Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Program patrologije

Tema 3. Kršćanstvo i židovstvo

March 17, 2012 by Ivan No Comments



a) Židovstvo u 1. i 2. stoljeću
b) Judeokršćani i etnokršćani
c) Ebioniti
d) Ostale judeokršćanske hereze

a) Židovstvo u 1. i 2. stoljeću

Opće je mišljenje da kršćani prvih stoljeća nisu dobro poznavali židovstvo svoga vremena, kao ni židovi kršćanstvo. Mnoge od židovskih nauka i predaja nisu uopće bile zapisane, tako da su kršćani poznavali samo jedan dio vrela iz kojih se stječe spoznaja, a to je Stari zavjet. I kršćanstvo je u početku bio samo navještaj (Isus, apostoli i kršćani propovijedaju). Ono što se trebalo znati nije se zapisivalo nego memoriralo.  Tek kasnije su zapisali ono što su propovijedali, te tako nastaju npr. Evanđelja kao kolekcije zapisa o Isusovu životu (nauk i djela).

No osim Staroga zavjeta, postojali su mnogobrojni apokrifi Staroga zavjeta koji si vrelo dragocjenih spoznaja o židovstvu onoga vremena.

Druga važna vrela su Filon Aleksandrijski (mnoga egzegetska i filozofska djela) i Josip Flavije (De bello Iudaico, Antiquitates Iudaicae, Contra Apionem, Autobiografija).

  • Targum: Židovska Biblija je zapisana na hebrejskom jeziku, dok su Židovi Isusovog doba govorili aramejskim. Sveti tekst je bio čitan na hebrejskom, a potom ga je metarguman prevodio. Takvi prijevodi s pojašnjenjima se nazivaju targumim. Često je kroz prijevod i popunjavao, pojašnjavao ili parafrazirao, iz čega se iščitavaju mnoge religiozna poimanja onoga vremena.
  • Midrash: označava skup usmenih zakona i njihov studij. Farizeji su opsluživali dva zakona: Torah i usmenu predaju (613 odredbi, od kojih 365 pozitivnog tipa). Midrash se dijeli u dvije skupine: A) halakah (halak = hodati) je zakonodavni dio koji obuhvaća moral, ritualne odredbe, civilne zakone, ne polazeći od biblijskog teksta već od pravorijeka velikih učitelja; najviše je bilo zakona o čistoći koji su regulirali odnos prema sudjelovanju u kultu. B) haggadah (hîggid = navijestiti) je jedna vrsta narativne teologije.
  • Mishnah (sastavljena 210.; zbirka rabinskih kazusa): Farizejska sljedba je prenijela usmenim putem predaje do 210. godine kad su se zapisale. Generacija rabina koja je prenijela nauk do kodifikacije zove se tanaim (ponavljači). Mishnah je zbirka tanaimskih odluka/kazusa, te nije samo kolekcija usmenog zakona, nego je uskoro smatrana sliužbenim i kanonskim kodeksom židovskog života, te je još uvijek temelj židovstva.
  • Ghemara (dopuna): je komentar učitelja između 3. i 5. stoljeća. Znali su iz nekog teksta izvući maksimum značenja. Argumenti su bili različiti, ne vodeći računa o redoslijedu i logičkom nastavljanju (kazistika, filozofija, moral, botanika…). U njima su izražena sva mišljenja, pa često i suprotstavljena.
  • Talmud (= pouka): Talmud je Mishnah + Ghemara, to jest koncizni zapisnik, tek malo dorađen, akademskih rasprava (donosi čak imena sudionika). Postoje dva: Palestinski i Babilonski talmud.

Nakon rušenja Jeruzalemskog hrama 70. godine nastaju velike promjene u židovstvu. Sva jeruzalemska duhovna moć je prenesena u grad Jamniju. Prevladala je farizejska struja, dok su saduceji nestali, jer su bili levitska struja bitno vezana za održavanje vjerskog života hramskog kulta (vršili su bogoslužje). Kao nagradu za suradnju s Rimljanima, farizejima je dopušteno osnovati centar u Jamniji gdje su nastavili izučavati i poučavati Toru. Rabini su prenosili Zakon (Toru), te usmenu predaju Židovske vjere od koje je nastala Mishnah (razni rabinski kazusi), a tijekom vremena Mishnah je bila popunjavana i nekim drugim elementima i tako je nastao Talmud. Vjerski odnos se potpuno promijenio, te židovstvo postaje nomocentrično. Središte kulta više nije hram i žrtve, nego je to sada Tora, tj. ponovno pronalaženje Boga u Zakonu i Pismu. Tek u tom trenutku, da bi sačuvali židovski identitet, definiraju kanon starozavjetnih knjiga, iz kojeg onda isključuju knjige koje nisu bile napisane hebrejskim jezikom, koje su do tada bile u uporabi i priznate. No kako je Crkva prihvatila Septuagintu, onda je trebalo koncem 1. stoljeća napraviti jasnu razdiobu između židovstva i kršćanstva.             Premda im niti nakon pobune 70. godine Rimsko carstvo zakonodavstvo nije bilo nesklono, ipak zbog iznimnog ponosa i religioznih uvjerenja, podizali su ponovno pobune, kojima je kruna i konac bio veliki ustanak između 132. i 135. pod vodstvom Bar Khobe. Kao rezultat, osim što je srušena tvrđava Masada, te godine je židovima zabranjen ulazak u Jeruzalem, a na mjestu jeruzalemskog hrama je bio sagrađen Jupiterov hram, a na Golgoti Minervin. Zabrana pristupa Jeruzalemu ostala je na snazi slijedeća 2 stoljeća.

b) Judeokršćani i etnokršćani 

Nakon Isusove smrti apostolska zajednica nastavlja Isusovo djelo shodno onome što im je Krist naredio da idu i da propovijedaju evanđelje o Kraljevstvu Božjem svakom stvorenju. Kao što je i sam Gospodin za vrijeme svoga javnog djelovanja govorio da je došao najprije „izgubljenim ovcama doma Izraelova“, tako su i apostoli nastavili djelovati prvenstveno među pripadnicima izabranog Božjeg naroda, iz kojeg su i bili prvi obraćenici na kršćanstvo.

Premda prihvativši krštenje i vjeru u Krista, nastavili su prakticirati i dalje svoje običaje i obrede: pohađali su hram, molili se u određeno vrijeme i na svoj ustaljeni način, opsluživali su Zakon. Takve koji su iz židovstva pristupili Crkvi, a nastavili su obrezivati djecu i opsluživati Mojsijev zakon, bez da su ga smatrali ili ne prijeko potrebnim za spasenje, zovu se jednim imenom judeokršćani (Pavao je bio židov i kršćanin, ali nije bio judeokršćanin).

Međutim, već novozavjetni spisi nam svjedoče o nemalim problemima koji su se događali unutar kršćanske zajednice zbog međusobnih različitosti koju nastajale različitih naglasaka i teoloških usmjerenja koje su slijedili. Jer židovstvo onoga vremena, iz kojeg su dolazili obraćenici na kršćanstvo, ili bolje rečeno oni koji su prihvatili kršćanstvo kao autentični izraz vjere u pravoga Boga, nije bilo monolitno. Postojalo je mnoštvo oblika i predaja, bilo vjerskih bilo kulturoloških, koje su sa sobom nosili, bilo pojedinci bilo skupine, i unosili u kršćanstvo.

Takve razlike su razvidne i među članovima apostolskog zbora, kao i iz novozavjetnih spisa koji svjedoče o različitom pristupu i različitom naglascima i ciljevima među autorima (Sinoptici, Ivan, Pavao). Ono što među njima ostaje okosnica i poveznica, temelj i okvir navještaja je uskrsnuće Gospodinovo s kojim je i započela kršćanska revolucija.

Unutar pravovjerja mogu se razlikovati četiri temeljna usmjerenja:

o        Jakov (‘brat Isusov’) predstavlja umjereno judeokršćanstvo. Predstavljen u nekim odlomcima Matejeva evanđelja; Međutim njemu su se približavale radikalne tendencije koje su progonile Pavla;

o        Petar, predstavljen u Markovu evanđelju, nastoji zadržati ravnotežu. Nema neku svoju vlastitu liniju;

o        Pavao, čija misao je sabrana u Corpus paulinum i kod Luke, predstavlja kršćanstvo otvoreno poganima;

o        Ivan je još otvoreniji od pavlovske linije; udaljava se od židovstva insistiranjem na Isusovu božanstvu (po moralno-ritualnoj praksi baš i ne).

 

Jakov i Ivan su na ekstremnim pozicijama. Upravo pored ove dvije skupine su se razvile neke ekstremne struje koje su izišle iz pravovjernih okvira. Ebioniti su istupili prekoračivši Jakovljevu liniju, a doceti i gnostici Ivanovu (gnosticizam redovito ispovijeda određeni docetizam, dok svaki docetizam nije gnosticizam).

 

Nije trebalo mnogo da se među njima jave prvi nesporazumi i žestoke raspre i to u prvom redu glede pogana koji su se obraćali na kršćanstvo (etnokršćani). Nije bilo sporno treba li ih prihvatiti, nego je bilo pitanje načina na koji ih treba uključiti u Crkvu. Dok je postojalo spontano mišljenje da bi se svi obraćenici iz poganstva trebali obrezati, Pavao je bio protiv toga držeći dovoljnim krštenje, u čemu mu je sabor u Jeruzalemu dao za pravo.

Protiv njega ustaju takozvani judaizanti, skupina židova obraćenih na kršćanstvo koja je htjela staviti veći naglasak na vrijednost Mojsijeva zakona unutar kršćanstva. Imali su dva cilja: tražiti od etnokršćana da prihvate određene mojsijevske odredbe i oduprijeti se Pavlovu i Barnabinu misionarskom žaru, dovodeći u pitanja njihove rezultate.

 

Različitost i raznolikost unutar judeokršćnstva najjasnije se očitovala u stavu prema Isusu, jer je iz dobrog poznavanja njegove osobe mogao biti riješen gornji problem, to jest stvorio se zbog nepoznavanja. Razlike, premda ne bitne, postojale su i između četiri struje unutar pravovjerja:Juda; Petar-Marko-Matej; Pavao-Luka; Ivan. Međutim, svima njima je ipak zajedničko da Isusa priznaju Bogom, na manje ili više izričit način. U prve tri tradicije nema teološke definicije da je Isus druga božanska osoba. Tek Ivan, govoreći o utjelovljenom Logosu, najjasnije definira Isusa kao Sina Božjga u smislu božanske osobe. Judina struja je najviše čuvala židovsku predaju vjere otaca. Petar, Marko i Matej su pripadali umjerenoj struju, dok je Pavao (i Luka) suprotstavljen židovskoj predaji, te je napravio i korak dalje od njih. Apostol Ivan ide korak dalje od Pavla dokazujući Isusovo božanstvo.
Doista, novozavjetni spisi za Isusa koriste mnoge naslove: Krist (Pomazanik), Mesija, Sin Božji, Sin Čovječji, Prorok… Međutim, nigdje ne stoji izričito da je on Bog. Premda svi ovi naslovi upućuju na njegovo božanstvo, ipak je postojala mogućnost da ih se tumači isključivo na ljudskoj razini, u okvirima rigidnog židovskog monoteizma. Većina prvih kršćana su bili Židovi, pa su se držali tradicionalnog židovstva, te zbog toga im nije bilo lako shvatljivo što znači za Isusa reći da je Božji. Takav atribut se mogao pripisati Isusu na vrlo uopćen način, kao što se za Izraelce govorilo da su sinovi Božji, ali mogao je biti i vrlo vlastit i specifičan atribut kojim se Isusa prihvaća jednakim s Bogom. Židovi su vjerovali u jednoga Boga, pa su nakon krštenja zadržali osjećaj za monoteizam, uslijed čega im nije bilo jednostavno razumjeti da je Isus druga božanska osoba i božanske naravi kad se još nije u tim terminima niti vodila rasprava. Reći za Isusa da je Pomazanik nije sa sobom povlačilo njegovu istobitnost s Ocem, nego samo značajnu ulogu i ispunjenju poslanja koje mu je Bog povjerio.
Isto vrijedi i za druge nazive kao što je prorok (Isus za sebe govori da je jedan od proroka), ili  Sin Božji, Mesija, Sin čovječji, učitelj. U prilog tome ide također činjenica da je rođen (od djevice), mučen i umro, dok se uskrsnuće, kao temeljni događaj, moglo tumačiti kao Božji zahvatom u njegov život, a ne uskrsnuće vlastitom snagom. Svi ovi nazivi govore o njegovoj uzvišenosti, čime novozavjetni autori žele pokazati da je on Bog, dok heterodoksni nude svoja tumačenje shodno pretpostavkama svoje religioznosti, a ne sukladno propovijedanim činjenicama o Isusu iz Nazareta.
U nekim judeokršanskim krugovima postojala je upravo takva tendencija da, umjesto da ga prihvate za Boga, jer im je ispovijed njegova božanstva parala uši, radije su ga zamišljali kao običnog čovjeka s posebnim božanskim ovlastima, povlasticama i milošću. Tako su nastale judeokršćanske heterodoksne struje.

c) Ebioniti

Ebioniti su najznačajnija judeokršćanska heterodoksnih struja koja je istupila iz kršćanstva zauzevši kompromisni stav između židovstva i kršćanstva. S jedne strane zastupali su nužnost Zakona i zakonskih odredbi (obrezanje, subota…), a s druge su prihvatili Krista kao Božjeg izabranika i Pomazanika, ali samo kao čovjeka (nudus homo) i odbacivali su Pavlov nauk.

U prvom razdoblju judeokršćanstva (u vrijeme oblikovanja Novog zavjeta) Isusa se drži prorokom kojeg je nagovijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 15) koji je rođen od Djevice, propovijedao je uskrsnuće, a i sam je uskrsnuo. Premda religioznom praksom vezani na židovske izričaje, naukom još uvijek ostaju u granicama ispravnog poimanja.

U drugom razdoblju govore da je najsigurniji učitelj, najveći pravednik, sin čovječji kojega je Bog posvojio u trenutku krštenja na Jordanu. U Isusa je ušao Krist u trenutku krštenja, tako da uza sve počasti, on je za njih ipak samo običan čovjek. Krist je najveći od arhanđela, jedan od dva najviša bića koja je Bog stvorio (drugo je Đavao) između kojih je Bog podijelio vlast nad svijetom: Đavlu je dao vlast nad sadašnjim svijetom, a Kristu nad budućim.

Premda Isuso pridaju naslove Krist, Mesija, Prorok, Učitelj i Sin Božji (isključivali su samo naziv Sin Davidov), ne drže ga više rođenim od Djevice već od Marije i Josipa kao običan čovjek, niti vjeruju da je nepogrešiv i uskrsnuo. Od uzvišenih naziva pridaju mu naslov anđela, čak najvećim od arhanđela, ali ne i Boga, protiv čega polemizira Poslanica Hebrejima (usp. 1. i 2. poglavlje gdje se govori da je Sin uzvišeniji od anđela). no ne vjeruju u njegovu preegzistenciju, to jest da je rođen od Oca prije svih vjekova.

Vjerojatno je zaoštravanje stavova i bistrenje pojmova došlo i pod utjecajem Pavlovog djelovanja i propovijedanja, jer on propovijeda poganima, a ne traži da vrše zakonske odredbe poput židova. On naviješta da je Isus Krist Sin Božji, onaj koji spašava čovjeka svojom milošću, te time dokazuje suvišnost i nemoć Zakona. Kao takav Pavao je protivan obrezanju pogana, što je nepojmljivo za ekstremne judeokršćane (ebionite) koji doslovno tumače i prihvaćaju starozavjetne odredbe. Pavao (helenistička struja) za Isusa koristi naziv Gospodin (Kyrios), što je prijevod hebrejske riječi Adonai, koju su Židovi koristili jer nisu smjeli izgovoriti ime Jahve. Za razliku od heterodoksnog judeokršćanstva po kojemu je Isus čovjek, za Pavla Isus je Bog (premda ga ne zove theos) i Gospodin. Na istoj liniji je i Ivan koji za Isusa kaže da je Božja Riječ – Logos, to jest Bog (usp. Iv 1, 1sl.). U Antiohiji gdje su propovijedali Pavao i Barnaba se prvi put koristi naziv kršćani, a ne više židovi.
Judeokršćani su željeli izopćiti Pavla iz kršćanstva zbog njegovog propovijedanja, ali Pavao im je dokazivao (osim što je Židov od Židova, farizej, odgojen kod nogu Gamalijelovih) da je on na autentičan način razumio Isusa kao ispunjenje Izraelovih nada.Ebioniti drže da su Evanđelja Isusova tumačenja Staroga zavjeta, ali nisu nepogrešiva, te da je Mojsijev zakon valjan, te da obraćenje prema Isusu uključuje i održavanje Zakona. Također prihvaćaju Kristove riječi (logia) kao autentično tumačenje Zakona. Sinaj i Golgota su dva mjesta istog saveza. U Isusu, novom Mojsiju i novom Adamu, prisutna je Božja slava (shekinah), ali on nije Bog. Protivni su hramu i hramskim žrtvama (proturječje neospornoj važnosti Petoknjižja!). Tumače da Torah dolazi od Mojsija, ali da je pretrpjela kultnih interpolacija tijekom vremena. Zato drže da je treba spiritualizirati kao što je učinio Isus, koji je izložio njezin duhovni smisao Petru, a on judeokršćanima (neka ezoterijska predaja). Držali su da postoje dobri i manje dobri dijelovi Staroga zavjeta, te da nisu svi proroci nadahnuti.
Postoji «muška» linija tumačenja (Adam, Abel, Izak, Jakov, Mojsije, Isus, Petar), koja je pozitivna, a «ženska» (Eva, Kajin, Jišmael, Ezav, Aron, Ivan Krstitelj, Pavao) koja je negativna i najvećim dijelom lažna. Krštenje je nužno, ali kao zamjena za židovske hramske žrtve (u judeokršćanstvu trajno odbacivanje prolijevanja krvi). Ono oslobađa od požude i daje Duha. Prakticiraju svakodnevno ritualno krštenje, ali imaju i inicijacijsko. Prakticiraju i obrezanje i to uvijek subotom, a ne osmi dan od rođenja. Zbog predrasuda o krvi, euharistiju slave beskvasnim kruhom i vodom, tako da je krštenje središte bogoštovlja, a ne euharistija. Bila bi za njih blasfemija reći da piju Kristovu krv. Zadržali su strogo određeni židovski Pashalni obred (npr. blagoslovne molitve). U središtu obreda nisu izgovarali Kristove riječi (Ovo je moja krv).
Po uzoru na kršćane bili su misionarski usmjereni, te drže da treba propovijedati i poganima, jer su židovi odbacili Krista, ali njihovo obraćenje se događa preko židovstva. Govore o zaslugama i dobrim djelima koja proizlaze iz vršenja Zakona.
Crkvena im se struktura sastojala od 72 prezbitera, zaređeni za biskupe nakon 6 godina i razdoblja kušnje.Bili su vegetarijanci, te su prakticirali siromaštvo stavljajući dobra na zajedničko raspolaganje. Najveći grijeh je bila čežnja za bogatstvom. Podržavali su monogamiju, ali su dopuštali do sedam rastava, jer je po Mojsijevu zakonu bilo dopušteno otpustiti ženu. U eshatologiji su naučavali milenarizam.
Najznačajniji plod njihove literarne djelatnosti je Simahov prijevod Staroga zavjeta na grčki, te Ebionitsko evanđelje koje je heterodoksna prerada aramejskog Evanđelja Nazareja.

d) Ostale judeokršćanske hereze 

→ Elkesaiti. Potječu od židovskih stanovnika graničnog područja na kojem se vodio rimsko-partski rat koncem Trajanove vladavine (oko 116.). U tom razdoblju je napisana knjiga s objavama u kojoj se traži obraćenje jer predstoji sud. Objave su donijeli, tvrdi knjiga, dva važna anđela. Istraživači drže da ova sekta nema naziv, kako se tradicionalno držalo, po čovjeku imenom Elxai, nego da dolazi od hebrejskog naziva za (Knjiga) «Skrivene moći». Premda se objave nisu ispunile, ova je knjiga uživala velik ugled zbog sadržaja. Sekta se brzo proširila i oko 220. godine autor Elenchosa tvrdi kako je neki Alcibijad iz Apamee došao u Rim u vrijeme biskupa Kalista.
Mnogo je sličnosti između njih i ebionita, ali izgleda da su neka vrsta mješavine židovstva s kršćanskim elementima. Sinkretistički i apokaliptički su pokret. Prakticiraju određene židovske odredbe (obrezanje, subota…), a odbacuju Pavla. Štuju Boga okrećući se u molitvi prema Jeruzalemu. Krista časte kao proroka, držeći ga čovjekom, ali rođenim od djevice. Vjeruju u Kristovu reinkarnaciju, od koje je Adam bio prva. Propovijedaju drugo krštenje za oproštenje grijeha, pogotovo za one koji zaniječu vjeru u vrijeme progona. Prakticiraju pranja kao terapijska sredstva liječenja (slično esenima). Manija je također, s 4. godine, otac (i sam juedokršćanin) doveo da živi s elkesaitima.

→ Cerint i učenici. Epistula Apostolorum (početak 2. st.) drži da su Cerint i Šimun Čarobnjak bili pseudoapostoli. Isto tako po staroj predaju, apostol Ivan je u Efezu pobjegao iz javnih kupatila kad je čuo da je unutra Cerint, držeći da bi mogao pasti krov radi prisutnosti tog neprijatelja istine (inimicus veritatis – Adv. Haer. 3,3,4). Očito su ga držali prepredenim krivovjercem koji se trudio omesti apostolsko djelovanje. Po Epifaniju on je odgovoran za nevolje koje je imao Pavao sa židovima i judeokršćanima. Obraćenik iz sekte zelota. Irenej daje neke informacije o njegovoj kristologiji (usp. Adv. Haer. 1, 26, 1-2): Naučavao je da Bog nije stvorio svijet, nego je stvaranje djelo nekog Demijurga (po tom se razlikuje od ebionita).

Odbacuje da se Krist rodio od Djevice, nego se po njemu rodio od Marije i Josipa kao svaki čovjek, premda je bio veći od svih po dobroti i pravednosti. Iz toga proizlazi adopcionistička kristologija: nakon krštenja na Jordanu Kristova božanska narav je, poslana od Oca, sišla na Isusa, te mi stoga pripada prvenstvo. Na križu je trpio čovjek-Isus, dok Krist nije mogao trpjeti (impassibilis).

Naknadna svjedočanstva (Hipolit i Pseudo Tertulijan) tvrde da je Cerint sa svojim učenicima bio milenarist. Moguće da su ovo pripisali Cerintu jer se u 2. st. držalo u nekim krugovima da je Cerint bio autor Otkrivenja, a kako je Otkrivenje ostavljalo neke milenarističke naznake, tako je ostao pripisan i Cerintu takav nauk. Kasnije i Euzebije, Epifanije, Filastrije i Augustin prenose predaju da je bio judeokršćanin. Premda Euzebije pretpostavlja da bi njegov milenarizam bio zemaljski mesijanizam, to jest dolazak kraljevstva Božjega u zemaljskom obliku (chiliasmus crassus), bio odraz njegovih neostvarenih zelotskih težnja.

 

→ Nikolaiti. Iz Dj 2, 6.14.16.20 se ne može identificirati sekta niti odrediti njezine početke. Vjerojatno se radi o jednom pokretu doktrinarne i etičke naravi. Do njihove nauke se dolazi analizirajući ponašanje. Nisu imali skrupula prisustvovati na svetim poganskim gozbama (usp. Dj 2, 14-15), koji su često bili povezani s nemoralnim praksama. Prauzor takvog ponašanje je Bileam (usp. Br 31, 16sl.) koji je, po rabinskoj egzegezi, savjetovao moabskog kralja Balaka da dadne Izraelcima moabkinje da ih navedu da griješe protiv monoteizma i da upadnu u idolopoklonstvo, dajući im da jedu meso nečistih životinja. Drugi model nikolaitizma je Izabela (aluzija na kraljicu Izabelu i Ahaba) koja se pravi proročicom, te oko sebe okuplja određeni broj vjernika koje zavodi.Naznake iz knjige Otkrivenja navode na neku vrstu predgnostika  koji u ime nekog «višeg znanja» vjeruju i prakticiraju određeni teorijski i praktični laksizam dovodeći do ekstremnih posljedica Pavlov nauk o kršćanskoj slobodi (usp. 1 Kor 8; Rim 14).
Posljedice bi bile sudjelovanje na poganskim gozbama jer idol je ništa, a isto tako i određeno pristajanje uz carski kult, jer u liku cara nije bila štovana osoba, već samo njezin zaštitnički genij. I 2 Pt 2, 15 govori o nekima što drže nauk Bileama, kao i Judina poslanica. A kako je Bileam za to vrijeme bio predšasnik maga i otac dualizma, tu bi se moglo raditi o grupi ljudi koji osuđuju Boga Staroga zavjeta, tj. onima koji zastupaju temeljni stav kasnijeg gnosticizma. Osim što postoji identitet imena, ne postoje dokazi da bi utemeljitelj ovog pokreta bio đakon Nikola (usp. Dj 6, 5).
U Srednjem vijeku nikolaitima su se nazivali oni koji su kršili svećenički celibat.

→ Nazoreji. Samo ime je problematično jer su u prvoj Crkvi svi kršćani bili nazivani «nazarencima» ili «nazorejima». Po prvi put ih spominje Epifanije, a s njime i Jeronim tvrdi da njihovi članovi u Beroeji. Epifanije je držao da bijahu potomci kršćana koji su 70. pobjegli iz Jeruzalema u Pellu. Govorili su aramejskim jezikom i imali svoje evanđelje napisano aramejskim, koje je vjerojatno bilo poznato Jeronimu (usp. Ep. 112, 13).

Po Epifaniju mogu se smatrati pravovjernima, premda ne zna jesu li prihvaćali Kristovo djevičansko rođenje, ali su vjerovali u Krista i uskrsnuće mrtvih. Držali su se Tore i obrezivali su se.

 

→ Simahijanci. Simahijanci bi bili judeokršćanska sekta koju spominju samo latinski kršćanski pisci. Proizišli bi iz farizejske sljedbe i prakticirali bi Toru (Ambrozijaster). Ime dolazi od Simaha, prevoditelja Starog zavjeta na grčki jezik, za kojega se u 4. st. tvrdilo da je bio judeokršćanin sklon ebionizmu. Međutim to je ostalo nedokazano jer oni koji govore o Simahu, ne spominju njegove učenike, a oni koji govore o simahijancima ne smatraju Simaha ebionitom.
Mario Viktorin je zapisao da su tvrdili da je Isus Adam i opća duša (anima generalis).

Reading time: 19 min
Program patrologije

Tema 2. Crkva u prva tri stoljeća. Opći kontekst i odnosi s društvom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

a) Povijesni i doktrinarni kontekst kršćanstva prije Konstantinova mira (313.) i Nicejskog sabora (325.)

b) Podjela ovog razdoblja

a) Povijesni i doktrinarni kontekst kršćanstva prije Konstantinova mira i Nicejskog sabora.

— Utemeljenje Crkve
Za vrijeme vladanja rimskog cara Augusta, posla Bog arhanđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret da Mariji navijesti da će roditi Mesiju. Isus je živio trideset godina u Nazaretu radeći kao tesar u Josipovoj radionici. Petnaeste godine Tiberijeva vladanja (oko 27.) Isus počinje propovijedati i naviještati evanđelje, radosnu vijest. Na početku svoga javnog djelovanja izabire dvanaest učenika. U više prigoda im povjerava poslanje da naviještaju evanđelje sve do krajeva zemlje. Daje im moć da poučavaju, posvećuju, upravljaju sve ljude koji prihvate evanđeoski navještaj. Svojom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem, Krist otvara mogućnost spasenja svim ljudima. Dolazak Duha Svetoga dovršava Božji naum s Crkvom koja se rodila.

— Širenje kršćanstva
Ubrzo počinju prvi progoni. Godine 42. umire prvi apostol, Jakov Stariji, kojemu daju odrubiti glavu. Mnogi Kristovi učenici bježe u Antiohiju i Aleksandriju koji su bili, s Rimom, najvažniji gradovi Carstva. Nakon događaja Pedesetnice kršćani se razilaze po cijelom Carstvu i dolaze do najudaljenijih krajeva. U tri prva stoljeća života Crkve, najpristunija je u Maloj Aziji, Egiptu i Siriji. Ipak postoje vrlo važne jezgre kršćana i u mnogim grčkim gradovima, u Italiji, Hispaniji, Galiji i Prokonzularnoj Africi.

— Organizacije Crkve
1. Svaka lokalna Crkva ima dvije skupine vjernika: kler i laike (ordo i plebs). Kler je sastavljen od biskupa, svećenika (prezbitera) koje izabire vjerni narod a zaređuje biskup, i đakona. Uprava je monarhijska, a ne demokratska. Zajednice su osnivali apostoli, i zaređivali svećenike (prezbitere) kao svoje nasljednike (na primjer Timotej, Tit, itd.). etc.). Svaka Crkva je imala svoga biskupa, a bila podijeljena na različite župe, čiji su se vjernici okupljali u privatnim kućama. U 3. st. pojavljuju se seoske crkvene zajednice kojima je na čelu svećenik koji ovisi o biskupu. Područje biskupije je sastavljeno od grada s okolnim područjima. Primat Rimske Crkve uočava se od samih početaka Crkve. Rimski biskup vrši ulogu i ima ovlasti u zajednici Crkava koje je Isus dao Petru u odnosu na ostale apostole. Sv. Irenej donosi popis rimskih biskupa od Petra do Eleuterija (svi povjesničari potvrđuju autentičnost). Što se tiče đakona, ustanova se može vidjeti u Dj 6, 1-6, premda je
2. Dijeljenje Krštenja. U početku, krštenje se dijelilo neposredno nakon što je onaj koji ga je primao učinio ispovijest vjere. Oko 220. godine se pojavljuje katekumenat. U tom slučaju se krštavalo dvaput godišnje (Uskrs i Duhovi), uglavnom uranjanjem i po vlastitom obredu. Ali već Didachè svjedoči da je od samih početaka bilo moguće podijeliti krštenje i trostrukim polijevanjem.
3.  Euharistijsko slavlje. Godine 155. sv. Justin ga opisuje u svojoj Prvoj apologiji. Sve se odvijalo u velikoj jednostavnosti: čitalo se Sveto pismo, s kruhom i vinom na stolu, posvetne molitve na koje se odgovaralo s Amen, poljubac mira i pričest što su je dijelili đakoni («tijelo i krv Isusa Krista utjelovljenoga»), himni, propovijed, euharistijski kruh što su đakoni uzimali za odsutne. Vjernici su odvajali po svojim mogućnostima kruga i ostalih potrepština, što se potom odnosilo i dijelilo s drugima.
4.  Pokornička praksa. Među prvim kršćanima postojao je izuzetno moralan način života: radilo se o autentičnoj «zajednici svetih». Stoga se vrlo strogo gledalo na grešnike. Teški ili smrtni grijeh (idolatrija ili nijekanje vjere, ubojstvo, preljub), ponekad (ovisno od biskupa), je bio razlog da se nekoga isključi iz Crkve; premda je, redovito, postojala mogućnost zaokreta da bude primljen nakon pokore. Općenito, nakon krštenja moglo se izmiriti samo jedanput. Pokora je bila dugotrajna: nekad je trajala sve do smrti (umjesto odjeće oblačilo se vreću, posipalo se pepelom po glavi, postilo se, davalo milostinju). Javni grijesi (apostazija) su zahtijevali i javno priznanje to jest pokajanje (ne nužno); tajni grijesi, tajno priznanje. Pokora i odrješenje, to jest izmirenje (pax ecclesiae) bilu su gotovo uvijek javna, a tu ovlast imali su u početku isključivo biskupi. Poslije se daje i svećenicima pokorničarima.
5. Blagdanski i posni dani. Glavni blagdan je Uskrs. Židovi su kao blagdanski dan imali subotu, kršćani nedjelju. Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom, kršćani srijedom (u spomen na Judinu izdaju) i petkom. Subotom također u latinskoj Crkvi. Najvažniji kršćanski blagdani su Uskrs (muka, smrt i uskrsnuće Isusovo) i Duhovi (Pedesetnica).
6.  Moralni i vjerski život kršćana u prva tri stoljeća. Kršćani su bili građani kao i svi ostali. Slijedili su ponašanje poput ostalih, a bavili su se svim vrstama zanimanja. Razlikovali su se pak po svojoj pobožnosti (euharistija, molitva, znak križa…), po tome što nisu prisustvovali javnim spektaklima, po askezi i mrtvljenju, po milostinji i brizi za nemoćne, udovice, siročad, robove, utamničenike, strance… Iznimno su poštivali čistoću u braku i celibatu, protivili su se abortusu, u časti su držali obiteljski život. Mnogobrojni kršćani su živjeli u djevičanstvu.

— Razvoj crkvenog nauka i nastanak krivovjerja
1.  Simboli i ispovijesti vjere. Prije krštenja se tražilo da kandidati ispovjede vjeru u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Crkvu. Tako su nastali «simboli vjere». Već od samih početaka Crkve pojavljivale su se klice razdora:
2. Judeokršćani i judaizanti. Judeokršćani su bili kršćani koji su se u isto vrijeme obrezivali i živjeli i po Mojsijevu zakonu. Kad se stvorio problem uključivanja pogana u zajednicu, oni koji su držali prijeko potrebnim obrezanje za sve koji prihvaćaju Krista, nazvani su judaizanti. Neke judeokršćanske skupine su se godine 66. odvojile od jeruzalemske zajednice i osnovali su zajednicu u Pelli (Transjordanija). Oni su kasnije dobili ime ebioniti (ebion = siromašan). Zajednička odlika im je da su prihvatili Isusa samo kao običnog čovjeka (nudus homo), živjeli su po Mojsijevu zakonu i odbacivali su Pavla. Nakon pobune kojoj je bio začetnik Bar Khoba odbačeni su konačno iz židovstva jer nisu prihvatili njegov mesijanizam, tako da su do 150. potpuno nestali.
3. Gnoza i gnosticizam. Gnoza je posebni oblik spoznaje kojoj su predmet božanske tajne dostupne samo skupini izabranika; moguće ju je pronaći u različitim religioznim i filozofskim strujama, pa čak i prije Krista i kršćanstva. Gnosticizam kao religiozni pokret nastaje u 1. stoljeću. Gnostička gnoza je jedna vrsta religiozne spoznaje kojoj je predmet stvarno duhovno dobro čovjeka. Pouka se prenosi mitskom pričom. Različiti gnostički sistemi su uglavnom sinkretistički (mješavini istočnjačkih religija,  grčke mistike, filozofije), no nije isključeno da je nastao na način da je jedna etno-kršćanska struja prihvatila tek nastajuća gnostička promišljanja i dala im kršćanski smjer. Drži se da je Šimun Čarobnjak (Magus) bio utemeljitelj gnostičkog pokreta (usp. Dj 8, 9-25), ali izgleda da već Pavao upozorava na opasnost ovog krivovjerja (usp. Kol 2,8; 1 Tim 1, 3-4; 1 Tim 6, 20). Glavni predstavnici su im: Bazílid (Aleksandrija, 120-145), Valentin (Roma, oko 140).
4. Borba protiv gnosticizma. Dovršila se izbacivanjem gnostika iz Crkve i apologetsko-književnom djelatnošću kršćanskih autora (Justin, Tertulijan, Hipolit, Irenej).
5.  Maniheizam es je jedna religiozna sekta koju je utemeljio Mani (216-277) polovicom 3. st. u Babilonu, u Perziji. Mješavina je rigidnom zoroastarskog dualizma s elementima budizma, kaldejskih učenje, židovstva i kršćanstva.

— Unutarnji život Crkve u prva tri stoljeća
Neke od već spomenutih tema vrijedi pogledati i iz drugog kuta da bi se stekla potpunija slika u stanje Crkve i društva. 1. Organizacija prve Crkve. Apostoli su u osnovanim zajednicama ostavili nasljednike, zvane biskupima. Na primjer, sveti Pavao je ostavio Tita u Efezu, a Timoteja na Kreti. Biskupi, uz pomoć svećenika i đakona, naviještahu riječ Božju, dijeleći sakramente i upravljajući prvim kršćanskim zajednicama. 2. Svakodnevni život kršćana. Kršćani su pripadali svim staležima, premda je u početku većina bila iz reda siromašnih. Tako već od početka susrećemo ljudi iz svih skupina: vojnike, tesare, trgovce…, uključujući čak i članove bogatih rimskih plemićkih obitelji, pa čak iz same Cezarove kuće.  Jedna od najvažnijih kršćanskih aktivnosti je bila molitva, i to više puta na dan. Štoviše često su se, ne samo nedjeljom, okupljali i na liturgijska slavlja, koja imaju istu strukturu kao i današnje. Običavali su i postiti više puta godišnje, napose pred Uskrs. Dobrostojeći su svojim dobrima pomagali siromašne. Živjeli su u velikoj skromnosti i čistoći odlikujući se kreposnim ponašanjem u društvu koje je bilo obilježeno velikim hedonizmom.
3.  Kateheza i počeci teologije. Već u spisima Novog zavjeta postoje formule kojima su kršćani ispovijedali sadržaje svoje vjere. Koncem 2. stoljeća stvoreni su već prvi simboli. U isto vrijeme kršćanski pisci (Irenej u Lyonu, Origen u Aleksandriji i Cezareji) počinju produbljivati sadržaje vjere uz pomoć sustavnog razumskog izlaganja (teologija).

— Progoni Crkve u prva tri stoljeća
Između 1. i 3. st. kršćani imaju dva glavna protivnika:

  • Izvanjski protivnici: progoni od strane Carstva i suprotstavljanje poganskoga puka; na vidjelo izlazi junačka strpljivost kršćana.
  • Unutarnji protivnici: krivovjerja (uglavnom gnosticizam i montanizam); kršćani potvrđuju pravi nauk i distanciraju se od zajednice koja je u zabludi.

Usprkos toga, brzina širenja je zadivljujuća (pretpostavlja se da je 313. godine kršćana oko 10 milijuna, petina ukupnog broja stanovnika Carstva).  Glavni progoni

  1. Neron (54-68). U progonu je nastradalo mnogo kršćana. Među njima Petar i Pavao.
  2. Domicijan (81-96).Godine 93/94 osudio je Flavija Klementa (konzula i rođaka) i ženu mu Flaviju Domitilu, radi “ateizma”. Sv. Ivan je zatvoren na Patmosu.
  3. Trajan (98-117). Mučenici: sv. Ignacije Antiohijski:
  4. Marko Aurelije (161-180). Mučenici: Sv. Justin i njegovih šest sudrugova u Rimu 165. (jedan od njih je bio rob iz Cezarove kuće) i Lionski mučenici (177.).
  5. Septimije Sever (193-211). Izdaje dekret protiv katekumena (“ne fiant christiani…”). Mučenici: Perpetua i Felicita u Africi, Leonida (Origenov otac) u Aleksandriji.
  6. Maximin Tračanin (235-238). Mučenici: sv. Hipolit i sv. Poncijan.
  7. Decije (249-251). To je najveći progon do tada. Izdao je dekret o općem progonu onih koji ne prinesu žrtve (supplicatio) što se posebno tražilo od biskupa. Bilo je mnogo mučenika (Sv. Fabijan, papa) i ispovjedalaca (confesores).
  8. Gal (251-253). Papa Kornelije umire u izgnanstvu.
  9. Valerijan (253-260). Izdaje dekret protiv pastira (257.), zabranjuje bogoštovlje i posjećivanje groblja pod prijetnjom izgona. Godinu dana kasnije, pod prijetnjom smrti, ponovno traži od predstojnika da žrtvuju, a druge kršćanske ugledne ljude liši imovine, te i njih pogubi, a carske službenici šalje na prisilni rad i ropstvo. Mučenici: sv. Sixto II. (uhvaćen na prepad dok je slavio misu s četvoricom đakona u Kalikostovim katakombama), sv. Lovro, sv. Ciprijan…
  10. Dioklecijan (284-305). Početkom 4. stoljeća u Rimu je bio priličan broj kršćana; u Italiji stotine zajednica (većina na jugu). U Kartagi većina romanizirane populacije bili su kršćani s vlastitim biskupom na čelu. U 3. st. bilo je kršćana u Trijeru, Kölnu i drugim većim gradovima. U 3. st. bilo je već mučenika u Britaniji. Pretpostavlja se da su oko 300. godine gotovo 10% stanovništva Carstva bili kršćani. Dioklecijan je izdao četiri edikta protiv kršćana. To je bio najkrvaviji progon Crkve. Kršćane se mučili i smicalo čak i u skupinama od 10, 60 i 100 odjedanput. Posebno je žestok progon bio na Istoku.

Crkva nije popuštala. Na tako zahtjevnom putu pretrpjela je mnogo. Naposljetku uslijedila je pobjeda protiv neprijatelja kad su izgledali nepobjedivi. Cijena je bila mnoštvo mučenika (pretpostavlja se između 20 i 60 tisuća).

b) Podjela ovog razdoblja 
Postoji više metodoloških vidova iz kojih se može studirati ovo razdoblje prenicejskih otaca. Ovdje smo se odlučili na četiri vida razvijena u nekoliko tema:   A. Razdoblje Apostolskih otaca (1. i 2. st.)

  • tema 3. Apostolski oci
  • tema 4. Kršćanstvo i židovstvo (judeokršćani i etnokršćani, ebioniti)
  • tema 5. Kršćanska apokrifna književnost

B. Prvo sučeljavanje s poganskim svijetom

  • tema 6. Grčki apologeti drugoga stoljeća
  • tema 7. Početak književnosti o mučenicima

C. Prva krivovjerja i početak antiheretičke književnosti

  • tema 8. Gnosticizam i krivovjerja u 2. stoljeću
  • tema 9. Kršćanska reakcija na krivovjerja

D. Prve ispovijesti vjere i stvaranje biblijskog kanona

  • tema 10. Simboli, “regulae fidei” i stvaranje biblijskog kanona
Reading time: 10 min
Program patrologije

Tema 1. Patrologija kao znanost

March 17, 2012 by Ivan No Comments


a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

b) Važnost učenje Patrologije

c) Crkveni oci, naučitelji i crkveni pisci

d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca

e) Kratka povijest Patrologije


a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

— Različite znanost
Grčka riječ pathr znači “otac”, a riječ logos znači “riječ”, “nauk”. Zato pojam patrologija znači nauk o ocima. A kako je riječ nastala u ambijentu Crkve, misli se dakle isključivo na crkvene oce.Crkva je u starini, sve do 4. st. ovaj pojam primjenjivala isključivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne Crkve, a time i svakog vjernika rođena na duhovni život u Crkvi. Od 5. st. ovaj pojam se pridaje i svećenicima (Jeronim) i đakonima (Efrem). Običava se razlikovati tri znanosti koje proučavaju život crkvenim ocima:

  • Patristika: promatra iz teološkog i dogmatskog vida;
  • Povijest kršćanske književnosti: zanima se za književni vid;
  • Patrologija: vrlo širok povijesni vid promatranja: život, djela i nauk otaca.

Postoje još dvije znanosti zainteresirane izravno za ovo razdoblje, a to je Povijest dogmi i Povijest teologije. Za dogmu se u uskom smislu riječi podrazumijeva povijest službenog nauka Crkve (sakupljenu npr. u Dentzingeru). Ali dogma je samo vrh sante leda pod kojom se kriju rasprave, studij, produbljivanje, kojekakve okolnosti koje nisu obuhvaćene u studiju Povijesti dogmi, a bitne su za studij Patrologije. Isto tako povijest dogmi kronološki dolazi do novijih vremena, dok razdoblje patrologije završava u 7./8. stoljeću. Povijest teologije se usredotočuje samo na povijest, dok se Patrologija zanima i za druge vidove promatranja. Premda je u starom razdoblju svaki od ova tri pojma imao različito značenje: Patristika (patristička teologija), Patrologija (povijest i spisi otaca) i Stara kršćanska književnost (proučavanje pod filološkim vidom starih crkvenih pisaca) – u posljednjem dijelu 20. st. postoji tendencija da se ova tri pojma koriste manje ili više kao tri imena za istu disciplinu koja se previše i ne razlikuju.  Izrazi patristika i patristički se rabe da označe vrijeme otaca; vrijeme koje se odnosi na djela, misao itd. koja se tiču stare kršćanske književnosti. Izraz Patrologija se rabi da označi znanost o staroj kršćanskoj književnosti. Radi se o posebnoj teološkoj grani kojoj su središte crkveni oci i njihova djela u crkvenom shvaćanju. Ali da bi se razumjelo sve što se tiče stare kršćanske književnosti, moderna patrologija mora imati šira obzorja, te kao znanost obuhvatiti svu književnosti, ne samo pravovjernu već i krivovjernu, u svim njezinim vidovima i uz pomoć prikladnih metoda.

— Izdanja i zbirke stare kršćanske književnosti
Studij crkvenih otaca uključuje i poznavanje najznačajnih izdanja otačkih djela kojima se trenutno raspolaže:

  • s. 17. i 18.: kritička izdanja francuskih benediktinaca sv. Maura;
  • s. 19.: J.P. Migne (+1875), 400 volumena: Patrologiae cursus completus, grčki niz  (PG) i latinski niz (PL);
  • od 1866.: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (CSEL): Latinski i grčki niz Bečke i Berlinske akademija. Izdavanje u tijeku, a do sada objavljeno 90 volumena;
  • od 1903.: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium (CSCO), izdavano u Parisu, Louvainu i Washingtonu. Do sada objavljeno 400 volumena, a izdavanje u tijeku;
  • od 1953.: Corpus Christianorum (CC) u izdanju benediktinaca opatije Svetog Petra iz Steenbrugge (Belgija), a sastavljen je od tri niza: latinski, grčki i istočni, dopunjena s srednjovjekovnim djelima (continuatio medievalis). Izdavanje je u tijeku, a do sada je objavljeno 160 volumen, a predviđeno je izdavanje 175 volumena 2348 djela ili ulomaka;
  • od 1942.: francusko izdanje Sources chrétiennes (SC), ed. du Cerf, dvojezični tekstovi. Do sada objavljeno 260 volumena.

— Opća bibliografija
Osim spomenutih izdanja patrističkih djela, postoje mnogi priručnici općeg karaktera, uglavnom objavljeni na više jezika:

  • J., Quasten, Patrology, 1950-60.
  • F., Cayré, Patrologie, et histoire de la theologie, 1955.
  • B., Altaner, Patrología, 1950.
  • Dattrino, Patrologia, 1982.
  • M. Simonetti, Introduzione alla Letteratura cristiana antica, 1985.
  • H. Drobner, Patrologia, Herder, 1999.
  • E., Moliné, Los Padres de la Iglesia. Una guía introductoria, 1982.
  • M.J., Rouet de Journel, Enchiridion Patristicum, 1958.
  • DTC.
  • J. Danielou, Nueva Historia de la Iglesia, Cristiandad, Madrid 1964.
  • Silvano Cola, Perfiles de los Padres, ed. Ciudad Nueva, Madrid 1991.
  • H. Masson, Manual de herejías.
  • A. di Bernardino, Diccionario patrístico y de la antigüedad cristiana, Sígueme, Salamanca 1991.
  • FLICHÉ-MARTIN, Historia de la Iglesia, Edicep, Valencia 1975 y ss.
  • GER.
  • J. Morales, Teología IV: Historia de la Teología, en GER 22 (1975) 252-256 (Morales).
  • R., Trevijano, Patrología, en Colección Sapientia Fidei, ed. BAC, Madrid 1994.
  • B. Mondin, Dizionario dei Teologi, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1992.
  • B. Mondin, Storia della Teologia, vol. I, ed. Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1996.
  • T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, KS, Zagreb 1976.
  • J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993.


b) Važnost studija otaca 

Prije nekoliko godina tiskana je Uputa za studij crkvenih otaca u odgoju za svećeništvoKongregacije za katolički odgoj od 10. studenoga 1989. navodi temeljne motive za studij svetih otaca:

  • U nauci svetih otaca ima nešto jedinstveno, neponovljivo i trajno vrijedno, što i dalje živi usprkos nestalnosti vremena.
  • Osi su povlašteni svjedoci Predaje;
  • Ostavili su nam teološku metodu koja je u isto vrijeme i uzvišena i sigurna, a odlikuje se:

o      trajnim utjecanjem Svetom pismu i osjećajem za Predaju; o      kršćanskom izvornošću i sposobnošću inkulturacije; o      obranom vjere i dogmatskim napretkom; o      osjećajem za otajstvo i iskustvom božanskoga.

  • Njihovi spisi obiluju kulturalnim, duhovnim i apostolskim bogatstvom koje je izgradilo velike crkvene učitelje nekad i danas.
  • Studij patrologije (život i djela) može se poučavati iz priručnika, a studij patristike (teološka misao) mora se provoditi izravnim čitanjem otačkih tekstova.

c) Crkveni oci, naučitelji i pisci 

— Pojam “oci”
I u židovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi biološko očinstvo, već također da izrazi i ono duhovno. Biološko očinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, već se u širem značenju odnosi na prekte općenito.  No najčasnije značenje ovog pojma pripisuje se onima koji su bili primatelji Božje objave, oni ljudi koji su na poseban način prijateljevali s Bogom kao npr. Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci – patrijarsi. Međutim u kategoriju otaca ulaze i ostali Božji sluge i slavni ljudi iz prošlosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog korištenja pojma razvidno je da je za židovstvo isprepleteno biološko s duhovnim poimanjem do te mjere da postaje nerazdvojivo, budući da se duhovno očinstvo u Patrijarsima podudara s biološkim. Patrijarsi su u isto vrijem i očevi naroda i očevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom vjernošću usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajući ujedno putokaz kroz cijelu povijest. Kršćanstvo koje se razvilo ne samo iz židovstva, već se formiralo i iz poganstva malo po malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna korištenje ovog pojma i na a kasnije su stavljani za uzor kršćanima. Kasnije se izraz kod Židova koristi i za rabine, koji označava duhovno očinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaćanima i Korinćanima smatra Ocem svih onih koje je pokrstio i navijestio im evanđelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se počinje koristiti za biskupe – oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi “pater familias” Crkve. Sa Biblije se naglasak premješta na život Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako može voditi Crkvu).U početku se ovaj naziv primjenjivao uglavnom na biskupe, zadužene da poučavaju u kršćanskoj zajednici, te je bio sinonim za duhovnog učitelja. Ako je uz biskupe u zajednici bilo i drugih učitelj u vjeri, do 3. st. oni se nisu zvali oci već učitelji. Od 4. st. zadobiva šire značenje i primjenjuje se na kvalificirane predstavnike prenošenja vjere. Vincencije Lerinski (oko 434.) u svom djelu Commonitorium naziva ocem crkvene pisce bez obzira na njihov hijerarhijski položaj: «Ako iskrsne kakvo novo pitanje… treba se uteći mišljenjima svetih otaca, i to samo onih koji su, svaki u svoje vrijeme i na svome mjestu, ustrajući u jedinstvu zajedništva i vjere, bili držani prokušanim učiteljima; i što se pronađe, da su oni držali u jednom mišljenju i suglasju (uno sensu atque consensu), to treba držati bez skrupula istinitim i katoličkim učenjem Crkve» (gl. 29, 1). «Ne treba ništa kasnije vjerovati, osim onoga što je sveta starina svetih otaca jednodušno držala u Kristu» (gl. 33, 2). Decretum Gelasianum de recipiendis et non recipiendis libris (6. st.) u prvi plan stavlja pravovjerje razlikujući prave oce od krivovjernih pisaca.Danas se prihvaća ocem onoga na koga se mogu primijeniti sljedeća četiri obilježja:

  • Drevnost: Izidor Seviljski (+636), Ildefons iz Toleda (+669), Beda Časni (+735), te Ivan Damaščanin (+749) i Teodor Studita (+826) su posljednji oci na Zapadu i Istoku;
  • Pravovjerje: isključuje se otvoreno krivovjerne pisce, raskolnike i one čija djela sadrže teške i sustavne zablude;
  • Svetost života: bilo da su kanonizirani bilo da ih se smatra svetima;
  • Crkveno odobrenje/prihvaćanje: dostatno i ono prešutno.

Crkveni pisci (scriptores ecclesiastici) naziv je koji je rabio sv. Jeronim za druge stare pisce (drevnost), ali kojima nedostaje jedna od ostale tri oznake. Crkveni naučitelji (doctores), naprotiv, imaju oznake koje i oci, izuzev starine, ali se tome onda mora pridodati eminens eruditio iexpressa Ecclesiae declaratio. Crkva ih naziva tako poradi dubine misli pridodane svetosti života. Veliki oci i naučitelji Crkve su:Istok: Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Ivan Zlatousti.  Rimska Crkva je njima pridružila i Atanazija (proglasio ga je s. Pío V.);Zapad: Ambrozije, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki su «egregii doctores ecclesiae» (proglašeni od pape Bonifacija VIII. 1298.).

— Jezik kojim pišu sveti oci
Jezik kojim pišu sveti oci nije klasični grčki, nego je koiné to jest jezik koji je nastao u helenističkom razdoblju kao mješavina atičkog narječja s drugim narječjima, postavši govorni, trgovački i književni jezik Sredozemlja i velikog dijela Istoka, dakle cijelog helenističkog svijeta:

    • na Istoku: od 3. st. prije Krista do 6. poslije Krista (od tada se koristio najviše sirski — koji je aramejski dijalekt— i koptski pomiješan s grčkim);
    • na Zapadu: do 3. st. (180. prvi dokument na latinskom Passio martyrum Scilitanorum).

Za vrijeme 2. st. pojavljuju se već prvi prijevodi Biblije na latinski jezik. Hermin Pastir pokazuje da je u Rimskoj Crkvi već polovicom 2. st. započeo prijelaz s grčkog na latinski jezik. Pismo Klementa Rimskog Korinćanima prevedeno je na latinski jezik polovicom 2. st., prije spomenute Pasije. Tekst dopušta mogućnost da je prevoditelj koristio već postojeću verziju latinskog prijevoda Starog zavjeta.

d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca 

Autoritet svetih otaca smatra se katoličkim naukom onda kad postoji jednodušno suglasje otaca –unanimis consensum Patrum (usp. Denz-Sch. 1507 i 3007). Njihov autoritet izvire iz činjenice da su povlašteni svjedoci Predaje i njihovi spisi znakovi iste. Kad se govori o jednodušnosti, ne misli se na brojčanu koliko na moralnu jednodušnost u tumačenju Svetog pisma, i isto tako u izlaganju nauka u stvarima vjere i morala (materija) i koje pripadaju objavljenom pologu – depositum fidei(forma). Prvi vatikanski sabor potvrđuje poštivanje:

  • Jednodušnost (moralna) otaca u tumačenju Svetog pisma je neprevarljiva norma (Denz_Sch 3007);
  • Njihova jednodušnost (moralna) u tumačenju —na jasan i definiran način— nauka vjere i ponašanja je pravilo na način da se ima držati za katolički nauk.

Drugi vatikanski sabor ne preuzima izričito normativno načelo unanimis consensus Patrum u svoje dokumente, što ne znači da ga je htio obezvrijediti. Optatam totius 16 kaže kako su oni doprinijeli vjernom prenošenju i razumijevanju pojedinih objavljenih istina, a tako i daljnjoj povijesti dogme.   «Mi prihvaćamo sadržaje vjere kojima nas oni uče na ovaj način – veli Newman – , ne samo jer nas oni tome uče, nego jer daju svjedočanstvo onoga što u njihovo vrijeme ispovijedahu svi kršćani, i na svakom mjestu (…). Oni ne iznose svoja osobna mišljenja. Ne govore ‘Ovo je istina jer mi to vidimo u Pismu’ – jer o tome bi se moglo dogoditi da bude razlika u mišljenjima -, nego: ‘Ovo je istina jer je to potvrđeno i bi uvijek vjerovano po svim Crkvama od apostolskog vremena do naših dana, bez prekida’. Radi se jednostavno o pitanju svjedočanstva»  (J.H. Newman, Discussions and Arguments, II, 1).

e) Kratka povijest Patrologije

— Najvažniji povjesničari

  • Euzebije, Historia ecclesiastica (4. st.);
  • Sozomen, Historia Ecclesiastica (5. st., acontecimientos entre 324 y 425);
  • Jeronim, De viris illustribus (392);
  • Genadije Marseljski (‘semipelagijanac’), De viris illustribus (480); nastavak Jeronimova djela;
  • Izidor Seviljski, De viris illustribus (618); nastavak Jeronimova djela;
  • Ildefons iz Toleda (+667), De viris illustribus;
  • Focije (+891), Myriobiblon o Biblioteca (858); 280 poganskih i kršćanskih djela;
  • Sigbert iz Gemblouxa (+1112), De viris illustribus;
  • J. Tritemio, De scriptoribus ecclesiasticis (1494);
  • Belarmino, De scriptoribus ecclesiasticis liber unus (1613);
  • J. Gerhard, Patrología (1653);
  • R. Ceillier, Histoire general des auteurs sacres et ecclesiastiques (1729-63).

— Kronologija
 Od 1. do 4. stoljeća:

a) Kršćanska teološka književnost (Apostolski oci), 1. i 2. st.

  • Nakana ovih spisa je poticajna i katehetska; stil je analogan katoličkim poslanicama; donose glose iz Svetoga pisma; pišu o kršćanskom životu (praxis); tema njihovih spisa su središnje kršćanske istine.
  • Glavni predstavnici: Klement Rimski (Poslanica Korinćanima), Ignacije Antiohijski (Pisma),Didaché, Barnabino Pismo, Pismo Diognetu, Hermin Pastir.

b) Apologeti – Teološka djela u pravom smislu riječi (2. st.)

  • Pišu protiv poganskih kritičara i pisaca nevjernika; imaju spekulativne pretenzije; osjeti se sklonost prema izlaganju vjere na način reduciran na razumsko; pišu protiv gnosticizma (Bazilid, Valentin, Ptolomej, Herklion).
  • Predstavnici: Kvadrat, Arístid iz Atene, Ariston iz Pele, Justin, Tacijan, Milcijad, Apolinar iz Hijerapolija, Atenagora iz Atene, Teofil Antiohijski, Meliton Sardski, Pismo Diognetu, Hermja, Hegesip. Zbog važnosti koju ima, potrebno je zasebno spomenuti Ireneja iz Liona (+202) koji je napisao Adversus haereses i Demostratio evangelica. Prvi se uhvatio posla da izloži vjeru, a ne da je samo brani.

c) Sustavno proučavanje objave (škole), 3. st.

— Aleksandrijska škola: po prvi put koristi neoplatonističku filozofiju da produbi razumijevanje sadržaja vjere. Obilježja su joj spekulativni rad, alegorijska egzegeza i kateheza.·         Predstavnici:Panten; Klement Aleksandrijski (+215): Protreptik, Pedagog, Stromati; Origen (+254): Hexapla,Contra Celsum, De principiis, Homilije i Biblijski komentari, Exhortatio ad martyrium.
— Antiohijska škola: više osjećaja za povijest i utjecaj aristotelizma, 4. i 5. st. ·         Predstavnici:  Lucijan Antiohijski (+312); Arije (+336); Diodor iz Tarza (+384); Ivan Zlatousti (+407); Teodor Mopsuestijski (+428); Teodoret Cirski (+460).

d) Grčki oci Njihova misao se artikulira oko trojstvenog otajstva i kristologije.
— Predstavnici:

  • Atanazije (+373): Oratio contra gentes, Oratio de Incarnatione Verbi, Orationes (tres) i Apologia contra arianos. Sudjelovao na Nicejskom saboru (325);
  • Bazilije (+379): De Spiritu Sancto, In Hexaemeron, Contra Eunomium;
  • Grgur Nazijanski (+390): Teološki govori;
  • Grgur iz Nise: usavršuje pojam hipostaze i sistematizira istočnu teologiju i mistiku;
  • Ćiril Aleksandrijski (+444): naglašava tendenciju prema sustavnosti;
  • Ivan Damaščanin (+749): De fide orthodoxa (vrelo korištena u Srednjem vijeku);
  • Pseudo Dionizije Aeropagita (+ konac 5. st., početak 6.): Božanska imena, Mistična teologija, Nebeska hijerarhija (vrhunac kristijanizacije neoplatonističke tradicije; apofatizam: istočna predaja).

e) Latinski oci

  • Tertulijan (+202);
  • Ciprijan iz Kartage (+258): De Ecclesia unitate, De lapsis, Pisma;
  • Ambrosije iz Milana (+397): De officis ministrorum, De mysteriis, De Poenitencia;
  • Jeronim (+420); biblijski prijevodi i komentari
  • Augustin (+430): Confesiones, Retractationes, De Trinitate, De civitate Dei. Prva sinteza zapadne kršćanske misli. Ravnoteže između Svetoga pisma, duhovnog izlaganja, korištenja platonskih kategorija. Fides quaerens intellectum;
  • Leon Veliki (+461): Tomus ad Flavianum (Kalcedonski sabor).

5. i 6. st.

  • Treba imati u vidu da je završilo jedno kreativno razdoblje i da je počelo razdoblje čuvanja baštine (Vicencije Lerinški: napredak, ali vjernost primljenom pologu). Ljudi koji su preuzeli na se ovu zadaću to su oni koji su primili prikladnu spremu za civilne dužnosti koje su vršili.
  • Sadržaj naslijeđa: 1) Stara književnost i tekstovi otaca, preko monaha; 2) Aristotelova Logika, dijelom; 3) plan enciklopedijskog odgoja u službi studija svetog teksta, na liniji sv. Augustina (De doctrina christiana), Boecija i Kasiodora (i jedan i drugi plan studija); 4) monaški i moralistički duh.

— Predstavnici:

  • Boecije (+524), konzul i državni službenik (magister officiorum). Djela: Opuscula sacra (metafizika bitka, pojam osobe…), De Consolatione Philosophiae (velika teodicejska meditacija). Prevodi razna Aristotelova djela i prenosi Srednjem vijeku Varonov školski program (trivium i quadrivium);
  • Grgur Veliki (+604), pretor u Roma. Njegova su djela bitno i isključivo moralno poticajna (alegorijska egzegeza, a odnosi se na osobno iskustvo duše). Djela: Regula Pastoralis,Dialogorum libri IV, Moralia in Iob, Homiliae;
  • Kasiodor (+583), “posljednji Rimljanin”: u dva benediktinska samostana na Kalabriji (jedan od tih je “Vivarium”) prepisuje manuskripte. Djela: Institutiones divinarum et saecularium litterarum (priručnih kulture slobodnih umjetnosti/artes liberales) i Historia tripartita;
  • Izidor Seviljski (+636), “prvi pedagog Srednjega vijeka”. Djela: Etymologiae (20 knjiga), Libri tres sententiarum, Liber de haeresibus, Contra Iudeos, Liber de variis quaestionibus. Enciklopedijska naobrazba za studij biblijskih tekstova;
  • Beda Časni (+735);
  • Alkuin iz Yorka (+804);
  • Hraban Maur, “praeceptor Germaniae” (+856);

— Sažetak

0 a 325. (razdoblje rasta ili prenicejsko razdoblje)

  • jednostavni spisi: simboli, utvrđivanje novozavjetnog kanona,
  • apokrifna književnost,
  • apologije,
  • djela (acta) i opisi mučenika,
  • protukrivovjerna djela,
  • katehetske škole.

Od 325. do 451. (razdoblje cvata ili zlatno doba), odnosno do smrti Leona Velikog 461.

  • dogmatski traktati,
  • formulacije dogmi,
  • velike hereze.

Od 451. do 636. (Z) i 750./826. (I) (Razdoblje opadanja)

  • teme moralnog sadržaja,
  • florilegiji (zbirke citata iz ranijih pisaca, služe kao ‘testimonia’ za polemike),
  • katene (istrgnuti kratki otački citati/komentari Sv. pisma).

—Bibliografija: Quasten I, 1-31, Moliné I, 9-30, Šagi-Bunić 3-34.

Reading time: 14 min
Page 5 of 5« First...«2345

Propovijed

  • Zajedništvo dobara

    Svetkovina Presvetoga Trojstva Nama ljudima često znaju biti puna usta govora i lijepih riječi o potrebi zajedništva, međusobnog razumijevanja i ljubavi. I nitko ne osporava da je to tako i toliko potrebno. Međutim, sve to padne u vodu kad potom dođe u pitanje probitak, novac i zarada.… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Zajedništvo dobara
  • Kultura primanja
  • Jedinstvom svjedočiti vjeru
  • Čuvati dragocjenost uskrsnuća
  • Ljubavlju proslaviti Boga
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID