32. nedjelja kroz godinu – C
Često se čuje kako zaljubljeni parovi ili bračni drugovi jedan drugome govore ‘anđele’, i ne misleći na uzvišenost takvog naziva, kao ni na svoju zadaću da žive sukladno tom imenu. Štoviše, doživljavajući takav naziv prikladnim samo za emotivno pražnjenje i iskazivanje osjećaja, mnogi od njih završe praveći jedno drugome pakao. Malo tko misli o drugome kao o stvarnom anđelu, te zanemaruje kako prema njemu ima pravu anđeosku, nadnaravnu i duhovnu odgovornost. Mnogo je onih koji polažu pravo živjeti kao đavoli, a htjeli bi pored sebe imati anđela, što je nemoguće. Takvi u drugome redovito promatraju samo predmet svojeg spolnog iživljavanja, a htjeli bi zauzvrat ljubav.
Zato se razvrgavaju mnogi brakovi, te još za života svojih prvih bračnih drugova mnogi traže nekog drugog ili trećeg. Kad se ne živi gajeći anđeosko poštovanje prema osobnosti, kad se osobu svede na predmet, umjesto da u se u njoj promatra nebesko biće, onda je ona u biti nezakonito prepuštena drugome, što sačinjava teški grijeh i propust i protiv nje i protiv sebe. Tko se ženi samo kako bi zadovoljio prirodne nagone ili zakonske odredbe, ili pak da izbjegne ogovaranju sela gdje je sramota ne biti oženjen, ne ženi se s pravim ciljem, riskirajući u konačnici drugu osobu izvrgnuti ruglu. Isto tako je istina da je ostalo mnoštvo ‘besciljnih’ neženja, kojima beženstvo nije izbor, nego odsutnost izbora, kojima takvo stanje nije cilj, nego ukazuje na pomanjkanje cilja. U svim tim situacijama primjećuje se odsutnost ideje vodilje koju čovjeku nudi svijest o vječnom životu, motivirajući ga za drukčiji život na zemlji.
Čitanja posljednjih nedjelja kroz godinu potiču nas stoga upraviti svoj pogled prema vječnom životu gdje se događa pravo ljudsko ostvarenje, to jest gdje će svatko ipak postati kao anđeo Božji. Međutim, ako svake nedjelje nismo uzdizali svoj pogled prema Bogu i nebu, onda nam se posljednjih nedjelja takav govor čini neprihvatljivim. Isto tako ako za života, iz dana u dan, nismo usmjeravali svoj pogled prema drugoj obali života, onda nam to postaje prilično teško u posljednjim danima. Vrlo teško je biti drukčiji u posljednjim trenucima života, od onoga što smo razmišljali i činili u danima i godinama koji su prethodili tome. Ako živimo isključivo kao sinovi ovoga svijeta, posvećeni uglavnom zemaljskim dobrima, teško u posljednji dan možemo razumjeti što znači živjeti kao dijete Bože i biti sin onoga svijeta. Ako u drugome pored nas ne prepoznajemo stvarnog anđela cijeloga života, teško da ćemo u posljednjem trenutku razumjeti kako smo imali zadaću pomoći nekome u ostvarenju svog anđeoskog poziva.
Primjer tome vidimo u današnjem evanđelju. Pred Isusa dolaze saduceji koji niječu uskrsnuće, te mu postavljaju pitanje na koje oni sami ne znaju odgovor i ne mogu znati, jer polaze tražiti odgovor od krive pretpostavke. Ne vjerujući u uskrsnuće oni žive kao djeca ovoga svijeta određeni za vječnu propast, pa im je sasvim logično život promatrati isključivo iz takve perspektive. Nije čudo što ne razumiju niti bračni život na zemlji kad ljudskim očima promatraju nebeske stvarnosti, umjesto da čine obrnuto, o čemu je Isus često govorio. Stoga kad im odgovara, Učitelj im ukazuje kako bi ljudi na zemlji trebali živjeti promatrajući svoje buduće ostvarenje u nebu, a ne mjeriti nebeski život mjerom svojih zemaljskih mjerila, potreba i strasti. Jasno im veli da bi trebali živjeti kao oni koji su dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih. A takvi se, veli Gospodin, niti na zemlji ne žene i ne udaju, pa ni umrijeti ne znaju, jer su slični anđelima Božjim i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.
Gotovo da bi se moglo zaključiti kako Isus osporava vrijednost bračnog života, no ipak nije tako, nego samo želi ukazati na nešto važnije od onoga čemu se ljudi posvećuju kad ulaze u bračne vode. Svojim naukom bitno je obilježio i kršćanske parove koji žive u braku, kao što je dao i poticaj mnogima koji se opredjeljuju na beženstvo sukladno njegovoj riječi. Odgovorio je odrješito onima koji su bračni život smatrali samo zemaljskom vrijednošću, procjenjujući ga isključivo zemaljskim vrijednostima i poistovjećujući ga uglavnom s ovozemnim.
Gospodin nije želio, međutim, osporavati vrijednost bračnog života na zemlji, nego je samo htio uputiti i oženjene i udane kako je i njima živjeti kao djeca onoga svijeta, premda u braku. Znajući po vjeri što ih očekuje u onom budućem, punom i stvarnom životu, pozvani su oblikovati sadašnji život prema onome i ne dati se zavarati zemaljskim prividom i ograničenim iskustvima. Time što se žene i udaju vjernici nisu i ne bi smjeli biti manje sinovi uskrsnuća, nego bi kao djeca onoga svijeta trebali živjeti svoj život u obiteljima, a pod tim se najprije misli na bračni život.
Stoga Isusov poziv kršćanima da žive kao djeca onoga svijeta treba biti i obveza, to jest trebao bi odražavati zadaću kršćanima koji su pozvani provoditi u praksu sadržaj ovog imena. Pozvani su u konkretnosti odnositi se na uzvišen način prema svom bračnom drugu, koji ima pravo primati toplinu anđeoske ljubavi, kao što s druge strane ima dužnost i sam je davati. Ukoliko ne žive sa svom dužnom dubinom svoj odnos prema drugome pokazuju kako nisu na visini svoga anđeoskog zadatka na zemlji, čime zanemaruju bitnu dužnost.
Cilj kršćanskoga braka, prema Gospodinu, je ostvariti ‘anđeoski odnos’ na zemlji, što ne znači bestjelesni za one koji su u braku, nego znači odnos apsolutnog poštivanja osoba i spremnost zajednički se odrediti i pomagati na putu spasenja. U konačnici to podrazumijeva život djece Božje, samo u drugim okolnostima u odnosu na neoženjene, iz čega proizlazi posebna odgovornost primijenjena na te okolnosti. Tek tko je naučio ulaziti u brak snagom vjere, a ne spolnog nagona, to jest tko je drugoga naučio uzimati u Kristu, zna što je brak, te zna kako je od Boga primio druga/družicu, to jest pomoćnika/pomoćnicu na putu spasenja za život vječni.
Kršćanski brak stoga nije usmjeren prvenstveno prema zadovoljavanju spolnih potreba, nego kršćani te iste potrebe zakonito koriste usmjeravajući ih prema uskrslom životu i spasenju. Jer za zadovoljenje samo spolnih potreba ne treba kršćanski brak, jer bi to u konačnici znale i životinje, nego je kršćanski brak usmjeren prema spasenjskim potrebama, prema kojima trebaju biti usmjerene i u službu kojih stavljene i spolne potrebe. Ove posljednje su upravo osmišljene vizijom spasenja, to jest zajedničkim hodom prema uskrsnuću od mrtvih. Zato je Gospodnja riječ melem na rani svima onima koji u ovom svijetu žele živjeti kao djeca onoga, točnije kao sinovi Božji i sinovi uskrsnuća.