcije, od kojih je «A» najkraća.

— Acta ss. Martyrum Scillitanorum
Acta scilitanskih mučenika je najstariji dokument na latinskom jeziku koji se sačuvao. Spominje također jedan latinski prijevod Biblije. Scili je bio grad u Numidiji (Sjeverna Afrika). Postoji točan nadnevak: 17. srpnja 180. Suđenje je održano u Kartagi «in secreto», a sudac je bio prokonzul Saturnin. Ispitivano je šest kršćana, tri muškarca i tri žene, i svi su osuđeni da im se odsječe glava. Prokonzul drži da je kršćanstvo ludost i zlo uvjerenje, te želi navesti kršćane da promijene mišljenje, ali se ne upušta s njima u raspravu o kršćanstvu. Nakon osude, osuđenici zahvaljuju Bogu i «bijaše im odmah odrubljena glava poradi imena Kristova».

— Martyrium Policarpi
Najstariji opis mučeništva. Sastavili očevici u epistolarnom obliku nedugo nakon njegove smrti u veljači 155. (neki tvrde da je to bilo 22. veljače 156. ili 23. veljače 167.). Crkva u Smirni šalje pismo o Polikarpovom mučeništvu Crkvu u Filomeliumu, s molbom da se proslijedi i dalje. To je prvi hagiografski dokument (život sveca) koji se sačuvao.
Autor (Marcion) je očevidac iz koji želi detaljno izvijestiti o svemu što se zbilo s Polikarpom, koji je kao predstojnik zajednice bio uhvaćen, nakon što je njegovo sklonište odao jedan rob, te se od njega tražilo da se odrekne vjere. No on je ostao vjera i bi osuđen na lomaču. Kad ga vatra nije odmah spalila, poslan je confector da ga probode, ali se od krvi vatra pogasila, da bi mu potom tijelo ponovno palili. Kršćani su sabrali ostatke kostiju, sahranili ih na doličnu mjestu kamo će dolaziti da slave njegove obljetnice.
Polikarpovo mučeništvo svjedoči da su kršćani iskazivali štovanje mučenicima, a važno je i za teologiju mučeništva kao nasljedovanja Krista. Kršćani se Kristu klanjanju, a mučenicima iskazuju čast kao njegovim učenicima i nasljedovateljima. U ovom djelu se po prvi put rabi pojam mučenik (martys) da označi kršćanina koji je umro za vjeru.

— Acta s. Apollonii
Apolonije je bio učeni filozof. Kako izvještava Euzebije, prijavio ga je njegov rob. Osuđen je i ubijen u Rimu za vrijeme cara Komoda, a suđenje je vodio pretorijanski prefekt Perennis (g. 183/185.).
Govori koje Apolonije izgovara u obranu vjere po argumentaciji sliče apologetskim djelima. Harnack je ocjenjuje kao najodličnijom apologijom kršćanstva.

— Acta proconsularia s. Cypriani 
Sadržava sudske zapisnike o saslušavanju kartaškog biskupa Ciprijana pred prokonzulom Paternom (257.), te o saslušavanju i osudi na smrt pred prokonzulom Galerijem Maksimom, zajedno s opisom mučeništva (258.). To je bilo za vladanja Valerijana i Galijena.
Na prvom saslušanju Ciprijan je bio prognan u Curubis, a na drugom je osuđen da mu se odsiječe glava.  

Reading time: 5 min
Program patrologije

c) Kratki pregled informacija o ostalim grčkim apologetima iz ovog stoljeća

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

Ostali grčki apologeti iz ovog stoljeća su:

Kvadrat; Aristid; Ariston iz Pele; Tacijan; Atenagora; Meliton iz Sarda; Teofil Antiohijski; Poslanica Diognetu; Apolinar Hijerapolski; Hermija 

 

— Kvadrat 
Najstariji je poznati kršćanski apologet, ali mu se djela nisu sačuvala. Zna se da je uputio apologiju caru Hadrijanu (117-138), najvjerojatnije za Hadrijanova boravka u Maloj Aziji (123/4. ili 129). Sačuvan mu je samo fragment kod Euzebija, koji tvrdi da je imao kopiju tog spisa u ruci. Na temelju toga se pretpostavlja da je živio i djelovao u trećemu desetljeću 2. stoljeća. Euzebije hvali njegov književni talent  i apostolsko pravovjerje. Euzebije citira jedan odlomak u kojem Kvadrat tvrdi da su neki od onih koje je Isus ozdravio i od mrtvih uskrisio još živi «do naših dana». Kvadrat piše učenim grčkim, atenskim. Neki su mislili da njegova izgubljena apologija nije drugo doli Poslanica Diognetu, međutim to nije vjerojatno. Teško bi bilo dokazati da bi Kvadrat bio prorok i apostolski učenik Kvadrat kojeg spominje Euzebije na jednom drugom mjestu svoje Crkvene povijesti (3, 37, 1; 5, 17, 2), a bilo bi potpuno pogrešno poistovjetiti ga s istoimenim atenskim biskupom koji je živio u vrijeme Marka Aurelija, kako je učinio Jeronim.

—Aristid iz Atene

Najstarija sačuvana Apologija je ona filozofa iz Atene Aristida, koju upravlja caru Hadrijanu, pretpostavlja se između 124-126. godine, dok drugih podataka o njemu nemamo. Da je bio filozof, to nam svjedoči Euzebije.

Aristid započinje dokazivanjem Božje opstojnosti polazeći od aristotelovskog dokaza iz gibanja, premda opisuje božanstvo u stoičkim kategorijama. U apologiji objašnjava kako je, meditirajući red i harmoniju svemira, došao do spoznaje Stvoritelja, Prvog Pokretača, koji ujedno uzdržava cijeli svemir (argument iz reda u svemiru). Koristeći razumsko zaključivanje za dokaz o Božjoj, Aristidu je cilj pokazati poganima da vjera što je ispovijedaju kršćani nije nelogična niti u suprotnosti s ljudskim razumom, nego dapače pročišćena od svih primjesa laž i opsjene. Promatrajući svijet kao svima nedvojbenu uređenu očevidnost, pokazuje da ni kršćani ne ispovijedaju drukčije istine o Boga od onih koji se pronalaze u zahtjevima ljudske razumnosti.Takva apologetska metodolgija je vrlo promišljena i neophodna da bi se uspostavile dodirne točke sa sugovornikom  argumentacijom iz razuma je nužan korak u ono vrijeme, jer kad se susreću s poganskom elitom nužno je da im argumentacija ne bude samo iz Pisma nego i iz razuma. Aristid tvrdi da je moguće doći do nekih Božjih epiteta razumom, i to negativnim načinom. Tako da se govori što Bog nije. Bog nije konačan, nije prolazan, nije izmjerljiv… pa dajemo epitete kako je Bog neizmjeran, nedokučiv, beskonačan, vječan. Utvrđuje da je istina ono što navještavaju kršćani. I on tvrdi da je istinita riječ Objave i riječ razuma, ne suprotstavljaju se.
Aristid dijeli ljude na 3 kategorije, ovisno o tome kakvo poimanje božanstva imaju, a shodno tome i o načinu kako ga štuju. Tako razlikuje mnogobošce tj. štovatelje bogova (Kaldejci, Grci i Egipćani), od monoteista u koje spadaju židovi i kršćani koji tvore zasebne kategorije. Pripadnost pojedinoj kategoriji procjenjuje se na temelju spoznaje i štovanja Boga.
–                Mnogobošci: Kaldejci nemaju spoznaje pravoga Boga, pa su se dali u klanjanje stvorenja (nebo, zemlja, more, zvijezde, mjesec, nebeska tijela, čovjek) umjesto Stvoritelja. U drugu skupinu ubraja Grke, te premda se ponose svojom mudrošću, ipak su i oni upali u zabludu mnogoboštva, učeći kako ima više bogova među kojima postoje muški i ženski, podložni strasti poput ljudi, što bi bilo nedostojno pravoga Boga. Najgorom vrstom poganske religioznosti Aristid drži egipatsku religiju koja bićima bez razuma, zemaljskim i vodenim, biljkama i sjemenju, pridaje božanske atribute, što ih je odvelo u ludost i nemoral najgore vrste. Svi autori patrističkih priručnika govore kako Aristid dijeli ljude na četiri kategorije: barbare, Grke, Židove i kršćane, međutim takva podjela ne odgovara Aristidovu tekstu i nakani. Istina, on na jednom mjestu (usp. 13, 5) spominje neke učene među Grcima koji su spoznali određene zakonitosti i stekli znanje o Božjoj prirodi, ali su bili nedosljedni, jer su se pod pritiskom politeizma morali odreći tih istih zakona. Samo ovaj tekst ne ovlaštava nas vidjeti podjelu drukčijom od onog što je definirao Aristid, koji i Grke uključuje u mnogobožačku skupinu naroda.
–                Židovi.  Za Židove Aristid tvrdi da štuju samo jednoga Boga Stvoritelja svega, ali ga ne poznaju potpuno jer niječu da je Isus Krist Sin Božji su na visokom stupnju jer imaju Objavu. Hvali ih zbog monoteizma, te stoga drži da su na većem stupnju spoznaje od ostalih naroda. No, zamjera im da se nisu odredili prema Isusu Kristu kao Spasitelju, čime su i sami upali u veliku zabludu.
Kršćani. Bilo po jasnoći spoznate istine, bilo po intenzitetu moralnoga življenja, kršćani nadmašuju sve ostale narode. Oni su spoznali Boga na najuzvišeniji način, jer su prihvatili Isusovo spasiteljsko djelo u kojem se Bog objavio u punini. Oni su nova vrsta ljudi koju je Bog oblikovao po svome Sinu, a prednjačeći u kreposnom i moralnom življenju cilj im je i zadatak izvući ljudski rod iz nepoznavanja istine i blata nemorala.Celzo je poznavao Aristidovu Apologiju, te je iz nje vadio neke argumente protiv židova, kao i polazišta da ismijava učenje o Providnosti. Stil Apologije je jednostavan i bez većih književnih pretenzija, ali svjedoči o iskrenosti autorova osvjedočenja.

—Ariston iz Pele
Aristonu se pripisuje prvi apologetski spis protiv židovstva Disputa kršćanina Jasona sa židovom Papiskom o Kristu, koji je Celzo pročitao i s prijezirom ocijenio kao niz apsurdnosti. Apologiju piše u obliku polemike između (judeo)kršćanina Jasona i Židova Papiska, u kojoj kršćanin s toliko žara i uvjerljivosti pokazuje da su se u Kristu ispunila starozavjetna proroštva da se Papisko obraća priznajući Krista Sinom Božjim i tražeći krštenje. Mjesto polemike je po svoj prilici Aleksandrija, jer se Jasno služi alegorijskom metodom, a vrijeme je oko 140. god. Djelo nije sačuvano, a o njemu se zna samo iz Origenova svjedočanstva, jer je brani protiv Celza.

—Tacijan Sirac
Život: Tacijan je podrijetlom iz Sirije, rođen oko 120-125. godine, a obratio se u Rimu oko 160., nakon čega je bio učenik sv. Justina. Jeronim kaže da je bio školovani retor i stekao je nemalu slavu u govorničkom umijeću. Nakon Justinove smrti (oko 165. godine) i sam otvara školu, ali se nije dugo zadržao jer je cinik Krescent, koji je spletkario protiv Justina, i protiv njega kovao zavjere. Stoga odlazi na Istok, a po Irenejevu svjedočanstvu upao je u gnosticizam dvanaeste godine cara Marka Aurelija (172/3.) postavši osnivačem sekte enkratita (enkrateia = uzdržljivost), no danas međutim prevladava mišljenje da Tacijan nije bio gnostik. Ova sekta je pozivala na krajnju uzdržljivost, pa je stoga odbacivala brak kao preljub, zabranjivala blagovanje mesa i nije dopuštala korištenje vina za slavljenje euharistije, već samo vodu, te su ih zvali i aquarii.

Djela: Poznata su nam njegova dva spisa: Govor Grcima i Diatessaron. Govor Grcima (Oratio ad Graecos) je polemički spis, sastavljen nakon Justinove smrti, a prije nego je Tacijan prešao u herezu, vjerojatno oko 170. godine u Grčkoj. Rigorizam i nepopustljivost glavne su odrednice Tacijanova karaktera, što onda prelazi u žestoko, nesmiljeno polemiziranje uslijed kojeg potpuno odbacuje grčku filozofiju, kulturu, poeziju, umjetnost, govorništvo, religiju kao apsurd, iluziju, nemoral, bez ikakve vrijednosti. Po njemu, sve što Grci imaju plod je perverzije, jer postoji starija i bolja civilizacija od njihove, a to je barbarska (židovsko-kršćanska), koja je jedina izvorna, a od koje su Grci plagirali. I sam je jedno vrijeme bio dionik helenističke mudrosti, a onda je prignuo koljeno jedino pred Pismom, čija jednostavna dubina osuđuje ispraznu oholost grčke filozofije. Premda i sam koristi bogatstvo grčke filozofije, na poseban način stoičkih elemenata, ipak odbacuje u bloku helenističku mudrost i uvjerenja, tako da njegova polemika postaje rušilačka više nego apologetska. Ekstremni rigorizam i nepopustljivost su ga i udaljili od vjere, koju je već bio tako žarko prigrlio i branio.

Diatesaron je jedna vrsta konkordancija četiriju evanđelja, sastavljen vjerojatno nakon što se Tacijan vratio na Istok. Uzimajući dijelove iz sva četiri kanonska Evanđelja sastavio je prvi „život Isusov“, koji se je nametnuo čak kao službeno Evanđelje sirijske Crkve u Edesi sve do 5. st. kad ga smjenjuju kanonska Evanđelja. Osobito žestoko je protiv njega ustao Teodoret Cirski koji je dao spaliti 200 primjeraka. Efreme Sirski je polovicom 4. st. napisao komentar Diatessarona koji se sačuvao u armenskom prijevodu. Raspravljalo se je li napisano na sirijskom ili grčkom, ali je bjelodano da je sirijski prijevod nastao neposredno nakon izvornika, vjerojatno nastojanjem samog Tacijana. Ipak grčki i sirijski tekst je izgubljen, dok je rekonstrukcija moguća na temelju ostalih prijevoda (latinski, arapski, itd.). Prijevodi svjedoče kako je velik ugled uživao u svoje vrijeme.

Nauk: – Odbacivanje grčke filozofije i kulture: Po ovoj nauci, Tacijan je prava suprotnost svome učitelju Justinu. U kontekstu odbacivanja grčke filozofije i kulture Tacijan dokazuje da je kršćanstva, koje je prava filozofija, suprotna grčkoj filozofiji, starije od Homera, a ujedno je i prava religija, jer je kao takvo postojalo od početka, samo su ga ljudi pod utjecajem demona iskvarili, a Krist vraća na početnu čistoću. Tacijan nema osjećaja za perspektivu povijesnog razvitka, te kod njega nema mjesta za ono što se naziva poviješću spasenja. Premda odbacujući formalno grčku filozofiju i kulturu, ipak se Tacijan služi mnogo više od Justina pojmovima i metodologijom srednjeg platonizma da bi pojasnio nauk o Bogu, o Logosu, o stvaranju, isto kao što je njegov govor mnogo više pod utjecajem tradicionalne retorike. Uzdizanjem «barbarske filozofije» Tacijan ne podrazumijeva semitsku kulturu, nego stanje prvobitnog čovječanstva koje je upoznalo istinu bez unakaženosti grčke filozofije, i prema kojem se kršćanstvo postavlja kao prema vraćanju na izvore. Dok za Justina gubitak istine u filozofiji nije bio potpun, dotle je kod Tacijana jasan stav između kontrasta biblijske tradicije s jedne strane i grčke s druge strane.
– Logos: U nauci o Logosu Tacijan nastavlja Justinovu teologiju razlikujući dva stadija: Bog je u početku bio sam, dok još nije stvoren svijet, ali je od početka u njemu bio Logos in potentia(dynamis Logou). Ako je u Bogu dynamis Logou od početka, njegova opstojnost nije imala početka (Oratio 5). Bog, Gospodar kozmosa, po njemu je sve držao. Činom volje ta je božanska sila (dynamis) proizišla iz njegove jednostavnosti kao Logos. Tacijan razlikuje dakle dynamis Logou i Logos: prvo je stanje Logosa odvijeka, a drugo je kad je od Oca proizišao. Rađanje Logosa iz Boga, nije Boga lišilo Logosa. Logos, proizišavši od Oca, ima demijuršku funkciju, te tako organizira materiju. Materija pak, po Tacijanu, nije bez početka. Njezino je počelo «Stvoritelj kozmosa» koji je stvara, te daje iz sebe Logosa koji je organizira. Rađanje Logosa Tacijan tumači usporedbom baklje od koje se užižu svjetla. To rađanje uključuje podjelu (merismòn), a ne odsijecanje (apokopén), jer «ono što je odsječeno odstranjeno je od svoga izvora, a ono što je podijeljeno učinjeno je u cilju raspodjele ekonomije, te ne osiromašuje izvor od kojega dolazi». Kap što se od jedne baklje zapale druge baklje, a da se ona sama ne umanji, teko i Logos koji izlazi iz moći Očeve ne lišava Logosa onoga od koga potječe. Prije stvaranja Bog je sam i Logos je Bogu imanentan kao potencijalitet za stvaranje svega, no u času stvaranja Logos ižaruje iz Oca kao njegovo «primordijalno djelo». Jednom rođen kao «duh od duha izašao, razumnost proizašla iz razumne moći», Logos postaje Očevo sredstvo za stvaranje i upravljanje svemirom, navlastito za stvaranje čovjeka na sliku Božju.
– Antropologija: Tacijanova antropologija dala je povoda da su ga neki smatrali gnostikom, ali on ipak nije gnostik, jer ne zastupa ontološko-kozmološki dualizam karakterističan za gnostičke sustave. Po Tacijanu Bog stvara i materijalni svijet, a Logos, koji je od početka s Bogom jedno, svijet organizira, dok u gnostičkim sustavima materijalni svijet je plod grijeha i pada. Čovjek je po Tacijanu sastavljen od materije (hyle) i dva duha (pneumata), jednoga nižega (psyhé) koji je materijalne naravi i nije besmrtan i drugoga višega (pneuma) koji je na sliku i priliku Božju. Čovjekova duša (psyhé) nije besmrtna, ali može i ne umrijeti. Ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali će kasnije uskrsnuti na vječnu smrt (smrt u besmrtnosti) ukoliko nije spoznala istinu, to jest imala višu dušu po kojoj je na sliku Božju; ta će joj smrt biti vječna kazna. Međutim, ukoliko je spoznala Boga, to jest ukoliko ima višu dušu (pneuma), ona ne umire, makar se privremeno zajedno s tijelom raspala, jer će uskrsnuti na vječni život. Prema tome, duh Božji nije nipošto u svim ljudima, nego je sišao u neke, koji žive pravedno, i sjedinio se s njihovom dušom, te je preko njihovih proroštava navijestio drugima skrivene stvari. Duša koja je sjedinjena s duhom ima od njega krila da može letjeti. Duša, budući da je po grijehu odbacila duha, izgubila je krila, te je iz raja pala na zemlju kao mala ptičica koja još nema perja. Po Tacijanu raj zemaljski nije bio na ovoj zemlji, nego na drugoj ljepšoj koja je iznad ovog vidljivog neba, i odanle su dušu pale na ovu zemlju. Ovaj mitološki element pokazuje neku sličnost s gnosticizmom, ali je Tacijan i pod utjecajem platonizma.

—Atenagora iz Atene
Atenagora je bio Tacijanov suvremenik, rodom iz Atene, jer se u apologiji naziva «filozof kršćanin iz Atene». O njemu nema mnogo sigurnih informacija (Euzebije i Jeronim o njemu ništa ne govore), osim vijesti koju o njemu daje ne baš pouzdani povjesničar Filip iz Side (oko 430. godine), kad tvrdi kako je bio poganski filozof kojemu je stalo napisati nešto protiv kršćana, pa se dao na proučavanje božanskih Pisama da bi ih pobijao, što ga se toliko dojmilo da je postao učiteljem vjere koju je htio progoniti. Neki misle da je čak neko vrijeme proveo u aleksandrijskoj katehetskoj školi.
Od njega su ostala sačuvana dva djela: apologija Legatio pro Christianis (Poslanstvo za kršćane) i spis O uskrsnuću mrtvih. Sposobnošću izražavanja, ljepotom jezika i jednostavnošću dispozicije nadvisuje Justina. Stil mu je bez retorike i strogo filozofski koncizan, s malo slika, a rado navodi pjesnike i filozofe. Nikad ne gubi iz vida svoj predmet koji obrađuje, a u digresijama je kratak. Prema grčkoj filozofiji, osobito prema Platnou, odnosi se prijateljski. Uspoređujući ga s Justinom i Tacijanom, moglo bi se reći da je Justin apostol, Tacijan polemičar, a Atenagora pravi filozof.
Legatio pro Christianis (Molba za kršćane) Apologiju Legatio pro Christianis (Presbeía perì tòn christianón) caru piše Marku Aureliju i sinu mu Komodu, između 176. i 180. godine, a najvjerojatnije 177. Kao i Justin, Atenagora se traži put pomirenja između kršćanstva i carstva, kršćanskog nauka i poganske filozofije. Drži da su stari pjesnici i filozofi, prihvaćajući u biti monoteizam, pripravili put kršćanstvu, a kršćani nastavljaju put najboljih tradicija poganskih filozofa, koji su također bili progonjeni, kao i kršćani, zbog izopačenosti demona. Upravo su demoni izobličili pogansku religiju i društvo, te su ih okaljali i nemoralom.
Atenagorina apologija je razumska obrana kršćanstva: on navodi i Sveto pismo, ali svoje dokazivanje temelji na razumu. Premda ne štedi kritika na račun poganskih mana, stav mu je dobrohotan a oblik uljudan. Kao mislilac se odlikuje jasnoćom i savršenim ekvilibrijem. Teološka mu je misao izražena jasno i logično, poduprta točnim formama i harmoničnom stilom. Središnje točke su: jedinstvo Božje (najstariji razumski dokaz monoteizma); božanstvo Kristovo i Duha Svetoga, jedinstvo i razlikovanje u Trojstvu; anđeli i demoni; djevičanstvo kao plod kršćanskog morala; rađanje je primarni cilj braka; uskrsnuće tijela. Na poseban način, na planu kršćanske moralnosti, Atenagora opovrgava optužbe za ateizam, kanibalizam i incest. Kršćani su monoteisti, a to ne samo nije zločin, već je i u skladu s rezultatima poimanja kod nekih poganskih filozofa i pjesnika koje nitko nije optužio za njihovo monoteističko poimanje božanstva, premda potkrijepljeno nesavršenim dokazima, dok su kršćani za svoja monoteistička uvjerenja primili božansku objavu po prorocima koje je nadahnuo Duh Sveti. Stoga oni posjeduju obilje razumskih dokaza koji potvrđuju njihovu vjeru. Njihovo poimanje Boga je mnogo čistije i savršenije od bilo kojeg filozofskog, a svoju vjeru potvrđuju ne samo riječima, već i djelima. Zbog svoga monoteizma kršćani nisu mnogobošci. Ne moraju poput pogana prinositi žrtve bogovima, niti vjerovati u njih. Štoviše, zabranjeno im je štovati svijet, nego časte svoga Stvoritelja.
Kršćane, nadalje se ne može optužiti radi ljudožderstva, jer oni imaju mnogo više poštovanje za ljudski život od pogana. Ne samo da ne ubijaju, nego im je zabranjeno i gledati kako se ljudi ubijaju u gladijatorskim igrama, a osuđuju abortuse i izlaganje novorođene djece kao zločin. Ova i slična nedjela kršćanima zabranjuje vjera u uskrsnuće tijela na temelju koje se prema ljudskom tijelu ne mogu odnositi kao oni koji ne vjeruju u uskrsnuće. Na optužbe za incest, Atenagora odgovara da si kršćani ne dopuštaju griješiti niti mišlju, što pokazuje kršćansko poimanje braka i djevičanstva, te se čudi da pogani, koji su napunili društvo svakom vrstom nemorala (homoseksualnost, preljub), prozivaju kršćane kao nemoralne.

O uskrsnuću mrtvih

Ovaj spis, u kojem Atenagora argumentima iz razuma dokazuje kršćansku vjeru u uskrsnuće tijela, izrazito je filozofski. Dijeli se u dva dijela. U prvom dijelu raspravlja o Bogu i o uskrsnuću dokazujući kako se Božja mudrost, svemogućnost i pravda ne protive uskrsnuću tijela nego je sukladna tome, napose jer je Bog svojom voljom autor uskrsnuća. U drugom dijelu raspravlja o čovjeku i o uskrsnuću, predstavljajući uskrsnuće tijela nužnošću ljudske prirode prije svega jer je čovjek stvoren za vječnost. Drugi vrlo važni argument proizlazi iz činjenice da je čovjek jedinka sastavljana od duše i tijela. Njegovo se jedinstvo ruši smrću, no uskrsnućem od mrtvih ono mu se vraća da bi mogao živjeti zauvijek. Isto tako i radi toga što tijelo također treba primiti nagradu ili kaznu za ljudska djela jer su oboje podložni moralnom redu, u protivnom bilo bi nepravedno nagraditi samo dušu za dobra djela u kojima je surađivalo i tijelo. Naposljetku, čovjek je stvoren da bude sretan, a kako se to ne može ostvariti ovdje na zemlji, jasno je da se to mora dogoditi u drugom životu. Dakle, po Atnenagori, postoji uskrsnuće tijela i Bog će cijelome čovjeku dati po njegovim djelima nagradu ili kaznu u životu vječnomu.

Teologija: Osim što dokazuje postojanje jednoga Boga iz razuma, Atenagora je izvrstan svjedok prednicejske vjere u Presveto Trojstvo. Koristeći razumski dokaz, svjestan je da je taj dokaz potvrđen i po prorocima u samom Pismu. Odlučnije od Justina i s manje rezerve definira božanstvo Logosa i njegovo bitno jedinstvo s Ocem. Krist je bio u Bogu odvijeka kao «nous» i «logos», i onda u svrhu stvaranja iz njega izišao, ali sam nije stvorenje (slično su govorili Justin, Tertulijan, Teofil, Hipolit). On je proizišao iz Boga da bude ideja i moć (idea kai energeia) za sve materijalne stvari koje su bile bez oblika. Što se tiče Duha Svetoga kaže za nj da je izljev Boga koji proistječe i vraća se kao zraka sunca. Iz ovakvih promišljanja proizlazi i njegova definicija Trojstva: «Tko se neće čuditi da se ateistima nazvani oni koji tvrde da jest Bog Otac i Sin Bog i Duh Sveti, te dokazuju i njihovu moć u jedinstvu i razliku u poretku.»
Isto tako je Atenagora značajan svjedok nauka o nadahnuću i božanskoj objavi. Za razliku od proroka i filozofa koji su po sposobnosti vlastite duše tražili istinu, te su uspjeli spoznati, ali ne i pronaći bitak, jer se nisu udostojali naučiti od Boga ono što se tiče Boga, pa je tako došlo i do raznolikosti mišljenja i poimanja o Bogu, svijetu, materiji. Kršćani, naprotiv, za ono što misle i vjeruju za svjedoke imaju proroke koji su govorili o Bogu i božanskim stvarima po djelovanju božanskog duha. Kršćanima bi bilo nerazumno prestati vjerovati Duhu Božjemu koji je govorio preko proroka kao preko svojih sredstava, da bi potom svoje spoznaje temeljili na ljudskim mišljenjima.

—Meliton Sardski
Meliton je kršćanski pisac iz 2. st., spomenut u jednom pismu efeškog biskupa Polikrata papi Viktoru, tvrdeći kako je sav živio u Duhu Svetom (Euzebije, HE V, 24, 2-8). Euzebije ga naziva biskupom Crkve u Sardu u vrijeme Marka Aurelija, kojem upravlja i jednu Apologiju (god. 170.). Pohodio je sveta mjesta da bi proučio starozavjetni kanon. Svjedok je kvartodecimanske tradicije slavljenja Uskrsa. Bio je plodan i priznat teolog, najjači predstavnik prvotne maloazijske kršćanske teologije, čije naslijeđe je uglavnom izgubljeno.
Od Apologije su ostali fragmenti u Euzebija. Meliton izvješćuje cara da se «rod onih koji Boga štuju» progoni u Maloj Aziji na temelju novih odredaba, da razni denuncijanti haraju i pljačkaju «one koji nisu načinili nikakve nepravde». Drži da takve nepravedne odredbe nije mogao propisati pravedan car, pa ga zato moli da ne prepusti kršćane takvom javnom pljačkanju. Što se tiče kršćanskog bogoštovlja, oni ne štuju «kamenje», nego «štuju jedinoga Boga koji je prije svega i iznad svega, i Krista njegova koji je Božji Sin i Logos prije vjekova».
Kršćanstvo drži filozofijom. Nastalo je kod barbara, proširilo se u doba Augusta. Poziva se potom da carevi nisi progonili kršćane, osim Nerona i Domcijana, a ujedno svjedoči kako su i kršćani zauzeli lojalan stav prema rimskoj vlasti.
Značajne su njegove dvije pashalne homilije (Pashalna homilija i In sanctum Pascha) u kojima Meliton, pod utjecajem pashalne židovske hagade tumači biblijski opis ustanove Pashe: oslobođenje Izraelaca iz Egipta je prefiguracija Kristove žrtve koja je istinska Pasha koja oslobađa čovječanstvo od ropstva grijeha i smrti. Naglasak je stavljen ne toliko na uskrsnuće Kristovo koliko na otkupiteljsku muku. Teologija mu je bitno usmjerena na odnose dvaju Zavjeta u djelokrugu jedne povijesti spasenja. Meliton se po svojoj kristološkoj spekulaciji može staviti uz bok Justinu i Ireneju. On Krista priznaje Bogom i čovjekom, te su njegove formulacije važna etapa za kasniju terminologiju (diofizitizam, communicatio idiomatum). Za slikovito označavanje sjedinjenja božanskog i ljudskog elementa u Kristu Meliton posebno upotrebljava sliku oblačenja: u djevičinu se krilu obukao u čovjeka i proizišao kao čovjek. O Duhu Svetom takoreći ne govori.Govori o univerzalnosti grijeha i smrti, ali se ne može točno reći upušta li se u razmišljanje o istočnom grijehu u strogom smislu riječi. Antropologija mu je dihotomična: čovjek je slika Božja po duši, a zlo čovjekovo poslije pada je u razorenju sklada između duše i tijela. Krist ponovno uspostavlja razoreno jedinstvo. Soteriologija mu je prepoznatljiva po naslovima koje pridaje Kristu: otpuštenje, Pasha spasenja, Janje zaklano za ljude, otkupnina, život, uskrsnuće, svjetlo, spasenje, kralj…

—Teofil Antiohijski
Život: Teofil je rođen oko rijeke Eufrata od poganskih roditelja. Odgojen je u helenističkoj kulturi, u zreloj dobi se obratio, kako sam veli, čitajući Svete knjige i utvrdivši istinitost proroštava koja su u njima sadržana. Kasnije postaje antiohijski biskup, šesti po redu. Dobro je upućen u Sveto pismo, a prvi je autor koji je zastupao nadahnutost knjiga Novoga zavjeta.

Djela: Od mnogih djela koja spominju Jeronim i Euzebije, sačuvano je samo “Ad Autolychum”. Pretpostavlja se da je nastalo nakon 180. god. i u tom djelu on piše prijatelju Autolihu, učenom poganinu, odgojenom u grčkom duhu i vjerojatno visokom činovniku i prijatelju Teofilovu.

U prvoj knjizi Teofil odgovara na precizna Autolihova pitanja o naravi i spoznaji Boga, naglašavajući da Boga ne možemo vidjeti tjelesnim očima nego samo očima duše. Da bi se Boga spoznalo, potrebna je čistoća srca, a potpuno ćemo ga spoznati nakon uskrsnuća tijela. Teofil ujedno podvrgava kritici apsurdnost poganske religije, osuđujući idolatriju kao apsurd. Osude protiv kršćana su nepravda jer oni poštuju cara i mole se za nj, dok mu se ne klanjaju jer on nije Bog.

U drugoj knjizi govori o proročkim nadahnućima i uspoređuje ih opet s poganskim djelima, govoreći kako su ona isprazna. Kritizira pogansku mitologiju i zablude u koje su upali poganski pjesnici i filozofi. Svemu tome suprotstavlja istinitu nauku sadržanu u svetim knjigama: izlaže i tumači, uglavnom alegorijski, opis knjige Postanka o stvaranju svijeta, o stvaranju čovjeka, o Adamovu grijehu i povijesti prvih ljudi sve do raspršivanja ljudskoga roda koje je uslijedilo nakon uništenja kule babilonske. Kao autoritet navodi i Sibiline knjige donoseći 84 Sibilina stiha koji veličaju vjeru u jednoga Boga.

U trećoj knjizi je primjena kršćanstva u životu. Pokazuje koliko su kršćani na moralnom planu superiorniji od pogana. Iznova se vraća na izlaganje zabluda i izopačenosti koje se nalaze u pjesnicima i filozofima, kojima suprotstavlja ćudoređe sadržano u Svetim knjigama koje vrše kršćani. Na koncu sastavlja prvu kronologiju da pokaže kako je Mojsije stariji od grčkih pjesnika i filozofa i da ima vjerodostojnost. Od postanka svijeta do Marka Aurelija broji 5695 godina. Krist se rodio u 5550. god. od postanka svijeta, dok je Mojsije pisao oko 1000 godina prije Trojanskog rata.

Nauk: Osim što je prvi kršćanski pisac koji govori o nadahnuću novozavjetnih spisa, prvi je upotrijebio i pojam Trojstvo (trias) da jednim imenom označi Boga Oca (Bog) i Sina (Riječ) i Duha Svetoga (Mudrost). U nauci o Logosu Teofil razlikuje unutarnji ili imenentni Logos (endiathetos) od izvanjskog ili izrečenog (prophorikos). Logos je najprije u Bogu od vijeka (endiathetos), a onda ga je Bog, prije stvaranja svijeta, iz sebe izrekao da mu bude služitelj kod stvaranja i da po njemu stvori sve stvari. Logos je razgovarao s Adamom u raju zemaljskom.
Teofilova antropologija pruža također zanimljive crte: Čovjek je stvoren u dostojanstvu i postavljen u raj zemaljski, koji je bio smješten na zemlji (nije nebeska zemlja kao za Tacijana). Čovjek je stvoren u srednjem stanju (mesos), ni posve besmrtan ni posve smrtan, nego sposoban za jedno i za drugo. Adam je bio dijete (nepios), po dobi. Bog je u čovjeka stavio «način za napredovanje, da razvijajući se postane savršen, dapače proglašen Bogom, i na taj se način uspne na nebo, stičući besmrtnost» (II, 24). Čovjek je sagriješio, nije sačuvao svoju djetinju nevinost (akakia) i jednostavnost (haplotes), neposluhom prema Bogu (a ne zato što bi drvo spoznanja u sebi sadržavalo zlo) navukao je na sebe kaznu, trpljenje, i napokon samu smrt. Izbačen je iz raja kao u neko izagnanstvo, ali je to bio znak Božje dobrohotnosti, jer ga je ponovno pozvao da se popravi i prizna krivnju. To izagnanstvo je imalo pedagoško značenje, da se čovjek kod uskrsnuća nađe zdrav, tj. čist, pravedan i besmrtan. Ponovno čovjekovo vraćanje u raj zbit će se kod uskrsnuća. Smrt je za Teofila čovjekovo odvajanje od Boga, a odvajanje duše od tijela ima značaj nečega samo prolaznoga.

Golema je razlika između Tacijanove i Teofilove antropologije, uza sve sličnosti. To se najbolje vidi po tumačenju istočnoga grijeha. Dok je istočni grijeh za Teofila nerazboritost jednog djeteta, dotle je za Tacijana pad jednog nebeskog bića. U Teofilovoj antropologiji postoje pretpostavke za pravi povijesni razvoj, za istinsku povijest spasenja, čega nema kod Tacijana.

 

 —Poslanica Diognetu
Radi se o tekstu nepoznatog autora osobi koja se zove Diognet, međutim nije jasno o kome je riječ. Neki misle da bi to mogao biti stoički filozof Diognet, učitelj Marka Aurelija, no svi pokušaji da se sa sigurnošću utvrdi njegov identitet nisu dali željene rezultate. Iz Uvoda se vidi da je u kontaktu s kršćanstvom i kršćanima, te kao ugledni i naobraženi poganin želi dublje upoznati kršćanstvo.
Bilo je mnogo polemika i oko vremena nastanka, no prevladalo je mišljenje da je spis nastao vjerojatno u Aleksandriji koncem 2. ili početkom 3. stoljeća. Sadržajem je doktrinalno-apologetski, a zbog svoje književne ljepote nazvan je „draguljem kršćanske starine“.
Tri su glavna pitanja za koja se zanima Diognet tražeći od autora kršćanina da mu na njih odgovori: a) kakvo je bogoštovlje kod kršćana i čime se ono razlikuje od poganskog i židovskog; b) kakav je socijalni život kršćana, napose njihova međusobna ljubav; c) zašto se kršćanska religija tako kasno pojavila u svijetu. Autor odgovara da poganski bogovi nisu bogovi, a židovski kult je, premda dobar ipak nesavršen, te u konačnici i sam završava u praznovjerju, poradi čega sliči poganskome. Pravo i savršeno bogoštovlje imaju samo kršćani. Govoreći o kršćanskom identitetu i odnosu kršćana prema svijetu, autor naglašava izvornost kršćanskih moralno-duhovnih vrijednosti, premda živeći na zemlji žive između neba i zemlje, između potrebe da kršćanstvo bude utjelovljeno i da bude transcendentno. Kršćani su, nakon pogana i židova, treća vrsta ljudi (tertium genus), i religija i društvo, obilježeni univerzalnošću. Njihova uloga u svijetu je aktivna i pozitivna, jer žive u srcu svijeta, oživljavaju ga iznutra i u isto vrijeme ga nadilaze izmičući opasnosti da ostanu u njemu zarobljeni. Štoviše, njihova uloga u svijetu je kozmička, jer ne samo da obuhvaća društvo i čovječanstvo, nego se odnosi na cijeli svijet (kršćani drže svijet). Kršćanski nauk nije ljudski, nego božanski, jer je Bog poslao ljudima ne bilo kakvo biće, već Riječ po kojoj je sve stvoreno, a on je došao da bi ljubio i spasio ljudski rod. Autor također drži da je ljudska filozofija nemoćna da spozna Božju bit, jer se Bog objavljuje samo po vjeri, jedinom putu kojim se može pristupiti njemu i uživati plodove njegove dobrote i spasenja.
A na upit zašto se Bog tako kasno objavio svijetu, odgovara: Bog je dopustio da ljudi prethodnih naraštaja ostanu u grijehu, da bi se očitovalo kako su nemoćni opravdati se sami od sebe, nego da ima je potrebno milosno Božje djelovanje. Stoga autor poziva Diogneta da se obrati, jer samo vjera u Božju spasenjsku poruku uvodi u pravu spoznaju Oca, kojeg treba ljubiti i nasljedovati u dobru, to jest dijelit svoja dobra s potrebnima. Otvarajući se kraljevstvu Božjemu i prezirući fizičku smrt, dolazi se do stupnja kad se boji samo duhovne smrti i ognja neugasivoga.
I za kraj autor izjavljuje da želi prenijeti apostolsku predaju onome koji želi postati učenik Riječi, koja, premda od početka, pojavila se kao nova, a pronađena je kao stara, uvijek mlada u srcima svetih. Nezamjenjiva je, također, uloga Crkve koja nastavlja poslanje utjelovljene Riječi, a povijest spasenje se ostvaruje na liniji kontinuiteta između Starog i Novog zavjeta. Autor, nasljednik apostola, postavlja se kao vjeroučitelj-navjestitelj evanđelja poganima. Polemizirajući u posljednjem poglavlju protiv gnostika, cilj mu je također ideju gnoze istrgnuti iz ruku heretika, te predstaviti kršćanstvo kao pravu gnozu, koja se sastoji u tome da prihvate pravu spoznaju koju objavljuje Riječ, čime se shvaća jedinstvo spoznaje i života.
Poslanica Diognetu ide u red apologija i može se reći da ima bitne značajke apologija, i to s naglašenom misijskom notom, pa je dragocjen njezin kerigmatski značaj u odnosu prema poganima. Pisac ne smatra potrebnim da u okviru davanja informacija o kršćanstvu govori o Isusu, o njegovoj povijesti, pa niti o uskrsnuću, dok je pitanje uskrsnuća tijela tek površno taknuto. Naglasak je stavljen na pravi pojam Boga i na etički vid kršćanstva s osloncem na pravo poimanje Boga. To pimanje se usredotočuje na spoznaju Boga kao Oca, ali se očinstvo obrazlaže prvenstveno u odnosu prema ljudima, gdje očinstvo nadasve znači Božje čovjekoljublje (philantrophia) i suosjećanje prema ljudima.
Jasno naučava da je Krist Božji Sin, ali ne zadire u problem njegova odnosa s Ocem i nikako ne osjeća da bi time mogao biti problematiziran monoteizam, koji inače zastupa. Jasno naučava da je Sin (Logos) Bog, što daje dojam polemičkog duha protiv gnostika (i Marciona), pa se isključuje da bi poslanica potjecala iz tih krugova. Ideja Logosa je iskorištena prvenstveno u funkciji objave Boga ljudima, ali se teologija o Logosu ni izdaleka ne razvija u onolikoj mjeri kao kod drugih apologeta.

 

—Apolinar Hierapolski
Apolinar je bio nasljednik Papijin na biskupskoj stolici u Hierapolisu. Prema Euzebiju bio je plodan pisac. Napisao je jednu Apologiju upravljenu caru, zatim pet knjiga protiv Grka, dvije protiv Židova, te više knjiga protiv montanizma koji je tada nastao u Frigiji gdje je Apolinar bio rođen. Osim toga napisao je i spis O Pashi, te sudjelovao u velikoj disputi o proslavljanju Uskrsa u Laodiceji (164/166.). predstavnik je kvartodecimanske tradicije.
Od svih djela ostalo je tek samo nešto malo fragmenata, a čini se da je njegova Apologija skupa s onom Melitonovom upravljena u istim okolnostima caru Marku Aureliju.

—Hermija
O autoru se ne zna nego tek samo ime Hermija. Od njega nam dolazi kratki spis pod imenom «Ismijavanje poganskih filozofa» (Irrisio). U djelcu od deset poglavlja autor se, uz pomoć sarkazma, trudi pokazati ništavnost poganske filozofije. Proziva suprotnosti u nauku koji se tiče Božjeg postojanja, duše i svijeta. Najviše je prostora posvetio ismijavanju pitagorejskog učenja o brojevima, mjerama, likovima, kao o biti svijeta, a ruga se i Epikurovom učenju o mnoštvu svjetova. Zaključak je da je istraživanje filozofa sasvim beskorisno.
Autor nije po struci filozof, niti je osobno i duboko istraživao filozofiju, nego svoje spoznaje uzima iz filozofskih priručnika. Djelo je satiričkog a ne didaktičkog karaktera, a nadahnjuje se na tekstu iz 2 Kor (3,19): Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.
Hermija nije osobit kršćanski mislilac. Ne govori ni o Kristu ni o Crkvi. Čak se postavljala hipoteza da je to u stvari protufilozofska satira nekog poganskog pisca, koju je poslije neki kršćanin «posudio» kao oružje protiv «mudrosti ovoga svijeta», stavljajući na početak dvije kršćanske rečenice.
Datiranje spisa nije jednostavno jer nigdje u starini nema spomena o njemu, tako da se razilaze mišljenja, od 2. do 6. st., no uglavnom prevladava mišljenje da je nastao početkom trećega.

Reading time: 30 min
Program patrologije

b) Justin

March 17, 2012 by Ivan No Comments



— Uvod
Život: Justin, filozof i mučenik, rođen je u Palestini u poganskoj obitelji, odgojen u kulturi svoga vremena, pohađao je filozofske škole stoika, peripatetika, pitagorejaca i naposljetku neoplatonista. Završivši škole djelovao je kao filozof u Ateni. Međutim, željan spoznanja istine, osjećao je da ni u jednoj ovoj školi nije su No ni u jednoj nije mogao zadovoljiti žeđ za pravom spoznajom Boga, sve dok se nije upoznao kršćanstvom, što može zahvaliti jednom starcu kojeg je susreo na obali mora, koji mu je rekao da mu ni platonizam ne može dati odgovor na istinu koju traži, nego samo proroci koji su navijestili istinu. Dajući se na proučavanje proroka postaje kršćanin (vjerojatno u Efezu oko 130. godine), da bi nakon toga posvetio život obrani kršćanstva kao putujući učitelj. Dolazi u Rim oko 140. godine za vrijeme cara Antonina Pia, te otvara i vlastitu filozofsku školu u kojoj besplatno upućuje učenike u kršćansku vjeru. Optužuju ga radi ispovijedanja kršćanske vjere (vjerojatno od ciničkog filozofa Krescenta), te mu rimski prefekt Junije Rustik daje odrubiti glavu oko 165. godine.
Justin je najpoznatiji od svih apologeta jer vrlo obilno koristi grčku filozofiju koju drži istinitom, ali nepotpunom. Sva istina koja postoji u različitim filozofskim sistemima pripada kršćanima koji je posjeduju u punini, jer su oni spoznali Riječ (Logos), dok su ga filozofi spoznali na nejasan način u stvaranju. Napisao je više spisa, a samo su tri ostale sačuvane: Prva apologija, Druga apologija i Dijalog s Trifonom. S književnom stajališta imaju nedostataka poradi čestih digresija, neartikulirane misli, govorničkih pogreški i žestine, ali pokazuju karakter iskrena i poštena čovjeka koji nastoji postići sporazum sa svojim protivnikom.

— Justinove apologije
Po svoj prilici Druga (15 poglavlja) je samo dodatak prvoj (68 poglavlja). Posvećene su caru Antoninu Piu (138-161), a napisane su u Rimu između 148. i 161. U prvoj navodi da je od Kristova rođenja, u vrijeme Kvirinijeva vladanja, prošlo oko 150 godina. Povod apologijama je mučenje troje kršćana koje se dogodilo po nalogu prefekta Urbika.

—Prva apologija

  • Uvod (pog. 1. do 3.): Poziva se na pobožnost i razboritost careva, te moli da se car osobno zauzme za progonjene kršćane i da ih sudi on sam po pravdi, a ne na temelju kleveta.
  • Glavni dio (pog. 4. do 67.):
    • Prva cjelina (od 4. do 12.): buni se protiv sudskog sustava koji se primjenjuje na kršćane; protivi se klevetama; protivi se kaznama samo poradi imena; brani se od optužbe «ateizma». Stoga Justin osuđuje nezakonitima sudske postupke protiv kršćana i pobija optužbe na njihov račun držeći da se radi o klevetama. Ponajprije tvrdi da time što nose ime „kršćanin“ ne bi smjeli biti podložni osudi i kazni, već samo ukoliko su počinitelji zlih čina. Nadalje, kršćane se ne može optužiti niti radi ateizma, nemorala ili pak mržnje prema domovini. Ukoliko ne štuju božanstva, to je radi toga što nije u skladu s razumom, a vjera u zagrobni život i u Boga odvraća od bilo kakvog zla i grijeha, te su kao takvi najbolja potpora dobrobiti Carstva. Dosljedno logici filozofskih principa i eshatoloških iščekivanja kršćani žive časno i pošteno.
    • Druga cjelina (od 13. do 67.): opravdanje kršćanske religije (uglavnom povijesno i filozofski):
      • njezin nauk: ona je jedina istinita; poganski filozofi su preuzeli svoje nauke iz Staroga zavjeta; Isus je Sin Božji, Spasitelj, Utemeljitelj Crkve.
      • bogoštovlje: Krštenje, euharistija (opisuje tijek euharistijske liturgije)- Društveni život.

U ovom dijelu (pog. 13-68) Justin nastoji izložiti temeljne kršćanske istine i opisati kršćansko bogoštovlje (krštenje i euharistija), uvjeren da je kršćanstvo progonjeno jer protivnici slabo poznaju njegov pravi nauk. Stoga raspravlja o velikim temama vjere u Boga, etike, eshatologije i kristologije, te potom dokazuje kako je kršćanska vjera jedina istinita, ujedno najstarija, a Isus Krist je Sin Božji, naviješten u starozavjetnim proročanstvima. Basne i mitove su izmislili demoni da bi krivotvorili kršćansku istinu, a znajući kako da se vjerodostojnost neke religije vrednovala i po starini, Justin dokazuje da je Mojsijev nauk stariji od Platonova, te da je Platon određene elemente svoga nauka kopirao od Mojsija.

  • Zaključak (pog. 68.): veliko upozorenje caru. Justin apologiji prilaže pismo koje je car Hadrijan oko 125. uputio prokonzulu Azije Minuciju Fundanu, koje je od iznimne povijesne važnosti, a u kojem donosi upute za ispravnu sudsku proceduru protiv kršćana:

o      kršćane treba suditi slijedeći redovnu sudsku praksu; o      ne može ih se kazniti ako im nije dokazano da su prekršili rimske zakone; o      kazna mora biti proporcionalna naravi i stupnju njihova prijestupa; o      kazniti one koji iznose lažne optužbe.

—Druga Apologija
Nastavak je prve. Napisana između 150. i 160., a Justin se izravno poziva na rimsko javno mnijenje.

  • Protestira protiv osude kojom je prefekt Urbiko osudio na dekapitaciju troje kršćana samo radi vjere.
  • Poziva na ljubav prema istini i prema pravednosti kad se sudi kršćanima.
  • Odgovara na dvije objekcije pogana: Zašto se kršćani ne ubijaju sami ako toliko žele susret s Bogom i zašto Bog dopušta da ih se progoni umjesto da intervenira i oslobodi ih? Kao odgovor na prvo pitanje Justin odgovara da kršćani ne čine ništa što je suprotno volji Božjoj. Odgovarajući na drugu tvrdi da su demoni krivi zbog progona jer ne trpe istinu i kreposti, pa izmišljaju o kršćanima kojekakve zločine. Međutim, preko kušnji i poteškoća Kristovi učenici stječu zasluge, a odvažnošću u mukama dokazuju nadmoć svoje vjere nad progonima i nad poganima, jer je to za njih put blaženstva.
  • Justin traži da se njegova knjižica obznani javnosti da bi se iskorijenila kriva mišljenja i predrasude prema kršćanima, te da bi se progonitelji mogli obratiti, a carevi suditi sukladno načelima pravde i pobožnosti.

—Dijalog s Trifonom
Dijalog je napisan nakon apologija, vjerojatno oko 160. U biti je djelo kojim Justin pokušava iznijeti sadržaj dvodnevne rasprave između njega i rabina Trifona (nije sigurno da bi to bio rabi Tarfon spomenut u Mishni) koji se održao u Efezu (Euzebije) u vrijeme Bar Kochbine pobune (132-135.). Pišući Dijalog Autor ima u vidu polemičko sučeljavanje kršćanstva i židovstva oko polovice 2. st. Premda se služi književnom formom dijaloga, po uzoru na platonovske dijaloge, ovaj spis se ne obraća jednoj kategoriji naslovnika, nego svima (kršćani, pogani, židovi) koji traže istinu. Njima Justin želi prenijeti da istina nije u grčkoj filozofiji nego u Svetom pismu, ali da ispravno tumačenje Pismu daju kršćani a ne židovi.

  • Uvod (pog. 2-8.): Priča o svojoj intelektualnoj formaciji (traženje u raznim filozofskim školama) i obraćenju na kršćanstvo.
  • Korpus teksta (pog. 9-141.):
    • Prvi dio (9-47): vrlo značajno svjedočanstvo o kršćanskom poimanju Staroga zavjeta. Mojsijev je Zakon imao privremeno značenje, a kršćanstvo je novi i vječni Zakon za sve čovječanstvo.
    • Drugi dio (48-108.): usredotočena na Krista, brani njegovo božanstvo. Objašnjava motive radi kojih ga kršćani priznaju i štuju Mesijom i Bogom: u njemu su se ispunila proročanstva Staroga zavjeta. Dokazuje njegovu preegzistenciju, utjelovljenje (djevica što rađa sina), otkupljenje po muci i smrti: sve je bilo unaprijed naviješteno u Pismu.
    • Treći dio (109-141.): govori o Crkvi. Oni koji vjeruju u Krista i slijede njegov zakon sačinjavaju novi Izrael, novi izabrani narod.
  • Zaključak (142.): Želja da njegov sugovornik izabere Krista radije nego svoje učitelje, te da povjeruje u nj.

—Izgubljena djela i pseudojustinovski manuskripti Izgubljena djela: Liber contra omnes haereses; Protiv Marciona; Govor protiv Grka; Pobijanje (grka); O Božjem suverenitetu; O duši; Psaltir; O uskrsnuću.Manuskripti pseudojustinovi: Cohortatio ad Graecos (3. st.); Oratio ad Graecos (apologia pro vita sua nekog grčkog obraćenog kršćanina) (3. st.); De monarchia; etc.

—Justinova teologija
Obrazlažući Justinovu teologiju treba imati u vidu da ne posjedujemo autorovo cjelovito izlaganje kršćanske vjere, a izgubljeni su spisu upravo oni koji su u pravom smislu teološki. Braneći vjeru protiv nevjernika, prvenstveno se poziva na razum. Uvjeren da istina najbolje sebe brani, počeo je kršćansku istinu opširno iznositi i tumačiti.
Traži sličnosti između crkvenog nauka i onog grčkih pjesnika, s ciljem da dokaže kako je kršćanstvo jedina zdrava filozofija. Osjeća se utjecaj platonizma, koji je u Justinovim očima bio filozofija najviše vrijednosti.

—Pojam Boga
Pojam Boga očituje Justinovu tendenciju prema platonističkoj filozofiji. Bog je bez izvora, pa iz toga zaključuje da ne može biti imenovan (aretos): Stvoritelj svijeta nema imena, jer je nerođen. Ime koje mu najbolje pristaje je Otac (Otac svih stvari), Otac kozmosa. On je toliko transcendentan da boravi samo iznad svih nebesa, i ne može se pojaviti na zemlji, čime se niječe panteizam i supstancijalna sveprisutnost Boga u svijetu.
Posrednik između Boga i svijeta je Logos. On je prije početka bio jedno s Bogom, ali je prije stvaranja svijeta proizišao od Boga, i svijet je po Logosu stvoren. Bog ne komunicira sa svijetom, nego po svom posredniku, te se i ne objavljuje drukčije. Logos je vodič koji vodi Bogu, i učitelj čovjekov. U samom početku je prebivao u Bogu kao sila, ali je malo prije stvaranja svijeta emanirao i proizišao iz Boga, te je on stvorio svijet. Prispodobljuje ga vatri koja se upalila na drugoj vatri bez da je umanji, ili rađanju čovjeka od čovjeka da mu ne umanji supstanciju. Tako je rađanje Logosa unutarnji proces u Bogu. Čini se da je Justin u konačnici sklon subordinacionizmu. Logos ne stječe svoje izvanjske neovisnosti nego samo u perspektivi stvaranja i upravljanja svijeta, što su njegove osobne službe poradi kojih je stekao osobno postojanje. Postao je božanska osoba, ali podređena Ocu.
U starozavjetnim teofanijama Logos se javljao Mojsiju, Abrahamu i prorocima, što upućuje na njegovu preegzistenciju. Ipak Justin nije uspio sasvim dokučiti vječnsot
Pomoću svoje nauke o Logosu mislio je uspostaviti most između kršćanstva i poganske filozofije.  Justin uči da se božanski Logos pojavljuje u punini samo u Kristu, ali je sjeme Logosa bilo raspršeno u cijelom čovječanstvu. Svako ljudsko biće ima u vlastitom razumu sjeme (sperma) Logosa. Tako su ne samo starozavjetni proroci nego i poganski filozofi (npr. Sokrat, Heraklit) nosili u duši sjeme Logosa sposobno klijati. Zahvaljujući sjemenkama Logosa (spermatikos Logos) svaki se čovjek uzdići do spoznaje istine, makar i nesavršeno. Stoga nema suprotnosti između kršćanstva i filozofije. Što se tiče filozofa, Justin drži da sve što su dobra poučavali, pripada zato kršćanima. Poganski pisci su mogli vidjeti neke istine zahvaljujući sjemenu Logosa, ali samo kršćani posjeduju cijelog Logosa, koji je sam Krist, uosobljena istina.
Osim tog metafizičkog dokaza o postojanju određenih elemenata istine u poganskoj filozofiji, Justin donosi i povijesni dokaz: ako su poganski filozofi i pjesnici došli do mnogih istina koje su poučavali, onda je to jer su to preuzeli iz Staroga zavjeta. Tako su oni, živeći prema razumu i naučavajući istinu, bili kršćani prije Krista, ali samo kršćani, posjedujući Krista, posjeduju cijelu istinu.

—Marija i Eva
Justin je prvi kršćanski autor koji uz pavlovsku paralelu Krist-Adam stavlja drugu Marija-Eva. Kao što je Eva bila djevica i slušajući zmijske sugestije začela neposluh, Djevica Marija je začela vjeru i radost kad joj je anđeo Gabrijel najavio da će Duh Sveti sići na nju i zasjeniti je, te radi toga biće koje će roditi bilo je Sin Božji.

—Anđeli i demoni
Justin je jedan od prvih kršćanskih autora koji potvrđuje vjeru i štovanje anđela, koje kršćani štuju zajedno s Bogom.
Anđeli s neba vode brigu o svim ljudskim bićima, kako im je već Gospodin povjerio. Njima Justin pripisuje neku vrstu tijela sličnog ljudskome (eteričko), bez obzira na njihovu duhovnu narav. Vjerojatno radi toga jer je tako mogao lakše objasniti njihov pad, koji bi se sastojao u spolnim odnosima sa ženama ljudske vrste, nakon čega lutaju nižim zračnim prostorima i napastuju ljude.
Kazna koja čeka demone u vječnoj vatri dogodit će se nakon Kristova dolaska. Oni još uvijek mogu zavoditi i skretati čovjeka. Nakon Kristova dolaska sve su napore usmjerili u to da spriječe obraćenje čovjeka prema Bogu i Logosu. Zato su i krivovjerci, koji govore o drukčijem Ocu i Sinu, sredstva kojima se služe demoni. Demoni su također zaslijepili židove i naveli ih na to da stave na muke Logosa koji se pojavio u Isusu, isto kao što su bili vrlo aktivni i među poganima jer su htjeli spriječiti njihovo obraćenje po apostolskom propovijedanju. No, ne samo u vječnosti, nego i na zemlji, demoni se pokoravaju na izgovaranje imena Isusova.

—Istočni grijeh
Justin drži da je svako ljudsko biće sposobno za pobožanstvenjenje, ili je barem tako bilo na samom početku. Praroditelji su bili besmrtni i nisu bili podložni trpljenju, dostojni da ih se zove sinovima Božjim, ali upadoše u smrt slijedeći primjer Adam i Eve. S Kristom svaki čovjek ima mogućnost zadobiti ovu moć da postane dijete Božje.

—Krštenje i Euharistija

Pri koncu Prve apologije Justin opisuje krsnu i euharistijsku liturgiju. Katekumeni koji pristupaju kršćanstvu obećaju najprije da će živjeti po Kristovoj istini i nauku posvećujući se Bogu. Njih se poučava molitvi i da traže od Boga, kroz post, oproštenje grijeha. Potom ih se odvodi do vode koja ih preporađa u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Justin potom tumači neke antropološke datosti vezane uz krštenje: kad se čovjek rodi, rodi se s neznanjem u odnosu prema svom prvotnom izvoru, te dolazi na svijet sa zlim sklonostima i navikama. Da ne bi ostao sin nužnosti i neznanja, nego izbora i spoznaje, prima oproštenje prethodnih grijeha. Ovaj obred pranja vodom u ime s trojstvenom formulom kršćani su zvali prosvjetljenje.
Postoje dva opisa euharistijske liturgije. Prvi opisuje liturgiju s novokrštenicima (pog. 65), a drugi opisuje redovno nedjeljno slavlje (pog. 67). Vjernici se okupljaju na dan Gospodnji, jer je to dan stvaranja svijeta i dan uskrsnuća Kristova. Liturgija započinje čitanjem iz kanonskih Evanđelja (Apostolske memorije) ili iz proročkih knjiga, nakon čega slijedi govor kojim se vrši primjena tih čitanja na moralni život vjernika. Potom se izgovaraju molitve za kršćane i za cijeli svijet, daje se poljubac mira i donose se darovi: kruh, vino, voda. Predsjedatelj izgovara nad darovima posvetnu molitvu, da bi potom đakoni dijeli svima prisutnima, dajući da se ponese i odsutnima, bolesnima. Ovo nisu obični kruh i piće, nego su tijelo i krv utjelovljenog Isusa. Kao dokaz navodi Kristove riječi ustanovljenja euharistije, čime jasno potvrđuje da je euharistijska hrana posvećena snagom molitve koja sadrži Kristove riječi. Predsjedatelj, dakle, može slobodno oblikovati molitvu koja, međutim, mora sadržavati Kristove riječi s posljednje večere.
Justin također poistovjećuje euharistiju sa žrtvom koju nagoviješta prorok Malahija. On odbacuje sve materijalne žrtve osim žrtve molitve, a na poseban način euharistijske molitve. Da bi se razumjelo njegovu misao treba imati u vidu poimanje Logosa koji je most prema grčkoj filozofiji. Ideal koji Justin sebi postavlja je razumska žrtva (oblatio rationabilis/logikè thusia), duhovna žrtvu koju su grčki filozofi proglasili jedinim oblikom bogoštovlja dostojnim Boga. Tako, po Logosu, kršćanstvo je jedino sposobno ispuniti ovaj filozofski ideal jer posjeduje takvu duhovnu žrtvu. Zato, po Justinu, Isus se ništa manje ne podudara s poganskim filozofima nego sa starozavjetnim prorocima. Ovaj pojam duhovne žrtve (oblatio rationabili) koristi se i u Rimskom kanonu, što na najbolji način objašnjava Justinovu misao.
—Eshatološke ideje
Po Justinu ljudska povijest je usmjerena prema paruziji. Najprije će se dogoditi uskrsnuće svetih, nakon čega slijedi tisućgodišnje kraljevstvo svetih u Jeruzalemu. Na koncu tisućgodišnjeg kraljevstva slijedi uskrsnuće zlih, te opći sud. Sve duše idu po smrti u podzemni svijet (Had), gdje čekaju uskrsnuće, osim mučenika koji izravno idu u nebo. Ali i u podzemnom svijetu duše dobrih su odvojene od zlih. Dobre duše se raduju iščekujući vječno spasenje, dok se zle žaloste zbog nadolazeće osude i kazne.

Reading time: 14 min
Program patrologije

Tema 6. Grčki apologeti 2. st.

March 17, 2012 by Ivan No Comments

a) Opće odrednice kršćanske apologetske književnosti prvih stoljeća

b) Sveti Justin

c) Kratki pregled informacija o ostalim grčkim apologetima iz ovog stoljeća: Kvadrat; Aristid; Ariston iz Pele; Tacijan; Atenagora; Meliton iz Sarda; Teofil Antiohijski; Poslanica Diognetu.

a) Opće odrednice kršćanske apologetske književnosti prvih stoljeća

Apostolski oci i prvi kršćanski pisci upravljaju svoje spise vjernicima i nastoje oko njihove duhovne izgradnje. Apologeti u 2. st., za razliku od toga, podižu se u obranu kršćanstva protiv najčešćih poganskih optužbi i napada.

— Protukršćanski napadi pogana u 2. st. Glavni napadi polaze od ideje da kršćanstvo razara društvo i da je neprijatelj Carstva. Stoga optuživahu kršćane za:

  • ateizam,
  • antropofagiju,
  • moralni nered,
  • mržnju prema ljudskom rodu.

Po svjedočanstvu sv. Justina postoji i židovska mržnja prema kršćanstvu. Bila je dovoljna optužba da bi se osudilo kršćane (usp. Trajanov odgovor Pliniju iz 2. st.). Mnogi poganski pisci pišu da izrugaju i omalovaže kršćanstvo. Među njima se ističu:

  • Lucijan iz Samosate: De morte peregrini (170). Izruguje kršćanski osjećaj bratskog zajedništva i ljubav prema smrću.
  • Fronton iz Cirte: Govor. Učitelj Marka Aurelija.
  • Celso: Istiniti govor (“alethes logos”)(178). Drži da je kršćanstvo mješavina praznovjerja i fanatizma.

— Stav apologeta prema napadima pogana
Uglavnom se radi o tri temeljna stava:

  • Raspravljaju o optužbi da je Crkva opasnost za Carstvo.
  • Predstavljaju istinu o Bogu, čovjeku i svijetu protiv poganskih zabluda.
  • Predstavljaju kršćanstvo kao pravu filozofiju.

— Promatrajući iz bližega apologetsku obranu kršćanstva može se primijetiti da:

  • odbacuju optužbe; tvrde da je Crkva neophodna za dobrobit i red svijeta, a nije nikakva opasnost;
  • brane kršćane od optužbi puka (kanibalizam, incest, orgije) iznoseći kreposnost kršćanskog života; apologije se upravljaju civilnim vlastima i učenim osobama; gorljiva obrana slobode savjesti, neophodne za istinsko štovanje Boga;
  • pokazuju nepomirljivost kršćana prema progoniteljskim zakonima (započetim s Neronom – religio illicita – a konkretiziranima s Trajanom), pokazujući primjernost građanskog ponašanja kršćana.
  • kritiziraju rimsku religiju (idolatrija, štovanje cara), upućujući na savršeniji put koji se nudi u kršćanstvu;
  • dokazuju superiornost kršćanstva u odnosu na pogansku filozofiju (monoteizam, Božja providnost, itd.). Jedan od vrlo značajnih dokaza je argument starine kršćanstva koje nastavlja predaju Izraelskog naroda. Apologeti, izlažući istinu o kršćanstvu helenističkom obliku, evangelizirali su helenističku kulturu.
  • dokazuju da je kršćanstvo prava religija (Kristova čuda, proročanstva, itd.)
  • šire Evanđelje i među visoke intelektualne slojeve, učenim jezikom i racionalnom metodom, sukladnom mentalitetu onog vremena. S tim ciljem poseban naglasak su stavljali na istine koje su mogle imati više značaja među poganima: monoteizam (protivan idolatriji), sloboda neodvojiva od odgovornosti (protiv stoičkog determinizma), uskrsnuće tijela, itd.
  • židovima pokazuju da nisu stigli do punine istine;
  • uzvraćaju na heretičke zablude, koje su stvarna prepreka širenju kršćanstva.

— Kršćanstvo i poganska filozofija
Apologeti, u kontaktu s helenskom kulturom, započinju filozofsko izlaganje kršćanskih istina. Apologeti su učeni pogani obraćeni na kršćanstvo, te postaju prvi teolozi. Koriste helenističku filozofiju, ali polazeći od uvjerenja kako je kršćanstvo superiornije od filozofije. Na primjer Justin veli: «Oni koji su rekli neku istinu… ono su naši i njihova istina nama pripada.»
Stoga neki apologeti odbacuju i kritiziraju pogansku filozofiju, drugi je prihvaćaju kao pripravu za Evanđelje bilo da prihvaćaju činjenicu da je razum sposoban spoznati neke objavljene istine iz naravnog reda, bilo da misle da misle kako su stari filozofi mogli preuzeti neke od ovih istina iz Mojsijevih spisa.
Na poseban način Homer, a iznad svega Platon (poimanje stvaranja u Timeju, poimanje duše u Fedru, bijeg od svijeta da bi se približio Bogu u Teetu) bili su izvori nadahnuća apologetskog posla. Nadalje, korištenje pojma Logos (kao posredničkog bića preko kojeg Bog stvara svijet: kozmološko poimanje) pripisujući ga Kristu, slijedeći pavlovski i ivanovski nauk koji promatra Krista kao Logos, Mudrost Očevu, pokazat će se vrlo značajnima u budućnosti koliko zbog opasnosti od subordinacionizma koju je sadržavao, toliko poradi bogatstva koje sadrži za formuliranje kristološke dogme.

—Vrste apologija

  • Pobijanja optužbi.
  • Kritike poganstva.
  • Razrješavanje privatnih konkretnih sumnji pojedinih pogana.

— Prenošenje teksta
Gotovo sva apologetska djela poznajemo preko Codexa Parisinusa (gr. 451), a radi se o kodeksu koji je cezarejski biskup Areta dao kopirati 914., a sada se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. U njemu su sadržani Justinovi spisi, tri knjiga Teofilova djela Ad Autolycum, Hermijin Irrisio i Poslanica Diognetu.

Neki teološki naglasci apologetske misli 

— Teologija jedincatosti Božje

Među optužbama koje su pogani iznosili protiv kršćana najznačajnija na teološkom planu bila je optužba za ateizam i bezbožnost. Takva optužba je možda mogla i stajati gledano iz perspektive poganske religioznosti, međutim kršćanstvo se nije moglo pomiriti s time da se religioznosti i pobožnosti dadne tako isključivo i površno tumačenje. Zato su apologeti, osnaženi vjerom, mogli dosljedno nastupiti, te naposlijetku u ime razuma i uz pomoć filozofije oblikovati teološke principe, koji u odnosu na helenističke filozofske teorije nisu zvučala samo jedno od mišljenja (doksa), već su se predstavljala kao jasna i sigurna istina (aletheia).
Prvi takav teološki kriterij odnosio se na Božju jedincatost. Dakle, ne samo da su vjerovali da Bog postoji, već su uvjerljivo zastupala istinu da je Bog jedan jedini, što se podudaralo s filozofskom sviješću poganske kulture koja je došla do spoznaje da onaj prvi božanski princip može biti samo jedan. Istina o jedincatosti Božjoj dovodi gotovo do poistovjećivanja ontološkog s gnoseološkim, jer se Bog poistovjećuje i s istinom i s dobrom. Bog je jedan i istiniti, istiniti jer je jedan. Ipak kršćanski monoteizam se odlikuje i drugim obilježjima, jer se predstavlja u svojoj isključivosti i aposolutnosti u odnosu na filozofsko poimanje prvog principa. Vjera u kršćanskog Boga, osobnog, jedinog i živog po sebi podrazumjeva odbacivanje svih ostalih oblika štovanja, tako ne samo da apolgeti odbacuju optužbu za ateizam, već s pravom tvrde da posjeduju jedinu i ispravnu teologiju.
Obilježja koja se pripisuju božanskoj bitu su preuzeta iz grčke filozofske tradicije, te dosljedno tome božja narav nije podložna trpnji (impassiblis), nepromjenjiva je (immutabils) i nespoznatljiva (incognoscibilis). Što se tiče ovog posljednjeg atributa, apologeti su mnogo radikalniji od poganskih pisaca zastupajući tezu da je čovjeku potpuno nemoguće steći spoznaju Boga svojim snagama.

Nadalje, u moru filozofske nedosljednosti tumačenja postojanja svijeta, kao i gnostičko-mitskih ideja, apologeti su, sukladno biblijskoj objavi, Bogu pripisivali stvarateljsku djelatnost u stvaranju svemira i čovjeka. To je odudaralo od uvriježenog filozofskog mišljenja koje je stvarateljsku funkciju pripisivalo „drugom bogu“ (deuteros theos), budući da je filozofima bio nepojmiv bog koji se miješa s materijalnim svijetom. Bilo kakva njegova djelatnost prema materijalnom svijetu, uključivala bi i određenu vrstu promjene u njegovoj biti, te su stoga filozofi izbjegavali dovoditi u izravnu vezu Boga i svijet.

— Teologija Logosa
Međutim ovakvo je filozofsko poimanje Boga od kršćanstva, koje se predstavljalo kao objavljena religija, očekivalo odgovore kako pomiriti Božju nepromjenjivost i stvaranje svijeta, nespoznatljivost i objavu, nemogućnost trpljenja i povijesnu istinu o Kristu patniku. A unutar samoga kršćanstva trebalo je pomiriti trojstveni obrazac vjere s krutim monoteizmom koji je bio zahtjev bilo folozofije bilo židovskog religioznog naslijeđa.

Apologeti se stoga upuštaju u teološka promišljanja kojima pokušavaju pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti, a spona koja im to omogućava jest Logos. Stoicizam i srednji platonizam 2. stoljeća pružaju im sliku Logosa kao razumnog principa koji uređuje i održava u postojanju svemir. Već je prije toga Filon Aleksandrijski, težeći pomirenju židovskog obrasca vjere i grčke filozofije, poistovjetio kozmičku stvarateljsku silu i božansku Riječ s bićem ne baš određenih obilježja, ali kojega ipak naziva „prvorođenim sinom Božjim“. Krećući se ovim smjerom promišljanja apologeti Logosa priznaju kozmičkim Objaviteljem-Urediteljem i Isusom Kristom Spasiteljem, objedinjujući tako u njemu različite funkcije.

Ne treba podcijeniti niti utjecaj Biblije na ovakav iskorak, budući da svetopisamski tekstovi govore o Bogu čija riječ (dabar) stvara (usp. Ps 33, 6. 9 i izvještaj o stvaranju knjige Postanka), a to je Logos, riječ proizišla iz Božjih usta koja se poistovjećuje sa starozavjetnom preegzistirajućom Mudrošću koju Bog rađa u funkciji stvaranja. S jedne strane Bog je u sebi transcendentan i nespoznatljiv, a s druge strane je Stvoritelj svega, međutim njegova transcendentnost nije ugrožena budući je sve stvorio po svome Logosu. Tako je govor o božanskom Logosu doveo do identifikacije Krist-Sin-Logos, čime se uspijevalo pomiriti Božju nepromjenjivost i stvoriteljsku ulogu, te tako otvoriti teologiji vrata prema dubljem istraživanju tajne Trojstva. Ujedno je teologija Logosa bila jedini put za ispravno nadilaženje židovskog rigidnog monoteizma koji ne bi mogao dati zadovoljavajući odgovor niti na upit kako je moguće Božju transcendentnu bit, u sebi nepromjenjivu i ljudima neshvatljivu, pomiriti s istinom vjere da se Bog objavio i objavljuje u povijesti. Bilo zbog činjenice da je stvaranje već svojevrsna Božja objava, bilo zbog objave u pravom značenju te riječi u riječima i djelima (verbis gestisque), u čemu je Logos imao ključnu ulogu, počela mu se pripisivati i objaviteljska funkcija.

U ovom teološkom postupku razvidno je da je u konačnici Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruženju 2. stoljeća imao „drugi bog“ (deuteros theos), s time što je, zahvaljujući naporu apologeta, između Boga i Logosa uspostavljena jedna vrsta jače srodnosti, u odnosu na poimanje koje je o „drugom bogu“ imala stoička i srednjeplatonska filozofska škola koja mu pripisuje samo kozmološku dimenziju. Kršćanska perspektiva je mnogo bogatija, te umjesto isključivo kozmološke, Logos ima još objaviteljsku i spasiteljsku ulogu.

— Helenizacija kršćanstva? 
Kao posljednje pitanje se postavlja odnos kršćanstva i helenizacije. Postavljalo se pitanje je li se dogodila helenizacija kršćanstva u prihvaćanju helenističke filozofije. Postojale su teze među nekim znanstvenicima koji su govorili da je kršćanstvo izgubilo autentičnost i da se religija helenizirala tj. pofilozofila (protestantski krugovi). Kršćanstvo je otvoreno svim kulturama i traži mogućnost dijaloga. Da nije tako ostalo bi zatvoreno u uski krug židovstva. Prihvaća sve dobre stvari svih kultura. Ipak je prevladala teza da se malo-pomalo dogodila kristijanizacija helenizma tj. inkulturacija evanđelja i evangelizacija kulture. Kršćanska poruka je uvijek ostala autentična iako je koristila sva sredstva i metode svog vremena.

U ovakvoj literaturi i načinu pisanja se može vidjeti i misionarska literatura tj. cilj apologeta je bio uvjeriti one kojima pišu da postoje valjani razlozi da vjeruju u ono u što kršćani vjeruju. Osim pobijanja optužbi je bio protunapad. Apologeti su dokazivali da je poganska religija nemoralna i apsurdna, s druge strane filozofija je bila nedostatna i u zabludama.

Uz protunapad apologeti su tumačili kršćanski nauk. U pozitivnom se smislu iznosi ono što kršćani vjeruju. Žele vlastima i narodu, onima koji nedovoljno poznaju kršćanski zajednicu i Crkvu protumačiti kršćanstvo. Žele dokazati da je ona nešto drugo od onih stereotipnih fraza koje se o njoj pričaju. Kršćani su ljudi koji su moralni i pobožni, jer im njihova vjera nalaže da budu takvi, oni su neporočni i pošteni.

Druga stvar koju je trebalo dokazati bila je besmrtnost duše. Besmrtnost duše je bila vezana uz otajstvo vječnoga života. Filozofske škole nisu u nju vjerovale. Treća stvar je bila otajstvo vječnoga života. Ove istine su bile izazovne ljudskom razumu pa se nisu mogle tumačiti Biblijom.

Vjera u Božju transcendenciju prenijela se iz židovstva. Bog je toliko transcendentan da se ne može svijetu objaviti u svojoj biti, nego ga se može spoznati samo posredno u stvorenju. Ulogu posrednika imao je Logos tj. Božja Riječ. Logos je različit od Oca. Numerički je prije svakog stvorenja. On je imanentan u Bogu. Bio je izgovoren i na taj način je izišao od Oca. On je dio Božje imanencije. Svi koji su se služili filozofijom bez Biblije pogriješili su. U punini vremena Logos dolazi na zemlju. Prvi izlazi od Oca prije stvaranja (stvaranje + utjelovljenje).Pozitivno tumačenje stvaranja svijeta, ne kao otpad od eona nego kao čin volje Božje koji se mogao eksteriorizirati samo preko Logosa, čime se spašava Božje transcendencija i tumači stvaranje. Taj Logos je izišao iz Oca, a bit će spoznatljiv samo u Sinu. Ova nauka o logosu je zanimljiva kao nauk u kojem se kršćani susreću s poganskom filozofijom (i traže zajedničku nit sa njima) tražeći njezine greške da bi ih ispravili i okrenuli ih kršćanstvu. Kršćani polaze od činjenice da može postojati samo jedna jedina istina. Ona je bila sadržana u logosu. TajLogos je bio Sin Božji koji se utjelovio i koji je prosvijetlio sve iskrene tražitelje istine.

Sjene i čestice logosa javljaju se i u grčkoj filozofiji, ali taj logos nije cjelovit, on je raspršen, premda je bilo ljudi koji su živjeli po logosu, a da nisu pripadali kršćanstvu. Oni su bili baštinici logosa. Neki apologeti su radikalno nijekali grčku filozofiju (Tacijan, Tertulijan, pa i Teofil), dok su Justin,  Atenagora i Klement Aleksandrijski vrednovali filozofiju i filozofske kategorije jer su ih smatrali potrebnima za kontakt sa svijetom.

Prevagnula je prva struja koja je prihvaćala dijalog s filozofijom, korištenje filozofskih kategorija, činjenicu da filozofija ima dobrih stvari, ali su to bili samo raspršeni djelići i fragmenti, te postavljaju model kršćanstva kao istinske filozofije, u kojoj je cjelovita istina i u kojoj se Logos cjelovito objavio. Za to je trebalo imati određene postavke. Kršćani su se trudili objasniti da oni nisu nikakva nova religija bez tradicije, nego da oni baštine tradiciju Staroga zavjeta i da je Mojsije njihov kao i židovski. Žele reći filozofima da je Mojsije stariji od njih (filozofa); i da kršćanstvo kao religija nije nova, nego seže na same početke čovjeka.

Reading time: 12 min
Program patrologije

e) Kratki pregled najstarijih i najznačajnijih kršćanskih apokrifa

March 17, 2012 by Ivan No Comments


— JAKOVLJEVO PROTOEVANĐELJE

  • Sadržaj: evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova. Pripovijeda se Marijino čudesno začeće od starih roditelja, te čudesne i slikovite zgode njezina najranijeg djetinjstva. Nadalje, ovdje je sačuvana predaja da je Marija odrasla u Hramu od treće do dvanaeste godine, da bi potom bila povjerena udovcu Josipu da je čuva i štiti.
  • Autor je nepoznat. Izvorno napisano u Egiptu u drugoj polovici 2. st. i naknado proširivano.
  • Raširenost: dosta rašireno na Istoku, a na Zapadu osuđeno kao apokrif u Gelazijevu dekretu (oko 500.).
  • Vrijednost: veliki utjecaj na liturgiju i marijansku pobožnost. U središtu je Djevica i njezino djevičanstvo, premda ovo evanđelje pripada «evanđeljima djetinjstva». Najznačajniji je dokaz marijanske pobožnosti prvih kršćana. Također je svjedočanstvo bilo Marijina izabranja, kao i njezina djevičanstva.
    Očito je u suprotnosti s legendom koja se širila u ono vrijeme, a koju je koristio i Celzo, a to je da je Isus sin Marije i rimskog vojnika imenom Pantera. U isto vrijeme ukazuje na pogrešno tumačenje izraza «braća Isusova» koji se nalazi u kanonskim evanđeljima, nudeći rješenje prethodnim Josipovim brakom i djecom koju je imao. Zanimljivo da je upravo radi ovakve postavke ovo evanđelje i bilo odbačeno, te se poslije i za Josipa iskristaliziralo uvjerenje da je i sam živio u trajnom djevičanstvu (Jeronim).
  • Što se tiče književnog oblika, radi se o zbirci legendi o pojedinim osobama. One imaju pred očima starozavjetne modele (rođenje Samuelovo i Samsonovo) i koriste Matejeve i Lukine opise djetinjstva Isusova.

— TOMINO KOPTSKO EVANĐELJE

  • Autor nepoznat. Napisano u Siriji polovicom 2. st. na grčkome, a pronađen koptski prijevod u Nag Hammadiju.
  • Sadržaj: zbirka od 114 Isusovih izreka raspoređenih po književnim vrstama: Apoftegmata (dijalozi), Logia (izreke), proročke i apokaliptičke izjave, pravila i odredbe zajednice izgovoreni u prvom licu i u prispodobama. Oko polovice tog istog materijala se pronalazi u sinoptika, a ostalo u izvoru Q; predstavlja dijelom poznate i dijelom nepoznate «agrafa».
  • Vrijednost: posebna vrijednost jer se radi o zbirci Isusovih izreka, što po prvi put dokazuje postojanje takve književne vrste, što se prije samo naslućivalo. Nije jasno može li se ovo evanđelje smatrati gnostičkim.

— EPISTULA APOSTOLORUM

  • Vrsta: obično se svrstava u Razgovore Uskrsloga s učenicima, što je nastajalo redovito u gnostičkim krugovima. Ovdje, naprotiv, koristi se ista vrsta ali sa suprotnim ciljem: pobijanje gnosticizma. Ovo pismo suprotstavlja objavama za inicirane, vlastite gnozi, Isusov dijalog s učenicima koji daju u javnost njegov sadržaj u obliku pisma.
  • Mjesto: vjerojatno Egipat oko polovice 2. st. u judeokršćanskim krugovima.
  • Teološki sadržaj: pravovjerno pobijanje docetističke kristologije i gnostičke antropologije. Spis sadrži obranu stvarnog božanstva Kristova, stvarnost njegova utjelovljenja i uskrsnuća, uskrsnuće tijela zajedno s dušom i duhom u trenutku posljednjeg suda, silazak Isusov nad Pakao i oslobađanje starozavjetnih pravednika krštenjem u limbu. Pismo završava apokaliptičkim pogledom na vrijeme konca svijeta i opisom Kristova uzašašća.
  • Ne zna se koliki je mogao biti njezin utjecaj u starini.

— NIKODEMOVO EVANĐELJE

  • Pripada evanđeljima koja dopunjuju povijest Isusove muke.
  • Sastavljeno od 2 dijela: pog. 1 do 16: Acta Pilati (nakana je osloboditi Pilata svake odgovornosti) (nastali sigurno prije 375/6.).
    • pog. 1-11: Acta Pilati: proces Isusu pred Pilatom, razapinjanje i ukop. Teološka nakana je obraniti Isusovu bezgrešno začeće protiv židovskih kleveta, njegovu nevinost i božansku moć. U isto vrijeme predstavljaju Pilata protivnim razapinjanju. Njegova pozitivna uloga i će kasnije biti još izraženija, te će ga držati opravdanim po Kristovoj smrti do te mjere da će ga Sirijska i Koptska Crkva častiti kao sveca.
    • pog. 12-16: zasjedanje Sinedrija na kojoj jedan anđeo navješćuje Isusovo uskrsnuće, spasenjsko poslanje i uzašašće, uslijed čega nastaje žestoka rasprava u kojoj Nikodem i Josip Arimatejac svjedoče za Isusa, premda ne uspijevaju uvjeriti židove.
  • Pog. 17 do 27: Descensus Christi ad inferos; svjedočanstvo dvojice svjedoka koji kao preminuli susreću Isusa u Hadu, s njime uskrsavaju i svoje svjedočanstvo iznose pred velikim svećenikom u Jeruzalemu. Priča započinje govorom o jednoj zraci sunca koja prodire u tamu Hada, budeći u patrijarsima, prorocima i u Ivanu Krstitelju nadu da se počinju ostvarivati njihova predviđanja o Mesijinu dolasku. Had i Sotona počinju se svađati jer je nezasitni Had progutao Isusa, premda je on objavio svoju božansku moć preko čudesa. Tada odjeknu snažno jedan glas koji naređuje da se otvore vrata podzemnoga svijeta, Had i Sotona su pobijeđeni, starozavjetni pravednici probuđeni, kršteni na Jordanu i odvedeni u Raj zajedno s Isusom.
  • Vrijeme završne kompilacije cijelog djela: 425. Ovo prikazivanje Isusova puta u Had je prešlo potom u mnoge predaje, u cijelu srednjovjekovnu kulturu sve do modernoga doba, što svjedoče prijevodi na mnoge jezike. Tome je doprinijela i jedna homilija Velike subote što nosi Epifanijevo ime, a detaljno opisuje bitku Silaska, crpeći sigurno i na ovom evanđelju.

— PETROVA DJELA

  • Najstarija od apokrifnih Djela koja su došla do nas. Napisana su vjerojatno između 180. i 190. u Maloj Aziji ili Rimu. Jedna trećina se nije sačuvala.
  • Prvi dio: događa se u Jeruzalemu, gdje se Petar, prema predaju, zadržao 12 godina, i gdje se po prvi put sukobio sa Šimunom Čarobnjakom (Magom).
  • Drugi dio: putovanje u Rim, po izričitoj Božjoj zapovijedi. Nakon što Pavao odlazi u Španjolsku, u Rim pristiže Šimun Čarobnjak koji zavodi kršćane svojim čudesima. Petar se ponovno sukobljava s njime, pobjeđuje ga u «bitci čuda».
  • Treći dio: mučeništvo Petrovo. Petar propovijeda čistoću i uzdržljivost, izazivajući time neprijateljstvo rimskog prefekta Agripe i nemir u gradu. Pred opasnošću zatvaranja, Petar bježi iz grada i na Apijskoj cesti mu dolazi u susret Krist kojeg pita: Quo vadis, Domine? Isus odgovara da ide biti još jednom raspet, da bi se potom Petar vratio nazad i bio raspet glavom prema dolje.
  • Cilj ovog djela nije borba protiv heretika, nego opisuje čudesna Petrova djela, u kojima se ogleda božanska snaga koja se opire zlu. Upravo aretološka dimenzija (čuda, vizije, itd.) određuje strukturu djela u kojem se izmjenjuju dijalozi, govori i molitve.

— PAVLOVA DJELA

  • Ovisni o Petrovim djelima. Napisao ih je između 185. i 195., «iz ljubavi prema Pavlu», neki svećenik iz Male Azije koji je radi te fikcije izgubio službu. Pavlove pothvate stavlja u širi kontekst izvještaja o putovanjima. Nisu sačuvana cjelovita.
  • Kompozicija djela: jedan jedinstveni spis su sačinjavala tri djela: a) Acta Pauli et Theclae b) Pavlova korespondencija s Korinćanima c) Mučeništvo sv. Pavla.
  • Pavlova putovanja određuju strukturu djela: Damask-Jeruzalem-Filipi-Korint-Italija-Rim. Prepričavanje događaja slijedi stereotipnu shemu: opis puta, Pavao propovijeda uskrsnuće i čistoću (žene se odvajaju od muževa), Pavla potom progone, čudesno se spašava i nastavlja put.
  • Prvi dio: Početak nije sačuvan, ali se pretpostavlja da opisuje Pavlov povratak u Damask gdje djeluje, pa onda odlazi u Jeruzalem. Vjerojatno je sadržavao i jedan događa u Antiohiji, uvršten i u Acta Pauli cum Theclae, gdje Pavao ima sekundarnu ulogu. U Ikoniju djevica Tekla, potaknuta Pavlovim propovijedanjem, napušta zaručnika, koji potom optužuje Pavla pred prokonzulom, koji daju uhvatiti i baciti u zatvor Pavla. Tekla podmićuje čuvara, te dolazi još jednom da je Pavao pouči, da bi, kad se to saznalo, Pavla protjerali, a ona bila osuđena na lomaču. No vatra joj nije mogla nauditi. U Antiohiji je izbjegla smrti u areni, jer je životinje nisu htjele napasti, a čak ju je jedna lavica branila. Tekla se potom baca u jednu posudu s vodom, te krštava sebe samu. Ostali tekstovi, sačuvani fragmentarno, slijede istu shemu.
  • Pavlovoj korespondenciji s Korinćanima predmet su lažne gnostičke nauke koje u Korintu šire dvojica ljudi: odbacivanje Staroga zavjeta, nijekanje Božje svemoći, uskrsnuća tijela, Boga kao stvoritelja svijeta i Krista kao utjelovljenog Boga u Marijinu krilu.
  • Djelo završava Pavlovim mučeništvom u Rimu. Pavao, suprotno kanonskim Djelima, u Rim dolazi kao slobodan čovjek. Mučeništvo ne izaziva propovijedanje čistoće, nego navještaj Krista kao vladara eonâ, radi čega Neron smatra ugroženom svoju vlast i daje ga pogubiti odsijecanjem glave.
  • Cilj djela nije teološki, nego za čitanje kao odgojno štivo u slobodno vrijeme.
  • Glavne teme: uskrsnuće i uzdržljivost.
  • Pavlov opis iz ovog spisa ulazi u primitivnu kršćansku ikonografiju: “čovjek niskog rasta, ćelave glave, krivih nogu, plemićkog ponašanja, smeđih očiju, gotovo spojenim s malim zakrivljenim nosom”. Za razliku od njega Petar je bio prikazivan kao čovjek punog lica, guste i duge kose i brade.
Reading time: 7 min
Program patrologije

d) Apokrifna Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja

March 17, 2012 by Ivan No Comments



—Evanđelja. Književna vrsta
Književna vrsta evanđelja se definira prema modelu kanonskih evanđelja na temelju prikupljenog materijala koji se odnosi na izreke i djela, nauk i život Isusa Krista, a koji se do tada samo usmeno prenosi. Taj materijal je prikupio i priredio određeni redaktor na temelju zajedničkog teološkog promišljanja, s ciljem da sačuva, jača i širi autentičnu kršćansku vjeru. Dok definicija književne vrste objedinjuje formalne i sadržajne elemente, dotle riječ «evanđelje» (euangelion) izvorno znači samo poruka, novost. Ovo značenje riječi nije spriječilo da se od polovice 2. st. njome nazove i knjiga koja sadrži poruku.
Na temelju ovakvog razlikovanja postoje novozavjetni apokrifi pod imenom evanđelja, ali koji ne odgovaraju definiciji vrste, kao i neki drugi spisi naslovljeni drukčije, a odgovaraju književnoj vrsti evanđelja. Može postojati raznoliko klasificiranje apokrifnih evanđelja (sadržaj, forma, autori, izvor, nakana, ovisnost…), ali je najznačajniji kriterij sadržaj:

  • vrlo blizi kanonskim evanđeljima su ona evanđelja koja slijede sinoptičku predaju jer ili se služe istim izvorima ili prerađuju sama sinoptička Evanđelja (Petrovo evanđelje, Evanđelje nazarena i Evanđelje ebionita);
  • ova dva posljednja po svom izvoru pripadaju judeokršćanskim evanđeljima, koja slijede izbliza Matejevo evanđelje, izričito čuvaju židovske predaje ili se mogu svesti na judeokršćanske sekte;
  • heterodoksna evanđelja žele ozakoniti doktrinarna mišljenja različita od onih koje ima Velika Crkva. Na poseban način to vrijedi za gnostike (nakon otkrića biblioteke u Nag Hammadiu izišao je na vidjelo velik broj njihovih evanđelja: Pistis Sophia, Dvije knjige Jehuove, Tomino evanđelje, Bartolomejevo evanđelje, itd.
  • budući da kanonska evanđelja nisu zadovoljavala želju vjernika za spoznajom i za većom teološkom jasnoćom u određenim točkama, nastao je skup spisa kojima je bio cilj da dopune kanonska evanđelja:
    • za događaje koji prethode Isusovo rođenje ili se tiču njegova djetinjstva (Jakovljevo protoevanđelje, Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova, Pseudomatejevo evanđelje); ova djela su izvršila velik utjecaj na liturgiju, pučku pobožnost i umjetnost.
    • evanđelja koja dopunjavaju muku Isusovu, premda su kanonska evanđelja o tome vrlo iscrpna  (Djela Pilatova, Nikodemovo evanđelje, Bartolomejevo evanđelje); teološko promišljanje i pučka pobožnost dodatno se bave osobama koje se pojavljuju u muci i Isusovu silasku nad pakao.
    • Otkupiteljevi dijalozi dopunjuju i preciziraju upute koje Isus daje učenicima nakon uskrsnuća. Redovito su u obliku dijaloga, premda ima i epistularnih fragmenata i apokaliptičkih elemenata.
  • Postoje fragmenti različitih djela, te agrafa – ostaci usmene predaje Isusovih izreka.

— Apokrifna djela apostolska. Književna vrsta
Za razliku od apokrifnih evanđelja, apokrifna djela, koja su redovita došla u fragmentarnom obliku, nisu nastala ni paralelno ni u ovisnosti niti kao konkurencija kanonskim Djelima svetog Luke, nego u dva kasnija i različita razdoblja, neovisno o nakani dopunjavanja.
Iz 2. i 3. st. su pet velikih apokrifnih djela: Andrijina, Ivanova, Pavlova, Petrova i Tomina, koja su kasnije manihejci stavili u jedan corpus pripisujući ga autoru Luciju Charinu.
Od 4. st. nadalje nastaju druga, manje značajna, apokrifna djela apostolska, sagrađena na temelju prethodnih, s time da se bave drugim apostolima. Nisu tako bogata ni materijalom ni mišlju, ali im je zajedničko osoba, život (putovanje) i nauk jednog ili više apostola, viđenih kao Božji ljudi (theoi andres) i autentični svjedoci vjere.
U usporedbi sa starim romanima u njima nisu samo obrađeni zamišljeni događaji, nego i oni koji su ušli u predaju, legende i priče. Pet je temeljnih elemenata: 1) motiv putovanja; 2) krepost (čudesna, herojska moć); 3) teratološki element (susreću razna čudovišta); 4) tendenciozni element (posebno u propovijedima) i 5) erotski element (pravi ljubavni motivi na asketsko-enkratitskoj liniji).
Ova djela služe kao pučka književnost za slobodno vrijeme, izgradnju i indoktriniranje čitatelja, a ne kao djela za raspravu teoloških i disciplinskih problema. Premda u njima ima gnostičkih elemenata, nije ispravna teorija koja bi njihovo porijeklo pripisivala gnosticizmu.

— Poslanice. Književna vrsta
Apokrifne poslanice niti po broju, niti po s teološko-književnog gledišta nemaju važnost poput spomenutih apokrifnih vrsta. Sve pripadaju vrsti «izmišljenih i pseudoepigrafskih poslanica», te su često umetnute unutar drugih opsegom značajnih djela (Treća Korinćanima unutar Pavlovih djela ili Isusovo dopisivanje s kraljem Abgarom iz Edese u Abgarovoj sagi).
Vrijedna je spomena Poslanica Laodicežanima nastala na temelju Pavlova spomena da je pisao Crkvi u Laodiceji (Kol 4, 16) i korespondencija između Pavla i Seneke, koji preporučuje Pavlove poslanice rimskom čitateljstvu.

— Otkrivenja. Književna vrsta
Naziv «otkrivenja» dolazi od početnih riječi Ivanova Otkrivenja, prvog spisa ovoga tipa. Kao književna vrsta dolazi od židovstva koje je proizvelo Danijelovu knjigu kao najznakovitiju apokalipsu. Kršćanske apokalipse su se redovito oblikovale na onoj židovskoj i dopunile su je svojom vlastitom eshatologijom.
Premda se ne može naznačiti nijedna formalno pravilo koje bi vrijedilo za sva otkrivenja, može se naznačiti niz stilskih i sadržajnih trajnih elemenata:

  • Apokrifna otkrivenja su sva napisana pod pseudonimom, služeći se imenom ugledne osobe iz prošlosti da bi djelu dali autoritet koji po sebi ne posjeduje. Svaka je napisana u fiktivnom prošlom vremenu i predstavlja se kao drevna knjiga koja, zbog svoje zapečaćene biti mora ostati tajna do određenog konca vremena. Tipičan element su precizna predviđanja budućih događanja, čime želi probuditi povjerenje čitatelja također o predviđanju posljednjeg vremena.
  • Autor prima poruku u obliku ekstatične ili oniričke vizije, za vrijeme koje biva podignut u nebeski svijet da ga upozna i opiše. Vrhunac je dolazak pred prijestolje Božje i susret sa samim Bogom. Opis je redovito u prvom licu jednine.
  • Vizije se događaja u obliku slika i predstavljaju alegorije koje određeni posrednik (angelus interpres, sam Bog ili Krist) objavljuje vidiocu.
  • Ove apokalipse sistematiziraju konfuznu cjelinu promatranih fenomena, posebno uz pomoć brojeva, da bi tako pokazali svoje razumijevanje božanskog svijeta.
  • Njihov cilj nije ezoterijski nego praktičan i odnosi se na sadašnje vrijeme, to jest vođenje i učvršćivanje vjernika pred nevoljama vlastitima posljednjim vremenima. Stoga kao vlastito i bitno sadrže parenezu i homiletiku koja se mogu predstaviti kao molitva i tužaljka, ali i kao zahvala, slavljenje i himan.

Četiri velike suprotnosti obilježavaju zamišljeni svijet apokalipse: 1) dualizam dvaju eona, 2) univerzalizam i individualizam, 3) pesimizam i nada u onostranost, 4) determinizam i iščekivanje imanentne budućnosti.
Povijest svijeta i njegova razdoblja se odvijaju po velikom i nepromjenjivom spasenjskom Božjem planu, od stvaranja do konca. Eon ovoga svijeta je pokvaren, njime dominira Sotona i on degenerira iz naraštaja u naraštaj sve do političkih i kozmičkih katastrofa posljednjih vremena. Stari svijet grijeha, idolatrije i ljudskog vladanja mora nestati, prije nego dođe kraljevstvo Božje. Pojedinac se spašava zahvaljujući vjernosti božanskim odredbama. Posluhom i vjernošću prima obećanje da će biti dionik budućega svijeta. Dok iščekuje spasenje koje će se dogoditi u budućem eonu, vjernika podržava nada i sigurnost nagrade za ustrajnost i vjeru, kao što će u protivnom doći kazna. Znakovi vremena pokazuju blizinu konca koji je Bog najavio, premda se ne može naznačiti precizni datum. Sadašnje vrijeme je, stoga, vrijeme obraćenja i priprave za dolazak budućeg eona.
U ovom kontekstu od 2. st. pojavljuju se kršćanske apokalipse i kršćanske obrade židovskih apokalipsa (Abrahamova oporuka, Ezrino otkrivenje, Henokova knjiga). Što se tiče sadržaja, kršćanska eshatologija zamjenjuje židovske vizije onostranosti.
Najvažnije teme su: tumačenje kašnjenja paruzije, konac svijeta i onostranost. Od 4. st. zanimanje se proširuje i na opis neba i pakla, na učvršćenje moralnosti i pravovjerja, zanimanje koje ponekad prelazi u radoznalu žudnju za spoznajom i drugih detalja o posljednjem sudu i koncu svijeta, što je znak da je eshatologija Crkve već bila postavljena na stabilan kolosijek.
Među najznačajnija kršćanska apokrifna otkrivenja ubrajaju se: Petrovo otkrivenje, Izaijino uznesenje, Pavlovo otkrivenje, Tomino otkrivenje.

Reading time: 6 min
Program patrologije

c) Razvrstavanje apokrifa prema podrijetlu i vrsti

March 17, 2012 by Ivan No Comments



Po svom sadržaju apokrifi se mogu klasificirati u tri skupine:

a) Predaje o Isusu i Mariji.

– Evanđelja. Među ove prve se ubrajaju različiti oblici evanđelja i zbirke izreka, od kojih je najpoznatije Tomino evanđelje iz gnostičke biblioteke pronađene u Nag Hammadiju. Analogni po obliku kanonskim evanđeljima su evanđelja upotrebljavana u heterodoksnim judeokršćanskim zajednicama (Evanđelja Nazarena, Evanđelje Ebionita, Evanđelje Egipćana).

– Muke i uskrsnuća. Najpoznatiji tekst koji se ograničava samo na muku i uskrsnuće je Petrovo Evanđelje, sastavljeno vjerojatno u Siriji oko 150. godine. Ovoj skupini pripadaju tekstovi, sastavljeni od 4. stoljeća, koji pričaju sudski postupak protiv Isusa u obliku službenog zapisnika (npr. Acta Pilati ili Nikodemovo Evanđelje). Isto tako postoje tekstovi koji opisuju samo Isusov silazak nad pakao i uskrsnuće (npr. Bartolomejeva pitanja, Knjiga uskrsnuća apotola Barolomeja, Gamalielovo Evanđelje).

– Rođenje i djetinjstvo Marije i Isusa. Ova skupina spisa je svoju pozornost usmjerila prema suprotnom odsječku Isusova života, a to je djetinjstvo, o čemu se već u kanonskim evanđeljima (Matej i Luka) prikupila prva biblijska dokumentacija koja tumači Isusovo rođenje kao čudesno ostvarenje Božjih obećanja. Vjerojatno je nastankuJakovljeva Protoevanđelja pridonijela polemika sa židovima koji su, da bi obezvrijedili kršćanski naviještaj obezvrjeđivali Isusa govoreći o njegovu nezakonitom rođenju. Sasvim različita nakana je vodila autora Evanđelja djetinjstva po Tomi koje sadržava niz Isusovih anegdota u dobi između 5 i 12 godina. Vjerojatno je šutnja kanonskih evanđelja o tom razdoblju Isusova života poticala radoznalost pa se težilo nadomjestiti prazninu pričama o anticipiranom objavljenju njegove božanske moći.

– Uznesenje Marijino. Što se tiče Marijina uznesenja, kanonski spisi o tome apsolutno ne govore ništa, međutim, što se tiče izvankanonske starokršćanske literature, o toj temi nam je ostalo šezdesetak djela na osam jezika. Najznačajnija od njih su: Pseudo Ivanova knjiga usnuća, Transitus Pseudo Melitona iz Sarda, Transitus Pseudo Josipa iz Arimateje, Knjiga počinka itd.

– Dijalozi Uskrsloga. Gnostički nauk o tajnim predajama i istinama koje je Isus povjerio pojedinom apostolu potaknula je obilje tekstova kojima je u središtu Isusovo objavljivanje učenicima, ali većina tih tekstova formom pripada ili evanđeljima ili apokalipsama (na primjer Jakovljev apokrif, dva Jakovljeva Otkrivenja, Tomina knjiga, Marijino Evanđelje (Magdalena), od čega je većina nastala pod utjecajem gnosticizma. Od „pravovjernih spisa“ koji tematiziraju dijaloge s Uskrslim najpoznatija je Poslanica apostola (polovica 2. st.), razgovor Uskrsloga s Dvanaestoricom u kojoj se prepoznaje antidocetsko usmjerenje.

 

b) Predaje o apostolima

– Poslanice. Među apokrifima ova literarna vrsta je uglavnom rijetkost. Spominju se nadasve Poslanica Korinćana sv. Pavlu i njegov odgovor (Treća Korinćanima). Povijest je sačuvala vijest o Pavlovim apokrifnim Poslanicama zajednicama u Laodiceji i Aleksandriji, a ostao je na latinskom jeziku sačuvan niz od 14 pisama prepiske između Pavla i Seneke, a poznata je jedno duže pismo apostola Tita koje po svoj prilici dolazi iz priscilijanističkih enkratitskih krugova Španjolske.

– Djela. Za razliku od poslanica, literatura apostolskih Djela je iznimno bogata i stvorila je jednu vrstu apostolskog modela koji svojim čudima objavljuje prisutnost i nadmoćnost Božju. Dok su Lukina Djela apostolska Djela svih apostola, dotle apokrifna Djela opisuju djelovanje pojedinog apostola. Najpoznatija apokrifna Djela su Ivanova, Petrova, Andrijina, Pavlova i Tomina (nastala između 2. i 3. st.), i svi, barem djelomično, sadrže gnostičkih motiva. Međutim, ipak je na razini znanosti napuštena ideja da bi apokrifna Djela kao cjelina bili gnostičkoga porijekla. Zbog određenih sumnjivih doktrinarnih elemenata, a i zbog toga što su se heterodoksne skupine pozivale na njih, bili su odbačeni i osuđivani kao krivovjerni, no ipak ih se nastavilo čitati u samostanima, ali zbog dužine ne cjelovito već fragmentarno (iznimka su Tomina djela). Kako su za liturgijska slavlja pojedinih apostola korišteni završni dijelovi koji sadržavaju opis mučeništva, tako postoji mnoštvo manuskripta koji sadržavaju te opise.

 

c) Otkrivenja

Apokrifna otkrivenja su spisi u kojima ljudskim bićima bivaju objavljene (redovito preko vizija) vlastitosti biti božanskog svijeta, redovito skrivene ljudskim očima, a koje imaju odlučno značenje za spasenje iz ovoga svijeta obilježenog negativnošću u koju neprestano tone. Razumljivo je da je kršćanstvo u svojim počecima usvojilo takav izričaj da bi razmišljalo o Spasiteljevoj osobi i djelu, jer je apokaliptički izgled i sadržaj omogućivao pristup božanskoj dimenziji onoga koji je u ovome svijetu djelovao kao čovjek Isus. U takvom ozračju Isusovo djelo se objavljuje kao uporište cjelokupne povijesti svijeta, također i nadasve u sukobima između duhovnih sila dobra i zla, za koje se drži da djeluju iza vidljivih događanja. Već je Ivan u kanonskom Otkrivenju doveo u suodnos sadašnji trenutak kršćanske zajednice s posljednjim vremenima, jasno imajući u vidu središnje mjesto osobe Isusa Krista u takvom scenariju.

Najznačajnija kršćanska apokrifna Otkrivenja su Izaijino uznesenje, Otkrivenje Petrovo (smatrano čak kanonskim spisom u nekim zajednicama), Otkrivenje Pavlovo, Otkrivenje Tomino, Pseudo Ivanovo Otkrivenje, Marijina Otkrivenja.

Neki se apokrifi odnose na Stari zavjet, a drugi na Novi. Običava se ove posljednje podijeliti na Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja.

— Najpoznatiji su sljedeći:

  • Apokrifna evanđelja: Postoji više od 20 apokrifnih evanđelja. Među njima su najpoznatija: Evangelium secundum Hebraeos (druga polovica 2. st. u Palestini; u središtu je Jakov Mlađi; čini se da mu je izvor bilo Matejevo evanđelje, ali je revidirano i prošireno prema shvaćanju ebionita i nazarena); Tomino evanđelje; Jakovljevo Protoevanđelje (evanđelje Marijina i Isusova djetinjstva; nastoji dokazati Marijino vječno djevičanstvo; spominje Joakima i Anu; Decretum Gelasianum ga osuđuje kao heretičko); Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova; Nikodemovo Evanđelje; Egipatsko evanđelje; Bartolomejevo evanđelje; Matijino evanđelje.
  • Apokrifna djela: pisani s još više mašte i fantastičnih događaja. Pisci su nepoznati. Najznačajnija su: Djela Pavlova (sastavljen od Djela Pavla i Tekle, Korespondencija Pavla s Korinćanima i Mučeništvo sv. Pavla; mjesto nastanka je Mala Azija u posljednjoj četvrtini 2. st.); Djela Petrova (iz 190. godine, sadrže i opis predaje quo vadis?). Druga Djela su: Djela Petra i Pavla, Tomina djela, Ivanova djela, Djela Andrijina, Djela Tadejeva, Djela Filipova.
  • Apokrifa otkrivenja: Apokalipsa Petrova (između 125. i 150.) sadrži prvi starokršćanski opis prekogrobnog života, ljepote neba i strahote pakla, izvršila velik utjecaj. Ostala otkrivenja: Apokalipsa Pavlova, Apokalipsa Tomina, Ps. Apokalipsa Ivanova, Apokalipse Marijine.
  • Apokrifne poslanice: Epistola Apostolorum (između 140. i 160.) u Maloj Aziji ili Egiptu. Protugnostičke je tendencije, spominje utjelovljenje, dvije naravi u Kristu, istobitnost Riječi. Eshatologija joj nije milenaristička; krštenje je apsolutno potrebno za spasenje, ali nije dostatno već treba obdržavati i zapovijedi.
  • Ostali apokrifni spisi: Uznesenje Izaijino (može se ubrojiti u apokaliptičke knjige) iAgrafa.
Reading time: 5 min
Program patrologije

Tema 5. Apokrifna kršćanska literatura

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

a) Apokrifi i novozavjetni spisi
b) Opće značajke apokrifne književnosti
c) Razvrstavanje apokrifa prema podrijetlu i vrsti
d) Apokrifna Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja
e) Kratki pregled najstarijih i značajnijih kršćanskih apokrifa

a) Apokrifi i novozavjetni spisi

Da bi se moglo govoriti o aporkifnoj kršćanskoj književnosti potrebno ju je staviti u širu cjelinu vremena u kojem nastaje. Kao što se vidi iz primjera Apostolskih otaca, novozavjetna kanonska književnost nije jedina kršćanska književnost koja nastaje u 1. i 2. stoljeću. Usporedno djelima koja su prepoznata i vrednovana kao pravovjerna, nastala su u 2. stoljeću i mnoga djela, napose u gnostičkim krugovima, koja su se predstavljala kao apokryphoi – apokrifi, što znači tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su osposobljeni razumjeti taj nauk.
U 1. stoljeću kad se kršćanstvo širi od Palestine, Male Azije pa sve do krajnjih granica Rimskoga carstva, nastaju mnogi spisi. Jedni nastaju prigodno (poslanice), drugima je cilj popratiti usmeni navještaj – kerigmu (Evanđelja), koji je u tom razdoblju još uvijek privilegirani način prenošenja radosne vijesti. Kako se kršćanstvo sve više širilo, osjećala se sve veća potreba takvih spisa koji će potkrijepiti, dokumentirati i argumentirati navještaj. Apostolima nije bio potreban pismeni zapis da potkrijepi autentičnost njihova propovijedanja, ali kako se Crkva širila, te oni nisu više uspijevali biti prisutni na svim mjestima, njihovim učenicima i nasljednicima se činilo vrlo korisno zapisati, koliko je to bilo moguće i potrebno, sadržaj njihova propovijedanja. Na poseban način se to odnosi na Evanđelja u kojima je sadržan Isusov život, riječi i djela, središnji sadržaj evanđeoskog navještaja. Nastao je tako izvor Isusovih izreka (logia), najprije usmeno pa onda i pismeno, da kršćanskim misionarima posluži kao priručno sredstvo.

Apostolicitet kao kriterij

Iza ovih dokumenata, koji su odraz i svjedočanstvo različitih crkvenih tradicija, stajalo je jamstvo pojedinog od apostola, što se prepoznaje u četiri Evanđelja. Apostolstvo, to jest apostolsko jamstvo, daje pojedinom spisu autentičnost i vjerodostojnost navještaja. Međutim u novozavjetnom kanonu knjiga postoje i one koje nisu napisane rukom apostola, ali ih Crkva, kojoj su Apostoli prenijeli dar Kristova života i Duha, unutarnjom karizmom prepoznaje kao svoje, te im pripisuje apostolstvo proglašavajući ih spisom nekog od apostola. Crkva to nije učinila s ciljem da prevari ili falsificira, nego da posvjedoči kako u njima postoje istine vjere koje odražavaju dotičnu kerigmatsku tradiciju, čime se također potvrđuje primat Crkve u odnosu na novozavjetne spise. U ovom prvom razdoblju ona jamči za apostolicitet pojedinog spisa, premda nisu svi spisi u prvi mah pokazivali isti intenzitet vjerodostojnosti, tako da pojedine zajednice ne časte i ne čitaju jednako sve knjige na svojim okupljanjima, što će reći da ih ne smatraju Svetim Pismom. Usprkos različitosti koje su se u pogledu nekih knjiga pojavljivale na lokalnoj razini, prvo suglasje oko predaje postiglo se oko polovice 2. stoljeća, te se tako oblikovao jedan odlučujući kriterij za određivanje novozavjetnog kanona (grč. kanon = mjera, metar, kriterij).

U prvoj polovici 2. stoljeća mnoge heterodoksne kršćanske sljedbe, na poseban način gnosticizam, stvaraju i časte „svete knjige“, stavljajući ih pod apostolski autoritet prikladnim naslovom, s ciljem ozakonjenja vlastitih devijantnih ideja. Crkva je stoga prisiljena snagom svog duhovnog autoriteta i kompetencije odrediti koje knjige sadrže autentičnu istinu vjere i mogu biti korištene javno na liturgijskim sastancima zajednice, čime se oblikuje korpus novozavjetnih knjiga. Ovaj proces se dogodio do konca 2. stoljeća, premda je konačni popis novozavjetnih knjiga određen tek u 4. stoljeću. Muratorijev fragment, za koji se drži da je nastao oko 200. godine u Rimu, sadrži 22 od 27 kanonskih knjiga, a cjeloviti kanon po prvi put se nalazi u jednom Atanazijevom uskrsnom pismu (Pismo 39) iz 367. godine, a na Zapadu je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta koji je plod jedne rimske sinode održane za vrijeme pape Damaza 382.
Bilo bi pogrešno ovaj postupak držati pristranim, jer ovo što se definiralo u 4. stoljeću plod je iskustva i unutarnje svijesti kršćanskih zajednica koje su držale neke spise privilegiranim sredstvima posredovanja kršćanske objave, te su ih tako kanonizirale. Radi se o izboru valjanih svjedočanstava nastalih u konkretnom eklezijalnom kontekstu i po sebi odgovaraju na konkretne potrebe, ali uvrštene u kanon zadobivaju univerzalnu vrijednost. Viđene kao autentična dokumentacija kojom se dolazi do izvornih sastavnica povijesti i nauke Isusove, ove knjige postaju povlaštena sredstva posredovanja božanske objave. Određivanjem kanona novozavjetnih knjiga Crkva daje odgovor na izazov koji su joj uputile razne kršćanske sljedbe kompromitirajući jedinstvo evanđeoske poruke u mnoštvo različitih struja i nauka.

b) Opće značajke apokrifne književnosti  

U crkvenom okruženju pojmom apokrifi (apokryphos = tajan) u prvi mah su se označavali bilo oni spisi za čije čitanje i razumijevanje je bila neophodna posebna inicijacija (slučaj gnostičkih knjiga u kojima prevladava hermetička terminologija), bilo one knjige koje su preporučivane za privatno čitanje, različito od onog javnog čitanja kakvo je bilo čitanje Biblije (takva vrsta čitanje je poznata bila već u židovskome svijetu). I u jedno i u drugom slučaju apokrifi su pripadali književnosti koja je ostala izvan popisa svetih knjiga i bila je smatrana izvankanonskom, premda su težili tome da zadobiju apostolski autoritet. Ovi, dakle, kršćanski spisi prvih stoljeća koji su naslovom, sadržajem ili književnom vrstom u vezi sa Novim zavjetom, te su težili da zadobiju apostolski autoritet, ali ih Crkva nije uvrstila u kanon, zovu se apokrifima.
No, sam pojam apokrif zadobiva drukčije značenje u korištenju Crkve, nego što je to imao za gnostike. Dok se je za njih naziv „apokrifne knjige“ odnosio na knjige koje su bile u najvećoj cijeni, jer su sadržavale tajne istine dostupne samo onima koji su posjedovali znanje, dotle je za Crkvu, nakon što je bila prisiljena radi gnostika definirati kanon, taj pojam zadobio značenje lažnih, heretičnih, tendencioznih spisa. Međutim, po sebi ova riječ ne znači da se radi o heretičnoj književnosti, jer su mnogi od apokrifa sadržavali valjanih doktrinarnih elemenata koji nisu bili zapisani u kanonskim knjigama, ali zbog mnoštva legendarnih natruha, kao i nerazumljivih opisa čuda, nisu bile prihvaćene u kanon.

Crkveni oci stoga imenom apokrif označavaju nekoliko kategorije spisa:
– spisi kojima je nepoznato podrijetlo i lažno je pripisivanje nekom od apostola;
– spisi koji zajedno s korisnim podacima sadrže i doktrinarnih grešaka;
– spisi kojima nije dopušteno javno čitanje u crkvama jer nisu kanonski;
– spisi koji su nastali u krivovjernim krugovima ili su ih koristili krivovjerci.

Što se tiče pripisivanja heretičnosti ovim spisima, bilo bi nepravedno, u ambijentu u kojem još nisu bili jasno određeni i omeđeni pojmovi pravovjerja i krivovjerja, tvrditi za mnoge rane apokrife da su nastali kao heretička literatura, nego su bili odraz lokalne situacije neke kršćanske zajednice ili skupine, ili pak pojedinačnog iskustva vjere punog jakih emocija. Prava je istina da su u kršćanskom ambijentu 1. i 2. stoljeća kružile mnoge zbirke Isusovih izreka i djela neovisno od gnostičkih krugova, te brojni spisi pod imenom apostola i učenika. Budući da ne postoji jednoznačna primjena pojma apokrif na pojedina djela, može se reći sljedeće:
a) u nekim starim dokumentima, nazvanim apokrifi, javlja se želja da se zapiše ono što je usmena predaja pripisivala Isusu i njegovim učenicima;
b) u drugim apokrifima je sadržan odgovor – uz pomoć slobodnog i fantastičnog korištenja svetopisamskih datosti i vijesti prema lokalnim potrebama – na pitanja koja je postavljala pučka radoznalost o ljudskoj sudbini, o Isusu i njegovoj obitelji;
c) u nekim apokrifima, pomoću manipulacije kanonskih tekstova, nastojalo se legitimirati herezu;
d) apokrifi kasnijeg datuma odražavali su probleme apologetskog i dogmatskog karaktera onog vremena u kojem su nastali.

Suvremeni istraživači su ipak skloniji ne rabiti definiciju koja apokrife dovodi u usku veze s novozavjetnim kanonom, jer bi se time ograničio vremenski raspon u kojem su nastali (od 1. do 4. stoljeća), te se spis nastao u 3. stoljeću ne bi mogao u nikojem slučaju pozivati na apostolsko naslijeđe. Stoga se umjesto dosadašnjeg korištenja imena Novozavjetni apokrifi radije koriste Starokršćanski apokrifi. Podjela apokrifa na starozavjetne i novozavjetne ovisila je o naslovu ili osobi na koju se tekst pozivao. Ukoliko se radilo o starozavjetnoj osobi, spis bi bio svrstavan u kategoriju starozavjetnih apokrifa, međutim danas se nastoji razvrstati spise na temelju okruženja u kojem je nastao. Tako apokrifna djela koja su nastala u židovskim zajednicama pripadaju apokrifima Staroga zavjeta, dok spisi koji se pozivaju na novozavjetne sadržaje, i kad nose ime neke od starozavjetnih osoba (npr. Izaijino uzašašće), pripada novozavjetnoj tj. kršćanskoj apokrifnoj književnosti.

E. Junod opisuje tri obilježja kršćanskih apokrifa:
– pozivanje na figure i događaje s početaka kao preinačeni razvoj memorijalnih predaja, neovisno od bilo kakve ideje da se stvori normativna kolekcija;
– preko prijevoda, dodataka i drugih zahvata tekst je prenesen na nesređen način zbog nedostatka autoriteta koji bi nad njim bdio;
– ove anonimne tekstove nemoguće je svrstati u skupine slične po razdobljima, mjestu, teologiji ili ideologiji, književnoj vrsti. Nakon što je oblikovan kanona Svetoga pisma, postala je još učestalija pojava da se spisi koji nastaju nakon toga pozivaju, bilo sadržajem bilo oblikom, na Novi zavjet.
Shodno tome koncem 2. stoljeća mogu se razlikovati tri vrste apokrifnih spisa:
a) knjige, napose Evanđelja i Djela, koje žele osvijetliti ili dopuniti određene teme koje su u kanonskim tek samo dodirnute (npr. odnos Marije i Isusa, Isusovo djetinjstvo…). Cilj je zadovoljiti narodnu znatiželju ili određene teološke prohtjeve.
b) djela u suparništvu s kanonskima, samo jer žele dati legitimnost devijantnim mišljenjima pojedinih skupina ili sekta, ili pak lokalnim predajama;
c) kasniji spisi koji, na temelju povećanog apostolskog autoriteta, žele riješiti aktualne apologetske ili dogmatske probleme.
Prikupljanje apokrifa u određeni corpus spisa umjetna je i naknadna inicijativa koja nema ništa zajedničkoga s nakanom pojedinoga teksta. Zbirke apokrifnih tekstova koje postoje u modernim izdanjima imaju samo praktičnu korisnost, ali ni u kojem slučaju mogu poslužiti za ozbiljni studij uz pomoć međutekstualnog uspoređivanja. Pojedini spisi su nastali kao pojedinačne inicijative i na omeđenom području, te ih se može uspoređivati samo s drugim kršćanskim djelima nastalima u isto vrijeme i na istom prostoru. Stoga se ne može govoriti o apokrifima kao da bi se radilo o preciznom i artikuliranom planu da se predstavi kao homogeno tijelo, doktrinarna jasno i organski povezano.
Za razliku od novozavjetnih knjiga, koje imaju univerzalno značenje, ostala kršćanska literatura se nije čitala na liturgijskim slavljima kršćanske zajednice diljem cijeloga Carstva. Apokrifna literatura nije nastala u namjeri da stvara vlastiti korpus knjiga i nije imala univerzalno značenje, koji bi bilo suprotstavljeno organskoj cjelini Novoga zavjeta, koje je zahvaljujući crkvenom autoritetu postalo jedna nedjeljiva cjelina. Premda se apokrifno djelo u svom naslovu poziva na Isusa i apostole, to ne znači da je nastalo sa željom i sa sviješću zajedništva s drugim nekanonskim spisima, ili pak stvaranja paralelnog korpusa, bilo da je htio zadobiti kanonski autoritet od strane Crkve, bilo da je samo htjelo skrenuti pozornost čitatelja na određene sadržaje.
Otvorenim doktrinarnim sučeljavanjem između gnostika i „Velike Crkve“ sredinom 2. stoljeća nametnulo se logično pitanje: koji spisi prenose autentičnu Isusovu predaju, ili pak izvornu predaju o Isusu, budući da su se i gnostici i Crkva pozivali na apostolstvo? Tko je u posjedu izvorne apostolske nauke koja se temelji na propovijedanju, gnostici koji su se pozivali na tajne predaje počevši od ovog ili onog apostola ili Crkva koja se pozivala na javnu predaju koja se prenosila apostolskim naslijeđem u Crkvama diljem Carstva?
Iz ovog sukoba je razvidno da je apostolicitet pojedinog spisa glavni kriterij njegove autentičnosti. I u kronološkom smislu, što nije zanemarivo, i jedni i drugi su znali da apostilicitet stoji prije pojedinog spisa, kao što je Krist i osnovao apostolsku zajednicu koja je kerigmom i životom jamčila istinitosti i autentičnost njegova propovijedanje i djelovanja, a da sam nije ništa napisao. Apostoli su bili najautentičnije Kristovo pismo. Samo se postavljalo pravo pitanje tko posjeduje pravo apostolsko naslijeđe, oni koji zastupaju javnu predaju ili oni koji zastupaju tajnu.
Za Crkvu autentično apostolsko naslijeđe je sadržano i odražava se u kerigmi koju potvrđuju svjedočkim životom i mučeničkom krvlju, dok za tajne predaje i misteriozna znanja nitko nije položio život. Apostolsko naslijeđe Crkva potvrđuje neprekinutim slijedom povezanosti koji se može rekonstruirati unazad sve do apostola, dok gnostičke sljedbe ne mogu to primijeniti niti za svoje zajednice niti za svoje spise.
Naposljetku, budući da je u raspravi oko autentičnosti spisa ključan pojam apostoliciteta, potrebno je odgovoriti na pitanja odakle taj pojam i argument. Kako je nastao i tko ga je stvorio? Tko god ga je stvorio, taj bi imao ključ rješenja ove zagonetke i imao bi pravo biti autoritativno mjerodavan. Povijesno je sigurno i dokumentirano da gnostici nisu ni stvorili ni razvili dokaz iz apostolskog naslijeđa, premda su željeli usidriti svoj nauk u apostolskom pozivajući se na tajne predaje i dajući naslove svojim spisima po imenima apostola. Zato nisu u pravu oni koji polaze od pretpostavke da su svi spisi u početku imali jednaku vrijednost, u kršćanstvu koje se na samim svojim počecima odlikovalo pluralnošću (Usp. Peter N. Stearns, The Encyclopedia of World History, Ancient and Classical Periods, 2001., koja se može konzultirat u internetskom izdanju na web stranicama http://www.bartleby.com, poglavlje pod naslovom The Rise of Christianity). Po njihovu mišljenju, tek nakon što je Rimsko carstvo podržalo jednu sektu, pojmovi „pravovjeran“ i „krivovjeran“ postali su službeni, nakon čega su prihvaćani kao kanonski spisi samo 4 evanđelja, Djela, 15 Pavlovih poslanica i još nekoliko drugih spisa, dok su drugi proglašeni krivovjernima i spaljeni.
Cijeli proces prepoznavanja i razlikovanja autentičnih spisa od neautentičnih dogodio se je mnogo ranije nego je Crkva dobila slobodu i nije bio pristran niti se radilo o nečijoj samovolji, već je bio utemeljen na živoj vjeri zajednice i apostolskoj predaji koju je bilo moguće kronološki potvrditi iz pokoljenja u pokoljenje. Vjera zajednica koje su bile poučene usmenim putem, sačinjavala je kriterij kojim se moglo raspoznati vjerodostojnost pojedinih spisa koji su kružili zajednicama pod različitim imenima. Premda Crkva u 4. stoljeću konačno odbacuje apokrife kao neautentičan pokušaj približavanja Kristu, apostolima i Božjoj objavi, ipak nikad nije odbacila one spise koji nisu u sebi sadržavali krivovjernih elemenata, nego su poslužili vrlo dobro za teološku obradu pojedinih tema, pobožnost i propovijedanje. Neki od njih su nastali kao plod pučke pobožnosti koja je na sebi svojstven način htjela prepričati pojedine događaje s obilje maštovitih elemenata, te su ostali u okvirima pravovjernosti ne koseći se s objavljenom istinom kanonskih spisa i crkvene predaje. Jakovljevo Protoevanđelje je tako izvršilo golem utjecaj na umjetnost, pobožnost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osuđeno kao apokrifno. Naime, poznato je po tome što spominje imena Marijinih roditelja Jaokima i Ane, te pripovijeda Marijino čudesno začeće i djetinjstvo, kao i vijest Marijina uvođenje u hram i život u hramu, što rimska liturgija slavi posebnim blagdanom. Nastalo je sredinom 2. stoljeća.
Gnostičke zajednice koje su htjele zadržati dodir s Crkvom bez radikalnog loma i razdvajanja širile su tezu u skladu s vlastitom antropolgijskom slikom. Po njima je bez daljnjega dobro sve ono što je sadržano u javnim (kanonskim) spisima Crkve, ali je to ostalo na razini puka, dok su oni posjedovali tajno znanje, sadržano u njihovim spisima, koje je samo za one koji su sposobni shvatiti dubinu njihove poruke i misli. Držali su da ni Isus nije sve obznanio svojim apostolima u javnom propovijedanju, nego da je pojedine istine i tajne prenosio apostolima u osami, ili pojedinim apostolima pojedinačno u prikladnim trenucima (naročito nakon uskrsnuća).
Bilo  bi prefantastično, nedosljedno i premalo znanstveno, prihvatiti varijantu da je Isus imao neke tajne nauke, kad nikakvi drugi povijesni dokumenti, ni događaji ni život zajednice vjernika to ne potvrđuje. Nigdje nema dokumentiranog spomena da je odmah nakon Isusa, uz jeruzalemsku crkvenu zajednicu okupljenu oko apostola, postojala druga crkvena zajednica koja je prenosila njegove tajne nauke, niti postoje spisi koji bi potvrđivali vremenski neprekinuti slijed gnostičkih teza. Pogotovo što nisu svi apokrifi nastajali u gnostičkim zajednicama, te je onda potrebno tražiti drugi hermeneutski ključ njihova nastanka. Ovaj ključ se iščitava u općem ozračju u kojem su živjeli kršćani 1. i 2. stoljeća koji su sadašnji trenutak svoje povijesti živjeli pod snažnim misionarskim impulsom, željni privesti obraćenju i Isusovu nauku sve ljude. Pozivanje na izvore (Isusa i apostole) u službi je njihova sadašnjeg življenog trenutka na način da ih ne zanima cjelokupna Isusova nauka, već samo neki elementi propovijedanja. Tako se širi praksa da aktualiziraju prošlost na temelju vlastitog religioznog iskustva i ambijenta, te se u tom kontekstu tumači i obnavlja Isusova poruka. Uvjerenja da je Isus trajno prisutan u zajednici ili u vjernicima, njegova ukazanja i čuda koja prate i potvrđuju djelovanje misionara, bili su življeni i tumačeni kao izvor aktualne, posadašnjene objave. U prilog tome je išao i snažan osjećaj za proročku karizmu, vrlo prisutnu u 2. stoljeću, koja je doprinosila stvaranju Isusovih izreka, a izreke proroka i njihovih učenika imale su velik autoritet u dotičnim zajednicama.
Uslijed toga ne čudi da je Crkva definirala kanon, listu spisa koji sadrže vjerodostojna svjedočanstva, čime daje odgovor na zloporabu koju su činili gnostici u pogledu objave i nadahnutih spisa. Apokrifna literatura je doživjela svoj procvat u 2. i 3. stoljeću, nakon čega je, nemajući iza sebe autoritet koji bi je podržavao, ni snagu neprekinutog naslijeđa, polako nestajala. Definirajući kanon novozavjetnih spisa Crkva je u isto vrijeme osudila i odbacila apokrifne spise, no to se nije dogodilo na pristran način kao pobjeda jedne autoritativne sekte, već u ime logike po kojoj nisu mogle biti točne „sve istine“ o Isusu, nego samo jedna istina.
Uz apostolicitet, koji nije mogao biti dovoljan kriterij u ambijentu u kojem su se svi pozivali na apostolstvo svojih spisa, bio je neophodan i drugi kriterij, a u ovom slučaju to je bio katolicitet, univerzalnost Crkve. Ova univerzalnost se očitovala u međusobnom zajedništvu i univerzalnom konsenzus glede prihvaćanja spisa koje je trebalo uvrstiti u kanon. Od samih početaka postojala je raznolikost tradicija i različitih teoloških naglasaka, zasvjedočena i u kanonskim spisima (npr. 4 Evanđelja), međutim isto tako od samog početka postojala je svijest o zajedništvu apostola kojima je glavni zadatak bio propovijedati Kristovo uskrsnuće. I kad među njima nastaju rasprave (sukob Petra i Pavla), te svojevrsna različitost kao što je bilo različit odnos glede opsluživanja Zakona, svjesni su da unatoč svega moraju pronaći zajedništvo, koje ih čini da budu Crkva, zajednica utemeljena Spasiteljevom voljom.I konačno, univerzalnost se nije temeljila na nekom apstraktnom dokazu, već se temeljila na liturgijskoj uporabi nekog spisa u javnom bogoštovlju zajednice, kojoj cilj nije bio tek prenošenje jedne nauke, već naviještanje novoga života u Isusu Kristu. Moguće razvrstavanje:— Koncem 2. st. mogu se razlikovati tri vrste spisa:

  • knjige, napose Evanđelja i djela apostolska koja, da bi zadovoljila pučku radoznalost ili teološke potrebe, imaju pretenziju nadopuniti ili osvijetliti praznine kanonskih tekstova u kojima je tek djelomice naznačeno;
  • djela koja su u rivalstvu s kanonskim tekstovima koje žele ozakoniti devijantne doktrinarne stavove bilo pojedinih skupina bilo sekti, ili da žele ozakoniti određene lokalne tradicije;
  • spisi nastali nakon kanonskih, te, pozivajući se na apostolski autoritet, nastoje riješiti teološke ili apologetske aktualne probleme.

— Drugo moguće grupiranje (Schneemelcher):

  • Evanđelja koja žele zadobiti isti status poput kanonskih, te pretendiraju, u određenoj mjeri, popuniti kanonske tekstove;
  • Pseudoepigrafske poslanice, kojima je u većini slučajeva bio cilj širiti doktrinarne dopune ili ispravke;
  • Djela apostolska, koje su prikupile i obradile, u formi romana i obilujući detaljima, vijestima i legendama o životu apostola, s ciljem da nadopune nedostatne spoznaje i nedorečenosti koje ostaju i nakon čitanja Novog zavjeta; određeni utjecaj imaju i ideje određenih teoloških struja.

Otkrivenja, koja dijelom prerađuju hebrejske tekstove, dijelom su dodatno razvile oblik «objava» naslijeđen od kasnog židovstva.

Reading time: 17 min
Program patrologije

f) Ostali autori i djela: Papija Hierapolski; Pseudo-Barnabina poslanica; Druga poslanica Korinćanima Pseudo-Klementova; Hermin Pastir

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 



— Papija Hierapolski
U ono vrijeme (oko 130.) Papija, biskup Hierapilija u Frigiji, napisao je, nadahnjujući se na Evanđeljima i drugim vrlo starim spisima, pet knjigaTumačenja govora Gospodnjih (Logion kiriakon exegesein). Ne radi se samo o izrekama u užem smislu riječi, nego i o djelima. Predaja veli da je bio učenik apostola Ivana.
Važan je kao svjedok usmene predaje, premda Euzebije o njemu ima negativan sud, napose radi milenarizma. Papija je značajan kao svjedok za Markovo Evanđelje tvrdnjom kako je Marko bio Petrov tumač i da je točno zapisao, ali ne po redu, sve što je zapamtio od onoga što je Krist govorio ili činio (HE 3, 39, 15). U vezi s Matejevim Evanđeljem Euzebije citira iz Papije sljedeće: Mateje je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore (ta logia), a svatko ih je tumačio kako je mogao (HE 3, 39, 15). Očito u sredini gdje je bio Papija nije postojao Matejev grčki tekst, nego su pojedinci prevodili kako su uspjeli. Euzebije također veli da se Papija služio svjedočanstvima iz 1Iv i 1Pt.
Papija je prenio više usmenih tradicija, od kojih je najznačajnija ona o tisućgodišnjem kraljevstvu Kristovu na zemlji. Od Papije milenarističke ideje preuzima Irenej, a Euzebije ga zbog toga kritizira, jer da je krivo razumio ono što su apostoli govorili u mističkom smislu. Kao takav Papija je svjedok i pristaša maloazijske hilijastičke predaje.

— Psuedo-Barnabina poslanica
Spis koji je došao pod imenom apostola Barnabe danas više nitko ne pripisuje njemu. U starini je uživao golem ugled, ravan kanonskim knjigama. Napisana je u prvoj polovici 2. stoljeća, najvjerojatnije oko 130. u Aleksandriji (svakako poslije razorenja Hrama). Radi se o teološkom traktatu napisanom u obliku poslanice. U njoj se ne opaža mirna spekulacija katehete, nego radije pastirski krik na uzbunu.
Podjela: dva dijela.
Prvi dio (pog. 1-17) je dogmatski, usredotočeno na tumačenje Staroga zavjeta slijedeći alegorijsku egzegezu (prvenstveno tipološku), koju su rabili Filon, Pavao i pisac Poslanice Hebrejima, što kasnije biti tipična odrednica crkvenih pisaca Aleksandrijske škole od konca 2. st. (Panten, Klement, Origen). Ujedno je to antižidovska apologija u kojoj pretjeruje glede nedostatnosti Zakona i cijelog Starog zavjeta (u tom smislu je preteča Marcionu) pa ga tumači alegorijski.
Drugi dio (pog. 18-21) su moralne pouke usredotočene na alegoriju o dva puta (slično kao Didaché).
Autor. O autoru su postojale različite teorije. Neki su spominjali i tri autora: sam Barnaba, neki židov helenist ili neki antižidov predgnostik. Drugi spominju različite izvore. Dvojbe su oko toga dolazi li iz aleksandijskog okruženje (najvjerojatnije jer je navode pisci iz Aleksandrije poput Klementa i Origena) ili iz siro-palestinskoga (zbog sličnosti s kumranskim spisima i žestokoj kritici židovstva, kao i po svojoj eshatološkoj orijentaciji). Židovsku povijest kvalificira kao «đavolsku prijevaru», te će ova struja kulminirati u Marcionovoj herezi.
Nauk. Poslanica govori o Kristovoj preegzistenciji. On je bio s Bogom Ocem u trenutku stvaranja svijeta (“učinimo čovjeka”). Utjelovljenje drži neophodnim da bi okončao grijehe onih koji su progonili i ubijali proroke, a utjelovio se jer je odlučio trpjeti za ljude.
Krštenje: daruje čovjeku posinjenje i utiskuje duši bogolikost (slika i prilika). Također veli da krštenje pretvara stvorove u hramove Duha Svetoga. Kršćanska bogoštovna slavlja se održavaju osmoga dana (nedjelja), za razliku od židovstva, jer je to dan uskrsnuća (15,8).
Eshtaologija: autor je milenarist. Šest dana stvaranja predstavljaju razdoblje od šest tisuća godina (tisuću godina u očima Gospodnjim je kao jedan dan). U tom razdoblju sve će biti dovršeno, nakon čega će ovo pokvareno vrijeme biti uništeno, a doći će Sin Božji suditi bezbožnike, preoblikovati sunce, mjesec i zvijezde, i odmarat će se sedmoga dana kad će nastupiti subota tisućgodišnjeg kraljevstva. Drobnerova teza:

  • Radi se o jednom apokrifnom djelu, to jest o pesudoepigrafskoj literaturi. Traktat je to koji pripada književnom rodu pisama.
  • Predaja je pripisuje Barnabi, ali je, bez daljnjega, napisana između 130. i 132. godine (zna se po opisu obnove Jeruzalema).
  • Mjesto: Mala Azija, Sirija ili Palestina (a ne Aleksandrija kako se mislilo do sada).
  • 1: kratki pozdrav i početak;
  • 2-16: tematizira spoznaje koje se mogu izvući iz Staroga Zavjeta o Bogu, Kristu, Crkvi, moralnim obvezama;
  • 17-20: nauk o dva puta (izvor mu je židovstvo, o čemu opširnije svjedočiDidaché);
  • 21: poticaj da čuvaju zapovijedi, pozdrav i blagoslov.
  • Teološka važnost: u duhu tipološke i duhovne egzegeza tumači Stari zavjet kao proročanstvo koje se odnosi na Krista i način kršćanskog života, s dotad neviđenim radikalizmom (ističe suprotstavljenost Boga i židovskog naroda).

— Drugo Klementovo pismo Korinćanima (Pseudo-Klement)
Ovaj spis koji se pripisivao Klementu je u biti jedna homilija (najstarija sačuvana). Ambijent u kojem je napisana je Korint, a vrijeme u kojem je napisana je oko 150. godine. Potvrđuje nedvojbeno Kristovo božanstvo i čovještvo. Najznačajniji su moralni vidovo ovog pisma (pokora, dobra djela za spasenje, kršćanski život je borba: traže se atletske kompetencije).

Dva pisma djevicama (Ad virgines): izdana 1762., a napisana u 2. st. ili u prvoj polovici 3. Opisuju život prvih asketa i djevica prije nego se oblikovao redovnički status života. Živjeli su u svojim kućama. Govori se o celibatu, ljubavi i apostolatu, a obara se na pojavu tzv. syneisaktoi, to jest života pod istim krovom neoženjenih duhovnih osoba i jednog i drugog spola (virgines subintroductae).

Pseudo-Klementine (homilije, recognitiones). Radi se o dva opširna spisa, različita po obliku, ali identična sadržajem. To su Homiliae (sačuvane na grčkom) i Recognitiones (samo u Rufinovu prijevodu). Vjerojatno dvije redakcije jednog te istog djela nastalog koncem 2. ili početkom 3. st., a koje je najvjerojatnije imalo naslov Petrova putovanja (Periodoi Petrou). To je bila neka vrsta romana u kojem je glavni junak Klement Rimski, navodno u rodu s carskom obitelji Flavijevaca.
Nakon što mu se obitelj raspršila po svijetu, on putuje tražeći istinu. U Cezareji susreće sv. Petra koji ga poučava o pravom proroku (alethes prophetes), nakon čega postaje Petrov pratilac, na putovanjima i u borbi protiv Šimuna Maga i drugih krivih učitelja. Uz pomoć svetog Petra uspijeva prepoznati izgubljene članove svoje obitelji (motiv raspršene i pronađene obitelji potječe iz onovremene poganske literature). Petar ga prije svoje smrti imenuje nasljednikom. Spis je nastao najvjerojatnije u Rimu ili Siriji, a autor je pripadao nekoj judokršćanskoj sekti, najvjerojatnije ebionitima.

— Hermin Pastir
Autor i opće značajke djela.
Početkom 2. stoljeća, u Rimu, jedan kršćanin, pokajan za svoje grijehe, piše jedno djelo da potakne ostatak vjernika rimske Crkve da se okrenu čistijem i zahtjevnijem načinu života, kao što je bilo na samim počecima utemeljenja sredinom 1. stoljeća. Herma je brat pape sv. Pia I. (140-154.) (po onom što veli Muratorijev Fragment). Slobodnjak s Rodosa, najprije seljak, ali kasnije postaje građaninom Rima, oženjen ženom nekršćankom, imao više djece što su apostatirala od vjere.
Pastir je spis apokaliptičkog karaktera (objave jedne starice i jednog anđela prerušenog u pastira). Pripada rodu apokrifnih apokalipsi s obilnim vizijama i objavama. Napisan je oko godine 150. kad je papa bio Pio I. Objedinjuje jednu prvu redakciju iz 95. godine kad je papa bio Klement. Radnja, autobiografska, poučna je, ponegdje nejasna, teško razumljiva, duboka, opisana na jednostavan način, s nedostatkom povezivanja, slažući jedno na drugo i s nedovršenim govorima.
Glas o njemu se bio pronio na cijelom Istoku u 2. st. Irenej i Euzebije ga smatraju nadahnutim, dijelom Pisma.. U zapadnoj Crkvi je imao dosta odjeka u 3. st., a njegov utjecaj prestaje i gubi se u 4. Pokazuje Crkvu kao živi organizam. Ovaj spis nam daje više detalja o kršćanskom životu u prvoj polovici 2. st. Na primjer, po njemu upoznajemo zahtjevni kršćanski život ondašnjih vjernika, čiji je izraz bila i rigorozna pokornička disciplina koju su živjeli (imali su običaj i mogućnost ispovijedati grijehe samo jedanput u životu). Podjela.
Ovaj spis je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu se predstavlja 5 viđenja. U drugom, širem i važnijem, izlaže se dvanaest zapovijedi i deset alegorija (similitudines). U prvom viđenju se pojavljuje jedna stara gospođa obučena u bijelo (predstavlja Crkvu), koja poziva sve kršćane da čine pokoru za očišćenje od grijeha. Zapovijedi i alegorije su konkretne preporuke da se žive neophodne kreposti: čistoća, strah Božji, vjernost, itd.
Nauk. Čitajući Pastira uočljivo je da stavlja veći naglasak na moralno izlaganje nego na teološko. To je kao jedna vrsta ispita savjesti Rimske Crkve koja, po sudu autora, je pala u stanje mlakosti (viđenje stare žene na poltroni) zbog mekušnosti, sumnja vjere, bogatstva, ambicija i progona protiv kršćanskog imena (Trajanov progon se time odlikovao).

  • Pokora: je središnja točka; cijeli spis je poticaj na pokoru. U rimskoj Crkvi je postojao živi osjećaj i svijest grijeha i nužnosti da se čistom sačuva duša nakon krštenja, te je postojala praksa da se uopće ne spominje za krštenike mogućnost neke druge pokore, i onima koji su pali po prvi put se odlučilo da se pokora nakon krštenja može udijeliti samo jedan put. Herma najavljuje mogućnost pokore samo jednom u određenom terminu, s pogledom prema paruziji. Sumnja hoće li se moći oprostiti grijeh apostazije.
  • Kristologija: predstavljena je na nejasan način. Krist se pojavljuje kao sluga, s time da ne dolazi potpuno na vidjelo njegova božanska moć. Iz onoga što se može vidjeti Herma predstavlja subordinacionističku i adopcionističku kristologiju, štoviše polazi od binarne sheme (identificira Sina s Duhom Svetim).
  • Crkva: predstavlja je kao nužnu za spasenje. Opisuje je kao kulu koja se izgrađuje – imajući samo jednu važnu stvar – na stijeni koja je Krist. Spominje različite hijerarhijske stupnjeve, ali ne izdiže posebno monarhijansko biskupstvo, vjerojatno jer je bio brat Pia I. i jer je postojala opasnost ambicije prema moći koja je u to vrijeme mogla biti vezana uz to mjestu u Rimu. O Crkvi govori uz pomoć različitih slika: preegzistirajuća Crkva, Crkva prisutna u vremenu i eshatološka, sinkronička i dijakronička vizija Crkve, itd.
  • Krštenje: u osmoj prispodobi se iščitava vizija vrbe sa zelenim granama, koja simbolizira većinu vjernika nije izgubila krsnu nevinost.
  • Moralni nauk: pravi razliku između odredbe i savjeta; navodi konkretne slučajeve; govori o krepostima kao o sedam žena, spominje anđele i demone; na poseban način se obrušava na svjetovnu težnju za bogatstvima i ambicijom časti.

Prenošenje grčkog teksta. Pomišljalo se da bi mogao imati tri različita autora. Ne izgleda da bi bila točna ta teorija.

  • Sinajski kodeks (4. st.) sadrži četvrtinu.
  • Jedan manuskript s Brda Atosa (15. st.) sadrži cijelo djelo, izuzev završetka.
  • Jedan papirus s konca 2. st., otkriven od istraživača sa Sveučilišta u Michiganu, sadrži mnoge nepotpune fragmente.

 

Reading time: 9 min
Program patrologije

Tema 4. Apostolski oci

March 17, 2012 by Ivan No Comments



a) Opće značajke ovih spisa i njihova važnost
b) Didaché – Upute apostolske
c) Klement Rimski
d) Ignacije Antiohijski
e) Polikarp iz Smirne
e) Kratki prikaz ostalih autora i djela: Papija Hieraposki, Barnabina (pseudo) poslanica, Hermin Pastir, Druga Klementova poslanica 

a) Opće značajke ovih spisa i njihova važnost

Rado se o prvim svjedocima Predaje, prvoj kariki u lancu predavanja objavljenog poklada.

— Opće značajke

  • uzimaju teme iz Novoga zavjeta: Presveto Trojstvo, utjelovljenje, Crkva, prevladava moralni nauk;
  • opaža se jasni kristocentrizam;
  • spominje se često paruzija;
  • spisi odišu velikom jednostavnošću, bez teoloških i polemičkih pretenzija;
  • spisi velike snage i autoriteta, s pastoralnim naglaskom i nakanom: potiču na poslušnost, na ljubav i poniznost;
  • napisani su koiné jezikom;
  • spisi napisani kršćanima umjerenog društvenog statusa.

Izraz «apostolski oci» je nastao u 17. stoljeću, a pod tim pojmom se željelo obuhvatiti nekoliko autora i djela sa samih početaka kršćanstva. Smatralo se apostolskim ocima Barnabu, Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa, Hermu, Papiju Hierapolskog Pismo Diognetu i Didaché. U striktnom smislu riječi samo su Klement, Ignacije, Papija, Polikarp i Didaché apostolski oci. Barnaba i Herma pripadaju apokrifnim spisima, a Pismo Diognetu apologetskoj književnosti. Ovi spisi su u uskoj vezi s Novim zavjetom kao karike između apostola i kasnije predaje. Daju jasnu sliku o nauku koncem 1. stoljeća.
Nastali su kao prigodni, bez pretenzije da dadnu sustavno izlaganje kršćanskog nauka.Glavne teme: Od eshatoloških sadržaja uočava se jaka čežnja za Kristom i nestrpljivo iščekivanje njegova skorog dolaska. Sadrže također ujednačen kristološki nauk: Krist je Sin Božji, koji je prije postanka svijeta (preegzistencija), koji je imao udjela u stvaranju svijeta. Tako već od prve polovice drugoga stoljeća postoje spisi od iznimnog značaja za upoznavanje života prvih kršćana.
Premda se radi o tekstovima na grčkom jeziku, svi oni odražavaju velik utjecaj židovskog ambijenta. Osim toga jako nalikuju knjigama Starog, a iznad svega Novog zavjeta. Nauk koji je u njima sadržan nije strukturiran u teološki sustav, nego bi se prije reklo da reproducira ideje Novoga zavjeta, a prije svega spisa sv. Pavla i sv. Ivana.
Cilj ovih spisa je izrazito praktične i pastoralne naravi. Nastoje uvećati u čitateljima stil novoga života koji je Krist poučio apostole, a oni predadoše sljedećim naraštajima. Insistiraju, na primjer, na važnosti da se usvoji i živi kršćanske kreposti: ljubav, strpljivost, velikodušnost, vjernost, dijeljenje zemaljskih dobara, nada u uskrsnuće tijela, itd. Postoje stvari koje izražavaju s posebnom snagom. Jedan od tih je nužnost jedinstva svih vjernika oko pastira, biskupa zajednice, koji upravlja zajednicom uz pomoć kolegija prezbitera i đakona. Isto tako u ovim dokumentima poziva na oprez sve kršćane da budu vjerni primljenoj vjeri, i da se čuvaju budnima protiv opasnosti nastajućih krivovjerja. Dvije možda najraširenije u tom trenutku bijahu judaizanti, koji su nastojali vratiti se na običaje i prakticiranje Mojsijeva zakona, što je bilo već nadiđeno, a druga su bili doceti, koji su nijekali Kristovo pravo čovještvo, to jest da je imao stvarno tijelo.

— Glavne oznake svake knjige

  • Didaché je moralno-katehetski priručnik za kršćansku zajednicu i pojedince;
  • Klementova poslanica Korinćanima je intervent Rimske Crkve u nastojanju smirenja krize u drugoj zajednici, podržavajući hijerarhijsku strukturu pozivajući se na princip apostolskog naslijeđa;
  • Ignacijeva pisma potvrđuju solidarnost između crkava i suodgovornost jednog biskupa prema raskolima i krivovjerjima;
  • Barnabina poslanica je traktat o kršćanskom tumačenju Starog zavjeta upravljen kršćanima koje je privuklo židovstvo;
  • Hermin Pastir je apokaliptička knjiga, poruka Crkvi o pokori.

b) Didaché – Upute apostolske 

— Uvod
Naslov: Ovo djelo je otkrio 1873. nikomedijski metropolit Bryennios u Carigradu u jednom grčkom kodeksu napisanom 1056. (sad se čuva u Jeruzalemu) i prvi put objavljeno 1883. Prema objavljenom izdanju naslov glasi “Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola”, ali se čini da je izvorni naslov Upute apostolske. (Didaché = pouka = didach ): Doctrina Apostolorum ili pak najvjerojatnije u pluralu didacai.

  • Vrlo popularna knjiga koja je služila kao katekizam, liturgijski i duhovno-moralni vademecum. Premda je kratki sažetak kršćanskog nauka, u sebi je veliki skup normi koje nude značajnu sliku kršćanskog života u 2. stoljeću. Po stilu sliči kršćanskim konstitucijama iz kasnijih stoljeća.
  • Kao sažetak katoličkog nauka donosi sadržaje koje moraju poznavati katekumeni prije nego pristupe krštenju: moralne, liturgijske i disciplinske upute.
  • Vrlo poznato u starini (Euzebije, Jeronim, Rufin, Atanazije).
  • Prva velika zbirka crkvenih zakona.
  • Od velikog značaja za upoznavanje liturgijskog života u prvom razdoblju: katekumenat, krštenje, euharistija.

—Razdoblje nastanka
Povijesni ambijent koji se u njemu odražava su posljednja desetljeća 1. stoljeća. Većina misli da je napisano između 80. i 100. godine (nema citata sinoptičkih Evanđelja), premda ima onih koji ga datiraju sve do 50., kao i onih koji ga datiraju i kasnije. Tako neki misle da ovisi o Barnabinoj poslanici i da je stoga kasnije napisano (između 130. i 150.). Na temelju židovskog ambijenta koji se u njemu iščitava, najvjerojatnije je napisan koncem prvoga stoljeća. U njemu se razaznaje sirijski ambijent, pa se pretpostavlja da mu je autor neki judeokršćanin iz sirijskog područja.
Premda prva poglavalja (nauk o Dva puta) sliče mnogo 18. i 20. poglavlju Barnabine poslanice, ne izgleda da postoji međusobna ovisnost. Moguće je da i jedan i drugi spis ovise o zajedničkom izvoru. Didaché je po svom sadržaju kompilacija već postojećih tekstova. Kao djelo vrlo je citirano u starini (Euzebije, Atanazije, Rufin). Poslužilo je kao obrazac drugim kasnijim djelima disciplinske i liturgijske naravi: Didascalia (sredina 3. st., sirijski antižidovski spis), Traditio Hipoliti (3. st.) i Constitutiones Apostolicae(konac 4. st.; napisan u Siriji ili Carigradu; autor arijanac).

— Prenošenje teksta

  • Grčka vrela: Codex Hierosolymitanus (H 54, a. 1056), Papyrus Oxyrhynchus (4. st.), Apostolski kanoni (4. st.), Knjiga VII. Apostolskih konstitucija (s. IV).
  • Latinska vrela: Dva fragmenta jednog prijevoda iz 3. st. (Codex Melk iz 9. st. i Papirus jednog koptskog prijevoda iz 5. st.).

— Sadržaj 
Struktura: 16 kratkih poglavlja (tri dijela i jedan zaključak): Dijelovi: 1ª: moralni, 2ª: liturgijski, 3ª: odnosi vjernog puka s hijerarhijom.

  • Prvi dio od poglavlja 1,1 do 6,3 je predkrsna ćudoredna kateheza koja koristitopos dvaju putova. Sadrži upute moralne kateheze katekumenima i govori o dva puta, putu dobra i putu zla, kao odgojnoj metodi.
  • Drugi dio (7 do 15) je u vlastitom smislu pravilnik zajednice. Sadrži jedan liturgijski dio (7-10) u kojem su sadržane upute i predstavlja obrasce za obrede kršćanske inicijacije. Slijedi potom disciplinski dio (11-13/14-15), koji se tiče navlastito službenika.
  • Treći dio (16) odgovara eshatološkom govoru.

Od 7. do 10. poglavlja daje norme za dijeljenje krštenja (formula kao u Mt 28, uranjanje u tekuću vodu i, u slučaju nužnosti, polijevanjem); odredbe o postu (prije krštenja, srijeda i petak za razliku od židova koji su postili ponedjeljak i četvrtak, iz čega se razaznaje antijudaizam); i odredbe o euharistiji i pokori. Vrlo značajan dokument iz apostolskog razdoblja. U 7. poglavlju govori o krštavanju (u rijeci), ako je moguće; formula je matejevska; ipak se dopušta i krštenje trostrukim polijevanjem vodom po glavi; krsni post podrazumijeva post krštenika i krstitelja dan ili dva dana prije podjeljivanja sakramenta; redovni post je srijedom i petkom.
I Didaché, kao i sveti Justin, Euharistiju zovu žrtvom. Pričesti pristupaju samo krštenici. Bilo za euharistiju, bilo za molitve, nužno je očistiti se. Od 11. do 15. poglavlja su disciplinske norme: o apostolima, prorocima, učiteljima, desetinama, nedjelji danu Gospodnjem, hijerarhiji… 16. poglavlje: govori o paruziji i dužnosti kršćanina koje proizlaze iz nje, napose o bdjenju.

— Nauk

  • Molitva i bogoštovlje. Najstarije poznate euharistijske molitve su sadržane u 9. i 10. poglavlju. Propisuje da se moli Očenaš tri puta dnevno.
  • Euharistija je duhovna hrana i piće. Treba biti čist da bi je primio. Euharistija je «žrtva».
  • Ispovijed. Prije primanja euharistije treba ispovjediti grijehe (oblik liturgijske ispovijedi i priznanja grijeha prije molitve).
  • Hijerarhija. Ne može se iz ovoga izvesti «monarhijsko» biskupstvo. Govori se o «biskupima» i «đakonima». Na poseban način se cijeni ulogu koju imaju «proroci».
  • Ljubav i socijalna asistencija. Žarko se preporučuje dati milostinju, zarađivati za život vlastitim radom, pomagati siromašne.
  • Ekleziologija. Crkva je «opća», jedna, sveta. Simbol ovog jedinstva je euharistijski kruh, oblikovan od zrnja pšenice sabranih po brdima, što je prvi put da se rabi takva slika; euharistijski kruh nije samo simbol, već i očitovanje zajedništva Crkve (euharistijska ekleziologija). Riječ «Crkva» se koristi da označi liturgijsku zajednicu, ali isto tako i opću Crkvu, u koju se sabiru svi raspršeni ljudi. Crkvi pripadaju «sveti». Grešnici su pozvani na obraćenje, pa da i oni nakon toga budu dionici dara. Crkva se kao zajedništvo osoba ne povećava rasprostranjivanjem nauke, nego sakupljanjem, sabiranjem ljudi sa svih strana svijeta u otajstvo jedinstva. Spominje kozmički misterij Crkve.
  • Što se tiče službenika uočava se da je u početku bila vrlo raširen itinerancija (karizmatici itineranti) u istočnoj Siriji. Također su postojali proroci liturzi (stalni), iz čega se iščitava da se Crkva ustalila. Opaža se, naime, pojavljivanje dvostruke ministerijalne hijerarhije:
    o      apostoli i proroci (putujući karizmatici),
    o      biskupi i đakoni (uspostavljena lokalna hijerarhija).
  • Eshatologija. Izraz “Maranatha” (br. 10) je znak vjere u neposrednost paruzije. Ali i posljednje poglavlje iznosi na vidjelo svu eshatološku važnost Didachéa: dolazak Antikrista, budnost do posljednjeg časa, lažni proroci i kvaritelji, kušnje u vjeri, otvoreno nebo i dolazak Gospodina sa svetima, uskrsnuće mrtvih.

c) Klement Rimski
— Život 
Po informacijama koje nam daje Irenej, Euzebije, Tertulijan, Epifanije i Origen, Klement je bio treći nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici, to jest četvrti rimski biskup. Tertulijan drži da je bio posvećen za biskupa po rukama samog Apostola. Upravljao je biskupijom od 92. do 101. (Liber Pontificalis drži od 88. do 97.).
Mučeništva sv. Klementa (Passio Clementis i Martyrium S. Clementis) potječu iz kasnijeg vremena (između 4. i 6. st.), pa nema potpune sigurnosti da je umro mučeničkom smrću (navodno zatočen u Herzonezu na Krimu i osuđen na rad u rudnicima, da bi potom bio osuđen na smrt, bačen u more sa sidrom oko vrata; sv. Ćiril je kasnije bio uvjeren da je otkrio njegove relikvije i donio ih u Rim).
Vjerojatno je dolazio iz judeokršćanstva, a sigurno je bio učenik apostola. Predmnijevalo se da njega spominje Pavao u poslanici Filipljanima (4,3), ali je to nedokazivo. Malo je vjerojatna Pseudo-Klementova informacija da je bio član carske obitelji ili da je bio iz neke ugledne obitelji u srodstvu s Flavijevcima.

— Osobnost autora Poslanice
Ne spominje svoje ime, nego govori u množini (mi) u ime Rimske Crkve. Očekuje da se njegovo pismo pročita javno (prvi dio je napisan u stilu dobro izrađenog govora s retoričkim figurama). Doista se zna, kako izvještava Euzebije, da je korintski biskup Dionizije pisao papi Soteru (oko 170.) javljajući mu kako se Klementova poslanica čitala kod nedjeljnog bogoslužja.
Euzebije također navodi da se ta ista poslanica čitala i u mnogim drugim crkvama. Sudeći po brojnim navodima Staroga i Novoga zavjeta dolazi se do zaključka da je bio židovskog podrijetla.

— Poslanica Korinćanima
Ova poslanica je jedini Klementov spis. U vrijeme Domicijanove vladavine dogodile su se u Korintu rasprave između dviju frakcija, koje su postojale u vrijeme sv. Pavla. Povod ovom pismu bila je pobuna koju je potaklo nekoliko «nepromišljenih i preuzetnih» osoba protiv prezbitera tamošnje zajednice, tako da su ih spriječili u vršenju svete službe i nepravedno zbacili. Rimska je Crkva ustala u obranu zbačenih prezbitera, držeći nemalim grijehom takvo ponašanje protiv zakonitih službenika Crkve koji su vršili časno i besprijekorno svoju službu. Klement očekuje, nakon što je razumio situaciju, da će uspjeti uspostaviti slogu i jedinstvo, te vratiti zbačene prezbitere u službu.
Ovo je najstariji spis kojem se poznaje sa sigurnošću vrijeme nastanka (96. godina). Važnost mu je što se radi o pismu rimskog biskupa zajednici u Korintu, grčkom gradu od velike trgovačke važnosti u 1. st. Korintska Crkva, koju je utemeljio Pavao, imala je od svoga utemeljenja čvrste veze s Rimskom Crkvom. Zanimljivo je da je Pavao napisao Poslanicu Rimljanima iz Korinta.
Poslanica Korinćanima je od iznimne teološke, liturgijske i povijesne važnosti, suvremenik posljednjih novozavjetnih spisa. Između ostalih stvari spominje mučeništvo svetih Petra i Pavla u Rimu, te Pavlovo putovanje na krajnji zapad (Španjolsku). U uvodu spominje nepredviđene nevolje koje su zadesile Crkvu, pa se pretpostavlja da misli na Domicijanov progon (94/96-96.), te tako daje kronološke naznake. Dakle, nastanak bi bio neposredno nakon progona (konac 96. do početka 98.) u vrijeme Nervine vladavine.
Ovo pismo predstavlja već određene odlike rimskih dokumenata: razboritu težinu, očinsku skrb, svijest vlastite odgovornosti, čvrstoću u zahtijevanju i u isto vrijeme velikodušan u opraštanju pogrešaka. A što se tiče izlaganja nauka, vrlo joj je stalo da cjelovito predstavi baštinu tradicionalnog pologa (usp. Fliché, 338). U ovom Klementovu interventu se vidi «epifanija rimskog primata» (Batiffol). «Bez anakronističkih pretjerivanja pripada povijesti rimskog primata» (Trevijano, 22). Izlaže kao općepoznate kršćanske istine rimski primat i božansko porijeklo hijerarhije.
Posebno je dragocjen nauk o Kristu: «Draga braćo, ovo je put na kojem susrećemo svoje spasenje, Isus Krist, vrhovni svećenik naših prinosa, zaštitnik i pomoćnik naše slabosti. Pomoću njega možemo razmatrati uzvišenost nebesa i divimo se kao u ogledalu čistom i uzvišenom licu Božjem: po njemu su se otvorile oči našeg srca i otvara se svjetlu naš um, prije tup i zamračen» (36, 1-2).

— Vrijeme nastanka

  • Unutarnje informacije: govori o progonu koji se dogodio poslije Neronova. Napisana kad su apostoli i prezbiteri od njih zaređeni već umrli.
  • Tradicionalni datumi: Hegesip (priča Euzebije) tvrdi da je napisana u vrijeme Domicijanova progona (95-96.). Polikarp navodi ovo pismo u svom pismu Filipljanima.

— Prenošenje teksta

  • U grčkim manuskriptima. Neki su biblijski, kao što je Codex Alexandrinus (s. V) koji je u Londonu, jedan koptski kodeks iz Strasbourga i jedan novozavjetni sirijski iz Cambridgea. Drugi nisi biblijski Codex Hierosolymitanus (s. XI).
  • U sirijskom manuskriptu iz 12. st. (Sveučilište Cambridge).
  • U latinskom manuskriptu iz 11. st. (u Namuru) (nije biblijski), stari prijevod iz 2. st. nastao na vulgarnom latinskom.
  • U koptskim papirusima (biblijski): jedan papirus iz 4. st. i jedan iz 7. (fragmentaran).

— Struktura Poslanice
Dijeli se ovako:

  • Uvod (1-3.). Opisuje situaciju kakva je bila prije raskola (mir) i, na način kontrasta, govori o neslozi koja je u tijeku.
  • Prvi dio (4-36.): zavist i poniznost. Opisuje pogubnost zavisti i razdora, te potiče na poniznost i ljubav pomoću brojnih primjera.
  • Drugi dio (37-61.): jedinstvo. Izlaže nužnost poslušnosti i stege, a svoje tvrdnje temelji na različitim primjerima (rimska vojska, ljudsko tijelo, itd.). Govori o uspostavljanju starozavjetne hijerarhije i o crkvenoj hijerarhiji (biskupi, đakoni) koju je ustanovio Krist.
  • Zaključak (62-65). Sažetak svega rečenoga, te zaključuje molitvom i svečanim pozdravom.

— Temeljne doktrinarne točke

  • Povijest Crkve: pog. 5: Petar je živio i umro u Rimu mučeničkom smrću; Pavao je putova na zapad (Španjolska); pog. 6: Neronov progon; bilo je mnogo mučenika okrutno mučenih, a među njima i žena.
  • Hijerarhija i primat: govori o apostolskom naslijeđu, hijerarhijska vlast dolazi od Boga (prvi o tome svjedoči).
  • Primat Rimske Crkve: samo postojanje ovog pisma potvrđuje jasno autoritet rimskog biskupa nad korintskom zajednicom. Osim toga, na početku pisma se ispričava što prije nije mogao obratiti pozornost na korintski problem, kao da se podrazumijeva da je trebao napraviti. S druge strane njegov nastup je s autoritetom, potičući da se posluša i dozivljući u pamet da, ako ne poslušaju, «bit će odgovorni za ne mali grijeh i izlažu se velikoj pogibli (br. 59.). Naposljetku, Klement se osjeća potaknut Duhom Svetim pišući pismo, jer veli kako će se obradovati ako poslušaju što je napisao «po Duhu Svetom» (br. 63).
  • Povijest dogmi: Ova poslanica je manifest crkvene jurisdikcije: to je jasna i izričita potvrda apostolskog naslijeđa. U 42. i 44. poglavlju: Krist je bio poslan od Boga. On je ustanovio apostolsku biskupsku službu (kao što je u Starom zavjetu postojala hijerarhija), i oni su, po Isusovu nadahnuću, uspostavili nasljednike i poslali ih da oni sa svoje strane imenuju druge nasljednike koji će nakon njihove smrti preuzeti službu.
  • Sadrži euharistijske molitve rimske liturgije.
  • Liturgija: Jasno razlikovanje između hijerarhije (episkopoi kai diakonoi;presbyteroi: i njihova uloga u liturgijskom slavlju) i laika. Na samom završetku Poslanica donosi jednu liturgijsku molitvu, najvjerojatnije korištenu u rimskoj liturgiji. Na kraju molitve je i prošnja za svjetovne vlasti.
  • Ton je kao onoga koji je nadređeni i piše podređenima.
  • Kaže da tko ga ne posluša teško griješi (imati u vidu da sv. Ivan nije intervenirao u ovoj situaciji)).
  • Pismo je bilo vrlo prihvaćeno: čita se i stoljeće nakon što je napisano (Dionizije Korintski, 170. godine piše papi Soteru).
  • Sakramente dijele ovlašteni službenici: episcopoi (biskupi i svećenici) i diaconoi.
  • Uskrsnuće od mrtvih i slika feniksa: cap. 24 i 25.
  • Osjeća se stoički utjecaj na poglavlje koje govori o skladu u svijetu (br. 20), čime dokazuje dobrotu i mudrost Stvoriteljevu.

d) Ignacije Antiohijski 
— Život 
Od Euzebija saznajemo sve što znamo o životu ovog svetog mučenika. Irenej i Origen spominju njegovo mučeništvo. Bio je treći biskup Antiohije, nakon Petra i Evodija. Mučen u Rimu u vrijeme cara Trajana (najvjerojatnije 107. ali u novije doba se dvoji da bi možda bilo između 110. i 118.). Samom sebi je davao ime «teofor» (Bogonosac).
Ignacija su uhvatili u Antiohiji, da bi bio podvrgnut mučeništvu u Rimu (ne postoji izvještaj o mučeništvu, nego tek iz 4. i 5. stoljeća 5 izvještaja legendarnog značaja). Na putu prema Rimu prolazio je kroz kršćanske zajednice Male Azije (Filadelfija, Smirna), koje mu iskazuju svoje poštovanje, a iz drugih (Efez, Magnezija, Tralles) dolaze biskupi da ga posjete. Iz Smirne piše poslanice tim zajednicama (Efez, Tralles, Magnezija) da im zahvali za pažnju. Zatim ih potiče na vjernost pastirima i upozorava ih da se čuvaju krivovjernih nauka. Iz Smirne piše također svoju poslanicu Rimljanima da ih zamoli da ne sprječavaju njegove smrti, jer se žarko želi sjediniti s Kristom.
Nastavljajući svoje putovanje, u Troadi piše Crkvi u Smirni i u Filadelfiji, te Polikaru, biskupu Smirne. Razlog pisanje je da ih zamoli da pošalju nekoga u Antiohiju u kojoj je prestao progon noseći njegove pozdrave i molitve. Ostali sadržaj ovog pisma je sličan prethodnima. Obraćajući se Polikarpu daje mu savjete kako vršiti biskupsku službu. Potom se ukrcaju za Neaoplis u Makedoniji i dalje za Rim.

— Sedam pisama
Ovih sedam pisama napisanih s puta koji ga je vodio u mučeničku smrt pomažu nam da bolje upoznamo situaciju u prvim kršćanskim zajednicama, te nam omogućuju razumjeti dušu ovog biskupa i mučenika i njegov iskreni vjernički zanos. Jezik kojim odiše zanosom i vrlo je izvoran. Ne vodi računa o uobičajenom stilskom dotjerivanju. Iz pisama se razaznaje duša puna gorljivosti i žara. Stil je brz, pun zanosa, ne vodeći mnogo računa o formi, vlastit čovjeku koji je pozvan na mučeništvu za ljubav Kristovu i koji na neki način želi čitateljima saopćiti svoje uzvišene osjećaje.
Poznata je njegova skrb za jedinstvo Crkve oko pastira. A ono što zadivljuje je njegova smirenost i radost pred mučeništvom. Drži da se radi o trenutku kad će stvarno postati učenik Kristov. Cijeli kršćanski život ima za cilj sjedinjenje s Kristom nasljedujući njegov život.
Nešto kasnije Filipljani pišu Polikarpu tražeći Ignacijeva pisma. Polikarp im odgovara i šalje im pisma koja je imao. Ignacije crpi iz pavlovske i ivanovske predaje (Ivan je tek nešto prije napisao svoje Evanđelje u Efezu), što je očito iz pisama: život u Kristu je središte njegova dokazivanja. Polikarp i Irenej preuzeli su njegov bogati polog i prenijeli ga kasnijim naraštajima. U Crkvi mučenika morali su se čitati i često razmatrati Ignacijeva pisma, čiji je stil jednostavan i gorljiv, sadržaj dubok bez retorike.

— Ignacijeva teologija

  • Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve: biskup, svećenik, đakon; postoji samo jedan biskup predstojnik zajednice; objašnjava njegovu ulogu; biskupski primat u zajednici; svećenici pomažu, itd.
  • Rimski primat: u drugim pismima piša kao jednak ili nadređeni (daje savjete, itd.); u ovoj Rimljanima piše kao podložnik, ističe da «Rimska Crkva predsjeda u ljubavi».
  • Govori se po prvi put o «katoličkoj» Crkvi (univerzalnoj), ne toliko u smislu suprotstavljanja prema partikularnoj Crkvi kojoj je na čelu biskup, nego u smislu potpunog eshatološkog ostvarenja kojem Crkva treba težiti.
  • Euharistija je “mjesto Žrtve “; govori o “tijelu našeg Gospodina Isusa Krista “. Ona je sakrament jedinstva jer sjedinjuje sve vjernike oko Krista, njegova tijela i krvi.
  • Upozorava na docete i judaizante.
  • Doketizam je jedna vrsta grčkog sinkretizma na dualističkoj osnovi. Propovijedao je spasenje na čisto duhovnoj osnovi kao spasenje besmrtne duše. To je bilo suprotno kršćanskom nauku o uskrsnuću mrtvih. Ignacije se suprotstavlja takvom iskrivljenju vjere koje nema uporište u predaji, koja je u sirijskom kršćanstvu čvrsto pristajala uz utjelovljenje i sakramentalnost.
  • Duhovni život: “nasljedovati Krista”: “Kristovo nastanjenje u duši po jedinstvu s hijerarhijom i udioništvom na sakramentima (euharistija)”.

— Najznačajnije točke njegove teologije

  1. Okosnica njegove teologije je ideja da postoji Božja spasenjska volja (ekonomija), koju je dovršio u Kristu, našem Učitelju.
  2. Slijedeći pavlovsku i ivanovsku teologiju jasno obznanjuje svoju vjeru u dvostruku narav u Kristu: božansku i ljudsku, te se suprotstavlja doketizmu (docete nisu imali zasebne sekte sve do polovice 2. st.) koji su nijekali Kristove ljudsku narav i napose patnje. Govorili su da je trpio samo prividno (dokesis = privid), potom su držali da je tijelo nešto zloga (velika većina gnostika su bili doketi, dok ne vrijedi obrnuto). Nijekali su Euharistiju (tijelo Kristovo) i nisu držali do molitve. Tekstovi na koje su se pozivali doketi bili su Lk 4, 30 (Isus prođe između njih…) i Lk 24, 31 (učenicima iz Emausa nestaje ispred očiju). Antidoketski tekstovi su 1 Iv 4, 2 (Krist je došao u tijelu) i 1 Iv 1, 1 (što smo čuli i vidjeli, što rukama svojim opipasmo…).
  3. Jasno dokazuje stvarnu prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, kao i njezin žrtveni karakter (thysia = žrtva). Crkvu zove mjestom žrtve.
  4. Prvi je koji koristi izraz «katolička Crkva» (opća)”.
  5. Kod njega se jasno razlikuje sastavljene od biskupa (koji predsjeda i predstavlja Krista), starca (predstavljaju apostolski zbor) i đakona (kojima je povjerena služba Isusa Krista)
  6. Potiče na jedinstvo s biskupom kao jedinim načinom da se ostane vjerni Kristu.
  7. Biskup predsjeda cijelim bogoštovnim životom i uopće Crkvom. Ništa se ne može činiti bez njega.
  8. Slijedi pavlovski nauk o braku (savez između Krista i Crkve) i djevičanstvu (preporučuje ga).
  9. To je prvi rimski pisac za kojeg znamo da priznaje rimski primat («Crkvi koja je ostvarena u ljubavi (…) koje je ljubljena i prosvijetljena (…) koja predsjeda u glavnom gradu teritorija Rimljana»), dostojna Boga, dostojna svakog uresa, dostojna blaženstva (…) predsjeda u (“prokathemene tes agapes”). Ignacije jasno koristi riječ «predsjedati» naznačujući autoritet, budnost. S druge strane, izgleda da se (Funk) riječ ljubav (agapes) koristi kao u odnosu na opću Crkvu (Rim predsjeda nad svezom ljubavi, to jest nad općom Crkvom), ili, barem (Thiele) naznačujući da Rim predsjeda u ljubavi, to će reći, u nadnaravnom životu i u bitnim kršćanskog života svih crkava.
  10. Ignacije ne potiče Rimsku Crkvu na jedinstvo i slogu. Ne usuđuje se davati upute zajednici u Rimu, i svjedok je boravka Petra i Pavla u tom gradu: «ne dajem vam odredbe kao Petar i Pavao».

— Ignacijev misticizam
Ignacije polazi od često ponavljanog jedinstva između Boga i Krista, da bi mogao govoriti o jedinstvu između kršćanina i Krista. Upravo na temi jedinstva kršćanina s Kristom razvija se Ignacijev misticizam. Iz pavlovske ideje «jedinstva» s Kristom i ivanovske ideje «života» u Kristu izvire ignacijevski ideal: nasljedovanje Krista:

  • Nasljedovanje Krista: to je put sjedinjenja s Kristom i življenja njegova života, u čemu je posebno bitno nasljedovati Gospodinovu muku i smrt: “Dopustite mi da budem nasljedovatelj muke moga Boga ” (Rim 6,3).
  • Mučeništvo je savršeno nasljedovanje Krista: “Još nisam postigao savršenstvo u Isusu Kristu. Tek sada počinjem bivati njegov učenik” (Eph 3,1). “Dopustite mi da promatram čistu svjetlost. Kad tamo dođem bit ću stvarno čovjek ” (Rim 6,2). “Zašto sam se ja onda ponudio na smrt? Vatri, maču, životinjama? Ali kad sam blizu mača, blizu sam Bogu, kad sam blizu životinjama, blizu sam Bogu, ali samo u imenu Isusa Krista” (Smirn 4,2).
  • Nastanjenje Krista u duši: “Činimo sve promatrajući da prebiva u nama, da bismo mi bili njegov hram, a on Bog u nama, kao što je i pojavit će se pred našim licem ako ga volimo na ispravan način” (Efež 15,3).
  • Da bi “bili u Kristu”, da bi se “susreli u Kristu” svaki kršćanin se treba sjediniti osobno s Kristom, ali po bogoštovnom životu kojem predsjeda biskup kao Kristov predstavnik. Duhovni i mistični Ignacijev život se nadahnjuje na znakovima i izričajima kršćanskog bogoštovlja.
  • Ignacijeva pisma su prvo svjedočanstvo spajanja i učvršćenja trostrukog hijerarhijskog stanja: monarhijansko biskupstvo, prezbiterat i đakonat.

— Autentičnost pisama 
Ignacijevsko pitanje: govorilo se da postoji šest lažnih pisama pomiješanih s autentičnima. Stoga su protestanti nijekali njihovu autentičnost, ali se to pitanje razriješilo kad su otkriveni stari kodeksi sa samo sedam pisama (kratka recenzija iz 2. st.), tako da se danas uglavnom prihvaća njihova autentičnost.
U prilog tome govori i Polikarp kao svjedok iz vremena njihova sastavljanja kad u poslanici Filipljanima veli: “Poslali smo vam, kako ste tražili, Ignacijeva pisma, kako one što ste vi poslali nama, tako druge koje imamo kod nas. Njih vam prilažemo uz ovo pismo. Moći ćete iz njih izvući mnogo ploda, jer su pune vjere, strpljenja i svega što može izgraditi i dovesti do Gospodina našega. Vi s vaše strane, ako imate sigurnih vijesti o Ignaciju i njegovim drugovima, javite mi ” (Polikarp, Fil 13,2).
Drugi svjedoci su Irenej i Origen. Euzebije nabraja sedam pisama u tradicionalnom poretku.

— Prenošenje teksta 
Sačuvanu su tri recenzije teksta, to jest tri različite skupine kolekcija ovih pisama:

  • Srednja redakcija (“brevior”) je kopija izvorne kolekcije: na grčkom, iz 2. st. Sačuvana u Codex Mediceus Laurentianus i u Codex Paris Graec. Iz 10. st.
  • Velika redakcija (“longior”), krivotvorena (ispravljana i s dodacima), sastavljena vjerojatno u 4. ili 5. st. i sačuvana u mnogim latinskim i grčkim manuskriptima.
  • Mala redakcija “brevissima” ili sažetak na sirijskom jeziku koji je jedan kompendij sirijske verzije male redakcije.

e) Polikarp iz Smirne 
— Život
Polikarp je rođen 69. godine (podnio mučeništvo s 86 godina). Povijesno je zapisano da je bio učenik Ivana apostola. Godine 155. je umro mučeničkom smrću. Bio je kršćanin koji se obratio s poganstva i postao je biskup Smirne. Postoje i još neki podaci iz njegova života. Godine 154. je bio u Rimi i s papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po židovskom, ili prva nedjelja nakon proljetnog punog mjeseca). On sam je zastupao kvartodecimansku praksu, ali je rimska predaja bila drukčija, te je potvrđena naknadno na Niceji). Ostali su svaki pri svojoj predaji, ali nisu raskidali zajedništva. Za vrijeme tog boravka u Rimu obratio je više marcionita i valentinovaca, a Marcionu je u lice rekao da je «primogenitus Satanae» (izvor Irenej). Po njegovu povratku u Smirnu buknuo je progon protiv kršćana u kojem je i sam položio život za Krista.

— Djela
Polikarp je napisao više pisama susjednim Crkvama, a sačuvana je Poslanica Filipljanima. U pismima poziva da se slijedi Isusa u evanđeoskoj kreposti i ljubavi. Više nego spekulativnu teologiju, daje različite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. piše posebno ženama, muškarcima, što možemo naći i u pastoralnim poslanicama (usp. 1 Tim 5). Potiče također da se moli za kraljeve i upravitelje, kao i za one koji progone kršćane.
o        Kristologija: Potvrđuje Isusovo božanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnuća, braneći i svjedočeći to kao stvarnost protiv «lažnih nauka».
o        Ekleziologija: U organizacijskom smislu Crkva se pokazuje uređena kroz hijerarhijsku strukturu, s monarhijanskim biskupstvom, ali iz koje izbija svijest o zajedničkoj odgovornosti s prezbiterima za zajednicu. Poziva članove zajednice koji su sagriješili da se pokaju, kao i zajednicu da skrbi za grešnike. Upozorava na razne grijehe, a osobito na škrtost (lakomost).
o        Predaja: u njega ne pronalazimo pojam predaja, kao što će biti kasnije kod njegova učenika Ireneja (traditio ab apostolis), niti naslijeđa (diadoche, successio), ali je ipak prisutan nauk o nepromjenljivoj vjeri koju su naučavali apostoli, te da ne može biti nekog novog «znanja» kojim bi se to mijenjalo ili ispravljalo. Vjera je najprije predana usmeno, a Sveto pismo služi da se vjernici mogu u vjeri koja im je jednoć predana izgrađivati razmatranjem.
o        Sveto pismo: Dok piše, Polikarp prilično često donosi navode iz Novog zavjeta (napose 1Pt i 1Iv). Potvrđuje jedinstvo Staroga i Novoga (apostole koji su evangelizirali i proroke koji su navijestili). Filipljanima kao «dobro izvježbanima u Svetom pismu nije ništa skriveno», što je vjerojatno aluzija na gnostike i njihove teorije o tajnom znanju.
o        Eshatologija: Svjedok je duboke vjere kršćana koji su se željeli poistovjetiti s Isusom, spremni dati život u mučeništvu, kao i vjere u osobno tjelesno uskrsnuće pravednih.    

Reading time: 25 min
Page 4 of 5« First...«2345»

Propovijed

  • Zajedništvo dobara

    Svetkovina Presvetoga Trojstva Nama ljudima često znaju biti puna usta govora i lijepih riječi o potrebi zajedništva, međusobnog razumijevanja i ljubavi. I nitko ne osporava da je to tako i toliko potrebno. Međutim, sve to padne u vodu kad potom dođe u pitanje probitak, novac i zarada.… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Zajedništvo dobara
  • Kultura primanja
  • Jedinstvom svjedočiti vjeru
  • Čuvati dragocjenost uskrsnuća
  • Ljubavlju proslaviti Boga
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID