28. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o svadbenoj gozbi koju kralj priprema za svoga sina ima vrlo dinamičan dvostruki zaplet, a također i neočekivan dvostruki rasplet. Naime, uzvanici koje je kralj opetovano zvao na svadbu, odreda odbiše poziv odnoseći se nehajno prema kralju koji ih je pozvao, a nasilno prema njegovim slugama. Tek pri trećem pokušaju kralj je uspio prikupiti sudionike svadbe i ispuniti svadbenu dvoranu pozivajući one koje u samom početku nije planirao zvati. No i u takvim okolnostima događa se nepredviđen zaplet, jer kralj pronalazi među uzvanicima čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho, te ga onda okrutno kažnjava za toliki nemar i nepoštivanje trenutka, događa i osoba kojima je taj trenutak bio posvećen.

Sveti Jeronim tumačeći ovaj odlomak najprije nastoji protumačiti da Isus, kad u prispodobi spominje sluge koje kralj šalje da pozovu uzvanike, smjera time na proroke i apostole: „Potom su poslane sluge. Bolje je da ih, uz uvjet da je prethodno napisano ‘sluga’, uzmemo za proroke nego apostole. Međutim, ako tu čitaš ‘sluge’, ovdje se pod ‘drugim slugama’ podrazumijevaju apostoli.“ Isto tako drži da i opis svadbenoga ručka ima svoje duhovno značenje: „Pripremljeni ručak, bikovi i ugojena živad slikovito izražavaju kraljevsko bogatstvo. Tvarnim omogućuje shvatiti duhovno. Svakako se posredstvom navedenoga dade osjetiti veličina učenja i nauk koji je potpuno ispunjen Božjim zakonom.“

No uz opis gozbe i slugu, središnja poruka prispodobe se ticala uzvanika. Sveti Jeronim drži kako je Isus htio njome opisati Božji poziv narodu pogana da se priključi spasenju, premda je lutao po bespućima daleko od istinskog duhovnog i ćudorednog života. No jer židovski narod nije prihvatio Isusovu blagovijest spasenja, Bog je odlučio pozvati one koje je među poganima našao dostojnima svoga poziva: „Poganski narod nije bio na putovima već na raskršćima. Nastaje pitanje kako su se našli neki dobri posred onih koji su bili vani između zlih. To pitanje razlaže Rimljanima Apostol. Narodi koji su po naravi činili što pripada Zakonu osuđuju Židove koji nisu vršili pisani Zakon. Ali postoji i među poganima beskrajna različitost. Znamo da neki naginju na mane i odaju se porocima dok drugi čestitim životom streme prema krepostima.“

Ali nakon što su se odazvali kraljevom pozivu na svadbu mnogi koji u prvom trenutku ne bijahu pozvani, opet se dogodio jedan neželjen i nepoželjan događaj. Kralj je zatekao jednog od uzvanika u neprikladnom ruhu, te ga je oštro kaznio. Sveti Jeronim drži da je to slika sudnjega dana kada će Bog razlučiti svakog pojedinca je li živio vjeru ne samo hvaleći se ili kiteći se kršćanskim imenom, nego pokazujući i konkretnim djelima: „Ljudi koji su ušli na gozbu, kraljevsku su večeru ispunili došavši s plotova, iz zakutaka, s ulica i različitih mjesta. Potom je došao kralj da pogleda uzvanike svoje gozbe, tj. da kao na dan suda posjeti uzvanike koji se tako reći odmaraju u svojoj vjeri i da razluči zasluge svakoga pojedinca. Zatekao je pak jednoga koji nije bio obučen u svadbeno ruho. Taj je jedan zastupao sve koje sjedinjuje zloća. Svadbene su haljine Gospodnje zapovijedi i djela koja se čine po zakonu i evanđelju. To sačinjava odjeću ‘novoga čovjeka’ (Ef 2,5). Prema tome, ako se u vrijeme suda tko nađe s kršćanskim imenom, a nema svadbeno ruho, to jest odjeću nadnebeskoga čovjeka već odijelo ‘staroga čovjeka’ (Rim 6,6) smjesta se kori. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao?’ Zove ga prijateljem jer ga je pozvao na gozbu. Predbacuje mu besramnost jer je nečistom haljinom onečistio svadbenu čistoću.“

Doista otajstveno značenje prispodobe tiče se prihvaćanja Božjeg poziva na spasenje, te u tom kontekstu prihvaćanja njegovih slugu, proroka i apostola, poslanih da posvjedoče Božja spasenjska djela. Na poseban način ističe se koliko je neophodno poštivanje prema Sinu Božjemu, koji je sa svojim narodom ostvario otajstvene zaruke, te je doista uvreda Boga da ih netko svojim djelima dovede u pitanje i omalovaži. Upravo po njemu i poradi njega Bog je pozva na gozbu i one koju mu u prvi mah nisu bili blisku, niti su u početku uživali status uzvanika, no to ipak ne znači da imaju pravo izigravati njegovu dobrotu i velikodušnost. Naprotiv, trebaju mu biti još više zahvalni, svjesni časti koju im je iskazao kad ih je promakao u status uzvanika. Na tragu izuzetnog poziva trebali su mu i odgovoriti odazivom svoga života. To što je Bog pozvao i dobre i zle bio je veći poticaj zlima da se odvrate od svojih zlih djela prihvaćajući poziv kao milosnu ponudu. Istom takvom sviješću i nama je prionuti našem kršćanskom pozivu, te životom i djelima pokazati veličinu i ljepotu dara koji nam je Otac udijelio kad nas je pozvao za uzvanike na svadbenoj gozbi svoga Sina.

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sv. Matej je opisao jedan neobičan događaj, koji se zbio izvan teritorija izraelskog naroda. Naime, Isus se povukao sa svojim učenicima u krajeva tirske i sidonske koje su nastanjivali većinom Kanaanci i Feničani. No ni tamo nije mogao proći neopažen, te im je tako izišla ususret jedna žena Kanaanka vičući: Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta! Bilo je doista iznenađujući da ga je ta žena prepoznala i javno priznala Mesijom, Gospodinom i Sinom Davidovim, kad se vjerojatno nitko nije obazirao na prisutnost jednog židovskog rabina, za njih beznačajnoga, sa skupinom svojih sljedbenika. Još veće iznenađenje je bilo Isusovo ponašanje. Isus joj nije uzvrtio ni riječi, praveći se da se njega ne tiče njezin vapaj i zazivanje. Ponašao se kao tipični Židov koji odbacuje bilo kakav kontakt sa strancima, to jest pripadnicima drugih naroda s kojima nisu dijeli vjeru u jedinoga i pravoga Boga.

No kako žena nije posustajala, i učenicu su pokušali utjecati na Isusovu odluku, te su ga molili da joj udovolji, a kad njihova misija nije uspjela, pristupila mu je i Kanaanka osobno. Kako njima tako i njoj Isus je odgovorio vrlo kratko, gotovo službeno pravdajući svoje odbijanje slikovitim govorom. Odgovarajući apostolima, rekao je da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova, a uzvraćajući Kanaanki na njezinu molbu rekao je da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Tako je slikovito svoj Izraelski narod nazvao ovcama i djecom, dok je pogane nazvao psićima. Tumačeći svojim vjernicima ovaj događaj, sveti Augustin će i objasniti zašto je Isus upotrijebio spomenute slike u ovim razgovorima, a napose će se osvrnuti na  značenje riječi pas, kao i na Kanaanejkinu ustrajnost: „Pas si, jedan od pogana, častiš kumire. Što je pak psima prisnije nego lizati kamenje? Dakle, ‘nije dobro oduzeti sinovski kruh i baciti psima’. Da se nakon tih riječi Kananejka udaljila – pas došao, pas otišao! Ali Kananejka je od psa postala čovjek jer je kucala. U molbi je ustrajala. Samom je stanovitom vikom pokazala poniznost i zadobila milosrđe. Nije se uzrujavala niti raspalila što je bila nazvana psom dok je iskala dobročinstvo i molila milosrđe. Samo je kazala: ‘Tako, Gospodine’. Nazvao si me psom. Zacijelo sam pas, priznam svoje ime. Istina govori. Ipak neka stoga ne budem odbijena od dobra djela. Upravo sam pas. ‘Ali i psi jedu od otpadaka što padaju sa stola njihovih gospodara’. Želim jedno skromno i neznatno dobročinstvo. Ne navaljujem na stol već tražim mrvice.“

A kad je žena pokazala do kraja poniznu ustrajnost, Isus je onda odgovorio na primjeren način pokazujući koliko je cijenio njezinu vjeru. Zato ju je i stavljao na kušnju, zato se i oglušivao na njezine molitve i molbe, kako bi je potakao da ne posustaje, nego da još jače vjeruje i žarče moli. I prihvatila je istinu koju je Isus izrazio svojim slikovitim govorom o ovcama i psićima, te je u svoj poniznosti posvjedočila da je svjesna uzvišenosti vjere naroda Izraelova, moleći da njoj poganki u dio padnu barem mrvice Božje milosti i dobrote. Zato će sveti Augustin upravo u liku ove žene prepoznati pralik Crkve koja će kasnije biti sastavljena ne samo od Židova, nego i od svih ostalih naroda: „Gledajte kako se preporučuje poniznost. Gospodin je Kananejku nazvao psom. Ona nije rekla: nisam. Rekla je: jesam. Gospodin je smjesta dodao jer se priznala psom: ‘O ženo, velika je tvoja vjera!’ priznala si se psom, ja te priznajem čovjekom. ‘O ženo, velika je tvoja vjera.’ Molila si, tražila si, kucala. Primi, nađi, neka ti se otvori. Gledajte, braćo, kako je kod te žene koja bijaše Kananejka, to jest koja potjecaše od pogana, te predstavljaše lik ili sliku Crkve, najviše naglašena poniznost.“

Ponizna vjera ove žene dovela je do pravog rezultata. Ne samo da ju je Isus uslišao, nego ju je, odbijajući joj zahtjev, vodio putem jasnije spoznaje. Stavljajući je na kušnju u njoj joj pobuđivao dodatnu želju, ali i svijest o važnosti vjere naroda Izraelova, kao i potrebu istinskog zajedništva svakoga čovjeka s Bogom živim. Ne posustajući kao tražiteljica Kanaanka je pokazala poniznu vjeru kojom postaje uzor i nama, to jest, kako reče sveti Augustin, slika Crkve koju je Gospodin obdario darom vjere okupivši ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda, ne praveći više razliku između Židova i pogana. Neka i nas nadahne primjer ove žene koja je svjesna da je nezasluženi dar pronaći se pred živim Bogom, što i mi također po vjeri svakodnevno činimo. Neka nas vjera učini poniznim i ustrajnim moliteljima, koji  u poniznosti staju pred živoga i moćnoga Boga koji nam svojom moću izlazi ususret ako ga istinski tražimo i ako mu istinski vjerujemo, kao što je bio slučaj Kanaanke pred Isusom.

Svetkovina svetih Petra i Pavla

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin: Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga: Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:  Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova relativno je novijeg datuma, što ne znači da Božji ljudi i učitelji duhovnog života nisu prema Gospodinovom srcu gajili pobožnosti, to jest da nisu na temelju svetopisamske datosti o njemu razmišljali i o njemu tražili nadahnuće za kršćanski život. U tom smislu ključan je bio odlomak uz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli, a u kojem Isus, dok poziva sve izmorene i opterećene da se dođu k njemu okrijepiti, reče sljedeće riječi: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Ove će Isusove riječi svetom Augustinu (Sermo 142) prodrijeti u dušu kao zvučan poziv, što će onda i svojim vjernicima zorno prenijeti: Učitelj anđela glasno poziva, Riječ Božja, kojom se hrane sve razumske duše a da se sam ne umanjuje, glasno poziva. Hrana koja krijepi i ostaje cjelovita glasno doziva i govori: Učite se od mene. Neka ga narod posluša kako veli: Učite se od mene.

No nije dovoljno istaknuti da od Gospodina treba učiti, nego će Svetac iz Hipona htjeti i izbližega razumjeti i protumačiti što bi to trebalo učiti od utjelovljenoga Sina Božjega. Jer Gospodin je napravio mnogo toga, pa bi trebalo znati na što je mislio kad je pozvao malene, umorne i opterećene da uče od njega kako bi našli spokoj dušama svojim. Augustin se onda pita treba li od njega učiti kao od velikog tvorca svemira koji je sve stvorio, no dolazi do zaključka da nas Krist Bog ne želi time opteretiti, te ne želi da se učimo od njega stvarati stvorenje koje po njemu stvoreno. Isto tako se pita želi li Krist da od njega učimo činiti čuda, kao što neki čine kojima je dao moć da vraćaju vid slijepima, otvaraju uši gluhima, da uskrisuju mrtve, da izgonimo zloduhe, da bi opet odgovor bio negativan: On je dao sve te stvari, po ljudima je to napravio: ali nije dao svima da to čine. Zar bi trebali očajavati oni kojima nije dao, te reći da mu ne pripadaju, jer te darove nisu zavrijedili primiti? Oni su udovi tijela: nešto može jedan ud, a nešto drugo drugi. Bog je sastavio tijelo, ali nije dao uhu da vidi, niti oku da čuje, niti čelu da miriše, niti ruci da kuša. Nije tako učinio, ali je svim udovima dao zdravlje, dao im je sklad, dao im je jedinstvo, duhom je sve jednako oživio i ujedinio. Tako nekima nije dao da uskrisuju mrtve, a drugima nije dao sposobnost da raspravljaju: a što je pak dao svima? Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Budući da samo ga čuli kako kaže da je krotka i ponizna srca, braćo moja, sav naš lijek je u tome: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Što koristi ako netko čini čuda, a ohol je i nije krotka i ponizna srca? Neće li biti uvršten u broj onih koji će mu na koncu doći i reći: Nismo li u ime tvoje propovijedali, i u ime tvoje mnoga čuda činili? Ali što će čuti? Ne poznam vas. Odlazite d mene svi vi bezakonici.

Tako se poniznost pokazuje uzvišenijim darom od bilo kojeg drugog, te univerzalnim lijekom za sve bolesti ljudske duše, jer nas taj dar suobličuje onome koji s pravom može biti nazvan Srcem Očevim i koji nama ljudima pokazuje put krotkosti i poniznosti srca. Darom krotka i ponizna srca, bez obzira što tko činio i koje poslanje imao, od Krista je naučio poniznost po kojoj stječe najsvetije znanje koje ga dovodi do istinskog pokoja duše. U to je uvjeren i Augustin kad postavlja retoričko pitanje na koje daje odgovor: Što je korisno učiti? Jer sam krotka, veli, i ponizna srca. Ucjepljuje nam ljubavi, ali prvu pravcatu ljubav, bez zbrke, bez nadimanja, bez uzvisivanja, bez lukavstva. To ucjepljuje onaj koji veli: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Kad se može dogoditi da ohol i napuhan čovjek ima potpuno iskrenu ljubav? Neophodno je da zavidi. A ljubi li možda taj koji zavidi, te tako pokazuje da mi griješimo? Neka nam se ne dogodi da netko od nas tako griješi da rekne kako zavidnik posjeduje ljubav. Što dakle kaže Apostol? Ljubav nije zavidna. Zašto nije zavidna? Ne nadima se: odmah dodaje razlog na temelju kojega ljubavi ne pripisuje zavist. Jer se ne nadima, ne zavidi. Najprije je rekao: ljubav ne zavidi, ali kao da ćeš ti pitati zašto ne zavidi, dodao je: Ne nadima se. Ako dakle zavidi jer se nadima, isto vrijedi da ako se ne nadima, onda ne zavidi. Ako se ljubav ne nadima, onda isto tako ne zavidi. Ljubav nam ucjepljuje onaj koji veli: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Kako je razvidno srce nas Isusovo uči autentičnoj ljubavi, jer poruka Božjeg srca je uvijek poruka ljubavi koju od Boga primaju samo ponizne i neznatne duše. Potrudimo se i sami primiti taj dar Krista poniznoga kako bismo potom srca punog ljubavi Božje nosili njegov slatki jaram odgovornosti za spasenje svijeta.

Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Na svetkovinu rođenja svetog Ivana Krstitelja slušamo evanđeoski izvještaj koji sastavi sveti Luka o ovom čudesnom događaju koji se uklapa u cijelu povijest spasenja. Da je Ivan čudesni Božje dar Zahariji i Elizabeti bilo je očito i susjedima i znancima koji su se nakon njegova rođenja pitali: Što će biti od ovog djeteta? A ovo pitanje se moglo izreći i drukčije: Tko će biti ovaj dječak? Ovo veliko pitanje nije samo visjelo nad onima koji su ga postavili u trenutku rođenja, nego su i u kasnijim vremenima mnogi nastojali razumjeti Ivanovu osobu i značenje, jer će i druga povijesna vrela o njemu govoriti kao o znamenitom čovjeku iz židovske povijesti. A kako je Ivana i Isus nazvao najvećim od rođenih od žene, to je bio svojevrstan putokaz kršćanskim tumačima riječi Božje da i sami govore o njemu i njegovoj golemoj važnosti.

Tako će i sveti Augustin (Sermo 287), razmišljajući o rođenju Isusova Preteče iznijeti neka zanimljiva opažanja kako o njegovoj veličini, tako i o malenosti: Dok smo čitali Evanđelje, čuli smo opis slavnog rođenja preblaženoga Ivana, Kristova glasnika i preteče. Neka vaša ljubav obrati pozornost koliko velik čovjek se rodio. Crkva ne slavi dan tjelesnog rođenja ni za jednog od proroka, patrijarha, pa ni apostola. Samo dva rođendana slavi: ovaj i Kristov. Vrijeme u kojem su rođena njih dvojica označavaju veliko otajstvo. Ivan bijaše velik čovjek, ali čovjek. Toliko veliki bijaše da štogod bijaše veće od njega, bijaše Bog. Onaj koji dolazi nakon mene, veći je od mene. To reče Ivan: on je veći od mene. Ako je veći od tebe, što onda znači kad čujemo njega koji je veći od tebe da govori: Od rođenih od žene ne usta već od Ivana Krstitelja? Ako nijedan čovjek nije veći od tebe, što je onaj koji je veći od tebe? Želiš li čuti tko je? U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.

Doista, postaje jasno kako je i koliko je Ivan bio velik, ali i malen. Njegova ljudska veličina bila je ujedno i malenost jer se mjerila metrom Božje ljubavi – Isusom Kristom Božjim Sinom. Ivanov život se u tom duhu može najbolje razumjeti upravo u svjetlu Isusa Krista kojem je bio preteča i glasnik, te će stoga sveti Hiponski biskup i o Ivanovu rođenju razmišljati vukući zanimljive paralele s Gospodinovim rođenjem. Zaključci koje potom izvodi svjedoče o Ivanovoj poniznosti koja ukazuje na Krista – uzor svake poniznosti, koji, premda je bio Bog, pristade se utjeloviti i potom kao čovjek podnijeti golema poniženja: Rođen je Ivan, rođen je Krist: Ivana je najavio anđeo, Krista je najavio anđeo. I jedno i drugo je veliko čudo. Slugu preteču rađa nerotkinja od starog muža, Gospodina gospodara rađa djevica bez muža. Ivan je velik čovjek, ali je Krist više od čovjeka, jer je i čovjek i bog. Velik je čovjek, ali je čovjek trebao biti ponižen, kako bi bio uzvišen kao Bog. Naposljetku, jer je trebao biti ponižen kao čovjek, čuj ovog čovjeka: Nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Da je sebe nazvao dostojnim, kako bi se ponizio. Zato reče da niti to nije dostojan. Do kraja se prostro pred njim, prostro se pred stijenom. Bio je svjetiljka, te se bojao da se ne ugasi vjetrom oholosti.

Rođenja Gospodinova preteče doista postaje znak velike poniznosti pred Bogom, po kojoj se izražava istinska veličina čovjeka. Doista samo u poniznosti mogao je biti svjetiljka što svijetli Božjim svjetlom, putokaz putnicima na putu prema Bogu, glas što upućuje na Božju Riječ, prst koji pokazuje Jaganjca Božjega. No sličnosti i upućenost Ivana na Isusa nije samo u rođenju, nego je već samim rođenjem upućuje i na usporedbu o njihovoj smrti, o čemu će sveti Augustin reći: Naposljetku jer je svaki čovjek treba biti ponizan u odnosu prema Kristu, te stoga i Ivan. A budući da je trebao biti uzvišen Bogočovjek Krist, to pokazuje i rođendan, pa čak i vrstu patnje. Danas je Ivanov rođendan: od danas dan se smanjuje. Kristov je rođendan 25. prosinca: od tog dana dan se povećava. Ivan je u muci smanjen odrubljenjem glave, Krist je na križu uzvišen.

U tom duhu Ivanova veličina u poniznosti trebala bi biti i nama poticaj da i mi pokušamo, otkrivajući bit Ivanova identiteta, otkrijemo i svoj kršćanski identitet i poslanje. Ivan je tako živio da je omogućio ovo veliko uspoređivanje sa samim Kristom, to jest omogućio je da se iz njegova života Krista bolje i jasnije vidi. To bi trebao biti i smjer našega života i poslanja u svijetu: živjeti tako da cijeli naš život može upućivati na Isusa Krista, kojem i sami trebamo biti glasnici dok mu se jednom, darom njegove milosti potpuno ne suobličimo u slavi poput Ivana Krstitelja.

Uzevši svoj jaram on ponese naše grijehe: